ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Oct/1322

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu - dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija - sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D'Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D'Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

- takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

- Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave - Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D'Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad - lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu "mali rizik, veliki dobitak" opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice - kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa - što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

12Mar/1310

THE RANKINGS, WEEK 18.

Posted by Gee_Spot

Današnja tema - putanja forme tijekom proteklih mjesec dana, što nam može pomoći postaviti očekivanja pred završnicu sezone obzirom da će nečije izdanje u idućih nekoliko tjedana imati više sličnosti s košarkom prezentiranom u veljači od one prezentirane u prosincu.

Da bi odredili putanju koristiti ćemo se bodovima proizašlim iz 4 faktora, odnosno označit ćemo je s DOWN za momčadi koje su u padu forme, UP za one koje su u usponu i ZEN za one koje nisu doživjele zamjetne fluktuacije tijekom zadnjih mjesec dana.

1. SPURS (5340)

DOWN

Nakon što su tri tjedna igrali izvan pameti i vrtili se oko 5600 bodova, Spursi su ekspresno pali na granicu od oko 5300 na kojoj su bili i prije mjesec dana. Zadržali su prvo mjesto, ali pitanje je možemo li ih na njemu očekivati i idući tjedan - izostanak Parkera nemoguće je nadoknaditi, pogotovo kada daješ minute NBDL igraču poput Josepha ili graničnim NBA igračima poput Millsa ili De Cola.

Ono što ih pred zadnji dio sezone treba brinuti je i sva slabiji učinak u skoku. Pop je zaigrao sa svoja dva centra u petorci svjesno riskirajući obranu (Splitter pliva čim izađe iz reketa, iako je to ništa prema katastrofi koja se dogodi ako Duncan izađe na pick & roll) kako bi kontrolirao obrambeni skok (u čemu su među najboljima), ali pri tome se dogodilo nešto zanimljivo - Spursi su uspjeli postati gora momčad u napadačkom skoku od najgorih ikada, Celticsa.

Naravno, prvenstveno se radi o filozofiji igre - Pop, kao i njegov učenik Doc, nakon šuta radije šalju trojicu u tranzicijsku obranu nego na skok, a sličan princip koristi i Miami. Međutim, ne postoji nikakva ozbiljna korelacija između kvalitetnije obrane i napadačkog skoka - Indiana, Chicago i Memphis su obrambeno bolji od sve tri spomenute momčadi i pri tome imaju elitnu količinu uhvaćenih odbijanaca. Dakle, potvrđuje se ono što smo spominjali i ranijih sezona - razlog zbog kojega Boston, San Antonio i Miami ne skaču u napadu nije toliko stvar stila koliko nedostatka vrhunskog skakača.

Ono što je pak zanimljivo istaknuti je kako, usprkos tome što su totalno podbacili u jednoj sporednoj, ali ipak važnoj kategoriji, San Antonio i Miami uspijevaju biti dva ponajbolja napada lige. To im uspijeva zato što su šuterski ispred ostalih (odlična kombinacija kretanja lopte i šuta za tri uz all-star kreatore na bokovima) pa si mogu dozvoliti ignoriranje jednog aspekta igre. Takav luksuz si momčadi poput Indiane, Memphisa i Chicaga, koje su šuterski debelo ispod prosjeka, ne mogu dozvoliti - njima je skok u napadu itekako bitan dio igre na tom dijelu parketa jer većim brojem pokušaja pokušavaju popraviti realizaciju.

Vratimo se na pitanje tranzicije - imaju li Heat i Spursi koristi od opreznijeg stila igre? Obzirom da su među najboljima u branjenju tranzicije, odgovor je da. Ono što je zanimljivo je da se ovo ne potvrđuje u slučaju Bostona koji, usprkos ignoriranju napadačkog skoka, ima jednu od najgorih tranzicijskih obrana u ligi (razlog za što se vjerojatno krije u nedostatku rasnih bočnih stopera kakve imaju Memphis i Indiana, a koji bi se pridodali sjajnom Bradleyu).

Također, teza da ne možete imati kvalitetnu tranzicijsku obranu ako skačete u napadu pada u vodu na primjeru Memphisa i Indiane, koji su i u ovom segmentu obrane fantastični. I među ovim elitnim obrambenim momčadima imamo jedan presedan - Bullsi su sjajni u ukupnoj obrani, ali očajni u obrani tranzicije. Problemi Chicaga proizlaze prvenstveno iz toga što im minute u vanjskoj liniji troše likovi poput Robinsona, Hinricha, Hamiltona i Bellinelia, među kojima ćete teško naći kvalitetnog stopera (ukratko, koliko god im je Rose potreban radi napada, možete se kladiti kako ga Thibo još više želi kako bi djelomično zakrpao najveći problem obrane).

Zaključak je jasan - kada dođete na jednu razinu, više vam ne pomaže nikakva prilagodba sistema, već isključivo poboljšanje talenta. Sve ove momčadi su manje-više dosegle vlastiti plafon i jedini način da ga pomaknu nije usavršavanje postojećih filozofija, već nešto puno banalnije - dodavanje talenta. Kada bi San Antonio i Miami imali još jednog kvalitetnog centra, mogli bi ih smatrati savršenim momčadima, a slična stvar se događa i kod Pacersa i Memphisa po pitanju šuta. Jednog kvalitetnog swingmana koji gađa tricu s 40% (Redick?) i koji zahtijeva pažnju obrana udaljeni su od titule kompletne momčadi i samim time ozbiljnog izazivača. Boston i Chicago? Njima nedostaje još jedna kockica više (Bullsima uz Rosea treba još spomenuti swingman sposoban zabiti tricu, ali i trčati u obrani tranzicije, dok Boston treba i jednog takvog plus još i centra koji može skakati iznad prosjeka).

2. THUNDER (5220)

ZEN

Spursima pogotovo neće biti lako ostati na vrhu rankingsa pored Thundera koji ne pokazuje znakove umora i koji praktički cijelu sezonu održava vrhunsku i, još važnije, stabilnu formu, zbog čega bi, ne zadrže li se Spursi na trenutnoj razini i nastave li s padom, već idući tjedan trebali zamijeniti mjesta na vrhu. Njihova snaga je očita - Durant i Westbrook su neuništivi, ove sezone nisu propustili ni jednu utakmicu, a odigrali su gomilu minuta (iako se u zadnjih mjesec dana troše manje nego ikada jer uredno nabiju razliku protiv lutrijskih momčadi). Štoviše, znamo da Westbrook nije propustio utakmicu u karijeri uključujući i srednju i sveučilište, a i Durant ih je do sada propustio tek 14 u već 6 sezona.

Mislim, kada imate jednog kreatora kojega je nemoguće zaustaviti bez udvajanja i posebnih obrambenih prilagodbi, onda vam je lako igrati, a kada ih imate dvojicu, onda gazite s prosječnom razlikom od +10, što je najveća razlika još tamo od Celticsa 2007-2008. S tim da je Boston tada ipak igrao na slabašnom Istoku, a Thunder je na trenutno sjajnom Zapadu.

I još jedan detalj kojim se možemo nadovezati na raniju temu - Oklahoma je šuterski ispod Spursa i Heata jer im nedostaje to vrhunsko kruženje lopte (plus imaju ogroman problem s izgubljenim loptama), ali sve to nadoknađuju (i premašuju) neviđenom lakoćom kojom dolaze na slobodna bacanja - razliku u omjeru slobodnih između prvog Thundera i drugih Lakersa je veća nego između Lakersa i Bucksa koji su inače na 25. mjestu. Bolesno.

3. HEAT (5145)

UP

Sjajne igre u zadnje vrijeme koje su rezultirale nizom od 18 pobjeda (bitna pobjeda protiv njima uvijek nezgodne Indiane) izbacile su ih u sam vrh tako da se više nitko i ne sjeća klimavog ulaska u sezonu. Nastave li Spursi padati bez Parkera, idući tjedan Miami možemo očekivati rame uz rame s Thunderom, gdje im je, ruku na srce i mjesto. Pa će tako i statistika dati potvrdu onoga što već gledamo - nitko nije ravan ovom dvojcu kada su u naponu snage (kad već spominjemo izostanke, Dwyane ih je imao 27 od okupljanja velike trojke, što znači da se ne mogu mjeriti s Thunderom po pitanju izdržljivosti, ali, s druge strane, to opet nije ni približno strašan podatak obzirom na količinu vremena koju provedemo na priču o njegovim koljenima).

4. CLIPPERS (5130)

ZEN

Pad je počeo s izostankom Paula, a igra na nižoj razini od one iz prvog dijela sezone nastavlja se i nakon njegova povratka. Dijelom zato što Paul nije u top formi, a dijelom i zato što su dosegli svoj plafon tijekom sezone i više nema prostora za napredak dok ne naprave određene promjene (konkretno, dok ne maknu čovjeka čije ime neću spominjati - ako koga zanima o kome je riječ, rimuje se sa Minnie). Također, ne smijemo zanemariti ni pad učinka klupe - Bledsoe igra sjajno tijekom cijele sezone, ali Crawford je pao na zemlju, kao i Barnes. Da ne spominjemo kako se Odom s nje nije ni pomaknuo.

4 faktora također upozoravaju da Clippersi imaju ozbiljnih problema koji bi se itekako mogli eksploatirati u playoff košarci. Nećemo sada o nedostatku sistema u napadu - Vinnie je u pravu kada kaže da je Paul dovoljno dobar da sakrije sve njihove mane, a njihova tranzicija i skok u napadu više su nego solidni (praktički, jedini im je problem što baš ne pucaju najbolje slobodna). Ne, njihov problem je obrana, točnije slaba kontrola obrambenog skoka, posebice kada je Jordan na klupi (što je često), kao i gomila prekršaja koju rade u reketu (što opet proizlazi iz čestih grešaka u rotacijama i preuzimanjima, točnije u nedostatku pravog sistema i na ovom djelu parketa - koliko god Paul bio sjajan kradljivac lopti, ovo ni on ne može sakriti).

5. NUGGETS (4820)

ZEN

Odličan napad, osrednja obrana s jednim ogromnim felerom (rupom u reketu). Dok McGee dovoljno sazrije da je zakrpa, George Karl će tri puta otići u mirovinu. Ono što je zanimljivo - za momčad koju najveći broj koševa postiže iz reketa i izvlače velik broj osobnih, postižu jako malo koševa s linije. Razlog - pucaju slobodna u rangu Lakersa i Pistonsa (njihov Howard/Drummond zove se Iggy koji je trenutno na 58%, a ne pomažu im ni postotci McGeea, Farieda i Brewera). Dodaj ovome da ne mogu zabiti ni tricu iznad prosjeka i jasno je kako im trebaju svi ti ulazi (imaju 6 pokušaja više na obruču od sljedeće momčadi) da nekako održe učinkovitost (a nije na odmet ni što kupe najveći broj skokova u napadu nakon Memphisa).

6. GRIZZLIES (4505)

UP

Ne samo da su ostali gdje jesu nakon odlaska Gaya, nego se iz tjedna u tjedan penju u kvaliteti igre. Gasol i Conley očekivano su dobro reagirali na promjenu konteksta - individualno su im brojke skočile ne samo na najbolje u sezoni nego možda i na najbolje u karijeri, a nisu za zanemariti ni glasine koje kažu da je jedino trener Hollins imao prigovore oko tradea, dok su neki igrači čak otvorili i šampanjac. Konkretno, taj netko je Randolph, iako on za to ima najmanje razloga - odlaskom Gaya potrošnja mu se povećala, ali ne i učinak. Zadnjih mjesec dana brutalno je loše šutirao, dijelom svakako i zbog ozljede, a dijelom jer je njemu kao novoj nominalnoj prvoj opciji pripala čast da uzima sve one loše šuteve s istekom napada koji su obični pripadali Gayu.

7. PACERS (4335)

UP

Napadački su se malo digli, nešto zbog boljeg šuta, nešto zbog sve boljeg skoka i sve većeg broja slobodnih. Lani su imali sličnu formulu - dominirali su u sporednim kategorijama, bili loši u glavnoj, a ove je dodatni problem što gube dosta lopti (manjak Collisona i Grangera plus Georgeovo sazrijevanje koje ih je koštalo poprilično lopti i živaca, ali će se dugoročno isplatiti). Međutim, dok god ne postanu barem prosječna NBA momčad što se tiče realizacije, sve je to uzalud.

8. KNICKS (4270)

ZEN

Ne maze ih ozljede u zadnje vrijeme, ali se i dalje šuterski uspijevaju držati na životu uz dozu Woodsonove alkemije - iako su bliži Kingsima i Bobcatsima nego playoff momčadima kada je obrana u pitanju, skupljaju uvjerljivo najveći broj skokova u obrani plus su i dalje dobri u pritisku na loptu. Naravno, glave ih košta gomila otvorenih šuteva koje ostavljaju protivnicima - kada makneš Chandlerovu pokretljivost i Kiddov IQ, ostaneš s hrpom ispodprosječnih obrambenih igrača (Shumpert je agresivan stoper, ali njegova šuterska neučinkovitost ne uklapa se u stil igre). Uglavnom, forma s početka godine je daleki san, ali, ostanu li na ovoj sadašnjoj razini, mogu biti zadovoljni.

9. LAKERS (4255)

ZEN

Nema nikakvog drastičnog pomaku u njihovoj igri tijekom zadnjih mjesec dana - napad je i dalje u gornjoj trećini, obrana u donjoj. Dwight igra bolje, ali dok gledaš matadorsku "obranu" koju igraju Kobe, Artest i Nash (nepostojanje obrane na perimetru glavni im je problem, manje ukradenih lopti od njih kreira samo Orlando), postaje jasnije da ni Dwight od prije tri sezone ne bi stigao sve ovo zatvoriti i učiniti ih solidnima u ovom segmentu igre. Međutim, možda je baš u toj stabilnosti razlog zašto nižu pobjede - pronašli su top 8 rotaciju (znak da itekako ozbiljno shvaćaju situaciju), a Nash (šuterski) i Dwight (skakački) zaokružuju Kobeove sjajne partije kojima ipak pripada najveća zasluga zašto su uopće došli u priliku izboriti playoff. Faza traženja iz prvog dijela sezone je tako odavno zaboravljena, a igre tijekom zadnjih mjesec dana jasno potvrđuju kako su Lakersi solidna playoff momčad. Koja bi, ostane li u ovom stabilnom ritmu, rezultatski vrlo lako mogla preskočiti ne samo Jazz, već i Rocketse i Warriorse, kojima strelica forme pokazuje prema dolje.

10. ROCKETS (4155)

DOWN

Iako ih je trade za Robinsona koštao učinkovitosti i u napadu i u obrani, pad je relativno malen i neće se osjetiti, za što će dobrim dijelom biti zaslužan i lagan raspored do kraja sezone. Rocketsi jednostavno igraju stilom koji je jedinstven u ovom trenutku u ligi, a to znači da će izbjeći veće probleme - njihov run and gun, tranzicija i stalna pick & roll aktivnost jednostavno nisu nešto na što bi se lutrijske momčadi mogle pripremiti u ovom dijelu godine (a čekaju ih susreti protiv gomile takvih do kraja sezone). S druge strane, koliko god im dobro došao protiv Suna ili Kingsa ovog svijeta, taj originalni stil im baš i neće pomoći u playoffu - kada se utakmice uspore, kada protivnik bude imao dovoljno vremena za prilagodbu i kada Houston ostane bez prednosti koju im donosi brži ritam, napadački učinak više neće biti toliko bitan koliko će postati bitna nemoć da igraju obranu (u usporedbi s usamljenim Asikom, Chandler i Dwight se u svom reketu osjećaju kao na obiteljskom okupljanju).

11. CELTICS (4125)

UP

Kod njih nije došlo do nikakvog bitnog pomaka u stilu igre - obrana je i dalje vrhunska, napad je i dalje na dnu, ali ključno je što konačno prezentiraju onu individualnu kvalitetu za koju smo znali da je imaju i koja radi razliku u odnosu na prvi dio sezone. Docov najveći uspjeh je što i u ovom periodu uspijeva donekle odmoriti Piercea i Garnetta (iako to nije ni izbliza dovoljno da ih sačuva za playoff), a to mu omogućuje sve bolja igra klupe.

12. BULLS (4045)

ZEN

Usprkos svim problemima s vanjskom linijom i stalnim ozljedama pod košem, Bullsi se drže u ovoj kategoriji playoff momčadi tijekom cijele sezone. Što je dobar znak da bi s Roseom u postavi mogli ozbiljno podići razinu igre. Ako ovaj ikad zaigra.

13. HAWKS (4000)

ZEN

Rast forme Horforda, Smitha, pa i Teaguea, ne osjeti se jer su ostali bez klupe - Williams je izgubljen za sezonu, Pachulia ima problema s ahilovom tetivom, a Harrisa muče gležnjevi. Sve što su dobili ulaskom u formu udarnog trojca, izgubili su gubitkom ozbiljne rotacije.

14. NETS (3935)

UP

Iz tjedna u tjedan skupljali su sve više i više bodova, a taj trend je prvenstveno baziran na jednom - sve boljim Deronovim šuterskim učincima. Evo jedan plastičan primjer - u zadnjih mjesec dana ukupni šut iz igre mu je 45%, ali u prvom dijelu sezone bio je ispod 40%. Da li su gležnjevi bolje? To nitko ne zna, ali u situaciji kada mu se Johnson pred očima pretvara u 3&D igrača, a Wallace u specijalca s klupe, Deron je jedina nada da se ova momčad digne igrom. Sjajna šuterska partija (ili bi bolje bilo reći trening) protiv Wizardsa jasno je pokazala kakav Deron može biti kada je pri vrhu forme - prošli su dani njega kao all-star triple threat playmakera, ali šutirati nije zaboravio.

Njegov problem je isti kao i kod ostalih playmakera ili bekova koji su prve opcije svojih momčadi iako toj ulozi nisu dorasli - uzimaju previše loših šuteva jer su na to prisiljeni zbog nedostatka kreacije na ostalim pozicijama ili čisto situacijski (istek napada). Kada bi igrao uz čovjeka koji mu može olakšati život i pronalaziti ga u spot-up situacijama, Deron bi zasigurno podigao razinu igre - trenutno većinu akcija završava ili u izolacijama ili nakon pick & rolla, gdje je čak pola poena slabiji realizator po pokušaju nego kada ga netko pronađe povratnom loptom. Joe Johnson je mogao biti taj (nekada je i bio), ali za ostvariti takav oblik simbioze trebali su se spojiti prije 3-4 sezone kada su obojica bila u naponu snage.

15. WARRIORS (3800)

DOWN

Imaju daleko najveću regresiju u ligi, od čak 400 bodova u mjesec dana (12 poraza u zadnjih 17 utakmica). Dijelom je to svakako zasluga rasporeda, ali dijelom je u pitanju i pad na zemlju. Warriorsi su cijelu sezonu igrali u punoj formi s maksimalnim pristupom u svakoj utakmici, a tako se ne može izgurati žrvanj NBA sezone. Landry i Jack su potrošeni, Bogut nije ni blizu ozbiljne forme, Barnes je naletio na rookie zid (što ga ne sprječava da uzima blesave šuteve u situacijama kada to ne bi trebao - mislim da nisam gledao ni jednu njihovu utakmicu ove sezone u kojoj Barnes u ključnim trenucima ne bi odigrao kao bezglavi rookie), a Leea su usporile ozljede.

Jedini koji se donekle drže su Curry i Thompson, ali to je premalo za ozbiljan napad, kamoli obranu. Sreća njihova što su iskoristili prvi dio sezone da nagomilaju pobjede jer obzirom ne trenutnu formu, pad kvalitete, a time i rezultata, bi se mogao nastaviti. Izuzetno povoljan raspored bi im trebao pomoći da izbjegnu komplikacije, iako je nakon ova dva svježa poraza doma od Rockets i Bucksa pitanje što je to za njih povoljno.

U svakom slučaju, jedno je sigurno - očito je kako se igre iz prvog dijela sezone neće ponoviti u završnici. Tko god ih dobije za protivnika u playoffu, može otvoriti šampanjac jer će protiv sebe imati momčad sa scoreom vrijednim playoffa koja igrom pripada u lutriju.

16. JAZZ (3590)

ZEN

Ozljede ih ne štede (Jeffersona zglob, Millsapa koljeno), tradicionalno ne mogu dobiti u gostima, a tu je i Corbin koji ne odustaje od raspodjele minuta koja je dovela do toga da su u zadnjih šest susreta imali šest startera koji nisu zabili ni koša (tri puta Watson, dva puta Foye i jednom Marvin Williams). Corbin previše miksa, a previše rošada u rotaciji u ovo doba sezone jednostavno nisu poželjne. Izgleda da od napete bitke za posljednjim playoff mjestom neće biti ništa - Lakersi su pronašli identitet, a Rocketsi i Warriorsi imaju previše lagan raspored da bi prokockali ovih nekoliko utakmica plusa (samo da pobijede u onima protiv lutrijskih momčadi, završit će iznad 42 pobjede). Jazz igra uvjerljivo najviše utakmica protiv playoff momčadi - čak i da ih dobije desetak, što se ne čini nemogućim jer brojke pokazuju da im razina igre nije previše pala u odnosu na ono što su prikazivali inače, izgleda da im samo nekakva ozljeda Lakersa može pomoći.

17. BUCKS (3580)

ZEN

Koliko god Ellis i Jennings iritiraju lošim izborom šuteva, dvije stvari im ne možemo zamjeriti - trud u oba smjera i činjenicu da kada pogađaju, to stvarno izgleda sjajno (iako ću si svečano propucati glavu čujem li još jednom onu iritantnu pjesmu posvećenu njima na league passu). Svaka čast Boylanu na hrabrosti da povremeno koristi Redicka za popunu druge bočne pozicije u ultra-niskoj postavi, kao i na tome da je konačno pronašao stabilnu rotaciju pod košem. Sanders i Ilyasova dobra su napad-obrana kombinacija, a posebno dobro funkcioniraju Sanders i Udoh kao obrambeni dvojac okruženi s tri šutera - dolaskom Reddicka i ovaj miks pod košem moći će se češće koristiti od onih povremenih epizoda tijekom druge četvrtine. Uglavnom, dobra forma u pravo vrijeme i impuls koji su dobili s Redickom mogao bi poslužiti i za rast, ne samo održavanje postojeće 50-50 razine.

18. MAVS (3540)

ZEN

Dirk se polako diže u formi, Mayo se nakon lošeg perioda igre smjestio u nekakvu sredinu između onoga što je nekada bio (šesti igrač) i onoga što je bio na početku sezone (rasni starter), ali ostatak momčadi je u ozbiljnom padu. Carlisle ni nakon više od dvije trećine sezone još ne zna tko mu je startni playmaker, a ni tko mu je drugi visoki. U ovakvoj situaciji ni načeti Marion ne pomaže, a sve skupa je dovelo do stagnacije nakon laganog rasta forme koja ukazuje da je ovo što trenutno pružaju plafon ovih Mavsa koji može narasti samo u slučaju da Dirk i Marion odjednom zaigraju sa 100% (što niti je realno očekivati, a niti za tim ima potrebe). Mislim, nije da i ranije nije bilo jasno kako su ispali iz playoff utrke, ali pad učinka u ovom tjednu nakon prethodna dva tjedna rasta pokazuje kako su iscrpili sve resurse.

19. RAPTORS (3390)

DOWN

Nakon što im se s dolaskom Gaya poklopio izuzetno povoljan raspored (gomila laganih utakmica doma), koji im je dao rezultatski poticaj, čim se raspored stabilizirao i čim su krenuli na put, Raptorsi su se vratili razini igre koju su prikazivali i prije tradea. Nemam pojma što to govori o Rudyu, ali znam da njegova partija protiv Lakersa kazuje više od riječi - kada uspiješ zasjeniti Kobea Bryanta količinom loših šuteva koje si dopuštaš, onda si stvarno posebna klasa. S tim da je bitna razlika i u tome da Bryant svoje krumpire često i ubaci, što kod Gaya nije slučaj - nije ni čudo da ga Casey gotovo pola minuta koristi kao četvorku u niskoj postavi. Uglavnom s DeRozanom kao trojkom, a Andersonom kao šuterom na drugom boku, iako postoji i ultra-blesava kombinacija u kojoj umjesto Andersona imamo Fieldsa - držati ovakva tri, samo nominalno, vanjska igrača u postavi stvarno graniči s parodijom.

20. BLAZERS (3380)

ZEN

Rezultatski su ispali iz playoff trke, ali, usprkos tome što im je iz tjedna u tjedan raspored sve teži, Blazersi se ne prestaju truditi, dapače - kroz cijeli zadnji mjesec primjetan je mali rast forme. Dio razloga krije se u nešto boljem zdravstvenom stanju Matthewsa i Batuma, povratku Lillarda bliže formi s početka sezone nakon što je naišao na rookie zid, a dio razloga je jednostavno kvaliteta njihove jezgre (što im daje otpornost na vanjske faktore poput snage protivnika). Dovođenje Maynora također se pokazuje pravim potezom - čovjek mijenja sva tri vanjska startera i time daje ovoj momčadi toliko potrebnu NBA kvalitetu s klupe. Ipak, glavni razlog za nešto veći napredak u zadnjem tjednu pobjeda je protiv Spursa - tih 30 razlike popravilo im je koš razliku i praktički im donijelo skok za 5 pozicija u situaciji kada su svi oko njih počeli padati.

21. SIXERS (3290)

ZEN

Prvi dio sezone još su se nekako i držali, dok ih stalni problemi s ozljedama nisu smjestili u lutriju. Trend tijekom zadnjih mjesec dana ne pokazuje da se imaju namjeru izvući iz ove situacije, dapače - obzirom da su i rezultatski ispali iz playoff trke, imaju još manje razloga truditi se dići razinu igre.

22. WOLVES (3230)

ZEN

To da uspijevaju održati kakvu-takvu razinu igre usprkos stalnim problemima vrijedno je pohvale. Povratkom Lovea i možda još ponekom utakmicom Kirilenka i Pekovića trebali bi se održati na ovoj razini, ostanu li bez njihove pomoći slijedi pad među 5 najgorih. Obzirom na razvoj situacije, očito je da se ni jedan od trojice neće žuriti s povratkom, stoga možemo očekivati da je ovaj period stabilnosti gotov i da slijedi kolaps (kojega najavljuju i dva posljednja brutalna poraza s 23 razlike od Denvera i Dallasa).

23. WIZARDS (3040)

ZEN

Nakon kratkoročnog skoka izazvanog povratkom Walla i zdravljem Nenea, Okafora i Arize, opet padaju na razinu od prije mjesec dana. Razlog? Izgubljene lopte. Wall ih je sam-samcat bacio na dno u ovoj kategoriji što je pravo čudo obzirom da Rocketsi igraju suludim tempom i da su do sada uvjerljivo bili najgori tijekom većeg dijela sezone. Uglavnom, ono što su dobili boljim šutom (do kojega dolaze zato jer je Wall sposoban kreirati prostor suigračima), izgubili su s povećanim brojem bačenih lopti, što ih i dalje čini najgorim napadom u ligi.

24. PISTONS (3030)

DOWN

Pad je počeo gubitkom Drummonda, ali i uključenjem Calderona u rotaciju - njihova pristojna obrana tone sve dublje i dublje jer dvojac Calderon - Knight na boku ne može zaustaviti nikoga. Stoga se postavlja pitanje zašto ga uopće forsirati umjesto da se pruži šansa klupi krcatoj mladim igračima. U novim okolnostima teško je očekivati da bi se i povratkom Drummonda pad zaustavio.

25. HORNETS (3010)

DOWN

Stalno ih gnjave problemi s ozljedama (zbog kojih Davis i Gordon nikako da uhvate ritam, a sada su ostali i bez Smitha - gubitak Riversa nećemo spominjati da ne bi ispalo kako se radi o nečemu bitnom) zbog čega su pred ispadanjem iz društva ovih nešto solidnijih lutrijskih momčadi među kante za napucavanje. Ne treba ni napominjati da će, dobiju li nešto konstantno od Davisa i Gordona, forma krenuti u suprotnom smjeru.

26. CAVS (2540)

ZEN

Obrana je standardno kriminalna, ali, dok Irving ima volje igrati (nakon svih dosadnih ozljeda koje su ga napale kroz karijeru, sada se javljaju i nekakvi problemi s koljenom, a izgleda i ramenom), napad je u stanju zabiti dovoljno da ih održi "konkurentnima". Maknu li ga iz rotacije kako bi ga sačuvali, pad je neizbježan, čak i u ovoj konkurenciji gdje svi padaju.

27. KINGS (2530)

UP

Malo kasno, ali Cousins, Thomas, Evans i Thornton konačno su odigrali jedan period sezone u kojem istovremeno pružaju tragove života. Ništa što bi trebalo shvatiti kao dobar znak za ubuduće, već jednostavno imaju previše napadačkog talenta da bi baš cijelu sezonu igrali bez jednog ovakvog bljeska.

28. SUNS (2495)

DOWN

Otpao je Gortat, a počele su i pripreme za iduću sezonu - sve više minuta dobivaju čudne postave s tri četvorke i čudni igrači poput Wesa Johnsona (pohvalno da su u rotaciju uključili i Marshalla, ali i Haddadia, koji ima običaj odigrati solidno kada uspije ostati na parketu - čovjek ima bizaran običaj imati jednak broj osobnih kao i koševa). Obzirom da smo znali da će se ovako nešto dogoditi, još jednom se postavlja pitanje - zašto nisu Dudleya ili Gortata pretvorili u bilo što tijekom prijelaznog roka?

29. MAGIC (2205)

DOWN

Ozljede, promjene i dodatna mladost u rotaciji napravili su svoje - manjak talenta konačno je došao do izražaja i Magic se raspao. Ostaje im onaj prvi dio sezone u kojem su pokazali da su u stanju igrati košarku, što je prije svega zasluga trenera Vaughna koji je od prvog dana postavio temelje buduće kvalitetne obrane prenesene iz San Antonia - kontrola skoka i igranje obrane nogama, a ne rukama (od čega bi dugoročno najviše koristi mogao imati Vucevic, koji još ne zna koristiti masu i visinu, ali barem djeluje mobilno i energično u rotacijama - volja se ne može naučiti, a pravilno čitanje igre i postavljanje mogu).

30. CATS (1765)

ZEN

Dobra stvar kada si na dnu je ta da nemaš kamo nego prema gore (samo da im se ne bi dogodilo kao s hrvatskom ekonomijom pa da ispade kako je dno poprilično rastezljiv pojam). Ključno je da izvedbom ni trenutka ne prijete onima ispred sebe - Dunlap je pokušao s nekoliko trikova (napadanje reketa posuđeno od mentora Karla funkcionira - više slobodnih od Bobcatsa pucali su samo Thunder, Rocketsi, Lakersi i Nuggetsi, dok presing kojega je pokušao prenijeti s NCAA razine baš i nije ostavio traga), ali sve skupa nije ni izbliza dovoljno da sakrije nemoć ove momčadi da zabije ili obrani šut.

2Feb/1322

THE RANKINGS – WEEK 13.

Posted by Gee_Spot

Prvo, hvala svima na pitanjima koja su stigla na gee@ispodobruca.com, šaljite ih i dalje jer ona najzanimljivija su mi dobro došla kao inspiracija za popunu današnjeg posta (u osvrtima na momčadi pokušao sam odgovoriti na što više njih). Osvrti na trade Memphisa, Detroita i Toronta iz kuta svakog kluba također se nalaze u postu.

Prije nego se bacimo na nabrajanje svih 30 momčadi, posvetimo dužnu pažnju još jednom trendu koji sve više počinje vladati ligom, a to je sve veća upotreba elemenata zonske obrane. Obzirom da su Lakersi u zadnjim utakmicama upravo na račun korištenja zone podigli razinu obrane, a da nisam uspio naći ni jedan tekst koji bi se bavio time (svi su uglavnom zaokupljeni Kobeovim asistima kao da su oni razlog zašto je obrana preko noći postala bolja), odlučio sam potrošiti uvod kako bi naglasio sve veću važnost zone u ligi.

Uspjeh Dallasa, dobrim dijelom baziran upravo na zonskoj obrani (koja je se u određenim oblicima koristila i ranije, posebice kod prvog naslova Heata 2006. ali nikada nije bila primarna obrana kao u slučaju Dallasa), otvorio je u potpunosti vrata zoni koja je u NBA dopuštena tek 2001. Dugo vremena smatrana nedostojnom NBA talenta, zona je danas postala praktički dio svačije obrane. Netko je koristi više (Warriorsi, Spursi), netko manje, ali svi je imaju u svom arsenalu i danas je praktički nemoguće imati uspješnu NBA obranu bez elemenata zone.

Na kraju krajeva, čovjek koji je stvorio modernu NBA obranu kroz svoj rad u Bostonu i Chicagu učinio je to upravo na osnovama zone, točnije na mogućnosti da ostaviš svih 5 igrača na strani s loptom pri čemu svaki pokriva dio prostora umjesto čovjeka, a rotaciju cijele obrane diktira kretanje lopte, a ne igrača bez lopte. Taj gospodin je, naravno, Tom Thibodeua, a na njegovim zamislima temelji se ne samo naslov Bostona, već i ovaj Heata koji je agresivno rotiranje doveo do savršenstva zahvaljujući atletskim kvalitetama svog ljudstva (sve ove pobjede Bullsa tijekom regularne sezone da ne spominjemo).

Osim širenja trenerske filozofije, zadnjih godina postaje sve važnija i uloga pokretnih visokih igrača poput Tysona Chandlera (s tim da Kevin Garnett ostaje prototip idealnog modernog visokog). Čovjek je praktički do dolaska u Dallas bio vrhunski gargabe man koji je zabijao ono što mora u napadu dok je istovremeno čuvao obruč u obrani. Pod Carlisleom je odjednom postao čovjek koji vam može donijeti naslov, a sve to samo zato što je tadašnji Carlisleov pomoćnik i današnji trener Raptorsa Casey shvatio da centar s takvom pokretljivosti može braniti puno veći prostor nego što to od njega zahtijeva klasična 1 na 1 obrana.

Ono što je najzanimljivije, kada govorimo o zoni u NBA u principu uopće ne pričamo o istoj obrani koja se koristi u NCAA ili Europi. Razlog su naravno obrambene tri sekunde koje sprječavaju da usidrite svog centra u sredinu reketa (što naravno ne znači da suci pretjerano paze na taj dio igre), a bez toga je nemoguće igrati klasičnu 2-3 zonu. Međutim, poanta nije u tome da tih 2-3 ili u NBA puno češćih 2-2-1 (box & 1) shvatite doslovno, već da primijenite iz njih preuzete principe poput pomaganja suigračima, individualnih odgovornosti u zajedničkom obavljanju posla i čitanja igre u svim njenim fazama.

Imati 5 kvalitetnih obrambenih pojedinaca koji će disati kao jedan obilježje je današnjih najboljih obrana u NBA, a činjenica da su obrane znatno drugačije nego prije 5 godina dovele su i do prilagodbi u napadu. Sve veću važnost trice smo već isticali, šut iz vana i zona jednostavno su nerazdvojni jedno od drugoga, ali dogodila se i još jedna zanimljiva promjena uzrokovana prvenstveno sve savršenijom igrom u obrani - došlo je do nikada demokratskije podjele poena među suigračima u napadu.

Naime, iako je uvođenjem zone bilo straha da će pasti napadački učinak, pravilo tri obrambene sekunde (nema kampiranja u reketu) je uz pravilo o zabrani stavljanja dlanova ili laktova na igrače na perimetru (danas automatski faul, nekada osnovni način igranja obrane u NBA) omogućilo da se napadačka renesansa lige odvija nesmetano. Tako da i danas, kada imate sve manje igrača koji trče uokolo i umjesto toga čuvaju reket, prosječna momčad zabija skoro jednaki broj poena kao i prije desetak godina kada je hand check zabranjen, a zona još nije ušla u mainstream.

Međutim, ono na čemu je zona počela ostavljati sve veći trag je individualni učinak igrača, što je trend o kojem je nedavno pisao i Henry Abbott. Ukratko, danas u ligi imate samo desetak igrača koji zabijaju preko 20 poena, dok je prije 3 sezone prosjek bio dva puta veći jer je skoro svaka momčad imala jednog igrača koji je zabijao iznad 20. Zanimljivo, baš prije 3 sezone počela je sve veća upotreba zone koja jednostavno tjera na drugačiju raspodjelu lopti. Glavni kreatori i potrošači danas nailaze na puno više prepreka i jednostavno su prisiljeni dijeliti loptu, a usput i sve manje izlaze na liniju slobodnih jer je sve teže naći rupe za ući u reket.

I dok je Abbott ostavio otvorenom mogućnost da je puno veći broj faktora zaslužan za ovakav trend u napadu od evolucije obrana (dublje rotacije, sporiji napadi), po meni je stvar kristalno jasna - kako sve više i više momčadi koristi elemente zone kao osnovni obrambeni princip, dodatni pas i potraga za otvorenim šutom postali su važniji od šuta preko ruke. Drugim riječima, sve veća važnost nesebičnih obrana zaslužna je za pojavu sve većeg broja nesebičnih napada.

1. SPURS (5625)

San Antonio se pozicionira za najizgledniji pokušaj lova na naslov u zadnje tri godine. Nakon niza sezona osrednjeg napada, a zatim i osrednje obrane, sada su dosegli maksimum ovog rostera zahvaljujući sitnim potezima koje Pop radi u sjeni. Već smo spominjali obrambene promjene (i dalje brane pick & roll ispod prosjeka, ali su popravili obranu trice što im je uz standardno kvalitetnu obranu reketa i omogućilo da postanu top 5 obrana), a ni one u napadu nisu ništa manje bitne.

Pop je izgleda odlučio da je kombinacija Splitter-Duncan daleko najbolje rješenje pod košem obrambeno, stoga su morali napraviti određene ustupke u napadu kako bi maksimalno koristili talente obojice. Kako se radi prije svega o post-up igračima, da bi izbjegao gužvu u sredini Pop je Splittera postavio kao prvu opciju u pick & roll akciji s Parkerom, dok je Timmy dobio zadatak biti drugo rješenje kojem lopta ide u post-up pod košem ili spot-up na vrhu reketa u slučaju da se 2 na 2 Parkera i Splittera zaustavi.

Ovo je nešto na što se liga očito još nije naviknula jer lakoća kojom Splitter prolazi kroz sredinu protivničkih obrana jednostavno je fascinantna (možda najbolji roller trenutno uz Pekovića, s tim da Pek ipak nije toliko uključen u 2 na 2 akciju), dok je Duncanu ionako svejedno u koju god ulogu ga stavili. Ovo je pak dovelo do problema s klupom (Splitter je bio back-up Duncanu) gdje Pop na raspolaganju ima tri visoka različitih vještina (Diaw je point-forward, Blair garbage man, a Bonner šuter s perimetra) koje nije lako uklopiti, dijelom zbog toga što među njima nema čovjeka sposobnog čuvati obruč, dijelom jer te vještine u napadu najviše dolaze do izražaja kada ih ostavite kao sporednu opciju, dok je plan A igra na čovjeka u sredini.

Sa Splitterom kao sterterom toga čovjeka u sredini nema, stoga su Spursi upregnuli skaute koji su kao rješenje za nedostatak prave petice na klupi ponudili mrcinu s Novog Zelanda, Arona Baynesa. Nakon neugledne NCAA karijere čovjek se smucao po Europi, a Spursi su u njemu prepoznali potencijalno korisno, a jeftino rješenje trenutnog problema. Baynes ima masu i visinu za čuvati sredinu (jasno, nije atleta koji će skupljati stop akcije, ali zna se postaviti), a uz to je i kao skakač na svim razinama do ove odrađivao posao iznad prosjeka.

Međutim, ništa manje važna nije ni njegova sposobnost kretanja u napadu koja u kombinaciji sa sirovom snagom neophodnom za peticu Spursima daje nadu da od njega u skoro vrijeme mogu napraviti light Pekovića za 10 minuta po večeri i tako riješiti problem druge petorke (ako ne ove, onda već iduće sezone). Ako zamisao i ne uspije, Baynes će u najgorem slučaju odraditi solidan posao garbage mana (i tako vjerojatno izbaciti Blaira u potpunosti iz rotacije za ovu godinu, ali i iz budućih planova Spursa). Međutim, uspiju li oko njega posložiti dobar organizirani napad kakav su imali sa Splitterom, samo će još jednom pokazati da im nema premca kada su promjene u hodu u pitanju, bilo da se radi o izmjenama sistema ili pronalaženju jeftinog talenta za taj sistem.

2. CLIPPERS (5510)

Paulova ozljeda pokazala se srećom u nesreći jer je Vinnie konačno ubacio Griffina u najvišu brzinu. Čovjek tako u zadnja dva tjedna igra najbolju košarku ove sezone i pokazuje svu all-round raskoš talenta. Osim već klasičnih akcija kroz post (samo Big Al troši više lopti u post-up situacijama), Blake se sve više izvlači na vrh reketa odakle dirigira prometom i razigrava suigrače (u zadnjih desetak tekmi ima 7 službenih asista u prosjeku i barem još toliko pasova koji vode ili do linije slobodnih ili završnog pasa). Brusiti jednu ovakvu dodatnu opciju izuzetno je bitno obzirom na pažnju koju će u playoffu Paulu iskazivati protivnici. CP3 je neprikosnoveni lider Clippersa i čovjek koji će uzeti stvar u svoje ruke u zadnjih 5 minuta, ali Clippersi idu onoliko daleko koliko ih Blake odvede.

3. THUNDER (5185)

Pripremajući tekst o all-staru za idući tjedan koji će se bazirati na IOR brojkama, iznenadio sam se kad sam skužio koliki je skok učinkovitosti napravio Kevin Durant. Naime, KD je ušao u klasu LeBrona Jamesa (koji je lani sa 172 boda imao čak 34 boda više od Duranta) i time ne samo postao jedini izazivač Jamesu za titulu najboljeg košarkaša na planeti, već i prvi kandidat za igrača koji je najviše napredovao. Znam da se rijetko odlučujemo spominjati ovakve klase u kontekstu takvih priznanja, dijelom jer se od njih ovakvi kvantni skokovi i očekuju (mislim, kad jednom postaneš franšizni igrač više nema pomaka naprijed kroz kategorije, možeš samo biti uber-franšizni igrač), ali gotovo je nemoguće očekivati da bilo koji drugi igrač napravi skok od skoro 30 bodova u jednoj sezoni (KD je skočio na 164 s lanjskih 138).

4. HEAT (5085)

Sve bliži su i bliži obrambenom top 10, a u tome im je, osim sve bolje obrane protivničkog šuta, pomogao i sve agresivniji pritisak na perimetru gdje su povratkom Wadea u vrhunsku formu i prebacivanjem dobrog dijela Jamesove minutaže na bokove opet postali stoperska noćna mora protivnicima - bolji omjer izgubljenih i osvojenih lopti od njih imaju samo dežurni krivci poput Clippersa i Knicksa, Memphis je uvijek tu negdje u ovom segmentu igre, a ono što je zanimljivo je da su u istoj klasi s njima još i momčadi poput Cavsa, Sunsa i Bucksa. I dok se kod Cavsa i Sunsa radi tek o kombinaciji kvalitetnih minuta na playu u napadu i kockanja s krađom lopti u obrani, Bucksi su presing svoje vanjske linije nadogradili i solidnim učinkom visokih zbog čega trenutno imaju top 10 obranu.

5. NUGGETS (4890)

Jedan zanimljivi podatak baca poprilično svjetlo na izuzetno bitan strukturni problem Nuggetsa, možda i važniji od činjenice da nemaju dovoljno dobru obranu - prilikom nedavnih izračuna IOR-a za all-star kandidate, ni jedan od nositelja Nuggetsa nije ušao u užu kategoriju, odnosno nije prešao granicu od 80 bodova koja dijeli druge od trećih opcija, ali i potencijalni all-star talent od nedovoljno dobroga (prošlosezonski all-star na Istoku, Iggy je s lanjskih 91 pao na 82 boda, što je broj koji bi do kraja godine ipak trebao narasti obzirom na trenutni uzorak od pola sezone, posebice stoga što je najveći broj Iggyevih bodova izgubljen na račun obrane koju više ne igra na svemirskoj razini, a za što je dobrim dijelom zaslužan i stil igre Nuggetsa). Uglavnom, ova filozofija s 5 jednakih ima smisla ako kao Memphis ili nekada Detroit među tih 5 jednakih imate dva ili tri igrača koja su nešto jednakija, odnosno koja mogu nositi titulu legitimnih drugih opcija. Ako nemate pak ni jednog kojega uopće možete uzeti u razmatranje za all-star, onda tu više ne pričamo o 5 jednakih, nego 5 osrednjih. A to znači da formule Karla i Ujiria zahtijevaju hitne i značajne promjene - nije nemoguće dočekati šansu za naslov bez super-stara, ali bez all-stara? To već ne bi išlo.

6. GRIZZLIES (4620)

Ocjena poteza Memphisa u jednoj rečenici? Sjajno odrađeno s ogromnom dozom Hollingera vidljivom u svakom potezu. Krenimo od početka. Koliko god ih raniji trade s Cavsima ove godine oslobodio od plaćanja poreza, tek su otpisom Gaya riješili dugoročno pitanje stabilnosti. S njim na rosteru svake godine ponavljala bi se ista priča, a mogućnosti za pojačanja jednostavno ne bi bilo jer im jezgra jede sav rasploživi prostor - jednostavno, uvođenjem hard capa koji stupa na snagu prelaženjem granice poreza na luksuz, financijska fleskibilnost nije više bitna samo s ekonomske strane, već i igračke jer danas doslovno više ne možete dovesti pojačanje ako nemate prostora na salary capu ili ako ne možete koristiti razne iznimke, a one nestaju nakon što ste prošli određeni financijski prag (to znači da momčadi poput Netsa i Lakersa također moraju primijeniti slične taktike u budućnosti jer, bez obzira što si oni mogu priuštiti plaćati ogromne penale, više ne postoje rupe u pravilniku kojima već oporezovani roster možeš dodatno pojačati, a to praktički znači da trenutnim jezgrama koje jedu cijeli cap mogu dodavati ili novake u ligi ili veterane na minimalcu).

Digresija - zamislite scenarij po kojem Dwight dogodine napušta L.A. i odlučuje se npr. za Atlantu. S ugovorima Kobeu, Nashu, Gasolu i Artestu, Lakersi su već dobrano probili salary cap, što im ostavlja samo minimalne mogućnosti da kroz tržnicu zamijene Dwighta. Obzirom da imaju Bird prava na njega mogu ga potpisati i probiti cap i plaćati sulude penale za 100 milja težak roster, ali, ako ga ne potpišu, ostaje im samo mogućnost dovođenja nekog jeftinog veterana.

Realnost je takva da novi kolektivni ugovor nalaže slaganje momčadi oko 3 igrača s ugovorima na 10 + milja, a sve ostalo mora biti ili midlevel ili minimalac. Kako je roster Memphisa imao 4 bahata ugovora primjerenija Lakersima ili Knicksima, jasno da se nekoga trebalo odreći. Gasol je sjajan all-round igrač na poziciji koju je najteže pokriti u košarci i on je nedodirljiv, a Conley je izuzetan playmaker na relativno skromnom ugovoru koji se lako može prilagoditi svakom stilu igre, stoga su njih dvojica skinuta s zamišljenog trade boarda i praktički se biralo između Zacha i Rudya.

Da li je uprava imala favorita između njih dvojice, to je sada nebitno (ja sam sklon vjerovati da se radilo čisto o kontekstu, točnije o činjenici da je puno lakše naći dobru ponudu za Gaya). Ono što je bitno - Memphis je zadržao osnovu svog identiteta baziranog na guranju pod košem. S Gayom i dalje na rosteru možda bi taj balans bio idealniji na papiru jer sada im fali taj kreator na boku, ali Gay jednostavno nije dovoljno efikasan igrač da opravda titulu prve opcije. Kakve god bile Randolphove mane, njegova potrošnja rezultira s puno više poena i činjenica da on ostaje kao prva opcija napada Memphis ne čini ništa lošijom momčadi nego su to bili jučer dok je najveći potrošač lopti bio Gay. Dapače.

S Gayom izvan slike sada se fokus opet može pomaknuti na igru visokih (ne zaboravite da će sada i Gasolu biti puno lakše potrošiti poneki napad), a da će to postati nova snaga Grizzliesa dokazuje još jedan Hollinger style trade - dovođenje Eda Davisa. Ne samo što će dvojac Arthur-Davis omogućiti Hollinsu da sačuva Zacha i Marca za playoff, nego daje Grizzliesima najbolju rotaciju pod košem do sada. Ne zaboravite da je odlaskom Speightsa rotacija pod košem spala samo na Arthura (koji bi da nije izgubio godinu i pol zbog ozljeda danas bio najbolji treći visoki u ligi), što bi dodatno trošilo startni dvojac. Ovako ne samo da opet imaju rotaciju, nego su Speightsa, koji je stilom igre bio sličan Arthuru (pick & pop specijalist bez prave obrambene uloge) zamijenili aktivnim i dugim Davisom koji ima potencijala postati obrambena napast uz to što je već sada zbog aktivnosti korisniji napadač od Speightsa (plus, njegova sposobnost da zabija bez lopte idealno se nadopunjuje s Arthurom).

Što je pak s rupom koja ostaje iza Gaya na boku? Nju će dobrim dijelom krpati Prince. Obrambeno ne bi smjeli pasti ni za jedan stupanj, dapače, Prince nije atleta kao Gay, ali ima itekakve fizikalije za odraditi 1 na 1 posao s Durantom i LeBronom što je bila Gayeva specijalnost i realno najveći plus u obrani. Napadački nije ni sjena Gayu što se kreacije vlastitog šuta tiče (iako nije ni isključivo specijalac, u Pistonsima je redovno dobivao 1 na 1 prilike i realizirao ih je sasvim solidno), ali je pod stare dane postao izuzetan spot up igrač (što je u slučaju Memphisa uvijek plus). Uostalom, tu se već vraćamo na ranije rečeno - za kreaciju su ionako zaduženi Conley, Gasol i Zach.

Također, vrlo bitno je da se Prince može uklopiti u Memphisov UCLA high-post napad u kojem Gasol s vrha reketa razigrava svoja krila u post-up situacijama. Najvažniji dio igre Memphisa ne bi trebao patiti jer je Prince odličan u post-up situacijama i trebao bi nastaviti poput Gaya kažnjavati momčadi koje nemaju swingmana idealne visine i snage. U biti, jedina racionalna zamjerka ovom potezu možda je dužina Princeovog ugovora, ali kada uzmete u obzir da bi Gayu tijekom dvije sezone trebalo platiti 40 milja, što je primjera radi isti iznos koji će Heat platiti LeBronu, onda je ovih 14 milja za Princea - sjajno.

Austin Daye? Tu je slučajno, kao kolateralna žrtva, iako trenutno ima važnost kao back-up Princeu do povratka Pondextera, nakon čega bi trebao pasti u zaborav.

Tko će najviše profitirati od svih ovih promjena? Pa, Bayless bi konačno mogao preuzeti ulogu koju je prijašnjih godina obavljao Mayo. Kada se obrane fokusiraju na Zacha i Marca, Conleyev pick & roll neće biti dovoljan, treba netko tko može kreirati za sebe. Do sada je to bio Gay (ili bi tu ulogu ranijih sezona preuzimao Mayo), a sada je tu samo Bayless kao klasični combo strijelac. Jasno, ova rečenica može vas vrlo lako natjerati da se čupate za kosu (čak i u slučaju da imate frizuru ala Bayless), ali od kada mu je Hollins dao veće slobode u igri i dozvolio mu da bude ono što jeste (strijelac) umjesto da traži od njega da organizira igru, Bayless je spojio dva najbolja tjedna sezone.

I zadnje, ali ne i manje bitno, Memphis je poslavši u Toronto Gaya dobio iznimku od 7,5 milja (razlika između Gayevog ugovora i Princeovog i Davisovog - Dayeov se ne računa jer su njega preuzeli ranijom iznimkom koju su dobili trejdanjem Speightsa u Cleveland). Teoretski, sutra mogu dovesti šutera poput Redicka samo za Tonya Wrotena jer razliku u plaći pokriva iznimka. Naravno, ne kažem da bi Magic pristao na takav trade (iako je Wroten u prvih nekoliko nastupa pokazao da mu je fizikalijama svakako mjesto u ligi, a Magicu bi dobro došao potencijalni play budućnosti), već samo naglašavam da Memphis ima jednu opciju za pojačati se o kojoj je do jučer mogao samo sanjati.

7. WARRIORS (4490)

U ligi u kojoj su tri najbolja centra generacije out zbog ozljeda (Dwight, Oden, Bynum), igrač poput Boguta može biti x-faktor koji razlikuje lažnog od rasnog izazivača. Stavimo stvari u kontekst - tko je danas u ligi najbolji centar? S ovakvim Dwightom i bez Bynuma i Odena, Marc Gasol. A znate što je bio Bogut u danima kada je bio zdrav? Bolja verzija Marca Gasola. Hoće li nekadašnji prvi pick drafta ikada više uhvatiti takvu formu? Teško, ali ne i nemoguće. Međutim, čak i da se više nikada ne izdigne iz ove solidne verzije koju je prezentirao zadnje tri godine (kada bi bio zdrav), to je apsolutno igrač koji radi razliku.

Obrane Bucksa s njim u sredini nisu slučajno bile top 3 obrane lige dvije sezone za redom. Čovjek ima osjećaj za asist, a i sasvim solidan šut s poludistance koji zahtijeva pozornost obrane. Ne samo da zna igrati leđima košu, već može i spustiti loptu na parket i napasti. Rasna obrambena petica, a ujedno i solidni triple threat igrač u napadu. Takva kombinacija talenta s razlogom se bira kao prvi pick i Warriorsi se isto tako s razlogom nadaju da on može biti onaj finalni komadić slagalice. Jasno, sve ovo ovako na papiru izgleda fenomenalno, ali onda se sjetiš da Bogut zadnje tri godine i postoji isključivo na papiru. Da li je izgubljen slučaj kao Oden ili još ima nade biti temelj šampionske momčadi?

Na to odgovor može dati samo vrijeme, ali već sada je jasno da je kalkulirani rizik koji su poduzeli Warriorsi bio opravdan. Skočili su u rijeku, a gdje će ih struja odvesti, to ne ovisi samo o njima. Ipak, za ovu prvu sezonu se nadam da će ih odvesti na Memphis u prvoj rundi Zapada. Bogut vs Gasol, Zach vs Lee, Conley vs Curry... Gutao bi svaku sekundu te serije.

8. LAKERS (4390)

Nekoliko sjajnih pobjeda u kojima su konačno igrali košarku u oba smjera, bazirano je na nekoliko prilagodbi. Dvije su ključne, svaka na jednoj strani parketa. Napadački su odustali od toga da Nash pronalazi otvorene suigrače u brzom ritmu - umjesto toga su usporili igru i uglavnom je vrte kroz Kobea u postu. Ovakav napad za sada dobro funkcionira jer Kobe povratnim loptama kažnjava svako udvajanje što Nash i Gasol pak kažnjavaju trenutno izuzetnim šutom (Nash briljira s trice, Pau s poludistance). Međutim, obzirom da ni u jednoj fazi sezone Lakersi nisu imali problema s napadom, ova promjena više je motivacijske nego taktičke prirode.

Taktički ona ima smisla jer je Nash bolji šuter od Kobea, ali misliti da je zamjena uloga glavni razlog promjene implicira da je D'Antoni sumnjao kako će Kobea kad-tad izdati ove sezone sjajni šut (najbolji postotci u 16 sezona dugoj karijeri). To mi ne drži vodu, stoga je jedino logično objašnjenje simbolično i najbolje ga je opisati jednom riječju - žrtvovanje. Odustajanjem od svog stila igre (usporavanje i preseljenje težišta u omraženi post) D'Antoni je nešto žrtvovao. Odricanjem od gomile šuteva, Kobe je žrtvovao lov na mjesto u povijesti. Odricanjem od kontrole lopte, Nash je žrtvovao svoj stil igre. I time su poslali jasnu poruku suigračima da je vrijeme da i oni nešto žrtvuju. A obzirom na energiju koju su Lakersi ulagali u igranje obrane, očito je žrtva koju su očekivali od suigrača - borbenost.

To su i dobili, međutim naglo buđenje kemije nije razlog zbog kojega je Dwight ozdravio ili zbog kojega se Gasol pomladio. Ne, kemija je izuzetan dodatak, ali samo alkemija može zaustaviti bol ili starenje. Dwight i dalje ne može ući u kontakt bez da mu otpadnu rame ili leđa, a Gasol i dalje ne može izaći na pick & roll bez da ostane u prašini koju podiže nečiji bijeg, stoga je objašnjenje za napredak Lakersa puno običnije i puno manje atraktivno za žuti tisak koji uživa u pumpanju narativa većih od života.

Naime, D'Antoni je konačno stavio svoje centre u poziciju u kojoj mogu biti korisni uključivši elemente zone u svoju obranu. I dalje se ona sastoji od previše visokih izlazaka na pick & roll, ali sada je tu povremeni balans u kojem je najvažnije zaključati reket po svaku cijenu. U ovih nekoliko utakmica tako smo imali prilike gledati Dwighta na vrh reketa s radijusom kretanja od obruča do slobodnih u hibridu 2-3 zone (da su htjeli, suci su im u ovom periodu mogli dosuditi barem 5-6 tehničkih zbog obrambene 3 sekunde).

Ovisno o matchupu, imali smo prilike vidjeti i Kobea kao dežurnog stopera u box & 1 akciji, a promjene su posebno dobro došle Gasolu (svim trenutnim i budućim trenerima ovog velikog igrača treba dekretom zabraniti da ga u obrani koriste kao išta drugo osim peticu - zamislite da Pop tjera Timmya da trči gore-dolje u obrani, kakvu bi korist od takvog stila igre imala obrana Spursa?). D'Antoni ga još uvijek previše koristi u obrani na čovjeka, što svaka lucidna momčad odmah napada vrteći pick & roll za pick & rollom, ali čim je u zoni, Gasol pokazuje da još uvijek zna koristiti svoju visinu.

Posebno ga je zabavno bilo gledati s Dwightom u varijaciji 1-3-1 zone u kojoj bi prednji igrač igrao čovjeka, a ova četvorka iza bi tvorila dijamant (Gasol na vrhu reketa, Dwight pod košem lijevo ili desno, ovisno o kretanju lopte, uz dva bočna igrača na pola puta između kuta i reketa, odnosno osnovne linije i perimetra). Ovakvi hibridi obrane koji se koriste po nekoliko napada za redom kako bi zbunili protivnika pravi su razlog zbog kojega su se Lakersi razbudili i zbog kojega po prvi put ove sezone izgledaju kao momčad sposobna igrati playoff obranu.

Jasno, kada ti se i napad i obrana baziraju isključivo na trikovima, to je očiti znak da momčadi nedostaje stabilnosti koju donosi kvaliteta, ali već sama potraga za kvalitetom izvan individualne veličine dovoljno govori o zrelosti Lakersa koji su očito shvatili da više nema mjesta za zajebanciju. Ako ti rezultati govore da se si autsajder, onda i trebaš početi igrati kao autsajder, a malo je toga što autsajderi više vole od poigravanja sa stilom igre na oba kraja parketa, a sve samo kako bi ostvarili malu prednost koja čini razliku između pobjede i poraza.

Svakako obratite pažnju na postavljanje Lakersa u obrani jer o ovom miksanju takozvanih "smeće" obrana u dobroj mjeri ovisit će krajnji ishod njihove sezone.

9. ROCKETS (4185)

Dok Morey traži četvorku s kojom će zaokružiti prvu fazu rebuildinga Rocketsa i tako proslaviti ovo ekspresno transformiranje u playoff momčad (nijedan sistem baziran na brojkama ne može shvatiti i izračunati koliki utjecaj igrač poput Hardena može imati na suigrače, a to praktički znači da nam ne ostaje ništa drugo nego upijati razvoj situacije i svaki puta se iznova diviti kompleksnosti košarke), situacija na tržištu iz sata u sat otvara mu nove mogućnosti. Od svih scenarija, dva nova čine mi se izuzetno simpatičnima.

Iako je Memphis vjerojatno gotov s izmjenama za ovu sezonu (svaka nova samo bi im dodatno oslabila kemiju i identitet), očito je kako doći do Zacha više nije nemoguća misija. Uz pomoć kluba ili dva sa strane, Rocketsi bi mogli sastaviti petorku Lin, Harden, Parsons, Asik i Randolph. Iako bi im to dobrano začepilo salary cap idućih tri sezone (a što im obzirom na hrpu jeftinih ugovora i lakoću kojom pronalaze korisne igrače zadatka uopće i nije bitno, plus taj novac koji im preostaje ionako je rezerviran upravo za tog jednog all-stara), tko bi se volio sresti s ovakvom unutar-van kombinacijom? I po čemu je ona slabija od eventualnih koje se mogu okupiti oko Jeffersona ili Smitha?

Još luđa opcija je dovođenje Garnetta. Zamislite da se Celticsi raspadnu i da Ainge shvati kako je hrpa mladih visokih koju mogu dobiti od Rocketsa sasvim pristojna kompenzacija za KG-a? Možete li samo zamisliti koliko bi se preko noći popravila obrana Rocketsa kada bi Asiku pod košem dodali Garnetta? Ovo je defintivno petorka koju ne bih volio susresti u prvom krugu playoffa ni pod razno. Naravno, u toj skupini mladih za Boston ne bi se našao Royce White koji je lud k'o šiba i koji očito ima pametnijeg posla od igranja u NBA (tko još nije neka obavezno baci pogled na fantastičan tekst Chucka Klostermana).

10. KNICKS (4100)

Jason Kidd je x-faktor ove momčadi. Koliko je to bio dio plana ne znam, ali nakon pola sezone je jasno da nakon Mela i Chandlera upravo o Kiddu najviše ovisi uspjeh Knicksa. Čovjeka jednostavno treba zvati Kemija jer upravo je on svojim talentima i IQ-om ono što omogućava gotovo svakoj postavi da izvuče maksimum (od 6 najčešće korištenih postava s pozitivnim +/- učinkom Kidd je dio njih 4). Ako imate rupu u postavi, on ju je spreman zakrpati, kao što je to radio zadnjih godina u Dallasu - što god vam treba, asisti, trice, obrana, skokovi. Sada je na Woodsonu da s vremena na vrijeme odmori svoj x-faktor (bolovi u leđima sve su češći) i da ga čuva za playoff kao što je to prije dvije godine radio Carlisle jer bez Kiddovog liderstva ova momčad jednostavno nema dovoljno balansa da se održi kao najozbiljnija prijetnja Heatu.

11. HAWKS (3925)

Dobra vijest za Hawkse je što Josh Smith ni u ključnoj sezoni za nastavak karijere nije uspio sakriti šuterske slabosti, što vrlo vjerojatno znači da Danny Ferry nema ni najmanje želje zadržati ga u blizini kao skupu prvu opciju. Glasina o tradeu sa Sunsima (Smith za Gortata i Dudleya) u zadnjih 24 sata napravila je puni krug od neslužbene informacije do totalne izmišljotine što je uvijek dobar pokazatelj da se nešto sprema. Izgleda da je nedavni razgovor između Smithove ekipe i Ferrya definitivno stvari postavio na jasne temelje - Ferry je svjestan da će Smith na ljeto dobiti max ponudu, a kako nema namjeru uključiti se u borbu za njegove usluge, najbolja stvar koju može napraviti je jednostavno pokušati sada dobiti nešto za njega. To neće biti puno jer Smith očito želi osjetiti čari slobodnog tržišta, što je i razlog zbog kojega su trenutno i Phoenix i Houston više nego oprezni sa svojim ponudama.

12. BUCKS (3910)

Dok se Ellis i Jennings natječu tko će ispaliti više loših šuteva (trenutno su obojica na 40% šuta) i izgubiti više lopti (obojica imaju omjer asista i izgubljenih primjeren combo-beku koji ulazi s klupe, nikako startnom playmakeru u NBA), čime vuku napadački učinak Bucksa u provaliju, dobar dio obrambenog učinka ove momčadi izgrađen je upravo na njihovom ovogodišnjem učinku u krađi lopti gdje, zanimljivo, dijele sedmo mjesto u ligi. Po presingu i kaosu kojega stvaraju svojom divljom igrom na perimetru, koja često ostavlja njihove visoke na streljani (što mislite zašto Larry Sanders predovodi ligu u blokadama), kao par ravni su im samo Harden i Lin koji se svjesno kockaju kako bi što više ubrzali igru. Bucksi se trude ponoviti sličan ritam kao i lani kada su spore i organizirane napade zamijenili run and gunom, ali, bez efikasnog šuta kakav prati sličan Houstonov stil igre, osuđeni su na propast. O tome da ni Jennings ni Ellis nisu ni blizu Hardenu kvalitetom nemojmo ovom prilikom.

13. CELTICS (3890)

Za sada su na 3-0 bez Ronda uz sjajne obrambene partije (i Heat i Kingse zadržali su na 43% šuta, a Magic čak na 37%). Naravno, tek kada budemo imali nešto veći uzorak moći ćemo govoriti o stvarnim trendovima, ali već sada je jasno da će obrana i širina rotacije postati ključni dio identiteta Celticsa do kraja ove sezone. Jasno, za tu širinu dobro bi im došao i zdravi Sullinger koji je upravo operirao leđa zbog čega će također propustiti ostatak sezone. A ne zaboravimo da su upravo leđa bila glavni razlog zbog kojega je potonuo na draftu i zašto je uopće završio u Bostonu. Uglavnom, ovakav razvoj događaja stavlja dodatnu potrebu za novim visokim igračem i sada samo ostaje vidjeti koga će od bekova Ainge zamijeniti za centra.

14. BULLS (3840)

Roseov oporavak se odvija po planu i trebali bi ga ugledati u akciji nakon all-stara. O tome koliko će Rose pomoći možemo samo nagađati, ali sudeći po trendovima nakon povratka Dirka, Walla ili Gordona, očito je kako se čak i klasni igrač izvan pune forme može pokazati bitnim faktorom (čak i osrednji Rose bi trebao taman toliko podignuti napad Bullsa da ih zacementira odmah iza Heata na Istoku). Međutim, svježe vijesti o problemima koje Noah ima s plantarnim fašistima bacaju novu tamnu sjenu na ovu ionako izgubljenu sezonu.

15. PACERS (3730)

Može li Granger imati sličan učinak na Pacerse kao Rose na Bullse? Može, iako na drugačiji način. Rose je Bullsima potreban da im olakša dolaženje do otvorenog šuta, a Granger da zabija otvorene šuteve. Međutim, princip je sličan - čak i polovni Rose i polovni Granger bolji su od ispodprosječnog učinka kojega trenutno Bullsi dobivaju na jedinici, odnosno Pacersi na dvojki. Sa svim dijelovima na mjestu napad bi im trebao biti puno učinkovitiji, a nema nikakvog razloga da obrane ne ostanu i dalje što su bile obzirom da su i Rose i Granger dokazani all-round igrači. Ipak, jedan mogući problem mogao bi se javiti oko nove podjele odgovornosti - dok je kod Bullsa sve kristalno jasno (Rose je prva opcija i sve ostalo se slaže oko njega), Indiana bi mogla imati problema dok pronađe odgovor na novu podjelu zaduženja koja će zasigurno uzeti dio lopti iz ruku Georgeu koji se sve bolje snalazi u ulozi prve opcije. Logično rješenje koje se nameće je uzeti dio lopti Hibbertu, ali uvijek ostaje pitanje neće li marginaliziranje njegove uloge u napadu utjecati na njegovu obrambeni učinak? Ovo će biti zanimljivo pratiti.

16. MAVS (3725)

Digli su se s jedne poprilično niske razine, ali za veći let treba im Dirk koji puca bolje od 43% iz igre (i koji je pri tome zdrav). Kako je očito da će njegovo hvatanje forme potrajati barem do nakon all-stara, pitanje je hoće li Mavsi tada još uopće biti u igri za playoff i hoće li uopće imati smisla trošiti Dirka u ionako izgubljenoj sezoni zbog operacije koljena. Sve ovo skupa dobar je razlog da se fokusiraju na predstojeći trade deadline i sačuvaju svog šampiona za ubuduće jer u njemu je zasigurno ostalo još par sjajnih sezona.

17. NETS (3585)

Zahvaljujući njima, točnije Reggieu Evansu, dobili smo sjajan primjer načina na koji funkcionira regularna sezona, barem kada su u pitanju dokazane veteranske momčadi (uz dužnu iznimku stroja zvanog San Antonio koji ne uzima slobodnu večer ni kada Pop najboljim igračima da slobodnu večer). Da je Evans držao jezik za zubima, Netsi su mogli odigrati ravnopravnu partiju s Heatom. Deronova kontrola lopte onemogućila bi Heatu lagane poene iz tranzicije, baš kao što bi sjajno kretanje bez lopte Johnsona i Wallacea natjeralo Wadea i Jamesa da fokus drže na individualnim dvobojima umjesto na lopti. Obrambeno bi i Johnson i Wallace smetali dvojcu Heata zbog izuzetnih fizikalija, a tu je i Lopezova visina i sposobnost zabijanja u sredini na koju Heat jednostavno nema odgovora. Ovako na papiru, Netsi izgledaju kao jedna od rijetkih momčadi Istoka koja može zasmetati Miamiu. Što na vraća na početak. Kada prekršite osnovno pravilo regularne sezone, a to je ono da nikada ne dajete dodatni motiv boljima od sebe jer vam treba svaka mala prednost do koje možete doći, odnosno kada date razlog protivniku poput Heata da protiv vas zaigra kao da je u pitanju playoff utakmica, dogodi se ono što se dogodilo prije neku večer.

18. SIXERS (3580)

Bynum bi se također trebao vratiti nakon all-stara, što im ostavlja dovoljno vremena da pokušaju uloviti Buckse i Boston. Imaju poprilično zahvalan raspored do kraja (s puno Cavsa, Catsa, Kingsa i Magica), što znači da se ne radi o nemogućoj misiji. Ipak, nemoguće je predvidjeti u kakvoj će formi biti Bynum i koliko će im vremena trebati da pronađu balans. Teoretski, njihov spori i kontrolirani napad kao stvoren je da u njega sleti jedan ne baš energični centar koji zahtijeva udvajanje, što bi najviše trebalo odgovarati Holidayu koji je ipak prije svega sjajan šuter. Hoće li manja odgovornost u napadu od Holidaya učiniti učinkovitijeg igrača, odnosno može li Bynum zabijati dovoljno da ovaj nesretni napad izdigne s dna u sredinu? Nadajmo se da ćemo imati dovoljno prilike saznati odgovor na ova pitanja.

19. JAZZ (3330)

Obrana im je sve gora i gora, primaju stotku od svakoga, a većih pomaka neće biti dok god se ne odluče na razbijanje trenutnog dvojca pod košem. Dan D se bliži (ili se barem tako nadam). Svaka čast njihovom strpljenju i planu kojega provode savršeno (koliko god me živcirali s ovim polu-proizvodom od momčadi i dalje smatram da su uz Oklahomu i Cleveland najbolje pozicionirani za dugoročni uspjeh, što prevedeno znači desetljeće playoff košarke), ali ja se i dalje nadam da će Hayward, Favors i Kanter uskoro dobiti dozvolu za ubijanje bez potrebe da ih se vraća na klupu nakon svake greške.

20. BLAZERS (3270)

Lillard je rookie godine za sada, tu nema dvojbe. Davis i Drummond ostavljaju dojam igrača s puno većim plafonom koji će jednoga dana biti puno značajniji za svoje momčadi, ali Lillard je već sada potvrđena treća opcija u NBA. Naravno da bi bez Aldridgea i Batuma koji preuzimaju ogroman teret u organizaciji napada njegovo privikavanje na NBA život bilo puno teže (ovako mu ostaje puno više prostora za raditi ono što radi najbolje, a to je šutirati iz spot-up situacija), ali njegova kombinacija šuta i kreacije nije slučajna. Lillard nije Kyrie Irving, ali može li dugoročno biti igrač u rangu Mikea Conleya? Apsolutno, što potvrđuje i njegova sve bolja i bolja igra u obrani - pogledajte neku utakmicu s početka sezone (kada bi Lillard zapeo u svakom bloku i izgubio svog čovjeka) i usporedite to sa sadašnjom razinom igre (i dalje možda previše zapinje u blokovima, ali barem se trudi iz petnih žila pokriti šut i čovjeka nakon kontakta sa screenerom) i bit će vam jasno da imate posla s pravim šljakerom.

21. MAGIC (3160)

Lom stopala Big Babya trebao bi vratiti Nicholsona u rotaciju. Ono što će u Orlandu teško vratiti je momentum - izgubili su 19 od zadnje 21 utakmice, od čega njih čak 13 sa 6 ili manje koševa razlike. Ovakav očajan učinak u završnicama gustih utakmica možda je i najočitiji pokazatelj od svih koje smo do sada spominjali o tome koliko im nedostaje igrač sposoban kreirati šut sebi ili drugima i koliko je zapravo čudo što se uopće održavaju na životu u ovolikom broju utakmica (svaka čast trenerima i igračima na profesionalnosti).

22. PISTONS (3115)

Hey Joe! Mislim, heeeeeeeeeeeeeey Joeeeeeeeee! Samo tako, u jednu sezonu, čovjek je oslobodio dovoljno salary capa da može što hoće iduće ljeto (samo ne potpisati dva osrednja igrača za lovu namijenjenu zvijezdama). Ok, sam se i doveo u ovu situaciju tako da mu ne treba dizati spomenik, ali ova svježa ušteda na Princeu (15 milja, dvije godine) i ona ranija na Gordonu (13 milja, godina) fantastična je bez obzira na kontekst. Do kraja prijelaznog možda vidimo i trade Bynuma (zadnja godina) ili Stuckeya koji pored Calderona više nemaju što tražiti u rotaciji. Španjolac je tu na kratkoročnoj posudbi, istina, ali ima ovaj potez i košarkaškog smisla – Calderon bi trebao donijeti kvalitetu više u napad (možete misliti koliko će Drummond tek sada zabiti zicera), Princeovu ulogu preuzet će Singler (konstitucijom ionako puno više trojka nego bek) kojemu će promjena role dobro doći (iako će teško ponoviti Princeov učinak u obrani), a Brandon Knight igrat će puno više bez lopte, što mu je ionako prirodnija uloga.

Što se Knighta tiče, mali je izrastao u sjajnog obrambenog igrača – ne samo da izuzetno solidno odrađuje možda najmanje zahvalni posao u ligi, a jurnjava kroz pickove za NBA playmakerima to svakako jeste, već se sjajno snašao kao Frankov glavni čovjek za presing. Knight nije vanserijski atleta, ali ima izuzetnu visinu i dužinu za playa koja mu omogućava da povremeno brani i najopasnije bočne igrače. Obzirom da mu je napadački glavno oružje izuzetan šut za tri, očito je kako je njegova idealna pozicija ona 3&D beka šutera.

Međutim, za igrati je stalno nema dovoljno fizikalija (što ćemo definitivno znati da kraja ove sezone jer će ga Frank sada sigurno puno više koristiti kao dvojku), kao što nema ni dovoljno kreativnih sposobnosti da bude ono što rasni combo-bekovi u ligi obično postanu – prva napadačka opcija s klupe. Knight je u principu najsličniji Jrue Holidayu, priučeni play koji igra obranu i šutira te najbolje funkcionira uz razigravača na boku. Holiday je imao Iggya, danas ima Turnera, a Knight tek čeka svog partnera. Calderon to definitivno nije obzirom na vlastitu slabašnu obranu, ali do kraja sezone će poslužiti. Na ljeto Pistonse čeka draft i prvi tko mi pada na pamet je play Syracusea Michael Carter-Williams. Momak je play u tijelu swingmana, dakle idealan partner Knightu koji je šuter u tijeku playa.

A da ne bi ispalo da je jedini Knightov napredak ovaj obrambeni, treba dodati kako je u napadu trici dodao solidni ulaz i kako je skoro udvostručio slobodna bacanja (s lanjskih 2 na skoro 4). Time je svojoj igri dodao puno više od tih par poena viška po utakmici – dodao si je titulu svestranog napadača kojega ne možete braniti tek tako da ga mu uklonite otvorene spot-up situacije. Npr. Holiday nije napravio nešto slično - njegova igra se i dalje bazira isključivo na šutu, a ni obrambeno nije u rangu Knighta. Dodaj još ovome da je i godinu dana stariji i dolazimo do blesave situacije da imamo dva slična combo-beka od kojih jednoga proglašavamo all-starom, a drugoga razočaranjem samo zato što jedan ima više minuta i lopti na raspolaganju?

Holidayu ova sezona može pomoći da jednog dana izraste u ozbiljnu napadačku opciju, ali tko može garantirati da nešto slično dogodine neće napraviti i Knight? Stoga ga zanemarite na vlastitu odgovornost - nakon mizerne rookie sezone momak je počeo kužiti ligu i iduće sezone bi, pod uvjetom da dobije minute i ovlasti Holidaya, vrlo lako mogao ponoviti njegove ovogodišnje igre. Jasno, pitanje je koliko bi takav razvoj situacije uopće bio dobar za Pistonse kojima će nakon odlaska Calderona najbolji asistent i dalje biti Greg Monroe.

23. RAPTORS (3095)

A što reći? Koliko god blesavo bilo ovako zakrčiti cap očito limitiranim igračem i odreći se najvećih resursa (ugovor Calderona, potencijal Davisa) bez da se pri tome ne riješiš Bargnanina, što im je drugo preostalo u ovom trenutku? Colangelo je već ranijim potezima (ugovori Bargnaniu, DeRozanu i Fieldsu) odredio budućnost kluba kao novog stanovnika NBA čistilišta koji vječnost provodi u 50-50 zoni, stoga nije bilo druge nego otići do kraja u ovom smjeru i barem si osigurati igrača koji uz idealni splet okolnosti možda može postati i all-star. Mislim, ovo su situacije kada obično gazda lupi šakom o stol i daje do znanja GM-u da mu nema namjeru produžiti ugovor te mu zabranjuje da i dalje rasipa resurse, ali to je malo zeznuto napraviti kada poput Raptorsa nemate vlasnika nego odbor koji se sastaje jednom godišnje.

Rossa i Valanciunasa ionako treba čekati par sezona, pa možda je bolje da to bude u momčadi koja se barem bori za playoff? Lowry i Gay daju im dovoljno kvalitetnu osnovu da se već sada mogu nadati kako bi serijom pobjeda mogli stići Boston ili Milwaukee, ali to bi i u budućim sezonama trebao biti njihov domet. Kvragu, da nije bilo gomile ozljeda tijekom sezone možda bi im to bio domet i bez Gaya.

Najveći minus tako nije nužno dovođenje Gaya, nego činjenica da već imaju gomilu sličnih igrača. NBA je danas nemoguće igrati bez šutera na obje bočne pozicije, a oni su upravo spojili najslabiji šuterski dvojac na boku u cijeloj ligi. DeRozan i Gay su praktički isti tip igrača, samo što je Rudy naravno puno talentiraniji, a tu je i Fields kao bek koji živi od kretanja bez lopte umjesto od šuta. Da ne spominjemo koliko će ova dodatna gužva na boku samo oduzeti još više potencijalnih minuta Rossu koji jedini ima potencijal razviti se u NBA šutera (obzirom da je tu i više nego solidni Anderson, očito je kako će do kraja prijelaznog roka netko od ovih swingmana biti zamijenjen za playa ili visokog).

Dubina nije loša sama po sebi, uostalom sjetite se da smo ih u nedavnom rangiranju klupa stavili u sam vrh, ali sada više nema balansa - previše ih na boku, a premalo pod košem. Ključni gubitak je svakako Ed Davis. Momak je konačno proigrao i dao im izuzetno korisnu opciju u rotaciji koji je uz to bila i izuzetno jeftina. Poslavši ga u Memphis ostali su bez čovjeka sposobnog za double-double (i to ne samo za ovu sezonu već i za sljedeću), ali i bez osiguranja za ozljedama sklone Johnsona i Bargnania.

S tim da je Colangelo ovoga potonjeg stavio u izlog i nudi ga prvom ponuđaču, samo da ga makne iz svlačionice. Teoretski bi Gay i Bargnani mogli zamijeniti uloge u napadu i dobro se nadopunjavati kao krila (Gay ima odličnu igru u postu, Bargnani je ionako tek stretch četvorka koja glumi rasnog strijelca), ali po svemu što smo do sada vidjeti (a uzorak je popriličan) Gay je u najboljem slučaju treća opcija, a Bargnani - igrač zadatka. U hijerarhiji Toronta oni su pak broj 1 i broj 2. S DeRozanom koji je broj 3. I Lowryem koji još nije definirao što je uopće (play? strijelac? lider? problem?).

I tako je Colangelo u 2013. odradio potez iz 2003. Potez koji zanemaruje dugoročnu fleksibilnost, bilo igračku, bilo financijsku (čak izjavljuje da je spreman platiti i porez, što je idiotizam kada u rukama imate ovakav roster na kojemu treba itekako raditi), a sve kako bi doveo ime koje i dalje više živi na račun potencijala (uostalom, tako je i zaradio svoj masni ugovor) nego na ostvarenjima. Granični all-star s plaćom superstara nikada nije rješenje sam po sebi, a kako su Raptorsima vezane ruke dok god imaju pun salary cap iduće dvije sezone, nekih dodatnih opcija osim novih tradeova nema.

I zbog toga je cijela ova "promjena" Raptorsa nepotrebna - Colangelo možda smatra da si je ovim potezom kupio novi mandat, ali kako će provesti taj mandat ako ga i dobije? U potrazi za nekim kome će uvaliti Fieldsa, Bargnania i DeRozana? U Gayu ima najboljeg igrača nakon Bosha i to nije sporno, ali ovo podsjeća na čovjeka koji radi za prosječnu plaću, podstanar je u masno plaćenih 30 kvadrata i onda kupi auto srednje klase da bi s njim išao na posao udaljen 300 metara od stana. Nema sumnje da će neka ženka primijetiti automobil, kao i to da će njegova prostranost dobro doći na prvim spojevima, ali što će se dogoditi kada je bude trebalo dovesti u stan?

24. WOLVES (3085)

17 utakmica nakon povratka na parket, Rubio i dalje gađa 27% iz igre, a trica mu je trenutno na 6% (zabio jednu od 17). Naravno, mali uzorci ne daju nikakve definitivne odgovore, ali čak i iz ovoga je jasno da Ricky proteklih mjeseci baš i nije radio na šutu.

25. HORNETS (2995)

Anthony Davis je usred svih dosadnih ozljeda uspio spojiti još jedan sjajni niz utakmica tijekom kojih je oduševljavao sve boljom pick igrom s Vasquezom. Trenutno zbog fizičkih nedostataka ne predstavlja pravu opasnost u 1 na 1 situacijama ni na jednoj strani parketa, ali primjetan je napredak u obrambenim rotiranjima. Aktivnost pak nikada nije bila upitna - njegova kombinacija blokada, ukradenih i skokova u obrani, odnosno kretanja bez lopte u napadu, već sada ga čine fantastičnim igračem.

26. SUNS (2815)

Kao što smo najavili prošli tjedan, Hunter je probudio Beasleya, ali teško da išta može probuditi Sarvera. Iz Phoenixa svim silama negiraju da su zainteresirani za odraditi neki veliki trade (nakon što su negirali interes za Gaya, sada tvrde da ih ne zanima ni Smith), što je u principu dobra stvar jer to u neku ruku označava početak perioda ozbiljnog rebuildinga. Umjesto u pravcu Smitha, oči svih u Phoenixu usmjerene su tako prema Lakersima - ne uđu li Kobe i društvo u playoff, njihov lutrijski pick ide Sunsima kao dio Nashovog paketa (u slučaju da se Lakersi ipak dočepaju playoffa, taj isti pick ide Cavsima koji u idućih 5 sezona imaju valjda 89 pickova na raspolaganju).

27. WIZARDS (2525)

Uf, kako bi im pred ovaj prijelazni rok dobro došao onaj ugovor Rasharda Lewisa...

28. KINGS (2275)

Nakon što se činilo da je konačno uhvatio formu, Cousins je u ovom tjednu iza nas opet odigrao nekoliko kriminalnih partija koje je zatim začinio napadom na vlastitu organizaciju koju smatra isključivim krivcem za nedostatak predstavnika na all-star utakmici. Možda je Royce White u pravu kada kaže da je NBA puna tipova koji imaju problema s mozgom...

29. CAVS (1975)

Igrajući ogroman broj minuta s Irvingom, Waitersom, Zellerom i Thompsonom (samo je vrijedni veteran Gee odigrao više minuta od spomenute četvorke ove sezone) Cavsi svjesno razvijaju svoju buduću jezgru bacajući je doslovno u vatru. Ovaj pristup je sličan onome Oklahome koja se iz ponora brzinski osovila na noge, što služi kao dokaz da svi ovi porazi u formativnim godinama ne ostavljaju traga na mladim igračima (barem ne onog negativnog - tko zna, možda su danas Durant i Westbrook ovako nadrkani baš zbog onih ranijih sezonama u kojima su gubili utakmice u serijama). Ovo spominjem iz razloga što s druga strane spektra perspektivnih mladih jezgri imamo onu Utah Jazza, koja se tretira na potpuno suprotan način. Umjesto da svoje mladiće bace u vatru, Jazzeri ih razvijaju malo po malo uz postupno povećanje odgovornosti. Također, umjesto da im priušte serije poraza, oni se trude iz sezone u sezonu odgajati ih u pobjedničkom okruženju. Bit će stvarno zanimljivo usporediti koji će model za koju godinu biti uspješniji.

30. CATS (1695)

U idealnom svemiru Kemba bi definitivno bio combo strijelac s klupe - u obrani ćeš ga morati skrivati cijelu karijeru, što je ogroman minus osim ako ti je to ključni igrač u napadu, a njegove šutersko-kreatorske sposobnosti ipak nisu takve da bi mislili kako će jednoga dana zaslužiti imati svoju momčad. Ipak, odgovor će dati samo vrijeme - obzirom na lakoću kojom se prebacuje iz uloge kreatora u onu strijelca ovisno o tome kada dijeli parket sa Sessionsom, jasno je kako Walker posjeduje sve potrebno da jednoga dana bude novi Jamal Crawford. Međutim, tek kada bude oko sebe imao bolje suigrače, moći ćemo govoriti o njegovom plafonu - mislim, uz pravu kombinaciju na boku, dakle uz jednog rasnog all-round swingmana koji može organizirati igru, nema uopće razloga sumnjati da Walker može cijelu karijeru provesti kao koristan starter na jedinici debelo iznad Felton linije. Međutim, u Carolini je ionako sve pod upitnikom, pa tako i smjer franšize. Jordan navodno želi biti aktivan tijekom ovog prijelaznog roka i bit će interesantno vidjeti što to znači (samo da se ne radi o dovođenju preplaćenih veterana čija putanja se ne poklapa s onom Walkera i MKG-a).

11Jan/1355

THE RANKINGS – WEEK 10.

Posted by Gee_Spot

Uz ovotjedne rankingse odlučio sam igrati se s trade machineom. Prvo sam izdvojio naslabiju poziciju na rosteru za svih 30 momčadi kako bi utvrdio kome treba kakvo pojačanje, a zatim i čega se tko može odreći. Zatim sam uzeo u obzir kontekst (da li je u pitanju izazivač ili momčad u rebuildingu) kako bi odredio tko uopće ima potrebe pojačavati se, a tko slabiti, kako bi imali realni pokazatelj trenutnog stanja na tržištu i kako bi izbjegli pojačavanja samo radi pojačavanja. Stoga će se kroz post uglavnom vrtiti ista imena, ona za koja znamo da su na ovaj ili onaj način dostupna. Ono, igramo se, ali ozbiljno (idući tjedan pak analiziramo tko je koliko nadmašio ili promašio IOR očekivanja na početku sezone i pokušavamo shvatiti zašto).

1. CLIPPERS (5675)

ŠTO IM TREBA - bolji back-up centar od Turiafa

ŠTO MOGU PONUDITI - ako stvari zaguste pod košem, uvijek mogu u izlog staviti Bledsoea

Kada bi ono što Bledsoe napravi za 18 minuta preračunali u 36, back-up play Clippersa imao bi prosjek od 17 koševa, 5 asista, 3 ukradene i 1 blokade. Momak nije instant napad s klupe, on je tasmanijska neman za koju bi se više od pola lige odreklo bilo čega što bi Clippersima trebalo. Iako rotacija pod košem Odomovim buđenjem djeluje solidno, u slučaju osobnih Griffina i Jordana rješenja koje bi odgovaralo playoff intenzitetu baš i nema. Povratak Martina ili potpis nekog sličnog veterana malo bi popravio krvnu sliku, ali za ozbiljniji posao možda će se ipak trebati odreći Bledsoea.

S druge strane, iako će teško biti zadržati Bledsoea nakon isteka rookie ugovora (netko će mu sigurno ponuditi 10-ak milja u ljeto 2014. koje Clippersi neće moći matchirati ako Paul ostane), treba ozbiljno razmisliti prije nego ga odluče staviti u izlog - u slučaju da Billups ne ozdravi i da Crawforda izda šut, upravo je Eric čovjek koji će se u playoffu boriti rame uz rame s Paulom u završnicama.

2. SPURS (5290)

ŠTO IM TREBA - pokretna i obrambeno specijalizirana četvorka

ŠTO MOGU PONUDITI – ako ne misle dirati jezgru, onda je tu zanimljiv samo Gary Neal

Ako Bucksi ne pronađu boljeg šutera na tržištu, onda bi Spursi možda mogli dobiti Udoha za Neala (uz neizbježni dodatak još par imena kako bi trade funkcionirao). Iako mislim da čak ni Hammond nije toliko blesav da se odrekne jednog od najboljih pick & roll braniča u ligi, budu li Bucksi u gustoj borbi za playoff i ne ostvare li neki veći trade, dovođenje rasnog šutera kao što je Neal (1.5 trica po tekmi) možda bi se moglo činiti kao nužnost da pokrenu svoj kilavi napad koji trenutno leži na samom dnu po ubačenim tricama.

3. THUNDER (5220)

ŠTO IM TREBA – pošteni startni centar ili možda trener sklon promjeni

ŠTO MOGU PONUDITI – hrpu lutrijskog talenta

Thunder može bez problema dovesti Verejaoa ako to požele – njihovi mladi lutrijski talenti (Lamb, Jones, pa i Thabeet) u kombinaciji s budućim pickom Raptorsa zasigurno čine najbolji paket koji netko može ponuditi Cavsima. Jedini problem s ovim je što Cleveland mora uzeti Perkinsa ili naći treću stranu koja bi to bila spremna, ali tri takva mlada talenta svakako bi bila vrijedna gnjavaže.
Ozljeda Varejaoa ovakvim pričama trenutno je stala na put, ali ne skidajmo oči s ove opcije – u slučaju da se dogodi, OKC automatski postaje apsolutni favorit za naslov.

Ako pak ne uspiju doći do klase Varejao, moraju barem pronaći igrača koji može čuvati leđa Ibaki i štititi obruč (i skakati) na višoj razini od Perkinsa jer valjda je do sada svima osim Brooksu jasno da s Perkom put do naslova nije ništa lakši. Mogu li se Bucksi uplesti u ovu priču i dokopati se svježe krvi u zamjenu za nekog od svojih visokih?

4. GRIZZLIES (4845)

ŠTO IM TREBA – šuter na boku, ali i riješiti se Gaya

ŠTO MOGU PONUDITI – izgleda da je sve osim Gasola i Conleya na prodaju

Da moram birati jedan trade za koji bi želio da se dogodi, onda bi to bio - ovaj.

Ako Sunsi žele Gaya kako bi dobili svog limitiranog graničnog all-stara, a žele jer vode momčad kao da i dalje žive u kamenom dobu, onda je odricanje od tri startera nešto što bi svakako napravili. Ono je nužno kako bi oslobodili prostor za Gaya, a jedino pitanje je zašto bi Memphis pomogao baš Bostonu kada možda može dobiti i boljeg igrača od Leea uključi li neku treću franšizu u deal? Pa Chris Wallace je potekao iz Celticsa, to je jedan od razloga - čovjek je već posegnuo za Tony Allenom, a lani je pokušao doći i do Raya, što jasno govori da su veze na liniji Memphis - Boston uvijek otvorene. A obzirom na ozljedu Pondextera, Lee im je svakako potreban.

5. NUGGETS (4825)

ŠTO IM TREBA – visoki igrač koji može igrati obranu

ŠTO MOGU PONUDITI – mladost, pick prve runde, veteransku pomoć na boku (Brewer, Chandler)

Misle li se ozbiljnije suprotstaviti top četvorki na Zapadu, Nuggetsi moraju u jato dovesti visokog igrača koji zna igrati obranu. Na tržištu će ih zasigurno biti, a ono što Nuggetsi mogu ponuditi su zanimljivi mladi projekti poput Hamiltona ili Fourniera ili Millera. Za neki veći trade tu su ugovori Brewera (u zadnjoj godini) ili Chandlera. Ovaj potonji je zbog ozljeda i poprilične visine svog midlevela trenutno van fokusa, ali momčadi kojima očajnički treba all-round swingman poput Hawksa ili Wolvesa možda se odluče na rizik.

6. HEAT (4755)

ŠTO IM TREBA – bloker i skakač kako bi James mogao više igrati na boku, a nije na odmet i solidniji play

ŠTO MOGU PONUDITI – ništa, mogu jedino ciljati na slobodne igrače

Znamo da im fali bloker i skakač pod košem, ali ne bi bilo loše imati i boljeg playa od Colea kao back-upa Chalmersu koji je i sam po kvaliteti back-up. Međutim, što je tu je, Heat se sigurno neće odreći sporednih opcija poput Allena i Battiera koje imaju nekakvu vrijednost, stoga su i dalje izgledne opcije Kenyon Martin i Birdman Andersen.

I dok bi Martin slično kao i lani Turiaf donio tek dodatnog igrača za podignuti razinu energije ovisno o matchupu, Andersen potencijalno donosi razinu talenta sposobnu izboriti se za dio top 8 rotacije. Jasno, sve ovisi o tome što je radio svo ovo vrijeme što je bio izvan lige. Ako se pripremao za poziv Heata ili nekog sličnog izazivača, onda njegova energija u obrani i skoku mogu Miamiu donijeti razinu više u igru – nije on sistemski igrač koji bi se mogao uklopiti u napad ili obranu toliko da Spoelstra odustane od jahanja niske postave, ali kao garbage man je toliko dobar da može odraditi 25 minuta (makar svaku drugu večer zbog već odavno načetih koljena). Za sada je njegov angažman stavljen sa strane jer je Heat vratio Harrellsona i potpisao svoj nekadašnji pick Varnada, čime su zatvorili roster na idućih 10 dana.

Što se eventualnog angažmana Odena tiče, u ovom trenutku u pitanju je prije svega glasina. Oden je jasno zacrtao pokušaj povratka dogodine, a uskakanje u neku momčad ovako tijekom sezone svelo bi njegov učinak na onaj garbage mana. Jasno, to bi Heatu možda bilo sasvim dosta, ali Oden zaslužuje više. Pod uvjetom da je u njemu još uvijek nešto ostalo - uspije li dati barem 50% onoga što je mogao da se nije polomio već 385 puta, Greg je još uvijek startni materijal u ligi.

7. WARRIORS (4680)

ŠTO IM TREBA – zdravi Andrew Bogut i Brandon Rush

ŠTO MOGU PONUDITI – obzirom da im ovogodišnji draft pick ide put Salt Lakea, ništa (osim ako ne misle razbijati jezgru, a valjda ne misle jer nemaju zašto)

Jedna mala zanimljivost – u zadnje dvije tekme (koje su svojevrsni početak paklenog rapsoreda do kraja mjeseca u kojem uglavnom idu na izazivače), protiv Clippersa i Grizzliesa, Warriorsi su dozvolili 58, odnosno 60 poena u reketu, odnosno čak 55% efektivnog šuta u prosjeku (što je npr. 3% gore od prosjeka najgore obrane lige, one Bobcatsa). Čisto da se ova bajka na kratko obasja realnošću koja kaže da do igranja s velikim dečkima ipak treba još pričekati (drugim riječima, sklonost zonskoj obrani i igranje u završnici s onižim dvojcem Lee-Landry pod košem konačno su stigli na naplatu).

8. LAKERS (4205)

ŠTO IM TREBA - zdravlje startera, stoper na boku i klupa

ŠTO MOGU PONUDITI - nekog od velike četvorke

U ovom prvom može im pomoći samo slučaj, u ovom drugom i trećem eventualno usitnjavanje Gasola. Trejd Hilla koji je višak pod košem za stopera na boku nije nemoguć, ali to ih ostavlja bez trećeg visokog. Kako god okrenuli, nemaju laganog izlaza iz ove situacije, a to dobrim dijelom mogu zahvaliti i potezima koje je zadnje dvije godine odradio Mitch Kupchak – putem drafta nisu dobili ni jednog korisnog igrača. Svaka čast na okupljanju hall of fame jezgre, ali ovakvo zanemarivanje rotacije odavno nije viđeno. I to već treću godinu za redom.

9. ROCKETS (4180)

ŠTO IM TREBA - all-star pod košem

ŠTO MOGU PONUDITI - hrpu mladih igrača

Dodavanje partnera Hardenu dugoročni je cilj tako da ne treba očekivati kako će se Rocketsi tijekom prijelaznog roka uključiti u očajnički lov. Osim, naravno, ako se Gasol ne nađe u ponudi ili ako Jazz ne pristane na neku kombinaciju koja će u Houston dovesti Jeffersona ili Millsapa.

10. KNICKS (4160)

ŠTO IM TREBA – riješiti se Amarea i iskoristiti taj prostor za dovođenje ili prave četvorke ili pravog swingmana ili pravog playa koji bi nadopunio Mela i Tysona

ŠTO MOGU PONUDITI – svjetla pozornice

Jasno, sve je ovo praktički nemoguće tijekom sezone.

11. HAWKS (3970)

ŠTO IM TREBA - swingman koji može odigrati obranu, a da nema bankomat u stanu

ŠTO MOGU PONUDITI – hrpu midlvel ugovora u zadnjoj godini

Jednom sam već spomenuo kako bi Jared Dudley bio odlično rješenje za bok, ali i kako treba uzeti u obzir da bi Dudleyev midlevel uzeo dio salary capa koji će biti itekako potreban iduće ljeto kada Ferry krene u lov na Dwighta i Paula (makar fiktivni). Ako bi se pokazalo da trajanje ugovora nije problem (tri godine, dvije garantirane, 4 milje po godini), Hawksi bi dobili čovjeka koji može pomoći Korveru i Williamsu da se puno bolje osjećaju u svojim rolama zbog dokazanih all-round kvaliteta i sposobnosti da jednako dobro odigra obje bočne pozicije. Naravno, osim što Sunsima poslali jedan kratkoročni ugovor (npr. onaj Morrowa, koji bi usput i sasvim solidno pokrio manjak Dudleyeva šuta iz vana), Hawksi bi možda morali začiniti posao i mladim igračem (John Jenkins) ili pickom, ali to bi im se svakako isplatilo.

Ako bi pak Ferry igrao oprezno, onda bi se fokusirao na zamjenu jednog napadača za više defanzivi sklonog swingmana od kojega se može oprostiti na ljeto. Hm, ima li bolje opcije od Tonya Allena? Memphis doduše ništa ne bi dobio direktnom zamjenom Allena za Morrowa, ali ako bi Hawksi u trade ubacili poneku milju dolara i budući pick prve runde, možda bi štednji okrenuti Grizzliesi pristali odreći se svog stopera.

12. JAZZ (3960)

ŠTO TREBAJU – dati šansu mladima i naći playa budućnosti, odnosno pojačati se iskusnim playem i bekom ako žele opet utješni nastup u playoffu

ŠTO MOGU PONUDITI – dva najzanimljivija visoka igrača na tržištu

Obzirom da i Millsapu i Jeffersonu ističe ugovor, ono što mogu dobiti za njih znatno je manje od stvarne vrijednosti, ali kako već imaju riješene dvije trećine buduće playoff rotacije (Burks, Hayward, Favors, Kanter) nije da im treba previše. Bilo je super biti granična playoff momčad, sada je vrijeme okrenuti se talentima koji pružaju nadu u nešto više. Pick Warriorsa više nije toliko atraktivan jer su ih Warriorsi preko noći preskočili na hranidbenom lancu, a i njihov vlastiti teško da će donijeti rasnog playa.

Međutim, sve ovo skupa moglo bi biti dovoljno za ozbiljan posao tijekom prijelaznog roka. Lowry je pao na klupu u Torontu, a Raptorsi su gladni talenta jer su svjesni da jedino putem tradea mogu do pojačanja. Stoga će biti kombinacija. Al Jefferson za Lowrya i Bargnania? Isplati li pokušati izvući nešto iz Bargnania (koji bi teoretski mogao biti solidna stretch opcija pored dva post igrača kao što su Kanter i Favors) radi prava na godinu dana vječno ozljeđenog Lowrya? Kombinacija svakako ima, ali najvažnije je da se više prekine ovisnost o graničnim all-star igračima – kao što dokazuju Jefferson i Millsap, ali i Rudy Gay, Josh Smith i slični, graditi momčad oko ovakvog talenta na maksimalnim ugovorima ne vodi nigdje.

13. CELTICS (3935)

ŠTO IM TREBA – visoki igrač startne kvalitete

ŠTO MOGU PONUDITI – solidnog 3&D igrača (Lee) i poneku mladu nadu (Melo, Sullinger)

Nema šanse da Sunsi ne dobiju bolju ponudu od onoga što im Boston može ponuditi (npr. Lee i Melo za Gortata), a to znači da će se Celticsi morati ubaciti u neku kombinaciju (poput one ranije spomenute s Memphisom) ili zadovoljiti rubnim igračima poput Dalemberta (Bucksi imaju viška visokih, a treba im pošteni bek – direktna zamjena za Leea zadovoljila bi obje momčadi, jasno ako bi Bucksi bili spremni preuzeti garantirane četiri godine Leea).

14. BUCKS (3850)

ŠTO IM TREBA – riješiti se gužve pod košem i pojačati rotaciju na boku kratkoročno, ali dugoročno im treba igrač oko kojega mogu graditi novu momčad i kakvoga nema nigdje na rosteru

ŠTO MOGU PONUDITI – vrhunskog combo beka u Ellisu ili nekog od visokih

Da se nekim slučajem Bucksi raspadnu i da liga ostane na 29 momčadi, u ekspanzijskom draftu koji bi uslijedio barem 12 NBA momčadi pojačali bi se korisnim igračem zadatka. Što jasno govori o glavnom problemu u Milwaukeeu – pored sve te hrpe šljakera, nigdje nema nekoga za koga vrijedi šljakati.

15. BULLS (3835)

ŠTO IM TREBA - playmaker s pulsom dok ne dođe Rose

ŠTO MOGU PONUDITI – ništa

Ako stvarno misle pokušati napasti Heat nakon povratka Rosea, onda im je najbolje zadržati i Hamiltona i Belinelia. Teoretski, jednog od njih bi mogli poslati npr. u Minnesotu za jednog od njihovih back-up playeva, ali tada bi ostali bez potencijalno korisne spot up opcije za playoff. U njihovom slučaju najbolje je čekati ljeto.

16. NETS (3570)

ŠTO IM TREBA – pošteni obrambeni visoki (kao i polovici lige)

ŠTO MOGU PONUDITI – Brooksa ili možda Humphriesa (ako se nađe netko dovoljno naivan da preuzme ratu od 12 milja za garbage mana)

17. PACERS (3490)

ŠTO IM TREBA - Danny Granger

ŠTO MOGU PONUDITI - nekoga s klupe (ako ima toliko očajnih momčadi)

18. WOLVES (3425)

ŠTO IM TREBA - naći startnu dvojku, po mogućnosti vrhuskog šutera za tri

ŠTO MOGU PONUDITI - combo beka ili back-up playa

Ozljedom Budingera i Loveovim problemima sa šakom (koji su do izražaja dolazili još dok je igrao, vukući postotak šuta momčadi na dno) Wolvesima je nužno potreban čovjek sposoban šutirati za tri. Svaka čast Shvedu, Barei i Ridnouru, ali njihov back-up talent ne funkcionira u prvom planu, pogotovo zato što ni jedan nije šuterski specijalist kao što je to bio Budinger, odnosno njihova igra nije takva da mogu stajati u kutu i čekati povratne lopte.

Kako se bez Lovea u postavi javlja potreba za Derrickom Williamsom (koji konačno pokazuje znakove života dostojne drugog picka drafta), manevarski prostor je sužen na zamjenu jednog od back-up playeva, a možda čak i Shveda. Naravno, Orlandu bi dobro došao dokazani back-up play poput Ridnoura (u slučaju da se nešto dogodi Nelsonu trenutne zamjene Smith i Moore ipak nisu igrači sposobni nositi startnu rolu), ali obzirom na fazu rebuildinga sumnjam da se žure dati Redicka ili Afflala za tako mizeran ulov.

Williams u paketu, e to bi zasigurno ubrzalo dogovor, ali s druge strane ni Wolvesi nisu toliko ludi dati Williamsa samo tako. Shved zajedno s Ridnourom? Svakako, to bi bio paket koji bi zainteresirao Magic jer Shved svakako ima budućnost, ali Afflalo nije garancija playoffa, dakle nije vrijedan tolikog odricanja.

Još samo jedna momčad u ligi trenutno ima probleme s pozicijom playa, a ujedno i dobru ponudu dvojki, zbog koje bi mogla ući u posao s Wolvesima, a to su Kingsi. Nađu li vremena tijekom ovog turbulentnog razdoblja u kojem se određuje budućnost franšize, uvijek mogu poslati Marcusa Thorntona (koji ima popriličan ugovor) za nekakav paket oko Ridnoura.

Trade Ridnoura za Tyrekea Evansa mogao bi se pak odraditi i direktno, ali Evans, bez obzira što bi ovo bila krađa, svojom nesposobnošću da zabije skok-šut ne bi bio od velike koristi Wolvesima u trenutnom kontekstu.

19. MAGIC (3355)

ŠTO IM TREBA – fleksibilnost u potrazi za franšiznim talentom

ŠTO MOGU PONUDITI – najboljeg tricaškog specijalca i najboljeg 3&D beka ovog prijelaznog roka

Svi veterani su dostupni. Nelsona će teško utrapiti, ista priča je i s Turkogluom, ali za Redickom, Afflalom i nekim od visokih trebalo bi se okretati pola lige.

20. SIXERS (3255)

ŠTO IM TREBA – back up play i zdravi Bynum

ŠTO MOGU PONUDITI – nekog od swingmana

Bez puno buke, oni bi s Wolvesima mogli odraditi zanimljiv posao koji bi pomogao i jednima i drugima (npr. Ridnour za Jasona Richardsona).

21. RAPTORS (3235)

ŠTO IM TREBA – rasni talent ili na boku ili pod košem

ŠTO MOGU PONUDITI – ostavku Colangelu

Imaju dovoljno manevarskog prostora zahvaljujući Calderonovom ugovoru, tu je i Bargnani, a i imaju i višak smetlara pod košem (Ed Davis još uvijek obećava, stoga je trade veterana Johnsona logičan). Međutim, odluke o eventualnim promjenama donijet će čovjek na odlasku, Bryan Colangelo, isti onaj koji je poklonio budući prvi pick Oklahomi (top 3 zaštićen, a kako su Raptorsi u zadnje vrijeme odlučili pokazati da smo ih na početku s razlogom smatrali momčadi koja se može boriti za playoff na Istoku, izgleda da će Thunder opet birati u lutriji i pojačati se na jeftin način).

22. BLAZERS (3215)

ŠTO IM TREBA – klupa

ŠTO MOGU PONUDITI – ako računamo da su Aldridge, Lillard i Batum nedodirljivi, onda imaju samo Matthewsa i Hicksona u izlogu

Ima jedan paradoks – ako se i odluče trejdati jednog od startera da pojačaju klupu kako bi se borili za playoff do kraja, logika kaže da dobivaju rupu u startnoj petorci. Tko će to zakrpati? Najgore od svega, budući pick je top 12 zaštićen, dakle budu li tipa 9. ili 10. na Zapadu vrlo lako bi ga mogli poslati Bobcatsima što bi, obzirom da se radi o jeftinom načinu krpanja rotacije, bio ozbiljan udarac.

I da, kako jedna momčad s negativnom koš razlikom (Blazersi su primili 64 koša više nego što su zabili) može biti 5 pobjeda u plusu? Pa, već odavno pričamo kako su Blazersi imali uvjerljivo najlaški raspored od svih momčadi sa Zapada, ali ono što im također ide u prilog je da su dobili svih 5 tekmi koje su ušle u produžetak, kao i to što imaju 6-2 score u utakmicama koje su završila s 5 ili manje razlike. Povijesno gledano, učinak u takvim situacijama uvijek je 50-50 što znači da su u jednu ruku Blazersi do sada imali ludu sreću.

Da, svaka čast talentu Aldridgea koji uvijek zahtijeva udvajanje u završnici i tako omogućuje otvorene šuteve Lillardu i Batumu u završnicama (potonji je jedan od najboljih tricaša iz kuta trenutno u ligi), ali nemojmo očekivati da će im se takve stvari nastaviti događati kada u nastavku sezone nalete na najteži raspored uopće.

23. MAVS (3165)

ŠTO IM TREBA - svježa krv na svim pozicijama

ŠTO MOGU PONUDITI – budući prostor na salary capu

Ugovori Kamana i Collisona ne moraju samo donijeti buduću fleksibilnost Mavsima, možda mogu klubu donijeti i poneki dodatni draft pick ili ponekog mladog igrača (neka playoff momčad s nedovoljno dobrom rotacijom mogla bi se odreći svog picka u zamjenu za njihove usluge). Hvatanje mladog talenta i dodatnih pickova, to su tradeovi kakvima se u Dallasu moraju okrenuti u ovom trenutku.

24. PISTONS (3045)

ŠTO IM TREBA – zamijeniti Maxiella Drummondom u rotaciji

ŠTO MOGU PONUDITI – veterane poput Stuckeya, Princea, Villanueve

Iako s Dumarsom nikada ne znaš (uvijek postoji šansa da opet utroši resurse u nekakvog veterana), u ovoj fazi rebuildinga Pistonsima je najmudrije skupljati mlade igrače i pickove. Buduću jezgru imaju, sada samo treba graditi oko nje, a solidne igre Princea, Stuckeya i Villanueve svu trojicu veterana čine relativno poželjnima dok god cijena nije visoka (zamislite što bi Princea značio Lakersima kad bi ovi imali realnih mogućnosti dovesti ga).

Hrpa playoff momčadi zvat će Dumarsa, ali obzirom na trenutno stanje tržišta, najrealnije je očekivati da Pistonsi preskoče gužvu prijelaznog roka i mirno nastave svojim putem u očekivanju još jednog jack-pota na draftu (Micheal Carter-Williams kao veliki play sposoban čuvati dvojke sjajno bi legao uz šutera kao što je Knight, a to bi samo naglasilo zanimljivu podjelu snaga u momčadi koja i pod košem ima jednako hibridnu kombinaciju).

25. HORNETS (2835)

ŠTO IM TREBA – startna trojka, iako je njima u ovoj fazi svaki talent dobro došao

ŠTO MOGU PONUDITI – jednog od sporednih visokih ili Aminua

26. SUNS (2830)

ŠTO IM TREBA – smisao, ali i startni talenti na dvojci i četvorci

ŠTO MOGU PONUDITI – odluče li se na pravi rebuilding, imaju najboljeg centra u ponudi (Gortat) i jednog od boljih swingmana (Dudley)

Izađu li Sunsi iz ovog prijelaznog roka bez pomlađene momčadi i bez viška pickova na idućem draftu, netko treba dobiti otkaz.

27. KINGS (2705)

ŠTO IM TREBA – sve osim Cousinsa

ŠTO MOGU PONUDITI – Tyrekea Evansa

Očito je kako Evans neće dočekati najbolje godine u Sacramentu, stoga zašto ne pokušati dobiti nešto zauzvrat? Za momčad poput Kingsa koja još nema nikakvu viziju odricanje od takvog talenta ne bi bilo katastrofalno zbog sklonosti ozljedama i manjkavosti u igri (poput nesposobnosti da zabije skok-šut), ali neka playoff momčad u Evansu bi mogla dobiti izuzetnu opciju s klupe.

28. WIZARDS (2380)

ŠTO IM TREBA– zdravi Wall, novi GM, prvi pick na draftu

ŠTO MOGU PONUDITI – možda da budući prvi pick pretvore u novog istrošenog veterana?

Šalu na stranu, Wizardsi su toliko očajno posloženi da im je taj budući prvi pick neophodan. Nene ima prevelik ugovor da bi ga netko želio, ali nije ni bitno jer, uz malo sreće, Wizardsi dogodine mogu biti playoff momčad. S Wallom i Bealom od prvog dana u backcourtu, s Neneom i npr. Nerlensom Noelom, uz podršku Arize i Okafora te još nekoga od hrpe mladih i žilavih igrača koje su okupili (zanimljivo, nitko ne njihovom rosteru ne može zabiti, ali svi redom spadaju u kategoriju obrambenih specijalaca), ovo može biti momčad koja se bori za playoff već iduće sezone. Opet su imali više sreće nego pameti – problemi s ozljedama olakšali su im put do visokog lutrijskog picka i omogućili im da usprkos lošim potezima poput dovođenja Okafora i Arize ipak poslože jezgru budućnosti oko tri top picka (ove godine mogu biti najmanje četvrti). Još da su pogodili s Veselyem...

29. CAVS (1985)

ŠTO IM TREBA – sve, ali jedan pošteni stoper na boku i back-up play dobro bi došli već sada

ŠTO MOGU PONUDITI – snimke Varejaovih utakmica iz prvog mjeseca sezone

Oporavi li se Varejao do prijelaznog roka, još uvijek se mogu nadati da će za njega uhvatiti nešto više od prolaznog talenta (možda nekog mladog igrača koji nema prostora za razvoj u trenutnoj situaciji ili poneki draft pick). Međutim, obzirom da imaju rupe na sve strane – od back-up playa preko bokova – svaki dokazani NBA veteran je dobrodošao. Pod uvjetom da se ne preziva Walton, Gee, Miles ili Pargo.

30. CATS (1725)

ŠTO IM TREBA – mladi visoki koji može zabiti u post up situaciji

ŠTO MOGU PONUDITI – sumnjive swingmane

Naravno, nitko nije lud dati kvalitetnog igrača samo tako, ali opet su potencijalni partneri Bucksi. Jedan od njihovih visokih (Udoh? Sanders?) sjajno bi došao ovoj mladoj momčadi da nastavi put ka relevantnosti, a u Milwaukeeu bi bek poput Hendersona ili možda Reggiea Williamsa pomogao da se pojača naslabiji dio momčadi, rotacija na boku.

17Sep/125

RANKING THE PLAYERS, PART THREE (35-74)

Posted by Gee_Spot

TREĆE OPCIJE

35. TONY PARKER (Spurs), 79 bodova

Iako je i sam imao limitiranu minutažu, pored ozlijeđenog Ginobilia i dodatno čuvanog Duncana Tony je povećao volumen brojki, ali ne i učinkovitost. Što je i logično, obzirom na godine - Tony je to što je, izuzetan realizator iz driblinga, a povećana uloga u napadu ne može ga izdignuti iznad postavljenih standarda obzirom da ostali aspekti igre (obrana, kreacija za druge, šut) ostaju na za njega već davno definiranim prosjecima.

36. PAUL MILLSAP (Jazz), 79 bodova

Slično kao i kod Jeffersona, nad Millsapom je mali upitnik zbog konkurencije na poziciji u momčadi (nadam se da će Corbin odustati od guranja Paula na trojku kako bi otvorio više minuta Favorsu) te zbog obrane, ali godine (26) i razina talenta (sjajan asistent i kreativan strijelac) jasno kažu kako će Millsap nastaviti igrati košarku života.

37. TYSON CHANDLER (Knicks), 79 bodova

Kada je zdrav, Chandler donosi kvalitetnu obranu i skok, uz izuzetnu napadačku realizaciju (uglavnom sve zakuca). Iako je popravio slobodna, što mu je pomoglo da konačno dođe do veće minutaže, i dalje je bezopasan na dva metra izvan reketa, ali usprkos limitima (nema dribling, a ni zrnce kreacije u igri), u onome što radi dobro, Tyson je toliko iznad prosjeka da se iz skupine igrača zadatka (u koju pripada po skupu vještina koje posjeduje) bez problema zacementirao kao rasna treća opcija.

38. RUDY GAY (Grizzlies), 78 bodova

Gay je lani imao jednu od gorih sezona karijere, tako da mu sistem predviđa oporavak i korak naprijed. Najbolje godine su pred njima, a lanjski pad možemo pripisati ozljedi i propuštenim utakmicama od godinu ranije, kao i prilagodbi na novi stil igre Memphisa u kojem se od vanjskih i bočnih igrača uglavnom traži stalno kretanje. Nema razloga sumnjati da će u idućoj sezoni sve skupa izgledati puno bolje, a time će se i Gayev učinak vratiti u znatno bolju poziciju (da je ranking u obzir uzimao samo lanjsku sezonu, Rudy bi se našao 20-ak mjesta niže).

39. TY LAWSON (Nuggets), 78 bodova

Tri sezone konstantnog rasta i lanjska eksplozija nakon preuzimanja kontrole nad napadom Denvera vjerojatno znače da je Lawson došao do svog plafona (niski brzanci koji više gledaju svoj šut nego suigrače sazrijevaju brže od ostalih tipova playmakera). Međutim, to što će se rast ubuduće zaustaviti, ne znači da će doći do pada - kao izuzetno kvalitetan šuter i iznenađujuće koristan obrambeni igrač, Lawson ostaje temelj Karlovih planova.

40. JOAKIM NOAH (Bulls), 77 bodova

U sjeni Roseovih problema i razočaranja Boozerom, Noah je odigrao najbolju all-round sezonu karijere, dakle najbolju sezonu uopće. Konačno je ostvario pozitivne obrambene učinke (za razliku od mita po kojem je Noah sjajan obrambeni igrač, a koji se bazira na njegovoj aktivnosti i srčanosti, brojke do prošle sezone jasno govore kako je Noah bio negativan obrambeni igrač i u 1 na 1 situacijama i u zonskim rotiranjima), dobio je više prilike koristiti odličan osjećaj za asist, a postao je i prijetnja na otvorenom šutu s vrha lakta. Dodaj na to standardno sjajan skakački učinak i jasno je kako Noah u 26-oj godini konačno počinje igrati košarku kao pravi centar. Još da počne raditi na sebi preko ljeta i da se koncentrira isključivo na igru...

41. STEPHEN CURRY (Warriors), 75 bodova

Vječno načeti Curry lani praktički nije ni ostavio traga (igrao jedva trećinu sezone), ali obzirom na ono prikazano u prve dvije (tijekom kojih također nikada nije bio 100% spreman) sistem ne ostavlja sumnje kako se radi o rasnom igraču. Šut i kreacija na takvoj su razini da bi bez problema bio u kategoriji iznad, samo da su mu obrambene brojke bolje. Uspije li ikada pronaći idealan balans između zdravlja i uloge u momčadi, nema sumnje kako će biti all-star igrač - tek su mu 23.

42. MARCIN GORTAT (Suns), 75 bodova

Gortatov sjajan realizatorski učinak će bez Nasha definitivno pasti, ali ne očekujte Titanic - čak i u Orlandu, dok je bio zamjena Dwightu, Gortat je ostvarivao dojmljive učinke kao strijelac i skakač, pa nema razloga sumnjati da se nešto slično neće nastaviti uz Dragića. Njegov problem je limitiranost, ako ne zabija u reketu ili ne kupi skokove, nema kako pomoći momčadi. Pregled igre i osjećaj za asist su mu nepostojeći, obrambeno je tipični Euro visoki (prelako ga je uhvatiti izvan pozicije), a nema ni šut da si malo otvori reket.

43. LUOL DENG (Bulls), 75 bodova

Sistem Dengu predviđa puno bolju sezonu od lanjske čisto zbog povratka na standard - lani je, ponajviše zbog ozljede, Deng imao najgore izdanje u zadnje četiri sezone. Čovjek je fantastična 3&D opcija (šut i obrana su najbolji aspekti njegove igre), a bez Rosea će još jednom imati prilike pokazati se i kao kompletni all-round talent (solidan kreator). Dakle, bude li zdrav, nema razloga da još jednom ne zakuca na vrata all-star susreta, neovisno o tome kakve rezultate Bullsi ostvarivali.

44. DANILO GALLINARI (Nuggets), 74 boda

Iako je propustio dosta utakmica zbog ozljeda, Gallinari je lani imao istu sezonu kao i godinu ranije. Solidan all-round sa samo jednom manom - ne skače. Ali, s puno potencijala možda čak i za kvantni skok. Naime, njegova kreacija u kombinaciji sa šutem vrlo lako bi mogla postati ubojita ostane li konačno zdrav i uspije li još više poboljšati onaj Pierceovski skok-šut unazad. Na kraju krajeva, tek su mu 23.

45. LOUIS WILLIAMS (Hawks), 73 boda

Koliko je dobre brojke u svojoj limitiranoj combo roli ostvarivao Williams, najbolje vam govori činjenica da je upao u top 50 usprkos tome što je imao ogromnu količinu negativnih bodova zbog minutaže i konteksta. Iako nije sjajan ni kao šuter ni kao asistent, njegova kreacija je debelo iznad prosjeka, a i obrambeno je u stanju odigrati ključne minute na obje vanjske pozicije. Naravno, u Sixersima je imao definiranu rolu koja ga je dovela do toga da ga sistem smatra najboljim šestim igračem lige, a pitanje je kako će ga koristiti u Atlanti. Sistem nema kristalnu kuglu, stoga je u projekciju nove sezone uključio iste minute u istoj ulozi, ali gužva na vanjskim pozicijama Hawksa je takva da je teško išta prognozirati prije nego počne sezona.

46. ANDREI KIRILENKO (Wolves), 73 boda

Kirilenko ima godinu pauze jer nisam imao pojma kako preračunati njegove Euroligaške brojke, ali usprkos tome situacija je poprilično jasna. Kao swingman ne baš sjajnog šuta koji je prošao 30-u, AK-47 gotovo sigurno više neće biti all-round monstrum kakav je bio u mladim danima u Jazzu (već 2010. bila mu je najslabija sezona u NBA), a i teško će ostati na parketu cijelu sezonu. Ipak, obzirom na pozitivno okruženje u Minnesoti, njegova kombinacija obrane, osjećaja za asist i stalnog kretanja u napadu, definitivno bi trebala ostati na razini zadnjih izdanja u dresu Jazza, a to znači da će Andrei opet biti pouzdana treća opcija momčadi koja se bori za playoff.

47. KEVIN MARTIN (Rockets), 73 boda

Ozljede i kilometraža zasigurno će kroz koju godinu Martina pretvoriti u igrača na izlazu iz NBA lige, ali za računati na tako nešto već iduće sezone još je prerano. Barem tako smatra sistem koji ga nakon lanjske loše sezone smatra jednim od kandidata za oporavak. Kao vanserijski šuter i pouzdan kreator, Martin ima vrijednost i dovoljno talenta da opet bude granični all-star, pitanje je samo može li se realizirati u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalaze Rocketsi.

48. SERGE IBAKA (Thunder), 72 boda

Ibaka u novu sezonu ulazi s novim ugovorom kao sjajan obrambeni igrač, pouzdan skakač i sve bolji strijelac. Kontekst (četvrta opcija), manjak kreacije i šuta te mladost (22 godine) kažu da je kvantni skok isključen, ali dodatni napredak u onome u čemu je već izuzetan (pogotovo obrani) realno je očekivati.

49. GERALD WALLACE (Nets), 72 boda

Wallace je u jednoj čudnoj sezoni doživio mali pad, ali ništa toliko ozbiljno da bi se trebali brinuti, ma kako njegove godine i stil igre zvali na oprez. Od njega treba očekivati još jednu tipičnu Wallaceovsku sezonu, a sistem to temelji ponajviše na odličnim all-round brojkama (koje su iznad svakog konteksta) - Gerald nema ni jednu negativnu stranu, čak je i šuterski postao prosjek, a obrambeno je top klasa na bokovima.

50. GREG MONROE (Pistons), 72 boda

Već u svojoj drugoj sezoni u ligi Monroe se nametnuo kao jedan od mladih igrača na kojima treba držati oko - ne samo da je nabijao sjajne brojke što se tiče poena i skokova, već se potvrdio kao odličan asistent i sve bolji šuter s poludistance. Problem je obrana, točnije onaj već klasični nedostatak brzine za igrati izvan reketa, ali to je minimalan razlog za brigu obzirom na samo 22 godine i učinak koji govori kako su se Pistonsi dočepali nešto sirovije verzije Ala Jeffersona.

51. RAY ALLEN (Heat), 72 boda

Dobri stari Ray pokazuje minimalne znakove usporavanja, do ozljede je igrao na razini na kojoj je od prvog dana u Bostonu. Obzirom da će preseljenjem u Miami imati još manje odgovornosti i da će se u miru moći posvetiti 3&D aspektima igre, za očekivati je kako će se mirovina odgoditi do daljnjega. A to znači da je Miami upravo dodao na svoj roster četvrtog rasnog igrača koji će dobiti sve one minute koje su prošle sezone pale u ruke puno lošijim opcijama.

52. NENE HILARIO (Wizards), 71 bod

Ogroman ugovor i sklonost ozljedama nisu bile faktori po kojima se računao konačni poredak, jer da jesu, Nene bi zasigurno bio puno niže. Izuzetno svestran visoki igrač (šut mu je jedina negativna kategorija u bodovanju vještina, sposoban realizator te pouzdan skakač, obrambeni igrač i asistent), ali igrač koji je prošao zenit karijere što su u Denveru mudro prepoznali (njegova putanja ne poklapa se s onom Galinaria i Lawsona). Ako već od njega ne možemo očekivati da odigra iznad prosjeka na koji nas je navikao, možete se kladiti kako će njegovo prisustvo barem pomoći Wallu da konačno napravi korak naprijed.

53. DAVID WEST (Pacers), 70 bodova

David West je drugi visoki igrač u ovom rangiranju koji je u svim kategorijama solidan. Baš kao i Marc Gasol, West je all-round prosjek od glave do pete, uz jedan minus u odnosu na Marca - prošao je 30-u.

54. PAUL GEORGE (Pacers), 69 bodova

Već u drugoj sezoni dokazao je kako sigurnim koracima grabi prema vrhu, stoga je dogodine logično očekivati još jedan korak naprijed, ako ne i skok (i to kvantni). Učinak koji možemo vezati uz fizikalije mu je fantastičan, ali ništa lošije nisu ni vještine. Već sada George je fenomenalna 3&D opcija, a čak i u toj limitiranoj ulozi uspio je pokazati atribute igrača koji zna stvoriti višak te kreirati za sebe i druge.

55. KYRIE IRVING (Cavs), 69 bodova

Nakon sjajne rookie sezone nije bilo druge nego Irvinga usporediti s najkvalitetnijim lutrijskim pickovima ikada. Već sam rekao kako je nezahvalno rangirati igrače sa samo jednom godinom iza sebe zbog manjka podataka, ali ako je povijest ikakav pokazatelj, Irvingove brojke govore kako će mali, zbog svoje vanserijski kvalitetne kombinacije vanjskog šuta i kreativnosti, za dvije sezone biti rasna prva opcija u rangu Derricka Rosea, samo još učinkovitija.

56. NICOLAS BATUM (Blazers), 69 bodova

Već četiri sezone Batum polako stasava, međutim kako tijekom tih 4 sezone nije bilo značajnih iskoraka u kvaliteti već samo u minutaži, sistem ne vjeruje da će doći do eksplozije. Ipak, i ovakav kakav je, Batum je prekvalitetan da bi se i dalje zadržao u 3&D ulozi koju je igrao kod McMillana, a njegova kombinacija izuzetne obrane i kvalitetnog šuta čine ga idealnom trećom opcijom u stilu Luola Denga.

57. CARLOS BOOZER (Bulls), 68 bodova

Ako isključimo novac i sklonost pružanju najgorih partija kada je najvažnije (ovo prvo nisam smatrao bitnim za ovakav tip izbora, ovo drugo na žalost još nismo u stanju objektivno izmjeriti iako se radi o ništa manje bitnom aspektu igre od npr. šuta), Boozer je imao solidnu sezonu za čovjeka svojih godina, pružajući izvrsne skakačke i šuterske partije. Da se odlično uklopio u napad Bullsa pokazuju i njegove asistentske brojke koje su najbolje u karijeri, a da Bullsima ipak nikada neće pružiti ono što im treba, dokazuju njegovi obrambeni učinci koji su blago rečeno mizerni.

58. ROY HIBBERT (Pacers), 66 bodova

Hibbert je konačno odigrao konstantnu i kvalitetnu sezonu, ali skromna minutaža koštala ga je boljeg plasmana (npr. da je imao 36 minuta po utakmici završio bi ispred Grega Monroea na ovoj listi). Međutim, daljnji napredak je očekivan, iako spor (Roy nema fizikalije za izvesti kvantni skok) - sistem ga i dalje ne vidi kao igrača vrijednog maksimalnog ugovora kojega je upravo potpisao, ali to ne znači da se jednoga dana neće razviti u odličnog centra. Na njegovoj strani su još uvijek godine (25) i prije svega all-round razina talenta - doda li šut solidnoj realizaciji u reketu, kvalitetnoj obrani i izuzetnom osjećaju za asist, napredak će biti još izraženiji.

59. KYLE LOWRY (Raptors), 66 bodova

Novi playmaker Raptorsa trebao bi po svim pokazateljima nastaviti pružati partije života koje je prezentirao u Houstonu dok ga nije uhvatila misteriozna bolest koju neki nazivaju mekhejlitis.

60. AMARE STOUDEMIRE (Knicks), 66 bodova

Kako su neki nisko pali. Da se razumijemo, Amare je tu gdje jeste samo zato što sistem vjeruje kako se onakva sezona poput lanjske ne može ponoviti, odnosno kako će nakon privremenog skretanja Stoudemire opet pronaći put do glavne rute. Samo, obzirom na ozljede koje ga već po defaultu napadaju, a pogotovo obzirom na lanjske partije koje su bile ispod razine NBA startera (Amare je bio potpuno beskoristan igrač u svakom segmentu košarke), pitanje je da li je u njemu išta ostalo. Dakle, ovo je optimistična verzija u kojoj Amare pronalazi načina pomoći momčadi barem kao treća opcija u napadu.

61. ANDERSON VAREJAO (Cavs), 65 bodova

Dok ga ozljeda nije izbacila iz stroja, Andy je imao svoju klasičnu Varejaovsku sezonu kao rasni skakač i pouzdani obrambeni igrač koji će tu i tamo zabiti otvoreni šut. Iako je s razlogom ispod Noaha i Chandlera, radi se o istom tipu igrača, šljakerima za popuniti petorku koji su toliko dobri u tome što rade (kontrola skoka i reketa) da se lakoćom izdižu u kategoriju iznad. Varejao ipak ima najmanju vrijednost zbog sklonosti ozljedama i 30-oj pred vratima.

62. RODNEY STUCKEY (Pistons), 64 boda

U sjeni poraza Pistonsa, Rodney Stuckey se razvio u jednog od boljih combo-bekova u ligi. Danas je očito kako Dumars u njemu nije pronašao novog Billupsa, ali jeste all-round napadača koji zabija lakoćom, a zna i kreirati za druge, plus u stanju je jednako solidno čuvati obje vanjske pozicije.

63. MIKE CONLEY (Grizzlies), 64 boda

Playmaker Grizzliesa uvijek će biti najslabiji obrambeni igrač svoje momčadi, ali u svemu ostalome je itekako koristan. Iako je godinama za njega važilo kako se radi o igraču koji je u svemu solidan, a u ničemu odličan, s vremenom se Conley specijalizirao za 3&A ulogu (puca trice i asistira) koja je ključna za momčad koja nema vanjski šut.

64. ANDREW BOGUT (Warriors), 64 boda

Obzirom da imamo popriličan uzorak koji nam priča priču o Bogutu, slobodno možemo reći kako se radi o igraču koji nikada neće opravdati onaj prvi pick kojim je izabran. U svoju košarkašku zrelost ulazi kao igrač koji se više nema što dokazivati, već jednostavno mora ostati na parketu. A kada je na parketu, Bogut je jedan od najboljih defanzivaca lige, pouzdan skakač i strijelac te izuzetno kvalitetan asistent. Ukratko, pravi centar koji bi, ako se sve poklopi, vrlo lako mogao nadići ovu kategoriju. Ali, isto tako bi mogao i ispasti iz nje.

65. DAVID LEE (Warriors), 64 boda

David Lee je all-round majstor s jednom, ali ogromnom manom - nije u stanju čuvati ni stolicu. Možda se njegove obrambene brojke konačno poprave s Bogutom iza leđa, što bi moglo značiti i nešto bolji plasman u budućim izborima, obzirom da njegova kombinacija skočnosti, nesebičnosti i lakoće postizanja koševa to zaslužuje.

66. TAJ GIBSON (Bulls), 62 boda

Usprkos skromnoj minutaži u Bullsima i gomili negativnih bodova koja ide uz to, Taj se lansirao u treće opcije na leđima odličnog all-round učinka. Ok, nije baš sjajan napadač, iako ima dovoljnu dobru igru pod košem i solidan šut s poludistance, međutim njegova najveća snaga su ionako dominacija u obrani (izuzetan u svim njenim fazama) i skoku (u oba smjera).

67. CHAUNCEY BILLUPS (Clippers), 62 boda

Dobri stari Chauncey lani je odigrao premalo minuta da bi ih uzeli za ozbiljno, što je dobro obzirom da ih je odradio sjajno - da je odigrao cijelu sezonu u ritmu u kojem ju je počeo, opet bi se našao u top 50. Kao i većina hall of fame igrača, Billups i pod stare dane uvijek pronalazi načina biti koristan bez da šteti momčadi, s tim da se ovaj put možda ipak nalazimo u situaciji protiv koje neće moći ni Chaunceyevo ogromno srce zajedno s još većim mudima. Naime, sistem nema ništa protiv 35 godina starog beka obzirom na minimalne padove tijekom godina i lakoću kojom ovaj uspijeva ostati koristan (prije svega kao šuter i izvođač slobodnih), ali sistem ne računa da je čovjek lani strgao Ahilovu tetivu, što je ozljeda od koje se nije lako oporaviti ni kada si u top formi, a pogotovo kada si veteran s 15 godina iza sebe (od čega ih je barem 10 vrhunskih).

68. NIKOLA PEKOVIĆ (Wolves), 61 bod

Pravi Peković zasigurno nije onaj balvan iz prve NBA sezone koji nije mogao napraviti korak lijevo ili desno bez da napravi faul. Ali, da li je pravi Peković onaj lanjski majstor koji nije promašio zicer cijelu sezonu i koji je pritom hvatao gomilu skokova? Pojma nemam, X-files bi rekli da je istina negdje u sredini, ali Peković je lani bio predobar da bi sredina bila odgovor. Uzmemo li lanjsku sezonu kao iznimku od pravila (iako nemamo pojma koje je pravilo), odnosno dodamo li joj očekivanu regresiju po uzoru na centre u NBA koji su u jednu godinu napravili skok od jedne kategorije (naravno, nismo u obzir uzeli one koji su napravili Pekovićevski skok jer takvih nema, nitko nije skočio iz dodavača ručnika u rasnu treću opciju preko noći), ispada da će budući Pek biti nešto slabiji od lanjskoga, ali će i dalje ostati pouzdana opcija u reketu i kvalitetan skakač (a za očekivati je i bolji obrambeni igrač, barem u 1 na 1 situacijama).

69. GORDON HAYWARD (Jazz), 61 bod

Hayward je briljirao u drugom dijelu svoje druge sezone u ligi, a takav rast učinka uz izuzetne all-round brojke (plus igrač u svemu osim kao skakač) predviđaju mu dodatni korak naprijed. Iako će ga u Jazzu i dalje prvenstveno koristiti kao pouzdanu 3&D opciju, izgleda kako su u malom pronašli pravi dragulj sposoban dati i puno više.

70. KRIS HUMPHRIES (Nets), 61 bod

Skakanje i zabijanje onoga što se mora, to je priča Humphriesove karijere. Uz pojačanja koja su sletila u Brooklyn, i jedno i drugo bit će lakše nego ikada, a od tuda i bonus bodovi u sistemu - pored Lopeza koji ne skače i pored nepostojeće rotacije visokih, Humphries bi se trebao potvrditi kao vodeći garbage man u ligi i ključni visoki u svojoj momčadi.

71. KENNETH FARIED (Nuggets), 61 bod

Kakva sjajna rookie sezona. Faried je pregazio sva očekivanja i postavio ljestvicu do te mjere visoko da njegov učinak iz prve sezone možemo smatrati mjerilom za Anthonya Davisa (Davis je definitivno bolji obrambeni igrač i all-round talent, ali dohvati li u prvoj sezoni brojke Farieda, ne samo da će lakoćom osvojiti naslov rookiea godine, već će pomoći Hornetsima da od prvog dana budu u borbi za playoff). Naravno, pola sezone sjajne igre nisu mjerilo, stoga su očekivanja postavljenja na razumniju mjeru, u skladu s draft pedigreom, ali čak i pri takvom smanjenom prilivu bodova, Fariedovo lansko izdanje bilo je dovoljno da ga izbaci u kategoriju trećih opcija.

72. ELTON BRAND (Mavs), 61 bod

Zanimljivo, dobri stari Brand tek je drugi igrač Mavsa na listi. Brand je imao problematičan prelazak iz faze nirvane u fazu poslije, što zbog ozljede koljena, što zbog promjene sredine, ali zadnje dvije godine se priviknuo na novu ulogu u ligi i predstavlja još jednoga u nizu sjajnih visokih igrača koji su se uspješno transformirali iz all-stara u pomoćnu radnu snagu koja dobro dođe šampionskim momčadima (sjetimo se samo Antonia McDyessa). Nažalost, Dallas nije jedna takva.

73. JASON TERRY (Celtics), 61 bod

Jedan od najboljih šestih igrača u ligi i dalje može lakoćom kreirati šut za sebe u drugoj postavi, a ako treba zaigrati i back-up playa. Također, obzirom da se u Dallasu potvrdio kao pouzdan zonski branič, prelazak u sistem Bostona trebao bi biti lagan u oba smjera. Veteranski staž ne bi trebao biti značajniji problem, barem ne dok ga se koristi u ovoj već etabliranoj ulozi stručnjaka za drugu i četvrtu četvrtinu.

74. ERSAN ILYASOVA (Bucks), 61 bod

Lanjska šutersko-skakačka eksplozija lansirala je Ilyasovu u prvo ime Bucksa, što je titula koju bi ovaj trebao nastaviti nositi obzirom na situaciju u momčadi. Što nije nužno dobra vijest za navijače Milwaukeea (ako takvi uopće postoje), pogotovo zato što postoje realni upitnici nad njegovom stvarnom razinom kvalitete (lani je igrao za ugovor), a čak se u pitanje dovodi i njegov rodni list (s 24 godine, Ilyasova nije kandidat za regresiju, ali ako su one sumnje da ima barem 3-4 godine više osnovane, onda se lanjska sezona može tumačiti kao labuđi pjev nakon kojega slijedi logičan pad).

19Jul/120

30 FOR 30: MEMPHIS

Posted by Gee_Spot

SCORE: 41-25

MVP: Marc Gasol

X-faktor: Zach Randolph

Memphis je u skraćenu sezonu ušao pun samopouzdanja. Nakon što su pola godine ranije izbacili Spurse u prvom krugu i odvukli polufinalnu seriju Zapada s Thunderom do sedme utakmice bez Rudya Gaya (ostvarivši pozitivan score 7-6 usprkos ispadanju), Grizzliesi su odlučili zadržati jezgru na okupu. Marc Gasol je dobio treći maksimalan ugovor (Gay i Randolph vlasnicu su preostala dva) što je značilo da su za iduće četiri godine popunili salary cap ugovorima sa samo 4 igrača (tu je i Conleyevih 8 milijuna po godini), ali radilo se o logičnom potezu. Naime, nagledali smo se raznih pokušaja okupljanja novih Pistonsa, ali nitko se još nije toliko približio okupljanju petorke sposobne donijeti naslov bez pomoći franšiznog talenta (Miami za isti novac ima Veliku Trojku, a ne Post-Pistonse, ali to je za neku drugu priču).

Recept je, doduše, nešto drugačiji. Randolph je pljunuti R. Wallace po lakoći kojom trpa i problematičnoj prošlosti (nažalost po Memphis, ne i po sjajnoj igri u obrani), ali Gasol je totalna suprotnost B. Wallaceu (dominira all-round učinkom umjesto obranom), Conley Billupsu (playmaker koji je naučio biti strijelac nasuprot strijelcu koji je naučio biti play), Gay Princeu (prvi je profinjeniji u napadu, drugi dominantan u obrani), a Allen Hamiltonu (stoper koji drži ritam igrom u obrani – strijelac koji daje ritam u napadu). Uloge su tako zamijenjene (centri su centri svega, naravno, ali Billups je lider Pistonsa, a Zach Grizzliesa, Allen i Prince su role playeri, Rip i Gay druge opcije, a Conley i Sheed daju potrebnu dozu graničnog all-star talenta - čak je i Darrell Arthur stilom igre pljunuti McDyess), ali ne i princip.

Istina, Pistonsi u naponu snage bili su bolja momčad, ali ne zaboravimo da Memphis ne samo da još nije stigao u napon snage, nego nije dobio ni poštenu priliku da zaigra zajedno sa svim dijelovima u jednom komadu. Nakon što su godinu ranije ostali bez Gaya za zadnjih 30 utakmica i playoff, ove sezone snovi su im se srušili nakon samo 4 utakmice kada je Zacha izdalo koljeno. Obzirom da su u sezonu ušli bez Arthura (Ahilova tetiva), ovaj udarac doveo je do novog preslagivanja. Marc Gasol morao je ponijeti veći teret u napadu, što je sjajno iskoristio. Izborio je all-star nastup, te, barem po meni, i pravo izbora u treću petorku lige jer, bez njegovih screenova i asista, Memphisov napad pao bi još niže od mizernog 19. mjesta u napadačkom učinku.

Naravno, pritom se i potpuno iscrpio (Hollins mu je povećao minutažu s 32 na 37 minuta), što je odnijelo svoj danak u playoffu kada nije imao snage dominirati protiv obrambeno limitirane visoke rotacije Clippersa. Također, prva opcija postao je Gay, kojemu je veći broj lopti smanjio produktivnost, a taj manjak u napadu protiv Clippersa u prvoj rundi nije se dao maskirati, usprkos još jednom čvrstoj obrani koja je sezonu završila na 7. mjestu uz tendenciju daljnjeg rasta. Conley i Allen zadržali su svoju razinu, posebice u stvaranju laganih košea u tranziciji, međutim, čak ni solidna izdanja Arthurovih zamjena Speightsa i Cunninghama nisu pomogla jer su veći dio sezone mijenjali ne samo Arthura, već i Randolpha.

Doduše, Zach se vratio dva i pol mjeseca kasnije u zadnjoj trećini sezone, odigrao ukupno 28 utakmica, ali vratio se kao pola igrača na kojega smo navikli, onemogućivši tako Memphisu još jedan pobjednički playoff niz. Uostalom, da se vratim još jednom na Clipperse, posebice na sedmu utakmicu koju je Memphis izgubio pred svojom publikom protiv jednako načetih Paula i Griffina. U idealnim uvjetima ovakva šansa se ne propušta, ali kada imate pola Zacha, premorenog Gasola i neprilagođenog Gaya, teško da možete bolje. Mislim, ako niste u stanju vrtiti svoju udarnu akciju, a ta je high-low igra između visokih igrača, osuđeni ste na Gaya kao prvu opciju bez vanjskog šuta (31% za tri i samo 34% s poludistance) i sposobnosti kreiranja prostora suigračima (2.3 asista). Čovjek je atleta koji zna igrati u reketu i ima fizikalije za pružiti potrebno u obrani, ali ako vam je on centar napada, niste ozbiljna momčad.

Ovim detaljima treba dodati i strukturne probleme rostera. Nejasnom odlukom na početku sezone pustili su Vasqueza, junaka prošlogodišnjeg playoffa, u Hornetse te su tako ostali i bez back-up playa (gadno su se prevarili ako su vjerovali da povratnik iz Europe Jeremy Pargo i rookie Josh Selby mogu igrati na NBA razini), a zauzvrat su dobili još jednog napadački limitiranog stopera (Pondextera, zbog kojega su kasnije Sixersima poslali Sama Younga koji je odjednom postao višak).

Naravno, cijelo ovo vrijeme nisu riješili pitanje vanjskog šuta, otežavajući tako dodatno život Gasolu i Gayu u postu jer, osim Conleya i Mayovih bljeskova, nisu imali igrače koji bi raširili obranu protivnika. Mayo je poseban slučaj, odigrao je solidnu sezonu kao strijelac s klupe, svima je bilo jasno da su minute koje će dobiti na obje vanjske pozicije u playoffu ključne upravo zbog tog šuta za tri i sposobnosti da zavrti akciju, ali, umjesto da bude odgovor na sve probleme, on je i sam postao ogroman problem – imao je više izgubljenih od asista (18 naprema 15) i usput je iz igre gađao 27% (29% za tricu). Mislim, kad staviš ovako sve na papir, pravo je čudo da je Memphis i izdržao do sedme utakmice (a nisam ni spomenuo sve problematične poteze koje je tijekom cijele serije vukao trener Hollins koji se iz lanjskog junaka pretvorio u ovogodišnjeg tragičara).

FAST FORWARD

U novu sezonu ulazi se s nešto manje arogancije, ali usprkos svim lanjskim felerima nema razloga za strah. Vrati li se Zach u formu od prije dvije godine, balans u momčadi opet će biti uspostavljen – Gasol će imati koga hraniti loptama s vrha reketa (ili Zacha nakon screena ili cutere s boka), bez da se pre-često mora spuštati u post, a Gay će se vratiti roli sporedne opcije koja bi trebala donijeti pomak u šuterskoj učinkovitosti (više otvorenih šuteva, manje izolacija). Conley će i dalje kontrolirati ritam i paziti da omjer pick igre, tranzicije, post up situacija i spot up prilika bude podjednak, a Allen će biti zadužen za davanje ritma ipak najvažnijem segmentu njihove igre, a taj je obrana - kombinacija dva masivna i pokretna tijela u reketu te tri aktivna i dugoruka igrača uokolo sama po sebi dovoljna je za playoff.

Odlazak Mayoa nije problem obzirom da su lukavo potpisali Jerryda Baylessa, momka koji je zadnje dvije sezone po svim statističkim pokazateljima igrač superioran Mayou u onome što Memphis treba (bolji šuter za tri, usput i pravi combo-bek sposoban igrati playa cijelo vrijeme, ali i trpati znatno boljim ukupnim šuterskim učinkom uz puno više slobodnih bacanja), ali ima jedan problem – nije u stanju ostati zdrav. Mayo je prosječan igrač, ali barem na njega možeš računati svaku večer. Bayless je pak lani opet propustio pola sezone te, usprkos tome što je draftiran iste godine kad i Mayo, na kontu ima 72 utakmice manje. Uspije li ostati zdrav, Memphis s njim riješava dvije muhe jednim udarcem (zamjenu za Mayoa i Vasqueza). Ne uspije li, pitanje je tko će zabiti Mayovih 100 trica godišnje.

A trice su detalj koji ni u ovom prijelaznom roku nije saniran, pitanje swingmana koji može zabijati iz vana i dalje ostaje otvoreno. Prostora na salary capu nemaju, Bayless ih je koštao mini-midlevel, a to znači da ih čeka još jedna godina mučenja u napadu. Srećom, jezgra je potpisana na iduće tri sezone i imaju dovoljno vremena da pronađu formulu uspjeha koja će uključivati i odluku o produženje s Allenom (slobodan igrač dogodine, ponudi li mu netko više od midlevela Memphis vrlo vjerojatno ostaje bez svog lidera, što u neku ruku i ne mora biti loše obzirom da Tony prelazi 30-u, što je za igrače zadatka obično znak da je vrijeme da počnu razmišljati o skromnijim rolama), ali prije svega sagledavanje šire slike i možebitne radikalne poteze. Zachu nije preostalo još puno godina na all-star nivou (ako ih još uopće i ima) te će, ako ih misle iskoristiti, morati pronaći nekoga tko će u Gayu vidjeti nositelja i tko će im zauzvrat dati prijeko potrebnog strijelca iz vana koji stvarno može igrati vani.

JEZGRA: Randolph, Gasol, Gay, Conley, Allen, Bayless, Arthur (63 milje)

ROSTER: jezgra + Cunningham, Speights, Pondexter, Pargo, Selby, Wroten (73 milje)

- trenutna blizina poreza na luksuz znači da su u Memphisu poprilično hrabri kada na ovako malom tržištu koketiraju s penalima (koji su neizbježni, a potpišu li još dva igrača za minimum na koja imaju pravo probit će čak i granicu soft capa i ulaze u teritorij koji im dodatno sužava mogućnosti)

- produženje sa Speightsom nije bilo nužno, mogli su naći sličnu produkciju za manje od 4 milje, ali obzirom da se radi o igraču na kojega imaju prava i zbog kojega nisu morali dirati svoj mini-midlevel, šteta je smanjena (da su doveli nekoga iz vana, ne bi im ostalo dovoljno za Baylessa)

- Arthur se vraća u ulogu prvog visokog s klupe (također ga potpisali preko capa), a to vjerojatno znači da se Haddadi ne vraća (svaki ugovor koji mu daju iznosit će duplo zbog probijene granice od 70 milja)

- lani su mogli zamijeniti Gaya za Ellisa i Wrighta (Warriorsi su sve do drafta tražili startnu trojku), a u budućnosti će to biti sve teže zbog postroženih pravila salary capa (naravno, uvijek će postojati očajne franšize poput Wolvesa spremne preuzeti ovih suludih 56 milja koliko ugovor garantira Gayu u iduće tri godine, ali poanta nije samo da ga se riješe – iako će i to možda biti slučaj za godinu dana – već da zauzvrat dobiju nešto više od npr. Ridnoura, Williamsa i Budingera)

- kad smo već kod Wolvesa, bilo je riječi o zamjeni Cunninghama (koji je povratkom Arthura nepotreban kao četvrti krilni centar i treći pick & pop visoki s klupe) za njihovog šutera Ellingtona, ali nikakvih službenih potvrda ovog tradea u ovom trenutku još nema (Ellington je jednodimenzionalni šuter od kojega nema previše koristi, ali ima više smisla u Memphisu od Cunninghama)

7Apr/125

THE THIRD OPTION

Posted by Gee_Spot

U ovoj zgusnutoj sezoni jedna stara izreka mogla bi se pokazati točnijom nego ikada ranije. Obrana i skok donose naslove, govorili bi NBA fanatici, naglašavajući time činjenicu kako je u playoffu od talenta često važniji voljni moment i karakter s jedne strane, odnosno čvrsta i potentna unutarnja linija s druge.

Noćašnje pobjede Pacersa i Grizzliesa iz konteksta regularne sezone nisu ništa više od toga – pobjede u regularnoj sezoni. Međutim, ako ste redovni NBA promatrač, ne možete propustiti uočiti par trendova:

- demaskiranje Miami Heata kao poboljšane momčadi u odnosu na lani, usprkos svoj priči o ubrzanju igre i korištenju posta i dalje imaju rupu pod košem i slabašnu rotaciju

- otkrivanje Pacersa kao jedine istinske plutajuće mine na Istoku zahvaljujući dominantnoj obrani reketa i izuzetnoj realizaciji pod košem

To da je Memphis zbog svoje unutarnje linije nezgodan matchup Miamiu nije novost, ali novost je da Memphis dobiva obrise momčadi kojoj dominacija pod košem čak i nije potrebna da se suprostavi Heatu, iz razloga što su tijekom proteklih par tjedana rješili najveće mane – dubinu rotacije i fluidnost napada.

Ovo prvo sanirano je povratkom Zacha i njegovim instaliranjem u ulogu prvog visokog s klupe. Kada imaš mogućnost uvoditi dva strijelca kakvi su Randolph i Mayo, ne moraš se bojati za podbačaj druge petorke, već upravo suprotno, možeš računati na stvaranje dodatne prednosti. Pogotovo se to vidi protiv ekipa poput Heata koje imaju jednu jedinu funkcionalnu petorku, a čak i ta je pod upitnikom obzirom na manjak poštenog centra.

Bez obzira potraje li ovaj eksperiment za Zachom, Memphis se ne mora brinuti za klupu jer se na njoj iskristaliziralo nekoliko izuzetnih igrača – uz Mayoa zaduženog za instant napad, tu su i čvrsti bočni stoper Pondexter (za razliku od lanjskog swingmana Younga može zabiti i tricu iz kuta) i energetska bomba Cunningham (tko se još sjeća Arthura?). Dodaj Speightsovu iskoristivu širinu i masu, dodaj Arenasa koji je treću utakmicu za redom pokazao da ima vatre u nogama (ne sjećam se da ikada obranu igrao s ovakvim žarom) i ispada kako Memphis konačno ima korisnu drugu petorku.

Obrana je odlična, dubina je riješena, dakle što je s tim često kilavim napadom? Kada im šut upada kao noćas, Memphis je nepobjediv (iako, obzirom na energetsku razinu Heata, ovu utakmicu su mogli dobiti čak i ispodprosječnom napadačkom partijom, samo na račun hearta, grita i grinda). Problem je što im šut uglavnom ne upada kao noćas.

Grizliji su u donjoj trećini lige po ukupnoj efikasnosti u napadu, a u donjoj šestini po efikasnom postotku šuta. Naravno, najveći dio problema leži u nedostatku šuta za tri (Arenas sigurno neće gađati 4-5 od sada pa do kraja playoffa), ali i u slabašnom postotku slobodnih. Memphis jednostavno puca previše dugih dvica, a baziranje napada na najmanje bitnom šutu u košarci nije dobra osnova. Skok u napadu i vrhunska kontrola lopte pokrivaju dobar dio minusa, ali, dok Hollins ne izbalansira napad, nad glavom će im visiti ta nesposobnost gomilanja koševa.

Stvar je poprilično jednostavna – napad Memphisa se zasniva isključivo na tranziciji koja polazi od fenomenalnih reakcija u obrani. Tu i da hoće ne mogu postati još bolji. Pick & roll vrte učestalo kao i bilo koja druga momčad, ali uz užasne postotke – za dominantnu pick igru nemaju dovoljno eksplozivne visoke, plus prečesto se odlučuju za pop i (opet) šut iz vana. U spot up situacijama su očekivano jalovi iz razloga što nemaju šutere.

Ako ćemo zaključiti kako tranzicija kompenzira lošu pick igru i loš šut, odnosno ako ćemo to prihvatiti kao dio identiteta koji se ne da mijenjati u hodu, kao njihov glavni problem nameće se izolacija, odnosno manjak post igre. Ili, ako hoćete doslovno, previše Rudy Gaya, a premalo Gasola i Zacha. Gay nije superstar koji zaslužuju ovoliko 1 na 1 šansi koliko mu ih Hollins pruža, a posebice je nepotrebno da riješava postavljene napade 1 na 5 jurišima. Istina, veći dio sezone igrali su bez Randolpha i tu leži razlog manjem broju spuštanja lopte u post nego što su nas navikli, ali zar u neku ruku i stavljanje Zacha u ulogu rezerve ne govori o tome da za njega uz Gaya nema dovoljno lopti?

I noćas protiv Heata Gay je radio po svome, potrošio najveći broj akcija bez ikakvog efekta, pretvorivši onu lanjsku osnovu Zach-Gasol u drugu opciju. Što nema apsolutno nikakvog smisla, pogotovo zato što Gay u tome što radi nije vrhunska klasa. Uglavnom, dok se ne smanji broj izolacija i nepotrebnih šuteva, a poveća ono što im dokazano ide dobro poput igre u postu, Memphis će ostati plutajuća mina. Ipak, u svemu ovome dobra vijest je što sve ovisi o njima samima i što dokazano znamo da su u stanju opet biti low post mašina. Sad je samo na Hollinsu da to nekako iskomunicira s Rudyem ("Gay, ne budi gay"), a da pritom ne izgubi njegovu energiju koja je neophodna u obrani i tranziciji.

Dobar dio ovoga što sam govorio za Memphis vrijedi i za Pacerse. Sjajna obrana i često ne baš sjajni napad, uz bitnu razliku – Pacersi su bolja tricaška momčad i puno lakše dolaze na liniju slobodnih. Doduše, nemaju dominantnu kontrolu nad loptom na obje strane parketa kao Memphis, a niti vrhunski napadački skok, ali sve to nadoknađuju nešto boljim balansom u napadu i jasnom podjelom uloga.

Taj balans polazi prvenstveno od čudesnog pokusa kojega je Larry Bird uspio sprovesti u djelo, a tiče se instalacije dvije trenerske filozofije u jednu momčad. Naime, iako je Frank Vogel nominalno glavni trener, nije nikakva tajna da je za napadačku igru zadužen uglavnom Brian Shaw. Uz dosta muke, Shaw je čak i bez treninga, kao jedini učenik Phila Jacksona trenutno s poslom, uspio postaviti post igru kao osnovu napada i sveo izolacije i isforsirani šut na minimum.

Teško da možemo govoriti o klasičnom trokutu obzirom na manjak kretanja i međusobnog razigravanja, ali činjenica je kako su od tipične Pitinovske momčadi (presing i trica, instalirani od strane dva Pitinova pulena, bivšeg trenera O'Briena i sadašnjeg Vogela) Pacersi tijekom vremena postali isključivo post up momčad s ne nužno efikasnim, ali fluidnim napadom koji se zasniva na nekoliko temelja.

Prvi i najvažniji je igra preko Hibberta kroz post. Iako Roy nije dominantan centar, njegova old school igra leđima i pravovremeni asisti ključ su izuzetne realizacije u reketu, ali dovode i do kvalitetnih spot up situacija u kojima se odlično snalaze i Danny Granger i Paul George, ali i Collison i Hill. Granger je šuterski krenuo očajno u sezonu, ali, kako mu s vremenom raste forma, diže se i kvaliteta igre Pacersa. Njegova rola nije bitna samo zbog šuterskog učinka, već i zbog čestog spuštanja u post, a kao nominalno prvi igrač zadužen je i za povremene jedan na jedan situacije. Međutim, guranjem Hibberta u rolu prvog čovjeka, Granger se češće nalazi u talentima puno prikladnijoj ulozi druge opcije i upravo je njegova kemija s Hibbertom postala oslonac momčadi.

Ovu čvrstu i školsku unutar-van osnovu solidno nadopunjuje pick & roll s Davidom Westom, što je oružje kojega lani nisu imali. Dobri stari West danas je jedan od najpodcijenjenijih igrača u NBA, ali činjenica je da bez njegovog napadačkog IQ-a i izuzetnog kretanja u napadu, Pacersi ne bi napravili ovaj korak naprijed u odnosu na lani. Dojam o Pacersima kao nemoćnoj momčadi zbog manjka individualnog talenta anuliraju svi ovi aspekti igre, s tim da njihov identitet i dalje ostaje usko vezan uz borbenost pod koševima. Njihova startna unutarnja linija (Granger, West, Hibbert) možda nije toliko atraktivna kao ona Memphisa, ali itekako odradi posao, a zahvaljući energiji koju s klupe donose Amundson i Hansbrough, često je i ključ pobjede.

Njihove energije u reketu posebice se moraju čuvati Bullsi, koji protiv Pacersa jednostavno ne mogu uspostaviti dominaciju u skoku na kakvu su navikli protiv ostalih momčadi. Također, izuzetna brojnost korisinih visokih igrača Bullse dodatno čini ovisnima o Roseu, jer teško da Noah, Boozer i Deng mogu zabiti više od Hibberta, Westa i Grangera. Ni Heatu neće biti lako protiv dužine Grangera i Georgea na bokovima, a o mukama koje će imati u pokušaju da zaustave Pacerse u postu da ne pričamo.

Sad, iako nije isto vrtiti napade preko Zacha i Gasola ili preko Hibberta i Westa, obzirom da su Pacersi bolja šuterska momčad i da je Granger kvalitetniji all-round i korisniji momčadski igrač od Rudya Gaya, ispada kako su razlike između ove dvije momčadi minimalne i nema razloga jedne smatrati dostojnima Finala, a druge ne. Radi se o nositeljima bronce u svojim konferencijama, momčadima koje nemaju zvijezde i napade koji će se vrtiti na NBA actionu, ali imaju zaključane rekete i borbenost kakva posebice na cijenu dolazi tijekom playoffa.

Uostalom, pitajte samo Miami i Oklahomu. Ovi prvi se noćas nisu stigli ni okrenuti, a već su bili u rupi iz koje se nisu mogli izvući. Oklahoma je doduše sličan scenarij zamalo uspijela popraviti, stigla je 20 koševa zaostaka nadahnutom individualnom igrom u napadu, ali činjenica je da su ih Pacersi 40 minuta secirali na sličan način kao Memphis nekoliko dana ranije – zatvaranjem reketa i usporavanjem ritma stalnim spuštanjem lopte u post. Pa tko preživi nek priča.

6Feb/122

VIKEND S MEMPHISOM I BOSTONOM

Posted by ispdcom

Slijede osvrti na vikend utakmice Memphisa i Bostona, dviju ekipa koje su u sezonu ušle s visokim ambicijama koje su usput morali korigirati naniže, što zbog ozljeda (Randolphovo koljeno), što zbog starosti materijala (Celticsi).

OKC - MEM

Memphis ove sezone igra nekonstantno, serije poraza se izmjenjuju sa serijama pobjeda, a uzorak je teško odrediti. U prvoj trećini sezone se našlo svega, od potpunih kolapsa (-40 kod Bullsa) do rudarskih comebacka poput neki dan protiv Denvera u utakmici koju bi većina ekipa davno predala. Ono što se provlači kao tema kod fanova Grizlija jest da protiv iole jačih protivnika njihovi puleni teško završavaju utakmicu. Upravo taj po njih zabrinjavajući trend se nastavio u petak protiv vodeće momčadi Zapada, Thundera.

Memphis je 40 minuta kontrolirao igru, dobro skakao, forsirao izgubljene lopte, dolazio do lakih poena i prednosti koja se kretala na naoko komotnih 8-10 poena. Dvoboj Gaya i Duranta je bio poseban užitak za pratiti. Njihovo rivalstvo seže još od srednje škole i betonskih terena te se nastavilo i u petak gdje su se prve tri četvrtine utakmice izmjenjivali u međusobnim nadmudrivanjima. U zadnje vrijeme je primjetno kako Gay postaje agresivniji i sve više napada obruč, što vanjsku trojku Conley - Mayo - Gay čini još težom za braniti jer su sva trojica sposobn doći do obruča ili potegnuti šut, a Marc Gasol se pored centarskih dužnosti sjajno snalazi kao razigravač s visokog posta.

Onda je zadnjih osam minuta Memphis napustio svoju igru unutra-van, krenuli su izo-juriši i na kraju je obrana popustila pod naletima dalekometnih šuteva Cooka, još jedne Hardenove odlične multipraktik partije te Duranta s kojim se Gay ravnopravno nosio sve do zadnjih nekoliko minuta kada je trebalo odlučiti tekmu. Tad je Durant prebacio u šestu i jednostavno anhilirao Gaya, zabivši u zadnjoj minuti sedam uzastopnih poena jasno pokazavši tko je superzvijezda, a tko zvijezda. OKC puževim koracima lovi naznake momčadske igre i to je najvidljivije kad je Harden na terenu u paru s Westbrookom i zapravo igra ulogu organizatora igre, dok nominalno prvi play Thundera radi štetu protivniku na druge načine. U petak se to očitovalo u nekoliko odlično postavljenih blokova za Duranta, rollu u pick igri s Hardenom i prekrasnim alley-opom koji je James Harden namjestio kolegi playu i time okrunio kvalitetnu suradnju te večeri.

Memphis nije uspio namentnuti igru sa svojom trenutno najboljom postavom, onom niskom s Gayem na PF (Conley - Tony Allen - OJ - Gay - Gasol). Kad su Z-Bo zamjene, Speights i Cunningham, na terenu, osjeća se manjak igrača u napadu i tu možda leži uzrok pada Memphisa u pojedinim utakmicama. Tony Allen je po tko zna koji put opravdao imidž nepredvidivog igrača, koji na par briljantnih poteza nadveže par gluposti. U napadanju obruča je bio iznenađujuće uspješan protiva Iblocke i bivšeg kolege Perkinsa, a u obrani je kreirao nered iz čega, gotovo po pravilu, Memphis dolazi do lakih poena. Ako je TrickOrTreat Tony vođa obrane, vođa navale s klupe je Mayo. OJ je koristan i u tranziciji i u postavljenom napadu, a nakon hladnog starta postaje konstantno dobar s klupe i povremeno djeluje kao da ga je upravo Harden inspirirao. Samo što Mayo nema ni r od razigravačkih sposobnosti Hardena.

U konačnici sve kvalitetne strane Memphisa su pale u sjenu jer je vodeća trojka OKC jednostavno bolja od vodeće trojke Grizzliesa i tu bez Z-Boa odgovora nema.

BOS - NYK

Na neki način pobjeda protiv Knicksa u petak je označila službeni početak sezone Celticsa. Do ove utakmice prva petorka Bostona je odigrala samo 99 minuta skupa, a Rondovim povratkom nakon ozljede sad je ona ponovno ujedinjena, klupa je posložena i dobivena je utakmica koju bi prije dva tjedna zasigurno izgubili.

Knicksi su krenuli solidno, Jeffries i Chandler su odlično držali obranu, a napad je čak vrtio loptu umjesto čekanja da Melo i Amare nešto naprave. Pojava bilo kakvog playa kod Knicksa izaziva oživljavanje petorke pa je tako solidnih nekoliko minuta odigrao bivši polaznik Harvarda Jeremy Lin, koji se iz nekog razloga nakon te fine role više nije pojavio na parketu u ovoj utakmici.

Krajem treće Boston kreće u stizanje minusa, skaču kao rijetko kada ove sezone, pogotovo u napadu, a obrana je podignuta za dva nivoa više tako da u nekim trenucima zadnje četvrtine Knicksi imaju problema uopće približiti se reketu Bostona, a kamoli kreirati neku suvisliju akciju. Tu se vidi najveći dobitak ovog razdoblja bez Ronda, a to je Avery Bradley. U samo par tjedana postao je igrač protiv kojeg malo koji play u ligi želi prevoditi loptu. Mali je igrač manje u napadu (blago rečeno), ali kao čeoni branič dugim rukama i izvrsnim bočnim kretanjem je sposoban skroz poremetiti ritam protivnika, odmaknuti prvu liniju obrane skroz do centra terena i time indirektno pomoći unutarnjoj liniji koja često nije u stanju kvalitetno braniti reket od ulaza protivnika.

Pierce je opet bio na nivou, pogotovo energijom i hustle playevima u zadnjoj četvrtini kad je razbudio momčad (u jednom trenutku je u izravnom sprinterskom dvoboju glatko dobio puno mlađeg T. Douglasa) te je ovaj put glumio razigravača u paru s Bradleyem kao i mnogo puta za vrijeme Rondovog izostanka. Vrijedi zabilježiti i to da je Doc u jednom trenutku, prisiljen cijelu sezonu na eksperimente, na parket poslao obrambeno zanimljiv bekovski par Rondo - Bradley. Knicksi su na kraju ipak imali šut za pobjedu koji je završio u raljama Bostonove obrane koja je prisilila hladnog Stevea Novaka na airball. Mike D’Antoni je ovim potezom pokazao koliko je očajan kad baci pogled kako na klupu, tako i na teren.

BOS - MEM

Umjesto krune vikenda, dobili smo lijenu, gotovo revijalnu utakmicu, prvenstveno zahvaljujući biseru koji je zakazao susret na Super Bowl Sunday. Krajem druge četvrtine serija Bostona 16:2 ujedno označava i laganu pripremu bijele zastave kod Memphisa koji cijelo prvo poluvrijeme djeluje preplašeno i ne uspijeva nametnuti svoj ritam. Gasol s puno izgubljenih lopti, promašaja i faulova, Conley nevidljiv, a Gay i OJ nedovoljno napasni po obruč protivnika. Klupa je nepostojeća, a Tony Allen u civilu na klupi zbog ozljede znači da je obrana Memphisa dodatno oslabljena. Ukratko, sve najgore osobine Memphisa su bile na vidjelu.

Wilcox i JaJuan Johnson su zbog ozljede Bassa bili prvi visoki s klupe Celticsa i pokazali su se kao odlične opcije, aktivni i precizni te čvrsti u obrani i skoku, dakle sve što je falilo u prvoj trećini sezone. Rondo, ukrašen Shumpertovim suvenirom ispod desnog oka, odlično je ušao u utakmicu i izgleda da je na najboljem putu ka pravoj formi. Ulazi, ukradene i dodavanja su štimali kao da nije ni bilo pauze. Kao što je Pierce neki dan rekao “Without Rondo we are a playoff team, with him we are a contender.” Jednostavno je svima otvarao šuteve i ulaze tako da su Celticsi unatoč brdu izgubljenih lopti sredinom četvrte priveli stvar lagano kraju, ne dozvolivši povratak Memphisa u utakmicu.

Boston je nakon kilavog starta definitvno u uzlaznoj formi, prije svega zahvaljući obrani koja na čelu s ponovno živahnim Garnettom (gađa i trice, 3/3 u zadnje tri utakmice) skače, pritišće i lomi protivnika kao u najboljim danima. U napadu je dosta toga do ovog vikenda bilo na Pierceu koji igra neke od najboljih partija karijere, ali povratkom Raya i Ronda stvari dolaze na svoje mjesto, čemu svjedoči i sinoćnjih 27 timskih asista. Na klupi su se konačno iskristalizirale uloge pojedinaca, Pietrus je 3&D opcija, Avery Bradley je striktno obrambeni buldog, a Wilcox i Bass su aktivni visoki. Ipak, unatoč svim pozitivnim aspektima dojam je da Boston u ovom trenutku ima potencijala samo biti izuzetno neugodan izazivač, a o nekim šansama za eventualni naslov u ovoj ludoj sezoni se fanovi mogu samo potajno nadati. Boston je manirom iskusne i pametne momčadi, bez nekih drama, preživio loš početak sezone i sada igra kao što smo svi očekivali. Stvari izgledaju puno bolje nego li prije par tjedana i ostaje se samo nadati da Ainge neće napravi neki panični trejd.

Memphis, da bi na krcatom Zapadu uopće uspio doći do playoffa bez Z-Boa, mora pronaći unutarnje snage i konstantnije igre kvarteta Conley - OJ - Gay - Gasol. Ostatak ekipe nudi samo pad u kvaliteti te je pritisak na glavne igrače tim veći. Posebne zasluge treba pripisati Lionelu Hollinsu koji već drugu sezonu zaredom iz temelja mijenja igru usred sezone zbog ozljeda startera, s tim da je ove godine situacija još teža jer treninga praktički i nema. Bez Z-Boa i njegove trademark igre s Gasolom, Grizzlies nemaju onu posebnu crtu koja ih je krasila prošle sezone. Najviše potencijala za neki mini-leap ima Rudy Gay, igrač s najviše napadačkog talenta, koji tek u zadnje vrijeme pronalazi pravu formu. Ukoliko on uspije dodatno podići svoju igru i staviti ekipu na svoja zaliječena ramena, Memphis može očekivati dobre stvari. Do tada, nekonstantnost će krasiti ovu talentiranu ekipu s nesretnom medicinskom povijesti.

4Feb/120

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SMALL FORWARDS

Posted by ispdcom

Manje-više besmisleni subjektivni izbori poput ovoga, u kojem biramo 10 najboljih igrača koji većinu minuta provode na poziciji trojke, otprilike imaju veze s realnošću kao i NBA action ili all-star utakmica. Košarka je ultimativni momčadski sport u kojem nijedan pojedinac nije važniji od momčadi (u većini drugih sportova postoji ta persona golmana ili vratara koja često više vrijedi od svih ostalih igrača u polju) tako da sama podjela po pozicijama ne znači ništa, obzirom da svaki igrač u sebi sadrži, u manjoj ili većoj mjeri, karakteristike koje iz intelektualne lijenosti uglavnom pripisujemo određenoj poziciji. Ipak, dok svi ne zaigraju s pet bekova ili pet centara, balans na parketu uvijek će donositi omjer dva mala i dva velika, s tim all-rounderom između, tim malim krilom koja jednako dobro mora funkcionirati u oba scenarija, onom vanjske i onom unutarnje linije.

Gee: Ljudi, krećemo od prvog prema desetom i to tako da zbrajamo redne brojeve ispred kandidata i dijelimo ih s tri. Što manje bodova, viša pozicija, s tim da u slučaju neriješenog prednost ima onaj tko ima nižu poziciju na nekoj od individualnih lista. Nije komplicirano, a šanse su da će konačni rezultat ispasti objektivniji jer, kao što stara dalmatinska poslovica kaže, čovik i magarac znaju bolje nego čovik sam. Što ne implicira kako mislim da je netko od nas magarac. Ili čovik. Uglavnom, mislim da na startu neće bit problema, valjda se svi slažemo da je prvi LBJ. Čovjek možda ima problema sa samopouzdanjem i trimerom brade, ali zbog svega to mi je još draži, ipak je to znak da je jedan od nas, a ne nekakav Kralj.

Birdie: Kako misliš izbjeći probleme oko broja jedan kad nominiraš Jamesa? I kako to misliš da ti je još draži, znači li to da ti je bio drag i prije? Kako, zašto? Kevin Durant je ispred LBJ-a, ne mogu staviti čovjeka koji ne može završiti utakmicu ispred čovjeka koji to savršeno radi. LBJ ima sjajne brojke ove godine, ali Miami je izgubio nekoliko glupih utakmica, a LBJ je u najvažnijoj do sada imao nevjerojatne tri pogreške u zadnjih 70 sekundi. Apsoultno sam siguran da Durant takve pogreške ne bi napravio i zbog toga je Durant broj 1 za mene. James je na drugom mjestu, kako u svojoj momčadi, tako i na ovoj listi.

Gee: Naravno da mi je bio drag, svaki NBA igrač mi je drag. Čak i Ray Felton. Ok, ako ispred svega stavljaš igru u završnici onda je izbor Duranta logičan. Samo, koje je to velike rezultate Durant ostvario? U njegovim godinama, LBJ je već bio u NBA Finalu s duplo sakatijom pratnjom od one koju KD ima u Oklahomi. Jebiga, sve vrhunske partije danas su zaboravljene zbog mentalne blokade protiv Celticsa koja mu još visi nad glavom i koju su "Decision" i lanjska igra u Finalu pojačali. Međutim, ja biram igrača oko čijih kvaliteta možeš slagati momčad, a ne nekoga tko dolazi kao završna glazura. Istina, Durant je toliko skakački napredovao i sve je bolji asistent da mu ne mogu prigovoriti zato što je slabiji obrambeni igrač jer je očito samo pitanje vremena kad će i tu napraviti korak naprijed. Ali, dok potpuno ne zaokruži igru, James je za mene najbolje all-round krilo u ligi. Za Duranta čak ne možemo reći ni da je najbolji strijelac, a pogotovo da je najbolji closer. Zato je još uvijek broj 2. A ovo s "drugi igrač na listi jer je drugi igrač u svojoj momčadi" je super fora. Ali samo fora. Jer, tko je ono lani u playoffu uzimao više lopti u ključnim trenutcima, KD ili Westbrook? Zar po toj logici ne možemo isto reći i za Duranta?

Birdie: To što je Westbrook uzimao više lopti je prvenstveno krivnja trenera, a ne Duranta. Vjerojatno ga je to i koštalo nastupa u Velikom Finalu u godinama kada je tamo bio i LBJ. Nego, meni je općenito ta priča oko toga što je netko napravio ranije bespotrebna i blesava, radije bih se koncentrirao na budućnost. Ukratko, da sam GM i da mi netko ponudi izbor da slažem momčad oko LBJ-a ili Duranta, odabrao bih Duranta. Ima to veze sa svim i svačim, ali najviše s povjerenjem kojeg imam u njega.

Sickre: Meni je Durant prvi upravo iz tog razloga - kad bih sad započinjao ekipu, startao bih s njim i gradio oko njega. LBJ je najbolji vodonoša u povijesti igre i zato ne može biti prvi SF, frajer je najbolje krilo u fantasyu, ali ne i u stvarnosti gdje su važni i neki drugi parametri, a ne samo brojke.

Gee: Pošteno, LBJ i KD su ionako dva ponajbolja igrača u ligi po svemu, tako da ako je rezultat 2:1 za Duranta, prihvaćam bez daljnjih prigovora. To jest, ako vam je LBJ obojici broj 2?

Sickre: Jeste, iako mi nije drago zbog takve realnosti. Durantu dajem prednost i zbog kulture koju donosi sa sobom, što je izuzetno važno ako govorimo o stupu momčadi, superstaru oko kojega se sve slaže i koju on u dobroj mjeri diktira. Jamesa ne cjenim od prvog dana kad je kročio na parket jer je kultura koju on donosi umjetna koliko i 75% sisa u Miamiu. O tome smo i pisali i razbijali glavu svih ovih godina, o globalnoj đikanizaciji i estradizaciji košarke, tako da nema smisla više ponavljati istu priču. On ne može biti dio neke organizacije veće od sebe jer je i sam organizacija i u skladu s tim se ponaša. Posljedica takvog pristupa jesu sva sranja kroz koja Heat prolazi nakon "Decisiona" - mediji ih razapinju oko svakog detalja, protivnici su maximalno napaljeni na njih, publika ih hejta – a mi smo zbog svega toga izgubili iz vida kakva je Miami sjajna i originalna momčad, građena oko beka i niskog krila kao okosnice, baš kao i Bullsi ‘90-ih (Harper - MJ - PIP - Toni -Rodman mi je valjda naj-petorka ikada), prava revolucija u odnosu na klasiku bek-centar kao garanciju prstena. I umjesto da guštamo u njima, moramo po petstoti put slušati kako LBJ ne radi iza 45-e minute. Kojeg ovako talentiranog sportaša su mediji toliko razapinjali? I za sve si je sam kriv. Pa ti vodi takvu ekipu. Još jedan bitan razlog mi je što se ne mogu oteti dojmu kako LBJ ne voli košarku toliko koliko KD. Šta LBJ radi ljeti?

Gee: Sa ovim svim što si rekao o kulturi se slažem, iako bih dio krivice prebacio i na društvo koje oduvijek stvara takve idole samo kako bi ih kasnije moglo s još većim guštom srušiti. Jebiga, klinac iz Clevelanda je uletio u tu igru, mislio je da je veći od nje, sad je valjda konačno skužio da nije i da mu je košarka jedina utjeha. Ne znam, možda sam ja naivac koji misli da se ljudi mogu promijeniti. Ali, s ovim o ljetu i ljubavi se ne slažem, pa odakle nam osim tog dojma ikakvi dokazi što čovjek radi? Pa valjda se kupa, šta ja znam. Zar je to bitno? Bitno je kakav je od kraja desetog do kraja petog mjeseca (ako ima sreće doživjeti ga), a u tom slučaju ga ne možeš negirati, bez obzira što mislio o njegovoj životnoj filozofiji ili psihološkom stanju.

Sickre: Pa ne negiram ga, dao sam mu prednost pred Pierceom. Samo kažem da s takvim čovjekom ne bi volio biti u istoj ekipi, ma kako dominantan bio.

Birdie: Ovo smo rješili, idemo dalje. Dakle, treći SF lige trenutno je Luol Deng. Po nekoj logici Melo bi trebao biti na toj poziciji, ali gledali smo ga ove sezone i stvarno ne znam kako bih ga mogao staviti ispred Denga koji je drugi igrač ponajbolje momčadi lige. Sada je samo pitanje koliko će ga ozljeda unazaditi jer je takve prirode da se treba operirati samo ako Deng to odluči. Ovako, on će pokušati osvojiti prsten i s tom ozljedom, a sva sreća je što se ne radi o šuterskoj ruci. Ono što je Deng igrao prije ozljede, a pogotovo u onih nekoliko utakmica bez Rosea, bila je pjesma - dodao je konstantnost svojoj igri, još više skokova i boljih postavljanja, obrana je ionako bila na visokom nivou, a počeo se 'pojavljivati' i u završnicama utakmica što mu se najviše zamjeralo. Početkom sezone ga nije išao šut za tricu, ali ju je stavljao svaki put kada je trebao. Uglavnom, može li Rose zamisliti boljeg suigrača od Denga i bi li itko mogao bolje povezivati cijelu momčad (bilo koju, ne samo Bullsa) od ovoga što Deng radi.

Gee: Deng treći kraj živog Piercea i Mela? Mela je prerano otpisati nakon pola loše sezone u očajnom kontekstu, a Pierce igra kao lud (uz Kobea valjda ne postoji tip u ligi s većom tolerancijom na bol, jebote pa njega su nožem izboli da bi nekoliko mjeseci kasnije igrao košarku). Deng me oduševljavao ove sezone prije svega stavom, tim samopouzdanjem kojega je dobio i koje zrači iz njegove igre. Do ove sezone kao da nije bio siguran da je on taj netko na koga se momčad može osloniti, ali čini mi se kako je igra za repku Engleske učinila čudo za njegov ego i kako danas jedva čeka situacije u kojima može do kraja iskazati svoj karakter i talente. Sad, njegov forte je i dalje sjajna obrana, odlična realizacija otvorenih šuteva i uopće all-round učinak, ali ipak je na razini ispod Piercea i Carmela koji mogu zabiti kad hoće i protiv koga hoće, odnosno nisu toliko ovisni o situaciji jer su je sami u stanju kreirati. Ali, meni je već sama činjenica da ga bez razmišljanja stavljam na petu poziciju ludilo uspjeh kad je takav profil igrača u pitanju.

Birdie: Isto kao i kod izbora Duranta ispred LBJ-a, u Mela nemam povjerenja da će napraviti ono što od njega momčad treba. Uostalom, ako Knicksi nisu ni playoff momčad, a imaju dva all-star igrača i najboljeg defanzivnog igrača lanjskih prvaka, onda je teško uzimati Mela zaozbiljno. Ti izgleda sastavljaš listu isključivo po talentu, a ne po tome što netko donosi nekoj momčadi

Gee: Nego po čemu ću je sastavljat? Po trenutnom kontekstu? Ajmo onda bit pravedni i svakog zamislit u tuđim cipelama - šta bi Deng s ovakvim Knicksima? Vodio ih na vrh Istoka? Kao da je Melo kriv što je upao u ovakvu situaciju i što igra s 3 i pol igrača kod trenera koji nema pojma što radi. Uf, jebote, pa jeste sam kriv, sam je zbog svjetala reflektora izabrao igrat za klub bez vizije i budućnosti.

Birdie: U tome i jeste čar cijele priče - pogledati tko su najbolji igrači u ovom trenutku, odnosno koji igrači ove sezone najviše doprinose rezultatima svoje momčadi. To je ona ljudska komponenta u cijeloj priči. Čini mi se laganim složiti 10 najboljih po talentu, ali složiti listu po ovim kriterijima puno je zanimljivije.

Gee: Ma sve su to dobri kriteriji i argumenti. Nego, tko je treći na kraju? Pierce?

Sickre: Pierce. Čovjek stari vrhunski, nenametljivo dominira igrom kao rijetko kada u karijeri. Imam dojam da ovako može još pet sezona. Na početku ga je mučila ozljeda pete, ali sad je najzaslužniji što su se Celticsi probudili iz kome. Kad nema Ronda on im je play, kad nema Raya on je tricaš, kad nema KG-a preuzima veću odgovornost u skoku i obrani. Car. Idem obuć dres odmah. Četvrti bi trebao biti Carmelo, ali svakim izlaskom na parket to sve više kompromitira. Čini se nesposobnim prilagoditi sistemu u kojem nije u centru pažnje. Tako da mi se za četvrto mjesto nameće Deng. Melo jest glavni u New Yorku, ali kao i u slučaju Jamesa, nisam siguran u kulturu koju donosi. Volim njegov šut, igru leđima, čak i obranu iz serije s Lakersima (finale Zapada). I to je najgore, takvu all-round igru nije više nikad ponovio, a to znači da može, ali, iz nekog razloga - neće.

Birdie: Ok, podržavam to da je Pierce još uvijek ispred Denga. Ali ne podržavam da je Melo četvrti. Ostaje iza Denga kao peti.

Gee: Mislim da ne možemo zanemariti koliko je roster Knicksa loš. I koliko je Melo u biti dobro odigrao obzirom na očekivanja. Jebiga, nije razigravao momčad kako je to D'Antoni zamislio, ali to je kao da sutra zamjeramo Dirku što nije u stanju zatvoriti reket bananama i masom ako Carlisle odjednom odluči da je on zamjena za Chandlera i novi centar Mavsa. Mislim, pogledaj Melove brojke - zapanjuje njegova konstantnost, od njega ćeš uvijek dobit 25-7-3. Istina, ove sezone znatno mu je pao postotak šuta, ali to je rezultat toga prebacivanja iz uloge prve opcije u ulogu jebene Katice za sve. Nema više catch & shoot situacija, barem dok ne nauči dodati sam sebi. Doslovno je natjeran da igra 1 na 5 više nego ikad pod izlikom da tako pomaže ekipi. Meni je on četvrti u svakom slučaju. Pierceu dajem prednost jer bi kao od šale imao brojke poput Mela da nije toliko prilagođen tom duhu Celticsa u kojem su svi jednaki. Dakle, Pierce treći, Melo četvrti.

Sickre: Melo je sad u poziciji kao svojedobno Pierce s Walkerom, slabašan sastav preovisan o nekoliko pojedinaca, od kojih je samo jedan pravi. Taj pravi sigurno nije Amare. Prednost tako dajem Dengu jer je njegovim igrama momčad dobila novu dimenziju. Znači, KD, LBJ, PP, Deng, Melo.

Birdie: Znači, Deng ima dvije četvrte i petu poziciju, a Melo dvije pete i četvrtu. Jupiiiiiiii-ijejejejejejeje! Melo je peti. A za šesto mjesto nominiram Iguodalu. Philadelphia stvarno igra dobro ove godine i kada bi nekim čudom uspjeli dovesti neko pojačanje bili bi zajebani. Najveći razlog dobroj igri je upravo Iggy. Potpuno se prilagodio momčadi i radi gotovo sve - skače, zabija, igra obranu, organizira napade. Kada bi još bio bolji u završnicama, stavio bih ga još i više.

Sickre: Meni je šesti Gerald Wallace, iz istih razloga koje sam upotrijebio za Denga – njegovim igrama momčad je dobila novu dimenziju. Sedmi Rudy Gay, sviđa mi se (njegova igra). Zatim Iggy.

Gee: Iggy je definitivno šesti, zbog all-round učinka i fenomenalne obrane koju je u stanju odigrati na sve tri vanjske pozicije. Glavni organizator u napadu, glavni stoper u obrani – rijetka kombinacija koja zaslužuje totalni respekt. Srce Sixersa. Jebiga, ubija u pojam lošim izborom šuta, ali da je bolji napadač, onda bi praktički bio kopija LeBrona, zar ne? A ovako je Iggy 1.0, totalni original. Sedmi mi je Rudy Gay, zbog talenta i potencijala da bude strijelac u rangu Carmela, uz plus što mu je stalo do obrane. Osmi mi je Danny Granger, jer je sve pomalo, solidan igrač u svakom pogledu, osim u onom kako sebe doživljava – kao nešto puno više nego što jest. Gerald mi je deveti, ogroman rispekt za čovjeka koji je karijeru stvorio iz ničega, praktički iz snage volje, ogromnih pluća, još većeg srca i beskompromisnog ulaza u reket. Deseti – Galinari. Malo jeste jednodimenzionalan, imam osjećaj da ako ne zabija iz vana nije na parketu, ali je u toj šuterskoj dimenziji toliko dobar da nemam izbora. Nije da ima previše konkurencije. Batum ima potencijala, ali premalo minuta. Nitko drugi mi ne pada na pamet.

Birdie: Gay sedmi, slažem se. Šteta što on i Zach opet ne igraju zajedno, da vidimo više Grizzliese u punoj snazi. Osmi mi je Gerald, njegova snaga volje je stvarno fascinantna. Nakon toga ne znam. Granger se nameće kao logičan izbor, ali mi se ne sviđa njegov stil igre, kao ni učinak. Radije bih nagradio Galinaria koji igra sjajnu sezonu i Carona Butlera koji fino zaokružuje petorku Clippersa i radi točno ono što se od njega traži.

Sickre: Galo je meni daleko bolji od Grangera, ima još prostora za razviti se, a već ima jedan od ljepših dvokoraka u ligi, dug i elegantan, odmah poželim loptu uzeti i krenuti na hakl. Nego, jel možemo uključiti Paula Georgea u utrku? Da imamo što više ovih kojima prezime počinje na G?

Gee: Ako ti je George napet, radije ga stavi među top 10 SG, tu nema previše izbora. A, ionako, nakon što je Emir Butlera stavio u top 10 ičega što nije top 10 ogromnih guzica, sve je moguće i sve je otvoreno. Butler je, ko što reče, netko tko fino zaokružuje petorku Clippersa, ali postavi jednostavno vježbu - s kim bi Clippersi bili bolji kao starterom, njim ili Grangerom? Butler ne igra obranu kakva je potrebna momčadi bez stopera na vanjskim pozicijama poput Clippersa i danas je tek solidan igrač kojem je najveći plus taj što ne šteti previše. Granger s druge strane ima odgovornost prve opcije u napadu (iako to očito nije), igra sjajnu all-round košarku (podcijenjen obrambeni igrač i još više podcijenjen kao point forward) i njegov najveći problem je kontekst, ne on sam. I zašto ja tebi moram pravdat Grangera, sjeti se lanjske serije protiv Bullsa. Tip je bio glavni igrač Indiane i prvi strijelac, iako ga je čuvao ljubljeni Deng. Mislim, jedino racionalno objašnjenje za ovakvo ignoriranje Dannya je to što si totalni navijač Bullsa i strah te Pacersa.

Birdie: Prihvaćam argumente i mijenjam poziciju broj 10 - stavi Grangera umjesto Butlera. Ali, Butler je stvarno odigrao dovoljno dobrih utakmica da ga se ne pljuje totalno.

Gee: Zamalo me strefio srčani zbog ovakvog tračka razuma kod tebe. Moram priznat da sam izbačen iz takta. Dakle, konačni raspored je (u zagradama su pozicije koju su dodijelili redom Birdie, Sickre i Gee):

1. DURANT (1+1+2)
2. LBJ (2+2+1)
3. PIERCE (3+3+3)
4. DENG (4+4+5)
5. MELO (5+5+4)
6. IGGY (6+8+6)
7. GAY (7+7+7)
8. GERALD (8+6+9)
9. GRANGER (10+10+8)
10. GALINARI (9+9+10)

5Jan/124

RUNNING WITH THE PACK G6

Posted by Gee_Spot

Nakon dvije sjajne pobjede, noćas su Wolvesi utakmicu otvorili u najgoroj maniri lanjskih nastupa. U prvih 7 minuta uspijeli su ubaciti čak 3 koša, a jadni Love je djelovao totalno izbezumljeno, valjda od straha da se opet našao u noćnoj mori koju je proživljavao cijelu prošlu godinu. Lošim šutevima i glupim izgubljenim loptama darovali su prednost od 15 koševa ranjenom i umornom protivniku, da bi tek ulaskom Rubia momčad dobila puls.

E, sad se postavlja pitanje koliko dugo će Adelman inzistirati na ovakvoj podjeli uloga, jer s Rubiom od početka momčad mu zasigurno ne bi zaglavila u prvoj brzini. Također, Tolliver i Williams su opet odradili svoj energetski dio posla, za razliku od Darka koji je prema Gasolu djelovao smiješno, kao da si Đevdu stavio pored Haakema. Treba li spominjati da su Johnson i Beasley još jednom bili totalno beskorisni (Johnson bezobrazno beskrvan, Beasley se barem borio, ali bez ikakva učinka).

Uglavnom, cijelu utakmicu su Wolvesi pokušavali uhvatiti ritam, nije išlo, ali barem se nisu predavali kao nekoliko susreta ranije protiv Bucksa. Jednostavno, bila je to večer s previše grešaka, posebice što se kontrole lopte tiče, da bi se izvukla pobjeda (iako su imali šansu zahvaljujući nizu sjajnih poteza u završnici dvojca Rubio-Love). Škola se nastavlja, a, iako je rano za išta prigovarati Adelmanu i, na kraju krajeva, takvom stručnjaku koji je dobrim dijelom i zaslužan za ovu novu momčad nije ni pošteno išta prigovarati, mislim da je vrijeme da se minutaža drugačije podjeli. Nije uopće bitno tko će startati, Johnson ionako dobiva samo 20-ak minuta (a i to je desetak previše), ali rookie Williams definitivno zaslužuje veću minutažu od Darka, Tollivera i Beasleya.

Memphis? Bez obzira što su oni bili ti koji su igrali back to back utakmicu i to nakon puta od Memphisa do Minneapolisa, djelovali su kao ekipa s više energije. Conleyev uganuti gležanj nije se ni osjetio dok je majstor probijao obranu protivnika, ali ono što se osjetilo je nedostatak Randolpha. Sa Zachom u postavi, onakvo izdanje Wolvesa bilo bi kažnjeno dvoznamenkastom pobjedom. Ovako, morali su strepiti do zadnjeg trena jer često upadaju u ritam u kojem se muče zabiti koš. Tony Allen ih je izvukao noćas, neki drugi put napravit će to Mayo, ali osovina ove momčadi su vrijedni Conley, neumorni Gay (kombinacija njega, Randolpha i Gasola skakački je ravnopravna sa svakim frontcourtom u NBA) i svestrani Marc.

Nesebična i momčadska igra krasit će ih i ova dva mjeseca bez Zacha, ali zaludu svi ti Marcovi pasovi kad ih često nema tko realizirati. Ipak, momčad je ovo koja ima identitet i izdrže li na polovičnom učinku do Zachova povratka, u playoffu opet mogu biti opasni. Jednostavno, usprkos svim problemima imaju nešto bitno, nešto neophodno za uspjeh – znaju da mogu. Lani su jednu utakmicu bili udaljeni od finala Zapada i ako ova petorka bude kompletna kada bude najvažnije, vrlo lako bi opet mogli kao osmi ući u playoff i onda napraviti kaos. Gay se iz susreta u susret uklapa sve bolje i prava je šteta što je uštimavanje odgođeno za ovih nekoliko tjedana.

Uostalom, da ne odustaju od sezone pokazuje i trade za bivšeg Gatora Marreesea Speightsa. Čovjek je to nedvojbena talenta i fizičke snage, ali koji nikada nije dobio šansu zbog, tako bar kažu oni koji su radili s njim, pristupa igri. Ako je sazrio i ako mu je dosadilo sjediti na klupi, Speights bi svojim šutom s poludistance mogao biti Brandon Bass ovim Grizzliesima, dakle bolji igrač nego je to ikad bio Darrell Arthur. Mogao bi biti i nešto više, jer za razliku od Bassa ima i pedigre fenomenalnog skakača. Naravno, mogao bi i dalje nastaviti ne raditi ništa i koristiti ono svoje ogromno tijelo samo za šetanje od koša do koša. Ali, obzirom na situaciju, Memphis definitivno nema što izgubiti.

27Dec/112

RUNNING WITH THE PACK G1

Posted by Gee_Spot

Sezona nije mogla početi bolje za Wolvese. Serem, naravno da je mogla, pobjedom recimo. Ali, ako postoje takve stvari poput moralnih pobjeda, časnih poraza ili životnih lekcija, onda je ovo što smo gledali noćas bilo sve to skupa. Na kubik. Adelman je napad učinio boljim preko noći (što bi tek bilo da je imao na raspolaganju cijele pripreme), Loveove sposobnosti su konačno stavljene u poziciju da dođu do maksimalnog izražaja, Rubio je sve što je Kahn očekivao, a Barea je donio šampionska muda i iskustvo. Uostalom, ispod imate priliku pročitati detaljne dojmove o susretu između Thundera i Wolvesa, uz poneki komentar na dio preostalih utakmica koje sam pogledao ili u cjelosti ili djelomično.

Thunder @ Wolves

Prvo pa muško - kažu komentatori kako dvorana nije bila ovako krcata ljudima i energijom još od serije protiv Lakersa u finalu zapadne konferencije u davna doba dok je još Garnett tumarao parketom u Minneapolisu. Atmosfera brzo nestaje pod dojmom početka koji ne obećava, tri isforsirana šuta Beasleya podsjećaju na prošlu sezonu, javlja se strah da Adelman ne shvaća kakav je tip moron. Međutim, kako je tekma odmicala bilo je jasno da Beasley jedini na ovom rosteru ima instinkte all-star strijelca i očito Adelman u njemu vidi dežurnog volume scorera (u jednom periodu čak je relativno uspješno igrao simultanku protiv Duranta, odgovarao košem na koš). Problem je samo što čovjek i dalje ne koristi u nijednom drugom aspektu igre, kao i to da će mu nedostatak košarkaškog IQ-u biti vječni minus (skoro je prodao utakmicu prije vremena jednom naivno izgubljenom loptom, takve sitnice su često razlika između pobjede i poraza). Međutim, ono što mu čak i ja moram priznati je da ima strašne fizikalije, posebice drugi skok koji je ravan Marionu u najboljim danima - dok su drugi igrači tek dotakli pod, on je već opet u zraku. Na takvim osnovama možeš izgraditi karijeru, da ne govorim da možeš biti sjajan skakač i obrambeni igrač. Hm, a zašto to onda nije?

Ali, dok ne dođe netko bolji morat će poslužiti i Beasley, jer sve drugo štima. Adelmanov potpis ubrzo se počeo pokazivati, svi kao da su postali zaraženi dodavanjima i cutovima iza leđa obrane, kretanje lopte i kretanja igrača bez lopte kao iz udžbenika. Prva akcija za Lovea na utakmici - dva brza pasa na perimetru, back door cut Lovea, lopta stiže pravovremeno i eto laganog polaganja. Za razliku od lani kada se za sve morao izboriti sam, očito je kako u ovoj koncepciji Adelman na Lovea računa kao na triple-double opasnost. Kao što smo očekivali, preko njega postavljenog na vrhu reketa vrti se najveći broj akcija, a njegov osjećaj za prostor i asist drži napad podmazanim. Naravno, dio toga je Adelman, a dio toga je njegov talent prikazan u jednoj već klasičnoj situaciji - skok u obrani i dok još nije ni doskočio na parket lanisran pas preko cijelog terena za lagano polaganje Beasleya (koji je nekim čudom kasnio u obranu).

Vrhunac je pak ulazak u igru Rubia koji već nakon 5 minuta daje odgovor na ono što sam se jučer pitao - može li odigrati obranu i razigravati na takvoj razini da opravda minutažu i sakrije nedostatak šuta? Nego šta. Ono što je odmah postalo jasno je da su zadnje dvije godine provedene u Barceloni bačene u vjetar, Rubio je stvoren za trku i otvorena prostranstva, a ne tamo neke postavljene napade. U roku od minute namjestio je tri zicera u maniri Nasha, pronalazeći najluđe moguće kutove i za čas osvojio srce publike i svih fanova košarke, posebice nas koji smo ga prekrižili prije vremena (ok, ne treba pretjerivati, i Sergio Rodriguez je u svoje vrijeme bio inkarnacija Jasona Williamsa pa nije uspio, pitanje je može li se Rubio dovoljno približiti učinku jednog Jasona Kidda da sakrije šuterske manjkavosti).

Odmah je postalo jasno da će on i Barea biti zeznuta kombinacija na vanjskim pozicijama, posebice u kontri. Adelman uopće nema namjeru koristiti Bareu na jedinici, što je i razumljivo obzirom da je Wes Johnson upitne kvalitete za startera, obzirom na manjak elitne vještine možda čak i za igrača rotacije. Bilo je sjajno gledati kako svaki potez Bareae živcira igrače Thundera koji mu očito još ne mogu oprostiti način na koji ih je masakrirao u lanjskom finalu Zapada. U petorci najboljih ostavljenoj za kraj Adelman je tako logično posegnuo za Rubiom i Bareom kao bekovima, te Loveom, Williamsom i Beasleyom pod košem. Drugi rookie je također odigrao dobro, aktivno na oba kraja parketa i nema sumnje da će biti koristan igrač. Može pomoći na sto načina, posebice u skoku, a obzirom na borbenost pod obručima nameće se kao legitimni partner Loveu. I kao najveći konkurent Rubiu za rookiea godine.

Osim Johnsona koji izgleda kao da nije na NBA razini, jedini član rotacije Wolvesa koji djeluje izgubljeno je Randolph. Darko i Tolliver imaju svoje role, Rindour je u ulozi drugog playa puno poželjniji na parketu, ali Randolph i dalje djeluje kao da je operiran od shvaćanja košarke. I da, treba naglasiti kako bi Loveove skakačke brojke ove godine mogle patiti, najvećim dijelom zbog Williamsa, a dijelom i zbog žestine koju prilikom skoka iskazuju Rubio i Barea. U biti, svi Wolvesi osim Beasleya djeluju agresivno i energično.

Što se Thundera tiče, na kraju ispada da su došli do rutinske pobjede, što je najveći kompliment koji možemo uputiti ovako mladoj momčadi. Durant je opet bio najbolji čovjek na terenu, impresionira lakoćom kojom zabija i očito je kako su oni i Miami, barem po do sada viđenom, apsolutni pretendenti za Finale. Thunder je klasa za sebe na Zapadu, usprkost tome što je Westbrook dio večeri bio ravan Beasleyu po sklonosti uzimanju loših šuteva. Ali, formula je jednostavna, imaju top 2 krilo u Durantu, top 10 playa u Russu i top 10 beka šutera u Hardenu. Ne vjerujete u ovo zadnje? Pogledajte bilo koju od ove prve dvije utakmice i uživajte u lakoći kojom Harden dirigira napadom, lakoći koja ovoj momčadi daje dimenziju kakvu lani uglavnom nisu imali. Sumnjam da su toga bili svjesni kada su ga draftali, ali u bradonji su našli idealnog partnera Westbrooku koji više u završnicama ni ne gleda koš, već prvo dodaje loptu istinskom playmakeru ove momčadi.

Sixers @ Blazers

Sve je manje više napisao sjajni Pelton. Ja mogu samo dodati da Sixersi očito nemaju namjeru odustati od Williamsovih 1 na 5 juriša i Iggyevih usiljenih šuteva preko ruke u završnicama. Noćas ih je to vratilo u igru, ali rezultat je opet bio – poraz.

Bucks @ Bobcats

Sad je jasno zašto je Jackson tražio produženje ugovora – nakon što ga vidi u akciji s ovakvim koljenima, ne bi mu ga dala ni vlastita majka. Uspio je izdržati 17 minuta prije nego je skupio 6 osobnih, a teško da će ubuduće dobivati puno više obzirom da Skiles neće trpiti nekoga tko se ne može pomaknuti u svojoj obrani. A Jackson se može pomaknuti taman toliko da napravi faul. Plus, možete zaboraviti na njega u back to back večerima. I kao da to nije dovoljno, nikad nije bio sjajan šuter, a sada mu praktički ne preostaje ništa drugo osim da promašuje iz vana. Captain Jack, dobrodošao u mirovinu.

Loša vijest za Buckse je ta da njihova "pojačanja" Jackson i Dunleavy više ne mogu trčati osim u pravocrtnom kasu, a dobra da barem Bogut djeluje zdravo. Uglavnom, dok Skiles od ovog otpada na raspolaganju pronađe rotaciju, možda već bude kasno. Još jedan detalj koji fascinira je Jenningsova nesposobnost realizacije nakon ulaza. Ono što ga čini podnošljivim starterom je solidna pick igra i sve bolji šut iz vana, ali biti slasherski tip zujalice nesposoban napasti obruč toliko je netipičan minus da se čovjek pita nije li Repeša bio u pravu kada ga je onomad proglasio nedovoljno dobrim za NBA.

Što se Bobcatsa tiče, mogu biti zadovolji s Kembom, mali ima muda i lakoćom si kreira prostor za šut te je istaknuo svoju kandidaturu za rookiea godine (prilika će imati dovoljno, što pokazuje i odluka Silasa da završnicu odigra sa svojim minijaturnim bekovskim parom). Ukratko, Lakersi bi dali sve da imaju nekoga poput njega ili Augustina, dakle mladog beka čije noge mogu podnijeti promjenu smjera kretanja i stvoriti višak igrača lakoćom.

Ostalo? Diaw možda jede više od svih nas skupa, ali - he got game. S njim na postu i ove dvije zujalice uokolo Bobcatsi se barem ne moraju brinuti za kretanje lopte. Također, imaju i mogućnost natrpati reket s 250 kg želea - kada double D stanu u njega (Diaw i Diop) nema mjesta za ulaze ni lagane koševe. Prst gore i za iz Oklahome dovedenog Mullensa, mali ima šansu postati dobra pick 'n' pop opcija ako doda još malo mišića (tko bi rekao da je Presti imao još jednog kvalitetnog igrača na rosteru).

Ukratko, bio je ovo sudar dvije loše ekipe, ali u ovom trenutku povijesti definitivno bi radije bio Charlotte jer mogu samo prema gore. Buckse i njihovih sakatih 12 čeka gadna godina.

Hornets @ Suns

Početak indikativan za cijelu buduću sezonu - Nash baca dva sjajna asista, Hill i Gortat ih ispuštaju. Ah, kako je lijepo nabijati brojke u pick 'n' rollu sa Steveom, zar ne Marcine i Robine? S tim da mi se čini kako Stevea malo godine stišću, ruka je bila kraća na nekoliko šuteva, netipično, a čak i neke odluke, poput one da u završnici doda loptu rookieu Morrisu koji ju je zatim izgubio (i što je uopće ovaj radio na parketu u ključnoj akciji), šalju poruku da Steve nema još puno u nogama. Zato, dajte čovjeku šansu da se bori za naslov dok još može!

Hornetsi? Startali bez playa, Jack služi nekakvu suspenziju, s Gordonom i Belineliem kao parom bekova. I stvarno dobrom rotacijom pod košem. Ono što je odmah postalo jasno je da je ovo Gordonova momčad. Mali će trpati ove sezone, lakoća kojom zabija, bilo da si kreira sam ili nakon povratne, je zapanjujuća. Plus, dobio je utakmicu hladnokrvnim šutom za pobjedu.

Grizzlies @ Spurs

Memphis je nekako nalazio načina za doći do lagane prednosti dok su startne petorke na parketu, ali ritam se razbije čim krenu rotacije. U prvom poluvremenu Spursi su se vratili u igru odmah nakon ulaska rezervi, a u drugom su u sličnoj situaciji nabili razliku koju Memphis do kraja nije stigao. Spursi su jači nego lani, Leonard je apsolutni dobitak kao podizač energije, a nakon godine prilagodbe i Anderson i Splitter djeluju kao solidni članovi rotacije.

Ginobili je odigrao fenomenalnu partiju i praktički donio pobjedu, ali u sjeni njega i Leonarda kao junaka na parketu odigrao se dvoboj trenera kojega je lakoćom dobio Pop. Naime, Pop je početkom treće odmah reagirao i bacio u vatru Leonarda, Bonnera i Splittera, počeo miksati kako bi svježim nogama totalno izneredio Memphis. Hollins s druge strane igra s pet najboljih i onda se dovede u situaciju da ih odmara u isto vrijeme što je neprihvatljivo. Mora naći nekakvu kombinaciju u kojoj će mu barem 2 startera biti cijelo vrijeme na parketu, jer bez njih Grizliji djeluju nemoćno. Logično je razbiti petorku jer Gay uzima toliko lopti da nema smisla gledati Randolpha kako trčkara za njim, umjesto da se lopta spušta njemu u post. Jedan od njih dvoje će morati ranije na klupu kako bi kažnjavao druge postave i bit će zanimljivo pratiti kako će Hollins riješiti ovu situaciju. Treba skrpati rotaciju s jednom od najgorih klupa u ligi, neshvatljivo dodatno oslabljenju slanjem Vasqueza u Hornetse za totalno nebitnog Pondextera koji nije ništa drugo nego Sam Young 2.0 (ne i bolji zbog toga).

Lakers @ Kings, Bulls @ Warriors, Pistons @ Pacers

Dumars je genije, mi mu se rugamo, a čovjek je znao što radi kad je dao ugovore Princeu i Stuckeyu – osigurao se da će imat jedan od prva tri picka na draftu. Pistonsi su najgora momčad ove sezone koju su moje oči ugledale.

Lakersi nisu daleko od toga, iako treba priznati da Kingsi stvarno imaju artiljerije na bacanje. Svi trpaju, a Hayes radi. I noćas mu je još ruku dao i Cousins. Ako koga zanima, Jimmer nije istaknuo svoju kandidaturu za rookiea godine.

Što se dogodilo s Curryem? Kojim drogama su ga vratili u život? Tip je šuterski uništio Bullse, koji opet nisu odigrali na energetskom nivou protivnika. Nema opravdanja za dva suhoparna izdanja za redom. I da, javlja se mogućnost da su Warriorsi možda bolji od Lakersa. Sve ovisi o tome koliko često Curry može pružiti ovakve partije i koliko će im trebati da ih Mark Jackson upuca u nogu nesuvislim rotacijama i nepotrebnim usporavanjem igre kako bi, kao, pokazao da misli ozbiljno s pričom o tome kako obrana čini prvake. Mark, treniraš Warriorse.

23Dec/112

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

DALLAS

THAT WAS THEN:

Igrali su najljepšu košarku tijekom cijelog regularnog dijela sezone, imali su najbolju rotaciju krcatu veteranima u kojoj je svatko znao koji mu je posao, imali su dovoljnu razinu talenta i superstara koji uvijek može držati napad podmazanim (Dirkov skok-šut s poludistance njegov je odgovor na slash 'n' kick briljantnost superstar bekova), imali su trenera koji je uvijek vukao pravi potez i imali su dvojac koji je ispravio sve obrambene grijehe prošlosti u pomoćnom treneru Caseyu i centru Chandleru. Sezona iz snova završila je rezultatom iz snova i da nismo toliko zaslijepljeni individualnim sjajem puno prije bi prihvatili činjenicu da je Dallas prošle sezone jednostavno bio najbolja momčad. Srećom, serija od 7 nikad ne laže i na kraju su stvari postavljene na mjesto, a sezona '10-'11 ulazi u anale kao jedna od najboljih ikada (iako imam osjećaj da to mogu reći za svaku).

THIS IS NOW:

Ako je itko sumnjao u zrelost Marca Cubana, nakon nedavnih poteza više sumnji nema – Cuban je vlasnik kakvog samo poželjeti možete. Stari Cuban bi nakon naslova potrošio novac na sve strane ne bi li zadržao jezgru i pokušao obraniti naslov, ali ovaj novi je lukavo odlučio umjesto obrane naslova ići na jackpot koji idućeg ljeta donosi mogućnost da u Dallasu osvanu Dwight Howard ili Deron Williams ili čak obojica. Odlasci Caseya i Chandlera vjerojatno znače da sjajnu obranu Dallasa čeka pad, ali napad ne bi trebao zastati ni na sekudnu. Dirk ovakvim stilom igre može trajati još deset godina, a sve ostale promjene kozmetičke su prirode – odlazak lani izuzetno važnog Bareae, koji je svojim ulazima uništavao druge petorke protivnika, Mavsi će pokušati pokriti valjda konačno zdravim Beauboisom i veteranom Westom, Stojakovićev povremeni baraž trica i kukavičku igru u potpunosti će u svim segmentima zamijeniti Carter, a puštanje Stevensona bez da su se osvrnuli definitivni je dokaz da barem netku u tom sada bivšem odnosu razmišlja glavom (njega će u rotaciji zamijeniti fizički sličan Dominique Jones, potencijalni stoper koji nema tetoviranog Abrahama Lincolna na vratu). Naravno, dovođenje Odoma koji je lani odigrao sezonu karijere poslužit će da se pad u obrani sakrije i da momčad na račun izuzetne klupe izgura ovu napornu sezonu.

PLUS:

Odomov zadatak neće biti samo čuvati Dirka od pretjeranog trošenja i Dallas od previše Mariona na parketu (Shawn je sjajan u malim dozama, posebice u obrani), već će pomoći donekle zakrpati skakačku rupu koja nastaje Chandlerovim odlaskom. Haywood je solidan centar za zatvoriti reket, ali idealan je bio u ulozi rezerve. Kao starter, prijeti potpuno uštopati napad Dallasa i zato će Mavsi svjesno riskirati poneki postotak protivničkog šuta, ako pri tome barem pariraju u skoku. Odigra li Odom iti približno lanjskoj sezoni, ne moraju strahovati od prevelikog pada. A da ne spominjemo da sve što poklanjaju obrambeno, Dirk i Lamar mogu itekako dobro naplatiti na drugoj strani zbog stalnih miss-match situacija koje će stvarati dva krilna centra od kojih jedan šutira kao bek, a drugi kontrolira loptu i razigrava kao bek.

MINUS:

Mavsi ipak nisu izazivači. Jasno da ne treba podcijenjivati srce šampiona i dubinu koju ova momčad ima, ali dok ih ne vidimo u akciji ne možemo ih staviti u isti koš s Durantom i društvom. Rekao bih da su im i godine minus, ali obzirom na širinu rotacije i Dirk i Marion i Kidd i Terry mogu se provući kroz barem još jednu sezonu neokrznuti, iako uvijek postoji šansa da naprave neizbježni korak ka mirovini.

PRVIH 5: Kidd, Carter, Marion, Dirk, Haywood

5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Odom

SCORE: 43-23

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Najugodnije iznenađenje playoffa koje je u fantastičnoj seriji konačno stalo na kraj dosadnim vampirima iz San Antonia da bi onda pokleknulo pred artiljerijom Oklahome. Obzirom da su cijelu sezonu odigrali ili bez Gaya (napadačkog talenta koji im daje potrebnu eksplozivnost) ili Allena (obrambenog talenta koji im daje štih žilave momčadi), Grizzliesi su nadmašili sva očekivanja. Bez Gaya njihova petorka nije bila toliko moćna, što je, kada malo razmislite, poprilično zastrašujuća činjenica obzirom da su samo igrajući preko posta i vrteći high-low akcije djelovali efikasno i sposobno suprostaviti se svima, i sve to usprkos tome što su većinu vremena na parketu imali dva igrača zadatka poput Allena i Younga. Klupa nije bila sjajna, ali je bila učinkovita kad je bilo najpotrebnije, a sve skupa već ove sezone stavlja pristisak na Memphis da barem ponovi ostvareno.

THIS IS NOW:

Priključenje Gaya momčadi trebalo bi napad iz kojega je trener Hollins izvukao maksimum podići na zvjezdane razine, jasno pod uvjetom da se Gay uklopi u svi za jednog, jedan za sve filozofiju koja je vladala u momčadi nakon njegove ozljede. Bude li sve štimalo kako treba, nema razloga da Gasol i Randolph ne nastave gdje su stali sa svojom suradnjom u postu, dapače. Gayeve igračke kvalitete, koje u igri s poludistance nisu daleko od onoga što prezentira jedan Carmelo Anthony, onemogučit će udvajanja Randolpha, a to znači da će Randolph nastaviti zabijati kako god poželi protiv koga god poželi. Kad dodaš jednog kompletnog playmakera kakav je Conley, stopera kakav je Allen i all-round rasnu peticu kakva je Gasol (koji svojim talentima u igri licem košu omogućuje Memphisu dodatnu razinu u organizaciji napada), dolaziš do zaključka da Grizzliesi imaju naj-ujednačeniju petorku u ligi. Pitanje je samo koliko ih u ovakvoj sezoni može pratiti klupa. Vasquez je solidno odigrao u playoffu i nastavi li na tom tragu pitanje back-up playa je riješeno. Mayo je često dobivao šansu u završnicama jer je svojim šutom za tri širio obrane, ali povratkom Gaya potreba za njim bit će sve manja, a to nije nužno loše. Young u manjim dozama kao energetska bomba također će biti korisniji nego je bio lani u velikoj ulozi, a odlazak Battiera praktički je nebitan jer za sve na krilima više jednostavno nema minuta (iako bi ja osobno radije bio bez Younga ili Mayoa nego Battiera, ali obzirom na financijske obveze koje je Memphis preuzeo prema svojim starterima, trošiti midlevel na veterana nema smisla). Praktički, jedini problem je pod košem gdje je lani Arthur solidno mijenjao oba visoka, uglavnom oslanjajući se na pick 'n' pop igru u napadu. Stoga mi je gotovo smiješno kako svi plaču nad sudbinom Memphisa zato što je jedan potpuno prosječan igrač poput Arthura izgubljen za sezonu, kao da je njegovih 20 minuta po večeri toliko važno. Pick 'n' pop igrača ima koliko želite (pogledajte samo roster Celticsa) i nađu li Grizliji sličnog igrača bit će sasvim ok (Dante Cunningham iz Bobcatsa upravo je pick 'n' pop specijalist kojeg očito traže, a izgleda da Bobcatsi nemaju namjeru matchirati ponudu Memphisa). Naravno da ne treba ni spominjati što bi za ovu momčad značilo dovođenje majstora poput Varejao ili kako bi sada dobro bilo da su uspijeli realizirati dugo željeni trade za McRobertsa (kako god, uvijek imaju Mayoa za potencijalni trade ubuduće).

PLUS:

Hollins je totalna faca, petorka je strašna, Mayo još uvijek ima potencijal biti rasna prva opcija s klupe.

MINUS:

Randolph i Gasol morat će igrati previše minuta, što u sezoni krcatoj back to back noćima neće biti dobro, posebice gledajući širu sliku.

PRVIH I ZADNJIH 5: Conley, Allen, Gay, Z-Bo, Gasol

SCORE: 41-25

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Spursi su lani opet van svake pameti rasturili u regularnoj sezoni na račun svoje uigranosti i kvalitete u realizaciji zamišljenoga. Nekada velika obrana danas je prije svega oslonjena na pronalaženje idealnih pozicija za što lakše poentiranje, a u tome veterani poput Duncana, Parkera i Ginobilia, uz sigurno vodstvo neuništivog Popa, briljiraju. I, iako su Timmy i Tony očito izgubili korak, vječni Manu i duboka rotacija u kojoj je svaki kotačić sjajno posložen pobrinuli su se da stroj Spursa ne zakašlje ni jednom. Barem dok nisu naišli na mlađe, talentiranije i jednostavno bolje Grizlije.

THIS IS NOW:

Ima li smisla još jednu najavu sezone Spursa početi sa konstatcijom kako će ove sezone momčad pasti zato što veterani jednostavno više ne mogu igrati na razinu na koju su nas navikli? Nema, zato što čak i da Manu uspori (bilo zbog godina, bilo zbog ozljeda koje ga uvijek pomalo muče), ovaj Popov sistem iz svih uključenih izvlači maksimum. Blair, Bonner i Hill lani su odradili lavovski dio posla, a ne treba zanemariti ni novo otkriće dvojca Pop-Buford, Garya Neala. Poznavajući Spurse, ove sezone možemo očekivati da u veće uloge uključe Splittera, lanjskog rookiea Andersona i ovogodišnjeg Leonarda i da od svih dobiju korisne minute. Ovakva širina učinit će nebitnim zgusnuti raspored, a sve skupa znači još jednu sezonu s puno više pobjeda nego poraza, ali i neizbježni poraz u playoffu. Jer, sistem vas može odvesti samo do određene razine, za nju prijeći treba vam vrhunski talent, a njega Spursi više nemaju.

PLUS:

Širina koja im omogućuje da svaku večer imaju drugog junaka u napadu – jednom će vas Bonner razbiti tricama, drugi put će vašu obranu secirati Ginobili, treću će Blair dominirati pod obručima. Jedina konstanta, vječno koristan i vječno jednako dobar, genijalni je Timmy. Uživajmo u majstoru dok možemo.

MINUS:

Jednu Manuovu ozljedu su udaljeni od okretanja nove stranice, a stalne priče o Parkerovom tradeu možda znače da je konačno došlo vrijeme za rebuilding.

PRVIH 5: Tony, Manu, Jefferson, Blair, Timmy

5 ZA KRAJ: Manu, Timmy i koja god tri igrača imaju najbolju večer

SCORE: 40-26

HOUSTON ROCKETS

THAT WAS THEN:

Rocketsi su okupili sjajnu rotaciju osrednjih igrača koja, čak ni nakon što je većina odigrala sezone karijere, nije ušla u playoff. Taktika prikupljanja dobrih igrača na kraju im se obila o glavu jer su zaglavili u najgoroj mogućoj poziciji – niti su dovoljno dobri da se bore u playoffu, niti su toliko loši da dođu do vrhunskih talenata na draftu. Uporni pokušaji da nešto naprave na tržnici nedavno su opet neslavno propali nakon što su ostali bez Gasola i Nenea.

THIS IS NOW:

Scola i Martin teško će ponoviti briljantne sezone kakve su odigrali lani, pogotovo zato što su obojica bili ovisni o situacijama u koje ih je stavljao Adelman koji je na jedno oko žmirio na sve njihove obrambene propuste. McHale napadački njeguje sličan stil Adelmanu, iako nešto organiziraniji, i tu ne bi trebalo biti problema, ali glavni dio njegova posla otpast će na konsolidaciju obrane, a to znači manje šansi za Scolu i Martina (Budingera da ne spominjemo). Dovođenje blokera kakav je Dalambert trebalo bi pomoći nakon što im je lani glavni čovjek u reketu bio vrijedni, ali kratki, Chuck Hayes. Jedini igrač koji se nametnuo kao trajno rješenje je sjajni play Kyle Lowry koji je svojim all-round učinkom postao prvo ime momčadi i pokretač svega, posebice nakon što su u Phoenix poslali zujalicu Brooksa, danas blokiranog kineskim ugovorom od povratka u NBA. Uspije li McHale popraviti obranu dovoljno da maskira pad učinkovitosti u napadu, Rocketsi će opet imati sezonu sličnu lanjskoj. Uz nabrojanu jezgru tu je još desetak mladih igrača koji imaju potencijala biti NBA igrači, problem je samo što nema dovoljno minuta za sve (svakako obratiti pažnju na rookiea Parsonsa).

PLUS:

S ovoliko solidnih tijela na raspolaganju Rocketsi neće pretjerano osjetiti težinu rasporeda, ali, ono što je još važnije, je da uvijek mogu nekolicinu zamijeniti za jednog kvalitetnog veterana koji bi im mogao pomoći da se dokopaju playoffa već ove sezone.

MINUS:

Djeluju više kao inkubator nego kao prava NBA momčad, a očite poruke Scoli i Martinu kako na njih ozbiljno ne računaju mogle bi ostaviti traga na njihovoj igri (posebice odluči li McHale isprobati mlade snage). Problem je i što pravi lider ove ekipe Lowry nema poštenu zamjenu, Dragić i Flynn lani su djelovali kao da su zalutali u ligu, iako tu treba ostaviti otvorenu mogućnost da McHale izvuče nešto iz obojice. Što nas opet vraća na ono da su Rocketsi više inkubator u kojem se testiraju i bruse talenti nego ozbiljna momčad spremna boriti se za playoff.

IDEALNIH 5: Lowry, Martin, Budinger, Scola, Dalambert

SCORE: 30-36

NEW ORLEANS HORNETS

THAT WAS THEN:

Pored svih problema s vlasništvom koje se zatim odrazilo i na razini igračkog talenta, jezgra sastavljena od GM-a Dempsa, trenera Williamsa i Chrisa Paula uspijela je Hornetse ne samo ugurati u playoff, nego usput prikazati i Lakerse kao ekipu čije je vrijeme prošlo. Da stvar bude fascinantnija, Paul je Hornetse do neočekivanog uspjeha vodio usprkos ozljedi najvažnijeg partnera na parketu, Davida Westa.

THIS IS NOW:

Paul je danas u Clippersima, problemi s upravom i dalje se nadvijaju nad svakim potezom kojega povuku, ali barem imaju Erica Gordona kao potencijalni kamen temeljac buduće momčadi (bolje reći da imaju dvije godine da ga uvjere kako mu se isplati ostati u New Orleansu). Monty Williams garancija je ozbiljne obrane, dvojac Kaman – Okafor garantira solidne igre u reketu, a Jason Smith i Carl Landry daju još dva korisna tijela u više nego iskoristivu rotaciju visokih. Naravno, problem će biti što ta tijela neće imati tko uposliti, obzirom da je jedini playmaker na rosteru Jack, koji je lani bio sjajan u ulozi back-up playa i čije vrijeme startera je nepovratno prošlo. Obzirom da je Ariza igrač koji zaokružuje petorku, nikako ne netko oko koga se gradi, ispada kako će ogroman dio tereta na vanjskim pozicijama pasti upravo na Gordona, što bi moglo pruzrokovati popriličan pad učinkovitosti igrača koji se lani konačno potvrdio kao vrhunski šuter i all-round igrač.

PLUS:

Obrana i skok uz Gordonove povremene briljante šuterske partije držat će ih u igri većinu večeri.

MINUS:

Jackove i Arizine velike ovlasti u napadu u najvećem broju utakmica bit će kamen oko vrata.

IDEALNIH 5: Jack, Gordon, Ariza, Landry, Okafor

SCORE: 25-41

30Nov/116

SANTA CLAUS IS COMING TO TOWN

Posted by Gee_Spot

Ne znam za vas, ali ja sam dobio jedini božićni poklon koji sam želio (da pomognem onima kojima još nije jasno, taj poklon uključuje desetak mišićavih i vitkih tamnoputih mladića koji trčkaraju za narančastom loptom u šarenim uniformama). Jasno mi je da će on ove godine biti nešto manje glamorozan, realno je očekivati da lockout ostavi posljedice na kvalitetu igre obzirom na nedostatak ozbiljnih priprema i kampova (posebice u najavljenim back to back to back tekmama), ali dobar dio negativnih kretanja bit će prikriven neizbježnom ludnicom na tržnici.

Većina momčadi u ovih manje od mjesec dana do početka nema ni približnu sliku kompletnog rostera, a obzirom na ne baš sjajnu ponudu slobodnih igrača dodatno oslabljenu odlascima u Kinu i Europu, teško da itko može računati na bitnija pojačanja. Dodaj u ovu strku izazvanu slabom ponudom i manjkom vremena još i prigodnu klauzulu kojom će svaka ekipa moći brisati jedan ugovor sa salary capa, zatim midlevel opciju koja je ostala i u novom ugovoru i ispada da će slaganje rostera biti zanimljivije nego ikada.

Obzirom da sam ja svoj poklon dobio, doduše nešto kasnije zbog čega će i ovogodišnja najava NBA sezone biti škrtija nego ikada (nećemo odbrojavati dva tjedna po dvije ekipe dnevno, nego ćemo u tjedan dana prije starta odraditi diviziju po diviziju), red je da zaželim i NBA franšizama sve najbolje u nadi da će barem nešto od nabrojenog završiti ispod njihovog bora.

Braćo i sestre, sretna nam nova sezona!

ATLANTA

Njima želim novog vlasnika jer dok se ne riješi ovo opsadno stanje koje traje godinama i u kojem nekoliko ljudi koji uopće ne žele imati NBA franšizu (ili žele, jer meni tu više ništa nije jasno) traži načina za izaći iz igre, Hawksi neće imati potreban mir za slaganje dugoročno zdravog kluba. Također, želim im da Jeff Teague nastavi s igrama iz playoffa. Odakle se taj momak pojavio nije jasno nikome, ali činjenica je kako je svojim slash 'n' kick majstorijama unio svježinu u umrtvljenu vanjsku liniju Hawksa i na trenutak oživio jedan spor i neinventivan napad. S takvim Teagueom, Atlanta se može nadati nečemu i u novoj sezoni, bez njega još jedan korak unazad je neminovan. Posebice stoga što će sigurno ostati bez Crawforda koji će midlevel sreću pronaći negdje drugdje, a možda i bez Marvina Williamsa (otpis!!!) koji je s preostale tri godine i 23 milje kamen oko vrata momčadi koja već ima tri maksimalna ugovora i nema gazdu voljnog plaćati porez na luksuz. Iako mu u ovom slučaju to nitko i ne može zamjeriti.

BOSTON

Njima pod borom prije svega želim zdravlje za njihova tri veterana. Boston je jedna od onih momčadi kojoj nikakvi kampovi ni ekstra treninzi nisu potrebni (dakle, momčad koje bi Allen Iverson volio biti član) i kojoj će ova kraća sezona donijeti više dobra nego lošega (iako su potencijalne back to back to back tekme uvijek opasne, da ne govorim o mogućim back to back utakmicama u playoffu, koje bi valjda trebale biti zabranjene ustavnim zakonom svake normalne nacije). Osim zdravlja, želim im i produktivnog Jeffa Greena, ma bilo koga od klinaca (Bradley, Moore, Johnson), jer ovom učinkovitom i pametnom napadu kronično nedostaje energije s klupe, a, napusti li ih Big Baby, stanje bi moglo postati kritično.

CHARLOTTE

Jordanu želim prazan roster da ga može popuniti ponekim igračem koji ima NBA talent. Čovjek će barem imati slatku brigu oko toga koga izabrati za otpis, kandidata je više nego dovoljno.

CHICAGO

Bullsima želim beka-šutera koji može ponijeti dio tereta u napadu. Neće do Afflala iz jednostavnog razloga što si Denver u ovoj situaciji kineskog egzodusa ne može dopustiti ostati bez još jednog swingmana, a to znači da se Bullsi moraju nadati kako je Jason Richardson u fazi karijere u kojoj će midlevel biti dovoljan. Ili pak da će Miami biti dovoljno blesav da otpusti Mikea Millera. E, to bi bila priča. Mislim da bi Miller u budućim bitkama protiv Heata valjda po prvi puta u životu prestao biti nesebičan šuter.

CLEVELAND

Obzirom da će se riješiti Barona Davisa, jer ova klauzula o amnestiji praktički postoji samo zbog njega, Arenasa i Rasharda Lewisa (nekako mi je mučno staviti Roya u ovo društvo), njima samo mogu poželjeti još jednu sezonu u kojoj LeBron neće otići do kraja. Uživanje u tuđoj nesreći je jedino što im preostaje, jer rebuilding je tek krenuo - ako su pametni pokušat će nešto izvući za Varejaoa dok još mogu, čekati da Jamison odjaše u suton i istovremeno ne bacati novac (i ono prostora što im ostane nakon odlaska navedenih) uzalud.

DALLAS

Njima želim ponavljanje lanjske sezone, a to uključuje igru najljepše košarke i iskorištavanje spoticanja protivnika o vlastite slabosti. Za tako nešto trebat će ostati na okupu, a to neće biti lako. Između ostalih, Chandler, Butler i Barea slobodni su igrači, a naravno da je Chandler ključ svega. Čovjek je oku ugodnu momčad šuplje obrane pretvorio u čvrstu družinu pod oba koša, a sebe u prvo ime ovogodišnje tržnice. Paradoks toga je da usprkos svemu tome Chandler ima smisla jedino u Dallasu. On u Mavsima ne mora igrati u napadu, dok bi ga eventualni odlazak zbog maksimalne love u Toronto, Denver, Indianu ili Netse doveo u poziciju u kojoj bi se puno veća pozornost davala njegovim slabostima nego plusevima, a to opet znači da bi se preko noći od junaka pretvorio u negativca. I za kraj, iako znam da Cubanu novac nije važan, želim mu da se ne srami iskoristiti mogućnost otpisa groznog Haywoodova ugovora (9 milja godišnje u prosjeku tijekom idućih 5 sezona).

DENVER

Želim im da što manje novca potroše kako bi zadržali Nenea i Afflala, jer iako bez njih ne mogu biti playoff momčad, s njima u preplaćenim ulogama ne mogu prema naprijed. Nene je idealan za Denver, momčadi koje trebaju centra koji može zatvoriti reket s njim ne dobivaju ništa jer on obrambeno igra kao krilo, dok one koje trebaju strijelca pod košem u njemu ne bi dobile kompletan paket jer čovjek nije u stanju raširiti reket. Po svemu radi se o igraču koji treba idealan kontekst da pruži maksimum, a on je upravo Denverov stil – brza tranzicija u kojoj do iražaja dolaze spretnost i agilnost pod košem, a ne šut ili igra leđima u osmišljenim akcijama. Slično je i na drugoj strani, Nene ne može kontrolirati reket na postavljene obrane, ali u bržem ritmu njegove ruke dolaze do izražaja. Također, želim im da očajni Harringtonov ugovor uskoro bude daleko od njih, usprkos nedostatku tijela dugoročno plaćanje takvog igrača nema nikakvog smisla.

DETROIT

Želim im dodatne opcije oprosta kako bi se odjednom mogli riješiti Hamiltona, Gordona i Villanueve, trojice jednako preplaćenih i jednako nebitnih igrača za sadašnjost i budućnost franšize. Stvarno, ovaj niz ugovora koji je podijelio Dumars tjera čovjeka da se pita nije li mu netko držao pištolj nad glavom.

GOLDEN STATE

Želim im da pronađu kristalnu kuglu jer samo uz pomoć nje mogu pronaći odgovor na pitanje što nosi budućnost. Hoće li Curry ikada moći ostati zdrav? Kakav će trener biti Mark Jackson? Što se može dobiti za Ellisa? Ajde, konačno se mogu riješiti najbeskorisnijeg NBA igrača zadnjih 3-4 godine (ako ikoga zanima, dotični se zove Charlie Bell), iako se možete kladiti kako će im, barem na trenutak, na pamet pasti i opcija da se riješe maksimalnog ugovora kojega su iskrcali Davidu Leeu.

HOUSTON

Želim im da se konačno prestanu igrati i skupljati gomile dobrih igrača te da se koncentriraju na dovođenje barem jednog rasnog talenta koji ih može pretvoriti u nešto više od simpatične momčadi koja igra lijepo, ali ne može pobijediti nikoga. Također, želim im da uživaju u eri Kevina McHalea, jer, ako ništa drugo, ove sezone od Rocketsa možemo očekivati da nastave s nesebičnom igrom, da se puno kreću u napadu i rotiraju u obrani i da se puno smiju Kevinovim šalama (a od Scole osobno da pokaže dodatni repertoar post poteza koje je pokupio na treningu).

INDIANA

Želim im da uspiju dovesti barem jednog od slobodnih visokih igrača. Nene, Chandler, West, Gasol, Jordan, pa čak i Oden, kao sin Indiane, u igri su za Pacerse koji će, ako iskoriste klauzulu oprosta na Poseya, imati dovoljno love na salary capu za maksimum. Nitko od navedenih nečega sličnog nije vrijedan, to je jasno, ali Pacersi će morati pretplatiti kako bi i dalje ostali prosječni. Što opet govori da lockout nije riješio ništa bitno jer je srž sistema ostala ista.

LA CLIPPERS

Želim im da jezgra Griffin – Gordon konačno ostane zdrava i odigra jednu sezonu u komadu. Plus, želim im da rupu na malom krilu popune nekim od sjajnih veterana koji bi ovu momčad konačno mogli povesti na pravi put (Grant Hill, Shane Battier ili neki sličan kandidat za budućeg NBA komesara).

LA LAKERS

Svim srcem im želim da pod borom pronađu playmakera, jer ako je u Fisheru i bilo još nešto života, on je nakon ovako stresnog razdoblja lockouta zasigurno ispario (sumnjam da planiraju dati većinu minuta rookieu Dariusu Morrisu). Također, želim im miran početak suživota između Kobea i Mikea Browna. Obzirom na to da Kobea u karijeri praktički nije trenirao nitko osim Phila (eksperiment s Tomjanovichem je brzo prekinut, a u vrijeme Dela Harrisa bio je klinac), bit će zanimljivo vidjeti kako će čovjek reagirati na totalnu suprotnost, trenera koji kao potomak škole Larrya Browna itekako voli držati stvari pod kontrolom, posebice u obrani. Usprkos rezultatima s Cavsima, nad Brownom je još uvijek previše upitnika i pitanje je kako će se postaviti prema ovako iskusnoj ekipi koja je prošla sve i kojoj ne treba teorija koliko motivacija. Kobe u ovim godinama i s novim bioničkim koljenima neće mirno gledati kako mu netko smeta u lovu na Jordanovo prstenje i rekorde.

MEMPHIS

Njima želim hrpu dolara od Knicksa i Lakersa kako bi mogli poplaćati sve što jesu i namjeravaju kupiti (uz Randolpha, Gaya i Conleya uskoro će imati na platnoj listi i Gasola). Također im želim da pronađu kupca za Mayoa, jer za njega definitivno neće ostati dovoljno. Što je možda još važnije, želim da im Gay donese ono što im je lani nedostajalo - talentiranog strijelca koji može uzeti loptu i zabiti kada sistem zakaže (a da pritom ne naruši kemiju koju su stekli u lanjskom playoffu, posebice u obrani). Zanimljivo, ali na ovako škrtom tržištu upravo će povratak Gaya nakon ozljede biti potencijalno najveće pojačanje uopće.

MIAMI

Oni su svoj poklon već dobili time što će se održati sezona, jer to vrlo vjerojatno znači gomile dolara, vagone pozornosti i prvi prsten. Opet, kako se ne bi osjećali zakinuti za dobre želje, nadam se kako će upecati barem jednog veterana, bio to Samuel Dalambert za pod koš ili Baron Davis za na vanjske pozicije, te da usput neće morati otpisati nikoga.

MILWAUKEE

Njima želim novi lakat za Boguta i novi mozak za Jenningsa jer inače ih čeka još jedna sezona puna razočaranja.

MINNESOTA

Nadam se da će Rubio ipak biti nešto više od totalnog promašaja kakvim se trenutno čini nakon dvije očajne godine u Europi. Podbaci li Ricky, uzalud im trener poput Adelmana i sva ona talentirana krila uokolo, miris razočaranja i frustracija još jednom će nadjačati sve, usprkos hladnim zimama na sjeveru.

NEW JERSEY

Želim im dolazak bilo kakvog talenta ne bi li zadržali Williamsa, a ako je moguće i nekoga tko bi mogao zatvoriti ogromnu rupu pod košem kojoj Brook Lopez nije dorastao. I pri tome ne mislim na Howarda. Fascinantno je da u novom kolektivnom taj nesretni sign & trade nije u potpunosti ukinut, jer to znači ne samo da su vlasnici popustili u borbi ega, već i da su nam još jednom priuštili gomilu iritantne i nepotrebna drame primjerenije sapunicama nego sportu. Gdje će Dwight? Hoće li Paul u New York? Kad će Dwyane zaprositi LeBrona? Bla bla. Tek je počelo i već je gadljivo.

NEW ORLEANS

Želim im da Paul ostane u gradu doživotno, jer bez njega NBA u New Orleansu nema šanse. Liga ne može pronaći kupca koji bi ostavio franšizu gdje jeste, a ovih koji računaju na preseljenje navodno ima na bacanje. Taj New Orleans stvarno nema sreće, čak je i druga sezona Treme bila dosadna poput napada Hornetsa kad je CP3 na klupi.

NEW YORK

Želim im barem jedan pick prve runde u idućih deset godina kad je već sistem bez salary capa još jednom ostao pusti san.

OKLAHOMA

Nadam se da je ono što je Harden pokazao u playoffu (i na što je Brooks nabasao slučajno, da naglasim) riješenje svih problema, jer osloniti se na Westbrookov mozak i Durantovu muškost, barem za sada, ne čini se najboljim putem u budućnost.

ORLANDO

Želim im pronalazak magične formule kojom će zadržati Howarda sad kad su se već riješili Arenasa (jednadžbe koje treba uzeti u obzir su dovođenje vrhunskog igrača, a možda čak i promjena trenera jer Van Gundyev Orlando je pročitana knjiga). Također im želim da se ne moraju više oslanjati na Turkogluove playmakerske sposobnosti.

PHILADELPHIA

Želim im da nova uprava biti pametnija od stare, što prevedeno znači da neće dati suludi ugovor Youngu kako bi gradili na lanjskim solidnim igrama. Da Božić stvarno bude vrijeme darivanja pobrinut će se i opcija kojom se mogu riješiti Branda dvije godine ranije.

PHOENIX

Sunsima želim da ih Robert Sarver odluči prodati nekome tko ih zaslužuje, s tim da usput pošalje Nasha u momčad koja se može boriti za naslov. Čovjek zaslužuje zadnju šansu nakon svega što je dao klubu, a svi znamo da je predobar i preponosan da je sam zatraži.

PORTLAND

Nadam se da ih karma neće uništiti zato što će škartati Brandona Roya. Obzirom da su do sada ionako naj-nesretniji klub u ligi, možete misliti što će se tek dogoditi nakon tog poteza.

SACRAMENTO

Želim im da konačno krene izgradnja te nove dvorane, po mogućnosti s novim vlasnicima i s manje sumnjivih tipova na rosteru.

SAN ANTONIO

Želim im što bezbolnije buđenje u ovom penzionerskom dobu, da više nalikuje na ugodni san nego na noćnu moru (trejdanje Parkera dok još ima vrijednost i otpis Jeffersona dobar su način za krenuti u novo doba).

TORONTO

Želim im da novi trener Casey bude u stanju prenijeti obrambenu čaroliju na sjever pa da najgora obrambena momčad lige postane samo jedna od najgorih. Također, od sveg srca im želim da Andrea Bargnani uhvati skok u napadu barem jednom u karijeri.

UTAH

Nadam se da je netko od dvojca Favors – Kantner pravi temelj za budućnost.

WASHINGTON

Nadam se da Flip Saunders neće još dugo maltretirati Johna Walla i kompaniju.

8Oct/100

GRIZZLIES

Posted by Gee_Spot

''This is a blue-collar town and I fit in with them. I want to be here. I think I'm a perfect fit for this team and this town. Maybe if I was somewhere else I would have been signed. But I don't wish I was somewhere else.''
- Zach Randolph

SCORE: 43-39
PRVIH 5: Conley, Mayo, Gay, Randolph, Gasol
5 ZA KRAJ: Mayo, Allen, Gay, Randolph, Gasol
MVP: Zarc Gasdolph
LVP: Mike Conley

Lanjski uzlet Grizzliesa tjera nas da se pred početak nove sezone pitamo ono klasično Klostermanovsko pitanje prilagođeno našoj temi – are Grizzlies for real or are they full of shit?

Kada slabašna franšiza preko noći od vječnog gubitnika postane respekta vrijedan pretendent na playoff, obično se iduće sezone stvari vrate u normalu, odnosno umjesto još jedne uspješne godine uslijedi ona nešto tipičnija sušna sezona.

Stoga, ako smatrate da su Grizzliesi obična prevara kojoj se lani sve poklopilo, zasigurno ne razbijate glavu oko toga hoće li izboriti playoff ili ne, obzirom da ih u njemu i ne vidite. Međutim, ja sam popušio ovu suprotnu tvrdnju i da, ja mislim da su Grizzliesi for real.

Osim što sam ih se lani nagledao i vidio jednu momčad koja ima glavu i rep, pristojan sistem i dobru kemiju te trenera koji drži ekipu pod kontrolom, ono što vas odmah odalami čim bacite pogled na njih je all-star talent čak četvorice njihovih igrača.

Kada imate takav temelj, ne možete biti loša momčad ni pod razno. Samo, zbog dojma o gubitničkom klubu, zbog mladih i nedokazanih talenata, a najprije zbog problematičnog karaktera Zacha Randolpha, mogli smo ih uzeti ozbiljno samo na papiru, nikako u praksi, barem dok se ne dokažu.

I dokazali se jesu. Memphis danas ima playoff dvojac pod košem u liku i djelu Randolpha (skokovi i koševi) i Marca Gasola (playmaker i sve što treba), ima dokazane mlade talente u Ovintonu J'Anthonyu Mayou i Rudyu Carltonu Gayu (ok, ovo je već problematično - Gay je okej, ali Carlton???), a nakon lanjske sezone počela se skidati i etiketa gubitničkog kluba.

Stoga ih opet vidim u istoj situaciji kao lani, u borbi do zadnjeg trena za posljednje playoff mjesto na Zapadu. Ne znam da li je Randolph stvarno promijenio ćud, ali sumnjam da će riskirati novi ugovor, što znači da možemo očekivati još jednu sezonu monstruoznih double-doubleova.

Marc Gasol je lani sjajno reagirao kao glavni inicijator napada, a obzirom na nedostatak pravog playa, možemo očekivati da će trener Lionel Hollins ostati pri taktici u kojoj svi postavljeni napadi idu preko posta. Iako će se u novoj sezoni protivnici znatno bolje pripremiti na high-low kombinacije njega i Randolpha, jasno je da nitko neće u potpunosti lišiti Gasola njegovog glavnog oružja.

Naime, ako protivnik i posveti veću pažnju zaustavljanju Gasola, to će samo ostaviti dodatnog prostora Randolphu i obrnuto. Kada dodaš da osim važne uloge u napadu, ovaj dvojac potpuno kontrolira i skok i reket (barem blokadama ako baš i ne sjajnom pozicionom obranom), ispada da Grizzliesi imaju samo takav temelj.

Na njega je nadograđena all-round igra dva swingmana, koji definitivno zaslužuju posebni nadimak za svoj tandem. MajoGeja duet tek je zagrebao po površini svoga potencijala, eventualna igračka eksplozija jednog od njih odvela bi ovu momčad i preko posljednje prepreke.

Dok se to ne dogodi Gay ostaje sjajni strijelac u svakom pogledu, posebice tranziciji, dok Mayo već nakon dvije sezone s pravom može biti smatran jednom od solidnijih all-round dvojki (možda se prilikom dolaska u ligu od njega očekivala nešto eksplozivnija rola, ali kao šljaker i pouzdani šuter čak je i korisniji ovoj momčadi nego da je još jedan letač i potrošač). Jedini problem u petorci su ispodprosjećne igre playa Mikea Conleya, koji je barem postao pouzdan šuter, kada već u tri sezone nije dao ni najmanje naznake kreativnosti u napadu.

I njemu je ovo zadnja godina ugovora, ali za razliku od Randolpha koji će vjerovatno zaslužiti produženje tijekom sezone, Memphis nema previše interesa zadržati ga. Conley je jednostavno netko tko popunjava petorku, što je uloga koju puno bolje mogu odraditi neki od igrača na klupi.

S tim da klupa ima važnu ulogu za Grizzliese. Iako na prvi pogled ostavlja dojam problematične skupine, na njoj se nalazi gomila korisnih igrača, što je nešto što se ne može reći za klupu potencijalno bliskih im susjeda na ljestvici tipa Hornetsa ili Warriorsa.

Naime, iako nema klasičnog šestog igrača, strijelca koji je u stanju predvoditi drugu postavu, tu je zato gomila šljakera punih energije. Dovođenje Tonya Allena i njegovog šampionskog pedigrea pokazat će se dobrim potezom, jedan takav aktivan igrač upravo im je trebao i po meni idealno bi se uklopio u završnice koje su lani predstavljale svojevrstan problem zbog loše obrane na perimetru.

Allen je u stanju donijeti upravo takvu vrstu pritiska, što direktno vodi do još ponekog lakog koša, ali i do manje posla za unutarnju liniju. Uostalom, dobar dio ljetne lige Mayo je i proveo igrajući playa, baš zato jer u klubu očito imaju namjeru što manje davati loptu u ruke Conleyu u ključnim trenutcima.

Osim Allena, na klupi je još jedan swingman sposoban odigrati obranu na svim pozicijama osim centarske, DeMarre Carroll, te Sam Young, swingman koji može zabiti sa svih pozicija osim centarske. Dodaj još solidni šut s poludistance back-up četvorke Darrella Arthura, potencijalno korisne centre Hasheema Thabeeta (kontrola reketa u obrani) i Hameda Haddadia (razvlačenje reketa u napadu, ako ikad stigne do napada obzirom na pokretljivost) i eto ti klupe koja nije ni upola toliko loša kao što se čini.

Dobro, za to je najzaslužniji napadački talent prve četvorice koji može i zabijati i skakati poput šampionske momčadi, ali ovaj sirovi, agresivni pristup klupe čak je i dobar za razbijanje monotonije. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li slabosti na jedinici ipak biti previše, jer nakon Conleya tu je spori i jednako ne-kreativni Acie Law. Sistem koji njeguju donekle maskira taj nedostatak, ali ne bi bilo loše u momčadi imati i čovjeka čiji je primarni posao dodati loptu suigraču.

Sad, Memphis je opet pokazao i ono svoje luzersko lice, tijekom ljeta kada su se natezali oko ugovora s izborom prve runde Xavierom Henryem, koji je zbog toga propustio ljetnu ligu. Bez obzira što se radi o još jednom projektu kojega će trebati čekati izvjesno vrijeme, njegov šut za tri ne bi bio na odmet u rotaciji. Uglavnom, moglo se i bez nepotrebnog natezanja oko par stotina tisuća, posebice nakon što si Gayu iskrcao preko 80 milja.

Znači, imamo ekipu koja će većinu večeri imati prednost u skoku, ekipu kojoj je nemoguće zatvoriti sve prilaze košu kada je kompletna. Klupa nije kvalitetna, ali to nadoknađuje energijom i kvantitetom. S druge strane, postoje i znakovi upozorenja poput slabašne obrane na vanjskim pozicijama, činjenice da ti je najbolji playmaker centar, te uvijek prisutnih pitanja oko ozbiljnosti kluba i prave prirode ovih igrača, posebice Randolpha.

Ono, čista vaga na kojoj ne preostaje ništa osim izabrati stranu. Ja sam svoju izabrao, mislim da ni Hornetsi ni Nuggetsi ne mogu parirati Gasolu i Randolphu, ma kako se činili lakšim pickovima zbog Carmela i Paula. Talent nije dovoljan, treba malo i šljakati, a Zach i Marc šljakaju.

Jebiga, ovo je blue collar blog. I da, zato i nisam mogao dati prednost Grizzliesima pred Sunsima, iako sam se dvoumio do zadnjeg trenutka - Sunsi izgledaju kao skupina tvorničkih radnika na kolektivnom godišnjem. Ali, o tome više drugom prilikom.

14Aug/103

MEMPHIS

Posted by Gee_Spot

GRIZZLIES

Prošle sezone nekoliko ekipa nas je, van svih prognoza, ugodno iznenadilo. Na Istoku smo imali pick 'n' roll Jenningsa i Boguta koji je Buckse odveo do playoffa u sezoni u kojoj ni sami na početku nisu očekivali više od 30 pobjeda. Na Zapadu su se Sunsi još jednom uzdigli iz pepela vrativši se run and gun korijenima i još ih dignuvši za par potencija. Thunder je fenomenalnim partijama iznenadio čak i nas koji smo vjerovali od početka u njihovu spremnost da izbore playoff odmah nakon sezone s 23 pobjede. Ali, mislim da nitko nije priredio veći šok od Grizzliesa koji su od gubitničke momčadi krcate sumnjivim tipovima postali playoff kandidat koji je skoro do zadnjeg mjeseca sezone vodio bitku za osmu poziciju.

Na kraju su pukli kada je bilo najpotrebnije, što ne umanjuje podatak da su došli do 40 pobjeda, a što je na ovakvom Zapadu stvarno podvig. Ali, i nije. Sada ću vam objasniti zašto. Naime, Memphis je, kad stavimo na papir samo imena, momčad krcata talentom. Kad bi se ravnali samo brojkama, definitivno bi ih na početku lanjske sezone stavili u igru za playoff. Tako talentirana i mlada petorka jednostavno bi, samo na račun napadačkih oružja, morali nekako pronaći načina za pobjediti, zar ne.

Samo, takve situacije u kojima je ponekad samo talent dovoljan su rijetke. Kada su doveli Zacha Randolpha u klub, svi smo pomislili isto – sad će Zach uništiti ovo malo timskog duha što je ostalo, nabijat će brojke, a onda će jednoga dana toliko naljutiti Haddadia da će se ovaj opasati eksplozivom i krenuti mu u kućne posjete uzvikujući ''Allahu Akbar!''(ah, kakva trula stereotipna šala, em nije fora em će u roku dva dana netko bacit fatvu na blog). Kad ono, sve što je Zach radio bilo je tek skupljanje fenomenalnih double-doubleova.

Kad imaš 20-10 zvijer pod košem (a nerijetko i 30-16), te toliku hrpu mladih, eksplozivnih talenata uokolo, i onda ti još iz vedra neba padne preporođeni Marc Gasol, koji je nekim specijalnim tibetanskim tretmanom prebacio dio bratova talenta u sebe, ne ostaje ti ništa drugo nego pobjeđivati, zar ne? Zamislite da se Zach Randolph zove drugačije, da nema tu prtljagu iza sebe (pritom ne mislim na njegovu ogromnu stražnjicu), i koncentrirajte se samo na statistiku. Zamislite da Memphis nije Memphis, već da je u pitanju npr. San Antonio. Ovakav roster u takvom programu? Svi bi popušili potencijal isti tren.

Što nas dovodi do druge strane medalje. Usprkos brojkama i talentu ovo je još uvijek Memphis. A Randolph je još uvijek Randolph. Njegova enormna potrošnja lopti na kraju dana uvijek će rezultirati razočaranjem u najvažnijem trenutku. Bit će vremena za prognozu Grizzliesa, ali mislim da je očito da nemam prevelike vjere u njih. Prošlu sezonu smatram u neku ruku devijacijom, trenutkom u kojem su se stvari poklopile taman toliko da taj njihov talent može isplivati. Taj trenutak je prošao. Talent i brojke su i dalje tu. Na papiru je Memphis opet opasna momčad. I onda se uključi stvarnost koja zahtijeva više od brojki. Zahtijeva karakter. Odricanja. Nesebičnost. Zahtijeva barem još tri Marc Gasola. Jedan je, mislim, premalo.

Naravno, sami Grizzliesi si nisu previše pomogli. Kako su kapitalizirali neočekivani vjetar u leđa? Preplativši Rudya Gaya. Već sam pričao kako u osnovi nemam ništa protiv ovog poteza, ekipa poput Memphisa ne smije si dozvoliti odlaske vlastitih mladih igrača jer to jedini način da slože konkurentan roster. Deset milja manje-više, licemjerno je zbog toga uopće ih osuđivati u ligi gdje Drew Gooden zaradi višegodišnji ugovor težak preko 30 milja. Gay je praktički njihov prvi igrač s višegodišnjim ugovorom u ovom trenutku, njihova budućnost.

Odlazak Ronniea Brewera koji se nije stigao ni upoznati s momčadi (nedugo po dolasku iz Salt Lake Citya se ozljedio) pokrili su dovođenjem Tonya Allena, što je solidan potez kad uzmeš u obzir da Allen iza sebe ipak ima iskustvo igranja u pravoj ekipi i važnim utakmicama. Opet, s druge strane, to je Tony Allen, stavi ga izvan konteksta fajtera za desetak minuta i upitno je koliko mogu dobiti od njega u vidu nešto opipljivijeg učinka.

Također, potpis Aciea Lawa za back up playa nimalo ne rješava njihove probleme s Conleyem, koji je lani opet bio ispod prosjeka za jednog NBA startera, posebica na poziciji playa. Mislim, u tri sezone, s punom minutažom i povjerenjem, Conley nije napravio ni pola onoga što je lani u jedva pola godine odradio jedan Darren Collison. Danas više nitko ne priča o Conleyevom potencijalu, priča se tek o mogućnosti da solidno servisira ulogu playa. Zato mi nije jasno kako Acie Law može biti odgovor, ako ti očito treba ne samo back up, već potpuno novo rješenje. Doduše, Mayo je igrao playa u ljetnoj ligi, ali bez uspjeha.

Na draftu su pak riskirali s mladim Xavierom Henryem, bekom šuterom koji na Kansasu nije pokazivao previše raznovrsnosti u igri zbog čega čisto sumnjam da im može poslužiti na način na koji to u Oklahomi odrađuje James Harden. Harden je na faksu bio ne samo šuter, već je uglavnom igrao s loptom u rukama, često 1 na 5, zbog čega je i razvio toliku raznovrsnost koja mu danas, u pravom sistemu, odlično služi (na sveučilištu nije ostavljao dobar dojam jer se previše tražilo od njega). Henry ima obrnut slučaj – na Kansasu je igrao svoju šutersku rolu, bio je dio momčadi u obrani i to je to. Ovdje će od njega tražiti da bude NBA atleta i strijelac s klupe Hardenova tipa, kreator, jer jednostavno nemaju dovoljno playmakera. Smrdi mi na loš brak iz krivih interesa.

Njihov drugi pick spomenut ću samo zato jer s njim u paru obavezno dolazi i Zoran Planinić. Da, Greivis Vasquez je teretni bek koji voli glumiti razigravača, ali u biti uglavnom igra sam sa sobom. Na ovom nivou naravno da ne može biti ni 1 na 5 strijelac s klupe, stoga očekujem da njegova karijera bude kraća od one Velimira Zajeca, ako je to ikako moguće po zakonima fizike.

Uglavnom, ne razbijam glavu previše o novom jurišu Grizzliesa na playoff, ali me nekoliko stvari svakako zanima. Prvo, koliko žestoko će se Zach boriti za novi ugovor i tko će na kraju nasjesti? Hoće li ga Memphis trejdati usred sezone npr. u Denver za Martina i Lawsona? Ili će ga tvrdoglavo zadržati, smatrajući da je on uz Gaya drugi kamen temeljac? Drugo, može li Gasol i uopće itko u ovoj momčadi odigrati kao lani, sada kada su ih svi pročitali i znaju da samo treba zaustaviti high/low akcije u kojima se sve vrti oko Gasolova pravovremena pasa u post Zachu ili nekome ne krilu?

CARDINALS

Iako nisu u istoj državi, Memphis i St. Louis logična su kombinacija zbog blizine ali i zbog podatka da je upravo u Memphisu locirana drugoligaška filijala Cardinalsa u kojoj najveći talenti čekaju poziv u MLB. Također, Cardinalsi iz obližnjeg St. Louisa u Memphisu su valjda deset puta popularniji od nesretnih Grizzliesa. Što nije ni čudno jer svi vole pobjednike, a Cardinalsi su godinama jedna od najdominantnijih franšiza u ligi. U biti, ako ćemo gledati ukupnu povijest baseballa, jedini klub koji ima više naslova Prvaka od Cardinalsa su – Yankeesi.

S tim da su ogromne šanse da i ove sezone u Finalu gledamo upravo ove dvije momčadi. Doduše, u baseballu je uvijek barem 5-6 dodatnih pretendenata koji mogu, ako im se sve poklopi u te tri playoff serije, iznenaditi i osvojiti naslov. Nego, ako smo već shvatili da su Yankeesi u vrhu zato što su Real Madrid dok su svi ostali Villareal, kako jedan St. Louis može stalno biti pri vrhu s tek malo iznadprosjećnim MLB budžetom?

Pa to malo iznad prosjeka dovoljno vam je da platite par vrhunskih palica i par vhunskih pitchera, a sve ostalo okolo njih ionako se ispuni dovoljno kvalitetnim igračima ako imate konkurentan klub voljan potrošiti tu i tamo, te prije svega sposobnu upravu koja je u stanju stalno dovoditi dobre igrače. A St. Louis ima vrhunski sistem koji im je donio dva glavna igrača, na čijim leđima su osvojili naslov 2006. te igrali Finale dvije godine ranije – Alberta Pujolsa i Adama Wainwrighta.

Pujols je, po svim statistikama, zadnjih 10 godina možda i najbolji udarač u baseballu, kompletan igrač koji može sve, ali koji prvenstveno dominira svojom snagom i gomilama home runa koje udara iz sezone u sezonu. Wainwright je pak zadnje četiri godine uvijek u top 5 startnih pitchera po statistici, sjajan igrač koji ima sva obilježja asa – gomilu oružja, ali prije svega preciznost, pouzdanost i izdržljivost.

S ovakva dva igrača Cardinalsi će još godinama biti u vrhu (Pujols ima tek 30 a Wainwright 28), a posao im olakšava prisustvo još dva majstora. Pitcher veteran Carpenter do eksplozije Wainwrighta bio je jedan od najboljih u ligi, sada je možda i najbolja druga opcija, koja još uvijek, u 35-oj godini, ima sva obilježja asa. Vanjski igrač Holliday pak olakšava Pujolsu da skuplja poene, on je čak glavni udarač u rotaciji (četvrti po redu, tzv. clean-up hitter, dakle igrač za kojeg se pretpostavlja da bi, kad bi sve baze bile pune, bio najspremniji opaliti grand slam), ne toliko dobar all-round kao Pujols ali u samom vrhu po preciznosti i snazi lamatanja palicom. Zanimljivo, Cardinalsi su ga oteli ispred nosa Red Soxima, što je jasan pokazatelj da se ne boje potrošiti te da sigurno neće dozvoliti da im, npr. Yankeese zbog šake dolara više, odvuku nekoga od nositelja igre.

Obzirom na ovakvu fundaciju, Cardinalsi baš i ne briljiraju ove sezone, Cincinnati im puše za vrat u diviziji dok u borbi za naslov pravaka Nacionalne Lige zaostaju za oba konkurenta iz preostalih divizija. Međutim, ionako je najvažnije izboriti nastup među 4 ekipe iz svake lige koje idu u playoff, pozicija s koje se kreće apsolutno je nebitna jer svaka od ovih momčadi sposobna je dobiti jedna drugu. Važnije je istaknuti da, kako se sezona približava kraju, Pujols igra sve bolje a kako paralelno Cincinnati popušta, njihovo prvo mjesto trebalo bi ostati sigurno.

Da, bez ikakvih problema možete u svakoj utakmici u kojoj startaju Wainwright ili Carpenter igrati na Cardse, posebice ako su u pitanju domaće utakmice protiv konferencijskih suparnika koji se ne bore za playoff. Teško ćete naći veće zicere u bilo kojem drugom sportu – Nacionalna Liga je krcata slabašnim momčadima koje nemaju dovoljno dobre pitchere da se suprostave Pujolsu i Hollidayu, a Wainwright i Carpenter su na razini na koju prosjećni udarač nije navikao iz večeri u večer.

Naravno, ne bi ovo bila potencijalno šampionska momčad da na rosteru nema barem još nekoliko igrača vrijednih spomena. Doduše, uz Pujolsa koji igra na prvoj bazi, na ostalim bazama nalaze se uglavnom jeftini veterani sposobni odraditi posao, a slična situacija je i u vanjskom polju s Hollidayom. Ovisnost o ovoj dvojici je ogromna, ali povremeni bljesak nekog mladog talenta i pouzdani veterani spremni na sve da zarade plaću (na Pujolsa i Hollidaya otpada valjda 90% budžeta za udarače) sasvim su dovoljni kad je momčad krcata sjajnim pitcherima.

Uz dva spomenuta asa, tu su još skupi i provjereni veterani Suppan i Penny te rookie Garcia koji je sjajnim igrama dogurao do treće startne pozicije. Međutim, kako Suppan i Penny ne briljiraju, a i muku muče s ozljedama, momčad je na kraju prijelaznog roka pojačana s prvim starterom Cleveland Indiansa, Westbrookom. Veteran nije dobio previše utakmica ove sezone u Clevelandu, ali odmah po dolasku u St. Louis zaredao je sjajnim igrama i pobjedama čime je praktički zapečatio svoje mjesto trećeg u rotaciji, a samim time i važnu ulogu u playoffu.

Cardinalsi su dakle momčad koja posluje u skladu s mogućnostima, racionalno i mudro, a opet se ne boje potrošiti kada treba. Baziraju se na pitcherima i obrani, što je sasvim dovoljno za osvojiti Ligu, osobito zato što jedina momčad koja im se, realno, može suprostaviti po kvaliteti obrane i koja ima puno više napadačkih opcija, Philladelphia, muku muči s ozljedama. Međutim, ako i prođu Philliese, vrlo vjerovatno će biti premalo snage u njihovim palicama za suprostaviti se Yankeesima. A opet, kada imaš no.1 battera i jednog od top 5 pitchera (u eventualnoj playoff seriji od 7, Wainwright teoretski može bacati prvu, četvrtu i sedmu tekmu), tko ti može reći da nemaš šanse?

THE ROSTER OF THREE

No Crossover (Steve James, 2009.)

Zadnji naslov vezan uz košarku iz ESPN-ove ''30 For 30'' serije, dokumentarac o suđenju Allenu Iversonu, ne zbog toga što je prevario pretplatnike Grizzliesa, već zbog toga što je bacao uokolo stolice u kuglani dok je bio klinac. Ogroman je plus što se režije uhvatio autor legendarnog ''Hoop Dreams'', ali ništa manji minus je što košarke skoro pa i nema. Puno je tu priče o rasnim problemima, teškim životnim uvjetima, bahatim talentiranim sportašima, a da ništa nije konkretno objašnjeno. Sve se svodi na pojedinačne dojmove. Međutim, film od bivanja moralkom spašava, kao i uvijek, vremenski kontekts u kojem je Iverson bio LeBron prije LeBrona (propao projekt prije nego je počeo zbog tih problema sa zakonom). I da, tko ga nije volio prije neće ni nakon gledanja filma. Što je plus. Ako ste pretplatnik Grizzliesa.

Can I Keep My Jersey (Paul Shirley, 2007.)

Kratko je trajala košarkaška karijera Paula Shirleya, još kraće ona novinarska. Kako je u uvodu ove knjige rekao Chuck Klosterman, Shirley je jedan od nas, običan čovjek koji ima priliku iznutra promotriti kako to izgleda biti profi košarkaš. Ova knjiga je, ipak, manje solidan dokaz toga a više ugodno štivo koje pokazuje da je Paul fulao profesiju i da je oduvijek trebao piskarati. Od blogova za Sunse koji su ga izbacili kao medijsku ličnost, pa sve do redovitog pisanja za ESPN (uglavnom o lošoj glazbi), Shirley je pokazivao dozu inteligencije, ali više od svega – gorčine. Očito su frustracije totalnom nesposobnošću za odigrati iole vrijednu rolu ne samo u NBA, već i u Rusiji i u Španjolskoj, ostavile traga na čovjeku koji je jednom davno volio košarku, ali joj nije mogao oprostiti kad je pokazala da ona ne voli njega. Šteta, kažem, jer ova knjiga bi s više anegdota, više Sunsa i više igre bila puno bolja. Opet kažem, svakako treba pročitati njegovu životnu priču, makar ovaj dio koji nam servira ne bio toliko zanimljiv koliko Paul misli da jeste.

Uglavnom, nakon nekog vremena, kada se ostavio košarke i počeo pisati za ESPN, ubrzo sam odustao čitati njegove kolumne jer je pokazivao užasan glazbeni ukus. Skoro sam zaboravio na njega, dok se negdje nije pojavio jedan članak o Haitiju, u kojem je Shirley napisao da nikada ne bi dao dolar za Haiti jer da ti ljudi ionako ne znaju što bi s njim. Sad, moja prva reakcije je bila ta da svatko ima pravo reći što misli. Ono, ni ja nikad ne bi dao dolar za Haiti jer ne vjerujem da se tim novcem radi išta korisno a nisam od onih koji novcem kupuju čistu savjest. Ako i dođe do tamo (a uglavnom ne dođe), ionako se potroši na pizdarije (ukratko, na sanaciju umjesto na prevenciju). Međutim, Shirley je ispao totalni papak jer je praktički sve nevolje svalio na jadne Haićane, a ne na, prije svega, svoje sunarodnjake, koji su ih doveli do bijede za vrijeme igranja jedne od svojih geopolitičkih igara. Jedno je imat mišljenje, a drugo je bit glup. A Shirley je očito glup, jer mu je nakon tog istupa ESPN uredno uručio otkaz. Danas se, jadnik, tu i tamo javi tweetom, uglavnom negativnim kada je riječ o košarci, očito nesvjestan da je sam sebi najveći neprijatelj i da mu vrata potencijalne karijere nije zatvorio ESPN, već vlastiti gorčina. Uplatio bih mu dolar pomoći, ali ne vjerujem u te stvari.

In Person at the Whisky a Go Go (Otis Redding, 1966.)

Jebiga, kad god se spomene Memphis prva asocijacija koja mi pada na pamet je veliki Otis. Ne znam da li je imao palicu kao Greg Oden, ali znam da je najveći pjevač svih vremena, što nije bezvezna izjava ako znaš da postoje Stevie Wonder, Marvin Gaye i Mišo Kovač. Uživo je bio još deset puta bolji nego na albumima, a ovaj snimak dovoljno je dobra potvrda, bilo da su u pitanju vlastiti mu klasici poput ''I Can't Turn You Loose'' i ''These Arms Of Mine'' ili obrade poput ''Papa's Got a Brand New Bag'' i nenadjebive verzije ''Satisfaction''.