ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

28Oct/109

NBA – WHERE BUFFERING HAPPENED

Posted by Gee_Spot

Dva dana i 16 utakmica je iza nas, dojmovi se samo gomilaju. Nakon par dana kontemplacije pomirio sam se čak i sa svojom fantasy ekipom (počinjem vjerovati da uz malo sreće imam šanse boriti se za naslov). Ono, neću vas sada gnjaviti s analizom po pozicijama, svi dobro znamo da nema ništa dosadnije na svijetu nego gnjaviti druge svojim fantasy odabirom. Za to se priprema podcast, he he.

Mislim, koliko je ova NBA fiksacija ljudima s vremenom postala normalna najbolje govori činjenica da me prijatelji koji uopće ne prate ligu dočekuju s ''hej, super izgledaš za nekoga tko nije spavao cijelu noć'' (kako da ih razočaram i kažem da sam se digao u 6 gledati snimku Bostona i Heata?). Čak i Stari, koji uglavnom kad dođe s posla prvo pita ''šta ima za izist'' i ''di je Slobodna'', jučer odmah s vrata viče ''jel sredio Boston LeBrona'' i ''jel igrao Škalabrin''. Naravno, objasnio sam mu da je Scal otišao u Bullse, na što me zbunjeno pogledao ''čekaj, netko mu je dao novi ugovor'' da bi se brzo snašao i počeo smijati ''ništa od naslova Bostonu ove godine onda''.

NBA - it's amazing.

Uglavnom, dok planiramo podcaste, češće (i kraće) tekstove (barem tri tjedno) i slične stvari kako bi NBA sezonu učinili što zanimljivijom i zabavnijom, red je da odradimo i prvu izložbu fotografija (točnije screenshotova) u čast najdražoj ligi. Pa ti reci da sport i umjetnost ne idu ruku pod ruku. Za početak kratka kronologija rađanja možda najznačajnijeg postmodernog hrvatskog umjetničkog smjera. Do čega je došlo, a gdje drugdje, nego u gradu Đore, Đive, Đele, Điđe i Đođe.

Naime, prošle sezone League Pass postao je standardni dio opreme većine NBA fanatika, a onaj najluđi dio okupljen oko Emira u Dubrovniku često je vikende provodio gledajući ekipno utakmice. Samo, za razliku od ovoga novog League Passa, koji dolazi s riješenim streamingom tijekom kojega se prijenos nije u stanju niti zagrcnuti, a kamoli zalediti, onaj nekadašnji često je pucao, naravno baš u trenutcima kada bi se događalo nešto važno. Slika bi se razlila po ekranu poput najljepšeg pastela Jacksona Pollocka te bi tako korisnik tog masno plaćenog izuma umjesto pravog Dwighta Howarda gledao njegovu apstraktnu verziju.

Umjesto da proklinju Sterna, kapitalizam i život u maloj zemlji za malu brzinu prijenosa podataka, zen masteri su nadahnuto pronašli kompromis. Uz prijenos na League Passu, 2K na playstationu i razne mirodije, određenim kreativnim navijačima Jazza (kreativni navijači Jazza, kakav apsurd) palo je na pamet da bi bilo super stisnuti Prnt Scrn, s ili bez Alt, pa spremiti te jedinstvene trenutke u kojima je život uhvaćen u svoj svojoj ljepoti.

Izložba je pripremana temeljito, možda čak zaživi i u obližnjim knjižnicama i galerijama do vas, ako nadležni pokažu sluha i uopće ako se nađe netko dovoljno mudar da prepozna originalne ideje, a ne samo one koje slijede već utabane staze. Do tada imate čast i privilegiju gledati je ekskluzivno na stranicama vašeg omiljenog košarkaškog bloga.

Uživajte i Sretna Vam Nova Sezona!


in the rim


why is the King here


just another manic sunday


yes we can


buffering and gold


the perceived need for relaxation


tribute to Stringer Bell


the team


having power


dance the night away


purple rain


inside the brain of a genius


wild wild west


in green we trust


iron man


you are your own worst enemy


scusi capitano Kirk


the flash


come on Dwight, get some rebounds


the man the legend


the man the bong


zen and the art of motorcycle maintenance


heart of a champion

I za kraj, nešto nevezano uz buffering. Kroz gornje slike na sjajan način je prikazana jedna sezona, ali ova donja govori da nije sve ni u stvarnosti, nešto je i u mašti. Kvragu, nekima je mašta sve što im preostaje.


la la land

3Sep/107

ROKO ONO

Posted by Gee_Spot

(Kako bi rekao onaj genijalni policajac u Lebowskom - they got us working in shifts! Obzirom da izbjegavam gledati SP - posebice nakon što sam vidio ono mučenje NBA igrača protiv Brazila i ozbiljno se zapitao tko je ovdje lud, milijunaši koji nisu u stanju odigrati akciju na postavljenu obranu ili Brazil koji je igrao kao da ima tenk u guzici ili coach K. koji je na klupi zaboravio MVP-a turnira Kevina Lovea - opet je uskočio Emir s osvrtom na daljnji tijek natjecanja, ako ovo što gledamo možemo nazvati takvim imenom. Obzirom da blog radi punom parom, post o footballu ide kasno večeras kako bi imali vremena stići sve ovo pročitati. Hvala na pažnji i ako ima itko zainteresiran za football fantasy nek se javi, a moj favorit za srebro je i dalje Turska - eto, sad sam ih duplo urekao, gube sljedeću garant.)

Moram reći kako nisam gledao SP onoliko koliko sam to želio. Jebiga, bavio sam se drugim stvarima koje su ipak nešto važnije (Srđ je naš!) od gledanja 'loptanja pod obručima'. Sve skupa sam vidio šest utakmica – naše tri (ove koje smo izgubili, zar ima smisla gledati utakmice protiv Irana i Tunisa), Francuze protiv Španjolaca, Argentince protiv Srba te dio utakmice Grka i Rusa. Nije puno za stvaranje bilo kakvih zaključaka, ali kako nemam što pametnije raditi, komesar piše o footballu, a Sickre se bavi Arkejd Fajerom i Kemikal Braćom umjesto Rokom i ekipom, onda evo i par crtica o utakmicama osmine finala koje se, da se mene pita, uopće ne bi trebale igrati.

Ovakav sustav natjecanja koji dozvoljava da momčadi poput naše prođu dalje je antisportski. FIBA je trebala izabrati između dvije opcije – da prvaci skupina direktno idu u četvrtfinale, a drugi i treći razigravaju za ta mjesta ili da samo dvije repke prolaze dalje i automatski ulaze u četvrt finale. Ovo što trenutno imamo je sprdačina. U stvari, ispada da sve što se do sada igralo nema nikakvog smisla jer ništa ne znači. Netko može reći da će bolje pozicionirani u skupini imati lakši ždrijeb za dalje, ali svjedočili smo da su neke reprezentacije sve radile kako bi izbjegle dio kostura gdje je SAD. Ali, to je njihova stvar. Ako im je to FIBA dozvolila sustavom natjecanja, zašto ne iskoristiti i tu opciju.

To je isto kao i sa Srđem – ako je Grad Dubrovnik dozvolio investitorima da unište to brdo i rade novi grad iznad grada, ne možeš zamjeriti investitorima što žele zaraditi lovu (a još su uz to i Židovi pa se to nekako podrazumijeva – valjda sada neće izraelski hackeri uništiti ovaj sjajan blog) nego Gradu i onoj budali koja mu je na čelu. OK, da ne dužim više – evo kratkog predviđanja što će se dalje događati na ovom Svjetskom prvenstvu. Idemo redom po danima kako će se utakmice igrati.

Srbija – Hrvatska

Mislio sam da će Srbi ove godine biti lošiji nego lani na EP, ali ipak nisu. Imaju ponajboljeg trenera na prvenstvu, a gledajući utakmicu protiv Gaučosa opet sam se divio jednostavnosti i ljepoti njihove igre. Veličković, Teodosić i Krstić su mi najdraži njihovi igrači i oni su apsolutni favoriti protiv nas, ALI... Daleko prije početka prvenstva želio sam da idemo na Srbe u osmini finala. Doduše, mislio sam da će oni biti drugi, a mi treći (iako se ne nerviram radi naših i dalje sam nepopravljivi optimista), ali eto, ipak se dogodilo da igramo jedni protiv drugih. Ovo je za nas ipak najlakša utakmica – bez obzira na sve tenzije oni su ipak puno jači, a eventualna pobjeda bi bila na razini svjetskog čuda i odmah bi poništila sve ono grozno što smo odigrali protiv Brazila i Slovenije. Kaže Slavko na kraju utakmice protiv Brazila kako su nam nositelji igre potpuno podbacili i to je nešto na što računam u ovoj utakmici – Tomić jednostavno MORA odigrati još jednu dobru utakmicu da bi oplemenio sjajnu sezonu u Realu, Tomas se mora nametnuti kao lider na jednu večer, a Ukić valjda može barem ne podbaciti. Bogdanović se isprofilirao kao dobar igrač, a nadam se kako će se Žorić oporaviti jer je njegova borbenost jako važna. Doduše, ne znam kako se mislimo braniti protiv Srba kada se nismo branili cijeli turnir, ali možda možemo zabiti više. Možda. Teško, ali imam neki feeling da ćemo ih dobiti. Da igramo protiv bilo koga drugog iz te skupine (dobro, ne protiv Angole) rekao bih da ćemo izgubiti, ali sada mislim da ćemo ipak dobiti. Onako, za raju.

Španjolska – Grčka

Nominalno najjači par osmine finala i utakmica koja se mora pogledati. Španjolci su izgubili dvije utakmice više nego se to očekivalo, a Grcima na primjer komesar uopće ne vjeruje (obje ove momčadi su bivše, prošo voz, op.k.). Ishod ove utakmice je teško prognozirati – Grci već godinama igraju isto i čini se kao da je to isto lako braniti, ali opet to malo kome uspije. S druge strane, Španjolci su u nekoj nacionalnoj sportskoj euforiji, ali previše (samoprozvanih) zvjezdica u vanjskoj liniji ih vuče prema dnu. Ipak, volim Španjolce i mislim da će ovo dobiti, ali bit će zajebano.

Turska – Francuska

Francuze sam gledao protiv Španjolaca i dobili su tu utakmicu samo zato jer su bili manje loši. Ne vjerujem u njih nimalo, a ne sviđa mi se ni njihova ideja da puste zadnju utakmicu kako bi izbjegli dio ždrijeba gdje su Ameri. Ne znam ni kakva je to ideja da se ide na domaćina koji je prvu rudnu odigrao odlično - navodno su Grke potpuno razmontirali. Tu su se Frančezi zajebali. Glatka pobjeda Turske uz ludu partiju Jordana Turkoglua.

Slovenija – Australija

Ne vjerujem Frančezima, a ne vjerujem ni Janezima. Moraju jednom puknuti, tako bude svaki put, a bolje bi im bilo da su pukli protiv nas nego sada protiv Klokana. Vjerujem da će centri 'down under' dominirati, a Mills će izvana zabiti dovoljno. Utakmica na veliki broj koševa.

SAD – Angola

Ne želim trošiti riječi na ovu utakmicu osim što ću čestitati Angolcima na pobijedi protiv Švaba.

Rusija – Novi Zeland

Da su birali suparnika, Novi Zeland ne bi mogao izabrati boljeg od Rusije jer svatko ima šansu protiv ovako sakate ekipe (btw, novinar Sportskih je u najavi SP-a napisao kako su tri najbolja europska igrača posljednjih 5 godina Nowitzki, Gasol i Kirilenko – samo ne znam gdje zaboravio Parkera). Ipak, Novi Zeland ovo ne može dobiti jer bi bilo previše da dvije repke iz Oceanije prođu dalje.

Litva – Kina

Moram priznati kako nisam očekivao ovako dobru Litvu, ali to je zato jer ne znam ove mlađe igrače. Isto tako nisam očekivao kako će Obala Bjelokosti pobjediti Portoriko točno onoliko razlike koliko je bilo potrebno da Kina prođe (u stvari nisam očekivao da Obalobjelokoščani uopće pobjede Portorikance – Arroyo opet ima dobre trave), ali dogodilo se. Bilo što osim pobjede Litve ovdje se ne bi trebalo i neće dogoditi.

Argentina – Brazil

E, ovo će biti utakmica. Od svih parova ovoj se najviše veselim. Brazilce od početka guram kao dark horse turnira (iako po sastavu ne bi trebali biti dark horse), a kada sam ih vidio kako igraju protiv naših (OK, znam da je lako izgledati dobro protiv Ukića & Co) dodatno su me učvrstili u toj vjeri. Okršaj Scola & Oberto vs Varejao & Splitter će biti vatren, kao i Delfino vs Barbosa, a Brazil po meni ima prednost jer je Huertas puuuuuuno kvalitetniji i inteligentniji igrač od Prigionia. Ja navijam za Brazilce. U nogometu uvijek, a u košarci sada.

Dakle, ako se moje prognoze ostvare parovi četvrtfinala su: Hrvatska – Španjolska, Turska – Australija, SAD – Rusija, Litva – Brazil. Prognoze za poslije ne dajem. Još.

P.S. Za vrijeme pisanja ovog teksta slušao se novi album grupe No Age koji je zakon. Eto.

28Aug/102

TORONTO

Posted by Gee_Spot

Prije (za)daha Kanade, nekoliko crtica o susretu nas i USA Y Teama:

- počelo je gadno, naime sjeo sam gledati utakmicu u dresu Kevina Lovea što je Staroga natjeralo da ispali nekoliko rafala u znak protesta (kako je za ručak bila kombinacija piletine, boba i graška, ne treba isticati da je prostor u kojem se odrađivao skauting do kraja susreta bio kontaminiran)
- sjetio sam se kako su na početku priprema idiotski američki novinari (čitaj: Chris Sheridan) navijali da iz ekipe ispadne Eric Gordon, a mali im je najčistiji šuter kojega imaju i praktički je sam dignuo razinu igre cijele ekipe razbivši svaki pokušaj zone
- kad je coach K. negdje sredinom treće zaigrao s postavom Curry, Gordon, Granger, Love (samo da je još umjesto Gaya u igri bio Durant), mislim da je i sam postao svjestan kako je upravo otkrio svoju najkošarkaškiju postavu koja može odgovoriti na apsolutno sve zahtjeve FIBA košarke (a nije da su u pitanju neki zahtjevi)
- tooooo, Kevin Love je dominirao u skoku, zabio tricu, popio bananu i što je najvažnije - poslao je teledirigirani pas kojega se ne bi posramio ni Drew Brees, od koša do koša suigraču na zicer (to je to, njegova karijera i igra u nekoliko minuta, pa se vi čudite zašto ga obožavam)
- naši simpatični, nažalost ovisimo šuterski i previše o Bogdanoviću, Tomić je sam pod košem, ali barem mogu zamisliti scenarij u kojem njih dvojica imaju večer što nas može odvesti preko Slovenaca
- kada jednoga dana ispodobruca.com bude imao novaca na bacanje, angažirat će M. Night Shyamalana da snimi dokumentarac o Roku Ukiću pod radnim naslovom ''kako sam ovako netalentiran uspio godinama držati u uvjerenju cijeli svijet da znam igrati košarku''
- nažalost, četvrti turnir za redom taj isti Rockin' Roko će nas doći glave - i uopće me više nije briga

RAPTORS

Krajem prošle sezone predviđao sam kako će Toronto postati crna rupa na Istoku, momčad s najgorim omjerom pobjeda i poraza, ali i momčad koja je u bližoj budućnosti onemogućena za ikakav ozbiljniji rebuilding stoga jer je nakrcala salary cap preplaćenim mekušcima. Kad ono, ovoga ljeta sve se promijenilo – iz nekog razloga Phoenix se javio i odlučio na sebe preuzeti očajni ugovor Hede Turkoglua, omogučivši time Raptorsima da barem prije krenu u rebuilding (nažalost, i dalje ostaju najgora momčad na Istoku).

Kvragu, čak su umalo uspijeli prodati još jedan uteg, ali Michael Jordan je stopirao dolazak Josea Calderona u Bobcatse. Da je Colangelu i to prošlo, zaslužio bi čistu trojku za obavljeni posao (peticu ne može dobiti nikako jer je ove grozne ugovore ionako on sam odobrio). Ovako mu dajem dvojku, ima albatrosa manje na rosteru (Turkoglu je ne samo bio smetnja u financijskom pogledu, već i potencijalni problem u svlačionici) te iduće sezone već pada nešto sitno ispod salary capa. Mislim, već to što ne plaća porez na luksuz ove godine je nešto.

Iako, možda pretjerujem s tom dvojkom obzirom da je Colangelo podijelio neke od najblesavijih ugovora ovoga ljeta. A nije da je konkurencija bila mala. Tako je prvo dao 34 milijuna Amiru Johnsonu (valjda računa da će ovaj atleta koji je lani igrao jedva više od 15 minuta po susretu zamijeniti Chrisa Bosha), da bi nakon toga većinu midlevela potrošio na Linasa Kleizu (valjda kao zamjenu za Hedu). Očito se ne odustaje ni od davanja ogromnog novca potpunim prolaznicima, niti od slaganja najbolje momčadi Eurolige. Šteta jedino što Raptorsi igraju NBA.

Nešto poslije u momčad je doveden i David Andersen, solidan strijelac s poludistance koji bi u nekoj drugoj momčadi i mogao biti od koristi, ali u Raptorsima je, nažalost, tek još jedan visoki koji ne igra fizičku košarku. Houston ga se odrekao za pick druge runde jer Scola može sve što i on, plus je fajter. Zatim je iz New Orleansa stigao i Julian Wright, all-round krilo koje je godinama samo dokazivalo da je all-round beskorisno. Najluđe od svega, da bi ga doveo Colangelo se odrekao jednog od rijetkih euro igrača koji je pokazao nekakav potencijal, Marca Belinellia.

U biti, jedini igrač kojega možemo smatrati pojačanjem na ovom rosteru je Barbosa koji je stigao iz Phoenixa u zamjeni za Turkoglua. Sav ovaj promet praktički nije služio ničemu, osim da još jednom dokaže da nešto nije u redu s Brianom Colangelom. Čak ni draft nije prošao bolje – iako se nedavno opekao izborom mekane četvorke koja voli igrati licem košu, Colangelo je opet izabrao takvog igrača. S tim da Ed Davis nije ni približno talentiran ni aktivan kao Chris Bosh. Soloman Alabi, pick druge runde doveden iz Dallasa, ogromno je drvo, prava afrička sirovina, koja na sveučilištu nije bila Mutombo već više Diop ili Mbenga, pa nema smisla pretpostavljati da će drugačije biti i u NBA.

Hm, kad sve pogledam još jednom, možda je ona dvojka s početka malo i previsoka ocjena? Ne. Ipak nije. Turkogluov ugovor je tako grozan da se ne mogu nego još jednom upitati kojega vraga Sunsi s njim planiraju. Zadnji put kada sam provjerio, turska manjina u Arizoni nije bila naročito brojna.

BLUE JAYS

Jedini kanadski predstavnik u MLB-u momčad je solidne prošlosti i sadašnjosti, što je respekta vrijedan podatak ako znamo da su dio uvjerljivo najmoćnije divizije u baseballu. Da, Blue Jaysi igraju većinu svojih utakmica protiv Yankeesa, Raysa i Red Soxa, čime je njihov ovogodišnji pozitivni rezultat (trenutno su na omjeru 67-61) potrebno svrstati u sferu ugodnih iznenađenja.

Pogotovo stoga jer im nitko nije predviđao ovako dobru sezonu nakon što ih je napustio prvi as i legenda kluba Roy Halladay, koji je osrednjost Toronta pod stare dane odlučio zamijeniti borbom za naslovu u dresu Philliesa. Međutim, Blue Jaysi su stabilna franšiza, jedna od prvih koja je krenula stopama Oaklanda prihvativši se moneyballa.

To znači da ne troše puno, sve nade polažu u pronalaženje jeftinih nepoznatih mladih igrača ili isluženih veterana iz kojih još mogu iscijediti pokoju sezonu, a naglasak je naravno na obrani. U njihovom slučaju bolje je reći na pitcherima, jer igra ostatka momčadi u tom segmentu ih ne zanima previše.

Naime, Toronto ima bitno drugačiji pristup od većine ostalih ekipa skromnih budžeta. Dok sistem ostalih traži all-round igrače koji mogu pomoći u obrani i koji su u stanju doći na bazu, za igrati u ovoj ekipi moraš moći opaliti lopticu preko ograde. Toronto je tako ekipa s uvjerljivo najviše home runa ove sezone, doslovno svaki od 9 članova njihove napadačke rotacije može u svakom trenutku eksplodirati.

Međutim, takva jednodimenzionalnost znači da su među najgorima po prosjeku udaraca, jer većina battera koja se oslanja na snagu nije u stanju doći do baze na bilo koji drugi način. Oni zamahuju na svaku loptu, uvijek na isti način, zbog čega ih većina kvalitetnijih pitchera lako savlada. S druge strane, ako Blue Jaysi nalete na nekoga osrednjeg bacača koji nema svoju večer, nastaje pokolj.

Njihovo prvo ime ove sezone je Bautista, veteran koji je godinama uglavnom služio u raznim klubovima kao rezerva, da bi sada igrao partije života (vodi s najviše home runa u ligi, ima 42 naspram 35 jednog Pujolsa, s tim da ima i 30 izlazaka na teren manje). Ostali su sličnog profila, što je i jedini problem ako ćemo gledati u bližu budućnost – Toronto nema mladu zvijezdu koja bi mogla nositi momčad možda već iduće sezone kada ovi plaćenici ne budu ovako raspoloženi.

Ipak, kako sam već spomenuo, njihova snaga je pronalaženje kvalitetnih pitchera. Kao svaka prava mala momčad koja se oslanja samo na svoje snage, znaju da je dobra startna rotacija ključ svega. Trenutno imaju 4 odlična startera, svi su između 28 i 24 godine, koji su u stanju nositi većinu tereta. Iako su im s druge strane često najveće zvijezde ove igre, Marcum, Cecil, Romero i Morrow većinom izlaze neokrznuti iz tih dvoboja.

Marcum je kao najstariji preuzeo ulogu asa od Halladaya, ali ova mlađa trojka po prvi puta u karijeri se našla u ovako važnim rolama i odigrala ih je iznad očekivanja. Cecil i Romero su potencijalni solidni starteri i idućih desetak godina, međutim najviše intrigira Morrow koji ima pravu bombu od brze lopte, ali za sada i najviše problema s kontrolom u ovoj grupi.

Uglavnom, u bližoj budućnosti ih čeka težak posao pronalaženja puta do playoffa kraj svih ovih vrhunskih franšiza u diviziji, ali imaju potencijala. Da su u nekoj drugoj diviziji, s jednodimenzionalnim, ali kvalitetnim napadom i pouzdanom obranom svaku večer, sada bi se vjerovatno borili za playoff.

THE ROSTER OF THREE

Deja Vu (Crosby, Stills, Nash & Young, 1970.)

Prvi album s Youngom i jedini bitan u opusu četvorke (bez Younga su ranije snimili solidan prvijenac). Ali, nešto dužu priču već pripremam za pot listu, ovom prilikom bi samo istaknuo da nešto ne može nego biti klasik kad sadrži najbolje autorske pjesme dva autora (Crosbya i Nasha), solidni doprinos Stillsa (ne mogu reći nešto najbolje u karijeri kad je dotični snimao samo zlodjela) te čak i jedan Neilov biser. A i verzija ''Woodstocka'' Joni Mitchell je naj ikada.

CSNY/Deja Vu (Neil Young, 2008.)

Neil je skrpao ovaj dokumentarac snimkama sa zadnje zajedničke turneje na kojoj je četvorka izvodila njegov materijal s albuma ''Living With War''. Kako sam Neil kaže, kad je napisao album u dahu, iživciran ponovnim izborom Busha, osjetio se opet kao mladić i znao je da ne može ići na turneju bez svojih angažiranih drugova. Naravno, trojka je prihvatila poziv kao priliku da opet ožive karijere, što je dovelo do klasičnih trzavica. Mislim, ne možeš imati četiri playmakera na terenu i jednu loptu. Još luđe je gledati snimke s koncerata i reakcije publike kada Neil krene pozivati na revoluciju i svrgavanje lažljivog predsjednika. Ima tu svega, ali najviše pobune današnjih yuppiea koji su došli čuti CSNY klasike, a dobili su Neilove riffove kao da je 1990. i poruke da su u kurcu. Kako reće jedan gospodin – što si umišlja ovaj Kanađanin, učiti nas Amerikance pameti?

Shakey (Jimmy McDonough, 2002.)

Definitivno najbolje biografija o Neilu dostupna. Zaboravite na sve one krasne knjižice u kojima je sve pozitivno, Neil ima farmu, otac je grungea, piše krasne pjesme i slično. Ova knjiga bez pardona secira najvećeg kanađanina uz Stevea Nasha kao narcisoidnog gada kojega život nije mazio i koji je, usput, totalni genij najzaslužniji za glazbu kakvu danas znamo. Na svojih skoro 800 stranica knjiga je prevrnula svaki kamen Youngova života, a najveća preporuka joj je ta što je Neil prvo rekao da mu se sviđa, da bi nedugo nakon objave tužio autora zbog klevete. Shakey je inače Neilov nadimak, s njim potpisuje svoje filmove, a dobio ga je zato što nije u stanju kameru držati mirno u rukama. Eto, ja stvarno mislim da ljudi trebaju znati ovakve stvari.

28Aug/1011

ČUJ TO – SP 2010. SPECIAL

Posted by Gee_Spot

Svjetsko prvenstvo ne samo da je pred vratima nego je već zakoračilo u naše stanove, a urednički dvojac ovog bloga to uredno ignorira. Komesar se zabavlja dobivanjem oklade i priča kako ga ne zanima to 'trećerazredno natjecanje', a Sickre se druži s Matom i Hobitima te posjećuje Zrće i kaže kako je to sve u redu. Ostalo je samo da ja u skladu sa svojim skromnim mogućnostima pokušam napraviti kratku najavu ovog natjecanja kojeg smo nas trojica imali namjeru i fizički pratiti (danas nam je drago što se ipak nismo odlučili za takav luksuz, opaska komesara).

Opći dojam prije svega

Svi znamo kako je SP osiromašen nedolaskom najvećih zvijezda. SAD ima reprezentaciju u kojem nema niti jednog igrača s OI u Pekingu, a i mnoge druge NBA zvijezde su odlučile preskočiti ovo natjecanje. FIBA mora nešto dramatično napraviti kako bi se to u budućnosti promjenilo (ako je to uopće moguće). U tom svjetlu i naslov svjetskog prvaka vrijedi manje nego bi trebao.

Hrvatski novinari

Koliko je košarka u našoj državi spala na niske grane govori podatak kako je praktično nemoguće naći najavu SP-a bez nekih krupnih grešaka. Podcjenjivanje američke reprezentacije jer za njih ne igraju LeVlatka, Kobač ili Duvajt je stvarno smješno. Pa onda greške što se rostera tiče, pa onda ovo, pa onda ono. Drago mi je da je košarka dobila neki medijski prostor (veći nego inače), ali mi je bed što nitko ne zna dosta o ovom sportu i zato je sramota da se još nitko nije sjetio pozvati komesara da piše za njih. Doduše, ne znam kako bi se komesar navikao na činjenicu da se u modernom novinarstvu velikim tekstom naziva sve iznad kartice, kartice i po, ali pametan je to mladić – navikao bi se on i na to (nisam toliko pametan, op.k.).

Hrvatska reprezentacija

Iako ću proći sve skupine, našima ipak treba dati malo više prostora. Prije svega, drago mi je da se ne zanosimo nekim velikim najavama, odnosno da nema nekih velikih očekivanja. Joke kaže kako mu je cilj proći u drugi krug, a poslije što bude i s time se slažem. Ako ne pobjedimo Tunis i Iran to je stvarno sramota, ali bilo koji protivnik u osmini finala će biti favorit protiv nas, to je valjda svima jasno. I zbog toga je ona Ukićeva najava na televiziji kako će nas iznervirati, kako ćemo lomiti daljinske i kako će oni dati sve od sebe - genijalna. Daljinski neću slomiti sigurno (ipak nisam toliko emotivno vezan za njih), nervirati se hoću, a koliko vidim ekipa je posložena tako da će stvarno dati sve od sebe i to je ono što me veseli i zbog toga Joki skidam kapu. Prije svega, čovjek je odlučio dati reprezentaciju u ruke Ukiću, Tomasu i Tomiću. Tomić je već sada ponajbolji europski krilni centar i mislim da bi se snašao i u NBA ligi, Tomas je odigrao maestralnu sezonu u kojoj je pokazao sve svoje vrijednosti, a Ukić je toliko napaljen na košarku da to poništava sve njegove minuse. Njih trojica plus Bogdanović, Lončar i Žorić (za kojeg tvrdim da bi mogao biti iznenađenje prvenstva) su okosnica repke, a drago mi je da je Joke Popoviću, Planiniću i Kusu namjenio epizodne uloge. Doduše, ja Kusa ne bih pozvao ni na pripreme KK Dubrovnika, ali eto – kada je već tamo neka ga. Da je Joke bio malo hrabriji poveo bi i Perića jer on nudi opciju više, ali radi ozljeda Ukića i Planinića odlučeno je da u Tursku ide Stipčević koji nema nekakve kvalitete osim što je mlađa verzija Popovića. Ako je to neki kvalitet. Uglavnom, čini mi se da se stvara jedna dobra okosnica za budućnost i samo je bitno da se ne obrukamo u Turskoj. Znači, dvije pobjede minimalno, probat dignuti Sloveniju ili Brazil, a u osmini finala igrati hrabro. Pobjeda i ulazak među osam bi bio fantastičan uspjeh koji bi dao Joki vjetar u leđa za budućnost u kojoj bi se prostor trebao otvoriti i nekim drugim igračima bez obzira što je najbolji od njih, Delaš, očigledno klasični moron poput većine onih splitskih talentiranih košarkaša koji se posljednjih godina zgrabili prvu priliku i posrali se na sav talent kojeg su imali.

Skupina A – Angola, Argentina, Australija, Njemačka, Jordan, Srbija

Kada bi se gledalo samo po rosterima Argentina bi trebala biti neprikosnovena za prvu poziciju u skupini. Scola, Nocioni, Oberto, Delfino i Prigioni su klase za sebe, a da im je Manu tu onda bi to bilo strašno. I ovako su favoriti broj jedan, a dvije su stvari koje to mogu promjeniti – kemija u momčadi i činjenica da su tijekom priprema imali dosta ozljeda. Ako se to dvoje posloži, onda ne vidim kako bi ih neko mogao dobiti. Treba samo dosta spuštati na Scolu koji s Obertom čini ponajbolji centarski tandem na prvenstvu. U momčadi ima dovoljno šutera koji će znati kažnjavati udvajanja pod košem, trčati mogu dosta i to bi trebalo biti dosta za prvo mjesto u skupini.

Drugo mjesto čuvam za Srbiju. Imaju najboljeg trenera na prvenstvu koji je lani na EP-u promovirao jednu strašno potentnu momčad. Teodosić, Tepić, Veličković, Krstić i ekipa igraju odličnu košarku u kojoj svatko zna svoju ulogu, a suspenzije koje je FIBA dodjelila za legendarnu tuču s braćom Grcima nije neka kazna. Krstić neće igrati protiv Angole, Njemačke i Jordana, a Teodosić će na parket i protiv Jordanaca. Znači, ništa. U stvari, možda je ova suspenzija i najbolje što im se moglo dogoditi. Sport je u Srbiji pred bankrotom – savez nije imao dovoljno love za sve što su htjeli napraviti na pripremama, a ovo će ih dodatno motivirati. Ništa nije bolje od dobre tuče, rekli bi neki. Ja nisam među njima, ali nakon ovakve tuče možda ih i razumijem.

Da je Australcima Bogut zdrav to bi bilo zanimljivo gledati. Andersen se pokazao kao koristan i u NBA ligi, a u tandemu s Bogutom trebao bi im samo šuter izvana koji bi samo trebao kažnjavti protivničku obranu. Njega imaju u liku i djelu Patricka Millsa za kojeg moram priznati da nisam znao da je igrao nešto u Portlandu, ali sam ga neki dan gledao kako Francuzima radi što hoće (je, ali od kada je Mills taj šuter, op.k.?). Njih trojica plus Aleks Marić koji je bio odličan u Partizanu te ostatak ekipe gdje se krije sigurno par zanimljivih igrača (dvojica su trenutno u NCAA) dovodi do toga da želim pogledati Klokane na ovom prvenstvu.
Nijemci su kupili pozivnicu iako su znali da ni Dirk ni Kaman neće igrati. Valjda hoće promovirati ovu mladu reprezentaciju koja je lani na EP igrala par zanimljivih utakmica. Na žalost, ja nisam zapamtio imena njihovih zvijezda, a ni gledanje po rosteru mi ništa ne pomaže. Samo se sjećam da je Robin Benzing dobro izgledao na EP, ali sigurno će se Joe javiti u komentarima da kaže nešto više o Švabima koji se ne zovu Švabo Šmit.
Uglavnom, Nijemci su na četvrtom mjestu samo zato jer su valjda bolji od Angole i Jordana.

Derbi Angola-Jordan će trebati gledati. Niti jedan igrač Angole ne igra van Angole, a nemaju ni bilo kakvog diva
iznad 210. Dva Jordanca, s druge strane, studiraju u Americi. Jesu li zbog toga favoriti u toj utakmici? Pojma nemam.

Skupina B – Brazil, Hrvatska, Iran, Tunis, Slovenija, SAD

Ima li potrebe lamentirati zbog čega je SAD aposlutni favorit prvenstva? Ili je bolje napisati nešto protiv argumenata onih koji tvrde da Ameri nisu favoriti? Recimo, kažu da ekipa nema iskustva. OK, ljudi su mladi, ali tu su ipak dva igrača s prstenima, najbolji strijelac NBA lige, par igrača koji su glavni igrači u svojim klubovima. Je li to dovoljno iskustva? Što se tiče napada na zonu, zbog toga su i uzeli Coach K-a za trenera. Da ih čovjek malo poduči tome (točnije, za zonu je zadužen pomoćni trener Boeheim s Syracuse, čovjek koji je inače svojevremeno i po Europi ljeti predavao na tu temu, doktor zone, op.k.). Imat će oni sigurno problema sa zonom, ali ne vjerujem da će bilo koja zona biti toliko stabilna da ih ovi ne bi probili. Jedina stvarna zamjerka je činjenica da su malo tanki pod košem. Chandler je jedini pravi centar, a to nije nešto za pohvaliti se. Svi će protiv njih igrati zonu, probati igrati što sporije i gurati se pod košem. Ja bih isto tako naredio svojim igračima tuču pod košem sa što više faulova na centrima i visokim krilima, ali sve su to šuplje priče. Mislim, tko će braniti Duranta? Tko? Tomas?

Iako sam već napisao kako od naših ne očekujem previše ipak smatram kako bi se mogli ubaciti u borbu za drugo mjesto i to više zato što Slovenci i Brazilci imaju neke felere nego što smo mi jaki. Recimo, Slovenci bi po imenima (da su svi tamo) bili odmah iza Amera i Španjolaca, ali dosta njih je otkazalo (pogotovo oni pod košem), nekima su vrata repke zatvorena, a njihov glavni problem je činjenica kako nikada nisu imali dobru atmosferu u momčadi. I sada mislim da će pogriješiti ako ne daju repku Dragiću u ruke, a nekako mislim da to neće biti slučaj. Ipak, s Brezecom, Nachbarom, Slokarom i ostalima Slovenci i dalje imaju šanse za svašta.

Ipak, pod košem je Brazil u strahovitoj prednosti nad njima. Splitter i Varejao će biti najdivljiji centarski tandem na prenstvu, a da se Nene nije ozlijedio nitko ne bio bolji od njih. I ovako je to sasvim dobro, a Barbosa i Huertas su jako dobar bekovski tandem. Znači, ostaje samo pitanje atmosfere u momčadi koja i njima zna biti problem. Ipak, mislim da će Brazil osvojiti drugo mjesto u skupini, nama ostavljam treće i dvoboj sa Srbima u osmini finala, a Slovenci će se opet raspasti i biti četvrti. Iran će biti peti samo zato što imaju Haddadija (zajebavam se, nemam pojma zašto mislim da će biti peti), a Tunis zadnji.

Skupina C – Kina, Obala Bjelokosti, Grčka, Rusija, Portoriko, Turska

E, ovo će biti zanimljiva skupina. Ipak, favoriti broj jedan su Grci koji su izmislili tu igru s tri playa u petorci, zajebani su borci, znaju u svakom trenutku što treba raditi, FIBA ih nije baš drastično kaznila, a imaju i strašnu momčad. Fotsis, Spanoulis, Bourousis, Zisis, Schortanitis su imena koja iza sebe imaju nekoliko odličnih sezona u Europi, naosvajali su se svega, a dugo su i zajedno u repki. Dovoljno za status favorita za medalju.

Turci su domaćini i mislilo se da će to biti razlog da se ta reprezentacija napokon okupi u punom broju i da budu motivirani, ali opet ništa. Nekoliko igrača fali (Okur ne bi bio tu ni da je zdrav), a motivacije opet nigdje. Ono što sam malo čitao po netu ispada da se Turkogluu opet ne da igrati, a on je ipak turski Jordan i jako je bitan za sve. Ipak, kada grunu navijači s tribina trebali bi proigrati. Turkoglu, Ilyasova, Asik, Erden, Tunceri, Arslan sasvim su dovoljni da budu drugi u skupini.

Portoriko s Bareom i Arroyom ima jako smješnu bekovsku liniju koju će biti zakon gledati. Bareu nikako ne volim, a ni Arroyo nije baš omiljen. Za nešto više bi trebali imati dosta dobre trave ili nekih drugih 'poguritisa' koji se uvijek vrte oko njih.

Rusi su stvarno došli u lošem sastavu. Jebote, čak nemaju ni crnca, a kakva je to Rusija bez crnaca. Najveća zvijezda im je Khryapa koji je stalno ozlijeđen, a tu je i Mozgov koji bi trebao biti u Knicksima dogodine, ali malo je to. Premalo.

Kina ima Jianlian Yia i Fangyu Zhua i Yue Suna. Je li to nekoga oduševljava? Ni mene isto. Ipak, ovo nije prvenstvo u nogometu pa bi trebali dobiti Obalu Bjelokosti za koju igra momak po imenu Abouo Charles koji studira na Brigham Youngu. Mormoni i Obalobjelokoščanin? Svašta.

Skupina D – Kanada, Francuska, Libanon, Litva, Novi Zeland, Španjolska

E ovako, da je Pau Gasol odlučio igrati prvenstvo ja bih Španjolce stavio kao veće favorite od Amera. Ovako to ipak nisu iako ne bi bilo iznenađenje da dođu do zlata. Rubio, Rudy, Marc Gasol, Navarro, Garbajosa, Reyes, Mumbru, Llull...strašna momčad. Ozljeda Calderona im je po meni i dobro došla jer je ipak Ricky prvi play, a Navarro odlično igra na dvici. Calderon bi s klupe mogao unositi samo razdor radi nezadovoljstva, a Llull i Lopez su dovoljno dobre zamjene za bekove. Llull mi je osobni favorit jer je prošlu sezonu igrao strašno u kombinaciji s Tomićem.

Francuze sam stavio na drugo mjesto iako je njihov problem s ozljedama, otkazima i atmosferom u momčadi očigledno trajan. Da su im Parker i Noah u Turskoj to bi bilo strašno, ali i ovako imaju zanimljivu momčad. Vjerujem da se neće raspasti, barem ne u skupini.

Negdje sam pročitao kako bi bilo dobro za Litvu da se Kleiza može klonirati pa da imaju dva vrhunska igrača. To dovoljno govori o njima – mislim, Kleiza je meni drag ali nije baš on takva klasa. Stara generacija je otišla sa scene, nova nema takav potencijal i treće mjesto u skupini im je maksimum.

Kanađani nisu mogli naći više od jednog NBA igrača za momčad pa boje najjače svjetske lige brani Joel Anthony. Imaju oni i dosta igrača koji igraju po Europi pa bi valjda trebali biti bolji do Novog Zelanda koji je navodno jako borben i jedina je reprezentacija koja ne igra pick'n'roll, što je njihov trener obrazložio činjenicom da ga nisu u stanju usvojiti, ali da imaju druge vrijednosti. Eto, ja im vjerujem i dajem im prednost pred Libanonom.

Rasplet

Mogao bih sada ići korak po korak i analizirati parove osmine finala i tako dalje, ali neću. Jedino ću reći da se finale SAD-Španjolska nameće samo po sebi, odmah do njih su Grčka i Argentina, a ja navijam za Brazil iz nepoznatog razloga. Srbija bi se mogla ovaj put raspasti i recimo ispasti od nas. To bi bila fora (čuj to, op.k.?).