ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

MEMPHIS

GRIZZLIES

Prošle sezone nekoliko ekipa nas je, van svih prognoza, ugodno iznenadilo. Na Istoku smo imali pick 'n' roll Jenningsa i Boguta koji je Buckse odveo do playoffa u sezoni u kojoj ni sami na početku nisu očekivali više od 30 pobjeda. Na Zapadu su se Sunsi još jednom uzdigli iz pepela vrativši se run and gun korijenima i još ih dignuvši za par potencija. Thunder je fenomenalnim partijama iznenadio čak i nas koji smo vjerovali od početka u njihovu spremnost da izbore playoff odmah nakon sezone s 23 pobjede. Ali, mislim da nitko nije priredio veći šok od Grizzliesa koji su od gubitničke momčadi krcate sumnjivim tipovima postali playoff kandidat koji je skoro do zadnjeg mjeseca sezone vodio bitku za osmu poziciju.

Na kraju su pukli kada je bilo najpotrebnije, što ne umanjuje podatak da su došli do 40 pobjeda, a što je na ovakvom Zapadu stvarno podvig. Ali, i nije. Sada ću vam objasniti zašto. Naime, Memphis je, kad stavimo na papir samo imena, momčad krcata talentom. Kad bi se ravnali samo brojkama, definitivno bi ih na početku lanjske sezone stavili u igru za playoff. Tako talentirana i mlada petorka jednostavno bi, samo na račun napadačkih oružja, morali nekako pronaći načina za pobjediti, zar ne.

Samo, takve situacije u kojima je ponekad samo talent dovoljan su rijetke. Kada su doveli Zacha Randolpha u klub, svi smo pomislili isto – sad će Zach uništiti ovo malo timskog duha što je ostalo, nabijat će brojke, a onda će jednoga dana toliko naljutiti Haddadia da će se ovaj opasati eksplozivom i krenuti mu u kućne posjete uzvikujući ''Allahu Akbar!''(ah, kakva trula stereotipna šala, em nije fora em će u roku dva dana netko bacit fatvu na blog). Kad ono, sve što je Zach radio bilo je tek skupljanje fenomenalnih double-doubleova.

Kad imaš 20-10 zvijer pod košem (a nerijetko i 30-16), te toliku hrpu mladih, eksplozivnih talenata uokolo, i onda ti još iz vedra neba padne preporođeni Marc Gasol, koji je nekim specijalnim tibetanskim tretmanom prebacio dio bratova talenta u sebe, ne ostaje ti ništa drugo nego pobjeđivati, zar ne? Zamislite da se Zach Randolph zove drugačije, da nema tu prtljagu iza sebe (pritom ne mislim na njegovu ogromnu stražnjicu), i koncentrirajte se samo na statistiku. Zamislite da Memphis nije Memphis, već da je u pitanju npr. San Antonio. Ovakav roster u takvom programu? Svi bi popušili potencijal isti tren.

Što nas dovodi do druge strane medalje. Usprkos brojkama i talentu ovo je još uvijek Memphis. A Randolph je još uvijek Randolph. Njegova enormna potrošnja lopti na kraju dana uvijek će rezultirati razočaranjem u najvažnijem trenutku. Bit će vremena za prognozu Grizzliesa, ali mislim da je očito da nemam prevelike vjere u njih. Prošlu sezonu smatram u neku ruku devijacijom, trenutkom u kojem su se stvari poklopile taman toliko da taj njihov talent može isplivati. Taj trenutak je prošao. Talent i brojke su i dalje tu. Na papiru je Memphis opet opasna momčad. I onda se uključi stvarnost koja zahtijeva više od brojki. Zahtijeva karakter. Odricanja. Nesebičnost. Zahtijeva barem još tri Marc Gasola. Jedan je, mislim, premalo.

Naravno, sami Grizzliesi si nisu previše pomogli. Kako su kapitalizirali neočekivani vjetar u leđa? Preplativši Rudya Gaya. Već sam pričao kako u osnovi nemam ništa protiv ovog poteza, ekipa poput Memphisa ne smije si dozvoliti odlaske vlastitih mladih igrača jer to jedini način da slože konkurentan roster. Deset milja manje-više, licemjerno je zbog toga uopće ih osuđivati u ligi gdje Drew Gooden zaradi višegodišnji ugovor težak preko 30 milja. Gay je praktički njihov prvi igrač s višegodišnjim ugovorom u ovom trenutku, njihova budućnost.

Odlazak Ronniea Brewera koji se nije stigao ni upoznati s momčadi (nedugo po dolasku iz Salt Lake Citya se ozljedio) pokrili su dovođenjem Tonya Allena, što je solidan potez kad uzmeš u obzir da Allen iza sebe ipak ima iskustvo igranja u pravoj ekipi i važnim utakmicama. Opet, s druge strane, to je Tony Allen, stavi ga izvan konteksta fajtera za desetak minuta i upitno je koliko mogu dobiti od njega u vidu nešto opipljivijeg učinka.

Također, potpis Aciea Lawa za back up playa nimalo ne rješava njihove probleme s Conleyem, koji je lani opet bio ispod prosjeka za jednog NBA startera, posebica na poziciji playa. Mislim, u tri sezone, s punom minutažom i povjerenjem, Conley nije napravio ni pola onoga što je lani u jedva pola godine odradio jedan Darren Collison. Danas više nitko ne priča o Conleyevom potencijalu, priča se tek o mogućnosti da solidno servisira ulogu playa. Zato mi nije jasno kako Acie Law može biti odgovor, ako ti očito treba ne samo back up, već potpuno novo rješenje. Doduše, Mayo je igrao playa u ljetnoj ligi, ali bez uspjeha.

Na draftu su pak riskirali s mladim Xavierom Henryem, bekom šuterom koji na Kansasu nije pokazivao previše raznovrsnosti u igri zbog čega čisto sumnjam da im može poslužiti na način na koji to u Oklahomi odrađuje James Harden. Harden je na faksu bio ne samo šuter, već je uglavnom igrao s loptom u rukama, često 1 na 5, zbog čega je i razvio toliku raznovrsnost koja mu danas, u pravom sistemu, odlično služi (na sveučilištu nije ostavljao dobar dojam jer se previše tražilo od njega). Henry ima obrnut slučaj – na Kansasu je igrao svoju šutersku rolu, bio je dio momčadi u obrani i to je to. Ovdje će od njega tražiti da bude NBA atleta i strijelac s klupe Hardenova tipa, kreator, jer jednostavno nemaju dovoljno playmakera. Smrdi mi na loš brak iz krivih interesa.

Njihov drugi pick spomenut ću samo zato jer s njim u paru obavezno dolazi i Zoran Planinić. Da, Greivis Vasquez je teretni bek koji voli glumiti razigravača, ali u biti uglavnom igra sam sa sobom. Na ovom nivou naravno da ne može biti ni 1 na 5 strijelac s klupe, stoga očekujem da njegova karijera bude kraća od one Velimira Zajeca, ako je to ikako moguće po zakonima fizike.

Uglavnom, ne razbijam glavu previše o novom jurišu Grizzliesa na playoff, ali me nekoliko stvari svakako zanima. Prvo, koliko žestoko će se Zach boriti za novi ugovor i tko će na kraju nasjesti? Hoće li ga Memphis trejdati usred sezone npr. u Denver za Martina i Lawsona? Ili će ga tvrdoglavo zadržati, smatrajući da je on uz Gaya drugi kamen temeljac? Drugo, može li Gasol i uopće itko u ovoj momčadi odigrati kao lani, sada kada su ih svi pročitali i znaju da samo treba zaustaviti high/low akcije u kojima se sve vrti oko Gasolova pravovremena pasa u post Zachu ili nekome ne krilu?

CARDINALS

Iako nisu u istoj državi, Memphis i St. Louis logična su kombinacija zbog blizine ali i zbog podatka da je upravo u Memphisu locirana drugoligaška filijala Cardinalsa u kojoj najveći talenti čekaju poziv u MLB. Također, Cardinalsi iz obližnjeg St. Louisa u Memphisu su valjda deset puta popularniji od nesretnih Grizzliesa. Što nije ni čudno jer svi vole pobjednike, a Cardinalsi su godinama jedna od najdominantnijih franšiza u ligi. U biti, ako ćemo gledati ukupnu povijest baseballa, jedini klub koji ima više naslova Prvaka od Cardinalsa su – Yankeesi.

S tim da su ogromne šanse da i ove sezone u Finalu gledamo upravo ove dvije momčadi. Doduše, u baseballu je uvijek barem 5-6 dodatnih pretendenata koji mogu, ako im se sve poklopi u te tri playoff serije, iznenaditi i osvojiti naslov. Nego, ako smo već shvatili da su Yankeesi u vrhu zato što su Real Madrid dok su svi ostali Villareal, kako jedan St. Louis može stalno biti pri vrhu s tek malo iznadprosjećnim MLB budžetom?

Pa to malo iznad prosjeka dovoljno vam je da platite par vrhunskih palica i par vhunskih pitchera, a sve ostalo okolo njih ionako se ispuni dovoljno kvalitetnim igračima ako imate konkurentan klub voljan potrošiti tu i tamo, te prije svega sposobnu upravu koja je u stanju stalno dovoditi dobre igrače. A St. Louis ima vrhunski sistem koji im je donio dva glavna igrača, na čijim leđima su osvojili naslov 2006. te igrali Finale dvije godine ranije – Alberta Pujolsa i Adama Wainwrighta.

Pujols je, po svim statistikama, zadnjih 10 godina možda i najbolji udarač u baseballu, kompletan igrač koji može sve, ali koji prvenstveno dominira svojom snagom i gomilama home runa koje udara iz sezone u sezonu. Wainwright je pak zadnje četiri godine uvijek u top 5 startnih pitchera po statistici, sjajan igrač koji ima sva obilježja asa – gomilu oružja, ali prije svega preciznost, pouzdanost i izdržljivost.

S ovakva dva igrača Cardinalsi će još godinama biti u vrhu (Pujols ima tek 30 a Wainwright 28), a posao im olakšava prisustvo još dva majstora. Pitcher veteran Carpenter do eksplozije Wainwrighta bio je jedan od najboljih u ligi, sada je možda i najbolja druga opcija, koja još uvijek, u 35-oj godini, ima sva obilježja asa. Vanjski igrač Holliday pak olakšava Pujolsu da skuplja poene, on je čak glavni udarač u rotaciji (četvrti po redu, tzv. clean-up hitter, dakle igrač za kojeg se pretpostavlja da bi, kad bi sve baze bile pune, bio najspremniji opaliti grand slam), ne toliko dobar all-round kao Pujols ali u samom vrhu po preciznosti i snazi lamatanja palicom. Zanimljivo, Cardinalsi su ga oteli ispred nosa Red Soxima, što je jasan pokazatelj da se ne boje potrošiti te da sigurno neće dozvoliti da im, npr. Yankeese zbog šake dolara više, odvuku nekoga od nositelja igre.

Obzirom na ovakvu fundaciju, Cardinalsi baš i ne briljiraju ove sezone, Cincinnati im puše za vrat u diviziji dok u borbi za naslov pravaka Nacionalne Lige zaostaju za oba konkurenta iz preostalih divizija. Međutim, ionako je najvažnije izboriti nastup među 4 ekipe iz svake lige koje idu u playoff, pozicija s koje se kreće apsolutno je nebitna jer svaka od ovih momčadi sposobna je dobiti jedna drugu. Važnije je istaknuti da, kako se sezona približava kraju, Pujols igra sve bolje a kako paralelno Cincinnati popušta, njihovo prvo mjesto trebalo bi ostati sigurno.

Da, bez ikakvih problema možete u svakoj utakmici u kojoj startaju Wainwright ili Carpenter igrati na Cardse, posebice ako su u pitanju domaće utakmice protiv konferencijskih suparnika koji se ne bore za playoff. Teško ćete naći veće zicere u bilo kojem drugom sportu – Nacionalna Liga je krcata slabašnim momčadima koje nemaju dovoljno dobre pitchere da se suprostave Pujolsu i Hollidayu, a Wainwright i Carpenter su na razini na koju prosjećni udarač nije navikao iz večeri u večer.

Naravno, ne bi ovo bila potencijalno šampionska momčad da na rosteru nema barem još nekoliko igrača vrijednih spomena. Doduše, uz Pujolsa koji igra na prvoj bazi, na ostalim bazama nalaze se uglavnom jeftini veterani sposobni odraditi posao, a slična situacija je i u vanjskom polju s Hollidayom. Ovisnost o ovoj dvojici je ogromna, ali povremeni bljesak nekog mladog talenta i pouzdani veterani spremni na sve da zarade plaću (na Pujolsa i Hollidaya otpada valjda 90% budžeta za udarače) sasvim su dovoljni kad je momčad krcata sjajnim pitcherima.

Uz dva spomenuta asa, tu su još skupi i provjereni veterani Suppan i Penny te rookie Garcia koji je sjajnim igrama dogurao do treće startne pozicije. Međutim, kako Suppan i Penny ne briljiraju, a i muku muče s ozljedama, momčad je na kraju prijelaznog roka pojačana s prvim starterom Cleveland Indiansa, Westbrookom. Veteran nije dobio previše utakmica ove sezone u Clevelandu, ali odmah po dolasku u St. Louis zaredao je sjajnim igrama i pobjedama čime je praktički zapečatio svoje mjesto trećeg u rotaciji, a samim time i važnu ulogu u playoffu.

Cardinalsi su dakle momčad koja posluje u skladu s mogućnostima, racionalno i mudro, a opet se ne boje potrošiti kada treba. Baziraju se na pitcherima i obrani, što je sasvim dovoljno za osvojiti Ligu, osobito zato što jedina momčad koja im se, realno, može suprostaviti po kvaliteti obrane i koja ima puno više napadačkih opcija, Philladelphia, muku muči s ozljedama. Međutim, ako i prođu Philliese, vrlo vjerovatno će biti premalo snage u njihovim palicama za suprostaviti se Yankeesima. A opet, kada imaš no.1 battera i jednog od top 5 pitchera (u eventualnoj playoff seriji od 7, Wainwright teoretski može bacati prvu, četvrtu i sedmu tekmu), tko ti može reći da nemaš šanse?

THE ROSTER OF THREE

No Crossover (Steve James, 2009.)

Zadnji naslov vezan uz košarku iz ESPN-ove ''30 For 30'' serije, dokumentarac o suđenju Allenu Iversonu, ne zbog toga što je prevario pretplatnike Grizzliesa, već zbog toga što je bacao uokolo stolice u kuglani dok je bio klinac. Ogroman je plus što se režije uhvatio autor legendarnog ''Hoop Dreams'', ali ništa manji minus je što košarke skoro pa i nema. Puno je tu priče o rasnim problemima, teškim životnim uvjetima, bahatim talentiranim sportašima, a da ništa nije konkretno objašnjeno. Sve se svodi na pojedinačne dojmove. Međutim, film od bivanja moralkom spašava, kao i uvijek, vremenski kontekts u kojem je Iverson bio LeBron prije LeBrona (propao projekt prije nego je počeo zbog tih problema sa zakonom). I da, tko ga nije volio prije neće ni nakon gledanja filma. Što je plus. Ako ste pretplatnik Grizzliesa.

Can I Keep My Jersey (Paul Shirley, 2007.)

Kratko je trajala košarkaška karijera Paula Shirleya, još kraće ona novinarska. Kako je u uvodu ove knjige rekao Chuck Klosterman, Shirley je jedan od nas, običan čovjek koji ima priliku iznutra promotriti kako to izgleda biti profi košarkaš. Ova knjiga je, ipak, manje solidan dokaz toga a više ugodno štivo koje pokazuje da je Paul fulao profesiju i da je oduvijek trebao piskarati. Od blogova za Sunse koji su ga izbacili kao medijsku ličnost, pa sve do redovitog pisanja za ESPN (uglavnom o lošoj glazbi), Shirley je pokazivao dozu inteligencije, ali više od svega – gorčine. Očito su frustracije totalnom nesposobnošću za odigrati iole vrijednu rolu ne samo u NBA, već i u Rusiji i u Španjolskoj, ostavile traga na čovjeku koji je jednom davno volio košarku, ali joj nije mogao oprostiti kad je pokazala da ona ne voli njega. Šteta, kažem, jer ova knjiga bi s više anegdota, više Sunsa i više igre bila puno bolja. Opet kažem, svakako treba pročitati njegovu životnu priču, makar ovaj dio koji nam servira ne bio toliko zanimljiv koliko Paul misli da jeste.

Uglavnom, nakon nekog vremena, kada se ostavio košarke i počeo pisati za ESPN, ubrzo sam odustao čitati njegove kolumne jer je pokazivao užasan glazbeni ukus. Skoro sam zaboravio na njega, dok se negdje nije pojavio jedan članak o Haitiju, u kojem je Shirley napisao da nikada ne bi dao dolar za Haiti jer da ti ljudi ionako ne znaju što bi s njim. Sad, moja prva reakcije je bila ta da svatko ima pravo reći što misli. Ono, ni ja nikad ne bi dao dolar za Haiti jer ne vjerujem da se tim novcem radi išta korisno a nisam od onih koji novcem kupuju čistu savjest. Ako i dođe do tamo (a uglavnom ne dođe), ionako se potroši na pizdarije (ukratko, na sanaciju umjesto na prevenciju). Međutim, Shirley je ispao totalni papak jer je praktički sve nevolje svalio na jadne Haićane, a ne na, prije svega, svoje sunarodnjake, koji su ih doveli do bijede za vrijeme igranja jedne od svojih geopolitičkih igara. Jedno je imat mišljenje, a drugo je bit glup. A Shirley je očito glup, jer mu je nakon tog istupa ESPN uredno uručio otkaz. Danas se, jadnik, tu i tamo javi tweetom, uglavnom negativnim kada je riječ o košarci, očito nesvjestan da je sam sebi najveći neprijatelj i da mu vrata potencijalne karijere nije zatvorio ESPN, već vlastiti gorčina. Uplatio bih mu dolar pomoći, ali ne vjerujem u te stvari.

In Person at the Whisky a Go Go (Otis Redding, 1966.)

Jebiga, kad god se spomene Memphis prva asocijacija koja mi pada na pamet je veliki Otis. Ne znam da li je imao palicu kao Greg Oden, ali znam da je najveći pjevač svih vremena, što nije bezvezna izjava ako znaš da postoje Stevie Wonder, Marvin Gaye i Mišo Kovač. Uživo je bio još deset puta bolji nego na albumima, a ovaj snimak dovoljno je dobra potvrda, bilo da su u pitanju vlastiti mu klasici poput ''I Can't Turn You Loose'' i ''These Arms Of Mine'' ili obrade poput ''Papa's Got a Brand New Bag'' i nenadjebive verzije ''Satisfaction''.