ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

13May/121

DAY FIFTEEN – THE OTHER GUYS

Posted by Gee_Spot

SIXERS @ CELTICS

Boston je došao do pobjede puno teže nego se očekivalo, u jednom čudnom ritmu na puno koševa u kojem su se iskustvo i efikasnost Celticsa morali ozbiljno mučiti protiv svježine Sixersa. Usprkos mukama, Boston ni u jednom trenutku nije izgledao kao momčad koja nema odgovor, odigrali su dojmljivo i nisu gubili koncentraciju, s Garnettom kao najboljim igračem na parketu, all-round korisnim Rondom (novi triple-double i sjajna obrana tijekom cijele večeri) i Allenom, Pierceom i Bradleyom koji su odradili svoje role.

Prvo poluvrijeme Sixersi su kontrolirali ritam, nametnuli su brzu tranziciju i još brže pokušaje realizacije, uglavnom do prostora dolazeći odličnim protokom lopte i agresivnim ulazima Iguodale i Turnera, tjerajući obranu Celticsa na gomilu rotacija i ne dozvolivši im zauzimanje pozicija u obrani.

Neopterećeni rezultatom i pogonjeni mladošću (prosjek godina Bostona je 29, a Philadelphie 26, s tim da bi ova razlika bila puno drastičnija da u obzir uzmemo samo članove jezgre svake momčadi), svi Sixersi su bili raspoloženi za trčanje i napadanje što je rezultiralo s fenomenalnih 47 poena uz skoro 50 posto šuta u prve dvije četvrtine, što je, ruku na srce, za ovu momčad bez prve opcije u napadu i bez konstantnog šuta iz vana jednostavno sjajan rezultat.

Glavni krivac za to je činjenica da su Celticsi na početku upali u zamku tranzicijske igre, što je dovelo do niza loših napadačkih reakcija jer Boston nije run & gun momčad, Rondove pokušaje ubrzanja igre jednostavno nema tko pratiti. Ali, već nakon par time-outa uslijedio je povratak u sporiji napadački ritam, a time i vraćanje u utakmicu.

Iako su Sixersi odradili odličan posao zatvorivši se u reket u namjeri da spriječe lagane poene i pretvore Boston u šutersku momčad, ta odluka nije nužno garancija uspjeha obzirom da su Garnett, Allen i Bass sjajni šuteri iz spot up situacija u stanju kompenzirati za manjak prostora ostavljenog Rondu i Bradleyu u reketu. A kada su se u nastavku Rondo i Bradley ulazima i laganim poenima pridodali šuterskom učinku (opet treba istaknuti Garnetta koji nije mogao promašiti s vrha reketa), Celticsi su riješili napadačke probleme.

Ono za što i dalje nisu imali odgovor bila je tranzicija Sixersa i tu je odličan potez povukao Doc odlučivši se zaigrati niskom postavom s Pierceom na četvorci i Bassom na klupi. Time su donekle dobili brzinu potrebnu za pratiti rastrčane Sixerse koji ionako nemaju opasne post up igrače, ali, što je još važnije, dobili su balans u obrani i napadu - Rondo i KG sada su puno lakše mogli igrati svoju 2 na 2 košarku (koja je postala zaštitni znak ove verzije Bostona), znajući da imaju Piercea i Allena kojima mogu baciti povratnu na bokovima te Bradleya iza leđa, spremnog spriječiti svaki pokušaj brze kontre.

Sixersi nisu iskoristili nadmoć u centimetrima u ovom periodu te se ovaj dobitak pokretljivosti u obrani i učinkovitosti u napadu koje je Bostonu donijela niska postava ispostavio kao ključni detalj. Prisilivši Sixerse na organizaciju napada, prisilili su ih na okretanje Hawesu na vrhu posta kao najboljoj playmakerskoj opciji u momčadi i slash & kick inspiraciji Iguodale, a time i na otežanu realizaciju.

Iako, daleko od toga da su Iggy i Hawes bili problem, oni su nastavili tamo gdje su stali s Bullsima. Napetu završnicu presudio je manjak opcija Philadelphie nakon njih, a možda bi točnije bilo reći još jedno katastrofalno izdanje Loua Williamsa u ovom playoffu (blijeda partija Thadeusa Younga donekle se može opravdati uganućem zgloba, što je sreća za Boston jer na klupi nemaju visokog igrača koji može parirati Youngovom atleticizmu). Ili bi možda još točnije bilo reći Collinsova odluka da trpi Williamsa na parketu iako to ovaj ničim nije zaslužio.

Jason Terry ove momčadi jednostavno nije bio u stanju zabiti ništa, što od Bradleyeve obrane, a što od svoje očajne forme. Obzirom da je Holiday očekivano sveden na promatrača (Rondo nije Watson da mu dozvoli šetnju tijekom utakmice), što je dobrim dijelom kompenzirao sinoć korisni Turner (bez velikih grešaka u tranziciji i u nesebičnom izdanju, ali i dalje neučinkovit na postavljenu obranu), šuterski učinak Williamsa ovoj momčadi je neophodan jer s Holidayem u outu ostaju bez treće opcije.

Lou trenutno nije u stanju odigrati ni blizu razine iz regularnog dijela sezone tijekom koje je praktički bio prva napadačka opcija i jedini rasni 1 na 1 scorer kojega su imali. To se protiv Bostona neće moći maskirati tijekom cijele serije, stoga Collins mora pronaći neki drugi način za održati napad podmazanim, makar davanjem veće uloge Brandu i razigranom Allenu, u nadi da će zbog toga Doc morati više minuta dati Bassu.

NUGGETS @ LAKERS

Još jedna sjajna partija između Denvera i Lakersa u kojoj su Nuggetsi dokazali da za ovako izjednačenu završnicu serije nije zaslužna samo blijeda igra Gasola i Bynuma, već prije svega kvaliteta Denvera. Sinoć su naime i Gasol i Bynum odigrali punom snagom, agresivno na oba kraja parketa, ali prevaga na stranu Lakersa bila je fenomenalan šuterski doprinos Blakea i Artesta koji su zaokružili petorku na najbolji mogući način – 3&D doprinosom.

Blake nije mogao promašiti, odigrao je na nivou kakvog je rijetko prezentirao čak i na vrhuncu karijere tijekom dana u Portlandu i Denveru prije tri, odnosno četiri sezone, dok je World Peace, uz to što je zabio svaki otvoreni šut koji je trebao zabiti, odradio i sjajan posao u obrani, spriječivši Galinaria da radi nered izolacijama i šutom, osudivši ga na ulogu promatrača, bilo da se nalazio na parketu ili klupi.

Denveru se tako kockanje s neprestanim udvajanjem Bynuma, Kobea i Gasola te ostavljanjem preostala dva igrača Lakersa otvorenima nije isplatilo, ali treba im priznati da su barem svu trojicu udarnih igrača držali pod kontrolom - usprkos sjajnom učinku u skoku i agresivnom napadanju reketa dvojca Gasol - Bynum, Lakersi nisu uspjeli ostvariti nikakvu značajniju prednost ni u skoku ni koševima iz reketa.

U stalnoj borbi za nametanje ritma koju pratimo tijekom cijele serije Lakersi su najveći dio prvog poluvremena imali prednost, potpuno spriječivši kontre Nuggetsa, ali u nastavku se probudio Ty Lawson koji je kombinacijom brzih tranzicijskih poena i šuta iz vana vratio ravnotežu, učinivši završnicu napetom. Nažalost po Denver, Lakersi su, koliko god to paradoksalno zvučalo, jednostavno imali više raspoloženih igrača.

Lawson je bio sjajan u ulozi lokomotive, Afflalo je uspio svesti Kobea na minimum (iako treba skinuti kapu Kobeu na odličnom čitanju igre i razigravanju, ni jednom nije forsirao u nepovoljnim situacijama), McGee i Faried su, koliko je to moguće obzirom na limite njihove igre, parirali Bynuma i Gasolu pod koševima (posebice u energetskom dijelu), ali, bez Galinaria, Denver nije imao dovoljno municije u napadu.

Al Harrington je odradio ogroman posao u zabijanju tijekom treće i četvrte četvrtine, ali to nije bilo dovoljno, dijelom i zato što je njegov partner s klupe u ubojitom pick & rollu Andre Miller podbacio, usprkos nadljudskom all-round učinku za takvog ispodprosječnog atletu (11 skokova i gomile znoja prolivenih u borbi pod obručima kojima je najvećim dijelom anulirao dominaciju Gasola i Bynuma u napadačkom skoku - zvuči ludo, ali to je Andre Miller). Miller šuterski nije bio faktor, ali ni kao play, ne uspijevajući održati ritam u trenutcima kada je Lawson bio na klupi (zajedno su opet funkcionirali dobro u napadu, ali obrambeno je upravo njihov nedostatak centimetara omogučio Blakeu i Artestu najveći broj otvorenih šuteva).

Zanimljivo je kako Lakersi praktički i danas igraju svojevrsni trokut jer se Kobe češće spušta u post nego u danima kada se igra bazirala na takvim akcijama – čovjek više nije u stanju stvoriti višak driblingom i pored upornog Afflala do koša je mogao jedino igrom leđima, a to je često dovodilo do situacija u kojima su sve tri prve opcije Lakersa stacionirane u reketu. Sad, Gasolov šut iz vana i Kobeov osjećaj za asist itekako dobro funkcioniraju u ovakvom rasporedu, ali nastaje problem s balansom između vanjske i unutarnje linije koji je noćas uspio ostati prikriven vanserijskim partijama Blakea i Aretsta. Međutim, ostaje otvoreno pitanje kako će to izgledati protiv Thundera obzirom da je teško vjerovati kako i jedan i drugi mogu u nizu ponavljati ovakve šuterske partije.

Ako je ova serija pokazatelj, očito je kako će manjak klupe i uopće korisnih igrača ozbiljno ograničiti Lakerse protiv Oklahome koja ima dovoljno aktivnih tijela za baciti ih na udarnu trojku. Oteža li Thunder život u reketu Lakersima na način na koji su to napravili Nuggetsi, ostavljaju ih bez oružja, dok je s druge strane teško zamisliti kako Blake, Sessions i Kobe mogu zaustaviti ulaze Westbrooka i Hardena (Artest svakako ima nešto izgleda za usporiti Duranta, ali teško da ga može potpuno sakriti kao što je to napravio s Galinariem). U svakom slučaju, na odgovore nećemo dugo čekati - prva utakmica je već u ponedjeljak.

CAPITALS @ RANGERS

Ma neću ništa pisat da se košarkaški puristi ne uvrijede, ali NHL playoff je jedina stvar na svijetu koja se može donekle usporediti s NBA verzijom i prava je tragedija da se ovakva dva natjecanja odvijaju potpuno paralelno. A možda i nije, jer kako nemam ni volje ni snage pisati više nego pišem, mogu se u miru posvetiti majstorijama Ovia, Lundqvista i Richardsa. Bude li ijedna serija druge runde NBA playoffa na ovoj razini drame (praktički, Finale prije Finala), možemo se smatrati sretnicima.

25Apr/1112

CAPTAIN KIRK AND GIL SPOCK HERO

Posted by ispdcom

Nikad kraja ovoj prvoj rundi koja je počela s praskom da bi se vremenom pretvorila u nastavak regularne sezone, kao da svi čekamo da se opet nastavi playoff. Dvije serije na Zapadu su fascinantne (Spursi i Dallas u otporu novom poretku), jedna ima dozu intrige (kad će se Lakersi više uozbiljiti), a sve ostale su manje-više gotove. Ako netko očekuje eventualni povratak Orlanda onda vjerovatno nije gledao ni minutu ovog dvoboja u kojem napad Atlante naspram onoga Magica djeluje kao da igra neki drugi sport. Da nije očajno složenog rostera Knicksa krcatog NBDL igračima, trenutni roster Magica od Howarda na dalje ponio bi titulu uvjerljivo najmanje talentirane družine koja trenutno igra playoff.

Žalosno je da jedan Arenas mora od nekuda izvući najbolju partiju u zadnjih pet godina da bi uopće imali šanse. Ali, bit će vremena nakon playoffa za osvrnuti se na tužnu budućnost koja čeka i New York i Orlando. Sada se posvetimo ono bitnom. Emir je odgledao Hawkse, Kreha Celticse, a Gee Heat i Lakerse. Ovo su dojmovi.

HEAT - SIXERS, G 4

Toliko o potrebi da se serija zaključi što ranije kako bi se momčad što prije počela pripremati za Boston. Miami je na startu četvrte utakmice izgledao kao skupina turista koja se došla izležavati na plaži, brčkati u plićaku i uhvatiti malo sunca. I dok su LBJ, Wade i Bosh dobili solidnu boju, Ilgauskas i Bibby očito su popodneva provodili u hladu sobe s klimatizacijom na maksimumu. Ili to, ili je njihova bljedolikost rezultat potpune beskrvnosti.

Sixersi su u utakmicu ušli napaljeni, koketirali čak s + 20, a Heat je prve znakove života pokazao tek kada su u igru ušli Anthony i Chalmers umjesto dva spomenuta leša. Anthony je unio borbenost u reket, Chalmers je zabio tri trice, što je bilo dovoljno da Heat ostane na relativno dostižnom minusu. Doduše, da je imao koga uvesti, Spoelstra ne bi pogriješio ni da je izvadio i Jamesa, Wadea i Bosha.

Zaludu svi time-outovi, upozorenja i apeli da se igra ozbiljnije, trojac Miamia djelovao je nezainteresirano u obrani, dok su u napadu sve bazirali na skok-šutu. I onda su na pola druge jednostavno odlučili proigrati. Nekoliko minuta divlje obrane, kontri, ulaza i agresivnosti bilo je dovoljno da Heat dođe u egal i čak otiđe s prednošću od jednog koš na odmor.

Činilo se da je utakmica time riješena, obzirom na ovu moć koju su iskazali u praktički samo 6 minuta, kladiti se protiv Heata u tom trenutku mogli su samo najveći optimisti. Stoga treba čestitati Sixersima koji se nisu imali namjeru predati, već su nastavili igrati još čvršće. Miami je stisnuo u obrani, nije dozvoljavao lak koš, ali s druge strane čekao ih jednako čvrsti zid. Treća četvrtina tako je prošla u natezanju i borbi pod koševima.

Ključni moment utakmice, na kraju će se pokazati, bila je odluka Douga Collinsa da konačno ostavi na parketu Evana Turnera. Mali je zabio nekoliko teških koševa u trenutcima kada se činilo da nema izlaza, a svojom obranom i brzim pasovima održavao je ritam na oba kraja terena.

Iako su Wade i James već od 20 minute utakmice igrali sa 100%, posebice u obrani gdje je Wade lijepio banane kao da je Dikembe Mutombo (ona koju je krajem prvog dijela priuštio Hawesu je bila antologijska), dakle iako su bili potpuno koncentrirani i odlučni privesti stvari kraju, Sixersi su uporno ostajali na korak do, igrajući pravu playoff košarku i nekoliko puta čak tražeći obračun s razvikanim protivnikom. Nije u pitanju bilo ništa opasno, daleko je to od ratova '80-ih i ranih '90-ih, ali da je lijepo vidjeti malo kavge na terenu - jeste.

Miami je zaključao reket, u jednom trenutku su valjda zalijepili 5 banana za redom, a Wade i James su teškom mukom nekako zabijali protiv Turnera, Iggya i Younga, odvevši Heat na +6. Minutu i pol do kraja, izgledalo je kao da je sve gotovo. Sixersi su skupo prodali kožu, ali ipak nisu stigli do utješne nagrade.

I onda kreće serija – Turner zabija još jedan težak šut u maniri Roya od večer prije (već vidim Sickrea s osmijehom od uha do uha zbog ove konstatacije, jer oboje od prvog dana govorimo da je mali Roy 2.0), pa onda cijelu večer sjajni Holiday zabija tricu, da bi nakon Wadeova promašaja Lou Williams po tko zna koji puta ove sezone zabio nož u srce protivniku. Sixersi u vodstvu, Miami u panici.

Tu smo došli do zanimljivog momenta. Cijelu godinu gledamo Heat kako se muči u gustim završnicama, ponajviše zato jer su se njihova rješenja u tim trenutcima do nedavno svodila na Jamesov šut iz vana. Od kada je Wade na sebe preuzeo ulogu closera djeluju puno bolje. Sinoć je Wade promašio, a da li zbog toga ili nečeg drugog, sljedeću priliku dobio je James. I po tko zna koji puta, umjesto da ode do kraja i umre muški, što inače radi većinu vremena tijekom ostalih 46 minuta, odlučio se za mlaki pokušaj od table, kao da u rukama ima vrući krumpir.

Turner je nakon toga u maniri rasnog closera zabio dva bacanja i riješio utakmicu. Sixersi zaslužuju pobjedu, a osim Turnerove sjajne partije (možda bi da je ranije dobio priliku i da se nametnuo kao član rotacije i ova serija izgledala drugačije) treba istaknuti kako su svi igrači odradili svoj posao. Hawes, Iggy, Lou, Jrue, svi su dokazali da ovogodišnji rezultati nisu slučajni i da možda građenje momčadi oko njih i nije najgora stvar na svijetu. Čak je i Brand, čovjek koji kronično pati od brandizma (bolest kod koje pacijent uvijek i u svakoj prilici, nakon što mu košarkaška lopta padne u ruke, puca prema košu, bez obzira gdje se na terenu nalazio, koja sekunda napada bila i što radili ostali), odradio svoje u skoku i obrani.

S druge strane, Miami je još jednom pokazao da su im najveći problem odluke u završnicama i nedovoljno jasno definirane uloge. Ako tijekom utakmice Wade i James i izgledaju kao suigrači, u zadnje dvije minute kronično se pretvaraju u suparnike. To nije dobar znak pred ostatak playoffa. Također, dok su Bullsi i Lakersi svoje četvrte utakmice izgubili odigravši ispod svake razine, na neki način tako i umanjivši pobjede Pacersa i Hornetsa, poraz Heata je puno bolniji iz razloga što je dobar dio susreta Miami igrao na gornjoj granici mogućnosti.

MAGIC - HAWKS, G 4

Ova utakmica je u riješena u 7. minuti utakmice kada je Dwight Howard radi dva faula otišao na klupu na kojoj je sjedio do kraja četvrtine. Taj period njegovog boravka na klupi je inače bio duži od ukupnog zbroja minuta koje Dwight nije igrao u prve tri utakmice i bez obzira što je u zadnjoj četvrtini Orlando stigao Atlantu, utakmica je simbolično odlučena upravo tada (a možda i serija). Jer, Magic bez Dwighta nije imao što pokazati.

Njihovo drugo napadačko oružje, vanjski šut, je očigledno pokopano u svim nelogičnostima koje je ova momčad radila posljednje dvije sezone, a Van Gundy se dodatno potrudio ubiti svoju momčad. Kao prvo, ako ti je Jason Richardson suspendiran, zbog čega u startnu petorku staviti prezimenjaka mu Quentina, a ne JJ Redicka? Kao drugo, zar u prošloj utakmici nismo vidjeli da je Arenasu mjesto na klupi, a ne na parketu, a kamoli još da igra 22 minute (i onda još umalo ispadne heroj jer je spojio nekoliko ulaza i šuteva). I, kao treće, zašto Stan uporno forsira Heda kao organizatora igre? OK, jasno mi je da je on zato i vraćen u Magic, ali svima je jasno da čovjeku ne ide (možda je i najgori igrač uopće dosadašnjeg dijela playoffa) i da bi možda bilo logičnije dati Nelsonu malo više loptu u ruku. Uostalom, bez obzira i na njegov katastrofalan učinak u ovoj utakmici, upravo je Jameer jedini uz Howarda u ovoj seriji pokazao nešto od svog repertoara.

Atlanta s druge strane ne odustaje od igre koju gledamo od prve utakmice – Howarda se udvaja samo kada loptu spusti na zemlju u pokušaju da mu izbiju loptu ruku što dosta dobro prolazi. Ostalo vrijeme su tu raznorazna tijela da Duvajta tuku. Ostatak momčadi odlično igra na Dwightovim suigračima, a po meni je x-factor Kirk Hinrich koji dirigira ovom momčadi iako je često lopta u napadu u rukama Joe Johnsona.
Johnson i Jamal Crawford pokazuju se kao ubojitij par šutera (za razliku od suparnika, u stanju su si stvoriti situaciju i zabiti kada treba), Horford je to što jeste (najbolji igrač u ovoj seriji nakon Dwighta?), Josh Smith je prihvatio ulogu koja mu je namijenjena u ovoj seriji bez puno prigovora (niskog, a ne visokog krila) i to je dosta da Atlanta prolaskom u drugi krug proglasi sezonu uspješnom.

Neću se igrati Nostradamusa (barem ne još) i reći kako će to izgledati u drugom krugu protiv Bullsa, ali mislim da su Hawksi napravili veliki korak prema izbacivanju Magica. Jako bi me iznenadilo da Orlando uspije spojiti tri dobre utakmice kada ne mogu spojiti tri dobre četvrtine.
I to je to. Era Magica se bliži kraju, odnosno era Dwighta u ovom klubu. Stan van Gundy će teško voditi momčad i sljedeće sezone, uprava će pokušati napraviti nešto novo kako bi Dwighta nagovorili da ostane i nakon 2012., ali to se neće dogoditi. Ovakav centar zaslužuje bolju momčad nego ovu koju sada ima. Je li netko spomenuo Lakerse?

CELTICS - KNICKS, G 4

Ovakav NBA vikend će se teško ponoviti, kako zbog odličnih utakmica tako i zbog činjenice kako su četiri moja najdraža NBA igrača pružila samo takve partije. Prvo Rondo i PP u petak , u subotu Brandon Roy i konačno sinoć Evan Turner, koji je, osim 4 koša u zadnjih minutu i pol, onim skokom u obrani te spašavanjem auta uklesao svoj status kao NBA ready igrača, ma koliko ga ostatak ekipe i Collins sabotirali u tome.

Boston je sinoć očekivano završio metlu malodušne momčadi Knicksa. Sve što su "novi" Knicksi priredili svojim navijačima u prvom predstavljanju u playoffu moglo bi se svesti pod jednu riječ – privid.

Glavni privid je da konačno imaju dobru momčad. Knicksi u ovom trenutku imaju dva izvrsna igrača koji jedan drugome ugrožavaju teritorij i koji nisu imali vremena naučiti koegzistirati. U potrazi za tim odgovorom su usput još razbili postavljeni koncept momčadi pa su tako od striktno napadačke ekipe u dva mjeseca postali loši na oba kraja terena. Još imaju Billupsa koji je pred sretnom penzijom (dobro izgleda na terenu u odijelu i ostavlja dojam budućeg trenera) te ostatak ekipe koji je ili za dno klupe ili za NBDL. Ovakva neravnoteža plus standardni medijski pritisak New Yorka teško da je mogao donijeti drugačiji rezultat protiv veteranske momčadi Bostona. Da su Knicksi i dobili jednu, samo bi pojačali privid. Ovako je istina izravno bačena u lice.

Pre-Melo momčad bi sigurno postigla bolji rezultat jer je:

a) bila uigrana oko specifične Mike D'Antoni filozofije

b) stvarno bila momčad koja je zahvaljujući toj istoj filozofiji igre maksimizirala jake strane sastava koji bi bilo kome u playoffu zadao glavobolju

Paradoks cijele situacije jest da dvije povijesno najuspješnije momčadi Knicksa (Holzman – Reed i Riley – Ewing) nikada nisu umirale u ljepoti i bile su bazirane na timskom radu, dodavanju lopte i jakoj obrani. Dakle, sve što ova momčad nije i ne pretendira biti. Zar je moguće da je nakon tolikih grešaka povijest opet ignorirana i da je duh dokazano neuspješnog Isiaha Thomasa opet prevladao? Jer, Knicksi su umjesto strpljenja i izrade pravog voćnog sirupa opet posegnuli za instant napitkom. Ova post-sezona će ponuditi mnoge odgovore.

Prvi je zasigurno što će biti s Donnie Walshom i koliko se njemu da trpiti uplitanje vlasnika u njegov rad. Knicksi su pod Walshom i D'Antonijem imali obrise košarkaške budućnosti, a sada imaju ono što zapravo želi samo medijski New York. Dvije zvijezde koje će davati materijal za pisanje i komentiranje u naredne tri godine dok ih ne bace pod metro zbog neosvajanja naslova. Sudeći po njihovom međusobnom odnosu na početku veze, kemije nema. Uvjeren sam da svi veliki igrači mogu naučiti koegizistirati s drugim igračem istog kalibra. Na Amareu i Melu je odluka da li će se posvetiti naslovnicama ili košarci.

Što se dobrih starih Celticsa tiče, oni imaju i dalje svoj skup problema, ali i takvi su bili dovoljno dobri da im Knicksi posluže za zagrijavanje i vraćanje samopouzdanja. Zadnji dio regularne sezone Boston se borio sam sa sobom i predjelo od Knicksa im je barem pomoglo da riješe taj dio priče i vrate identitet koji smo mislili da su izgubili. Da bi Celticsi došli u priliku boriti se za naslov moraju dobiti podršku s klupe, poglavito već u ranijim postovima istaknutog x-faktora Jeff Greena. Petorka je ubitačno dobra, obrana klika, ali svaka pauza je prilika da se protivnik vrati.

S druge strane, gledajući konkurente im Bullse, Lakerse, a od sinoć i Heat, Celticsi su jedini dobili produženi odmor prije drugog kruga pa valjda i to nešto govori o spremnosti u borbi za naslov.

LAKERS - HORNETS, G 4

Imali smo prilike gledati zabavno prvo poluvrijeme, ponajviše zahvaljujući Hornetsima. Ozbiljni od početka, Paul i društvo nisu ništa prepuštali slučaju. Ariza je opet odigrao briljantnu napadačku utakmicu, serijom šuteva, ulaza, okreta i zakucavanja podsjećao je na nekakvog all-star strijelca, a ne onog drvenog igrača zadatka na kojeg smo navikli.

S druge strane je potpuno uštopao Kobea, koji je nakon dvije četvrtine imao nula koševa na kontu, po prvi puta od 2004. godine. Doduše, treba priznati da Kobe nije ništa forsirao, posvetio se ulozi razigravača u napadu i tako pomagao održati minimalnu prednost Lakersa do samog kraja poluvremena. Obzirom da osim Artesta, koji je pratkički pratio Arizu koš za koš, u dresu Lakersa nije bilo raspoložena čovjeka, činjenica da je do zadnjih par minuta LA stalno bio u prednosti dovoljno govori o stvarnom odnosu snaga.

I dok je Artest sakrio slabosti u napadu, u obrani su one ostajale itekako vidljive. Okafor, Landry i posebice Gray opet su djelovali moćnije i energičnije nego Bynum, Odom i Gasol, a puno više od Kobeove nule u rubrici koševi, Lakerse je bolila njegova očajna obrana na Arizi. Možemo sada razbijati glavu oko toga kako jedan egoista kao Bryant može dozvoliti Arizi da ga rasturi na oba kraja terena, ali očito je bilo kako je Kobe u svim reakcijama bio za korak prespor.

Čudi me jedino da Jackson nije ranije reagirao i prebacio Artesta na Arizu, valjda je davao Kobeu priliku da se dokaže. Međutim, nakon šta je Ariza zabio tko zna koji put pored njega, Phil više nije imao živaca voditi računa o egu svog lidera. Zanimljivo da je Artest do tog trenutka čuvao Belinellia koji je nastavio s očajnim igrama u seriji, opet promašivši niz otvorenih trica i s druge strane omogučivši Artestu da odigra u napadu kao da je - Ariza.

Obzirom da Belinelli djeluje totalno nemoćno, dvoboj njega i Bryanta u ovom trenutku bio je puno logičniji. Dva spora beka-šutera koja ne mogu zaustaviti nikoga i nisu u stanju ništa zabiti. Kobe i Marco su u ove prve dvije četvrtine izgledali kao dva brata (a znamo da Kobe ionako ima specijalan odnos s Italijom, obzirom da je u njoj proveo dobar dio djetinjstva).

Na početku treće, braća Bryanellie se bude. Marco zabija tricu, a Kobe serijom koševa vraća Lakerse u vodstvo. Paul uzima stvari u svoju ruku, sam samcat održava Hornetse u igri, omogučivši ulazak u zadnju s +2. Inače, moram istaknuti, ovaj put ozbiljno i bez sarkazma, kako Kobe u ovoj trećini nije ništa silovao (ah, ovo je opet ispalo kao sprdnja iako sam je pokušao izbjeći). Iako je zabio 14 koševa, ni jedan šut nije bio forsiran, sve je bilo u ritmu. Pokazivao je male znakove nervoze, ali ništa što bi inače od njega očekivali, dakle nije ovaj niz koševa bio rezultat ranjenog ega koji je pod svaku cijenu morao nabiti svoju statistiku. Dodaj onaj sjajan razigravački posao koji je odradio u prvom dijelu ovoj seriji koševa i ispada da je jedini problem njegove igre bio taj što ga je Jackson predugo držao na Arizi u obrani.

Početkom četvrte Lakersi čekaju da se netko pridruži Kobeu, ali kao da nitko nije zainteresiran. Kobe usporava, dok s druge strane Paul nema ni najmanju namjeru stati iako praktički igra cijelo drugo poluvrijeme bez pauze i jedva stoji na nogama. Iako uzima par za njega netipičnih isforsiranih šuteva, uspijeva Hornetse odvesti do +8 na pola četvrtine, a onda i stvar privesti kraju uz pomoć Jacka koji je zabio ključni skok-šut nakon što je Paul navukao cijelu obranu na sebe i onda još zaledio stvar s dva bacanja. GM Hornetsa Demps mislio je na ovakve stvari kada je doveo Jacka iz Raptorsa ističući njegovo iskustvo i ozbiljnost kao glavne vrline.

Obzirom da ni u jednom trenutku nisu pokazali spremnost da preuzmu kontrolu nad utakmicom, Lakersi nisu zaslužili ni te minimalne šanse koje su imali na kraju da se ipak izvuku s pobjedom. Osim Kobea nitko drugi nije zaslužio prolaznu ocjenu i sada ih čekaju još minimalno dvije utakmice. Doduše, obzirom na to koliko energije ulažu teško da će im ponestati snage, ali fokusirati se na pristup favorita stvarno ne bi bilo fer prema Hornetsima koji su ovo pobjedu potpuno zaslužili pristupom i prije svega fantastičnim drugim poluvremenom Paula koji je s triple-doubleom još jednom dokazao da, kada hoće, može kontrolirati utakmicu bolje nego puno razvikanije zvijezde.

17Dec/1011

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

NJETZ

Euforija uzrokovana početkom NBA sezone ove godine trajala je nešto duže nego inače. Obično se, nakon što odgledam svaku momčad barem jednom i nakon što ne propustim nijedan međusobni dvoboj onih 5-6 najboljih, s gledanja utakmica prebacim na, nazovimo je tako, red carpet stranu lige.

Izvještaji s utakmica postaju manje važni jer manje-više svjestan si dometa određene momčadi, a u prvi plan iskaču tračevi. Tradeovi i planovi za budućnost, bližu ili dalju. Doduše, zbog ovoljetnih turbo promjena na rosterima i novih mladih snaga koje polako preuzimaju igrački primat u ligi, skautiranje i razdoblje prilagodbe na novi raspored snaga trajalo je duže nego inače, ali mislim da mogu svečano proglasiti kraj NBA ludila.

Liga ulazi u onaj najgori dio sezone, mučenje u kojem će se čuvati stečene pozicije uglavnom odrađivanjem posla. Kvalitetna košarka bit će uglavnom rezervirana za sudare ovih desetak vrhunskih ekipa, a sve ostalo trebat će ignorirati, barem tamo do all-star vikenda kada kreće lov na playoff i draft pozicije.

Uglavnom, u gomili ugodnih iznenađenja i ponekom neugodnom, kojima ću se više baviti u idućem postu koji donosi nove power rankingse, meni osobno najveće razočaranje su Netsi. Houston će biti OK, Portland ima itekako objektivne razloge za ovoliki pad, ali Netsi djeluju totalno izgubljeno. Naime, ni jedna stvar zbog koje je bilo realno očekivati njihov skok s dna ne funkcionira.

Vanjski šuteri poput Morrowa, Outlawa i Murphya, od kojih se očekivalo da koriste prostor koji bi ostajao dok Harris i Lopez igraju dva na dva, potpuno su podbacili. Avery Johnson trebao je izgraditi čvrstu obranu, ali vrijeme uglavnom gubi rotirajući nebitne igrače nezadovoljan učinkom na tom dijelu terena, time dodatno gušeći napad. Time je praktički ubio svaku mogućnost Netsa da se pokrenu - prvo ništa nisu dobijali od onih od kojih se nešto očekivalo, sada dobivaju nulu od ovih od kojih ništa ne očekuješ.

Donekle je podbacio i dvojac na kojem su polagali sve. Devin Harris je pokazao izuzetno zrelost potpuno se prilagodivši Johnsonovim zahtjevima, zanemaruje svoju slashersku prirodu i odrađuje vrhunski posao u obrani i organizaciji igre. Dobro, ne radi se o nekoj posebnoj igri, sve se svodi na gomilu screen 'n' rollova na vrhu reketa nakon kojih lopta ide onome tko je postavljao blok ili nekome od šutera postavljenih na krilima. Ali, činjenica je da Harris brzo i precizno pronalazi najbolja moguća rješenja.

Nažalost, okružen truplima koji nisu u stanju pogoditi ni bazen umjesto očekivanim kvalitetnim suigračima, Harris je sve više prisiljen forsirati klimavi šut što definitivno ne doprinosi napadačkoj učinkovitosti, ni njega ni momčadi. Dosadne ozljede koja ga prate kroz cijelu karijeru nećemo ni spominjati.

Drugi nositelj i možda najveće razočaranje Brook Lopez je ovoga ljeta također mirovao zbog zdravstvenih problema, a nedovoljna pripremljenost itekako se osjeti. Brook stvarno nema problema oko zabijanja, s Harrisovim pravovremenim loptama i vlastitom snalažljivošću u reketu dolazi do 20 koševa kao od šale. Problemi su nedostatak energije i pokretljivosti. Ovih njegovih 6 skokova u prosjeku su sramota za rasnog centra, ali valjda će i njihov broj rasti kako se kondicija bude popravljala tijekom sezone. Ako je stvar u kondiciji, a ne možda u općenitoj mekanosti.

Avery bi pak definitivno dio energije trebao usmjeriti na razvoj igrača poput Favorsa i Lopeza. Iako pokazuje volju da trpi svoja dva udarna igrača i bude učitelj (a svi vrlo dobro znamo da bi najradije vikao i na Harrisa i na Lopeza nakon svake greške), njegova upornost u ignoriranju Favorsa graniči s ludilom.

Mislim, iako je očito da je Favors sirov i da su greške (posebice u obrambenim rotacijama) neizbježne, mora uzeti u obzir da se momak tek uči košarci te da je svaka minuta poklonjena prolazniku poput Humphriesa umjesto njemu bačena u vjetar. Kvragu, pa nije da se Netsi bore za playoff. Bez obzira koliko obrambenih stopera Johnson gurao u petorku, ova momčad neće daleko jer jednostavno nema dovoljno oružja. Pa zašto onda ne razvijati ono potencijalno najveće?

Dok Johnson i dalje fokus drži na svakoj sljedećoj utakmici, jasno je kako vodstvo kluba sve snage baca na budućnost. Točnije, na dovođenje Carmela Anthonya. Nećemo sada o tome kako Avery Johnson i Carmelo u kombinaciji nemaju nikakvog smisla, jer eventualni dolazak takvog strijelca definitivno bi riješio glavni problem ove momčadi – zabijanje koševa.

Ako su Harris i Lopez solidna pick 'n' roll kombinacija, s Melom na krilu ovo postaje zeznuta momčad (barem na papiru). Favors, usprkos svom potencijalu, ipak treba nekoliko sezona da nauči pravilno koristiti svoj potencijal. Na sveučilištu je igrao bez lopte, trčao je od koša do koša bez da ijedna akcija ide na njega i sve što ima su te fantastične fizikalije. Zbog kojih bi, po meni, Denver bio lud kad ne bi pristao na zamjenu Anthonya za njega.

Ovi pickovi koje su Netsi dobili od Lakersa i Rocketsa u zamjenu za Terrencea Williamsa i Joea Smitha u biti su nebitni, kao i Murphyev ugovor. S kasnim pickovima možda pogodiš, možda fulaš. Murphy će ti osloboditi prostor na salary capu, ali eventualnim odlaskom Carmela kao slobodnog igrača ta opcija ti ionako ne gine. Ali, Favors zato donosi obećanje bolje budućnosti. Takav igrač je savršena opcija za novi početak, budući 20-10 post igrač koji golom snagom može donijeti prevagu.

Već imaju Lawsona kao solidnu opciju na jedinici, Afflalo i Nene su još uvijek mladi, pa kad već Carmelo na ovako kretenski način daje do znanja da mu Denver više nije zanimljiv, treba zgrabiti Favorsa i krenuti u rebuilding. To je odluka koju će za neodlučni Denver ionako donijeti sam Carmelo - čak je i navijačima dosadilo njegovo stalno isticanje želje za odlaskom te je već narušena i posjeta i atmosfera u dvorani.

Netsi pak mogu krenuti prema prosjećnosti. Harrisove ozljede, Lopezova mekoća u reketu i Melova sklonost tumačenju košarke kao sporta u kojem jedan igra a ostali gledaju, teško da su idealan temelj za veliku momčad. Ako do ostvarenja ove kombinacije uopće dođe, jer ako je Melo tvrdoglavo spreman riskirati milijune samo da bi zaigrao u Knicksima, onda će u cijeloj priči najbolje proći - Netsi. Ostat će im njihov nebrušeni dragulj, ni krivima ni dužnima.

LAKERS

Tek što se vratio na parket, onako nespreman i trapav, Bynum je odmah pokazao koliko je nedostajao Lakersima. Samo njegovo prisustvo u postu na 20 minuta, mogućnost da odmori Gasola, Lakersima su važniji od ijedne njegove vještine. Čovjek jednostavno zatvara reket samom pojavom i zna se kretati u obrani, a to je ono najvažnije za ovu veteransku momčad.

Sad, iako je izostanak Bynuma otežao život prvacima na početku ove sezone, glavni razlog za pad Lakersa u onu crnu seriju samo je jedan. Gle, Phil Jackson sjedi u onoj svojoj specijalnoj stolici i ne mrda bez obzira na ono što se događa na parketu. Čovjek s 11 naslova ne uzrujava se zbog nebitnih poraza u ovom mrtvom dijelu sezone. Zna da Pau nije u stanju biti briljantan ako mora igrati 40 minuta na petici, zna da je Kobe veteran koji mora imati oscilacije u igri, posebice šutu. To nisu stvari zbog kojih se vrijedi dizati na umjetne kukove.

Ipak, postoji jedna stvar koja čak i Zen-mastera može izbaciti iz ravnoteže. Lamar Odom. Phil je svjestan da je Lamar ključ, glavni razlog zašto su Lakersi sezonu otvorili ovako fantastično. Čim je Lamar zaspao, pao u pristupu i borbenosti, Lakersi su postali ranjivi. Kobe i Pau imaju valjda najbolju 2 na 2 igru u ligi, a kada ih Odom nadopunjuje skokom i agresivnim napadačkim pristupom, Lakersi stvarno djeluju moćno. Zato ćete i vidjeti Jacksona na time-outu da se uglavnom bavi Odomom. On je taj koji može iskoristiti svaku rupu koja obrana fokusirana na zaustavljanje Gasola i Bryanta ostavi. On je x-faktor. Samo što, eto, ponekad voli biti i dobri, stari, opušteni Lamar.

Ukratko, bez obzira na sve sitne pomake i promjene kojima smo prisustvovali u zadnje vrijeme, Lakersi su i dalje broj jedan ako ćemo gledati odnos snaga kroz optimalne uvjete (i u kontekstu važnih utakmica).

STERLING

Možda je Donald Sterling totalni ljigavac, ali s dva poteza koja je izveo ove sezone u mojoj knjizi postao je totalna legenda. Prvo me oduševio ovoljetnim komentarima kojima je počastio "pojačanja" svojih Clippersa. Naime, kada su potpisani Gomes i Foye, Sterling je mrtav-hladan rekao da tko su ti ljudi i zašto bi takvi luzeri ikome bili potrebni. Dobro, za neku drugu priču je to što on kao vlasnik mora potpisati ugovore i jednom i drugom, ali očito je barem da nije zadovoljan radom svoje uprave.

Međutim, sve je nadmašio ovim nedavnim vikanjem na Barona Davisa u posljednjim utakmicama Clippersa. Sterling, kao ni nitko normalan, ne kuži zašto Davis igra kada je očito nespreman, pa iz prvog reda viče na svog najskupljeg igrača "zašto si uopće na terenu?" i "debel si, zašto ne smršaviš". Gle, možda to i jeste dokaz totalnog ludila, ali je prejebeno zabavno. Vlasnik koji viče na igrača kojem plaća milijune. To je totalni zakon.

Samo, Clippersi čak ni kao komični predah ne mogu biti prvi u gradu. Glavni komičar u Las Angelesu je i dalje Ron Artest, kojem opraštam sve prijašnje gluposti počasti li nas tijekom sezone još ponekom izjavom u ovom stilu (inače, ovo je prevalio preko usta nakon što je imao obračun s JaValeom McGeeom u nedavnom susretu s Wizardsima):

"McGee could be really good. I think he got to go to school a little bit more. He's got to work on that IQ a little bit. He got to watch more tape. I don't think he watches tape. I think he plays video games. I do. I don't think he watches tape. I think he plays video games and I think he could possibly have an Atari. He should upgrade to a PlayStation."

WARRIORS

Warriorsi igraju očajno, od početka koji je obećavao spali su na negledljivu momčad koja jedva čeka da im netko skrati muke. Ali, ovakav razvoj događaja može se razumijeti. Klupa na postoji, a David Lee je infekcijom ruke zamalo ostao bez dijela mišića oko lakta zbog kojega bi možda i prestao igrati košarku, ali, srećom, ništa radikalno se nije dogodilo. Osim što Lee ne liči na sebe jer igra s jednom rukom, jelte. Curry se stalno muči s tim gležnjem, njemu definitivno ne bi loše došao odmor. Obzirom da momčad ne ide nigdje, svako forsiranje njegovog povratka može biti samo kontraproduktivno. Pa makar zbog toga jedna od zabavnijih momčadi u ligi ostala smijurija kakvu smo gledali i lani.

NAGGING INJURIES

Začin svake sezone, sada su nam odnijele i Noaha. Samo, Bullsi će se snaći. Nakon operacije Joakim će biti još bolji, a Gibson će se pobrinuti da momčad obrambeno ne padne previše. Međutim, dvije momčadi nisu takve sreće da mogu ozljedu svog lidera prihvatiti kao nešto normalno. Jer, nikakve operacije više ne mogu pomoći Brandonu Royu i Yao Mingu da postanu nositelji kakvi su bili do jučer.

Obzirom da je ovo Mingu tko zna koja ruptura stopala i obzirom da je u zadnjoj godini, sve osim odlaska u mirovinu bit će iznenađenje. Kako god, više nitko, pa ni Rocketsi, neće oko njega graditi budućnost. Tužna priča, ali razumljiva i očekivana. Rocketsi već imaju spremne temelje za život bez Minga.

Blazersi pak nisu te sreće. Njihov život s Royem tek je trebao početi. Ogromni ugovor potpisan sa svojim najboljim igračem tako će im visiti nad glavom još pet sezona, tijekom kojih će se Roy od lidera pretvoriti u sporednog igrača te na kraju u mladog umirovljenika s koljenima starca. Uostalom, pogledajte mu samo brojke, a ako ne vjerujete njima, pogledajte samo jednu utakmicu Blazersa.

Roy želi igrati kao do sada, ali više ne može. Nema više driblinga, ulaza, naglih promjena pravca kretanja. Već sada on je tek šuter iz vani i to je jedini segment igre kojem se mora posvetiti misli li barem djelomično odraditi ovaj ugovor. Nažalost, šok izazvan zadnjim vijestima koje su mu došapnuli doktori, u kombinaciji s nemoći na parketu, od nekada ponosnog ratnika pretvorio je Roya u tipičnu NBA babu.

Samo, ništa u njegovom slučaju nije tipično. Dok nervozu zdravih i bogatih ako im nešto ne odgovara ne mogu razumijeti i prihvatiti, Royevu razumijem. Nije se lako suočiti s time da si jednoga dana all-star, a drugoga samo tako nebitan. Rješenja nema. Trade se neće dogoditi, umirovljenje je još daleko. Ma kako se Roy ljutio na Blazerse i Millera, činjenica je da nitko nije kriv. I to je ono najgore. Sranja se jednostavno događaju. S Andreom Millerom na jedinici ili bez njega. Što prije to Brandon prihvati, bolje za njega i njegovo mentalno zdravlje. Ono fizičko, nažalost, nikada nije bilo moguće kontrolirati.

17Oct/101

LAKERS

Posted by Gee_Spot

"We're hungry. I know I am, as much as anybody else is. And you know Kobe is. Kobe's after something, I don't even know what it is. I think he's after stardom on Pluto or something ... Pluto's not even a planet no more, which I'm very disturbed about. I grew up when Pluto was a planet. Now, I'm 25, I turn around and Pluto's no longer a planet. I'm going to elbow that guy in the nose. I love Pluto. Everybody loves Pluto. There's a dog named Pluto in the cartoons. I don't know how we got on that subject. We've got to see if we can get Pluto back."
- Ron Artest

SCORE: 60-22
PRVIH 5: Blake, Bryant, Artest, Gasol, Bynum
5 ZA KRAJ: Fisher, Bryant, Artest, Odom, Gasol
MVP: Phil Jackson
LVP: kilometraža

Prvo pitanje na kojega treba odgovoriti je gdje će Zen Master s još jednim prstenom? Na prstu svake ruke je po jedan, jedanaesti je ponosno nataknut na bimba. Ali, gdje sa sljedećim? Dobar dio sezone potrošit ćemo u traženju odgovora na ovo pitanje.

Jer u Lakersima je ostalo još dovoljno goriva za posljednji juriš, usprkos tome što je Kobe Bryant već dobrano ušao u onu fazu gdje nagging injuries postaju pravilo, a ne iznimka. Čovjeka treba čuvati kroz sezonu da bi na kraju mogao eksplodirati, kao što se uostalom dogodilo i lani, kada je u playoffu u jednom periodu igrao košarku karijere.

Srećom, ostali su više nego sposobni nositi veći dio tereta. Pau Gasol je najbolja druga opcija u ligi, a nakon što je nosio ekipu u Finalu protiv Bostona pokazao je da je postao i pravi muškarac. Momčad je krcata igračima koji znaju svoju rolu u momčadi, a Phil vrlo dobro zna održati duh zdravim i koncentriranim tijekom cijele duge i dosadne sezone.

Jedini problem je vječno ozljeđeni Andrew Bynum. Lakersi mogu i bez njega napraviti posao, ali s pravom peticom pod košem stvari su puno lakše. Uspiju li ga nekako održati na životu i bude li spreman za rolu od 20 do 30 minuta u playoffu, nikakav Miami Heat, usprkos svim indexima i twitovima, neće imati odgovor na igru njihove unutrašnje linije.

Derek Fisher će valjda i s 55 godina biti u stanju zabiti koš odluke, a život će mu ove sezone olakšati Steve Blake, vrijedni play koji će jesti minute i šutom iz vana služiti njegovom veličanstvu trokutu. S playom koji može zabiti tricu i centrom koji zna odigrati leđima (a Lakersi imaju taj luksuz da im se na rosteru nalaze ni manje ni više nego dva takva – Bynum i Gasol), sve što tri preostala igrača trebaju raditi je kretati se i dodavati u sistemu koji je zaslužan za 11 od posljednjih 20 NBA titula.

Naravno, nije na odmet ni kada si u stanju odigrati fantastičnu obranu. Kobe je lani imao briljantnih perioda u ovom dijelu igre, ali prisustvo Rona Artesta (koji se izgleda pomlađuje) i po novome Matta Barnesa, Lakerse stavlja u rang momčadi s kojima bi najradije izbjegli susret. Ne samo što su velike šanse da će vas razbiti u igri, već bi vrlo lako mogli završiti slomljenih živaca nakon što vas Ron ili Matt provuku kroz svoje prgave i prljave mentalne igrice (umjesto da trpi Artesta 30 minuta, Duranta sada čeka 48 minuta pakla protiv ove dvojice).

Kobea će odmarati Shannon Brown, koji je izrastao u kompletnog napadača i time sveo potrebe za Sašom Vujačićem na minimum. Luke Walton će, što zbog očajnih leđa, što zbog dolasak Barnesa, ostati bez svoje uloge krilnog playmakera, a i all-round rookie Devin Ebanks bi ga svojom energijom mogao izbaciti iz rotacije.

Dobri stari Lamar Odom još jednom će odigrati ulogu ljepila, bilo da treba uskakati s klupe pod obje centarske pozicije, startati kao šljaker umjesto ozljeđenog Bynuma, odigrati ulogu playa s posta umjesto Waltona, prenijeti loptu, a možda i odigrati malo 1 na 1. Još jedan luksuz momčadi koja je navikla na skupocjenosti.

Kvragu, čak su i jednog beskorisnog DJ Mbengu zamijenili veteranom Theom Ratliffom, kako bi i treći centar mogao doprinijeti igri ponekim skokom i blokadom, a ne samo puštanjem loše plesne glazbe.

Ukratko, Lakersi kreću po treći prsten za redom ove generacije, po prvi put u ulozi miljenika javnosti - pojavom Osovine Zla u Miamiu ostali su bez titule dežurnih negativaca. Zen master kreće završiti još jedan, četvrti, ciklus od 3 naslova za redom. Kobe kreće izjednačiti broj naslova s Jordanom. Artest je odavno (s)krenuo. Fish kreće zabiti još poneki šut odluke kako bi izvukao Horrya iz mirovine. Mislim, ima tu puno toga. Ali, nekako mi se i dalje čini da je pitanje gdje će Phil s dvanaestim prstenom najzanimljivije.

18Jun/1017

G7

Posted by Gee_Spot

Kakav sam navijački raspoloženi seronja, najbolje govori to što mi je prije početka utakmice na pameti bilo samo kako je šteta što se nisam imao gdje okladiti da će Gasol pasti na dupe više od 10 puta. Opet, to što sam skakao od sreće na svaki promašaj Kobea Salmonsa, neće me spriječiti da čestitam Lakersima na zasluženom naslovu. Bili su bolja momčad i to je to, serija od 7 nikada ne laže.

(A da je Boston nekako uspio zadržati koncentraciju i da je imao snage završiti kako je počeo, nitko ne bi mogao reći drugačije ni za njih - obje momčadi zaslužile su naslov, Boston je jedino do svoga imao puno teži put)

Uglavnom, na samom početku oduševio me oltar u svlačionici Bostona, Perkinsov dres je visio sa strane dok su svi u miru kontemplirali o situaciji u kojoj se nalaze kao da je jadni Perk u najmanju ruku umro. Ta mirnoća i dostojanstvenost iz svlačionice prenijeli su se na parket, Boston je igrao odlučno, koncentrirano i pametno, možda i svoje najbolje poluvrijeme u seriji. Obrana odlična - odsjekli su Kobea i Gasola pa nek ih pokušaju dobiti ostali. Sudci na razini, odlučili dozvoliti da se igra muški.

I tu je udaren temelj točno onakvoj utakmici kakva im je bila potrebna, ali Lakersi su usprkos svemu uvijek bili u blizini. Ponajviše zbog skokova u napadu, strašna je količina drugih prilika koju su imali - praktički, hvatali su svaki promašaj, a nije da ih nije bilo obzirom da su gađali ispod 30 posto. Osim toga, Boston je trebao konačno jednu veliku partiju ako ne svih, a ono barem jednoga od glavna četiri igrača.

Lakersi su bili vidljivo nervozni, kako je vrijeme odmicalo sve više i više, frustrirani što ne mogu razviti igru, ali se nisu predavali - kontrola skoka u obrani bila je fantastična a borbenost u napadu za svaku pohvalu. Posebice je nervozan bio Kobe Johnson, i u jednom trenutku se činilo da će njegova nadrkanost zbog toga što promašuje isforsirane šuteve (Boston mu je dozvolio možda dva donekle otvorena šuta) potpuno ubiti momčad u pojam.

Sad, početkom drugog poluvremena Lakersi su i dalje bili nervozni, Boston je i dalje bio sjajan u egzekuciji, bez serija grešaka na koje su nas navikli. Ali, i dalje se ni jedan pojedinac nije uspio nametnuti, te je bilo samo pitanje vremena kada će dozvoliti Lakersima da se vrate u igru.

A to se dogodilo negdje polovinom treće, Boston je prestao igrati racionalno, nekoliko napada za redom krenulo je soliranje i akcije u kojima pola momčadi ne vidi loptu, te su Lakersi lagano stigli u potpuni egal, na leđima skoka i Artesta koji ih je držao u igri ne samo energijom već i koševima. Praktički, zamijenio je Kobea Jacksona po količini tih trenutaka koji dižu moral, svaki puta kada je trebalo ubio bi Boston u pojam.

Netko je nešto slično trebao napraviti kod Bostona ali nije. Mislim, ne možeš dobiti ovakvu utakmicu ako si nadigran u apsolutno svim dvobojima. Rondo je iz nekog razloga, možda zbog umora a možda i mentalne nezrelosti (ili jesi lider ili nisi) te igračkih nedostataka (ako reket nije otvoren, njegov skok-šut je igrač manje), propustio kapitalizirati prednost pred Fisherom. Lakersi su ga zatvarali odlično s Artestom i Bryantom, ali bez obzira, u ovakvoj utakmici morao je potegnuti više.

Ray se pošteno borio u obrani, najzaslužniji je za očajnu partiju Kobea Richardsona, ali nije ništa napravio na drugoj strani, nije bilo serije koja bi pokrenula momčad ali je zato bilo nepotrebnih šuteva koji bi razbili ritam.
Visoki Lakersa su jednostavno bolji - talentom to nikada nije bilo upitno, ali ono što je važno je da su parirali u voljnom momentu, povremeno čak i nadmašivši onaj Bostona. Klupe su se pokazale nebitnima, uglavnom igrajući dobro na domaćem parketu, tako da njih neću ni uzimati u obzir.

Što nam ostavlja peti, kjučni dvoboj. Dvoboj koji je Bostonu morao donijeti prednost. Nije, jer se Pierce gotovo kroz cijelu seriju nije nametnuo kao korisniji igrač od Artesta, osim u dvije utakmice. Premalo. Pogotovo ako ćemo uzeti u obzir noćašnju, u kojoj je bio potpuno nadigran.

Nije li Bostonu nedostajao Perkins? Ne, već sam rekao da je jedino pošteno da se ovako završilo, Bynum ionako opet nije bio faktor, igrao je tek da istrči (navodno su ga doktori limitirali na 10 minuta po poluvremenu i točno toliko je i odigrao). Problem uopće nije bila obrana, Boston ju je odradio fantastično, a čak možemo reći da je napad bio puno bolji bez njega i da je upravo Sheedovo prisustvo, posebice nakon par brzih koševa na početku (njegov neobranjivi skok-šuta unazad od table, uvijek premalo korišteno oružje), donijelo probleme Lakersima koji su morali paziti na pet legitimnih napadačkih opcija. Doduše, povremeno je bilo problema kada bi i Sheed i Garnett izašli van reketa jer su očito ovisni o igri licem košu i vanjskom šutu, ali reći da je Boston izgubio zato što ima dva centra koji vole glumiti bekove bilo bi pretjerivanje. Ne, Boston je izgubio jer nitko nije povukao kada je bilo potrebno. Nije imao lidera koji bi na sebe preuzeo svu odgovornost.

I tako je na kraju pobijedila šira momčad s više talenta, i to usprkos

15% šuta Kobea Arenasa
50% sa slobodnih do zadnjih nekoliko minuta (u samoj završnici sudci su odlučili svirati svaki faul, čime su definitivno naškodili Bostonu, ali s druge strane Boston nije imao noge za izboriti svoju kvotu slobodnih pa im nitko nije kriv, kriterij je bio takav kakav je ali pošten)
32% šuta iz igre ukupno

Nevjerojatno.

Ovakve brojke mogu zavarati, pa će netko reći da su Lakersi više željeli pobjedu. Ali, to ne bi bilo fer prema Bostonu, jer skokovi nisu bili rezultat veće želje, samo činjenice da Boston pod košem ima kratkog Davisa i dva penzića koji nemaju dovoljno baruta u nogama.

Uglavnom, Artestova glad bila je ključ, on je napravio onu najvažniju razliku. Nosio je momčad kroz očajno razdoblje u kojem nisu imali nikakvih rješenja. I ne samo da je osvojio toliko željeni prsten za sebe, već sada i naš Phil ima nešto da si natakne na bimba.

Sad je samo pitanje gdje će staviti sljedećega? Ne pada mi ništa na pamet, a ako imate kakvu ideju, samo naprijed.