Russell Westbrook « ISPOD OBRUČA

1Jun/125

DAY THIRTY-THREE – THE YOUNG GUNS

Posted by Gee_Spot

I imamo seriju! Ne zbog toga što je Oklahoma sinoćnjom izvedbom koja je uključivala 36 minuta igranja u petoj brzini na oba kraja parketa demolirala San Antonio – ovakva partija Thundera nije mjerilo ništa više nego je to bila šuterska perverzija Spursa dva dana ranije. Ne, istina se krije negdje u sredini, točnije u izjednačenosti koju smo imali prilike gledati većinu utakmice broj jedan.

Ako maknemo krajnosti iz ovih 12 do sada odigranih četvrtina, postaje jasno da oba protivnika imaju odgovor jedni na druge (Thundera u energiji i mladosti svojih nositelja, Spursi u rutini i ponosu svojih) i kako će odlučivati sitnice. Koje su i dalje na strani Spursa, da ne bi bilo zabune – činjenica da Brooks kasni za Popom dvije do tri četvrtine u prilagodbi, vrlo lako bi mogla biti detalj koji će odlučivati seriju (za sada je svakako detalj koji je odlučio prvu utakmicu).

Međutim, nakon tri utakmice već imamo dovoljno opipljivih podataka da odbacimo sve izvanjske narative i u miru se koncentriramo na ostatak nečega što prijeti postati NBA klasikom. Brojke 20 (kao 20 pobjeda Spursa u nizu) ili 10 (kao 10 pobjeda Spursa u nizu u playoffu) danas imaju puno manje značaja od brojke 6 (toliko je svaka momčad dobila četvrtina tijekom serije), a upravo ta brojka omogučuje da zastanemo, uhvatimo zraka, zanemarimo vanserijske partije i uhvatimo se sredine koja ukazuje na punu manju razliku između ove dvije momčadi od pogleda na širu sliku.

U biti, ako ćemo realno, obzirom da je zadnjih 12 minuta sinoćnje utakmice prošlo u revijalnom tonu i da su oba trenera ispraznila klupe, u obzir bi trebali uzeti samo 11 četvrtina jer minimalna prednost koju su Spursi ostvarili u zadnjoj stvarno nema nikakvu vrijednost. U prvoj utakmici tako su Spursi odlično otvorili i zatvorili utakmicu, a Thunder je uzeo ona dva perioda između. U drugoj sve je bilo u znaku Spursa, ali Thunder je završnicu iskoristio da se umalo vrati u egal, što se ne smije zanemariti. Sinoć je pak sve bilo u znaku Thundera, točnije tri četvrtine, što sve skupa dovodi do omjera 6-5 za Oklahomu. Jasno, može vam se ovo čini banaliziranjem, ali ovih 6-5 imaju većeg utjecaja na daljni razvoj serije od 2-1 scorea, isto kao što koš razlika više ukazuje na kvalitetu momčadi nego omjer pobjeda i poraza u regularnom dijelu.

Naravno, najbolji pogled u budućnost ipak nude analiza igre i mathcupova, stoga bacimo se na posao.

Najveća promjena koju je Thunder pripremio u odnosu na ranije susrete bila je bacanje Sefoloshe na Parkera. Stoper Thundera je odigrao fenomenalnu all-round partiju, dao dobar doprinos u napadu, ali najvažnije je što je obranom na Parkeru i energijom na perimetru uštopao pick igru Spursa (suludih 6 ukradenih lopti). Ne treba ni spominjati koliko premještaj s Parkera na drugog beka znači za Westbrooka, ne toliko s energetske razine (mislim da Westbrook u najblažem slučaju ima stotinjak duracellki u sebi) koliko sa stajališta učinka – Russ se pretvorio u puno korisnijeg sudionika obrane jer, osim što mora manje trčati za svojim igračem (što smanjuje šansu da usput zapne za neki blok), sada mu je i puno lakše vrebati linije dodavanja (čak 4 ukradene).

Popa čeka ozbiljan posao dok smisli način kako Parkera vratiti u puni pogon jer očito je kako Sefoloshina dužina i spretnost stvaraju puno više problema Tonyu od Russove sirove snage. Sinoćnji pokušaji promjene u hodu nisu urodili plodom, posebice forsiranje igre kroz post. Naime, u pokušajima da povrati ravnotežu Pop je netipično forsirao igru kroz Duncana, valjda u nadi da će Timmy zabiti dovoljno da natjera Oklahomu na poneku udvajanje, što se pokazalo greškom – time je dao šansu Perkinsu da konačno opravda minutažu, a usput upucao u nogu vlastiti napad izbacivši ga iz ritma, ujedno omogučivši Oklahomi stvaranje prve ozbiljnije prednosti.

Također, ne može se zanemariti neobjašnjiva količina energije koju su tijekom 36 minuta koliko je susret trajao iskazivali igrači Thundera (u biti može se objasniti – pogledajte prosjek godine ključnih igrača) i to na oba kraja parketa. Nešto slično iskazali su i u prvoj utakmici kada je od starta bilo jasno da Spursi neće imati lagan posao dolaziti do otvorenih šuteva protiv ovako pokretne i duge obrane, ali nisu izdržali u istom ritmu tijekom cijele utakmice. Ovaj put jesu.

U obrani je, osim spomenute promjene striktnih čuvara na Parkeru, najveću razliku radila ta energija i agresivnost prilikom preuzimanja, rotacija i udvajanja koja je rezultirala ogromnim brojem ukradenih lopti kojima su Spursi sami sebi iskopali grob. Izgubiti 21 loptu i osuditi se na 12 pokušaja za šut manje protiv ovakvog protivnika jednostavno je nedopustivo, pogotovo ako nemate skok u napadu ili izuzetnu šutersku večer da to nadoknadite.

S druge strane Thunder je izgubio samo 7 lopti, ostavivši Spurse bez goriva za run & gun koji im toliko dobro leži (ne znam za vas, ali meni je i dalje čudno govoriti za jednu mladu i potentnu momčad kako ima više šanse kada igra pod ručnom i kada ritam utakmice drži na razini potrebnoj za organizaciju napada i obrane, dok za veterane koji su do prije dvije godine bili oličenje postavljenih i sporih napada ističemo kako im ritam na više koševa ide u prilog – od svih paradoksa ovog playoffa ovaj mi je možda i najdraži), ali usput i potvrdivši zrelost.

Mislim, od svih segmenata igre u kojima su napredovali kroz sezonu, ozbiljnost kojom pristupaju kontroli lopte najviše fascinira – od momčadi koja je stihijskim jurišima bila jedna od najgorih u ligi po izgubljenim loptama, Thunder se pretvorio u san svakog trenera i momčad koja rizike svodi na minimum.

Još jedna zanimljivost leži i u činjenici da je obrana Thundera ostajala na visokoj razini bez obzira koju postavu Brooks držao na parketu. Malo mi je smiješna reakcija nekih novinara koji odjednom ističu nisku postavu s Durantom na četvorci kao razlog pobjede, pogotovo obzirom da je od 36 bitnih minuta Oklahoma čak 22 provela na parketu s dvojicom visokih. Pokušaji da se tih 14 minuta koje je Durant proveo na četvorci prikažu kao ključ utakmice (ili možda čak i serije) tipičan su primjer intelektualne ljenosti koja traži lagano rješenje umjesto da se pozabavi nešto kompleksnijom stvarnošću (da ne govorim da je Durant petinu sezone proveo igrajući krilnog centra i da njegova učinkovitost u toj ulozi može biti iznenađenje samo nekome tko je pao s Marsa).

Ono što bi se ipak mogli zapitati je zašto Brooks i dalje forsira ovakav omjer kada je očito kako je petorka s Ibakom na centru, Durantom kao lažnom četvorkom te s tri beka (Sefolosha, Harden, Westbrook) apsolutno najbolja postava koju ima na raspolaganju. Osam igrača koji čine rotaciju su jasni, valjda će do kraja serije i podjela minuta biti smislenija (Perkins i Fisher zadržani su ispod 24, što je ogroman uspjeh samo po sebi).

Uglavnom, Oklahoma je uspijela zabiti dovoljno i, što je najvažnije, efikasnije od Spursa, a to nas dovodi do napada koji je istim receptom primjenjenim u obrani - energijom i agresivnošću – zaokružio najbolje izdanje Thundera u ovom playoffu. Naime, od prve sekunde Durant i Westbrook su odlučili napadati reket ulazima i driblingom, a kada su im se nešto kasnije pridružili i ostali šutom iz vana, stvar je bila gotova. Obrana Spursa počela se skupljati u reket kako bi zaustavila udarni dvojac, a ovi su reagirala na najbolji mogući način, način koji su prezentirali u završnici sezone kada su zgazili Heat i Bullse, ali ujedno i način koji često zanemare kako bi se posvetili jurišanju glavom kroz zid, način koji se zove – povratne lopte.

Praktički, ubili su Spurse njihovim receptom, kažnjavajući svako udvajanje pravovremenim pasom. Naravno, nije tu bilo bogatstva izbora i elegancije Spursa, ali bio je dovoljan i jednostavni slash & kick pristup – KD i Russ su bacali lopte iz reketa, a Ibaka, Fisher, Harden i Sefolosha zabijali su ih izuzetnom preciznošću (9 asista Westbrooka i 5 Duranta sve govore).

Dakle, misija je u potpunosti uspjela i to bez partije Duranta za sva vremena. Oklahoma je dobila momčadskim učinkom koji uopće ne djeluje kao nešto što ne bi mogli ponoviti (osim Sefoloshina napadačkog udjela, taj će zasigurno pasti, a samim time i minutaža). Jasno, Spursi će drugi put sigurno biti spremniji i neće dozvoliti da ih se nadigra na apsolutno svim frontama, od individualnih matchupova do kolektivnog dojma.

U večeri u kojoj su podbacili svi, od Popa do Manua, jedini kojega treba istaknuti je Captain Jack, koji je svojim ogromnim mudima i još većim iracionalnim samopuzdanjem sam-samcat držao kakav-takav priključak krajem treće i početkom četvrte, zabijajući tricu za tricom preko ruke i uporno pokušavajući oživjeti suigrače aktivnošću i energijom koja je sinoć ipak bolje pristajala protivničkom dresu.

Kad se sjetimo one priče o time-outu iz prve utakmice koji je razbudio momčad, očito je kako Spursi imaju određenih problema s energijom i kako im tu i tamo treba netko da ih razbudi i na parketu. Uglavnom je to Manu, kojem sinoć protiv pravovremenih udvajanja ništa nije polazilo za rukom (a od svih koji su podbacili posebice boli loše izdanje Greena i Leonarda koje je težina susreta potpuno odsjekla i bez čijeg učinka na boku i mladenačke energije Spursi stvarno izgledaju kao da su im potkresana krila).

Kako god, bitka između sirovog talenta i atleticizma protiv veteranskog know howa se nastavlja, s momentumom na strani Oklahome koja je dokazala da su značajne promjene moguće i preko noći. Dakle, ne mislim pri tome na Brooksove rošade, već prije svega na Russa Westbrooka čija sinoćnja partija možda ima i veći značaj od simboličnog.

Naime, Westbrook je konačno potrošio manje lopti od Duranta, bio tek peti strijelac, ali i prvi razigravač. Ako ove brojke osim slučajne imaju i neku stvarnu vrijednost, odnosno ako je ovakvo sjajno all-round izdanje Westbrooka (koji cijelu večer nije prestajao biti emotivni lider momčadi igrajući s pravom playoff strasti za igrom zbog koje obožavamo NBA) rezultat nekakve prilagodbe unutar sistema, onda povlačim ono što sam rekao da Oklahomi treba još vremena za sazrijevanje.

Ma u biti ne povlačim. I dalje vjerujem da je njihov talent u stanju sakriti veliku većinu mana unutar same igre i njenog shvaćanja, ali ne vjerujem da se samo tako može preko noći promjeniti stil koji je do sada donosio ploda. Čak i ako je Westbrook odlučio stati na loptu i ne koristiti svaku priliku koja mu se učini izglednom, uvijek ostaje problem napadačkih akcija.

Slash & kick, driblinzi i agresivnost su super, ali uzimaju ogroman danak u energiji. Ponekad treba odigrati i poznatu kombinaciju koja će nekome omogučiti lagan šut bez prevelike potrošnje. Sinoć smo opet imali prilike gledati bezbroj situacija u kojima trojac Oklahome uzima loptu izvan prostora, koristi pick kako bi pronašao neki prolaz kroz obranu i onda driblingom penetrira u reket (ili u slučaju Duranta bez driblinga, obzirom da je tip u stanju u tri koraka proći pola terena).

Ne znam koliko ste išli za tim, ali ogroman razlog zašto Wade i James ovako dobro funkcioniraju u zadnje vrijeme leži u tome što su smanjili ulaze iz izolacija i počeli pronalaziti jedan drugoga prilikom kretanja. Igrači takve razine talenta i takvih fizičkih sposobnosti jednostavno su nezaustavljivi ako imaju korak prednosti, a pravovremeni pas u trku koji potrebu za driblingom svodi na minimum najbolji je način za ostvariti tu prednost.

Durant nažalost niti jednom nije dobio loptu u kretanju, niti postoji nekakva akcija koja bi mu omogučila malo prostora i primanje lopte nakon bloka, a ne da sve mora raditi isključivo iz izolacija ili dva na dva akcija. Odnosno, ima ih, ali su u debeloj manjini. Kvragu, čak i sinoć su bile zanemarene jer je netko prije utakmice vjerojatno odlučio kako samo agresivni ulazi garantiraju dovoljno poena.

Nemam pojma da li Brooks zna, ali postoji jedan čovjek, zove se Dirk Nowitzki, nije oličenje snage ni skočnosti, ali ima dva Finala i jedan naslov kao prva napadačka opcija svoje momčadi. A glavni razlog zašto je to postigao je taj što ima iste franšizne fizikalije kao Durant (neobranjivi šut iz vana) i što je igra momčadi izgrađena oko toga da upravo on dobije loptu u idealnim pozicijama iz kojih mu ostaje samo šutnuti.

Durant još ni približno nije u toj fazi karijere, a niti je njegov klub u stanju sve podrediti tome da mu olakša život i maksimalno iskoristi njegove prednosti i franšiznu vrijednost. Doduše, obzirom da su i ovako sirovi imali plus 20 protiv jedne izuzetne momčadi koju s pravom smatramo povijesnom i koja je svoju zrelost dosegla odavno, misao da će jednog dana biti još bolji pomalo je i zastrašujuća.

Tagged as: Kevin Durant, Oklahoma City Thunder, Russell Westbrook 5 Comments

22May/1228

DAY TWENTY-FOUR – KNOCKOUT CITY THUNDER

Posted by Gee_Spot

SIXERS @ CELTICS

Bila je ovo utakmica s dva lica, prvim revijalnim, u kojem kao da nitko nije želio ubaciti u brzinu više i razbuditi protivnika, te drugim u kojem je Boston na 12 minuta zaigrao fenomenalnu obranu i prelomio susret. Praktički, Doc je odlučio obrnuti ritam prošle utakmice pa je period furiozne igre u obrani umjesto u prvoj primjenjen u trećoj četvrtini, tijekom koje je Boston, agresivnim udvajanjem pick igre i hvatanjem u zamku igrača s loptom, potpuno izbacio iz takta napad Sixersa.

Doduše, Celticsi su zaigrali bez Bradleya (sad ga izgleda zeza i drugo rame) što je možda i glavni razlog mlake obrane na početku, odnosno činjenice da je vanjsku liniju Sixersa umjesto presinga ovaj put čekao otvoreni put do koša, što su Holiday, Turner i Iguodala uredno kažnjavali. Vidno usporeni Ray nije u stanju pomoći čak ni u napadu, tako da je itekako važnu rolu odradio Pietrus koji je svojom dužinom sjajno zamjenio Bradleya i donio Celticsima potrebnog drugog terijera koji je uz Ronda odradio najveći dio posla u obrani.

S druge strane, u početku ni obrana Sixersa nije bila puno žešča, dodatni pas bi je uredno izbacio iz ravnoteže što su koristili Stiemsma i Bass za realizaciju cijelog niza zicera. I jedan i drugi napad tako su funkcionirali besprijekorno – Boston je do prilika dolazio na svoj način, nesebičnim kruženjem lopte i preciznom egzekucijom, Philadelphia pak nesebičnim kruženjem lopte i svježim nogama. Razlike je samo u tome što je Boston ovaj ritam održao do kraja, dok su se Sixersi, u nastavku suočeni s podignutom razinom igre u obrani, agresivnim udvajanjima i brzim rotacijama, potpuno raspali.

Playoff intenzitet koji je utakmica dobila u toj trećoj četvrtini jednostavno ih je šokirao, izgubili su momentum i uopće ideju kako na ovakvu igru protivnika odgovoriti. Bostonu je tako 6 minuta bilo sasvim dovoljno da izgradi dvoznamenkastu prednost i održi je do kraja, odnosno da izvede još jednu košarkašku kliniku. S jednom bitnom razlikom - dok su do pobjede u trećoj utakmici serije došli igrajući punom snagom od početka do kraja, ovaj put im je trebala samo jedna nadahnuta četvrtina. I to nije dobra vijest za Sixerse jer jasno ukazuje na to koja momčad ima veći plafon.

Rivers je dobio standardne partije od Ronda (14 asista, samo 3 izgubljene), Piercea (9 iznuđenih slobodnih) i Garnetta (20 poena) kojima se ovaj put pridružio i Brandon Bass. Peti čovjek Bostona je u spomenutom ključnom periodu pomogao izuzetnim napadačkim učinkom, jednostavno nije mogao promašiti (skupio 27 poena, usput sam samcat zabio više od kompletnih Sixersa u ovom periodu s 18), ali je ujedno iskazao i rijetko viđenu agresivnost u napadanju obruča i skoku koja je rezultirala utakmicom karijere. Njegova razigranost omogučila je Docu da ostane pri visokoj postavi i tako poštedi Piercea mučenja na četvorci gdje ga je zadnje dvije utakmice Thaddeus Young uništavao.

Izbivši Collinsu najvećeg jokera iz rukava, Boston si je otvorio put do mirne završnice utakmice, ali ne i serije - nedostatak Bradleya u obrani itekako se osjeti (Collins će za drugi put sigurno imati rješenje za zaobići Pietrusa, svakako će trebati uposliti Hawesa i Allena na vrhu reketa na neki drugi način ako već ne ide pick igrom), a očekivati od Bassa da svaku večer igra utakmicu karijere malo je iluzorno. Rondo, Garnett i Pierce morat će izvući još jednu vrhunsku partiju iz sebe jer svaka utakmica viška samo dodatno podebljava medicinski dosje i otežava opstanak.

LAKERS @ THUNDER

Kobe i društvo dobro su se držali sve tamo do polovine treće četvrtine kada su Westbrook i Durant ušli u šuterske serije koje teško mogu pratiti i puno bolje momčadi od Lakersa. Harden je nakon jedne loše utakmice opet bio Harden i brinuo se da igra ima glavu i rep, a podršku su dali svi – od Perkinsa (koji se ne samo gurao pod košem već je ovaj put čak i nadskakao Bynuma), preko Ibake (koji je u početku, kada šut nije slušao, igrom u obrani držao priključak), do Collisona (čije fantastično kretanje bez lopte i osjećaj za igru su bili nagrađeni dužim ostankom na parketu i sudjelovanjem u završnom gaženju svih nada Lakersa).

Kobeova 42 poena lijepo zvuče, ali nakon agresivnog početka vrlo brzo je izgubio noge. Naravno, s tim je otišla i efikasnost jer se nije uspio na vrijeme prebaciti iz uloge lošeg policajca (koji uzima svaki šut i ignorira suigrače) u ulogu dobrog policajca (koji razigrava s vrha posta), ulogu koja mu je tijekom ovog playoffa najbolje ležala. Čovjek nije imao asist cijelu utakmicu, a, čuvajući se isključivo za napad, odigrao je jednu od najslabijih obrambenih partija ovog playoffa.

Thunder je tako imao tri najbolja igrača na parketu, a protiv toga se ipak ne može. Dodaj još energiju i skočnost mlađe, šire i manje frustrirane Oklahome koju rotacija Lakersa sastavljena od pet ljudi ni teoretski ne može pratiti (16 skokova viška, bolji omjer asista i izgubljenih) i jasno je kako u ovom susretu nije bilo previše upitnika. Doduše, nije ih bilo ni u seriji, još tamo od prve utakmice i gaženja koje su Lakersi doživjeli u Oklahomi, tako da me još više čude reakcije u kojima se kao krivci prikazuju Gasol i Bynum.

Pau je odradio odličan all-round posao u ulozi treće opcije, Bynum je podbacio, ali to je sve dio sazrijevanja, prvi put u životu nosio je ključni teret u playoff utakmicama, a čak je i Kobe (koji nekim čudom opet nije ništa kriv u očima većine medija), bez obzira igrao u sebičnom ili nesebičnom izdanju, davao sve od sebe i nema mu se što zamjeriti (mislim da je konačno i njega samoga iznenadilo što se čak ni usprkos švercanju u obrani na kraju nije mogao mjeriti sa snagom koju su prezentirali Westbrook i Durant, sada valjda shvati da nije rješenje bacati suigrače pod vlak već da se jednostavno treba pomiriti sa sudbinom - njegovi najbolji dani su prošlost).

Trošiti vrijeme na drame oko toga tko je kriv tako je tipično za Lakerse i njihovu navijačku bazu koja ne vidi dalje od vlastitog nosa, ali kad iz jednadžbe maknemo mit o Kobeu i aroganciju žuto-ljubičastih, ostaje vam kristalno jasno saznanje kako je Oklahoma jednostavno bolja momčad (dakle, momčad, pokušajte shvatiti taj koncept ako još niste, pet igrača je na parketu, 8 do 9 u rotaciji, sve je povezano, a lanac je čvrst koliko i najslabija karika). Thunder bi dobio 10 od 10 serija od 7 koje bi u ovim sastavima odigrale ove momčadi.

Problem je samo perspektiva - kad kažemo kako bi OKC dobio 10 od 10 protiv Jazza, tu se svi slažemo jer nemamo neko visoko mišljenje o Jazzu. Međutim, kada se ovako nešto kaže o Lakersima, onda čovjek ima potrebe objašnjavati razloge, em Gasol više ne valja, em je Kobe ovakav, em je Bynum onakav. A, kao što rekoh nakon prvih 48 minuta serije, nema se tu šta objašnjavati. Kada je razlika u talentu ovolika, nikakvi drugi faktori nisu bitni - uvijek prolazi nadmoćniji protivnik, bez obzira na ime.

Tagged as: Boston Celtics, Brandon Bass, James Harden, Kevin Durant, Oklahoma City Thunder, Rajon Rondo, Russell Westbrook 28 Comments

20May/1224

DAY TWENTY-TWO – THE YOUNG FRESH FELLOWS

Posted by Gee_Spot

SPURS @ CLIPPERS

33-11 otvaranje Clippersa, fenomenalna i agresivna igra na oba kraja parketa, Blake briljantan. Jedan na jedan nije ga mogao zaustaviti nitko – Timmy i Splitter su se pokazali prespori, Diaw premekan, a Popove očajničke pokušaje s Bonnerom (flop taktika) i Leonardom (agresivno frontanje u stilu Bowena na Dirku nekada), Blake je poput veterana jednostavno izgurao ili preskakao. Spursi su se morali stisnuti u reket i udvajati ga, što je donijelo ploda, ali i rizik od rešetanja s boka kojega su Clippersi na početku i koristili.

Samo, kada je stao Blake, stao je i njihov napad, a Spursi su ubacili u višu brzinu ključnom promjenom - umjesto pick igre i brzih ulaza Parkera, prebacili su fokus napada na Timmya. Lopta se spuštala na Timmya u post odakle je ovaj kao u najboljim danima ili zabijao ili pronalazio cutere. Bila je milina gledati ovo miksanje i flex napad, čisto za promjenu od onog upornog maltretiranja pick & rollom.

Povratak u prošlost i promoviranje Timmya u prvu opciju, uz neizostavnu standardnu improvizatorsku rola Manua s klupe, već je u drugoj četvrtini dovelo do prepolovljenog zaostatka (serija 15-5), a u trećoj i do izjednačenja, odnosno vodstva (serija 24-0) kojega su rutinski održali do kraja.

Kako je utakmica odmicala i kako su se probudili i šuteri postajalo je jasno da su Spursi izveli još jedna podvig. Međutim, bilo je vidljivo i da Clippersi sve više i više ostaju bez zraka, što nas opet dovodi do genijalnosti Spursa koja počinje od vrha organizacije.

Dok su ostale momčadi tijekom lockouta razbijale glavu što i kako, Pop i R.C. su vjerojatno sjedili u uredu uz bocu viskija i hektolitre kave te se prisjećali prošlog lockouta kroz kojega su protutnjali s dva poraza (score u četiri serije 15-2, prvi krug se još uvijek igrao na samo 3 dobivene).

Te sezone samo su Duncan (tada u svojoj drugoj sezoni), David Robinson i play Avery Johnson igrali iznad 30 minuta, s tim da je samo Timmy osjećao povećanu potrošnju (Duncan 39, Johnson 33, a Robinson 31). Spursi su tek počeli slagati jezgru oko svog prvog picka i Pop je te sezone redovno koristio rotaciju od čak 11 igrača. Primjećujete neku sličnost?

Ove sezone samo je Parker prešao preko 30 minuta u sezoni (smiješne 32), a rotacije redovno uključuju 11 igrača tijekom standardne utakmice (da ne spominjemo one u kojima se ne igra četvrta četvrtina). Spursi su jednostavno primjenili recept koji se već pokazao uspješnim i koji je potpuno logičan. Mislim, svi su pričali o tome kako će ritam sezone i zgusnuti raspored iscijediti igrače bez pravih priprema, ali to svejedno nije spriječilo ostale kontendere da pokopaju vlastite igrače (Kobe je igrao suludih 39 minuta po utakmici, LeBron 38, Pau Gasol 37, Marc Gasol 37, Paul 36, a jadni Deng čak 39 usprkos ruci manje).

Za to vrijeme su Buford i Pop svoj plan realizirali bez ikakvih kompromisa (sjetite se utakmica u kojima se lovio povijesni niz pobjeda i koje su jednostavno ignorirane kako bi se jasno poslala poruka da je samo krajnji cilj važan, a da su sve drugo distrakcije - hm, sretno vam objasniti ovo Kobeu koji misli da je ujedno moguće loviti i poene i prstenje), cijelo vrijeme imajući pred očima širu sliku sagledanu iz svih kuteva. Pa tako danas imate Chrisa Paula koji ne može potrčati i Spurse koji nakon 66 utakmica trče krugove oko cijele lige kao Haile Gebreselassie oko Branka Zorka.

Naravno, nije stvar samo u formuli, treba vam i momčad, a tu su Pop i Buford ispijajući viski i kavu odradili još bolji posao. Na startu sezone imali su rupa na sve strane (prosječni combo-bekovi Neal i Hill bili su im glavne zamjene za Parkera i Manua, ostarjeli Jefferson starter na krilu, a limitirani Blair starter pod košem), ali su tijekom godine nizom lukavih poteza zakrpali sve probleme.

Prvo su Indiani dali Hilla za prava na Kawhia Leonarda, atletu koji je na sveučilištu igrao pod košem i praktički bio prvi skakač momčadi. Zbog straha da se radi o tweeneru (nema visinu za igrati pod košem u NBA, pitanje je ima li talenta za igrati na boku) preskočilo ga je više od pola lige, ali čelni dvojac Spursa je znao da se ovakva kombinacija skočnosti, brzine, dužine (raspon ruku 220 cm) i košarkaškog IQ-a ne nalazi svaki dan te da će, ako ga nauče da zabija tricu iz kuta, imati igrača zadatka prve klase. Pola sezone su ga pripremali i uvodili u sistem, a onda se jednostavno riješili Jeffersona (i pritom uštedili 10 milja zahvaljujući moronima iz Oaklanda), koji se pod stare dane pretvorio u igrača manje u obrani i stacionarnog šutera iz kuta, i promovirali Leonarda u startera.

Drugo osvježenje stiglo je u vidu Daniela Greena kojega su Spursi sezonu ranije oteli Cavsima nakon što je odigrao nekoliko sjajnih utakmica u momčadi na koju nitko nije obraćao pažnju (nešto slično u Clevelandu već dvije sezone radi još jedan bek šuter, Manny Harris, nemojte se čuditi ako dogodine bude starter Spursa), a zatim ga na godinu spremili u NBDL u svoju Austinsku podružnicu gdje su ga pripremali za rolu 3&D specijalista. Green je šutom, visinom (prototip beka šutera sa 198 cm), dužinom (raspon ruku 208 cm) i pokretljivošću bio idealna opcija za ulogu prvog swingmana s klupe i kao takav zamjena za puno slabije obrambene opcije Hilla i Neala.

Međutim, dobivši priliku dok je Ginobili bio out zbog ozljede, dokazao se kao startni materijal (uz sjajne 3&D talente, solidan je skakač, asistent i dribler) što je Popu omogučilo ne samo da smanji minute Nealu, već i da Ginobilia vrati u ulogu u kojoj je Spursima donosio naslove stvarajući prednost protiv drugih postava - ulogu vođe s klupe (još jedan patent Spursa - da, bilo je i ranije all-star igrača koji su ulazili s klupe, sjetimo se samo trauma iz djetinjstva uzrokovanih Jacksonovim odnosom prema Kukoču, ali tko je prije Popa svog najboljeg beka držao na klupi kao jokera?).

Ukratko, Greenovim igrama Spursi su dobili ne samo kvalitetne minute nakon Manua, nego i puno učinkovitiju klupu. Ovo im je omogučilo da nižeg i ne toliko atletski sjajnog Neala povuku isključivo u rolu back-up playa, koja mu najviše odgovara (inače, jedina ispodprosječna pozicija u momčadi je upravo zamjena Parkeru, ali i to je dijelom riješeno dovođenjem Pattya Millsa, kojega se Portland olako odrekao).

Riješivši pitanja na vanjskim pozicijama ostalo im je srediti stvar pod košem, a tu su sve odradili Splitterov individualni napredak i navikavanje na NBA košarku te potpis Diawa pri kraju sezone. Ovo prvo im je omogučilo da stalno na parketu imaju kvalitetnog obrambenog centra (neizbježna stavka ako mislite biti ozbiljna momčad), a ovo drugo da iz rotacije izbace obrambeno problematičnog Blaira.

I samo tako, eto nam momčadi koja se nametnula kao prvo ime regularne sezone i prvi favorit za naslov s jedinom pravom konkurencijom u Oklahomi. Koju, pazi čuda, isto vodi nekadašnji učenik Spursa Sam Presti, čovjek koji je nekoć kuhao kavu i kupovao viski Popovichu i Bufordu. Doduše, Oklahoma se oslanja na jednu drugu taktiku – mladost. Obzirom na godine Ibake, Hardena, Westbrooka i Duranta (prva dvojica 22, druga dvojica 23), planirati podjelu minuta nije ni potrebno.

Što nas dovodi do

THUNDER @ LAKERS

Lakersi su bili ravnopravan protivnik drugu i treću utakmicu, ali su se raspadali u završnicama (u trećoj ih spasio kriterij suđenja koji im je omogučio lake koševe u situacijama kada su vidljivo bili bez ideje). Zar nije donekle racionalno objašnjenje za sve one Kobeove izgubljene lopte ili kratke šuteve Gasola i Bynuma upravo ta ogromna minutaža kojoj su bili izloženi tijekom sezone?

Recimo da bi nakon slične situacije u četvrtoj već mogli govoriti o uzorku, posebice stoga što se radi o back to back susretu – ako akumulirani umor igra toliku ulogu, onda Kobea, Bynum i Gasol u zadnjoj četvrtini ne bi trebali moći disati, zar ne?

Dakle, Lakersi su opet ušli sjajno u utakmicu, ali ovaj put Oklahoma je imala spreman odgovor, odnosno koncentraciju na razini od početka. Durant i Westbrook su igrali kao rutineri, smireno i pametno, održavajući egal, pa se činilo logičnim pitati kakvu će prednost napraviti Harden protiv nepostojeće druge postave Los Angelesa.

Međutim, Harden je odigrao katastrofalno, forsirajući nepotrebne trice umjesto svojih standardnih ulaza, što je dovelo do prve ozbiljnije prednosti Lakersa. Dobar potez povukao je i Mike Brown koji je izbjegao igrati sa samo jednim od velike trojke, pazeći da uvijek na parketu budu barem dvojica (početkom treće, kada smo uglavnom navikli gledati Gasola s četiri igrača s klupe, ovaj put su igrali i Bynum i Gasol, što je dovelo do dominacije u reketu dok su se odmarali i Perkins i Ibaka).

Lakersi su preuzeli kontrolu, bili su bolja momčad u svakom pogledu, oslanjajući se na agresivno napadanje obruča i igru u reketu, za razliku od Thundera koji se uglavnom bavio skok-šutom. Taj skok-šut je ipak upadao dovoljno, a nedostatak Hardena koji je izgleda odlučio uzeti slobodnu večer, nekako je nadoknađivao Westbrook, preuzimajući ulogu napadača i razigravača.

Oklahoma se tako držala negdje između 7 i 10 koševa zaostatka sve do zadnjih 5 minuta, koje se i službeno smatraju clutch periodom, kada su jednostavno ubacili u brzinu koju Lakersi više nisu mogli pratiti. Dakle, zašto Gasol i Bynum više nisu mogli skočiti i odraditi najobičniji box-out, zašto su Kobeu i Artestu šutevi odjednom postali kraći nakon što ranije nisu mogli promašiti (Kobe je dobar dio večeri bio u bad cop izdanju, ali zabijao je kao na igrici, dok mi je Artest svakom tricom zabijao nož u srce – pa ovaj čovjek bi playoff trebao gledati na televiziji zbog onog lakta Hardenu, a ne biti prevaga)? Zar su dokazani prvaci odjednom razvili sklonost nestati kada je najpotrebnije?

Naravno da ne, ovi Lakersi, ako ičega imaju, to je srca na bacanje. Ono čega pak nemaju je pametni menadžment, jer da je Kupchak ovo ljeto doveo igrače koji mogu koristiti u igri košarke umjesto hodajućih ručnika McRobertsa i Murphya (sjetite se samo eksperimenta s Kaponom) i da je Brown bio dovoljno pametan držati Kobea i Gasola na parketu u skladu s godinama (koja je razlika ušli u playoff kao treći ili sedmi ako ste dokazani šampionski materijal), Thunder ne bi imao što tražiti u završnici utakmice u kojoj su bili potpuno nadigrani.

(dok je Pop reguliranom minutažom posljednih 8 sezona produžio karijeru svom franšiznom igraču za barem 3-4 godine, prema Kobeu se Lakersi ponašaju kao da je potrošni materijal, a ne ikona oko koje se godinama može održavati šampionska kultura - ok, svakako je moguće raspravljati o tome koliko Kobe sam želi biti na parketu, njegovo odbijanje od suočavanja sa stvarnošću graniči s patologijom, ali zar odluku o tome ne bi trebao donositi klub, a ne igrač, ma kako važan bio)

Ovako, pet minuta svježih nogu bilo je dovoljno da Oklahoma izvuće pobjedu u prvoj utakmici serije u kojoj se našla u podređenom položaju i u kojoj se činilo da Lakersi hvataju momentum. Svatko tko je jednom bacio na hakl, zna da bez svježih nogu i kondicije nema ni ruke. Glava želi, ali tijelo ne sluša. Lakersima svaka čast na trudu, ali oni su sjajnu šansu ove generacije da ulovi još jedan naslov prokockali puno prije playoffa, onog trenutka kada su osmislili plan sezone koji je uključivao igru s tri igrača i trošenje Kobeovih repariranih koljena preko svih razumnih granica.

Tagged as: Greg Popovich, Kobe Bryant, Oklahoma City Thunder, R.C. Buford, Russell Westbrook, Tim Duncan 24 Comments

1May/125

DAY THREE – DAVID WEST DOIN’ WORK

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ HEAT

- Miami je drugu utakmicu odigrao na autopilotu, čuvajući energiju posebice u obrani, s tim da ih je stvarno bilo milina gledati u napadu na početku utakmice, treće četvrtine i u završnici, kada su igrali punom snagom i kada je lopta kružila poput projektila, a James i Wade skakali svuda uokolo kao Mario i Luigi na Nintendu

- Spoelstra je utvrdio nekoliko stvari za ubuduće - to da Bosh i Haslem imaju primat kao dva visoka, a nakon toga je prva sljedeća opcija igra s niskom postavom, zatim da je James jedini igrač koji može i treba odigrati rolu back-up playa kada je Chalmers na klupi (mislim, ionako to radi kada su zajedno u igri, stoga stvarno nema potrebe riskirati s Coleom) te da nikada, ali ama baš nikada, bez obzira na rezultat, ne smije istrčati s postavom u kojoj nema ili Jamesa ili Wadea

- riješivši pitanje rotacije i donekle zakrpavši dvije glavne rupe u petorci, Miami već sada, nakon samo dvije utakmice, izgleda bolje nego li je izgledao cijeli ovaj drugi dio sezone, a obzirom na šutersko buđenje Battiera i obzirom na to da se Miller još nije ozljedio usprkos tome što je odigrao već 53 minute u ove dvije utakmice (i ne, nisam sarkastičan), izgleda da su dobili i nekakvu iskru s klupe

- kad sam već spomenuo Battiera, moram istaknuti i kako je bilo zabavno pratiti Melovu žurbu da zabije čim bi Spoelstra, u namjeri da odmori Jamesa, na njega stavio Shanea - nisam brojao, ali, ovako od oka, mislim kako je Anthony od svojih 12 ubačaja (iz 26 pokušaja) njih 7 ili 8 zabio u onih 15-ak minuta što ga je čuvao Battier

- jedina nada Knicksima ukazala se nakon utakmice, kada je Amare u patetičnom luzerskom ispadu razbio šaku opalivši o, navodno, vatrogasni aparat, što znači da će Woodson konačno zaigrati bez njega u udarnoj petorci i tako dati svojoj momčadi nekakvu minimalnu šansu da ovu seriju učini barem malo zanimljivom

MAGIC @ PACERS

- Pacersi su ušli žešće u drugu utakmicu, zahvaljujući odlukama da ugodne skok-šuteve zamijene ulazima (napadali su svi, od centra do playa), ali prije svega zahvaljujući postavljanju napadačkog fokusa na Davida Westa, playoff veterana koji je očito najspremniji među ovom hrpom luzera dignuti razinu igre i preuzeti odgovornost (Granger je sjajan igrač, ali u svojih 6 godina u ligi dva puta u karijeri je bio u playoffu i to samo lani kao aktivan sudionik)

- u početku su ga stavljali u post, izolirali i puštali da riješava situacije 1 na 1, a prema kraju susreta doslovce svaki napad uključivao je njega u nekom obliku post up ili screen kombinacije, uostalom o tome tko je MVP Indiane u ove prve dvije utakmice (i to u većem omjeru nego su to trenutno James ili Durant svojim momčadim) najbolje govori to što bi se njegovim sjedanjem na klupu Pacersi totalno pogubili, da bi sve opet profunkcioniralo odmah po Westovom povratku na parket

- usprkos dominaciji Pacersa u reketu, Orlando je držao priključak zahvaljujući finom miksu trica i pick igre, uz gomilu kretanja koja su dodatno otvarala prilike za koš, ukratko – igrajući košarku bez ikakvog opterećenja

- opterećenje s druge strane zasigurno pritiska Hibberta kojega Big Baby do sada u seriji jednostavno gazi, momak će ozbiljno morati raditi u teretani preko ljeta ako misli karijeru pomaknuti s mjesta, jer jedno je biti igrač finese, ali nešto sasvim drugo je biti Big Lizalica ili Big Zvečka, ovisno o tome što vam se čini da je bebama draži oblik zabave

- agresivnost Pacersa u reketu na kraju je donijela ploda, Orlando je pukao krajem treće dobrim dijelom i zato što je stalni pritisak Westa izbacio iz utakmice Andersona, čim je on ušao u probleme s osobnima nestale su nade Magica u nekakav novi čudesan povratak u igru

- iako koš razlika na kraju djeluje poprilična i ostavlja dojam lagane pobjede Indiane, činjenica je da Pacersi moraju proliti litre znoja, u svakom slučaju puno više nego se itko nadao, kako bi ovo priveli kraju u svoju korist jer Magicov napad djeluje uštimano, obrana je solidna i fali im samo dubina da bolje izdrže ogromnu prednost Pacersa u reketu

- fokus na Westa (kojemu je desna ruka bio aktivni Hill, još jedan playoff veteran s gomilom iskustva iz dana u Spursima) Indiani je donio prednost, a 10 skokova viška i čak 50 koševa u postu (22 više od Orlanda) su je održali i formula uspjeha za Pacerse u ovom dvoboju je danas jasna, sad je red na Van Gundya i Magic da u svojoj dvorani baražom trica podignu igru u napadu na Pacersima teško dohvatljivu razinu i eventualno opet zakompliciraju ovu seriju

MAVS @ THUNDER

- vijest večeri je da su u OKC-u skužili kako treba dijeliti bijele majice, ovaj put nije bilo zabune oko toga tko je domaćin, iako su zbivanja na parketu mogućnost zabune opet ostavila otvorenom - Dallasova strpljivost i iskustvo držali su se u egalu cijelu utakmicu protiv mladih nogu Oklahome

- Brooks je ugodno iznenadio prilagodbom nakon samo jedne utakmice, fino je uštopao Terrya maknuvši Fishera i Westbrooka dalje od njega i povjerivši Sefoloshi i Hardenu ulogu striktnih čuvara

- naravno, na ovaj dobar potez nadovezao se i jednim lošim, opet je dao ogromnu minutažu Perkinsu i Fisheru koji su ovaj put nešto i zabili pa time, iskoristimo i taj klišej, opravdali povjerenje, ali u široj slici očito je kako njihovo prisustvo na parketu, posebice u onim suludim kombinacijama kada su zajedno u postavi, vuče ovaj napad Oklahome prema dnu

- Carlisle se mora više kockati s Beauboisom čija brzina bi mogla dodatno iskoristiti apsolutnu Westbrookovu kurcobolju za igrom u obrani (da je Kidd u lanjskoj formi zabio bi duplo više od ovih 10, djedica je doslovno promašivao zicere), 5 minuta je premalo, a mali ima potencijal da bude x-faktor, valjda će se odlučiti za taj potez u idućoj utakmici jer s 0-2 ionako više nemaju što izgubiti

- zanimljivo da Dallas uopće nema potrebe zaigrati zonu protiv Oklahome, ovi momci su toliko zaljubljeni u svoj skok-šut da ih ne trebaš prisiljavati na loše šuteve, ali opet su, usprkos tome što su forsirali izolacije i nerezonske poteze, uspijeli živjeti na račun slobodnih bacanja - tako ti je to kad imaš tri vanserijska talenta koji u svakom trenutku mogu krenuti na ulaz i slomiti svog čuvara (zabili su 32 od 34 bacanja)

- Oklahomina jalovost u svim ostalim segmentima napada osim izlaska na slobodna može se pripisati jednim manjim dijelom dobrom poslu kojega Marion radi na Durantu, ali puno većim činjenici da se većina napada vrti oko Westbrooka - s jedne strane Dallas ga nema s kime zaustaviti, pogotovo kada mu ovako upadaju svi oni šutevi s poludistance, ali s druge strane oslanjanje na Westbrookov šut i njegovo korištenje povoljnog matchupa i dalje drži otvorena vrata potencijalnom povratku Dallasa u seriju

- obzirom na to da Oklahoma nije ostavila sjajan dojam i da su se praktički drugu utakmicu za redom provukli (Dirk i Terry su u završnici promašili dvije potpuno otvorene trice koje bi okrenule tijek susreta), povratak u OKC za G5 i početak od nule čine se sasvim realnom opcijom

- titula papka večeri ide Mikeu Fratellu, koji je odradio solidan posao stručnog komentatora, ali u jednom trenutku se totalno prolio i upisao u Vlado Vanjak Hall Of Fame Komentara Van Pameti, tumačenjem kako Dallasu nedostaje Odom jer da je on svojom all-round igrom momčadi donosio jednu višu razinu - mislim, kako ti može nedostajati netko koga praktički nisi ni imao na raspolaganju?

Tagged as: David West, LeBron James, Russell Westbrook 5 Comments

28Apr/1214

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

Posted by ispdcom

Izbor deset najboljih igrača po pozicijama završava se s playmakerima. Iskoristite ovih desetak kartica teksta za skratiti vrijeme do početka playoffa, a, ako vam je malo, uvijek se možete prisjetiti i ranijih izbora.

Gee: Kao što je već postao običaj u ovim izborima, uvod počinjem rečenicom kako mi je najlakše bilo složiti vrh liste najboljih playmakera u ligi. Od kada su krajem 90-ih zabranili bilo kakav kontakt na perimetru, liga se počela krcati sve bržim i nižim igračima kojima je pomicanje fokusa sa snage olakšalo dolazak do NBA minutaže. Ubrzanje igre dovelo je do nikad veće uloge playmakera jer je dribling postao nezaustavljivo oružje, a pick & roll i slash & kick igra osnove svakog napada. Iako danas u ligi gotovo svaka momčad ima playa startnog kalibra, u prednosti su one momčadi u kojima je playmaker prva, druga ili treća napadačka opcija, a ne samo role player.

S druge strane, usprkos svoj gomili driblera i brzanaca, meni se čini da su samo dva playa u ligi trenutno dostojna titule franšiznih igrača - CP3 i Rose. Oba su nesumnjivo prve opcije u svojim ekipama, iako na nešto drugačije načine. CP3 je klasični play koji održava napad živim dok ne pronađe suigrača u idealnoj situaciji, a Rose je strijelac čija agresivnost u slash igri hrani sve ostale. Ipak, iako se oko obojice da složiti šampionska momčad, prednost dajem Paulu jer je jednostavno kompletan igrač i jer može sve što može konkurencija - može zabijati u serijama kao Rose, može razigravati kao Rondo, može šutirati kao Nash. Ostali, pa tako ni ovi spomenuti, jednostavno nisu tako svestrani.

Sicke: Znajući da ćemo kad-tad doći do plejeva dugo sam razbijao glavu oko prvog mjesta. U prvom planu su naravno Rose i CP3, ali me skroz ubija kod odabira to što govorimo o dva potpuno suporotna pristupa igri. Kad bi učio nekog playa kako igrati, dao bih mu snimke CP3-a. Pravi general na parketu koji popušta ili zateže uzde momčadi prema potrebi, pritišće suce kad zagusti, a u Clipersima je ujedno i trener. Njegova prošlogodišnja serija protiv Lakersa je za udžbenike košarke.

Rose je s druge strane, kako ga je Nash nazvao, predstavnik nove generacije super-bekova u koju spada i Westbrook (stilom igre, ne i klasom). Rose je poput nekog uber-combo beka, kompletan napad u jednoj osobi sposoban bilo kada i bilo kako napasti koš. Razigravanje je tu sekundarno, ali učinak po protivnika je jednak. Rose pored svega ovoga još i živi samo za košarku, što je dodatni plus u doba raznih drama-queens & kings. Osobno nisam pobornik njegovog stila igre, ne preferiram ga, ali poštujem način na koji vodi Bullse.

Nakon svega ovoga što sam do sada nabrojao još uvijek sam u dilemi, stoga bih prvo mjesto dodijelio Rajonu Rondu, čovjeku s hrpom felera u igri, ali jedinstvenoj pojavi na parketima koju je nemoguće ubaciti u neki kalup. Njegov pregled terena i način kretanja po istome me opčinjava i ovom prilikom ću ignorirati zdrav razum, statistiku i odlike franchise plejera te pokleknuti eye-testu i emocijama. RR, ti si za mene br.1 jer kad tebe gledam kako igraš, želim odmah ići na basket.

Gee: Ulažem ispravak netočnog navoda jer ne kužim koji to eye test ne uzima u obzir kriminalan Rondov šut i gomilu izgubljenih lopti koje njegov stil igre generira. Taj stilski dio o kojem pričaš kada je način igranja pozicije u pitanju mene uopće ne smeta, poanta je da se radi o top klasama (tu govorim o Roseu i Paulu, jer Rondo nije top klasa, koliko god da je originalan i jedinstven) koje su svaka na svoj način prve opcije. Paul je već sada jedan od najvećih svih vremena, fali mu samo prsten, a i jedini je bek u ligi sposoban biti prvi u tri glavne statističke kategorije na kraju sezone (asistima, ukradenima i koševima kad bi htio).

Rose igru bazira na uzimanju ogromnog tereta u napadu kao strijelac, a tek zatim kao asistent, Paul ima obrnuti ritam, ali ono po čemu je Paul nedostižan već godinama, osim već spomenute svestranosti i igre bez ozbiljnije rupe, omjer je izgubljenih lopti koji se naspram tolike aktivnosti čini nenormalnim - sa samo 7 izgubljenih lopti na 100 posjeda, Paul je na razini nekakvog visokog igrača koji uopće ne sudjeluju u napadu već samo kupi otpatke.

Birdie: Ja ću naravno na prvo mjesto staviti Rosea. Razlog tome samo dijelom je ljubav prema Bullsima, a puno više činjenica da je on jedan od najdominantnijih igrača u ligi trenutno. Donekle se slažem da je Rose generator one-man napada, odnosno da je u stanju sam dobiti utakmicu sa svojim ulazima, driblinzima, šutevima s poludistance i tricama, ali se ne slažem s tvrdnjom da ne sudjeluje u razigravanju momčadi koliko bi trebao. Ove sezone radi ozljeda možda to i nije dokazao, ali kao čovjek koji je pogledao više-manje sve utakmice Bullsa ove godine moram reći kako je Rose to stvarno pokušavao. Pogotovo na početcima utakmica, vjerojatno zato da bi skrenuo pažnju obrambenih igrača sa sebe. To dosta dobro funkcionira i prava je šteta što je predugo ozlijeđen i što se prije playoffa neće stići uigrati s Hamiltonom koji se pokazao kao potencijalno odličan partner.

Jasno je da Rose nikada neće biti play tipa Paula, Nasha ili Ronda, ali je isto tako jasno da je on playmaker. On kreira igru svoje momčadi, a to što to radi na drugačiji način od 'klasičnih' playeva, to je neka druga priča. Njegova želja za košarkom i koncentracija samo na nju je dodatni plus u mojoj viziji njega kao igrača i zato je Rose broj jedan. I kao play i kao igrač općenito.

Paul je definitivno na drugom mjestu jer je opet pokazao kako je u stanju od prosječne momčadi stvoriti gotovo pa contendera. Treće mjesto je po meni zaslužio Tony Parker. S jedne strane moram nekako nagraditi sjajnu igru Spursa, a s druge strane je upravo on (uz Popa, naravno) najzaslužniji za tu sjajnu igru svojom najboljom sezonom u karijeri. Naravno, sjajna podrška Timmya u pick'n'roll igri, to što se Manu zadovoljava ulogom x-faktora s klupe i ubitačni tricaši koji kažnjavaju svako udvajanje, u tome mu svakako pomažu, bez obzira što je ostao bez zgodne i poznate žene. Osjećaj za igru je tu, jači nego ikada i vjerujem kako je Parker u stanju stvoriti prednost protiv svake obrane u Ligi.

Sickre: Jasno mi je kako je moj odabir Ronda problematičan i kako se lako može opovrgnuti. Ali, nekada moraš slušati srce jer bez srca nema košarke niti naslova. Rondo je za razliku od većine konkurenata došao bez ikakvog pedigrea u ligu i u sjeni budućih hall of famera izrastao u igračinu. Kad je zadnji put liga imala razigravača koji na toliko različitih polja pridonosi igri momčadi? Kidd i Magic padaju na um ovako iz prve. Lika možeš staviti da na trenutke čuva Jamesa, nedavno je imao 17 skokova. Kao playmaker! Mislim da nekada brojke uzimamo zdravo za gotovo jer mentalna i energetska potrošnja koju iziskuje takav nastup je za nas smrtnike nezamisliva. Rondo možda nikada neće doseći nivo franšiznog igrača, ali Rose i CP3 mi nikada svojom igrom neće značiti koliko Rondo.

Između playmakerstva Paula i Roseovog one man offensea, nakon (pre)dugih dvojbi biram ovog prvog. Iako, kod Paula me brine da nije ni blizu 30-ih, a igra s on/off prekidačem, čuvajući se za završnice. Dakle, ima old man's game.

Tony Parker je četvrti, dobio je momčad na vođenje i odradio sjajnu sezonu, nemam što dodati.

Gee: Meni je ovog argumenta protiv Paula o navodnoj konzervaciji energiji već na vrh glave, ljudi kad nemaju što reći protiv čovjeka izmišljaju, pa tako baziraju kritike na nečemu što je totalno logično (osim ako se ne zoveš LeBron James), a to je da čovjek čuva snagu za onda kada je najpotrebnije, pa jebote nije da Clippersi gube utakmice u serijama zato što Paul ne zabija 40, ne kužim o čemu govorimo.

Uostalom, old man game je sinonim za igru pod kontrolom, a to je ono što je kod Ronda često dvosjekli mač. Ako ćemo se igrati konteksta, mislim da nema sumnje kako bi Boston s Paulom umjesto Ronda osvojio minimalno naslov više (sjetimo se samo finala s Lakersima u kojemu je Fisher uživao 40 minuta na parketu ne morajući čuvati nikoga).

Ipak, obzirom na težinu tereta kojega nosi, Rondo je broj tri na mojoj listi. Njegove brojke su u jednu ruku sjajne i usporedbe s Kiddom su legitimne, ali ne bih ga stavljao u isti koš s Magicom koji je ipak bio kompletan košarkaš i sjajan strijelac. Nakon Paula i Rosea, Rondo je jedini play u ligi na granici franšizne vrijednosti oko kojega možeš složiti momčad, ali, za razliku od Paula i Rosea koji pored sebe mogu imati 4 slučajna prolaznika, pored Rajona ipak treba staviti vrhunskog strijelca.

Svaka čast Parkeru na ovoj sezoni, ali on nije odradio ništa više nego što radi inače. Kod Spursa je ionako sistem ispred svega, a Tony, iako sjajan igrač, nije prva opcija. Tako da mi je broj četiri Steve, kojega ne mogu staviti ispred Ronda jer više nije u stanju nikoga pretrčati, ali koji i dalje svojom kombinacijom razigravanja i šuta donosi vanserijsku kvalitetu na parket. Da ima jednog pravog strijelca pored sebe koji bi mu malo pomogao otvaranjem prostora, siguran sam da bi imao još bolje brojke, ali, nažalost, u Phoenixu je doslovno osuđen nositi momčad čak i više nego je to radio u danima ponosa i slave. Da je umjesto Gortata i Dudleya pored sebe imao npr. Aldridgea ili Batuma, možda bih imao hrabrosti gurnuti ga čak i u ovim poznim godinama ispred Ronda, ovako ostaje broj 4.

Sickre: Ma daj, Parker još uvijek trči kao da mu je 20 godina, taj motor ne možeš zanemariti. Jest da je dio Popova sistema, ali taj sistem ne bi tako dobro radio bez ovakvog Tonya. Nashu stoga ide peto mjesto. Činjenica da su zamalo upali u playoff s ovim sastavom graniči s čudom koje samo ovakav genijalac može pripremiti, ali na Nashu se itekako vide godine. Dovoljan argument da ga stavim iza Parkera.

Gee: Svaka čast Tonyevom trčanju, možda bi bio super na atletskoj stazi, ali na mojoj listi nije ni broj 5. Nemam namjeru nagraditi čovjeka za životno djelo, iako imam osjećaj da to donekle radim stavljanjem Derona Williamsa ovako visoko. Ono što nakon ove očajne sezone u Netsima definitivno znam je da Deron nije franšizni igrač, povećana odgovornost u napadu dokazala je da ono do nedavno postavljano pitanje - tko je bolji play, on ili CP3 - više nema smisla, ali kao druga banana ima mi više smisla od Parkera jer je kompletan play i strijelac. Tony je ipak prvenstveno pick & roll mašina, dok Deron jeste mašina. Iako je fenomenalan dribler i asistent, ono što ga čini posebnim je fenomenalan catch & shoot osjećaj i mislim da bi pick igra njega i Dirka stvarno mogla biti nešto posebno ako dođe do fuzije u Dallasu.

Ovaj Parker danas je isti onaj Parker od prije pet, tri ili dvije godine, ne kužim kako vam uspjeh momčadi koja po defaultu osvaja startne pozicije u playoffu odjednom može zamaskirati tu činjenicu. U biti kužim, netko mora biti nagrađen za uspjeh Spursa, pa neka to bude Tony. Samo, zašto bi itko morao biti nagrađen zato što su Spursi kao organizacija totalni genijalci, na jednoj drugoj razini od svega što ih okružuje?

Sickre: Rekao bih da se kod Parkera ove sezone jednostavno puno više nego ranije osjeti njegova pristunost na parketu. Istina da je isti igrač, ali valjda i konstantnost i timski uspjeh nešto vrijede i kao takve ih treba nagraditi. Luzer poput Derona pak ove sezone ne zaslužuje biti spomenut u društvu Nasha i Parkera, stoga šesto mjesto dajem Westbrooku, koji je po profilu igre super-bek, ali je ipak daleko blentavija verzija od vođe Bullsa. Mene osobno fascinira količina energije s kojom igra, kao da se ne može umoriti, a odbija me sve ono o čemu pričamo godinama kao objektivnim problemima OKC-a. S druge strane, jedan je od jedina tri ozbiljna strijelca ekipe koja je na vrhu Zapada pa mora da nešto dobro radi.

Birdie: Što se tiče četvrtog mjesta, tu mi je dvojba možda bila i najveća. Na kraju sam se ipak odlučio staviti Nasha jedno mjesto ispred Ronda. To što je Nash napravio s ovako limitiranim rosterom je nevjerojatno, od poluigrača je stvorio momčad koju je jedna pobjeda koštala ulaska u playoff.

Rondov stil igre je neviđen, posebice taj pregled igre, a kada igra sa samopouzdanjem (kao ove godine nakon all-stara), onda je gotovo nezaustavljiv. Opet, uvijek će biti upitnika nad njim zbog šuta izvana i nedovoljne sigurnosti s linije slobodnih bacanja, tako da sumnjam da bi ikada mogao opravdati prvo mjesto na ovakvom izboru.

Na šesto mjesto stavljam Derona. Tu izvlačim stare zasluge jer ga jednostavno ne mogu staviti ispod ostatka konkurencije i vjerujem da će se sljedeće godine u nekoj boljoj momčadi vratiti na raniju razinu, sezona u Netsima je ionako bila samo preživljavanje. Možda bi mu bolje bilo da je ostao u Bešiktašu.

Gee: Ja sam stigao do broja 6. i tu sam smjestio Tonya za dlaku ispred Westbrooka. Usporedbe Rosea i Westbrooka kao strijelaca stoje, ali mi je zanimljivo kako se lako zaboravi da je Parker igrao istim stilom puno prije nego su ova dva došla u ligu, osvojivši čak i naslov MVP-a Finala. Tako da, ako se netko pita, postoji presedan i dokazano je moguće osvojiti naslov s takvim tipom playa, pogotovo ako su ti na boku Ginobili, a pod košem Timmy.

Nego, da ne odem previše od glavne teme, u pitanju su tri fenomenalna strijelca (posebice u postu), a razlog zbog kojega Rose ima toliku prednost je njegova kombinacija karaktera, kompletnog talenta i fizikalija. Tony usprkos brzini nema tu masu i energiju koja nosi sve pred sobom, ali posjeduje finesu o kakvoj Westbrook može samo sanjati (nadam se da se kuži kako mislim da Rose objedinjuje obje kategorije, i silu i mekoću). Razlog zašto prednost dajem Parkeru tako je više estetske prirode jer aktivnost obojice krucijalna je za njihove momčadi, ali ujedno mislim kako Parker jednostavno ima košarkaški IQ i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost pred čovjekom koji brojkama konkurira za top 15 igrača lige, dok je u isto vrijeme tek treći najvažniji igrač vlastite momčadi.

Sickre: Dakle, uspjeli smo se složiti da je Parker ispred Westbrooka. Ugodno sam iznenađen. Evo, ja na sedmo mjesto stavljam još jednog svog ljubimca, Stepha Curryja. Nešto sitno je odigrao ove sezone, ali i dalje ostaje Nashov nasljednik po jedinstvenoj kombinaciji pregleda igre, šuta i upitne obrane.

Gee: Meni je Steph broj 8. iako zbog ozljeda to još nije potvrdio. Ali, mali je potencijalni nositelj, kombinacija šuta i osjećaja za igru su mu fantastične, neće nikada biti prirodan play poput Nasha, ali ima prvi korak, ima brzinu, ima dribling i nema razloga da zdrav ne bude makar poštena druga opcija.

Birdie: Ja moram priznati da Curryja uopće nisam stavio na svoju listu. Čovjek praktično nije igrao ove sezone i nisam siguran u kojem će se stanju vratiti na parket. Stalni problemi s ozljedama jednostavno mi ne dozvoljavaju da ga nagradim samo na račun talenta. Kod mene sedmo mjesto tako zauzima Westbrook. Nisam baš pretjerani fan njegove igre, ali ne mogu zanemariti njegove brojke i ulogu koju ima u jednoj od najboljih momčadi lige. Ne sviđa mi se kao playmaker, ali mi se sviđaju te sekvence u kojima ga nitko ne može zaustaviti kada juriša prema košu.

Osmo mjesto pripada Conleyju koji je sazrio i zaslužuje priznanje zbog pouzdanosti i toga što će obaviti sve što se od njega traži - odigrati dobru obranu, povući napad, zabiti otvorenu tricu.

Sickre: Da, Conley je meni isto tu negdje, stvarno je napredovao kao organizator plus zabija trice kad treba (a to Memphisu itekako fali), a skupa s Allenom je najzaslužniji za strašni pritisak koji rade na vanjsku liniju protivnika.

Ipak, na osmo mjesto moram staviti Ricky Rubia. Njegov dolazak je vratio košarku u Minneapolis na najbolji mogući način. Njegova lepršavost sa smislom gledatelja sili da posveti duplo veću pozornost igri negoli je slučaj kod većine drugih igrača jer nikad ne znaš kad će izvesti neki mini-spektakl. Obrana mu je iznad prosjeka i prvi je igrač nakon Kirilenka koji bi mogao ozbiljno uzdrmati percepciju o Europljanima kao lošim individualnim defenzivcima. Njegovom ozljedom Wolvesi su se raspali što dovoljno govori o značaju Rubia, ali i o siromaštvu vanjske linije Wolvesa. Estetski mi je uz bok s Rondom.

Conley ide na 10. mjesto, a 9. ide Kyrie Irvingu. Mali je onu kriminalnu momčad Cavsa do Varejaove ozljede držao u zoni playoffa, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

Gee: Moj deveti izbor je Conley, solidan play koji bi u savršenom svijetu bio donja granica kvalitete - igrač u svemu dobar, u ničemu sjajan. Na njegovu igru nemam nikakvog prigovara, ali ni pretjerane pohvale iako smatram da je takva all-round pouzdanost izuzetna. Od driblinga, ulaza, pregleda parketa, obrane - Conley ima sve.

Za zadnje mjesto sam se dugo mozgao oko Lowrya i Lawsona kao zadnje opcije, a kako su obojica dosta srčani i slični napadačkim učinkom, praktički combo bekovi koji su itakako naučili biti playevi, izbor nije bio lagan. Lawson je nešto bolji šuter, ali Karl ipak i dalje preferira završnice igrati s Millerom dok Lawson uglavnom igra off the ball opciju. Lowry je nosio Rocketse na početku sezone kombinacijom agresivnih ulaza, povratnih i trica, ali bez njega nisu previše ispali iz igre kad je konce preuzeo Dragić.

Tako da sam se na kraju ipak odlučio odati počast ovom malom uzorku Kyriea Irvinga iz kojega je vidljivo da je mali odličan košarkaš. Gledajući šuterske brojke koje su identične onima koje su kao rookiei ostvarivali Nash ili Steph Curry, jasno je kako ruka nikada neće biti problem i kako će Irving jednog dana možda postati i član ekskluzivnog kluba 50-40-90 (redom - postotci šuta za dva, za tri i slobodnih).

Ali, još je važnije što pokazuje lakoću kreiranja šuta sebi i drugima. Šuterska kvaliteta u kombinaciji s talentom strijelca obećavaju i kada nauči igrati poziciju playa, mogao bi postati rasni franšizni igrač. U svakom slučaju, već sada posjeduje neustrašivost i sigurnost u sebe kakvu jedan bivši stanovnik Clevelanda nije ovako rano iskazivao.

Birdie: Iako će Irving sigurno osvojiti naslov rookieja godine, ja ću poziciju više dati Rickyju jer je pokazao da je cijeli hype oko njega bio opravdan. Ricky ima strašan pregled terena, a dojma sam kako je spreman raditi i na šutu kako bi postao potpuna opasnost.

Potpuna opasnost će biti i Irving, koji je već sada superstar - spreman je voditi momčad i povlačiti prave poteze u ključnim trenutcima.

Za kraj bih samo želio spomenuti dvojac iz Rocketsa. Lowry i Dragić su zaslužili spominjanje jer nitko nije očekivao ni njihove dobre igre, ali ni uspjeh Rocketsa ove sezone koji su do 10 dana prije kraja sezone bili u igri za playoff. Bit će zanimljivio viidjeti što će biti s njima sljedeće godine.

Gee: Čekaj, jel vas dvoje to mene zajebajete? Obojica imate Rubia u top 10? Pa gledao sam ga svaku sekundu na parketu ove sezone i kad sam slagao ovu listu nisam ga mogao staviti više od 14. pozicije, a vama je u top 10 i to ispred Irvinga? Zašto? Pa tip je gađao 36% iz igre, nije košarka samo indie izgled i lijepi asisti.

Po logici potencijala, Irving je miljama ispred jer iskazuje karakteristike franšiznog igrača, a Ricky s ovakvim šutom može biti samo Caritas verzija Ronda. Sad, po čemu je njegova kombinacija obrane, asista i očajnog šuta bolja od npr. onoga što donosi Wall svojom brzinom i skočnošću? Moram izraziti protest zbog ovakvog baziranja na estetiku, a i zbog toga što će Rubio biti bolje plasiran od Lawsona i Lowrya.

Sickre: Igrača poput Lawsona i Lowryja je bilo i bit će na bacanje. Rubio je prilično posebna pojava zbog koje će stotine početi igrati košarku na pravi način. Uostalom, pozicija playa je najteža za igrati i zbog toga igrači često kasnije sazrijevaju, tako da je meni čak i iznenađenje što se Rubio ekspresno izvukao iz europskog mraka usput podignuvši Wolvese iz mrtvih.

Jednostavno, njegova igra je zarazna, potiče vlastitu momčad na više kretnji nego što bi to bilo uobičajeno jer znaju da će biti nagrađeni u dobroj poziciji, a protivnik mora biti ekstra alarmiran u obrani jer svaku situaciju rješava na neki neubičajen način. Gotovo svaki asist mu je nepredvidiv do te razine da i najobičnije dodavanje na liniji trice pretvori u neki no-look pass.

Košarka je igra i Rubio se igra košarke na najljepši mogući način i samo mogu biti sretan što živim u vrijeme da uživam u njegovim majstorijama.

Gee: Odlično, drago mi je zbog tebe. Najvažnije da nije upao u ukupnih top 10 jer ima dva glasa i to osmo i deveto mjesto mu ne pomažu.

Nakon svega rečenog, poredak je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. CP3 (2, 2, 1)
2. Rose (1, 3, 2)
3. Rondo (5, 1, 3)
4. Parker (3, 4, 6)
5. Nash (4, 5, 4)
6. Westbrook (7, 6, 7)
7. Conley (8, 10, 9)
8. Irving (10, 9, 10)
9. Deron (6, -, 5)
10. Steph (-, 7, 8 )