ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

25May/138

DAY 31 – FEAR THE SCARECROW

Posted by Gee_Spot

Utakmica čudnog ritma, rastrzana i puno ružnija od prve (posebice zbog svih onih grešaka u zadnjih 12 minuta), ali zato trenutaka za pamćenje nije nedostajalo. Ova serija se razvija u pravi klasik koji pomalo podsjeća na one sudare Jordanovih Bullsa s Knicksima ili baš Pacersima (iz današnjeg kuta čini se kao da su Bullsi bili pretplaćeni na trofeje, ali, oni koji su gledali, teško će zaboraviti kako su se na kraju dinastije 1998. jedva provukli protiv Millera i društva pobjedom u sedmoj na vlastitom parketu).

Otvaranje utakmice slično onome iz prethodne – Indiana uredno zabija preko Westa i Hibberta i održava zavidnu učinkovitost u napadu, a Miami opet djeluje bez ideje, šut ne upada (jer nema otvorenih, Pacersi ne napuštaju položaje na perimetru), a ulazi uglavnom završavaju izgubljenim loptama. Da nije bilo nadahnutih trenutaka Jamesa i Wadea (koji je bio vidno frustriran vlastitom fizičkom limitiranošću), prednost Pacersa izražavala bi se u puno više od desetak koševa.

U drugoj četvrtini utakmica gubi ritam, klupa Pacersa muči se zabiti i što je puno važnije igrati obranu (barem bez grubih prekršaja), a ti stalni prekidi dozvoljavaju Heatu da se malo po malo vrati u utakmicu s linije slobodnih. Također, polovinom četvrtine konačno vidimo dva skok-šuta Bosha, prva na utakmici, kojima simbolično Heat dolazi u egal. Kažem simbolično jer mi nije jasno zašto ne otvaraju utakmicu pick & pop akcijom za njega kada je očito da je to najbolji način za razvući obranu i time kreirati više prostora za ulaz, šut, ali i za manje izgubljenih lopti (do sada Heat prati ritam grešaka u kontroli lopte Pacersa gotovo s 50-50 omjerom, što je ogroman plus za protivnike).

Uglavnom, čim se na parketu opet našla najbolja petorka Pacersa, prednost ekspresno raste na desetak koševa. West i Hibbert su jednostavno nezaustavljivi, a to dovodi do uskrsnuća Joela Anthonya krajem četvrtine – to, kao što smo više puta isticali, nikako nije dobar znak za Miami, odnosno to je znak da Pacersi polako ulaze u glavu Spoelstri. Miami ima sreće što Indiana ima doslovno 5 igrača, pa im tako činjenica da Vogel vadi par startera u zadnjim trenutcima kako bi ih sačuvao od potencijalne dodatne osobne dozvoljava da kreiraju par laganih situacija za koš (posebice je simpatična bila Millerova trica – čovjek je izgledao kao da su ga taj tren digli s bolesničke postelje u obližnjom domu umirovljenika samo kako bi opalio taj jedan šut).

Početak treće je uvijek opasan period za protivnike Miamia, tako da je i ovom prilikom interesantno gledati kako Pacersi odgovaraju na ubrzani ritam i povećano kretanje protivnika. Miami najviše postiže presingom i dodatnim prilikama za kontru koje generira, a osim tranzicije očito je i kako biraju puno kvalitetnije situacije za ulaze i jednostavno igraju energičnije. Lakoćom stižu u egal, ali opet ne mogu do prednosti zahvaljujući sjajnoj petorci Indiane koju Vogel lukavo drži skoro cijelu četvrtinu na parketu (11 minuta u komadu), svjestan da se u ovim momentima lome utakmice.

West i Hibbert su tako u ovom periodu puno agresivnije udvajani, ali taj prostor koriste dva Georgea kako bi održali utakmicu u blizini (posebice je bitno da se nakon skromne prve utakmice razbudio Hill, kao i da Stephenson igra puno bolju all-round utakmicu – očito je kako će njihova razina igre tijekom serije samo rasti jer Heat jednostavno previše pažnje posvećuje dvojcu pod košem da bi zatvorio svih 5 startera). Uglavnom, desant Heata je odbijen, što je ključni detalj jer teško je očekivati još jedan ovako energičan period do kraja, čak ni James nema energije za igrati stalno na ovoj razini.

Inače, ti zadnji trenutci četvrtine pretvaraju se u pravi show, prvo zakucavanjem Georgea preko cijele obrane Heata (dobije li Indiana seriju, taj moment bi mogao imati simbolični značaj kao i ona Hibbertova banana na Carmelu), a onda i odgovorom Jamesa, doduše pomalo netipičnim – tricom s centra. Ali, bitno da je odmah pokazao tko je još uvijek gazda.

Zadnjih 12 minuta obilježene su tako nastojanjima Jamesa da prelomi utakmicu (osim sjajnih poteza u napadu, posebice vrijedi istaknuti bananu na Hibbertu), ali i pokušajima Indiane da sama sebe upuca u nogu. Naime, umjesto da vrte akcije kojima bi oslobodili nekoga pod košem, što je funkcioniralo 36 minuta, njihovi napadi pretvaraju se u mučenja i katastrofalne šuteve adrenalinom nabijenog Stephensona. Tu je bio očit nedostatak primarnog playmakera jer ni Hill ni George nisu bili u stanju dovoljno kvalitetno kreirati akciju i tako izbjeći Stephensona u ulozi playa pod pritiskom.

A kad smo već kod grešaka, one su i odlučile ishod utakmice. Iako je obrana Miamia sjajno oduzela glavne opcije i Stephensona pretvorila u čovjeka odluke, čime se praktički dovela u situaciju da dobije utakmicu nad kojom najveći dio večeri nije imala nikakvu kontrolu, dva stephensonovska pokušaja asista Jamesa u završnici vratila su Pacersima uslugu. Zamjeriti Jamesu na ovim greškama, obzirom na to da je praktički cijelu večer sam nosio momčad, nema smisla jer problem Heata je puno veći, negdje oko 220 cm, a zove se Roy Hibbert (fokusirati se na greške u zadnjih par minuta besmisleno je kao i trošiti sata analize na što bi bilo da je Hibbert bio na parketu u zadnjem napadu prošle utakmice - proces je bitan, ne svršetak, iako donekle razumijem veliki broj uskraćenih novinara i promatrača koji se, frustrirani embargom vagine, vode emocijama i brzinskim orgazmom umjesto tantričkim seksom ala Sting što ove utakmice jesu od prve do zadnje sekunde).

Za njega, Strašilo, a ni za Westa (koji sinoć nije briljirao, očito je kako nije u top formi i kako mu ovolika minutaža nimalo ne odgovara, ali je svejedno izradio 13 poena), ovaj Miami nema rješenja i da bodujemo izvedbu kao u boksu (bolja usporedba od umjetničkog klizanja), umjesto ovih 1-1 Pacersi bi sada imali značajniju prednost. A nije ni da je ovo skidanje domaćeg parketa mala stvar. Miami je opet ostvario solidnu kvotu poena u reketu (nisu ostvarili prednost kao u prvoj utakmici, ali su zabili kao i Pacersi) i dobro kontrolirao skok, ali uz to ima još puno prostora za napredak, pogotovo u popravljanju odnosa izgubljenih i osvojenih lopti, odnosno korištenju Bosha - ovo jahanje LeBrona dok ostali promatraju, a posebice Bosh koji može odraditi dobar dio posla, nema smisla protiv Indiane jer se doslovno radi o igri 1 na 5. A ne koristiti maksimalne resurse je nešto što si Heat ne može dopustiti jer ovo jednostavno čak ni u početnim postavkama nije bila serija u kojoj su mogli očekivati da će otpuhati protivnika zbog onog dvojca pod košem, što samo još jednom naglašava važnost matchupa u playoff seriji - koga briga što je Miami dobio 46 od zadnjih 49 kada tih 49 nisu igrali protiv Indiane.

Što se promat(ig)rača Heata (a stvarno sinoć osim Jamesa nitko nije zaslužio dnevnicu) tiče, svakako treba istaknuti kako su protiv ovakve obrane, koja većinu vremena igra 1 na 1 i ne forsira rotiranje i pomaganje, igrači poput Battiera i Allena skoro neupotrebljivi, a to je dodatan problem za Miami. Ovi šuteri viška koji su obilježje niske postave žive od otvorenih spot-up situacija koje nastaju kada obrane navale na Jamesa ili Wadea, ali, ako imaš discipliniranu obranu s dva sjajna stopera na boku i još i vrhunskog blokera pod košem, do takvih rupa ne dolazi. A kako su istovremeno obojica ogromni problemi u obrani jer ih jednostavno nemaš gdje sakriti, pogotovo Battiera koji je nemoćan pored Westa, nije ni čudo da je Shane do sada podijelio više udaraca ispod pojasa nego je zabio koševa, odnosno da je Ray skupio više osobnih nego trica.

Praktički, da Indiana ima barem prosječnu NBA klupu možda bi sada imali i 2-0, a da imaju čistokrvnog playa umjesto tri priučena, ovakav Miami bez zaštićenog reketa i nesigurnog skoka ne bi imao nikakve šanse u seriji od sedam. Eto teme Pacersima za razmišljanje preko ljeta – riješe li ove nedostatke, dogodine im ovakav Miami sigurno neće moći parirati samo na račun činjenice da ima najboljeg individualca na parketu. Vremena se mijenjaju, ponekad i previše brzo da bi se stigao prilagoditi.

Tagged as: 8 Comments
19May/133

DAY 27 – BIGGER, LONGER AND UNCUT

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ PACERS

Otvaranje kakvo vjerojatno više nitko nije smatrao mogućim u ovoj seriji – obje momčadi razigrane i nadahnute u napadu zajedno ubacuju 56 poena u prvih 12 minuta, što je znak da nas čeka posebna večer. Indiana uglavnom zabija kroz post i dominaciju u napadačkom skoku, a New York ritam prati odličnim šutom iz vana (tri trice i četiri duge dvice). Za Pacerse je pak najvažnije da opet imaju Hilla u startnoj petorci, ako zbog ničega drugoga onda zbog toga da Stephenson opet može koristiti rupe u obrani Knicksa koja na njega uopće ne obrača pažnju, što ovaj koristi za ulaze tijekom cijele večeri.

U drugoj četvrtini Knicksi šuterski posustaju, a Pacersi odmah koriste prvi duži period bez protivničke trice (samo jedna) da povećaju prednost do + 8. Knicksima definitivno ne pomaže ni činjenica da nisu u stanju odigrati obranu bez faula (Pacersi žive na liniji, čak 11 ubačaja više u prvom poluvremenu). Ipak, iako razvoj situacije definitivno odgovara Pacersima, u svemu ima i jedna dobra vijest za Knickse – Melo je češće u postu nego ikada do sada, svim silama se trudi zabiti što više laganih poena svjestan da je to jedini način za izbaciti Pacerse iz kože u kojoj se trenutno sjajno osjećaju zbog fizičke i mentalne prednosti.

U trećoj četvrtini Knicksima se vraća trica, zabijaju ih 4 u nizu (od čega čak 3 Shumpert, koji zabija 16 koševa u 12 minuta nastavka), što je uz Melovu kvalitetnu partiju dovoljno da se vrate u egal i okrenu momentum koji je opasno bio na strani Indiane. Do kraja čak par puta dolaze i u prednost, trice upadaju sa svih strana (Copeland dvije, čak i Smith zabija jednu), ali, isto kao što njih trica održava na životu, tako i Pacersi preživljavaju ovaj period jer dolaze do skoka u napadu svaki put kada im treba koš.

Na kraju je tako opet presudila dominacija u sredini. Obrambeno, boljeg dokaza od Hibbertove blokade nad Anthonyem vam ne treba – u trenutku kada su Knicksi prijetili prelomiti utakmicu, takav potez mijenja sve, jer, umjesto zakucavanja koje bi te dodatno podiglo, ti si taj koji je zakucan i utišan (nije slučajno da su Knicksi iduća tri napada bacili u bunar). Napadački, dobili smo samo potvrdu dobrog, starog pravila - u playoffu koševi iz reketa i s linije uglavnom odnose prednost pred šutem iz vana, a Pacersi su sinoć imali 32 poena više u reketu, kao i čak 28 pokušaja slobodnih viška. U ovom slučaju to je značilo da je Knicksima uzalud bila sjajna šuterska večer (100% slobodna, 43% za tri u 13 ubačaja), kao i odlična Carmelova partija u napadu (barem do spomenute blokade).

Iako je teško povjerovati da je New York izgubio utakmicu u kojoj su dobili 39 efikasnih poena od Anthonya i 13 trica uz onakav postotak, Indianin konstantni pritisak kroz Westa i Hibberta za njih je jednostavno bio prevelik zalogaj (West je pak odigrao još jednu profesorsku utakmicu, bez greške, posebice prilikom napadačkih odluka). Ako ništa drugo, Knicksi su barem umrli muški, okrunivši odličnu sezonu kvalitetnim zadnjim nastupom.

Iako će se mediji nedvojbeno koncentrirati na mane jer ipak je u pitanju New York, realno ova momčad je postigla svoj maksimum. Za to svakako ogromne zasluge idu Woodsonu koji je uspio cijelu sezonu održati ovaj čudan roster pod kontrolom i postići sjajan rezultat originalnim stilom igre. Da je Chandler bio spreman za playoff i da su imali barem još jednog centra (Camby?), možda bi se ova priča drugačije razvijala.

Pacersi su pak jahali svoje dobre strane u odličnoj pripremi za Miami, a uz nadahnute partije Westa i Hibberta doprinos su sinoć dali Stephenson (koji je višak slobode i činjenicu da je na njemu uglavnom bio sakriven najslabiji obrambeni bek Knicksa ovaj put izuzetno učinkovito koristio) i, naravno, George. Iako nije imao velikog obrambenog uspjeha protiv Mela ovom prilikom, ukupno gledajući odradio je sjajan posao i pri tome imao veći utjecaj na tijek serije od direktnog protivnika. Da bi bili konkurentni, Knicksi su trebali Mela u dominantnom izdanju od prve do zadnje utakmice, a George se, uz pomoć Melovog načetog ramena, pobrinuo da do toga ne dođe, usput odrađujući sjajan all-round posao.

Carmelo je imao dva najbolja individualna napadačka nastupa u seriji, ali oduzmemo li mu sve one promašene rotacije koje su dovele do lakih koševa Indiane, jasno je kako se utjecajem na tijek događanja ne može mjeriti s momkom kojega očito čega vanserijska karijera (možete li zamisliti kakva će noćna mora George postati kada popravi kontrolu lopte i postotke šuta, što će neminovno doći s iskustvom, tu već govorimo o top 5 talentu u cijeloj NBA).

Koliko god je visoki dvojac Indiane odradio ključni posao u razbijanju ravnoteže između ovih momčadi, toliko je odluka da George isključivo čuva Carmela 1 na 1 donesena u utakmici broj 3 bila onaj završni udarac u nade Knicksa (u prve dvije gledali smo puno više Westa i puno više udvajanja). New York od tada gotovo da nije mogao igrati svoju igru jer više nije bilo prostora kojega je inače za Feltona, Smitha Kidda i ostale bekove otvarao Melo. To je zaustavilo kretanje lopte i ulaze koji su bili osnova napada Knicksa, koji su se tako sveli na ono što istinski jesu jednom kada maknemo svu šminku koju čine trice i kontrola ritma – izolacijska momčad u kojoj napade uglavnom završavaju Carmelo ili Smith.

Što dovodi do jednog puno većeg problema nego što je to časni poraz od bolje momčadi - kako dalje? Dok Pacersi u Hibbertu i Georgeu imaju garanciju da ih u bližoj budućnosti čeka uspon, Knicksi su vjerojatno dosegli vrhunac s ovim rosterom. Kidd, koji je u regularnoj sezoni imao značajnu ulogu, potpuno je razotkriven u playoffu kao penzioner. Smith, na čijim šuterskim eksplozijama se previše toga baziralo, postaje slobodan igrač. To su problemi, ali najveći od svih je činjenica da je Chandler zagazio u tridesete i uz to ima već 12 godina iskustva jer je u ligu stigao kao srednjoškolac. Kao i Dwight, ali i svi slični tipovi centara koji nemaju tehniku na koju se mogu osloniti već ovise isključivo o fizikalijama, Chandler izgleda duplo gore od prosječnog košarkaša kada nije u idealnoj formi. A kako se kilometraža gomila, to će sve teže biti dovesti ga u nju.

Naravno, najveći slon u sobi je bez ikakvih dvojbi ugovor Stoudemirea - dok se ne riješe njega, novih značajnih promjena neće biti. GM Grunwald se pokazao lukavim u pronalaženju jeftine i korisne radne snage u Europi (Prigioni, Copeland), ali je istovremeno dodatno zakrčio roster nepotrebnim dugoročnim vezivanjem uz Novaka, Kidda i Cambya. Praktički, ne preostaje mu ništa drugo nego opet skautirati na sve strane kako bi našao tri-četiri igrača sposobna igrati ozbiljne minute na minimalcu samo kako bi Knicksi dogodine ponovili ovogodišnji rezultat. Kada sve ovo stavimo na hrpu, jasno je zašto nema velikih razloga za optimizam u iduće dvije sezone koliko je u teoriji ovaj roster još na okupu. Ali, da mogu biti ponosni što su barem opet relevantni, to svakako. Problem je, eto, samo u tome što u New Yorku očito nitko nije zadovoljan s bilo kojim drugim mjestom osim prvim.

16Jul/125

30 FOR 30: INDIANA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 42-24

MVP: Roy Hibbert

X-faktor: David West

Trud koji je godinama ulagan u saniranje štete nastale tučnjavom u Detroitu, konačno se isplatio ove sezone kada su Pacersi opet postali dio gornjeg playoff doma Istoka. Samo, iako su ušli u top 10 u ligi i po napadačkoj i po obrambenoj efikasnosti, Pacersi još uvijek dijelom podsjećaju na onu momčad koja se još prošle godine grčevito borila za osmo mjesto u konferenciji.

Prvi razlog tome je manjak franšiznog talenta. Hibbert je kvalitetan centar koji je ove sezone konačno bio konstata na oba kraja parketa od početka do kraja sezone, ali činjenica kako nije u stanju igrati više od 30 minuta i, još važnije, realizirati više prilika iako se dobar dio akcija vrti preko njega, svakako stavljaju upitnik na njegovu ulogu u momčadi. S druge strane, nominalno još uvijek prva opcija Danny Granger odigrao je prvi dio sezone šuterski ispod svake razine, što ga svejedno nije spriječavalo da glumi alfa mužjaka, iako je iz aviona jasno da je jedan od jednakih.

Uvijek kada dođemo do ovakvih situacija u kojima imate gomilu graničnih all-star igrača, na pamet padnu Pistonsi. Ali, ne treba preduboka analiza da shvatimo kako Pacersi nisu Pistonsi – Detroitova šampionska generacija sastojala se od veterana u naponu snage (prosjek godina velike četvorke 27.5, ali što je važniji svi su bili u rangu od 25 do 29 godina), dok je jezgra Indiane sastavljena od dva igrača čiji najbolji dani tek dolaze i koji će se neminovno u jednom trenutku razići s veteranima čije najbolje godine su možda već prošle (Granger ima 29, West 31, a raspon između njih te Hibberta i Georgea kreće se od 21 do 31).

Drugim riječima, vrijeme će pokazati hoće li se ova momčad ikada priključiti izazivačima, jer jedini rast koji im ostaje je onaj iznutra. Ali, o tome više malo kasnije u postu.

Pogonjeni Hibbertovim sazrijevanjem, Georgeovom eksplozijom i Westovom nenametljivom, ali ultra-korisnom all-round igrom, Pacersi su gazili kroz ligu iznad svih očekivanja, živeći od agresivnog napadanja reketa i post up situacija. U ovom drugome dominirao je Hibbert, a u ovom prvome pomogli su Granger (koji je učinkom sa linije slobodnih nadoknadio očajan šuterski učinak) i Hansbrough (koji je totalni original po pitanju NBA vještine koja ga drži na parketu – nema šut, ne vidi suigrače, nije u stanju skakati, nema brzinu ni visinu za igrati obranu, ali zato itekako zna napasti obruč i iznuditi kontakt svaki put kada dobije loptu). Obrambeno pak nisu imali slabe točke – reket se čuvao izuzetno kvalitetno (barem dok je na parketu bila kombinacija Hibbert – West), Hill i Collison uništavali su protivničke playeve presingom, a Granger i George nametnuli su se kao najbolji par stopera na boku u NBA nakon Wadea i Jamesa.

Nažalost, u playoffu protiv Heata pokazalo se kako nemaju potrebnu dubinu da kompenziraju slabosti petorke, zbog čega nisu iskoristili sjajnu šansu da izbace Miami koji je, igrajući bez Bosha i s Battierom u formi daleko od one koju je imao u Finalu, praktički ovu seriju izgurao s 3 igrača.

Naravno, sve polazi od te osrednjosti. Pacersi su imali dobar napad, ali ne pretjerano kreativan i ne pretjerano pouzdan (tu na scenu stupa manjak talenta, ali i slabašan učinak na poziciji playa). Imali su dobru obranu, ali nisu bili u stanju prezentirati je tijekom svih 48 minuta (tu na scenu stupa loša klupa i ne baš uvijek jasne odluke trenera Vogela). Imali su Grangera u ulozi prve opcije, iako se radi o igraču kao stvorenom za ulogu druge ili treće. Što nas opet vraća do Birda.

Larry legenda je odstupio s mjesta trenera Pacersa sezonu nakon što su igrali Finale protiv Lakersa 2000. Iako je kao razlog naveo raniju odluku da ne trenira duže od trogodišnjeg ciklusa, ljudi koji ga dobro poznaju tvrdili su da je u pitanju njegova nesposobnost da se nosi s limitima. Naime, kada je u direktnom sudaru s Lakersima shvatio da generacija koju ima na okupu (s ostarjelim Millerom još uvijek u ulozi glavnog pokretača) nema nikakve šanse svladati Kobea i Shaqa, Bird je shvatio da je pametnije igrati golf nego trenirati momčad osuđenu na neuspjeh.

Kada je prihvatio ulogu predsjednika i GM-a iz sjene, Bird se našao pred novim izazovom, radeći sjajan posao u slaganju šampionske momčadi koja se raspala jedne večeri u Detroitu kada je Ron Artest izgubio svoj metta peace. Svjestan koliko je bio blizu, Larry se bacio u još jedan mukotrpan ciklus slaganja nove momčadi, da bi nakon skoro desetljeća truda dobio šansu protiv Heata. Rođeni pobjednik, jedini čovjek u povijesti ne samo NBA nego valjda i sporta uopće koji je proglašen najboljim, MVP-em, i kao igrač i kao trener i kao GM (Pat Riley ima prsten u svakoj od ovih rola, ali kao igrač ipak nije bio ni približno bitan za uspjeh svoje momčadi kao Bird), odmah poslije poraza povukao se s funkcije.

Navodno je u pitanju zdravlje, ali, ako ćemo postavljati teze, možda je Bird postao svjestan limita ove momčadi i shvatio kako je došlo vrijeme da se odstupi jer su James i Wade jednostavno previše za ovu momčad. Dobra vijest za Indianu je što ova teza nužno ne mora biti točna. U slučaju razvoja Georgea i Hibberta i pojačanja na poziciji playa, Pacersi mogu do kraja. Međutim, zbog tog ograničenog priliva talenta na ovakvo tržište i zbog spomenute generacijske razlike između veterana i mladih igrača, puno izglednije šanse su da je Bird bio u pravu što se još jednom povukao u situaciji dok je momčad bila na vrhu.

FAST FORWARD

Pacersi su se našli u sjajnoj situaciji na početku ljeta – s dva vlastita all-star potencijala na kojima mogu graditi, plus dva dokazana granična all-star veterana, ali i s dovoljno prostora za dovesti jednako kvalietno pojačanje (s 20 milja mogli su udomiti bilo koji max ugovor). Nažalost, nisu bili u igri za Steveom Nashom ni u jednom trenutku (idealno rješenje), ali nisu ništa poduzeli ni da se dokopaju neke druge opcije.

Recimo, mogli su ponuditi maksimum Ericu Gordonu, spariti ga s Paulom Georgeom na boku i Dannya Grangera staviti u izlog kako bi se dokopali korisnog playa. Mogli su i čekati iduću sezonu u kojoj bi čak i nakon davanja maksimalnog ugovora Hibbertu (prva godina iznosi 13 milja) opet ostali s preko 20 milja prostora kojega su mogli potrošiti na produženje ugovora s Westom i lov na potrebno pojačanje. Obzirom da su se na tržištu našla čak dva dokazana playa Rocketsa, mogli su pretplatiti Dragića ili pokušati ukrasti Lowrya besplatno kao Raptorsi.

Nažalost, od svih ovih scenarija izabrali su onaj najgori. Novi GM Kevin Pritchard se uz podršku novog/starog predsjenika Donniea Walsha brzo pobrinuo da sav trud koji je bivši dvojac Larry Bird – David Morway uložio u prikupljanje talenta i saniranje financijske situacije učini uzaludnim, ponudivši lanjskom trećem beku Georgeu Hillu 40 milja za 5 godina. S ovih dodatnih 6 do 8 milja koliko će iznositi Hillova godišnja rata, Pacersi su praktički sami sebi uništili izglede da budu važniji igrači u nekim budućim transakcijama, osudivši se na ovu jezgru koja još nije dosegla maksimum, ali koja ima i svoje limite.

Realno je za očekivati da će Hibbert postati važniji igrač i u obrani i u napadu, kao i da će George realizirati šutersko-stoperski potencijal i postati rasni all-star igrač, nekakva kompletnija verzija Grangera. Međutim, čak i tada im nedostaje pouzdani peti kotač, nešto što Hill definitivno nije. Solidna igra u završnici sezone i dobre igre koje su pokazali u playoffu s njim za kormilom prije su rezultat toga što su konačno makli Collisona iz petorke nego toga što je Hill nešto specijalno. Hillova 3&D kvaliteta (sjajan spot up šuter u stanju odigrati odličnu obranu na obje vanjske pozicije) neosporna je, ali Pacersi nisu momčad s dokazanom jezgrom kojoj treba samo iskusni igrač zadatka. Oni su potencijalni izazivač u formiranju kojem je puno potrebniji ili dodatni kreativni impuls na poziciji playa ili prostor na salary capu.

Teoretski, kreativna kvaliteta koju posjeduju na preostalim pozicijama (mogu vrtiti igru kroz post preko Westa i Hibberta, a George je već sada sjajan slash & kick igrač) može maskirati Hillove slabosti u organizaciji igre, ali ovdje ne dovodim u pitanje potencijal rasta kojega momčad ima, već jednu nepotrebnu odluku uprave koja je tom potencijalu uskratila najbolju moguću situaciju da se realizira.

TRENUTNA JEZGRA: Granger, West, Hibbert, Hill, George, Hansbrough, Green, Pendergraph, Mahinmi, Plumlee, Augustin (60 milja)

REALAN ROSTER: jezgra + Johnson (minimalac), Stephenson (minimalac)

- nelogično su se pojačali na boku Geraldom Greenom (što bi se moglo pokazati krađom, kad bi Green imao vremena igrati pored Grangera i Georgea), što će zatvoriti minute mladom Orlandu Johnsonu, a još blesaviji potez je 4 god dug ugovor back-up centru poput Mahinmia (16 milja ukupno), koji pak zatvara minute Plumleeu (hej, ja ću prvi biti za to da se Plumleeu spriječi dolazak do minuta, ali čemu ga onda uzeti u prvoj rundi)

- potpisivanje Augustina kako bi se dodao dokazani back-up play samo je dodatno otežalo financijsku situaciju (dodatne 3 milje na salary cap koji će biti probijen kada potpis Hibberta postane služben), a nije previše popravilo roster u odnosu na lanjski (Augustin je slabija opcija za minute s klupe od Collisona, Mahinmi i Plumlee su nešto bolja rješenja od Amundsona, ali ne za toliki novac, a jedino bi Green trebao biti plus u odnosu na Jonesa)

3May/121

DAY FIVE – GRIZZLIES BEING GRIZZLIES

Posted by Gee_Spot

JAZZ @ SPURS

- do sada već svi znamo da Jazz ne može zaustaviti Parkera, a u noćašnjem furioznom startu Spursa nisu ništa mogli ništa ni protiv Leonarda i Greena, vanjski trojac Spursa potpuno je nadigrao suparnike na drugoj strani (stvarno Corbin, zar je ubacivanje do jučer ozljeđenog Howarda u petorku umjesto Carrolla trebalo donijeti neki napredak u igri?)

- Jazz je uspio zaigrati svoju igru kroz post tek sredinom druge četvtine i to zahvaljujući prije svega Favorsovoj energiji (mrcina se definitivno potvrđuje kao neprikosnoveni starter dogodine), ali i Popovoj kombinaciji s Bonnerom i Duncanom pod košem – najefikasniji napadački dvojac Spursa pokazao se potpuno nesposobnim odigrati obranu za razliku od prethodne utakmice kada su se dobro držali i tako još jednom ukazao na najveći problem Spursa ubuduće

- Pop ne bi bio Pop da nije ekspresno reagirao, ubacio Diawa u igru umjesto Bonnera i stabilizirao obranu, a ostalo su napravili Green, Leonarda i Parker, koji su još jednim furioznim periodom potpuno izrešetali Jazz, usput držeči Harrisa, Howarda i Haywarda pod ručnom i potpuno ugušivši protok lopte do dvojca pod košem

- otišavši na 20 razlike Spursi su riješili utakmicu, a žalosno je da Jazzeri cijelo drugo poluvrijeme nisu ni pokušali započeti borbu, prepustivši se ritmu utakmice držali su se na minusu koji se kretao od 30 do 40 koševa, dok su se Spursi odmarali, a da se nisu pošteno ni umorili - o razlici u klasi dovoljnog govori da im za ovakvu dominaciju čak nije ni trebala nekakva specijalna partija Parkera ili Ginobilia, već je sve riješio šut i sjajna igra u oba smjera swingmanskog para Green – Leonard

PACERS @ MAGIC

- Pacersi su od prve sekunde krenuli odlučno, uspostavivši kontrolu u reketu u obrani, odnosno igrajući kroz post u napadu, samo što su ovom prilikom, za razliku od utakmica u Indiani, odigrali precizno i pametno, bez nervoze, stalnim kretanjem lopte i igrača konačno koristeći prostor koji bi nastajao udvajanjem Westa i Hibberta

- Orlando je djelovao nemoćno u otvaranju, ali su tijekom druge četvrtine dobili neočekivanu inekciju adrenalina u vidu Big Babya koji je, van svake pameti, zabijao skok-šut za skok-šutom s poludistance i praktički vratio utakmicu u egal

- međutim, Pacersi su potpuno spriječili lake koševe u reketu, odlično su čuvali tricu i to se moralo vratiti, kada su u nastavku opet zaigrali nesebično i aktivno, uz stalno kruženje lopte, unutar-van igru i aktivnost svih pet igrača na parketu, opet su uzeli utakmicu pod kontrolu

- iako je Big Baby još jednom pokušao istim receptom probuditi momčad, ovaj put nije bilo efekta jer se konačno, po prvi puta u seriji, Hibbert uspio nametnuti kao ozbiljna opcija i praktički riješiti utakmicu (zabijao je u post-up situacijama, zaigrao dovoljno agresivno da izbaci Davisa iz igre, kupio skokove u napadu i zabijao odbijance, a usput je i zatvorio svoj reket kao prava petica)

CLIPPERS @ GRIZZLIES

- najbolja i najneizvjesnija košarka očekivano se igra u ovoj seriji, noćas su nam Grizzliesi i Clippersi opet priredili pravu poslasticu, ovaj put u nešto drugačijem pakiranju – Memphis se, nakon izleta u atraktivnu košarku na puno koševa s puno šuteva iz vana, vratio svojoj upornoj borbi pod koševima i pritisku na linije dodavanja, hraneći redovno Gasola i Zacha pod košem (Gay je dobio puno manju ulogu i samim time je bio puno korisniji), ali još više forsirajući ulaze iz vana Conleya, Gaya, Mayoa i Allena, koristeći tako nedostatak stopera u vanjskoj liniji Clippersa, a ujedno i slabe rotacije njihovih visokih

- s druge strane utakmicu je cijelo vrijeme u egalu držao Chris Paul, čovjek je kontrolirao ritam (iako ne i loptu, ovaj put su Mayo i Allen odradili sjajan posao i natjerali ga na 5 izgubljenih lopti naspram samo 6 asista), otvarao prostor suigračima i zabijao kad god je trebalo, održavajući idealan omjer post-up situacija za Blakea i spot up šuteva za Younga, u ovom trenutku definitivno dva najvažnija igrača u napadu uz njega (Memphis je sjajnim rotiranjem potpuno odsjekao pick & roll kombinacije Paula s visokima)

- za razliku od prethodnog susreta, ovaj put je Memphis stvar zaključio u zadnjoj četvrtini, kada se učinku pod koševima šutem iz vana priključio Mayo, tako da smo praktički imali prilike gledati jednu klasičnu partiju Grizlija, uz nekoliko sitnica koje upadaju u oči čak i u pobjedi i koje će kasnije tijekom playoffa doći na naplatu – iako je tu i tamo maltretirao Blakea pod košem, Zach još uvijek nema noge da bi se nametnuo kao pouzdana opcija tijekom utakmice; Mayov šuta iz vana se i dalje nameće kao izuzetno važan x-faktor kojega čak ni Allenova borbenost ni Gayeva all-round aktivnost ne mogu nadoknaditi; tu je i pitanje Conleyeve zamjene koje još nije adekvatno riješeno (Hollins očito ne smatra da je Arenas spreman za ovaj nivo natjecanja, a pokušaji s Gayom i Mayom kao playevima donose užasne rezultate, u onih 10 minuta bez Conleya na parketu uspijeli su izgubiti 5 lopti, praktički anulirajući time sve ono dobro što su kao momčad napravili na Paulu tijekom 41 minute njegovog boravka na parketu)

15Apr/128

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – CENTERS

Posted by ispdcom

Nastavlja se izbor top 10 igrača po pozicijama, na red su stigli centri. Standardni tročlani žiri ni ovaj put nije imao lak posao, dijelom zbog solidne ponude, a dijelom zbog i njima samima zbunjujućih kriterija. Kako biti objektivan kada ne postoji nijedan alat koji ti može pomoći izabrati deset imena, a da pritom u obzir uzima i kontekst, a ne samo brojke? Na kraju ispada kako najveći teret kao i uvijek pada na dobri stari eye test, a taj je pouzdan kao i Shaquille O'Neal na liniji slobodnih. Ali, u tome faktoru neizvjesnosti ionako se krije najveća draž najdraže lige, a nadamo se kako se barem dio toga prenio i na ove izbore. Prije bacanja na novi tekst, uvijek se možete prisjetiti i ranijih.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

Gee: Ovaj izbor počinjem sličnom rečenicom kao i sve dosadašnje - najlakše je bilo izabrati vrh, puno više muke imao sam oko sastavljanja donjeg dijela liste. Prva dva imena ne trebam posebno objašnjavati - Dwight Howard jedini je franšizni centar danas u NBA, a Andrew Bynum je u ovoj sezoni, prvoj bez zdravstvenih problema, potvrdio da se približava toj ulozi. Na stranu upitni karakteri, posebice Dwightov (čovjek usprkos dvije godine više djeluje nezrelije čak i od pacijenta kakav je Bynum), ali njihove fizikalije i talent čine ih ponajboljima na poziciji.

Kontekst također potvrđuje ovaj dojam - Magic bi bez Dwighta bio lutrijska momčad, a Lakersi bez Bynuma bi se danas itekako mučili za ulazak u playoff. Ovo što ću reći zvučat će blesavo, ali, ako isključimo predrasude i stvari sagledamo iz najšireg mogućeg kuta, njih dvoje su u ovom periodu lige svojevrsni Russell i Chamberlain generacije, barem na ovom najbanalnijem, statističkom nivou.

Sickre: Ne možeš upotrijebiti poredbu s Russellom, nju je već Tommy Heinsohn iskoristio za Grega Stiemsmu. A ove dvije mrcine s psihom srednjoškolki su definitivno vrh ponude centara. Za Howarda je jasno da prosječnu ekipu čini vrhunskom obrambeno, dok u napadu uvijek može zabiti dovoljno, iako upada u oči kako sve ove sezone nije nadogradio arsenal nekim go-to pokretom.

Bynum je iz napadačkog aspekta daleko profinjeniji igrač, ali pošto mu je ovo prva sezona koju igra bez ozbiljnije ozljede, treba vidjeti hoće li ovo postati zdravstveni trend ili samo anomalija. Ako ga posluži zdravlje, ne isključujem potencijalnu zamjenu uloga. Mislim, ne samo da je mlađi od Howarda, već ga uvijek treba udvajati i čak mu ni Jason Collins ne može ništa.

Birdie: Mislim da je svima jasno kako je Dwight najbolji centar lige usprkos svim navedenim nedostatcima. Jasno je i da je Bynum odmah iza njega, a za razliku od Sickrea ne vjerujem kako će se Bynum u skorije vrijeme približiti Dwightu, usprkos tome što posjeduje tehniku koju Dwight vjerojatno nikada neće imati. Ali, meni nije pretjerano od gusta gledati njihovu košarku – kod Dwighta se sve svodi na fizikalije, a Bynum je žrtva činjenice da se u Lakersima i dalje sve vrti oko Kobea. S druge strane, gledati Marca Gasola u akciji je potpuna suprotnost. Njegov košarkaški IQ dopušta Memphisu da ga koristi kao playmakera, imam osjećaj da se 90% postavljenih napada Grizzliesa vrti preko njega na visokom postu, a toliko dobro koristi svoje prednosti da moram priznati kako bi radije imao njega nego Paua, samo zbog te raznovrsnosti.

Gee: Gasol je definitivno treći čovjek, lanjsko najugodnije iznenađenje koje se ove sezone potvrdilo kao možda čak i drugi igrač franšize. Njegov značaj za Memphis je neprocijenjiv jer na prste jedne ruke možeš nabrojati prave centre u ligi koji su u stanju pomoći momčadi i u napadu (može odigrati leđima i licem košu, zabiti i razigrati s vrha posta kao prava old-school petica) i u obrani (zatvara reket sjajnim postavljanjem i igra solidnu 1 na 1 obranu).

Sickre: Apsoulutno se slažem s Gasolom na trećem mjestu. Njegova dodavanja s vrha reketa, pogotovo kad izvede nekakav no look pass su jednostavno predivna.

Birdie: Sada imamo svojevrsni paradoks - na prva dva mjesta imamo igrače koji su tu prije svega zbog fizikalija, a onda slijedi čovjek koji nam se sviđa igrom. Gdje je tu logika?

Gee: Istina, Gasola više volim gledati nego Dwighta i Bynuma (iako u zadnje vrijeme Bynuma obožavam, posebice od kada je postao buntovnik), smatram ga čak i kompletnijim igračem i prototipom centra za razliku od ovo dvoje. Ali, dati nekome prednost samo zato što je je oku ugodniji jednostavno nije ni zrelo ni racionalno. Kad se čovjek nađe u ovim nedoumicama oko nekih igrača, onda je najbolje da upotrijebi dva testa.

Prvi se tiče brojki u međusobnim dvobojima i jasno govori kako je Gasol uglavnom nemoćan protiv Bynumove dužine i spretnosti u postu, a nešto bolje se nosi s drvenijim Howardom. Ipak, protiv obojice igra ispod svoje razine efikasnosti.

Drugi test se odnosi na zamjenu uloga. Orlando s Gasolom umjesto Howarda teško da bi ostao na istoj razini – nedostatak kontrole skoka i reketa osudio bi ih na polaganu smrt. Lakersi bi prošli nešto bolje obzirom na prisustvo brata Gasola koje bi im omogučilo više high-low igre u postu, ali najveći pomak bi ipak osjetio Memphis koji bi odmah pretvorio u najbolju obranu lige (zamislite Allena i Conleya s Dwightom u pozadini) ili bi barem postao puno učinkovitiji napadački (trenutno su u donjoj polovici iz razloga što ni jedan njihov igrač ne zahtijeva udvajanje, dok s Bynumom to ne bi bio slučaj).

Što se tiče ovog zapažanja o enormnom korištenju Gasola na vrhu posta, brojka od 90%, koliko god simbolična bila, čak i nije previše daleko od istine. Po podatcima sa synergya, 17% organiziranih napada Memphisa završava preko Gasola (kroz razne cutove i poneki hand off, a tu je i njegov solidni vanjski šut). Kad bi dodali još sve one hokejaške asiste koji vode do nečijeg otvorenog šuta, brojka sigurno prelazi 20%.

Čisto da provjerim ove podatke, bilježio sam akcije u nedavnom susretu protiv Clippersa. Od 75 pokušaja Memphisa, njih 14 je išlo preko Gasolovog high posta. To iznosi oko 20 %, a, kad odbijemo tranziciju i računamo samo postavljene napade, brojka raste na skoro 25 %. To samo potvrđuje koliko je Gasolov osjećaj za asist bitan ovoj momčadi. Dodamo li još post situacije u kojima se nađe (njih oko 5-6 po utakmici, što je dodatnih 8-10%) i kad bi pribrojili još i svaki pick & roll u kojem sudjeluje, ispada da se svaki drugi napad Memphisa vrti oko njega.

Birdie: Na četvrto mjesto dolazi Timmy. Njegov košarkaški fanatizam, spremnost potpunog podređivanja momčadi i prije svega sjajna igra, stavlja ga u poziciju najboljeg igrača 'nultih' i igrača po kojem mjerim sve druge. Reći za nekoga da igra kao Timmy, to mi dođe kao najveći mogući kompliment (Marc Gasol ima nešto od toga). Njegova igra kao da ne pada - Popovich je opet dokazao da je najbolji trener, Parker igra možda najbolju sezonu karijere, ali Timmyev učinak je po meni ključan. Svoje godine i manjak brzine prikrio je maksimalnim korištenjem košarkaškog IQ-a, postavljanjem u obrani i all-round učinkom u napadu. Popovich od njega izvlači maksimum i zbog odlično dozirane minutaže, ali to valjda ide u paketu.

Gee: Iako se slažem sa svime rečenim za Timmya, kod mene je ipak za poziciju niže, na petom mjestu. Četvrto mjesto ide Tysonu Chandleru, light-Dwightu fizikalijama i učinkom, ali uber-Dwightu mozgom i srcem. Timmy je još uvijek profesor košarke za drvenog Tysona, ali Chandler je do savršenstva doveo svoj limitirani napadački arsenal koji je uglavnom sastoji od zakucavanja, tip-inova, alley-oopova i kupljenja sličnih otpadaka, a sve bazirano na fantastičnom kretanju i osjećaju za prostor. Ono što ga je mučilo u New Orleansu bila su slobodna bacanja, ali zadnje dvije sezone ih puca sa skoro 70%, što je enorman napredak od onih sezona ispod 60% zbog kojih je često morao propuštati i završnice.

Danas je to igrač bez mane koji je svoj talent razvio do kraja, a prednost pred Timmyem mu dajem čista srca jer je također dokazani šampion, neumorni ratnik i, možda i najvažnije, bolji obrambeni igrač. Timmy je uz Marca Gasola možda najkompletniji centar lige, old school igrač kroz kojega se može vrtiti svaki napad, ali Timmy je danas obrambeno tek dobar pozicioni igrač. Ono gdje pati je pokrivanje izvan reketa, posebice prilikom pick igre i preuzimanja, a upravo je tu Tyson doktor i upravo je njegova sposobnost da pokriva svaki centimetar prostora, jednako brani svakog igrača i spriječava mismatch, njegova najveća snaga. Najluđe od svega, nakon obrane pick igre, uvijek se stigne vratiti u reket i zatvoriti ga. Uostalom, podatak da su Knicksi nakon Celticsa primili najmanje koševa iz post-up situacija dovoljno govori, Chandler je podjednaka energetska bomba i 1 na 1 monstrum kao i Garnett, samo s još više dužine na raspolaganju.

Sickre: Na broj četiri stavljam Tysona Chandlera koji je, osim tih obrambenih kvaliteta, samo takav timski igrač, jedan od rijetkih centara koji kretnjama u napadu i čitanjem igre svog playa čini boljim igračem. Ove sezone je dobrim dijelom su-odgovoran za Linsanity.

Duncana ne mogu staviti na peto mjesto jer mu je uloga proteklih sezona namjerno ograničena kako bi bio spreman za playoff te samim time ne nosi momčad kao neki od protukandidata mu. Ali, već to što je u poodmakloj dobi uopće kandidat na ovom izboru, dovoljno govori o ovoj legendi. Na peto mjesto ipak stavljam jednog od najboljih post igrača u ligi, Big Al Jeffersona, koji je unatoč klimavim koljenima nositelj jednog od ugodnijih iznenađenja sezone, Utah Jazza.

Birdie: Tyson Chandler i Al Jefferson slijede i na mojoj listi. Chandler je konstanta Knicksa, a energija koju donosi u obranu je nevjerojatna. Što se Jeffersona tiče, Big Al je možda centar s najraznovrsnijim rješenjima u napadu - spustit će se pod koš, pucati iz vana, dijeliti lopte, sve podjednako uspješno. Kada bi mu obrana bila barem približno napadačkom nivou, bio bi pri samom vrhu ove liste. Bit će zanimljivo pratiti kako će se razvijati ta situacija s visokim igračima u Jazzu. Logika nalaže da bi jedan od dvojca Millsap-Big Al trebao biti trejdan, ali koji?

Gee: Mislim da drug Sickre malo podcjenjuje Timmya, posebice njegovu rolu u Spursima, ali, s druge strane, pošten je argument da Big Al ipak nosi veći teret u svojoj momčadi. Sasvim drugo pitanje je teret čega, obzirom da njegova momčad opet visi u trci za playoffom i tu joj Big Al svojom mizernom igrom u obrani i prosječnim skakačkim učinkom baš i ne pomaže.

Čovjek je s druge strane monstrum u napadu, ali zanimljivo je bilo ono jedno istraživanje o mjestima s kojih se uzimaju šutevi. Big Al je ispao prvi u ligi po količini lopti koje potroši na šuteve s najgorih pozicija na parketu (poludistanca, lijevo ili desno od reketa). Fascinantno je da čovjek ima ovakve brojke obzirom da iz godine u godinu sve manje koristi onu sjajnu leđnu tehniku i meku ruku - drop stepove i hookove potpuno je zamijenio šutem s poludistance. Tako da mislim kako je 70% skok-šuta previše za centra, makar on i ne bio prava petica. Tip jednostavno igra luzersku košarku.

Big Ala tako ipak ne mogu stavit ispred mladog pastuha Hibberta, koji ima svojih mana, ali koji je ipak centralna figura svoje momčadi i barem se trudi biti old school petica. Njegova igra leđima je sve bolja, pregled terena solidan, ali ono što cijenim kod njega je ogroman trud koji ulaže u guranje u postu umjesto lagodnog života izvan reketa. All-star pozivnica je stigla preuranjeno (pogotovo pored živog Chandlera), ali momak je na najboljem putu da postane odlična opcija u oba smjera, što pravi centar i treba biti. Visina za smetati u reketu je tu, talent za vrtiti akcije u napadu je tu, sad još samo malo da glava i tijelo dođu na istu valjnu duljinu i eto nam još jednog rasnog centra u NBA (i u playoffu, što nije nevažno).

Big Ala također ne mogu staviti ni na poziciju broj 7, jer nju čuvam za našeg Andriju. Znam, znam, Bogut već dvije sezone nije odigrao poštenu utakmicu, ali ne mogu zanemariti činjenicu da kad je spreman – rastura (odnosno, rasturao je). Kompletan centar, stup obrane, u biti potpuno isti igrač kao Gasol (puno bolji u postu, ali zato puno slabiji asistent), u stanju nositi teret i u obrani i u napadu. Da je zdrav valjda bi bio i broj 4 na ovom izboru, ovako se samo ostaje nadati da će dogodine konačno biti spreman i da će opravdati moj glas. 27 godina je granica na kojoj se puca, tu se centri skloni ozljedama ili potpuno slome ili postanu franšizni igrači, ostaje nada da je Andrew manje Walton, a više Ilgauskas.

Sickre: Bogut? Imam dojam da čovjek već godinama ne igra, još otkad je Iverson napustio ligu. Što onda s Horfordom? Ma koliko dragi bili ti igrači, mislim da nema dovoljno uporišta kako bi ih rangirali u ovom izboru.

Timmy tako stavljam na šestu poziciju, a Hibberta na sedmu. Roy jest definitivno old school centar, ali mi prečesto nestaje s terena i ne dominira u mjeri u kojoj bi trebao obzirom na visinu. Tome vjerovatno kumuju i one čačkalice od nogu.

Za ove tri preostale pozicije konkuriraju Noah, Cousins, Monroe i Gortat u nekom poretku, možda čak i u ovome.

Gee: Kad smo već kod toga, Horford mi je broj 9. Ne igraju, istina, ali ne gledamo košarku od jučer, imamo dovoljno dokaza na temelju kojih možemo procijeniti kvalitetu njega i Boguta. Ja sam stvar postavio jednostavno, prednost dajem pojedincu oko kojega bi sutra najradije slagao momčad.

Bogut na maskimalnom ugovoru, čak i usprkos sklonosti ozljedama, čini mi se boljim izborom nego Big Al na jednakom ugovoru. Radije ću riskirat i (možda) dobit franšiznog centra koji me može odvesti do playoffa, nego imati solidnog igrača koji zauzima ključno mjesto na parketu bez da zauzvrat daje garanciju pozitivnih rezultata.

Horford pak, slično kao i Big Al, nije centar, ali njemu to ne smeta da iz godine u godinu i skakački i obrambeno drži reket Hawksa pod kontrolom i usput pruža granične all-star partije u napadu.

Sickre: Kako možeš znati kako će igrač koji nema kontinuitet reagirati na povratak na parket? Puno je više negativnih primjera nego uspjelih. Mislim da je prevelika kocka u pitanju. Big Al ne garantira spektakl, ali bolje centar na parketu nego na štakama.

Moji glasovi za osmo i deveto mjesto na kraju idu Cousinsu i Monroeu zato što nisu ni blizu plafona, a već su izrazito napredovali. Prvi je fantastičan napadač koji mora još puno učiti o obrani, ali njegova nepredvidivost kombinirana s eksplozivnošću i kretnjama u i uz rub reketa su, na trenutke, remek djela. Da je u nekoj normalnoj sredini, ne bi većinu vremena proveo gradeći još s collega poznatu reputaciju problematičnog lika, već bi učio kako braniti obruč.

Monroe ima potencijala postati igrač sličan Marcu Gasolu. Mana mu je što je još uvijek prilično mekan i da ga se istjerati ispod obruča te slabo blokira šuteve i preusmjerava promet u reketu. Obzirom da igra u groblju od momčadi koja niti ima poštenog playa niti identitet igre, Gregovi ovogodišnji nastupi su najava puno većih stvari u budućnosti.

Za deseto mjesto se sad bore Gortat i Noah. Gortat živi od Nasha, ali je isto tako gledajući Phoenix jasno kako je on uz Stevea glavna poluga Sunsa. Čovjek ima itekakve vještine u napadu, a meni se ipak najviše svidio onda kad je stigao iz Orlanda i počeo pizditi kako nitko ne igra obranu u ekipi. Kvragu, kad se sjetim pick'n'rolla s Nashom, Gortat ide na devetku, a Monroe pada na deset. Pa pa Noah, sori Gators Nation.

Birdie: Noah je u stanju vući lopti od koša do koša nakon skoka u obrani te odlično asistira. Nema šut, ali će zabiti ono što treba, o napadačkom skoku ne treba previše pričati, a ni u obrani nije loš. Dapače, rijetko koji visoki igrač može preuzimati bekove poput Noahe, a da ne ispadne kao da je na streljani. Najveći Noahin problem je nekonstantnost, odnosno loši ulasci u sezonu koji su očigledno uvjetovani dobrom travurinom na Floridi ili gdje li već Noah obitava tijekom ljeta. Dodatni plus mu je što energijom može diči cijelu momčad kada zatreba, zbog čega je na neki način i vođa Bullsa. Nije vanserijski talent i ne može pokriti sve rupe u obrani, ali, bez grižnje savjesti i s tek malo (ok, malo više) navijačkog impulsa, stavljam ga na sedmo mjesto moje liste.

Poziciju iza njega namijenio sam Hibbertu koji ponekad djeluje prepasivno. Možda je krivica u Pacersima, možda u tome što je već dosegnuo svoj plafon, ali čovjek bi trebao nositi još veći teret.

Greg Monroe je deveti, a da igra u boljoj momčadi možda bi bio i više pozicioniran. Kod njega mi se sviđa ustrajnost i volja da odradi sve potrebno pod košem. Ima solidnu tehniku i zna kako završavati napade, bilo šutom, bilo asistom, pa se nadam kako će sljedećih godina još napredovati.

Oko zadnjeg mjesta liste imao sam više dvojbi i na kraju sam se odlučio za Cousinsa. Sviđa mi se talenet, a nadam se kako će se tijekom godina i malo urazumiti. Kingsi u njemu definitivno imaju igrača oko kojeg mogu graditi momčad, ostaje za vidjeti čime će ga u budućnosti okružiti.

Ostali? Boguta i Horforda nisam stavio na popis radi ozljeda, a da Varejao zdrav dočekao kraj sezone vjerojatno bi upao na listu. Gortat je prvi ispod crte.

Gee: Cousins je super potencijal, al' ima više 3-15 šuterskih partija od nekog beka, zar mu je potrebno ovako rano u karijeri podilaziti? Za tipovanje na Gregov razvoj vas mogu razumjeti, ali Cousins mi je malo too much.

Gortat i Peković su pokazali fenomenalan potencijal, ali njihova igra je još pod velikim upitnikom - pitanje je može li Gortat zadržati formu startera i bez Nasha jer nije ni upola dominantan u reketu kao što je u pick 'n' roll igri, odnosno može li Pek i dogodine biti ovako nezaustavljiv sada kad obrane već imaju dovoljno informacija o tome kako ga zaustaviti (udvajati ga čim primi loptu jer je očajan dribler i asistent).

Cousins nema igru za peticu, njemu pod hitno treba ili netko da mu čuva leđa ili netko tko će ga naučiti kako se igra pozicija, sve što ostvaruje ostvaruje na račun sjajnih fizikalija.

Noah je prije svega podizač energije, ako uzmem u obzir njega moram i Varejaoa, a dobro znamo da je Andy prije svega idealan prvi visoki s klupe i da ni upolo dobro ne čuva centre kao visoka krila. Uz sve, Noah je i precijenjen obrambeni igrač, a to što može voditi loptu i razigrati suigrača nije dokaz da je koristan igrač. Njegov je problem što danas imamo Tysona Chandlera koji na najbolji mogući način pokazuje kako ovakav tip centra (energija ispred talenta) treba funkcionirati da bi pomogao momčadi, naspram njemu Noah je ipak druga klasa.

U biti, za deseto mjesto mi ostaje dvojba između Monroea i Nenea. U skladu s biranjem polumrtvih, ipak ignoriram Grega i dajem zadnje mjesto Brazilcu. Monroe je ove sezone napravio ogroman korak naprijed u dokazivanju da je potencijalni franšizni centar, puca manje nepotrebnih šuteva s vrha reketa, a u samom reketu pokazuje zavidno meku ruku. Ima odličan pregled igre i Gasolovske ruke s vrha posta koje bi trebalo još više koristiti, a oduševio me i šljakerskim učinkom, posebice u napadu gdje je postao majstor u tip-in situacijama i skupljanju ofenzivnih skokova.

Međutim, ovo rečeno za njegovu obranu je istina, uopće nije faktor na tom dijelu parketa, slabiji je čak i od Big Ala jer nema potrebnu dužinu, a prespor je da pomogne čuvati niže igrače ili kao korektor obrane. To dovoljno srozava dojam pa mi je lakše odati počast Neneu, pouzdanom strijelcu u reketu, igraču dovoljno snažnom i spretnom da uvijek nalazi načina zabiti svoju kvotu i onda još u obrani barem postojati širinom i postavljenjem kojega Greg još nema.

Na kraju balade rezultat je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodjelili Birdie, Sickre i Gee):

1. DWIGHT (1, 1, 1)
2. BYNUM (2, 2, 2)
3. GASOL (3, 3, 3)
4. CHANDLER (5, 4, 4)
5. TIMMY (4, 6, 5)
6. BIG AL (6, 5, 8 )
7. HIBBERT (8, 7, 6)
8. COUSINS (10, 8, -)
9. MONROE (9, 10, -)
10. NOAH, BOGUT (7, -, -) (-,-, 7)

Glasove su još dobili Horford (-,-,9), Gortat (-,9,-) i Nene (-,-,10).

7Apr/125

THE THIRD OPTION

Posted by Gee_Spot

U ovoj zgusnutoj sezoni jedna stara izreka mogla bi se pokazati točnijom nego ikada ranije. Obrana i skok donose naslove, govorili bi NBA fanatici, naglašavajući time činjenicu kako je u playoffu od talenta često važniji voljni moment i karakter s jedne strane, odnosno čvrsta i potentna unutarnja linija s druge.

Noćašnje pobjede Pacersa i Grizzliesa iz konteksta regularne sezone nisu ništa više od toga – pobjede u regularnoj sezoni. Međutim, ako ste redovni NBA promatrač, ne možete propustiti uočiti par trendova:

- demaskiranje Miami Heata kao poboljšane momčadi u odnosu na lani, usprkos svoj priči o ubrzanju igre i korištenju posta i dalje imaju rupu pod košem i slabašnu rotaciju

- otkrivanje Pacersa kao jedine istinske plutajuće mine na Istoku zahvaljujući dominantnoj obrani reketa i izuzetnoj realizaciji pod košem

To da je Memphis zbog svoje unutarnje linije nezgodan matchup Miamiu nije novost, ali novost je da Memphis dobiva obrise momčadi kojoj dominacija pod košem čak i nije potrebna da se suprostavi Heatu, iz razloga što su tijekom proteklih par tjedana rješili najveće mane – dubinu rotacije i fluidnost napada.

Ovo prvo sanirano je povratkom Zacha i njegovim instaliranjem u ulogu prvog visokog s klupe. Kada imaš mogućnost uvoditi dva strijelca kakvi su Randolph i Mayo, ne moraš se bojati za podbačaj druge petorke, već upravo suprotno, možeš računati na stvaranje dodatne prednosti. Pogotovo se to vidi protiv ekipa poput Heata koje imaju jednu jedinu funkcionalnu petorku, a čak i ta je pod upitnikom obzirom na manjak poštenog centra.

Bez obzira potraje li ovaj eksperiment za Zachom, Memphis se ne mora brinuti za klupu jer se na njoj iskristaliziralo nekoliko izuzetnih igrača – uz Mayoa zaduženog za instant napad, tu su i čvrsti bočni stoper Pondexter (za razliku od lanjskog swingmana Younga može zabiti i tricu iz kuta) i energetska bomba Cunningham (tko se još sjeća Arthura?). Dodaj Speightsovu iskoristivu širinu i masu, dodaj Arenasa koji je treću utakmicu za redom pokazao da ima vatre u nogama (ne sjećam se da ikada obranu igrao s ovakvim žarom) i ispada kako Memphis konačno ima korisnu drugu petorku.

Obrana je odlična, dubina je riješena, dakle što je s tim često kilavim napadom? Kada im šut upada kao noćas, Memphis je nepobjediv (iako, obzirom na energetsku razinu Heata, ovu utakmicu su mogli dobiti čak i ispodprosječnom napadačkom partijom, samo na račun hearta, grita i grinda). Problem je što im šut uglavnom ne upada kao noćas.

Grizliji su u donjoj trećini lige po ukupnoj efikasnosti u napadu, a u donjoj šestini po efikasnom postotku šuta. Naravno, najveći dio problema leži u nedostatku šuta za tri (Arenas sigurno neće gađati 4-5 od sada pa do kraja playoffa), ali i u slabašnom postotku slobodnih. Memphis jednostavno puca previše dugih dvica, a baziranje napada na najmanje bitnom šutu u košarci nije dobra osnova. Skok u napadu i vrhunska kontrola lopte pokrivaju dobar dio minusa, ali, dok Hollins ne izbalansira napad, nad glavom će im visiti ta nesposobnost gomilanja koševa.

Stvar je poprilično jednostavna – napad Memphisa se zasniva isključivo na tranziciji koja polazi od fenomenalnih reakcija u obrani. Tu i da hoće ne mogu postati još bolji. Pick & roll vrte učestalo kao i bilo koja druga momčad, ali uz užasne postotke – za dominantnu pick igru nemaju dovoljno eksplozivne visoke, plus prečesto se odlučuju za pop i (opet) šut iz vana. U spot up situacijama su očekivano jalovi iz razloga što nemaju šutere.

Ako ćemo zaključiti kako tranzicija kompenzira lošu pick igru i loš šut, odnosno ako ćemo to prihvatiti kao dio identiteta koji se ne da mijenjati u hodu, kao njihov glavni problem nameće se izolacija, odnosno manjak post igre. Ili, ako hoćete doslovno, previše Rudy Gaya, a premalo Gasola i Zacha. Gay nije superstar koji zaslužuju ovoliko 1 na 1 šansi koliko mu ih Hollins pruža, a posebice je nepotrebno da riješava postavljene napade 1 na 5 jurišima. Istina, veći dio sezone igrali su bez Randolpha i tu leži razlog manjem broju spuštanja lopte u post nego što su nas navikli, ali zar u neku ruku i stavljanje Zacha u ulogu rezerve ne govori o tome da za njega uz Gaya nema dovoljno lopti?

I noćas protiv Heata Gay je radio po svome, potrošio najveći broj akcija bez ikakvog efekta, pretvorivši onu lanjsku osnovu Zach-Gasol u drugu opciju. Što nema apsolutno nikakvog smisla, pogotovo zato što Gay u tome što radi nije vrhunska klasa. Uglavnom, dok se ne smanji broj izolacija i nepotrebnih šuteva, a poveća ono što im dokazano ide dobro poput igre u postu, Memphis će ostati plutajuća mina. Ipak, u svemu ovome dobra vijest je što sve ovisi o njima samima i što dokazano znamo da su u stanju opet biti low post mašina. Sad je samo na Hollinsu da to nekako iskomunicira s Rudyem ("Gay, ne budi gay"), a da pritom ne izgubi njegovu energiju koja je neophodna u obrani i tranziciji.

Dobar dio ovoga što sam govorio za Memphis vrijedi i za Pacerse. Sjajna obrana i često ne baš sjajni napad, uz bitnu razliku – Pacersi su bolja tricaška momčad i puno lakše dolaze na liniju slobodnih. Doduše, nemaju dominantnu kontrolu nad loptom na obje strane parketa kao Memphis, a niti vrhunski napadački skok, ali sve to nadoknađuju nešto boljim balansom u napadu i jasnom podjelom uloga.

Taj balans polazi prvenstveno od čudesnog pokusa kojega je Larry Bird uspio sprovesti u djelo, a tiče se instalacije dvije trenerske filozofije u jednu momčad. Naime, iako je Frank Vogel nominalno glavni trener, nije nikakva tajna da je za napadačku igru zadužen uglavnom Brian Shaw. Uz dosta muke, Shaw je čak i bez treninga, kao jedini učenik Phila Jacksona trenutno s poslom, uspio postaviti post igru kao osnovu napada i sveo izolacije i isforsirani šut na minimum.

Teško da možemo govoriti o klasičnom trokutu obzirom na manjak kretanja i međusobnog razigravanja, ali činjenica je kako su od tipične Pitinovske momčadi (presing i trica, instalirani od strane dva Pitinova pulena, bivšeg trenera O'Briena i sadašnjeg Vogela) Pacersi tijekom vremena postali isključivo post up momčad s ne nužno efikasnim, ali fluidnim napadom koji se zasniva na nekoliko temelja.

Prvi i najvažniji je igra preko Hibberta kroz post. Iako Roy nije dominantan centar, njegova old school igra leđima i pravovremeni asisti ključ su izuzetne realizacije u reketu, ali dovode i do kvalitetnih spot up situacija u kojima se odlično snalaze i Danny Granger i Paul George, ali i Collison i Hill. Granger je šuterski krenuo očajno u sezonu, ali, kako mu s vremenom raste forma, diže se i kvaliteta igre Pacersa. Njegova rola nije bitna samo zbog šuterskog učinka, već i zbog čestog spuštanja u post, a kao nominalno prvi igrač zadužen je i za povremene jedan na jedan situacije. Međutim, guranjem Hibberta u rolu prvog čovjeka, Granger se češće nalazi u talentima puno prikladnijoj ulozi druge opcije i upravo je njegova kemija s Hibbertom postala oslonac momčadi.

Ovu čvrstu i školsku unutar-van osnovu solidno nadopunjuje pick & roll s Davidom Westom, što je oružje kojega lani nisu imali. Dobri stari West danas je jedan od najpodcijenjenijih igrača u NBA, ali činjenica je da bez njegovog napadačkog IQ-a i izuzetnog kretanja u napadu, Pacersi ne bi napravili ovaj korak naprijed u odnosu na lani. Dojam o Pacersima kao nemoćnoj momčadi zbog manjka individualnog talenta anuliraju svi ovi aspekti igre, s tim da njihov identitet i dalje ostaje usko vezan uz borbenost pod koševima. Njihova startna unutarnja linija (Granger, West, Hibbert) možda nije toliko atraktivna kao ona Memphisa, ali itekako odradi posao, a zahvaljući energiji koju s klupe donose Amundson i Hansbrough, često je i ključ pobjede.

Njihove energije u reketu posebice se moraju čuvati Bullsi, koji protiv Pacersa jednostavno ne mogu uspostaviti dominaciju u skoku na kakvu su navikli protiv ostalih momčadi. Također, izuzetna brojnost korisinih visokih igrača Bullse dodatno čini ovisnima o Roseu, jer teško da Noah, Boozer i Deng mogu zabiti više od Hibberta, Westa i Grangera. Ni Heatu neće biti lako protiv dužine Grangera i Georgea na bokovima, a o mukama koje će imati u pokušaju da zaustave Pacerse u postu da ne pričamo.

Sad, iako nije isto vrtiti napade preko Zacha i Gasola ili preko Hibberta i Westa, obzirom da su Pacersi bolja šuterska momčad i da je Granger kvalitetniji all-round i korisniji momčadski igrač od Rudya Gaya, ispada kako su razlike između ove dvije momčadi minimalne i nema razloga jedne smatrati dostojnima Finala, a druge ne. Radi se o nositeljima bronce u svojim konferencijama, momčadima koje nemaju zvijezde i napade koji će se vrtiti na NBA actionu, ali imaju zaključane rekete i borbenost kakva posebice na cijenu dolazi tijekom playoffa.

Uostalom, pitajte samo Miami i Oklahomu. Ovi prvi se noćas nisu stigli ni okrenuti, a već su bili u rupi iz koje se nisu mogli izvući. Oklahoma je doduše sličan scenarij zamalo uspijela popraviti, stigla je 20 koševa zaostaka nadahnutom individualnom igrom u napadu, ali činjenica je da su ih Pacersi 40 minuta secirali na sličan način kao Memphis nekoliko dana ranije – zatvaranjem reketa i usporavanjem ritma stalnim spuštanjem lopte u post. Pa tko preživi nek priča.

26Jan/126

RUNNING WITH THE PACK G18

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Mavs

Ovosezonski plan Dallasa postao mi je jasan tijekom noćašnje utakmice. U svečanoj atmosferi kao da je sve bilo važnije od igre - Dirk i društvo dobili su svoje prstenje prije početka susreta, a nezanimljivi i jednostavno dosadni lokalni komentatori proveli su cijelo prvo poluvrijeme pričajući s Dirkom (koji im se čak nije ni priključio za komentatorskim stolom, nego je lijepo sjedio među suigračima na klupi sa slušalicama na ušima i mikrofonom u ruci, dok ga je Vince Carter pospano gledao). I kroz taj razgovor Dirk je jasno izložio plan - treba preživjeti regularnu sezonu sa što manje stresa, ući u playoff svejedno na kojoj poziciji jer, kao što Dirk reče, na Zapadu ionako nema ekstra momčadi koje se treba bojati osim možda Thundera, ali s njima ionako uvijek dobro prolaze.

Ovakav pristup govori vam sve što trebate znati o Mavsima u ovom trenutku. Dirk ne sjedi na klupi zbog neke ozbiljne ozljede, Dirk je dobio poštedu zato što nije u formi. A nije u formi zato što nije pipnuo loptu tijekom lockouta. To su vam polazne pozicije Mavsa, prvaka koji nakon mjesec dana igre već razmišlja o obrani naslova i to u situaciji kada im niti nastup u playoff nije siguran. Praviti ražanj dok je zec u šumi često zna biti kontraproduktivno iskustvo, a to je noćas potvrdio i poraz protiv Wolvesa, koji će, ako ništa drugo, poslužiti Carlisleu da nekako motivira momčad za sljedeći susret.

Međutim, čak i motivirani Mavsi nisu previše opasni. Barem ne bez Dirka. Bez njega se muče zabiti, nema nikoga tko može raširiti obranu protivnika ili nekako stvoriti višak. Zanimljivo je kako je jedini period u kojem je Dallas izgledao dobro bio onaj tijekom kojega je Yi zabijao s poludistance. Zvuči blesavo, ali šutem iz vana Yi je sjajno imitirao Dirkovu igru i očito je kako u tim poznatim okolnostima cijela momčad bolje funkcionira.

Jasno, Yi nije Dirk, zato takvu epizodu nije mogao ponoviti, a to je značilo da je napad Dallasa opet postao blijed i ovisan o šuterskoj inspiraciji dobrog starog Terrya. Kidd i Haywood su inače igrači manje u napadu, a s Odomom umjesto Dirka napadački učinak startera postaje kriminalan (Odom je neprepoznatljiv, potpuno beskoristan i smotan, bez samopouzdanja i bez žara za igrom - ako je Dirk dobio poštedu od nekoliko tekmi da se psiho-fizički bolje pripremi, Lamara bi trebalo poslati barem mjesec dana u toplice). Marion i West se trude, ali, dok se Dirk ne vrati i učini napad podnošljivim, Carlisle će morati posezati za klupom još češće i još ranije.

Inače miksa previše, pokušava svježinom i dubinom rotacije držati energiju u obrani na razini, kad im već ne polazi za rukom pronaći nekakav ritam u napadu. Beaubois na trenutke daje nadu da bi mogao biti Barein nasljednik, čak su i Yi i zaboravljeni Wright pokazali da mogu pomoći na nekoliko minuta, ali sve skupa je premalo da bi diglo igru na potrebnu razinu kako bi se moglo lagodno živjeti do Dirkova povratka.

Za razliku od dekoncentriranog i bezidejnog napada, u obrani je nešto bolja situacija. Svi grizu, ali reket je prazan. Mahinmi je prezelen i prelimitiran da bi dobio išta više od sporedne role, a Haywood boluje od klasičnog sindroma back-up igrača, u stanju je odigrati samo jedan solidan period nakon čega nestane (slično kao i Darko na drugoj strani).

Peković i Love su ih jednostavno uništili pod košem, igrali su muški, a mekani visoki poput Odoma i Yia nisu bili od velike pomoći. Minnesota je jednostavno više željela pobjedu i svaka im čast što su do nje došli, iako nisu odigrali ništa bolje od onoga na što su nas do sada navikli. Love je briljirao šuterski i odradio svoje u reketu, Peković je nosio sve pred sobom, a Rubio je kreirao i probijao tijekom cijele večeri. Opet je potrošio gomilu lopti uzalud, ali sjajnim reakcijama u obrani dobar dio njih je i nadoknadio.

Treba još samo spomenuti kako je po prvi put ove sezone startao Ellington i da je odradio solidan posao kao drugi bek. Ovaj put se ne radi o novoj Adelmanovoj rošadi, nego se izgleda ozljedio i Ridnour, pa tako ova pobjeda Wolvesa biva još veća pljuska prvacima koji su se pošteno osramotili tijekom slavlja. S druge strane, ove konstantne ozljede ni malo ne pomažu Minnesoti da napravi eventualni korak naprijed. Međutim, dok imaju osovinu Love - Rubio, ne samo da uvijek imaju dovoljno talenta za nešto složiti na parketu, već su krcati i karakterom. To je možda i najbolja stvar koju su dobili u ovih prvih 18 utakmica.

Pacers @ Bulls

Nakon kamilice između Mavsa i Wolvesa, trebala mi je jedna rasna utakmica koja je na trenutke u sebi sadržavala playoff intenzitet. Bullsi su na momente igrali briljantnu obranu (druga četvrtina i način na koji su je odigrali mogu se slobodno pokazivati u svim školama košarke), ali još jednom se potvrdilo kako im je Indiana nezgodan match-up (imaju podjednako čvrstu klupu, petorka im je krcata dugonjama koji mogu opaliti preko svojih čuvara i ujedno parirati u skoku, a, što je najvažnije, igraju jednako borbenu košarku) i kako ovo očito postaje rivalstvo koje će se, nadam se, još jednom prenijeti u playoff.

Utakmice između ova dva protivnika često će odlučivati jedna lopta, pa je tako noćas presudila bolja egzekucija Pacersa u završnici, točnije to što, za razliku od lanjskog playoffa, danas u Davidu Westu imaju dodatnu opciju za napasti Bullse tamo gdje su obrambeno najtanji - preko Boozera. To što su ključnu akciju utakmice odigrali na njega dobar je znak, jer upravo je Westovo neuklapanje u momčad do sada više smetalo nego koristilo, što je, u situaciji kada je Granger šuterski očajno otvorio sezonu i kada su George, Collison i Hibbert posezali za nerezonskim šutevima češće nego je bilo potrebno, i dovelo do toga da napadački Indiana ovako mlako uđe u sezonu.

Noćas smo pak vidjeli kako bi to trebalo izgledali kada stvari konačno počnu sjedati na svoje mjeto. Kad se to dogodi, Pacersi će biti zajebaniji nego što su to Sixersi sada. Već imaju talenta za usidriti se na vrhu odmah iza Bullsa i Heata, a šampionski materijal bi mogli postati nakon što iskoriste povoljnu financijsku situaciju i dodatno se pojačaju. Ono što ih treba veseliti je da prostora za napredak ima i unutar postojećeg rostera. Prije svega tu mislim na sjajnog Georgea, koji je prikrivena zvijer i koji bi za jedno 3-4 sezone mogao eksplodirati u all-star igrača. Mali jednostavno ima sve predispozicije, talentom i fizikalijama, da bude puno više od ovoga što je sada, stoper koji može zabiti tricu. A upravo to što je tako sjajan u toj 3&D ulozi najveći je razlog za optimizam, netko tako mlad jednostavno ne bi smio biti tako hladnokrvan i beskompromisan u povjerenoj roli.

Uglavnom, utakmica je manje-više cijelo vrijeme bila u egalu, obrane su bile sjajne i nitko nije uspio doći do zraka lakim koševima iz kontre ili napadačkim skokom. Bullsi na učinku u ovim kategorijama grade dobar dio uspjeha, ali protiv Indiane, koja im je u stanju anulirati te prednosti, trebalo je zabijati. I iako se prilikom realizacije dogodilo par grešaka na koje smo od njih već navikli, ne radi se o ničem vrijednom vađenja iz konteksta jedne sjajne tekme. Roseov pas za Scalabrinea bio je vrhunski primjer košarke i tko u tome pokuša pronaći razlog za poraz taj nema pojma o čemu priča.

Jedini problem (problemčić točnije) koji bi se mogao prenijeti na daljni razvoj događaja je to što, bez Denga u rotaciji, nemaju opciju s klupe. Brewer je sjajno zamijenio nezamjenjivog Denga all-round učinkom, ali prelaskom Brewera među startere klupa ostaje bez prve opcije, što je rezultiralo periodima u kojima se Bullsi muče zabiti. Iako, sve je to ništa prema lanjskim, sličnim, problemima.

Pacersima za razliku od Bullsa nedostaje ta jasna hijerarhija, fali im prva opcija. Granger je konačno odigrao dobru partiju, ali on je lako zamjenjiv igrač na toj poziciji (možda čak i Georgeom), njima fali rasna prva opcija u napadu koja može kreirati za sebe i druge. Tu opet pada na pamet Eric Gordon, iako ništa lošije ne bi prošli ni dovođenjem nekog rasnog playa obzirom na iskoristivost i match-up probleme koje stvara swingmanski duo Granger-George (svakako su nekonvencionalnija postava od kombinacije Gordon-Granger ili Gordon-George).

Ova momčad treba Chrisa Paula, a i CP3 treba njih, momčad spremnu za borbu odmah umjesto Clippersa koje treba čekati još par godina. Međutim, taj je vlak propušten, nema smisla razmišljati što će biti s Paulom i Clippersima za dvije godine. Treba djelovati sada, a to osim Gordona kao opciju nameće i Derona Williamsa, iako se čini da je njemu važnije biti u centru pažnje nego boriti se za naslov.

Ne znam za vas, ali po meni je najbolji mogući scenarij za ligu i sve uključene sljedeći. Deron i Dwight moraju postati slobodni agenti, odreći se te sigurne dodatne godine, i onda napraviti ono što su napravili LeBron, Wade i Bosh – izabrati momčad u kojoj će se boriti za naslov, a tek zatim razmišljati o maksimalnom ugovoru. I što je najbolje, čak ne moraju otići zajedno u Dallas, Netse ili gdje već, jer obojicu čekaju idealni scenariji na Istoku. Deron potpiše za Pacerse (koji će imati dovoljno prostora za max ugovor), Dwight za Sixerse (koji će do prostora za max ugovor doći amnestiranjem Branda i otpisom Nocionia) i, puf, samo tako Istok odjednom dobiva četiri mega momčadi koje se mogu boriti za naslov, četiri momčadi koje će se međusobno ubijati idućih nekoliko godina. Istok preuzima primat Zapadu, svi uključeni all-star igrači dobivaju šansu doći do prstena, a mi fanovi uživamo u neizvjesnosti i gomili playoff košarke čak i tijekom regularnog dijela.

24Nov/107

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL – THE PR EDITION

Posted by Gee_Spot

Mjesec dana igre je iza nas, vrijeme je da za tjedne osvrte uvedemo pravilo po kojem će svaki četvrti post ujedno biti i power ranking lista. Znači, čeka nas odbrojavanje u kojem ćemo uz klasična objašnjenja zašto i kako navesti i poneku aktualnu zanimljivost, ako je ima.

1. LAKERS

Kategorija za sebe. Klupa je duža nego ikada, čime je omogućeno Kobeu i ostalim veteranima da se odmaraju koliko god treba. Nekako imam dojam da su već fokusirani na playoff te da dobrom dijelu utakmica prilaze kao treninzima u kojima vježbaju pristup, koncentraciju i vjernost sistemu. One u kojima su opušteni, opet će dobiti na račun individualnih kvaliteta.

A kad smo već kod individualnih kvaliteta, jedno ime treba spomenuti. Kobe igra sjajno, ali ja već duže vremena trubim kako je za ovu momčad najvažnija trojka pod košem. Odom, Gasol i Bynum su ti koji svojim učinkom omogućuju Kobeu da budu to što jeste. Danas pak mislim da slobodno možemo igovoriti o Kobeu i Gasolu.

Jer to kako danas Gasol skače, igra obranu, asistira i zabija je na jednoj razini iznad svega što smo do sada gledali. Ovaj uvijek talentirani tip danas je pravi ratnik. I za sve je kriva sedma utakmica Finala, utakmica u kojoj je Gasol snagom volje sam dobio ne samo Celticse, već i Kobea koji nikako nije htio prestati uzimati loše šuteve i dodati poneku loptu, možda pomoći momčadi kao asistent.

Trenutno to i radi, prvi je asistent momčadi koja ne poziciji playa ima dva pouzdana šutera sporih nogu. Zbog Blakea i Fishera obrana Lakersa nikada neće biti bedem, ali dok je Gasola može se nadati zatvorenom reketu. Mislim, to je rečenica za koju sam mislio da je nikada neću izgovoriti. Ali jesam. Gasolovo prisustvo u reketu je ključ.

2. CELTICS

Jedina ozbiljna prijetnja Lakersima, iako protiv ovakvoga Gasola ni oba O'Neala zajedno neće biti dovoljna. Boston igra sjajnu obranu, igra nabrijano i igra svoju ubuntu košarku (u kojoj je dijeliti loptu najvažnije pravilo) na tako visokoj razini da zaboravimo kako im fali najbolji skakač i stup obrane. Kako se lani pokazalo, bez Perkinsa ova momčad jednostavno nije skakački u mogućnosti pratiti Lakerse, a bez skoka nema ni naslova.

Svaka čast Big Babyu i Shaqu na zauzimanju prostora i u obrani i u napadu, ali ni jedan ni drugi nisu skakači koji mogu zamijeniti Perkov učinak. Taj sastojak je opet ključan misli li Boston do kraja. Sve drugo je tu. Rondo je još bolji nego lani, jer je shvatio da ne mora uzimati otvoreni šut, već da treba iskoristiti taj prostor koji mu se pruža i još brže se zabiti pod koš.

Tijela Allena i Piercea stare, ali ruke kao da su im tek sada u naponu snage, klupa je dobra, energična, a Doc Rivers i dalje zna motivirati ovu hrpu sirovina. I tu leži najveća razlika između Bostona i Miamia – dok u Bostonu znaju da nisu savršeni, ali isto tako znaju da je važno samo ono što napraviš na parketu, ekipa u Miamiu previše je zauzeta oko toga da govori i misli ono što smatraju da je ispravno. Dok jedni drugima ne saspu u facu sve što im je na duši, nikada se neće iz putujućeg cirkusa pretvoriti u Momčad.

3. BULLS

Ne, Emir mi nije platio da Bullse stavim treće. Ne, nije ovo moj pokušaj da ih ureknem kako bi nanizali poraze. Ova momčad je jednostavno solidna u svakom pogledu, a sve to bez Boozera (koji će po povratku definitivno napad učiniti još boljim) i bez poštenog šutera iz vana osim Korvera.

Sad, jedino me strah da će s Boozerom obrana možda biti mekša. Čekaj, neće. Jer ni sada ne briljira. Ali se popravlja. Ljudi, Bullsi će kada se kompletiraju imati trojac Boozer, Noah i Gibson pod košem. Što znači da će biti u stanju igrati 48 minuta s dva visoka koja mogu skočiti i zabiti. To je luksuz kakvoga ima malo koja ekipa. A Rosea još nisam ni spomenuo.

Zamislite da ispunjavate onaj nesretni all-star listić u ovom trenutku. Zar bi upisali Wadea prije Rosea? Samo Derrick i Rajon među bekovima na Istoku u ovom trenutku igraju na razini za koju možemo reći da je razina nositelja momčadi. S tim da Roseovom plesu oko obruča i po reketu ipak dajem malu prednost pred Rondovim povratnim loptama, jer Rose je ipak puno bolji asistent nego je Rondo strijelac.

Ako se ičemu veselim ove sezone, to je njihov eventualni međusobni dvoboj u playoff seriji. Preostala tri susreta regularne sezone također su podcrtana u rokovniku, jer će biti instant klasici kao i ovaj prvi od prije 20-ak dana. Mislim, zamislite da je Najbolja Playoff Serija Svih Vremena tek uvod u ono što nas čeka ove godine?

Zato, maknite mi s očiju Heat i Magic, tu Disney košarku za Disney raju. Daj mi old school, daj mi hard core. Jer Bullsi su for real. I da, ima nešto posebno u tome kada čitaš da su tri naj NBA momčadi Boston, LA i Chicago.

4. JAZZ

Nisam pod dojmom ovih suludih rezultata, suludih pobjeda na strani protiv favorita. Niti sam pod dojmom poraza doma koji se nisu smjeli dogoditi. Znam i da Jazz ima rupu pod košem, da ni obrambeno ni skakački nemaju što raditi protiv boljih. Ali, u tome i jeste poanta. Tko su ti bolji?

Hornetsi su momčad koja neće moći živjeti samo od obrane, kad-tad će nedostatak talenta u napadu doći na naplatu. Chris Paul je prekrasno stvorenje, poezija u pokretu. Ali CP3 nije Svemogući. Spursi su se okoristili spletom okolnosti koji uključuje lagani raspored i savršeno zdravlje svih važnih igrača. Taj splet okolnosti neće vječno trajati.

Jazz je pak to što jeste. Momčad s problemima pod košem i upitnom dužinom klupe (za sada ih tu pokriva Miles). Ali, Jazz je ujedno i momčad koja svaku večer može zabiti dovoljno jer ima tri apsolutna all-star igrača (pozdravi NBA ligi i novinarima koji nisu Paula Millsapa stavili na listić za all-star glasanje – mislim, zar je toliko teško danas, u doba interneta i ovakve tehnologije, dodati jedno jebeno ime na listić, ma zašto uopće raditi listić prije početka sezone i zašto se ja uopće nerviram oko gluposti kakva je all-star), jer ima lidera i mudonju u Deronu Williamsu i jer ima genija na klupi.

Dok se dodaju loptom kao da ih za svaki pas čeka besplatno pušenje, drže sistema i zabijaju, ovi Jazzeri su druga ekipa Zapada. Povremeni faul i zalaganje bit će dovoljni da namuče svu konkurenciju za drugo mjesto. Jednostavno, bolji su i talentiraniji od ostalih.

5. SPURS

Ako bi im nekako i uspijelo održati ovakav nivo forme do kraja, što je nemoguće jer i Parker i Timmy i Manu su u godinama kada je pad forme tijekom sezone, s i bez ozljeda, neminovan, Spursi i dalje ostaju momčad koja zna što radi, ali koja jednostavno više nema ono nešto za suprostaviti se pravim izazivačima.

Njihov jedini poraz došao je od Hornetsa, momčadi koja im nije dala otvoreni šut. Protiv slabijih doći do pobjede nije problem, barem ne kada imaš tri sjajna individualca i gomilu igrača svjesnih svojih uloga. Međutim, kada se suprostave nešto tvrđim protivnicima, tko će ih tada vaditi iz vatre?

Matt Bonner neće vječno gađati trice 100 posto, Timmy je pouzdan, ali Timmy ne može igrati 1 na 1 svaku akciju kao nekada, niti više zahtijeva udvajanje. Dakle, oslonjen si na Manua i Parkera. Koji su i dalje dobri, ali nisu bolji ni od Derona ni od Paula.

Također, tko ovdje čuva leđa Duncanu? Blair ne samo da je neučinkovit, nego kao da nema u sebi onu lanjsku luđačku energiju, Splitter je ipak previše drven, a Dice je prestar. Hill, Jefferson i Neal možda i mogu šuterski nastaviti biti ubojiti, ali bez skoka i čvrstog reketa, ovo je tek pola onoga nekadašnjeg šampionskog San Antonia.

6. HORNETS

Najugodnije iznenađenje sezone. Priznajem, od onih sam koji čekaju da kola krenu nizbrdo, jer napadački prečesto gledamo Arizu kako puca preko ruke ili Greena kako zabija u stilu Kobea Bryanta. Takve stvari ne mogu upadati vječno. Ali, čak i kada padnu na još niže grane u napadu, s ovakvim pristupom u obrani, kontrolom lopte i uopće igre, Hornetsi ostaju prava playoff momčad.

Zamjena Stojakovića u Toronto na prvi pogled nije loš potez, definitivno im je trebao pošteni back-up za Paula, ujedno i igrač koji može uskočiti na dvojku ako Belinelli ili Green zakažu. Jarret Jack je solidan all-round košarkaš i fajter. Samo, obzirom na Stojakovićevu godišnju gažu, zar se nije moglo malo pričekati kako bi se pokušalo dovesti nešto više talenta? Jer, ni Jack nije kreator ni strijelac kakav ovoj momčadi treba.

(Navodno je Jack prije svega doveden jer je odličan prijatelj s Paulom, po njegovim riječima ''kao braća su''. OK, ovo je sad već sumnjivo – prvo je Jack bio brat s Boshom, sada s Paulom. Da nije neki sumnjivi lobi preuzeo kontrolu nad NBA ligom? Počne li Paul igrati kao tetkica, sve će biti jasnije.)

CP3 će razigravati i zabiti kad zatreba, Monty Williams brinut će se da momčad igra sporo i uvijek pod kontrolom, kako bi se greške svele na minimum. Ali, u NBA ligi talent je najvažniji. Sistem te može odvesti do jedne granice. Da bi je prešao trebaš nešto više od momčadske igre, borbenosti i mušketirstva. Trebaš biti bolji od protivnika po onom najosnovnijem - košarkaškom znanju.

Još jedna očita rupa Hornetsa je i rotacija visokih. Gledao sam jučer kako su ih Clippersi ubijali čim Okafora ne bi bilo na parketu. David West je sjajan strijelac, ali u obrani donosi malo i ništa, a Jason Smith, kao ni novopridošli David Andersen, ipak nije igrač koji može zatvoriti reket. Da im je jedan drugi Andersen, onaj koji je nekada i igrao u New Orleansu, tada bi priča bila nešto drugačija.

7. MAGIC

Dok je Dwighta, Orlando će uvijek biti pobjednička momčad. Zaboravite na to hoće li ikada postati dobar kao Ewing ili Olajuwon u napadu (neće, nego palo mi je na pamet kako je malo blesavo što je Ewing pomoćnik u Orlandu baš zbog toga da uči Dwighta, a onda Dwight ode ljeti raditi s Olajuwonom – mislim, ego mora barem malo biti povrijeđen kad je dobri stari Pat u pitanju), Dwight donosi top 10 obranu i top 10 skok samom svojom pojavom.

Sad, do jučer je formula bila dobra. Okružite takvog igrača šuterima i nadate se najboljem. E, pa formula više ne funkcionira. Da bi šutirali, morate nekako i dobiti loptu. Nelson je osrednji slasher sklon ozljedama koji to radi sve teže i teže. Vince Carter je danas prilagođeniji ulozi strijelca s klupe nego startnog beka koji kreira sebi i drugima.

Također, kad dobijete loptu, morate je moći zabiti. I dok Carter i Nelson to još i rade nekako, ovo što igra Rashard Lewis je sramota. Čovjek je nešto tamniji Jason Kapono, jednako osuđen na jedan jedini element igre – šut za tri. O ugovoru nećemo ovom prilikom.

Još gore je što za sada ispod svake razine igre i kapetan all-dorks tima J.J. Reddick, što je bijeli brat Ryan Anderson podbacio svaki put kad bi dobio priliku i što Van Gundy uporno gura Lewisa na četvorku umjesto da olakša Dwightu život sparujući ga s Gortatom ili Bassom.

Lewis na četvorci znači da do minuta lakše dolaze i beskorisni revolveraši poput Richardsona i Pietrusa, igrači koji danas ni malo ne liče na one playoff legende iz dana Sunsa, odnosno Magica od prije dvije sezone. Dok su tada još i pokazivali nekakvu volju za igrom u obrani, danas se samo natječu u potezanju trica.

8. MAVS

Veterani koji znaju što rade i koji su, čini mi se, nikada svjesniji svojih ograničenja. A to nikada nije loše, jer kada si svjestan onoga u čemu si loš, tada se lakše fokusiraš na ono u čemu si dobar. Mavsi su u napadu jednodimenzionalna šuterska momčad (Dirk!!!) koja sanja o slasherskoj komponenti, injekciji talenta koja bi ih odnijela na višu razinu.

Kako je mladi Beaubois ozljeđen, kako je Barea ipak samo Barea, a kako rookie Jones ipak ni izbliza nije spreman pomoći, sve je u rukama Kidda i Terrya. Nitko ih ne forsira da jurišaju pod koš, već samo da šutiraju kada Dirk ne može. I za sada to solidno funkcionira, posebice zato što je Butler vraćen iz uloge beka koji pokušava nešto kreirati u ulogu trojke koja odrađuje od svega po malo.

Dallas stoga praktički zabija koliko Dirk zabije, što je ponekad premalo. Ali, u isto vrijeme Dallas igra nesebično kao nikada prije, s loptom koju ne distribuira samo Kidd već svi. Rick Carlisle je konačno uspio nametnuti duh svojih Celticsa u napadu. Međutim, ono što je najvažnije je da mu je to uspijelo i u obrani.

Jer, ako Dallas na ikoga podsjeća svojim stalnim pomaganjima i savršenim obrambenim rotacijama u ovom trenutku to su upravo Celticsi. Sve polazi od dva odlična sidruna pod košem, Chandlera i u nešto manjoj mjeri Haywooda, koji kontroliraju reket i zatvaraju sve rupe pod košem. Ostali možda nisu sjajni u obrani na čovjeka, ali itekako se dobro kreću i znaju ga usmjeriti tamo gdje žele.

S ovakvom obranom i učinkom centara, Dallas se ne mora bojati za nastup u playoffu. Dirk i Terry zabit će dovoljno, a Kidd i dalje ima oči na leđima. Iako ovu momčad nikada pretjerano nismo cjenili, treba im čestitati na upornosti i odluci da se ode u povijest sa stilom.

9. THUNDER

Regresija Thundera iz najpotentnije momčadi lige, legitimnog nasljednika Celticsa i Lakersa, u tipičnu NBA run and gun bandu najveći je šok početka sezone. Stvari su se naizgled popravile kada su iz momčadi zbog ozljeda ispali Durant i Green, ali njihovim povratkom momčad se opet vratila u onaj ritam kakav smo gledali većinu ove mlade sezone – egzibicije 1 na 5 igrača koji su prvi na hranidbenom lancu, dok ostalima ostaju samo mrvice.

OKC tako ne da nije postao Boston, nego, kvragu, nisu postali čak ni Portland. OKC su negdje u rangu ex-Miamia, ex-Cavsa i sličnih ekipa građenih oko jedne ili dvije zvijezde. Za što je kriv u jednu ruku talent Kevina Duranta, ali i trener Brooks. Da momčad igra kvalitetnu obranu, još bi mu se i moglo progledati kroz prste jer OKC pobjeđuje, ali pristup u obrani nije ni izbliza čvrst i koncentriran kao godinu ranije.

Rano je za paniku, mlada je ovo momčad koja mora naučiti na vlastitoj koži što i kako treba raditi za osvajati naslove. Ali, malo je tužno kad znaš da su napravili korak nazad. Sezona je na kraju krajeva duga, možda stvari kliknu, ali po prvi puta imamo pukotine u nečemu što smo smatrali savršenim.

Koliko je Brooks stvarno spreman za ovaj posao? Koliko je Harden dobar? Da li Westbrook i Durant mogu uključiti ostale u svoj ritam? Može li Durant biti dio momčadi, ili poput LeBrona treba uvijek dobiti loptu kako bi je ocarinio? I tako dalje i tako bliže.

10. HEAT

Znamo da imaju strašan potencijal, ali isto tako smo bili svjesni da nemaju što tražiti pored Celticsa i Lakersa dok god su im Mike Miller i Udonis Haslem četvrti i peti igrač, odnosno dok im je glavni stoper u reketu Joel Anthony. Međutim, porazi od Indiane i Memphisa?

Stvar u biti uopće nije toliko komplicirana za objasniti. Miami igra dobro dok uspijeva držati utakmicu u nekom svom ritmu. Ništa novo, takvih ekipa ima koliko hoćete. Sunsi i Warriorsi spadaju u skupinu koja uvijek ima šansu pobijediti ako se ide na više od 110 koševa, Portland i New Orleans profitirat će ako se igra organizirana košarka na ispod 90.

Heat je u takvoj situaciji da im najbolje odgovara brzina i tranzicija, ali kako nemaju skok i kako nemaju nikoga u reketu, na takvu igru mogu računati samo povremeno. Obrambeno imaju solidne pojedince, ali kao ekipa su u pravilu van ritma, a ista je stvar i u napadu. Umjesto da Jamesova akcija završi Wadeovim šutem, ona se nastavlja još jednim ulazom dok šutira netko treći.

James i Wade su slasheri koji još pokušavaju shvatiti kako zajedno, a za to vrijeme se otkrivaju svi nedostatci. Premalo šutera. Nikoga pod košem. Prazna klupa. Sve je rezultat individualnog, ništa momčadskog. Pat Riley pod hitno mora na klupu. Ili ne mora. Jer, obzirom da je ova sezona zrela za otpis, može mirno čekati sljedeću, dok coach Spo zbunjeno gleda pred sebe i misli ''hej, kako to da na 2K gazim s ovim momcima?''

11. BLAZERS

Nažalost, njima ne samo da je došlo vrijeme da otpišu sezonu, već i jednu generaciju. Bez Odena i s Royem u ulozi pasivnog promatrača ova momčad ovisi o učincima dva solidna veterana (Miller i Camby) te šutu s poludistance LaMarcusa Aldridgea. Uz McMillanovu kontrolu možda bi moglo biti dosta za playoff, ali puno toga ovisi o tome koliko će i kako igrati Roy i kakva će zamjena biti Matthews. Za sada još uvijek imaju dovoljno mesa za održati se među osam na Zapadu.

12. HAWKS

Novi trener, ali isti stari Hawksi. Zašto? Zato što ni Drew, kao ni Wooden prije njega, nema nikakav nadzor nad ovom momčadi. Doduše, primjetno je kako nešto veće uloge imaju Horford i Smith te kako lopta kruži bolje nego ikada u eri Joea Johnsona, ali ako se ravnoteža u napadu i popravila, ona obrambena je nestala. Bibby šutira kao mladić, ali je totalna rupa u obrani, Johnson i Smith se ni približno ne trude kao nekada (svaka čast Smithu na prosjeku blokada, ali obrana nije samo blokirani šut s leđa), dok Horford gubi svaku bitku s bilo kojom rasnom peticom. Ipak, još uvijek im moram dati prednost pred Bucksima jer mogu zabiti.

13. BUCKS

A zabiti je totalna nepoznanica u Wisconsinu. Bez obzira na sva pojačanja i gomile potrošenog novca, ovo je ista momčad kao lani. Kontrolirana u napadu od strane fašistoidnog trenera i playa koji je često van kontrole, ekipa Bucksa se vrti oko Andrewa Boguta na način na koji se Hornetsi ili Jazz vrte oko svojih playmakera. Dok je Bogut zdrav i spreman, zatvoren je reket i skok je pod kontrolom. Makni ga iz slike, imaš lutrijsku momčad.

14. SUNS

A što onda tek reći o Sunsima? Makni Nasha i imaš Toronto 2.0. Roster na kojem nema ničega, ali roster koji očito vjeruje da može i živi neopterečeno. Ta mentalna snaga, sigurnost koju u suigrače ulijevaju Grant Hill i Nash danas je možda i njihov najveći adut, zato ih i ne mogu izostaviti iz playoff slagalice, ma kako negledljivi bili na trenutke.

15. WARRIORS, GRIZZLIES, ROCKETS

Tri momčadi koje su na korak do playoffa, s ogromnim upitnicima zbog kojih nikako ne mogu dobiti prednost pred ranjivim Sunsima i Blazersima. Warriorsi igraju sjajno, ali ozljede su već u ovom kratkom periodu spominjane uz imena Ellisa i Currya, Lee je više van parketa nego na njemu, a sve to bez trenutnih problema s ozljedama sklonom Biedrinsu, čiji učinak u obrani daje ovoj momčadi potrebni balans. Ako ih može tješiti, kada su kompletni bolji su od Sunsa. Učenici su nadmašili učitelje i to u potpunosti – s ovakvim skokom, interesom za obranom i nesebičnim napadom ovogodišnji Warriorsi su najbolja moguća kopija lanjskog Phoenixa. A znamo gdje je ta momčad stigla.

Grizzliesi su pak u dosadašnjem dijelu pokazali dva lica – ono nesebične momčadi u kojoj svi igraju sve i ono sebične skupine individua koja gleda samo svoje brojke. Možda pobjeda protiv Heata i kazne Randolphu i Mayou zbog kašnjenja na trening posluži kao trenutak bistrine nakon kojega se sve posložilo kako treba. Možda i ne. Međutim, činjenica koju nitko ne može osporiti je da, kada igraju kako treba, momci iz Memphisa djeluju kao regularna playoff momčad, čak i na ovakvom Zapadu. Bit će zanimljivo gledati mogu li pobijediti sami sebe i izdići se iznad prosjeka.

Rocketsi su zato vjerovatno već ispali iz svake trke. Ako će Blazersi i Sunsi ustupiti mjesto Warriorsima i Grizzliesima, preostalih šest momčadi zasigurno se neće maknuti pred Houstonom. Koji opet igra možda i najljepšu napadačku košarku u ligi, ali koji nema ni minimum obrane. Rupa pod njihovom košem je ogromna i ne mogu je pokriti ni sva sjajna kretanja u napadu, meke ruke Scole i Martina te solidan učinak klupe. Ozljeda Brooksa došla je u najgorem trenutku, ali ni s njim ova momčad ne bi riješila pitanje obrane u srcu reketa. Rocketsi se bore, trude se, skaču, ali iz momčadi koja njeguje Adelmanov stil u srcu kojega je organizirana košarka po uzoru na Princeton offense (s primjesom dobrog starog Woodenovog UCLA high post pristupa, jer i Adelman je učenik Jacka Ramsaya), Rocketsi danas više djeluju kao nellieball banda.

Adelmanov problem je uvijek bio taj što se možda i previše prilagođavao igračima, a to u ovakvoj situaciji nije najpametnije, jer Houston danas treba čvrstu ruku i dosljednost misli li se nekako uključiti u borbu za playoff. Treba malo muškosti na svu ovu njonjavost.

18. NUGGETS

Iznenađujuće dobri rezultati i igre obzirom na ozljede i stanje u svlačionici. Mislim, svi znaju da ova momčad ne ide nigdje, ali bez obzira na to odrađuju posao. Naravno, glavni pokretač je Carmelo koji, valjda u želji da što prije privuče udvarače, igra košarku života. Viđali smo ovakve periode u kojima je najdominantniji igrač na parketu, ali nikada u ovakvom omjeru.

Osim što zabija s fantastičnim postotkom, što ne siluje tricu i što igra obranu, Melo skače kao manijak i razigrava svoje škart suigrače. Što nas tjera da se pitamo zašto ovako nije igrao uvijek, kada svi znamo da može? I hoće li nakon što završi u New Yorku (što bi bio najgori mogući scenarij, jer u rukama D'Antonia pretvorit će se tek u još jednog nabijača statistike) nastaviti s ovakvim pristupom ili će se vratiti u ulogu onog pasivnijeg Carmela koji se zadovoljava šutem s poludistance i povremenim faulom u obrani?

19. PACERS

Ugodno iznenađenje i ujedno jedan od boljih trenerskih poslova ove godine. Iz ničega je Jim O'Brien (kojega na ovim stranicama hvalimo godinama naizgled bez razloga – e, pa evo vam danas dokaza da uspjesi Celticsa s Piercom i Walkerom nisu samo rezultat slučajne sjajne sezone Toinea Kockara) stvorio momčad koja zna što radi.

Za razliku od lani kada su samo ispaljivali trice, ove sezone ispaljuju trice i igraju obranu. Ključ je čvrsti reket na čelu s Hibbertom, ali i s uvijek prisutnim bijelim drvom. O'Brien je mudro žrtvovao dijelić lanjskog napada kako bi u Hansbroughu, McRobertsu i Fosteru uvijek pod košem imao skakača viška.

Još kad bi Collison nekako opravdao ulaganja u njega, bila bi ovo možda i playoff momčad na pitomom, pitomom Istoku. A ni ovako nisu daleko, dok god Dunleavy donosi pouzdanu treću napadačku opciju uz Grangera i Hibberta, koji se nametnuo kao temelj momčadi, čovjek oko kojega se sve vrti na oba kraja terena.

20. NETS

Rad Averya Johnsona već je vidljiv. Netsi igraju pod kontrolom, solidno u obrani i samo ih bolje igre Brooka Lopeza pod košem dijele od playoffa. Sve je u njegovim rukama – počne li skakati kao što dominantna petica mora, postane li čvršći na oba kraja terena i prvenstveno počne li se ranije riješavati lopte sada kada ga svi udvajaju, Netsi imaju dovoljno za ući u playoff.

S ovako drvenim Lopezom, jednostavno nema prostora za Harrisa i šutere. S tim da svakako treba naglasiti kako su podbacila i sva potencijalna pojačanja. Murphy uopće ne igra, što zbog ozljede, što zbog toga što Avery ne podnosi tako nemoćne obrambene igrače, a Morrow i Outlaw jedan šuterski bljesak zamijene s nekoliko apsolutnih šuterskih crnih rupa.

Ali, samo treba strpljenja. Obzirom da Farmar i Favors daju potrebnu stabilnost na klupi, kada u jednom trenutku Lopez napravi korak naprijed i kada sve klikne, Netsi su u stanju na ovakvom Istoku krenuti u opasnu seriju.

21. KNICKS

Nešto slično su u stanju napraviti još samo Knicksi. Samo u potpuno suprotnom smjeru. Dok Netsima treba skok kako bi obrana bila na još većoj razini, Knicksima treba još veća napadačka učinkovitost. Jer za obranu ovdje nikoga nije briga, a malo tko gleda i suigrača. Ono što je važno samo je trčanje gore-dolje uz ispaljivanje što većeg broja blesavih šuteva.

Koji za sada upadaju ne samo Amareu i Feltonu, već i potpunim anonimusima poput Fieldsa, Douglasa ili Walkera. Reći da ovoj momčadi nije stalo možda je pogrešno. Jer svakom njenom članu stalo je do toga da nabije vlastitu statistiku. Ali, usporediti ovo s nekadašnjim Sunsima nema smisla. Ovo jeste D'Antoni, ali onaj D'Antoni iz Denvera, iz razdoblja prije Phoenixa. D'Antoni kojega jednostavno boli neka stvar za išta više od toga da plaća sjedne na račun na kraju svakoga tjedna. D'Antoni koji se inspirira sebičnom rukom umjesto ubuntuom, empirizmom umjesto idealizmom.

22. WIZARDS

Momčad slična Knicksima u tome što ima dovoljno talenta da bljesne svaku večer. Ali, isto tako momčad u kojoj ne postoje nikakve naznake igre. Jedino nebitnije i manje važno od truda u obrani je dodati loptu suigraču, samo što, eto, imaju tog malog Walla protiv kojega se nije pametno kladiti.

23. SIXERS

Za razliku od Knicksa i Wizardsa, Sixersi su momčad koja ima obrise nekakvog sistema, samo što poput Rocketsa nisu u stanju dobiti utakmicu da se ubiju. Solidna obrana, solidan skok, od ulaska Turnera u igru i sve solidnije kruženje lopte, ali napad je i dalje uglavnom bezidejan. Ne toliko zbog Iguodale, već više zbog gomile sličnih igrača – Iggy i Young trebaju loptu da bi igrali na silu, Holiday i Williams moraju igrati na brzinu, a nitko osim Turnera nije spreman jednostavno je proslijediti do prvog slobodnog čovjeka.

Ali, put kojim trebaju krenuti je jasan – rasprodati sve igrače koji dupliciraju jedni druge te se okrenuti rebuildingu oko mlade vanjske trojke. I svakako dati šansu Spenceru Hawesu i njegovoj mekoj ruci.

24. BOBCATS

Tračak nade u Charlottei zove se D.J. Augustin. Nastavi li mali igrati kao u zadnjih nekoliko utakmica, dakle nastavi li biti pouzdani play koji je ujedno i pouzdana treća napadačka opcija, Bobcatsi vrlo lako mogu preskočiti dobar dio ovih momčadi ispred, sve tamo do Pacersa (a možda i njih).

Jer, Augustin kao treća opcija daje toliko potrebnu iskru opet očajnom napadu jedne ipak do jučer playoff momčadi. Dakle, znamo da Bobcatsi znaju igrati obranu, da imaju šansu, ali problem je ipak toliko se pouzdati u minijaturnog playa koji nikada nije gađao više od 40% iz igre. Jer, ma kako dobar bio, Augustin ipak neće riješiti rupu pod košem i u skoku. Niti to mogu povremeni bljeskovi Mohammeda, niti to može Thomas koji ionako većinu vremena provodi izluđujući Larrya Browna svojom nesposobnošću da shvati osnovna kretanja u igri.

25. KINGS, CLIPPERS, WOLVES

Tri mlade momčadi s dovoljno talenta, ali miljama udaljene od ikakvog shvaćanja svog mjesta u svijetu. Kingsi u dvojcu Evans-Cousins imaju potencijal, ali potencijal koji treba itekako brusiti. Zato su ključni sljedeći potezi – što će napraviti s viškom visokih igrača? Hoće li Thompson, Dalambert ili Landry u nekom tradeu donijeti novi talent, pick ili solidnog beka koji će pomoći Evansu da se razvije u pravom smjeru? Ili će ih prodati u bescjenje, kao toliko puta prije.

Clippersi možda imaju još veći igrački potencijal, ali za razliku od Kingsa koji znaju kako se gradi playoff momčad, Clippersi znaju kako se uništavaju potencijalne playoff momčadi. Bledsoe, Gordon, Aminu, Griffin i Jordan (jer Kamana treba pod hitno uvaliti nekome dok još ima ikakvu vrijednost) trebaju ovu sezonu da pokažu imaju li potencijal kao petorka. Rješavanje ugovora Davisa i Kamana treba biti prioritet, a da se mene pita sutra bi poslao budući pick prve runde (jer draft ionako neće biti ništa posebno, ponajviše zbog lockouta, a i što će Clippersima još jedan talent, njima trebaju veterani u najboljim godinama koji znaju kako se pobjeđuje) u Cavse za Varejaoa. Dodaj Andya na peticu umjesto Jordana, stavi pored njega preostalu četvorku i reci mi da ova momčad dogodine ne može u playoff?

Wolvesi pak zasigurno neće u playoff još neko vrijeme, ali stavljam ih u kategoriju s ovim momčadima koje imaju budućnost samo zato što imaju Kevina Lovea. Uz malo sreće možda im u krilo uleti još jedan potencijalni superstar na draftu i eto ekipe koja se konačno ima čemu nadati. Doduše, s Kahnom u blizini sve je moguće, ali činjenica je kako Love sam samcat skokom daje šansu ovoj momčadi svaku večer, a dok Beasley zabija ovako kako zabija čak i napad djeluje potentno.

28. PISTONS, RAPTORS, CAVALIERS

Tri momčadi koje izgledaju užasno i koje nemaju nikakvu budućnost. Nikakvu. Jedino tužnije od gledanja njihovih izdanja i svog tog krivo posloženog (anti)talenta na parketu je razmišljanje o njihovoj budućnosti. Zarobljeni lošim ugovorima i užasno balansiranim rosterima, sve čemu se mogu nadati je što manji period povratka na staze relevantnosti.

Pistonsi barem imaju te veterane za koje možda mogu dobiti poneki pick ili zadnju godinu nečijeg ugovora, dok su Raptorsi osuđeni na godine gledanja Bargnania i Johnsona dok se nadaju da svi ovi igrači koji ne igraju obranu možda pokažu interes i za tim segmentom igre. Također, istrče li ikad na parket s trojkom Calderon, Stojaković i Bargnani, bit će to jedan od highlightsa sezone. Stern je uspio, NBA ima svoju Cedevitu!

Meni osobno Cavsi su ipak najtužniji prizor. Veterani koji znaju kako izgleda playoff, ali i veterani koji su uglavnom zašli s krive strane godina, bez iluzija da će u ovoj momčadi doživjeti novu renesansu. Svi oni samo čekaju promjenu. Jedina sreća je što nema previše mladih igrača koje će ovo depresivno iskustvo ubiti u pojam.

20Oct/100

PACERS

Posted by Gee_Spot

''We’re not good enough right now.  So we have to take a hard look and see where we’re at.''
- Larry Bird

SCORE: 30-52
PRVIH 5: Collison, Dunleavy, Granger, Hansbrough, Hibbert
5 ZA KRAJ: Collison, Rush, Dunleavy, Granger, Hibbert
MVP: Jim O'Brien
LVP: Larry Bird

Hej, Larry. Pričaš isto već godinama. Mislim, kad će početi to pojačavanje momčadi? Ok, nisi bio u lakoj situaciji, svi se sjećamo Artesta, ali zar se do sada barem nije mogao posložiti neki kostur buduće momčadi?

Jer, sve što Pacersi trenutno imaju su dva igrača koja dokazano znaju nabijati statistiku u gubitničkim ekipama, što u prijevodu znači da uglavnom imaju puno veće ovlasti nego što bi trebali.

Svaka čast i Dannyu Grangeru i Darrenu Collisonu, ali dva dobra strijelca nisu dovoljna, pogotovo ne ako će se uglavnom baviti vlastitim preokupacijama.

Iako Pacersi igraju očajno u obrani, a NBA iskustvo kaže da je trener u tom dijelu igre jako važan, ne mogu pronaći nijednog pojedinca vrijednog isticanja osim trenera Jima O'Briena koji je uspio nekako nametnuti osnove tečne napadačke igre u kojoj su važne brzina i nesebičnost te vanjski šut i igra kroz post. Uostalom, čovjek je učenik Jacka Ramsaya i do sada je uvijek odradio pošteni posao. Nije on kriv što mu Larry nije u stanju nabaviti bolji materijal.

Za O'Brienovu igru ključni su sjajni asistenti i na drugim pozicijama osim bekovskih poput Mikea Dunleavya i Roya Hibberta, igrači koji itekako dobro razumiju linije kretanja suigrača te koji će rijetko promašiti pogoditi otvorenog suigrača. Uz to ključan je vanjski šut i razvlačenje reketa, što je poprilično dobro funkcioniralo s Murphyem na četvorki.

Prva petorka Pacersa i dalje je u stanju nositi se koš za koš s većinom momčadi, ali ove sezone to će ipak biti nešto teže. Ne samo što su odlaskom Troya Dropkicka ostali bez ključnog šutera, već i bez najboljeg skakača, što će dovesti do tektonskih promjena u rotaciji.

Ne bi li nekako održao skok živim, O'Brien će biti prisiljen na četvorci većinu vremena igrati s Tylerom Hansbroughom i Joshom McRobertsom. Hansbrough je energičan, McRoberts žilav, ali ni jedan ni drugi nisu više od opcija s klupe jer nisu ni dobri šuteri, a kamoli opasni post igrači. Ukratko, da bi donekle imao solidan skok, O'Brien će morati žrtvovati napad.

Pacersi će bez sumnje najopasniji biti kada istrče s niskom postavom, ma kako ih to još ranjivijima činilo pod košem. Granger na četvorci bit će noćna mora za protivnika, ali s druge strane njegovo ozljedama sklono tijelo dodatno će patiti bude li se prečesto morao gurati u obrani s puno težim i jačim igračima.

Mike Dunleavy mlađi također će morati igrati van pozicije kako bi momčadi donio igrača više u napadu. Umjesto na malom krilu, Dunleavy junior tako će većinu vremena provoditi kao šuter i drugi bek, dok će Brandon Rush čekati na priliku s klupe.

Dolaskom u NBA Rush se rano nametnuo kao potencijalni all-round bek, ali s vremenom se potvrdilo da momak nema ni jednu ekstra kvalitetu zbog koje bi mu trebalo osigurati minuta. Može zabiti otvoreni šut, ali što se tiče svega drugoga Dunleavy je superioran igrač, čak i ako uzmemo u obzir da će obrambeno često biti najslabija karika. Kao plus, Rush je ovoga ljeta imao sitnih problema s marihuanom, što ga je dodatno udaljilo od budućnosti u franšizi koja se više bavi odgojnim problemima nego igrom (Bird stvarno vjeruje da će uzorni građani vratiti publiku na tribine, a ne rasni košarkaši - čudna neka država ta Indiana).

Kako se Rush nije nametnuo ni kao spomena vrijedan stoper, obrambeni minusi Dunleavya neće pretjerano naškoditi. Uglavnom, sve navodi na zaključak kako su na vanjski linijama Pacersi tanki koliko je to moguće.

Osim Collisona, koji će u startu imati odriješene ruke i koji je momčad poprilično koštao (morali su uzeti dvije zadnje godine ugovora Jamesa Poseya, što im neće pomoći iduće sezone kada bude trebalo trošiti), tu su još potencijalni solidni back-up play A.J. Price, preplaćeni stoper Dahntay Jones, a kao član momčadi vodi se i T.J. Ford, koji strpljivo čeka da mu istekne ugovor.

Na malom krilu su Pacersi sjajni, ako računamo kombinaciju Dunleavy-Granger. Čak su i dva rookiea, vjerovatno dvije nove greške Larrya Birda u godinama katastrofalnih draftova, potencijalno korisni. Međutim, ako ćemo gledati sve što je do sada Larry napravio kao GM, dolazimo da zaključka da on nema blage veze o skautingu.

Bird je imao dva cilja – prvi je bio očistiti momčad od problematičnih igrača kako bi privukao publiku nazad u dvoranu gdje će imati prilike gledati timsku košarku, a drugi se odnosio na prikupljanje talenta.

Lanjski pick Hansbrough ima kronične migrene i sklon je ozljedama, a ovogodišnji Paul George možda bude novi Tracy McGrady ako se sve posloži kako treba. Za sada je tek klinac koji ne zna igrati košarku, baš kao i Lance Stephenson, bek koji je od dolaska u Pacerse počeo samo raditi probleme.

Pazi čuda, iste onakve kakve je radio u srednjoj i na sveučilištu. Birdov ovogodišnji draft je neobjašnjiv, osim upravo onom hladnom, ciničnom konstatacijom kako Larry Legenda nema pojma što radi.

Ova momčad nije u stanju niti očistiti salary cap, niti dovesti talent. Ma, nisu u stanju niti napraviti pošteni trade koji bi im donio toliko potrebnog kvalitetnog igrača pod košem.

Za sada se uz solidnog Hibberta te dva bijela drveta tu i dalje nalazi veteran Jeff Foster, usporen ozljedama, ali još uvijek sposoban skucati nekoga u pod. Nadaju se da će prolaznik Solomon Jones biti još jedno živo tijelo pod košem manjkavim mišićima, centimetrima i talentom.

Jedini Birdov dobar potez sve ove godine je upornost kojom stoji iza Jima O'Briena. Trener zna svoj posao i svake godine iz onoga na raspolaganju izvuče maksimum. Za nešto više trebaju mu bolji igrači, a njih u Indiani baš i nema.

I teško da će ih i biti dok Larry posao obavlja na račun slave i ugleda, a ne kvalifikacija i rezultata. Srednji zapad, selo moje malo. Znam da je Larryu lijepo doma, ali pomalo već počinje nalikovati na saborskog zastupnika – svi znamo da ne radi ništa, ali opet se pretvaramo da je sam kontekst po kojem on sjedi u nekoj dvorani i pravi se da nešto radi dovoljan da trpimo laž.

Uz pravilo ranog Birda tako bi trebalo uvesti i Birdov paradoks. On nas uči kako čovjek koji je dokazano sjajan trener ne želi to biti jer je u pitanju težak i naporan posao, ali zato uporno želi biti GM iako je dokazano očajan u tom poslu. Još jedan primjer čovjeka koji boluje od Birdova paradoksa? Kevin McHale. I on radije sjedi u uredu, dalje od ljudi, umjesto da im prenosi znanje. Nešto je čudno u tim veteranima Celticsa.