ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30May/1316

IOR TIME-OUT – TOP 11 POINT GUARDS

Posted by Gee_Spot

Jedina odluka prilikom slaganja današnjeg post ticala se toga da li izostaviti Rosea iz konkurencije obzirom da nije odigrao niti sekunde ove godine. Međutim, kako IOR nije zamišljen tek kao osvrt na sezonu (iako može poslužiti i u toj ulozi obzirom na činjenicu da se najvećim dijelom temelji na učinku zadnje sezone), već kao alat koji će imati i određenu vrijednost u prognoziranju budućnosti zbog gomile prilagodbi čija je svrha izoliranje individualne vrijednosti iz konteksta (što je, moram to uvijek istaknuti, samo po sebi u košarci besmisleno, ali ujedno i jebeno zabavno), od tako nečega sam odustao. Na kraju krajeva, ako želite listu top 10 NBA playeva prošle sezone možete samo maknuti Rosea s liste i pomaknuti ove ispod za jedno mjesto gore (od toga i ovo top 11 u današnjem izboru umjesto top 10), ali, kako čovjek nije mrtav i već dogodine će voditi Bullse u novi pohod na playoff, isključiti ga iz izbora najboljih jednostavno nema smisla. Poanta IOR nije ono što je bilo jučer, već da su jučer, danas i sutra zajedno.

1. CHRIS PAUL (Clippers) 132 IOR

CP3 je imao još jednu CP3 sezonu i tu se stvarno nema što dodati. Voljeli ga ili ne, njegova all-round kvaliteta i vrhunska kombinacija šutersko-playmakerskog učinka (nitko u povijesti, pa čak ni Oscar ni Magic ni Stockton, nije gubio ovako malo lopti u tolikoj količini driblinga) čine ga i dalje uvjerljivo ne samo najboljom jedinicom lige, već i jedinom rasnom franšizom među bekovima (Wade je na neizbježnom putu prema dolje, a Harden još nije na toj all-round razini).

2. RUSSELL WESTBROOK (Thunder) 102 IOR

Nadam se da više nije javna tajna kako je Westbrook isti igrač kao Rose, samo što ga zbog konteksta percipiramo na potpuno drugi način. Zato što je Rose okružen napadački limitiranim suigračima, doživljavamo ga kao spasitelja, čak i MVP-a, dok Westbrooka doživljavamo kao sebičnjaka zato što uzima više lopti od Duranta, iako im se brojke i stil igre praktički ne razlikuju. I jedan i drugi su prije svega rasni strijelci sposobni vrtiti napade i kontrolirati loptu, dakle imaju obilježja combo bekova, ali su toliko talentirani da im se u pravom sistemu lakoćom mogu sakriti minusi (to također treba uzeti u obzir - zamijenite im mjesta, stavite Rosea kod Brooksa i Russa kod Thibodeau pa pokušajte zamisliti kako bi im se odvijao razvojni put). Imaju vanserijske fizikalije i atleticizam za poziciju (vjerojatno su u pitanju dvije najeksplozivnije jedinice svih vremena - uz dužno poštovanje Kevinu Johnsonu koji ipak nije imao ovakvu sirovu snagu), a jedino u čemu je Westbrook značajno slabiji od Rosea je obrana, što je također teško odvojiti od šireg konteksta (posebice trenera). S druge strane, Russ je nešto žilaviji - Rose je i prije ozljede ligamenata zbog koje je propustio cijelu sezonu u lockout godini muku mučio s preponama i zglobovima, dok je Westbrook do ozljede koljena praktički bio čovjek od čelika. Obzirom da se i jedan i drugi vraćaju u ritam nakon ozljeda koje su poprilično ozbiljne i kod kojih je pitanje kada će se vratiti u punu formu (i uopće hoće li ikada obzirom na samoubilački stil kojim su igrali - na papiru je Westbrookova ozljeda meniskusa manje ozbiljna, ali kada uzmeš u obzir da se ne radi o običnom igraču već o super-atleti, nikada ne znaš kakve će biti posljedice, barem u prvim mjesecima), ova njihova povezanost će izgleda ostati dio NBA priče još neko vrijeme.

3. DERRICK ROSE (Bulls) 100 IOR

Nitko ne zna kako će Rose reagirati u svom povratku na parkete, možda stvarno od prvog dana bude na razini MVP sezone, možda ne bude. Ali, obzirom na očekivani napredak u all-round igri, posebice šuterski i obrambeno, te očekivano sazrijevanje (ulazi u 26-u godinu, što je idealno razdoblje za playa), mislim da je ova projekcija po kojoj će ostati kvalitetna prva opcija razumna. Obzirom da ga IOR ni u onoj MVP sezoni ne gleda kao franšiznog igrača (drugim riječima, sistem smatra ogromnu dubinu tadašnjih Bullsa puno većim faktorom u njihovim uspjesima), nekoliko bodova gore ne znače ništa, ali bitno je da ne padne previše ispod ove očekivane razine jer bi time ozbiljno narušio planove Chicaga o borbi za naslov tijekom idućih 4-5 sezona.

4. TONY PARKER (Spurs) 98 IOR

Najbolja sezona u karijeri Parkera je lansirala u sam vrh (u odnosu na lani preskočio je Ronda i Williamsa koji su se zadržali na istoj razini, odnosno Nasha koji je potpuno potonuo), što nije ni čudo obzirom da je ostvario najbolje brojke kao šuter i kao asistent do kraja završivši pretvorbu u prvu napadačku opciju Spursa. Ono što će biti zanimljivo pratiti dogodine je može li zadržati takvu formu ili se radilo o iznimci nakon koje slijedi povratak u nešto standardnije okvire. Obzirom na 31 godinu, za očekivati je da će to biti slučaj, ali s druge strane, kada ste dio Popovicheva sistema, uvijek je moguće da pobijedite i vrijeme i pravila.

5. STEPHEN CURRY (Warriors) 95 IOR

Steve Nash je mrtav, živio novi Steve Nash. Steph možda nije Bog nemogućih kuteva dodavanja kao Steve, ali njegov precizni šut, slow motion ulazi i katastrofalna 1 na 1 obrana kopija su Nashove igre, isto kao što su Warriorsi nova verzija Sunsa (samo s potencijalnim centrom u sredini koji bi im mogao pomoći da naprave onaj ključni korak naprijed u kategoriju rasnih izazivača). Iako se kod Currya čini kao da je napravio kvantni skok, slično kao i kod Parkera u pitanju je tek kontekst - Steph je konačno bio zdrav i ova sezona u biti je tek ispunjenje ranijih očekivanja. Sada je ključno vidjeti može li se zadržati na ovoj razini, a u tome će opet ključnu ulogu imati gležnjevi. Talent nije bio niti će ikada biti upitan.

6. DERON WILLIAMS (Nets) 85 IOR

Deron je uspio spasiti sezonu odličnom završnicom, ali čak ni to mu nije pomoglo da ostavi značajniji utisak na IOR. Bez obzira igrao s Petrom, Stevensonom i raznim Williamsima ili s Lopezom, Johnsonom i Wallaceom, Deron je usidren na razini druge opcije. Što uopće nije loše, biti top 10 play u NBA nije sramota, ali nad njim će još dugo stajati sjena ne tako davnih dana kada je praktički bio u raspravama s Paulom oko toga tko je najbolja jedinica u ligi. Dodaj na sve max ugovor koji je upravo potpisao i kojega neće moći opravdati i postaje jasno zašto čovjek ima negativni status u očima većine objektivnih promatrača.

7. MIKE CONLEY (Grizzlies) 83 IOR

Light verzija Chrisa Paula konačno je eksplodirala u nešto slobodnijoj roli. Odlaskom Gaya potvrđeno je da Conley može odraditi veću rolu kao strijelac i kreator, što se vidi i na učinku i na skoku u kategoriju više, iz trećih opcija u druge. Iako je njegova ključna karakteristika i danas ta da je u svemu dobar, ali u ničemu odličan, ta all-round pouzdanost upravo je njegova najveća kvaliteta i mislim da više uopće nema sumnje kako s Conleyem za komandama možete otići do kraja. Obzirom na godine, nije isključeno da je pred njim i daljnji napredak, pogotovo ako se specijalizira u jednom segmentu igre (kao šuter ili slasher), ali u svakom slučaju teško je zamisliti da će kroz idućih nekoliko sezona igrati ispod razine košarke života koju je prezentirao u godini iza nas.

8. RAJON RONDO (Celtics) 82 IOR

Ozljede su ga svakako koštale ponekog boda, iako je praktički ostao na istom mjestu kao i lani. Rondov problem nije on sam, već ogromna očekivanja onih oko njega - padom kvalitete igre Piercea i Garnetta, on je trebao ponijeti veći teret, ali su dogodilo upravo suprotno - i sam je počeo padati. Obzirom na takav trend i već pozne godine za playa, danas je jasno da je Rondo kvalitetna jedinica, dokazani šampion i čovjek koji vas može voditi do naslova, ali samo ako je u pozadini. Guranje u prve redove dodatne ističe njegove mane, što je proces kojim zadnjih godine Celticsi nisu činili uslugu ni sebi ni njemu.

9. KYRIE IRVING (Cavs) 78 IOR

U drugoj sezoni Irving je napravio očekivani korak naprijed, a to znači da bi dogodine, izbjegnu li se dosadne ozljede koje ga prate cijelu karijeru, trebalo doći i do nečega nalik kvantnom skoku. Momak ima sve predispozicije da bude all-round igrač i dovođenje Mikea Brownea kao obrambenog gurua i poboljšani roster u tome bi mu, makar u teoriji, trebali pomoći, dok je njegova realizatorska kvaliteta u svim mogućim aspektima napada za jednog playa u razvoju fantastična. Praktički, sada sve ovisi o tome kako će ga Brown koristiti i na koji način će miksati pick & roll s izolacijama i koliko često i na koji način će ga stavljati u spot up situacije. Talent da se dogodine bude u top 5 na ovakvoj listi je tu, barem oko toga nema spora.

10. GEORGE HILL (Pacers) 77 IOR

Iako u ovom izboru imamo dosta igrača iza kojih su najbolje sezone karijere, nitko nije napravio veći skok od Georgea Hilla. Do nedavno korišten kao šesti igrač, Hill je u svojoj prvoj sezoni kao startna jedinica pokazao da je itekako u stanju odraditi pošteni posao. Iako onim klasičnim kreatorskim talentom ne pripada među ova all-star imena iznad, njegov učinak je neosporan. Ovo je primjer gdje je pojedinca teško razlučiti od konteksta, ali također i primjer gdje je nemoguće reći da su kvalitetni suigrači i kvalitetni sistem Hilla učinili ovim što jeste jer je, obzirom na minute i važnu ulogu koju je imao ove sezone, on barem u podjednakoj mjeri utjecao na sve oko sebe. Kako mu je uspjelo ostaviti ovakav dojam na IOR? Prvo i osnovno, Hill je oličenje učinkovitosti u oba smjera. U obrani svojom visinom, dužinom i snagom stigne smetati većini playmakera, a uz to je dovoljno brz da bude izuzetan 1 na 1 stoper (njegove obrambene brojke u izolacijama su one rasnog terijera) i, što je najvažnije, sjajan pick & roll branič. U napadu, ta iznadprosječna visina za poziciju pomaže mu da bude izuzetan spot up šuter (što je izuzetna kvaliteta koju play mora imati u momčadi gdje se toliko napada vrti kroz visoke igrače), a uz to je i odličan realizator iz pick & rolla. Obzirom da je u zrelim godinama, ovo bi vrlo lako mogla biti njegova nova standardna razina, a to znači da su Pacersi potpuno pogodili s onim ugovorom koji su mu dali prošlog ljeta, prepoznavši u njemu idealnu jedinicu za svoj sistem. A da cijela priča dobije dodatnu simboliku, znate koji je igrač po IOR rankingsima dvije pozicije i dva boda ispred trenutno? Kawhi Leonard. Naravno, ova priča u budućnosti ima potencijala otići totalno na stranu Spursa jer Leonard će svakako napredovati dok je Hill svoj plafon dosegao, ali u ovom trenutku radi se o tradeu koji je bio sjajan za obje momčadi (što je u svom stilu do najsitnijih detalja obradio i Zach Lowe u ovom postu).

11. TY LAWSON (Nuggets) 75 IOR

Nešto slabija sezona od lanjske zbog problema sa stopalom, ali usprkos tome Ty ostaje u kategoriji kvalitetnih trećih opcija. Oko njega se nema što dodati, sve vrline i mane se znaju, ali htio bih istaknuti da je po IOR-u Ty tek četvrti igrač Nuggetsa u ovom trenutku. Zvuči dramatično, ali ne i ako uzmemo u obzir da je bodovna razlika između njega i najboljeg (Iggy) tek 7 bodova. Što me pak tjera na sljedeći zaključak - ako je George Karl uspio ostvariti ovoliko pobjeda u sezoni s momčadi čiji jezgru čine tri treće opcije (Ty, Gallo i Faried) i jedna osrednja druga banana (Iggy), zašto bi mu itko trebao negirati titulu trenera godine?

OSTALI

Što se igrača koji su zamalo upali na popis tiče, njih predvodi John Wall koji bi možda, da nije bilo ozljede, danas bio i dio top 10 (Wizardsi to od njega definitivno očekuju iduće sezone - ili će se konačno pridružiti Roseu i Westbrooku na vrhu ili će završiti u roli novog Ronda s manjim IQ-om, ali korak naprijed će svakako napraviti). Odmah do njega je Lillard koji je u rookie sezoni odradio sjajnu rolu u stilu Georgea Hilla, a debelo iznad Felton linije su i Dragić (solidna godina, ali i odličan primjer zašto ne možeš graditi momčad oko solidnog playmakera kao prve opcije i zašto je njegov angažman u momčadi koja je krenula u rebuilding poput Sunsa bio promašen), Nash (ozljede i godine učinile su svoje, Steve više nije nositelj, ali to ne znači da u pravom sistemu ne može biti koristan starter) i Lowry (totalni original koji ne može uhvatiti stalnu formu da se postavi na glavu, spada u skupinu onih igrača koji na jedan dobar potez vežu jedan loš, ali s dovoljno all-round kvaliteta da ga se isplati trpiti).

Zanimljivo, razvikana imena poput Jenningsa i all-stara Holidaya još uvijek su ispod crte ozbiljnih opcija, ali ujedno su i dovoljno mladi da ubuduće naprave iskorak u pravim okolnostima (istovremeno, dovoljno su u ligi da znamo kako taj iskorak neće biti kvantne razine). Naravno, to što IOR Kembu Walkera smatra boljim igračem od Jenningsa neće smetati nekome da ovoga ljeta potonjem iskrca brda dolara pod noge. Još jedna ozljedama obilježena sezona Rubia je zadržala u okvirima igrača zadatka, malo iznad Felton linije, ali od njega se dogodine može očekivati da konačno napravi iskorak ka nešto većim klasama.

A kad već spominjem Felton liniju, to sivo područje koje dijeli potrošnog startera na jedinici od back-up playa, dobri stari Raymond je s 40 bodova zasjeo točno na samo granicu! Tu mu vjerno društvo prave već standardna imena poput Collisona (koji je toliko često u ovom području da sam neko vrijeme mislio promijeniti ime iz Feltonove linije u Felton-Collisonovu), Chalmersa, Sessionsa, Nelsona i Lina.

1Jun/125

DAY THIRTY-THREE – THE YOUNG GUNS

Posted by Gee_Spot

I imamo seriju! Ne zbog toga što je Oklahoma sinoćnjom izvedbom koja je uključivala 36 minuta igranja u petoj brzini na oba kraja parketa demolirala San Antonio – ovakva partija Thundera nije mjerilo ništa više nego je to bila šuterska perverzija Spursa dva dana ranije. Ne, istina se krije negdje u sredini, točnije u izjednačenosti koju smo imali prilike gledati većinu utakmice broj jedan.

Ako maknemo krajnosti iz ovih 12 do sada odigranih četvrtina, postaje jasno da oba protivnika imaju odgovor jedni na druge (Thundera u energiji i mladosti svojih nositelja, Spursi u rutini i ponosu svojih) i kako će odlučivati sitnice. Koje su i dalje na strani Spursa, da ne bi bilo zabune – činjenica da Brooks kasni za Popom dvije do tri četvrtine u prilagodbi, vrlo lako bi mogla biti detalj koji će odlučivati seriju (za sada je svakako detalj koji je odlučio prvu utakmicu).

Međutim, nakon tri utakmice već imamo dovoljno opipljivih podataka da odbacimo sve izvanjske narative i u miru se koncentriramo na ostatak nečega što prijeti postati NBA klasikom. Brojke 20 (kao 20 pobjeda Spursa u nizu) ili 10 (kao 10 pobjeda Spursa u nizu u playoffu) danas imaju puno manje značaja od brojke 6 (toliko je svaka momčad dobila četvrtina tijekom serije), a upravo ta brojka omogučuje da zastanemo, uhvatimo zraka, zanemarimo vanserijske partije i uhvatimo se sredine koja ukazuje na punu manju razliku između ove dvije momčadi od pogleda na širu sliku.

U biti, ako ćemo realno, obzirom da je zadnjih 12 minuta sinoćnje utakmice prošlo u revijalnom tonu i da su oba trenera ispraznila klupe, u obzir bi trebali uzeti samo 11 četvrtina jer minimalna prednost koju su Spursi ostvarili u zadnjoj stvarno nema nikakvu vrijednost. U prvoj utakmici tako su Spursi odlično otvorili i zatvorili utakmicu, a Thunder je uzeo ona dva perioda između. U drugoj sve je bilo u znaku Spursa, ali Thunder je završnicu iskoristio da se umalo vrati u egal, što se ne smije zanemariti. Sinoć je pak sve bilo u znaku Thundera, točnije tri četvrtine, što sve skupa dovodi do omjera 6-5 za Oklahomu. Jasno, može vam se ovo čini banaliziranjem, ali ovih 6-5 imaju većeg utjecaja na daljni razvoj serije od 2-1 scorea, isto kao što koš razlika više ukazuje na kvalitetu momčadi nego omjer pobjeda i poraza u regularnom dijelu.

Naravno, najbolji pogled u budućnost ipak nude analiza igre i mathcupova, stoga bacimo se na posao.

Najveća promjena koju je Thunder pripremio u odnosu na ranije susrete bila je bacanje Sefoloshe na Parkera. Stoper Thundera je odigrao fenomenalnu all-round partiju, dao dobar doprinos u napadu, ali najvažnije je što je obranom na Parkeru i energijom na perimetru uštopao pick igru Spursa (suludih 6 ukradenih lopti). Ne treba ni spominjati koliko premještaj s Parkera na drugog beka znači za Westbrooka, ne toliko s energetske razine (mislim da Westbrook u najblažem slučaju ima stotinjak duracellki u sebi) koliko sa stajališta učinka – Russ se pretvorio u puno korisnijeg sudionika obrane jer, osim što mora manje trčati za svojim igračem (što smanjuje šansu da usput zapne za neki blok), sada mu je i puno lakše vrebati linije dodavanja (čak 4 ukradene).

Popa čeka ozbiljan posao dok smisli način kako Parkera vratiti u puni pogon jer očito je kako Sefoloshina dužina i spretnost stvaraju puno više problema Tonyu od Russove sirove snage. Sinoćnji pokušaji promjene u hodu nisu urodili plodom, posebice forsiranje igre kroz post. Naime, u pokušajima da povrati ravnotežu Pop je netipično forsirao igru kroz Duncana, valjda u nadi da će Timmy zabiti dovoljno da natjera Oklahomu na poneku udvajanje, što se pokazalo greškom – time je dao šansu Perkinsu da konačno opravda minutažu, a usput upucao u nogu vlastiti napad izbacivši ga iz ritma, ujedno omogučivši Oklahomi stvaranje prve ozbiljnije prednosti.

Također, ne može se zanemariti neobjašnjiva količina energije koju su tijekom 36 minuta koliko je susret trajao iskazivali igrači Thundera (u biti može se objasniti – pogledajte prosjek godine ključnih igrača) i to na oba kraja parketa. Nešto slično iskazali su i u prvoj utakmici kada je od starta bilo jasno da Spursi neće imati lagan posao dolaziti do otvorenih šuteva protiv ovako pokretne i duge obrane, ali nisu izdržali u istom ritmu tijekom cijele utakmice. Ovaj put jesu.

U obrani je, osim spomenute promjene striktnih čuvara na Parkeru, najveću razliku radila ta energija i agresivnost prilikom preuzimanja, rotacija i udvajanja koja je rezultirala ogromnim brojem ukradenih lopti kojima su Spursi sami sebi iskopali grob. Izgubiti 21 loptu i osuditi se na 12 pokušaja za šut manje protiv ovakvog protivnika jednostavno je nedopustivo, pogotovo ako nemate skok u napadu ili izuzetnu šutersku večer da to nadoknadite.

S druge strane Thunder je izgubio samo 7 lopti, ostavivši Spurse bez goriva za run & gun koji im toliko dobro leži (ne znam za vas, ali meni je i dalje čudno govoriti za jednu mladu i potentnu momčad kako ima više šanse kada igra pod ručnom i kada ritam utakmice drži na razini potrebnoj za organizaciju napada i obrane, dok za veterane koji su do prije dvije godine bili oličenje postavljenih i sporih napada ističemo kako im ritam na više koševa ide u prilog – od svih paradoksa ovog playoffa ovaj mi je možda i najdraži), ali usput i potvrdivši zrelost.

Mislim, od svih segmenata igre u kojima su napredovali kroz sezonu, ozbiljnost kojom pristupaju kontroli lopte najviše fascinira – od momčadi koja je stihijskim jurišima bila jedna od najgorih u ligi po izgubljenim loptama, Thunder se pretvorio u san svakog trenera i momčad koja rizike svodi na minimum.

Još jedna zanimljivost leži i u činjenici da je obrana Thundera ostajala na visokoj razini bez obzira koju postavu Brooks držao na parketu. Malo mi je smiješna reakcija nekih novinara koji odjednom ističu nisku postavu s Durantom na četvorci kao razlog pobjede, pogotovo obzirom da je od 36 bitnih minuta Oklahoma čak 22 provela na parketu s dvojicom visokih. Pokušaji da se tih 14 minuta koje je Durant proveo na četvorci prikažu kao ključ utakmice (ili možda čak i serije) tipičan su primjer intelektualne ljenosti koja traži lagano rješenje umjesto da se pozabavi nešto kompleksnijom stvarnošću (da ne govorim da je Durant petinu sezone proveo igrajući krilnog centra i da njegova učinkovitost u toj ulozi može biti iznenađenje samo nekome tko je pao s Marsa).

Ono što bi se ipak mogli zapitati je zašto Brooks i dalje forsira ovakav omjer kada je očito kako je petorka s Ibakom na centru, Durantom kao lažnom četvorkom te s tri beka (Sefolosha, Harden, Westbrook) apsolutno najbolja postava koju ima na raspolaganju. Osam igrača koji čine rotaciju su jasni, valjda će do kraja serije i podjela minuta biti smislenija (Perkins i Fisher zadržani su ispod 24, što je ogroman uspjeh samo po sebi).

Uglavnom, Oklahoma je uspijela zabiti dovoljno i, što je najvažnije, efikasnije od Spursa, a to nas dovodi do napada koji je istim receptom primjenjenim u obrani - energijom i agresivnošću – zaokružio najbolje izdanje Thundera u ovom playoffu. Naime, od prve sekunde Durant i Westbrook su odlučili napadati reket ulazima i driblingom, a kada su im se nešto kasnije pridružili i ostali šutom iz vana, stvar je bila gotova. Obrana Spursa počela se skupljati u reket kako bi zaustavila udarni dvojac, a ovi su reagirala na najbolji mogući način, način koji su prezentirali u završnici sezone kada su zgazili Heat i Bullse, ali ujedno i način koji često zanemare kako bi se posvetili jurišanju glavom kroz zid, način koji se zove – povratne lopte.

Praktički, ubili su Spurse njihovim receptom, kažnjavajući svako udvajanje pravovremenim pasom. Naravno, nije tu bilo bogatstva izbora i elegancije Spursa, ali bio je dovoljan i jednostavni slash & kick pristup – KD i Russ su bacali lopte iz reketa, a Ibaka, Fisher, Harden i Sefolosha zabijali su ih izuzetnom preciznošću (9 asista Westbrooka i 5 Duranta sve govore).

Dakle, misija je u potpunosti uspjela i to bez partije Duranta za sva vremena. Oklahoma je dobila momčadskim učinkom koji uopće ne djeluje kao nešto što ne bi mogli ponoviti (osim Sefoloshina napadačkog udjela, taj će zasigurno pasti, a samim time i minutaža). Jasno, Spursi će drugi put sigurno biti spremniji i neće dozvoliti da ih se nadigra na apsolutno svim frontama, od individualnih matchupova do kolektivnog dojma.

U večeri u kojoj su podbacili svi, od Popa do Manua, jedini kojega treba istaknuti je Captain Jack, koji je svojim ogromnim mudima i još većim iracionalnim samopuzdanjem sam-samcat držao kakav-takav priključak krajem treće i početkom četvrte, zabijajući tricu za tricom preko ruke i uporno pokušavajući oživjeti suigrače aktivnošću i energijom koja je sinoć ipak bolje pristajala protivničkom dresu.

Kad se sjetimo one priče o time-outu iz prve utakmice koji je razbudio momčad, očito je kako Spursi imaju određenih problema s energijom i kako im tu i tamo treba netko da ih razbudi i na parketu. Uglavnom je to Manu, kojem sinoć protiv pravovremenih udvajanja ništa nije polazilo za rukom (a od svih koji su podbacili posebice boli loše izdanje Greena i Leonarda koje je težina susreta potpuno odsjekla i bez čijeg učinka na boku i mladenačke energije Spursi stvarno izgledaju kao da su im potkresana krila).

Kako god, bitka između sirovog talenta i atleticizma protiv veteranskog know howa se nastavlja, s momentumom na strani Oklahome koja je dokazala da su značajne promjene moguće i preko noći. Dakle, ne mislim pri tome na Brooksove rošade, već prije svega na Russa Westbrooka čija sinoćnja partija možda ima i veći značaj od simboličnog.

Naime, Westbrook je konačno potrošio manje lopti od Duranta, bio tek peti strijelac, ali i prvi razigravač. Ako ove brojke osim slučajne imaju i neku stvarnu vrijednost, odnosno ako je ovakvo sjajno all-round izdanje Westbrooka (koji cijelu večer nije prestajao biti emotivni lider momčadi igrajući s pravom playoff strasti za igrom zbog koje obožavamo NBA) rezultat nekakve prilagodbe unutar sistema, onda povlačim ono što sam rekao da Oklahomi treba još vremena za sazrijevanje.

Ma u biti ne povlačim. I dalje vjerujem da je njihov talent u stanju sakriti veliku većinu mana unutar same igre i njenog shvaćanja, ali ne vjerujem da se samo tako može preko noći promjeniti stil koji je do sada donosio ploda. Čak i ako je Westbrook odlučio stati na loptu i ne koristiti svaku priliku koja mu se učini izglednom, uvijek ostaje problem napadačkih akcija.

Slash & kick, driblinzi i agresivnost su super, ali uzimaju ogroman danak u energiji. Ponekad treba odigrati i poznatu kombinaciju koja će nekome omogučiti lagan šut bez prevelike potrošnje. Sinoć smo opet imali prilike gledati bezbroj situacija u kojima trojac Oklahome uzima loptu izvan prostora, koristi pick kako bi pronašao neki prolaz kroz obranu i onda driblingom penetrira u reket (ili u slučaju Duranta bez driblinga, obzirom da je tip u stanju u tri koraka proći pola terena).

Ne znam koliko ste išli za tim, ali ogroman razlog zašto Wade i James ovako dobro funkcioniraju u zadnje vrijeme leži u tome što su smanjili ulaze iz izolacija i počeli pronalaziti jedan drugoga prilikom kretanja. Igrači takve razine talenta i takvih fizičkih sposobnosti jednostavno su nezaustavljivi ako imaju korak prednosti, a pravovremeni pas u trku koji potrebu za driblingom svodi na minimum najbolji je način za ostvariti tu prednost.

Durant nažalost niti jednom nije dobio loptu u kretanju, niti postoji nekakva akcija koja bi mu omogučila malo prostora i primanje lopte nakon bloka, a ne da sve mora raditi isključivo iz izolacija ili dva na dva akcija. Odnosno, ima ih, ali su u debeloj manjini. Kvragu, čak i sinoć su bile zanemarene jer je netko prije utakmice vjerojatno odlučio kako samo agresivni ulazi garantiraju dovoljno poena.

Nemam pojma da li Brooks zna, ali postoji jedan čovjek, zove se Dirk Nowitzki, nije oličenje snage ni skočnosti, ali ima dva Finala i jedan naslov kao prva napadačka opcija svoje momčadi. A glavni razlog zašto je to postigao je taj što ima iste franšizne fizikalije kao Durant (neobranjivi šut iz vana) i što je igra momčadi izgrađena oko toga da upravo on dobije loptu u idealnim pozicijama iz kojih mu ostaje samo šutnuti.

Durant još ni približno nije u toj fazi karijere, a niti je njegov klub u stanju sve podrediti tome da mu olakša život i maksimalno iskoristi njegove prednosti i franšiznu vrijednost. Doduše, obzirom da su i ovako sirovi imali plus 20 protiv jedne izuzetne momčadi koju s pravom smatramo povijesnom i koja je svoju zrelost dosegla odavno, misao da će jednog dana biti još bolji pomalo je i zastrašujuća.

22May/1228

DAY TWENTY-FOUR – KNOCKOUT CITY THUNDER

Posted by Gee_Spot

SIXERS @ CELTICS

Bila je ovo utakmica s dva lica, prvim revijalnim, u kojem kao da nitko nije želio ubaciti u brzinu više i razbuditi protivnika, te drugim u kojem je Boston na 12 minuta zaigrao fenomenalnu obranu i prelomio susret. Praktički, Doc je odlučio obrnuti ritam prošle utakmice pa je period furiozne igre u obrani umjesto u prvoj primjenjen u trećoj četvrtini, tijekom koje je Boston, agresivnim udvajanjem pick igre i hvatanjem u zamku igrača s loptom, potpuno izbacio iz takta napad Sixersa.

Doduše, Celticsi su zaigrali bez Bradleya (sad ga izgleda zeza i drugo rame) što je možda i glavni razlog mlake obrane na početku, odnosno činjenice da je vanjsku liniju Sixersa umjesto presinga ovaj put čekao otvoreni put do koša, što su Holiday, Turner i Iguodala uredno kažnjavali. Vidno usporeni Ray nije u stanju pomoći čak ni u napadu, tako da je itekako važnu rolu odradio Pietrus koji je svojom dužinom sjajno zamjenio Bradleya i donio Celticsima potrebnog drugog terijera koji je uz Ronda odradio najveći dio posla u obrani.

S druge strane, u početku ni obrana Sixersa nije bila puno žešča, dodatni pas bi je uredno izbacio iz ravnoteže što su koristili Stiemsma i Bass za realizaciju cijelog niza zicera. I jedan i drugi napad tako su funkcionirali besprijekorno – Boston je do prilika dolazio na svoj način, nesebičnim kruženjem lopte i preciznom egzekucijom, Philadelphia pak nesebičnim kruženjem lopte i svježim nogama. Razlike je samo u tome što je Boston ovaj ritam održao do kraja, dok su se Sixersi, u nastavku suočeni s podignutom razinom igre u obrani, agresivnim udvajanjima i brzim rotacijama, potpuno raspali.

Playoff intenzitet koji je utakmica dobila u toj trećoj četvrtini jednostavno ih je šokirao, izgubili su momentum i uopće ideju kako na ovakvu igru protivnika odgovoriti. Bostonu je tako 6 minuta bilo sasvim dovoljno da izgradi dvoznamenkastu prednost i održi je do kraja, odnosno da izvede još jednu košarkašku kliniku. S jednom bitnom razlikom - dok su do pobjede u trećoj utakmici serije došli igrajući punom snagom od početka do kraja, ovaj put im je trebala samo jedna nadahnuta četvrtina. I to nije dobra vijest za Sixerse jer jasno ukazuje na to koja momčad ima veći plafon.

Rivers je dobio standardne partije od Ronda (14 asista, samo 3 izgubljene), Piercea (9 iznuđenih slobodnih) i Garnetta (20 poena) kojima se ovaj put pridružio i Brandon Bass. Peti čovjek Bostona je u spomenutom ključnom periodu pomogao izuzetnim napadačkim učinkom, jednostavno nije mogao promašiti (skupio 27 poena, usput sam samcat zabio više od kompletnih Sixersa u ovom periodu s 18), ali je ujedno iskazao i rijetko viđenu agresivnost u napadanju obruča i skoku koja je rezultirala utakmicom karijere. Njegova razigranost omogučila je Docu da ostane pri visokoj postavi i tako poštedi Piercea mučenja na četvorci gdje ga je zadnje dvije utakmice Thaddeus Young uništavao.

Izbivši Collinsu najvećeg jokera iz rukava, Boston si je otvorio put do mirne završnice utakmice, ali ne i serije - nedostatak Bradleya u obrani itekako se osjeti (Collins će za drugi put sigurno imati rješenje za zaobići Pietrusa, svakako će trebati uposliti Hawesa i Allena na vrhu reketa na neki drugi način ako već ne ide pick igrom), a očekivati od Bassa da svaku večer igra utakmicu karijere malo je iluzorno. Rondo, Garnett i Pierce morat će izvući još jednu vrhunsku partiju iz sebe jer svaka utakmica viška samo dodatno podebljava medicinski dosje i otežava opstanak.

LAKERS @ THUNDER

Kobe i društvo dobro su se držali sve tamo do polovine treće četvrtine kada su Westbrook i Durant ušli u šuterske serije koje teško mogu pratiti i puno bolje momčadi od Lakersa. Harden je nakon jedne loše utakmice opet bio Harden i brinuo se da igra ima glavu i rep, a podršku su dali svi – od Perkinsa (koji se ne samo gurao pod košem već je ovaj put čak i nadskakao Bynuma), preko Ibake (koji je u početku, kada šut nije slušao, igrom u obrani držao priključak), do Collisona (čije fantastično kretanje bez lopte i osjećaj za igru su bili nagrađeni dužim ostankom na parketu i sudjelovanjem u završnom gaženju svih nada Lakersa).

Kobeova 42 poena lijepo zvuče, ali nakon agresivnog početka vrlo brzo je izgubio noge. Naravno, s tim je otišla i efikasnost jer se nije uspio na vrijeme prebaciti iz uloge lošeg policajca (koji uzima svaki šut i ignorira suigrače) u ulogu dobrog policajca (koji razigrava s vrha posta), ulogu koja mu je tijekom ovog playoffa najbolje ležala. Čovjek nije imao asist cijelu utakmicu, a, čuvajući se isključivo za napad, odigrao je jednu od najslabijih obrambenih partija ovog playoffa.

Thunder je tako imao tri najbolja igrača na parketu, a protiv toga se ipak ne može. Dodaj još energiju i skočnost mlađe, šire i manje frustrirane Oklahome koju rotacija Lakersa sastavljena od pet ljudi ni teoretski ne može pratiti (16 skokova viška, bolji omjer asista i izgubljenih) i jasno je kako u ovom susretu nije bilo previše upitnika. Doduše, nije ih bilo ni u seriji, još tamo od prve utakmice i gaženja koje su Lakersi doživjeli u Oklahomi, tako da me još više čude reakcije u kojima se kao krivci prikazuju Gasol i Bynum.

Pau je odradio odličan all-round posao u ulozi treće opcije, Bynum je podbacio, ali to je sve dio sazrijevanja, prvi put u životu nosio je ključni teret u playoff utakmicama, a čak je i Kobe (koji nekim čudom opet nije ništa kriv u očima većine medija), bez obzira igrao u sebičnom ili nesebičnom izdanju, davao sve od sebe i nema mu se što zamjeriti (mislim da je konačno i njega samoga iznenadilo što se čak ni usprkos švercanju u obrani na kraju nije mogao mjeriti sa snagom koju su prezentirali Westbrook i Durant, sada valjda shvati da nije rješenje bacati suigrače pod vlak već da se jednostavno treba pomiriti sa sudbinom - njegovi najbolji dani su prošlost).

Trošiti vrijeme na drame oko toga tko je kriv tako je tipično za Lakerse i njihovu navijačku bazu koja ne vidi dalje od vlastitog nosa, ali kad iz jednadžbe maknemo mit o Kobeu i aroganciju žuto-ljubičastih, ostaje vam kristalno jasno saznanje kako je Oklahoma jednostavno bolja momčad (dakle, momčad, pokušajte shvatiti taj koncept ako još niste, pet igrača je na parketu, 8 do 9 u rotaciji, sve je povezano, a lanac je čvrst koliko i najslabija karika). Thunder bi dobio 10 od 10 serija od 7 koje bi u ovim sastavima odigrale ove momčadi.

Problem je samo perspektiva - kad kažemo kako bi OKC dobio 10 od 10 protiv Jazza, tu se svi slažemo jer nemamo neko visoko mišljenje o Jazzu. Međutim, kada se ovako nešto kaže o Lakersima, onda čovjek ima potrebe objašnjavati razloge, em Gasol više ne valja, em je Kobe ovakav, em je Bynum onakav. A, kao što rekoh nakon prvih 48 minuta serije, nema se tu šta objašnjavati. Kada je razlika u talentu ovolika, nikakvi drugi faktori nisu bitni - uvijek prolazi nadmoćniji protivnik, bez obzira na ime.

20May/1224

DAY TWENTY-TWO – THE YOUNG FRESH FELLOWS

Posted by Gee_Spot

SPURS @ CLIPPERS

33-11 otvaranje Clippersa, fenomenalna i agresivna igra na oba kraja parketa, Blake briljantan. Jedan na jedan nije ga mogao zaustaviti nitko – Timmy i Splitter su se pokazali prespori, Diaw premekan, a Popove očajničke pokušaje s Bonnerom (flop taktika) i Leonardom (agresivno frontanje u stilu Bowena na Dirku nekada), Blake je poput veterana jednostavno izgurao ili preskakao. Spursi su se morali stisnuti u reket i udvajati ga, što je donijelo ploda, ali i rizik od rešetanja s boka kojega su Clippersi na početku i koristili.

Samo, kada je stao Blake, stao je i njihov napad, a Spursi su ubacili u višu brzinu ključnom promjenom - umjesto pick igre i brzih ulaza Parkera, prebacili su fokus napada na Timmya. Lopta se spuštala na Timmya u post odakle je ovaj kao u najboljim danima ili zabijao ili pronalazio cutere. Bila je milina gledati ovo miksanje i flex napad, čisto za promjenu od onog upornog maltretiranja pick & rollom.

Povratak u prošlost i promoviranje Timmya u prvu opciju, uz neizostavnu standardnu improvizatorsku rola Manua s klupe, već je u drugoj četvrtini dovelo do prepolovljenog zaostatka (serija 15-5), a u trećoj i do izjednačenja, odnosno vodstva (serija 24-0) kojega su rutinski održali do kraja.

Kako je utakmica odmicala i kako su se probudili i šuteri postajalo je jasno da su Spursi izveli još jedna podvig. Međutim, bilo je vidljivo i da Clippersi sve više i više ostaju bez zraka, što nas opet dovodi do genijalnosti Spursa koja počinje od vrha organizacije.

Dok su ostale momčadi tijekom lockouta razbijale glavu što i kako, Pop i R.C. su vjerojatno sjedili u uredu uz bocu viskija i hektolitre kave te se prisjećali prošlog lockouta kroz kojega su protutnjali s dva poraza (score u četiri serije 15-2, prvi krug se još uvijek igrao na samo 3 dobivene).

Te sezone samo su Duncan (tada u svojoj drugoj sezoni), David Robinson i play Avery Johnson igrali iznad 30 minuta, s tim da je samo Timmy osjećao povećanu potrošnju (Duncan 39, Johnson 33, a Robinson 31). Spursi su tek počeli slagati jezgru oko svog prvog picka i Pop je te sezone redovno koristio rotaciju od čak 11 igrača. Primjećujete neku sličnost?

Ove sezone samo je Parker prešao preko 30 minuta u sezoni (smiješne 32), a rotacije redovno uključuju 11 igrača tijekom standardne utakmice (da ne spominjemo one u kojima se ne igra četvrta četvrtina). Spursi su jednostavno primjenili recept koji se već pokazao uspješnim i koji je potpuno logičan. Mislim, svi su pričali o tome kako će ritam sezone i zgusnuti raspored iscijediti igrače bez pravih priprema, ali to svejedno nije spriječilo ostale kontendere da pokopaju vlastite igrače (Kobe je igrao suludih 39 minuta po utakmici, LeBron 38, Pau Gasol 37, Marc Gasol 37, Paul 36, a jadni Deng čak 39 usprkos ruci manje).

Za to vrijeme su Buford i Pop svoj plan realizirali bez ikakvih kompromisa (sjetite se utakmica u kojima se lovio povijesni niz pobjeda i koje su jednostavno ignorirane kako bi se jasno poslala poruka da je samo krajnji cilj važan, a da su sve drugo distrakcije - hm, sretno vam objasniti ovo Kobeu koji misli da je ujedno moguće loviti i poene i prstenje), cijelo vrijeme imajući pred očima širu sliku sagledanu iz svih kuteva. Pa tako danas imate Chrisa Paula koji ne može potrčati i Spurse koji nakon 66 utakmica trče krugove oko cijele lige kao Haile Gebreselassie oko Branka Zorka.

Naravno, nije stvar samo u formuli, treba vam i momčad, a tu su Pop i Buford ispijajući viski i kavu odradili još bolji posao. Na startu sezone imali su rupa na sve strane (prosječni combo-bekovi Neal i Hill bili su im glavne zamjene za Parkera i Manua, ostarjeli Jefferson starter na krilu, a limitirani Blair starter pod košem), ali su tijekom godine nizom lukavih poteza zakrpali sve probleme.

Prvo su Indiani dali Hilla za prava na Kawhia Leonarda, atletu koji je na sveučilištu igrao pod košem i praktički bio prvi skakač momčadi. Zbog straha da se radi o tweeneru (nema visinu za igrati pod košem u NBA, pitanje je ima li talenta za igrati na boku) preskočilo ga je više od pola lige, ali čelni dvojac Spursa je znao da se ovakva kombinacija skočnosti, brzine, dužine (raspon ruku 220 cm) i košarkaškog IQ-a ne nalazi svaki dan te da će, ako ga nauče da zabija tricu iz kuta, imati igrača zadatka prve klase. Pola sezone su ga pripremali i uvodili u sistem, a onda se jednostavno riješili Jeffersona (i pritom uštedili 10 milja zahvaljujući moronima iz Oaklanda), koji se pod stare dane pretvorio u igrača manje u obrani i stacionarnog šutera iz kuta, i promovirali Leonarda u startera.

Drugo osvježenje stiglo je u vidu Daniela Greena kojega su Spursi sezonu ranije oteli Cavsima nakon što je odigrao nekoliko sjajnih utakmica u momčadi na koju nitko nije obraćao pažnju (nešto slično u Clevelandu već dvije sezone radi još jedan bek šuter, Manny Harris, nemojte se čuditi ako dogodine bude starter Spursa), a zatim ga na godinu spremili u NBDL u svoju Austinsku podružnicu gdje su ga pripremali za rolu 3&D specijalista. Green je šutom, visinom (prototip beka šutera sa 198 cm), dužinom (raspon ruku 208 cm) i pokretljivošću bio idealna opcija za ulogu prvog swingmana s klupe i kao takav zamjena za puno slabije obrambene opcije Hilla i Neala.

Međutim, dobivši priliku dok je Ginobili bio out zbog ozljede, dokazao se kao startni materijal (uz sjajne 3&D talente, solidan je skakač, asistent i dribler) što je Popu omogučilo ne samo da smanji minute Nealu, već i da Ginobilia vrati u ulogu u kojoj je Spursima donosio naslove stvarajući prednost protiv drugih postava - ulogu vođe s klupe (još jedan patent Spursa - da, bilo je i ranije all-star igrača koji su ulazili s klupe, sjetimo se samo trauma iz djetinjstva uzrokovanih Jacksonovim odnosom prema Kukoču, ali tko je prije Popa svog najboljeg beka držao na klupi kao jokera?).

Ukratko, Greenovim igrama Spursi su dobili ne samo kvalitetne minute nakon Manua, nego i puno učinkovitiju klupu. Ovo im je omogučilo da nižeg i ne toliko atletski sjajnog Neala povuku isključivo u rolu back-up playa, koja mu najviše odgovara (inače, jedina ispodprosječna pozicija u momčadi je upravo zamjena Parkeru, ali i to je dijelom riješeno dovođenjem Pattya Millsa, kojega se Portland olako odrekao).

Riješivši pitanja na vanjskim pozicijama ostalo im je srediti stvar pod košem, a tu su sve odradili Splitterov individualni napredak i navikavanje na NBA košarku te potpis Diawa pri kraju sezone. Ovo prvo im je omogučilo da stalno na parketu imaju kvalitetnog obrambenog centra (neizbježna stavka ako mislite biti ozbiljna momčad), a ovo drugo da iz rotacije izbace obrambeno problematičnog Blaira.

I samo tako, eto nam momčadi koja se nametnula kao prvo ime regularne sezone i prvi favorit za naslov s jedinom pravom konkurencijom u Oklahomi. Koju, pazi čuda, isto vodi nekadašnji učenik Spursa Sam Presti, čovjek koji je nekoć kuhao kavu i kupovao viski Popovichu i Bufordu. Doduše, Oklahoma se oslanja na jednu drugu taktiku – mladost. Obzirom na godine Ibake, Hardena, Westbrooka i Duranta (prva dvojica 22, druga dvojica 23), planirati podjelu minuta nije ni potrebno.

Što nas dovodi do

THUNDER @ LAKERS

Lakersi su bili ravnopravan protivnik drugu i treću utakmicu, ali su se raspadali u završnicama (u trećoj ih spasio kriterij suđenja koji im je omogučio lake koševe u situacijama kada su vidljivo bili bez ideje). Zar nije donekle racionalno objašnjenje za sve one Kobeove izgubljene lopte ili kratke šuteve Gasola i Bynuma upravo ta ogromna minutaža kojoj su bili izloženi tijekom sezone?

Recimo da bi nakon slične situacije u četvrtoj već mogli govoriti o uzorku, posebice stoga što se radi o back to back susretu – ako akumulirani umor igra toliku ulogu, onda Kobea, Bynum i Gasol u zadnjoj četvrtini ne bi trebali moći disati, zar ne?

Dakle, Lakersi su opet ušli sjajno u utakmicu, ali ovaj put Oklahoma je imala spreman odgovor, odnosno koncentraciju na razini od početka. Durant i Westbrook su igrali kao rutineri, smireno i pametno, održavajući egal, pa se činilo logičnim pitati kakvu će prednost napraviti Harden protiv nepostojeće druge postave Los Angelesa.

Međutim, Harden je odigrao katastrofalno, forsirajući nepotrebne trice umjesto svojih standardnih ulaza, što je dovelo do prve ozbiljnije prednosti Lakersa. Dobar potez povukao je i Mike Brown koji je izbjegao igrati sa samo jednim od velike trojke, pazeći da uvijek na parketu budu barem dvojica (početkom treće, kada smo uglavnom navikli gledati Gasola s četiri igrača s klupe, ovaj put su igrali i Bynum i Gasol, što je dovelo do dominacije u reketu dok su se odmarali i Perkins i Ibaka).

Lakersi su preuzeli kontrolu, bili su bolja momčad u svakom pogledu, oslanjajući se na agresivno napadanje obruča i igru u reketu, za razliku od Thundera koji se uglavnom bavio skok-šutom. Taj skok-šut je ipak upadao dovoljno, a nedostatak Hardena koji je izgleda odlučio uzeti slobodnu večer, nekako je nadoknađivao Westbrook, preuzimajući ulogu napadača i razigravača.

Oklahoma se tako držala negdje između 7 i 10 koševa zaostatka sve do zadnjih 5 minuta, koje se i službeno smatraju clutch periodom, kada su jednostavno ubacili u brzinu koju Lakersi više nisu mogli pratiti. Dakle, zašto Gasol i Bynum više nisu mogli skočiti i odraditi najobičniji box-out, zašto su Kobeu i Artestu šutevi odjednom postali kraći nakon što ranije nisu mogli promašiti (Kobe je dobar dio večeri bio u bad cop izdanju, ali zabijao je kao na igrici, dok mi je Artest svakom tricom zabijao nož u srce – pa ovaj čovjek bi playoff trebao gledati na televiziji zbog onog lakta Hardenu, a ne biti prevaga)? Zar su dokazani prvaci odjednom razvili sklonost nestati kada je najpotrebnije?

Naravno da ne, ovi Lakersi, ako ičega imaju, to je srca na bacanje. Ono čega pak nemaju je pametni menadžment, jer da je Kupchak ovo ljeto doveo igrače koji mogu koristiti u igri košarke umjesto hodajućih ručnika McRobertsa i Murphya (sjetite se samo eksperimenta s Kaponom) i da je Brown bio dovoljno pametan držati Kobea i Gasola na parketu u skladu s godinama (koja je razlika ušli u playoff kao treći ili sedmi ako ste dokazani šampionski materijal), Thunder ne bi imao što tražiti u završnici utakmice u kojoj su bili potpuno nadigrani.

(dok je Pop reguliranom minutažom posljednih 8 sezona produžio karijeru svom franšiznom igraču za barem 3-4 godine, prema Kobeu se Lakersi ponašaju kao da je potrošni materijal, a ne ikona oko koje se godinama može održavati šampionska kultura - ok, svakako je moguće raspravljati o tome koliko Kobe sam želi biti na parketu, njegovo odbijanje od suočavanja sa stvarnošću graniči s patologijom, ali zar odluku o tome ne bi trebao donositi klub, a ne igrač, ma kako važan bio)

Ovako, pet minuta svježih nogu bilo je dovoljno da Oklahoma izvuće pobjedu u prvoj utakmici serije u kojoj se našla u podređenom položaju i u kojoj se činilo da Lakersi hvataju momentum. Svatko tko je jednom bacio na hakl, zna da bez svježih nogu i kondicije nema ni ruke. Glava želi, ali tijelo ne sluša. Lakersima svaka čast na trudu, ali oni su sjajnu šansu ove generacije da ulovi još jedan naslov prokockali puno prije playoffa, onog trenutka kada su osmislili plan sezone koji je uključivao igru s tri igrača i trošenje Kobeovih repariranih koljena preko svih razumnih granica.

1May/125

DAY THREE – DAVID WEST DOIN’ WORK

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ HEAT

- Miami je drugu utakmicu odigrao na autopilotu, čuvajući energiju posebice u obrani, s tim da ih je stvarno bilo milina gledati u napadu na početku utakmice, treće četvrtine i u završnici, kada su igrali punom snagom i kada je lopta kružila poput projektila, a James i Wade skakali svuda uokolo kao Mario i Luigi na Nintendu

- Spoelstra je utvrdio nekoliko stvari za ubuduće - to da Bosh i Haslem imaju primat kao dva visoka, a nakon toga je prva sljedeća opcija igra s niskom postavom, zatim da je James jedini igrač koji može i treba odigrati rolu back-up playa kada je Chalmers na klupi (mislim, ionako to radi kada su zajedno u igri, stoga stvarno nema potrebe riskirati s Coleom) te da nikada, ali ama baš nikada, bez obzira na rezultat, ne smije istrčati s postavom u kojoj nema ili Jamesa ili Wadea

- riješivši pitanje rotacije i donekle zakrpavši dvije glavne rupe u petorci, Miami već sada, nakon samo dvije utakmice, izgleda bolje nego li je izgledao cijeli ovaj drugi dio sezone, a obzirom na šutersko buđenje Battiera i obzirom na to da se Miller još nije ozljedio usprkos tome što je odigrao već 53 minute u ove dvije utakmice (i ne, nisam sarkastičan), izgleda da su dobili i nekakvu iskru s klupe

- kad sam već spomenuo Battiera, moram istaknuti i kako je bilo zabavno pratiti Melovu žurbu da zabije čim bi Spoelstra, u namjeri da odmori Jamesa, na njega stavio Shanea - nisam brojao, ali, ovako od oka, mislim kako je Anthony od svojih 12 ubačaja (iz 26 pokušaja) njih 7 ili 8 zabio u onih 15-ak minuta što ga je čuvao Battier

- jedina nada Knicksima ukazala se nakon utakmice, kada je Amare u patetičnom luzerskom ispadu razbio šaku opalivši o, navodno, vatrogasni aparat, što znači da će Woodson konačno zaigrati bez njega u udarnoj petorci i tako dati svojoj momčadi nekakvu minimalnu šansu da ovu seriju učini barem malo zanimljivom

MAGIC @ PACERS

- Pacersi su ušli žešće u drugu utakmicu, zahvaljujući odlukama da ugodne skok-šuteve zamijene ulazima (napadali su svi, od centra do playa), ali prije svega zahvaljujući postavljanju napadačkog fokusa na Davida Westa, playoff veterana koji je očito najspremniji među ovom hrpom luzera dignuti razinu igre i preuzeti odgovornost (Granger je sjajan igrač, ali u svojih 6 godina u ligi dva puta u karijeri je bio u playoffu i to samo lani kao aktivan sudionik)

- u početku su ga stavljali u post, izolirali i puštali da riješava situacije 1 na 1, a prema kraju susreta doslovce svaki napad uključivao je njega u nekom obliku post up ili screen kombinacije, uostalom o tome tko je MVP Indiane u ove prve dvije utakmice (i to u većem omjeru nego su to trenutno James ili Durant svojim momčadim) najbolje govori to što bi se njegovim sjedanjem na klupu Pacersi totalno pogubili, da bi sve opet profunkcioniralo odmah po Westovom povratku na parket

- usprkos dominaciji Pacersa u reketu, Orlando je držao priključak zahvaljujući finom miksu trica i pick igre, uz gomilu kretanja koja su dodatno otvarala prilike za koš, ukratko – igrajući košarku bez ikakvog opterećenja

- opterećenje s druge strane zasigurno pritiska Hibberta kojega Big Baby do sada u seriji jednostavno gazi, momak će ozbiljno morati raditi u teretani preko ljeta ako misli karijeru pomaknuti s mjesta, jer jedno je biti igrač finese, ali nešto sasvim drugo je biti Big Lizalica ili Big Zvečka, ovisno o tome što vam se čini da je bebama draži oblik zabave

- agresivnost Pacersa u reketu na kraju je donijela ploda, Orlando je pukao krajem treće dobrim dijelom i zato što je stalni pritisak Westa izbacio iz utakmice Andersona, čim je on ušao u probleme s osobnima nestale su nade Magica u nekakav novi čudesan povratak u igru

- iako koš razlika na kraju djeluje poprilična i ostavlja dojam lagane pobjede Indiane, činjenica je da Pacersi moraju proliti litre znoja, u svakom slučaju puno više nego se itko nadao, kako bi ovo priveli kraju u svoju korist jer Magicov napad djeluje uštimano, obrana je solidna i fali im samo dubina da bolje izdrže ogromnu prednost Pacersa u reketu

- fokus na Westa (kojemu je desna ruka bio aktivni Hill, još jedan playoff veteran s gomilom iskustva iz dana u Spursima) Indiani je donio prednost, a 10 skokova viška i čak 50 koševa u postu (22 više od Orlanda) su je održali i formula uspjeha za Pacerse u ovom dvoboju je danas jasna, sad je red na Van Gundya i Magic da u svojoj dvorani baražom trica podignu igru u napadu na Pacersima teško dohvatljivu razinu i eventualno opet zakompliciraju ovu seriju

MAVS @ THUNDER

- vijest večeri je da su u OKC-u skužili kako treba dijeliti bijele majice, ovaj put nije bilo zabune oko toga tko je domaćin, iako su zbivanja na parketu mogućnost zabune opet ostavila otvorenom - Dallasova strpljivost i iskustvo držali su se u egalu cijelu utakmicu protiv mladih nogu Oklahome

- Brooks je ugodno iznenadio prilagodbom nakon samo jedne utakmice, fino je uštopao Terrya maknuvši Fishera i Westbrooka dalje od njega i povjerivši Sefoloshi i Hardenu ulogu striktnih čuvara

- naravno, na ovaj dobar potez nadovezao se i jednim lošim, opet je dao ogromnu minutažu Perkinsu i Fisheru koji su ovaj put nešto i zabili pa time, iskoristimo i taj klišej, opravdali povjerenje, ali u široj slici očito je kako njihovo prisustvo na parketu, posebice u onim suludim kombinacijama kada su zajedno u postavi, vuče ovaj napad Oklahome prema dnu

- Carlisle se mora više kockati s Beauboisom čija brzina bi mogla dodatno iskoristiti apsolutnu Westbrookovu kurcobolju za igrom u obrani (da je Kidd u lanjskoj formi zabio bi duplo više od ovih 10, djedica je doslovno promašivao zicere), 5 minuta je premalo, a mali ima potencijal da bude x-faktor, valjda će se odlučiti za taj potez u idućoj utakmici jer s 0-2 ionako više nemaju što izgubiti

- zanimljivo da Dallas uopće nema potrebe zaigrati zonu protiv Oklahome, ovi momci su toliko zaljubljeni u svoj skok-šut da ih ne trebaš prisiljavati na loše šuteve, ali opet su, usprkos tome što su forsirali izolacije i nerezonske poteze, uspijeli živjeti na račun slobodnih bacanja - tako ti je to kad imaš tri vanserijska talenta koji u svakom trenutku mogu krenuti na ulaz i slomiti svog čuvara (zabili su 32 od 34 bacanja)

- Oklahomina jalovost u svim ostalim segmentima napada osim izlaska na slobodna može se pripisati jednim manjim dijelom dobrom poslu kojega Marion radi na Durantu, ali puno većim činjenici da se većina napada vrti oko Westbrooka - s jedne strane Dallas ga nema s kime zaustaviti, pogotovo kada mu ovako upadaju svi oni šutevi s poludistance, ali s druge strane oslanjanje na Westbrookov šut i njegovo korištenje povoljnog matchupa i dalje drži otvorena vrata potencijalnom povratku Dallasa u seriju

- obzirom na to da Oklahoma nije ostavila sjajan dojam i da su se praktički drugu utakmicu za redom provukli (Dirk i Terry su u završnici promašili dvije potpuno otvorene trice koje bi okrenule tijek susreta), povratak u OKC za G5 i početak od nule čine se sasvim realnom opcijom

- titula papka večeri ide Mikeu Fratellu, koji je odradio solidan posao stručnog komentatora, ali u jednom trenutku se totalno prolio i upisao u Vlado Vanjak Hall Of Fame Komentara Van Pameti, tumačenjem kako Dallasu nedostaje Odom jer da je on svojom all-round igrom momčadi donosio jednu višu razinu - mislim, kako ti može nedostajati netko koga praktički nisi ni imao na raspolaganju?

28Apr/1214

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

Posted by ispdcom

Izbor deset najboljih igrača po pozicijama završava se s playmakerima. Iskoristite ovih desetak kartica teksta za skratiti vrijeme do početka playoffa, a, ako vam je malo, uvijek se možete prisjetiti i ranijih izbora.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

MBE CENTERS

Gee: Kao što je već postao običaj u ovim izborima, uvod počinjem rečenicom kako mi je najlakše bilo složiti vrh liste najboljih playmakera u ligi. Od kada su krajem 90-ih zabranili bilo kakav kontakt na perimetru, liga se počela krcati sve bržim i nižim igračima kojima je pomicanje fokusa sa snage olakšalo dolazak do NBA minutaže. Ubrzanje igre dovelo je do nikad veće uloge playmakera jer je dribling postao nezaustavljivo oružje, a pick & roll i slash & kick igra osnove svakog napada. Iako danas u ligi gotovo svaka momčad ima playa startnog kalibra, u prednosti su one momčadi u kojima je playmaker prva, druga ili treća napadačka opcija, a ne samo role player.

S druge strane, usprkos svoj gomili driblera i brzanaca, meni se čini da su samo dva playa u ligi trenutno dostojna titule franšiznih igrača - CP3 i Rose. Oba su nesumnjivo prve opcije u svojim ekipama, iako na nešto drugačije načine. CP3 je klasični play koji održava napad živim dok ne pronađe suigrača u idealnoj situaciji, a Rose je strijelac čija agresivnost u slash igri hrani sve ostale. Ipak, iako se oko obojice da složiti šampionska momčad, prednost dajem Paulu jer je jednostavno kompletan igrač i jer može sve što može konkurencija - može zabijati u serijama kao Rose, može razigravati kao Rondo, može šutirati kao Nash. Ostali, pa tako ni ovi spomenuti, jednostavno nisu tako svestrani.

Sicke: Znajući da ćemo kad-tad doći do plejeva dugo sam razbijao glavu oko prvog mjesta. U prvom planu su naravno Rose i CP3, ali me skroz ubija kod odabira to što govorimo o dva potpuno suporotna pristupa igri. Kad bi učio nekog playa kako igrati, dao bih mu snimke CP3-a. Pravi general na parketu koji popušta ili zateže uzde momčadi prema potrebi, pritišće suce kad zagusti, a u Clipersima je ujedno i trener. Njegova prošlogodišnja serija protiv Lakersa je za udžbenike košarke.

Rose je s druge strane, kako ga je Nash nazvao, predstavnik nove generacije super-bekova u koju spada i Westbrook (stilom igre, ne i klasom). Rose je poput nekog uber-combo beka, kompletan napad u jednoj osobi sposoban bilo kada i bilo kako napasti koš. Razigravanje je tu sekundarno, ali učinak po protivnika je jednak. Rose pored svega ovoga još i živi samo za košarku, što je dodatni plus u doba raznih drama-queens & kings. Osobno nisam pobornik njegovog stila igre, ne preferiram ga, ali poštujem način na koji vodi Bullse.

Nakon svega ovoga što sam do sada nabrojao još uvijek sam u dilemi, stoga bih prvo mjesto dodijelio Rajonu Rondu, čovjeku s hrpom felera u igri, ali jedinstvenoj pojavi na parketima koju je nemoguće ubaciti u neki kalup. Njegov pregled terena i način kretanja po istome me opčinjava i ovom prilikom ću ignorirati zdrav razum, statistiku i odlike franchise plejera te pokleknuti eye-testu i emocijama. RR, ti si za mene br.1 jer kad tebe gledam kako igraš, želim odmah ići na basket.

Gee: Ulažem ispravak netočnog navoda jer ne kužim koji to eye test ne uzima u obzir kriminalan Rondov šut i gomilu izgubljenih lopti koje njegov stil igre generira. Taj stilski dio o kojem pričaš kada je način igranja pozicije u pitanju mene uopće ne smeta, poanta je da se radi o top klasama (tu govorim o Roseu i Paulu, jer Rondo nije top klasa, koliko god da je originalan i jedinstven) koje su svaka na svoj način prve opcije. Paul je već sada jedan od najvećih svih vremena, fali mu samo prsten, a i jedini je bek u ligi sposoban biti prvi u tri glavne statističke kategorije na kraju sezone (asistima, ukradenima i koševima kad bi htio).

Rose igru bazira na uzimanju ogromnog tereta u napadu kao strijelac, a tek zatim kao asistent, Paul ima obrnuti ritam, ali ono po čemu je Paul nedostižan već godinama, osim već spomenute svestranosti i igre bez ozbiljnije rupe, omjer je izgubljenih lopti koji se naspram tolike aktivnosti čini nenormalnim - sa samo 7 izgubljenih lopti na 100 posjeda, Paul je na razini nekakvog visokog igrača koji uopće ne sudjeluju u napadu već samo kupi otpatke.

Birdie: Ja ću naravno na prvo mjesto staviti Rosea. Razlog tome samo dijelom je ljubav prema Bullsima, a puno više činjenica da je on jedan od najdominantnijih igrača u ligi trenutno. Donekle se slažem da je Rose generator one-man napada, odnosno da je u stanju sam dobiti utakmicu sa svojim ulazima, driblinzima, šutevima s poludistance i tricama, ali se ne slažem s tvrdnjom da ne sudjeluje u razigravanju momčadi koliko bi trebao. Ove sezone radi ozljeda možda to i nije dokazao, ali kao čovjek koji je pogledao više-manje sve utakmice Bullsa ove godine moram reći kako je Rose to stvarno pokušavao. Pogotovo na početcima utakmica, vjerojatno zato da bi skrenuo pažnju obrambenih igrača sa sebe. To dosta dobro funkcionira i prava je šteta što je predugo ozlijeđen i što se prije playoffa neće stići uigrati s Hamiltonom koji se pokazao kao potencijalno odličan partner.

Jasno je da Rose nikada neće biti play tipa Paula, Nasha ili Ronda, ali je isto tako jasno da je on playmaker. On kreira igru svoje momčadi, a to što to radi na drugačiji način od 'klasičnih' playeva, to je neka druga priča. Njegova želja za košarkom i koncentracija samo na nju je dodatni plus u mojoj viziji njega kao igrača i zato je Rose broj jedan. I kao play i kao igrač općenito.

Paul je definitivno na drugom mjestu jer je opet pokazao kako je u stanju od prosječne momčadi stvoriti gotovo pa contendera. Treće mjesto je po meni zaslužio Tony Parker. S jedne strane moram nekako nagraditi sjajnu igru Spursa, a s druge strane je upravo on (uz Popa, naravno) najzaslužniji za tu sjajnu igru svojom najboljom sezonom u karijeri. Naravno, sjajna podrška Timmya u pick'n'roll igri, to što se Manu zadovoljava ulogom x-faktora s klupe i ubitačni tricaši koji kažnjavaju svako udvajanje, u tome mu svakako pomažu, bez obzira što je ostao bez zgodne i poznate žene. Osjećaj za igru je tu, jači nego ikada i vjerujem kako je Parker u stanju stvoriti prednost protiv svake obrane u Ligi.

Sickre: Jasno mi je kako je moj odabir Ronda problematičan i kako se lako može opovrgnuti. Ali, nekada moraš slušati srce jer bez srca nema košarke niti naslova. Rondo je za razliku od većine konkurenata došao bez ikakvog pedigrea u ligu i u sjeni budućih hall of famera izrastao u igračinu. Kad je zadnji put liga imala razigravača koji na toliko različitih polja pridonosi igri momčadi? Kidd i Magic padaju na um ovako iz prve. Lika možeš staviti da na trenutke čuva Jamesa, nedavno je imao 17 skokova. Kao playmaker! Mislim da nekada brojke uzimamo zdravo za gotovo jer mentalna i energetska potrošnja koju iziskuje takav nastup je za nas smrtnike nezamisliva. Rondo možda nikada neće doseći nivo franšiznog igrača, ali Rose i CP3 mi nikada svojom igrom neće značiti koliko Rondo.

Između playmakerstva Paula i Roseovog one man offensea, nakon (pre)dugih dvojbi biram ovog prvog. Iako, kod Paula me brine da nije ni blizu 30-ih, a igra s on/off prekidačem, čuvajući se za završnice. Dakle, ima old man's game.

Tony Parker je četvrti, dobio je momčad na vođenje i odradio sjajnu sezonu, nemam što dodati.

Gee: Meni je ovog argumenta protiv Paula o navodnoj konzervaciji energiji već na vrh glave, ljudi kad nemaju što reći protiv čovjeka izmišljaju, pa tako baziraju kritike na nečemu što je totalno logično (osim ako se ne zoveš LeBron James), a to je da čovjek čuva snagu za onda kada je najpotrebnije, pa jebote nije da Clippersi gube utakmice u serijama zato što Paul ne zabija 40, ne kužim o čemu govorimo.

Uostalom, old man game je sinonim za igru pod kontrolom, a to je ono što je kod Ronda često dvosjekli mač. Ako ćemo se igrati konteksta, mislim da nema sumnje kako bi Boston s Paulom umjesto Ronda osvojio minimalno naslov više (sjetimo se samo finala s Lakersima u kojemu je Fisher uživao 40 minuta na parketu ne morajući čuvati nikoga).

Ipak, obzirom na težinu tereta kojega nosi, Rondo je broj tri na mojoj listi. Njegove brojke su u jednu ruku sjajne i usporedbe s Kiddom su legitimne, ali ne bih ga stavljao u isti koš s Magicom koji je ipak bio kompletan košarkaš i sjajan strijelac. Nakon Paula i Rosea, Rondo je jedini play u ligi na granici franšizne vrijednosti oko kojega možeš složiti momčad, ali, za razliku od Paula i Rosea koji pored sebe mogu imati 4 slučajna prolaznika, pored Rajona ipak treba staviti vrhunskog strijelca.

Svaka čast Parkeru na ovoj sezoni, ali on nije odradio ništa više nego što radi inače. Kod Spursa je ionako sistem ispred svega, a Tony, iako sjajan igrač, nije prva opcija. Tako da mi je broj četiri Steve, kojega ne mogu staviti ispred Ronda jer više nije u stanju nikoga pretrčati, ali koji i dalje svojom kombinacijom razigravanja i šuta donosi vanserijsku kvalitetu na parket. Da ima jednog pravog strijelca pored sebe koji bi mu malo pomogao otvaranjem prostora, siguran sam da bi imao još bolje brojke, ali, nažalost, u Phoenixu je doslovno osuđen nositi momčad čak i više nego je to radio u danima ponosa i slave. Da je umjesto Gortata i Dudleya pored sebe imao npr. Aldridgea ili Batuma, možda bih imao hrabrosti gurnuti ga čak i u ovim poznim godinama ispred Ronda, ovako ostaje broj 4.

Sickre: Ma daj, Parker još uvijek trči kao da mu je 20 godina, taj motor ne možeš zanemariti. Jest da je dio Popova sistema, ali taj sistem ne bi tako dobro radio bez ovakvog Tonya. Nashu stoga ide peto mjesto. Činjenica da su zamalo upali u playoff s ovim sastavom graniči s čudom koje samo ovakav genijalac može pripremiti, ali na Nashu se itekako vide godine. Dovoljan argument da ga stavim iza Parkera.

Gee: Svaka čast Tonyevom trčanju, možda bi bio super na atletskoj stazi, ali na mojoj listi nije ni broj 5. Nemam namjeru nagraditi čovjeka za životno djelo, iako imam osjećaj da to donekle radim stavljanjem Derona Williamsa ovako visoko. Ono što nakon ove očajne sezone u Netsima definitivno znam je da Deron nije franšizni igrač, povećana odgovornost u napadu dokazala je da ono do nedavno postavljano pitanje - tko je bolji play, on ili CP3 - više nema smisla, ali kao druga banana ima mi više smisla od Parkera jer je kompletan play i strijelac. Tony je ipak prvenstveno pick & roll mašina, dok Deron jeste mašina. Iako je fenomenalan dribler i asistent, ono što ga čini posebnim je fenomenalan catch & shoot osjećaj i mislim da bi pick igra njega i Dirka stvarno mogla biti nešto posebno ako dođe do fuzije u Dallasu.

Ovaj Parker danas je isti onaj Parker od prije pet, tri ili dvije godine, ne kužim kako vam uspjeh momčadi koja po defaultu osvaja startne pozicije u playoffu odjednom može zamaskirati tu činjenicu. U biti kužim, netko mora biti nagrađen za uspjeh Spursa, pa neka to bude Tony. Samo, zašto bi itko morao biti nagrađen zato što su Spursi kao organizacija totalni genijalci, na jednoj drugoj razini od svega što ih okružuje?

Sickre: Rekao bih da se kod Parkera ove sezone jednostavno puno više nego ranije osjeti njegova pristunost na parketu. Istina da je isti igrač, ali valjda i konstantnost i timski uspjeh nešto vrijede i kao takve ih treba nagraditi. Luzer poput Derona pak ove sezone ne zaslužuje biti spomenut u društvu Nasha i Parkera, stoga šesto mjesto dajem Westbrooku, koji je po profilu igre super-bek, ali je ipak daleko blentavija verzija od vođe Bullsa. Mene osobno fascinira količina energije s kojom igra, kao da se ne može umoriti, a odbija me sve ono o čemu pričamo godinama kao objektivnim problemima OKC-a. S druge strane, jedan je od jedina tri ozbiljna strijelca ekipe koja je na vrhu Zapada pa mora da nešto dobro radi.

Birdie: Što se tiče četvrtog mjesta, tu mi je dvojba možda bila i najveća. Na kraju sam se ipak odlučio staviti Nasha jedno mjesto ispred Ronda. To što je Nash napravio s ovako limitiranim rosterom je nevjerojatno, od poluigrača je stvorio momčad koju je jedna pobjeda koštala ulaska u playoff.

Rondov stil igre je neviđen, posebice taj pregled igre, a kada igra sa samopouzdanjem (kao ove godine nakon all-stara), onda je gotovo nezaustavljiv. Opet, uvijek će biti upitnika nad njim zbog šuta izvana i nedovoljne sigurnosti s linije slobodnih bacanja, tako da sumnjam da bi ikada mogao opravdati prvo mjesto na ovakvom izboru.

Na šesto mjesto stavljam Derona. Tu izvlačim stare zasluge jer ga jednostavno ne mogu staviti ispod ostatka konkurencije i vjerujem da će se sljedeće godine u nekoj boljoj momčadi vratiti na raniju razinu, sezona u Netsima je ionako bila samo preživljavanje. Možda bi mu bolje bilo da je ostao u Bešiktašu.

Gee: Ja sam stigao do broja 6. i tu sam smjestio Tonya za dlaku ispred Westbrooka. Usporedbe Rosea i Westbrooka kao strijelaca stoje, ali mi je zanimljivo kako se lako zaboravi da je Parker igrao istim stilom puno prije nego su ova dva došla u ligu, osvojivši čak i naslov MVP-a Finala. Tako da, ako se netko pita, postoji presedan i dokazano je moguće osvojiti naslov s takvim tipom playa, pogotovo ako su ti na boku Ginobili, a pod košem Timmy.

Nego, da ne odem previše od glavne teme, u pitanju su tri fenomenalna strijelca (posebice u postu), a razlog zbog kojega Rose ima toliku prednost je njegova kombinacija karaktera, kompletnog talenta i fizikalija. Tony usprkos brzini nema tu masu i energiju koja nosi sve pred sobom, ali posjeduje finesu o kakvoj Westbrook može samo sanjati (nadam se da se kuži kako mislim da Rose objedinjuje obje kategorije, i silu i mekoću). Razlog zašto prednost dajem Parkeru tako je više estetske prirode jer aktivnost obojice krucijalna je za njihove momčadi, ali ujedno mislim kako Parker jednostavno ima košarkaški IQ i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost pred čovjekom koji brojkama konkurira za top 15 igrača lige, dok je u isto vrijeme tek treći najvažniji igrač vlastite momčadi.

Sickre: Dakle, uspjeli smo se složiti da je Parker ispred Westbrooka. Ugodno sam iznenađen. Evo, ja na sedmo mjesto stavljam još jednog svog ljubimca, Stepha Curryja. Nešto sitno je odigrao ove sezone, ali i dalje ostaje Nashov nasljednik po jedinstvenoj kombinaciji pregleda igre, šuta i upitne obrane.

Gee: Meni je Steph broj 8. iako zbog ozljeda to još nije potvrdio. Ali, mali je potencijalni nositelj, kombinacija šuta i osjećaja za igru su mu fantastične, neće nikada biti prirodan play poput Nasha, ali ima prvi korak, ima brzinu, ima dribling i nema razloga da zdrav ne bude makar poštena druga opcija.

Birdie: Ja moram priznati da Curryja uopće nisam stavio na svoju listu. Čovjek praktično nije igrao ove sezone i nisam siguran u kojem će se stanju vratiti na parket. Stalni problemi s ozljedama jednostavno mi ne dozvoljavaju da ga nagradim samo na račun talenta. Kod mene sedmo mjesto tako zauzima Westbrook. Nisam baš pretjerani fan njegove igre, ali ne mogu zanemariti njegove brojke i ulogu koju ima u jednoj od najboljih momčadi lige. Ne sviđa mi se kao playmaker, ali mi se sviđaju te sekvence u kojima ga nitko ne može zaustaviti kada juriša prema košu.

Osmo mjesto pripada Conleyju koji je sazrio i zaslužuje priznanje zbog pouzdanosti i toga što će obaviti sve što se od njega traži - odigrati dobru obranu, povući napad, zabiti otvorenu tricu.

Sickre: Da, Conley je meni isto tu negdje, stvarno je napredovao kao organizator plus zabija trice kad treba (a to Memphisu itekako fali), a skupa s Allenom je najzaslužniji za strašni pritisak koji rade na vanjsku liniju protivnika.

Ipak, na osmo mjesto moram staviti Ricky Rubia. Njegov dolazak je vratio košarku u Minneapolis na najbolji mogući način. Njegova lepršavost sa smislom gledatelja sili da posveti duplo veću pozornost igri negoli je slučaj kod većine drugih igrača jer nikad ne znaš kad će izvesti neki mini-spektakl. Obrana mu je iznad prosjeka i prvi je igrač nakon Kirilenka koji bi mogao ozbiljno uzdrmati percepciju o Europljanima kao lošim individualnim defenzivcima. Njegovom ozljedom Wolvesi su se raspali što dovoljno govori o značaju Rubia, ali i o siromaštvu vanjske linije Wolvesa. Estetski mi je uz bok s Rondom.

Conley ide na 10. mjesto, a 9. ide Kyrie Irvingu. Mali je onu kriminalnu momčad Cavsa do Varejaove ozljede držao u zoni playoffa, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

Gee: Moj deveti izbor je Conley, solidan play koji bi u savršenom svijetu bio donja granica kvalitete - igrač u svemu dobar, u ničemu sjajan. Na njegovu igru nemam nikakvog prigovara, ali ni pretjerane pohvale iako smatram da je takva all-round pouzdanost izuzetna. Od driblinga, ulaza, pregleda parketa, obrane - Conley ima sve.

Za zadnje mjesto sam se dugo mozgao oko Lowrya i Lawsona kao zadnje opcije, a kako su obojica dosta srčani i slični napadačkim učinkom, praktički combo bekovi koji su itakako naučili biti playevi, izbor nije bio lagan. Lawson je nešto bolji šuter, ali Karl ipak i dalje preferira završnice igrati s Millerom dok Lawson uglavnom igra off the ball opciju. Lowry je nosio Rocketse na početku sezone kombinacijom agresivnih ulaza, povratnih i trica, ali bez njega nisu previše ispali iz igre kad je konce preuzeo Dragić.

Tako da sam se na kraju ipak odlučio odati počast ovom malom uzorku Kyriea Irvinga iz kojega je vidljivo da je mali odličan košarkaš. Gledajući šuterske brojke koje su identične onima koje su kao rookiei ostvarivali Nash ili Steph Curry, jasno je kako ruka nikada neće biti problem i kako će Irving jednog dana možda postati i član ekskluzivnog kluba 50-40-90 (redom - postotci šuta za dva, za tri i slobodnih).

Ali, još je važnije što pokazuje lakoću kreiranja šuta sebi i drugima. Šuterska kvaliteta u kombinaciji s talentom strijelca obećavaju i kada nauči igrati poziciju playa, mogao bi postati rasni franšizni igrač. U svakom slučaju, već sada posjeduje neustrašivost i sigurnost u sebe kakvu jedan bivši stanovnik Clevelanda nije ovako rano iskazivao.

Birdie: Iako će Irving sigurno osvojiti naslov rookieja godine, ja ću poziciju više dati Rickyju jer je pokazao da je cijeli hype oko njega bio opravdan. Ricky ima strašan pregled terena, a dojma sam kako je spreman raditi i na šutu kako bi postao potpuna opasnost.

Potpuna opasnost će biti i Irving, koji je već sada superstar - spreman je voditi momčad i povlačiti prave poteze u ključnim trenutcima.

Za kraj bih samo želio spomenuti dvojac iz Rocketsa. Lowry i Dragić su zaslužili spominjanje jer nitko nije očekivao ni njihove dobre igre, ali ni uspjeh Rocketsa ove sezone koji su do 10 dana prije kraja sezone bili u igri za playoff. Bit će zanimljivio viidjeti što će biti s njima sljedeće godine.

Gee: Čekaj, jel vas dvoje to mene zajebajete? Obojica imate Rubia u top 10? Pa gledao sam ga svaku sekundu na parketu ove sezone i kad sam slagao ovu listu nisam ga mogao staviti više od 14. pozicije, a vama je u top 10 i to ispred Irvinga? Zašto? Pa tip je gađao 36% iz igre, nije košarka samo indie izgled i lijepi asisti.

Po logici potencijala, Irving je miljama ispred jer iskazuje karakteristike franšiznog igrača, a Ricky s ovakvim šutom može biti samo Caritas verzija Ronda. Sad, po čemu je njegova kombinacija obrane, asista i očajnog šuta bolja od npr. onoga što donosi Wall svojom brzinom i skočnošću? Moram izraziti protest zbog ovakvog baziranja na estetiku, a i zbog toga što će Rubio biti bolje plasiran od Lawsona i Lowrya.

Sickre: Igrača poput Lawsona i Lowryja je bilo i bit će na bacanje. Rubio je prilično posebna pojava zbog koje će stotine početi igrati košarku na pravi način. Uostalom, pozicija playa je najteža za igrati i zbog toga igrači često kasnije sazrijevaju, tako da je meni čak i iznenađenje što se Rubio ekspresno izvukao iz europskog mraka usput podignuvši Wolvese iz mrtvih.

Jednostavno, njegova igra je zarazna, potiče vlastitu momčad na više kretnji nego što bi to bilo uobičajeno jer znaju da će biti nagrađeni u dobroj poziciji, a protivnik mora biti ekstra alarmiran u obrani jer svaku situaciju rješava na neki neubičajen način. Gotovo svaki asist mu je nepredvidiv do te razine da i najobičnije dodavanje na liniji trice pretvori u neki no-look pass.

Košarka je igra i Rubio se igra košarke na najljepši mogući način i samo mogu biti sretan što živim u vrijeme da uživam u njegovim majstorijama.

Gee: Odlično, drago mi je zbog tebe. Najvažnije da nije upao u ukupnih top 10 jer ima dva glasa i to osmo i deveto mjesto mu ne pomažu.

Nakon svega rečenog, poredak je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. CP3 (2, 2, 1)
2. Rose (1, 3, 2)
3. Rondo (5, 1, 3)
4. Parker (3, 4, 6)
5. Nash (4, 5, 4)
6. Westbrook (7, 6, 7)
7. Conley (8, 10, 9)
8. Irving (10, 9, 10)
9. Deron (6, -, 5)
10. Steph (-, 7, 8 )

5Mar/1212

PODCAST – THE FRANČESKI EXPERIENCE

Posted by Gee_Spot

Prvo službeno gostovanje Hrvoja Frančeskija, NBA fanatika i sportskog komentatora, potrajalo je 80 minuta tijekom kojih je bilo govora i o NBA i o NCAA. Uostalom, poslušajte podcast jer ožujak je stigao i ludilo je pušteno s lanca.

7Feb/126

THE GAME, PART TWO

Posted by Gee_Spot

Drugi ovosezonski dvoboj Portlanda i Oklahome uhvatio je dva najpotentnija izazivača za vrh Zapada u potpuno drugačijem trenutku. Durant i društvo su nakon gaženja od strane Blazersa u prvom međusobnom dvoboju nastavili dominirati konferencijom, ne dozvoljavajući poraze od slabije konkurencije čak ni na strani, dok su Blazersi nakon sjajnog početka, kojega je okrunila upravo spomenuta pobjeda, nanizali gomilu poraza na gostovanjima koji su svi imali isti nazivnik, bez obzira na slabost ili snagu protivnika - nesposobnost zabijanja u ključnim momentima.

Serija poraza Portlanda je stvarno fascinantna, od njih 8 (koliko su prikupili nakon dvoboja s Thunderom u Oklahoma Cityu) čak 6 ih je završilo s 4 ili manje koševa razlike. Obzirom na sličan ishod noćašnjeg susreta, kojega su Durant i društvo dobili u produžetku nakon što Blazersi (što u završnici regularnog dijela, što u dodatnih 5 minuta) nisu stvorili poštenu šansu kad je bilo najvažnije, mislim da već možemo govoriti o ozbiljnom simptomu takozvanog lebronizma, što je stručni izraz za nesposobnost funkcioniranja u ključnim trenutcima susreta.

Sad bi najlakše bilo kampanjski svaliti svu krivicu na LaMarcusa Aldridgea i reći kako on nije pravi franšizni igrač jer nije u stanju zabiti kada treba. Ili na Jamala Crawforda, koji odjednom ne može zabiti ključni šut, iako je isključivo zbog toga doveden u Portlanda. Međutim, takav pristup je totalno pogrešan. Problem Blazersa nije pojedinac, već cijela momčad. Aldridge je toliko usamljen kao napadačka opcija da je protivnicima prelagano zatvoriti ga u završnici obzirom da su svjesni kako Blazersi bez njega nemaju igrača koji može odigrati 1 na 1 ili 1 na 5. Zatvorivši Aldridgea izazivaš njegove suigrače da te dobiju, a oni to, barem ove sezone, još nisu u stanju.

Koncentrirati se na pogrešku sudaca, koji su praktički uzeli pobjedu Blazersima jer su čistu blokadu LaMarcusa nad Durantom svirali kao silaznu putanju, također ne mijenja ništa na stvari. Dobra obrambena reakcija ne bi sakrila slabosti u završnici, isto kao što ovako gusta pobjeda Thundera nimalo ne umanjuje kvalitetu Blazersa i činjenicu da su u dvije utakmice dokazali kako imaju prednost u ovom konkretnom match-upu. Međutim, usprkos tome što su Blazersi po svemu fundamentalno zdravija momčad, Thunder ima prednost u jednom bitnom detalju. Naime, najvažniji aspekt košarke, prvi među prvima, uvijek će biti zabijanje koševa. U Oklahomi to u svakom trenutku mogu napraviti 3 košarkaša all-star razine talenta kojima ne trebaju nikakve specijalne akcije. U Portlandu je samo jedan takav. I dok se netko na redovnoj bazi ne pridruži Aldridgeu, Blazersi će tijekom susreta upadati u sušna razdoblja, imat će problema zaključiti utakmice i prosipat će dobiveno, usprkos svoj kvaliteti svoje timske igre.

Napadački, Blazersi su se opet pokazali kao sjajna momčad. Imaju odličnu unutar-van igru na Aldridgea koji je nezaustavljiv kada se usidri na desnom bloku. Imaju sjajne akcije s visokog posta prilikom kojih se Camby i Aldridge izvlače vani i hrane loptama vanjske igrače koji su u konstantnoj potrazi za cutovima. Ima tu princetona, UCLA high-lowa, flexa, kao da gledaš Grizzliese, Wolvese i Spurse u jednom. Što je sve znak da su Nate i njegov stožer majstori svog zanata na najvišem nivou.

Međutim, ono gdje su noćas zakazali bio je prije svega voljni moment u obrani. Iako napadački Oklahoma nije ponudila ništa više od svoje formule 1 na 5 silovanja Duranta i Westbrooka, odnosno Hardenovog triple-threat zujanja uokolo, utakmicu su dobili snagom volje. Očito napaljeni da se osvete za poraz pred svojom publikom, momci iz Oklahome su jednostavno bili agresivniji. Durant je netipično mlatio sve oko sebe i grizao u obrani, a Ibaka i Westbrook su se bacali za svakom loptom u napadu i upravo je njihov ofenzivni skakački učinak donio energiju koja je ovu momčad gurala do pobjede.

Koliko god bilo lijepo gledati akcije Blazersa i njihovo kruženje lopte, toliko je bilo zadivljujuće gledati kako Thunder gradi prednost na krilima čiste agresije i želje - Westbrookove trke, Durantovog samopouzdanja i Ibakinih blokada. I, iako su Blazersi u oba susreta dokazali da momčadskom igrom mogu anulirati sve individualne prednosti koje Thunder nedvojbeno ima u određenim match-upovima (konkretno, Aldridge, koliko god dominirao pod koševima, ne može zabiti koliko Russ, KD i Harden zajedno), ono što ne mogu nadoknaditi je tih 20 skokova viška koji se u ovako bitnim utakmicama ne smiju događati.

Obzirom da je Portland jedna od boljih skakačkih momčadi u ligi, posebice po čuvanju ofenzivnog skoka protivnika, ovakva partija još više čudi. Na ovaj skakački minus treba dodati još dvije stvari, lošu realizaciju kontri i niz nepotrebno izgubljenih lopti, koje pokazaju koliko je Blazersima noćas falio playmaker - igrali su bez ozljeđenog Feltona, a Crawford je koristan u toj ulozi povremeno, ali nikako cijelu utakmicu. Žaliti za Feltonom čini se pretjeranim, obzirom na njegov očajan šuterski učinak i činjenicu da ne pomaže previše u stvaranju viška u napadu, ali u ovakvim susretima svaka je sitnica važna. Ma kako slabašan organizator igre bio, Felton kao play odrađuje dobro dvije stvari – nabija ritam i čuva loptu. Bez njega, Blazersi su više šetali nego trčali, a lopta često nije imala cilj.

Uglavnom, nakon svega se nameće dojam da je OKC jedva dobio susret u kojem mu je apsolutno sve išlo na ruku. Oni bolje od ovoga teško da mogu, barem dok ne promijene DNA i počnu igrati akcije umjesto stalnih izolacija. Međutim, dok god je Portland sposoban sebe upucati u nogu, te izolacije i individualna kvaliteta bit će im dovoljni.

Još nekoliko zanimljivih detalja za kraj:

- Svi hvalimo Natea, momčadsku igru, čvrstu rotaciju, ali zanemarujemo koliki teret nosi LMA u ovako limitiranom napadu - njegova noćašnja partija je samo još jedna potvrda da se u ovom trenutku radi o najboljoj četvorci u ligi, možda i najboljem visokom uopće, a, osim dokaza njegove veličine (tip ima sve, kopija je Sheeda Wallacea iz najboljih dana s još boljom igrom leđima i centarskom tehnikom), ovakva igra je i dokaz da all-star petorke nemaju nikakvog smisla jer Griffin i Bynum ni približno nisu bitni za svoju momčad kao što je LMA za Blazerse.

- Nate pak definitivno zaslužuje hvalu, noćas je našao rješenje u visokoj postavi jer već tradicionalna mala (s Batumom na trojki i Geraldom kao drugim visokim) nije funkcionirala. Stoga je na parketu uz dva visoka i Crawforda ubacio Batuma kao drugog beka i ostavio Geralda na krilu. Odmah je do izražaja došla Batumova polivalentnost - uštopao je Westbrooka, napadao Hardena i dao Blazersima potrebni poticaj jer su konačno dobili jedan match-up osim Aldridgeovog. Najvažnija od svega je ipak bila kombinacija Batuma i Geralda koja je onemogučila Thunderu da vrti dva na dva igru Russa i KD-a - stalnim preuzimanjem onemogučavali su im da dođu i do prostora i do mismatcha jer bi jednog dugonju samo zamijenili drugim.

- Simptomatično (a i pomalo simpatično) je bilo stalno šaltanje s Cambya na Thomasa i obrnuto, ovisno o tome igra li se obrana ili napad. McMillan je na ove rukometne izmjene bio prisiljen kako bi Thomasovim šutom s poludistance barem malo raširio reket jer Camby je toliko napadački nevidljiv (nikada nije mogao pogoditi s poludistance, a više nema ni snage ni skočnosti za zabit išta ispod koša osim povremenog odbijanca) da je Aldridgea prejednostavno udvajati. Sumnjam da išta govori više o nedostatku drugog strijelca u Portlandu od ovog detalja.

- Portland čekaju zanimljive odluke. Misle li se uključiti u borbu za vrh već ove sezone i postati ozbiljan izazivač Bullsima i Heatu, treba im vanjski igrač koji konstantno može zabijati otvoreni šut. Obzirom da je Ray Felton prosječan play, jedno ime se nameće samo po sebi, ime koji bi riješilo dobar dio njihovih problema - Steve Nash. Najbolje od svega, Steve ovdje čak i ne bi trebao biti centar svemira kao što je to već godinama u Sunsima, jer Blazersi nemaju problema s kretanjem lopte. Steve je ovdje potreban prvenstveno zbog svoje šuterske genijalnosti. Sad, Sunsi bi možda pristali na nekakav trade za niz mladih igrača Blazersa i zadnju godinu ugovora Cambya i Feltona, ako bi Blazersi pristali uzeti i očajni ugovor Josha Childressa. Ono na što bi Sunsi pristali još radije je dobiti mladi talent poput Batuma. Međutim, tu treba povući crtu. Blazersi moraju zadržati Batuma pod svaku cijenu jer mali ima potencijal postati specijalan igrač, energetska bomba poput Geralda, ali i puno bolji strijelac. Stoga je bolje biti strpljiv. Dogodine ubace Batuma na mjesto Wallacea, potpišu Nasha ili možda čak Derona Williamsa (kad isteknu zadnje godine ugovora Cambyu i Feltonu ostat će im dovoljno prostora) i imaju all-star jezgru oko Aldridgea. Dobiju li išta od Odena i vrati li se Camby za veteranski minimum u klub u kojem očito uživa, imaju dovoljno čak i pod košem. Jedini problem je cijena Batuma, odnosno hoće li netko ponuditi previše. Blazersi ne bi trebali imati problema matchirati išta što se kreće oko 10 milja godišnje (sličan ugovor kojega je nedavno potpisao Galinari), a, ako dodamo još maksimalac za Williamsa (ili nešto manji iznos za Nasha), ispada da će opet probiti salary cap. Sad, i tu ima rješenja - ili jednostavno plaćati porez, ili trejdati negdje zadnju godinu Geralda Wallacea. Time bi se odrekli igrača koji savršeno odgovara u njihov sistem svojim karakterom, ali stvar je logična - ako morate birati između njega i Batuma, uvijek ćete izabrati šest godina mlađeg igrača koji je tek počeo ostvarivati svoj potencijal, od nekoga tko je svoje najbolje partije odigrao prije 3-4 sezone.

2Feb/122

RUNNING WITH THE PACK G22

Posted by Gee_Spot

Pacers @ Wolves

Zajebana je ova NBA. Em igraš gotovo svaku večer, em ti je svaki put na rasporedu drugi protivnik s potpuno drugačijim stilom igre. Nakon što su prije par dana razbili Rocketse koji su operirani od igranja obrane, noćas su Wolvesi u svome domu dočekali totalnu suprotnost – Indianu, momčad kojoj je čvrsta obrana reketa temelj na kojem se baziraju sve ambicije. I za razliku od susreta protiv Rocketsa, kada nisu mogli promašiti, ovom prilikom bacali su ciglu za ciglom, sve zahvaljujući dugorukoj i aktivnoj obrani Pacersa (kojoj je bilo dovoljno pojaviti se na početku susreta i u završnici kako bi ostavila najveći trag na utakmici).

Iz ovakvih radikalnih fluktuacija (s 58% šuta na 37%) se ne može previše toga izvući, osim one klasične kako je istina negdje u sredini (iako, ako ćemo već tražiti istinu, postotak šuta Wolvesa trenutno je puno bliži ovom donjem učinku jer se kreće oko ne baš bajnih 43%). Ipak, neke stvari smo već toliko puta vidjeli da možemo govoriti o trendovima:

- Darko Miličić i Wes Johnson su beskorisni kao starteri, opet su pomogli da momčad upadne u minus koji kasnije netko drugi treba stizati
- Rubio mora odigrati nadahnutu utakmicu da bi Wolvesi došli do pobjede, ovakva solidna izdanja jednostavno nisu dovoljna
- Nikola Peković je treći najbolji igrač ove momčadi

Ove prve dvije crtice mislim da nema potrebe specijalno obrazlagati, dosta je baciti pogled na dvije utakmice Minnesota i bit će vam jasno o čemu govorim, uostalom pitajte samo Lovea koliko je Rubieva nadahnuta izvedba bitna, zar mislite da je slučajno što Kevin zabija iznad svih očekivanja baš u sezoni kada se klubu priključio Ricky (paralelno sa probuđenom željom za šutiranjem, Love je ostao bez želje za pronalaženjem suigrača, ali to je sve rezultat Rubieva prisustva, kad je lopta u njegovim rukama čak ni Adelman ne osjeća potrebu vrtiti akcije s posta u kojima bi Kevinov osjećaj za asist došao do izražaja).

Ova treća crtica pak zahtijeva specijalnu pozornost.

Nikola Peković, spori teškaš koji se ne može odlijepiti od poda, odjednom je treći najvažniji igrač Wolvesa? Za tako nešto tvrditi nemamo dovoljno utakmica, u obzir uzimam samo ovih zadnjih 5 u kojima je ili startao ili igrao minute startera, ali obzirom na ono što je u njima demonstrirao, Peković je potvrdio da je NBA igrač. U čemu je razlika od onoga što nam je prezentirao prije, u manjoj roli? U samo jednoj stvari – skokovima.

Peković bi mogao deset godina provesti kao solidan igrač s klupe zbog samo jedne kvalitete – fenomenalne realizacije u postu. Stvar je jednostavna, on se izbori za dobru poziciju u reketu, suigrač to prepozna, baci mu loptu i u većini slučajeva stvar je riješena – golom fizičkom snagom Peković će si već nekako naći prostora za zabiti koš. Međutim, od kada je svojoj igri dodao i ovu skakačku komponentu, Pek se ne samo izborio za puno veću minutažu, već nas je natjerao da se pitamo ne radi se u njegovom slučaju možda čak i o startnom materijalu?

Odgovor je jednostavan. Bez obzira na to što je spor i nepokretan i što lakoćom skuplja faulove, Peković svoje minute može opravdati dok god zabija 12 koševa uz 60% šuta i skuplja 9 skokova, što mu je prosjek u zadnjih 5 tekmi. Sad, logično je za očekivati da će ovakav napadački učinak pasti, ali ne previše, toliko je dobar u toj realizaciji pod obručima. Međutim, ostane li ovaj skakački učinak i približno na ovom nivou (još konkretniji podatak - Peković je zahvaljujući zadnjih 5 tekmi skočio na respekta vrijednih 11 skokova za 40 minuta, dok je prosjek do sada bio ispod 8, što je premalo za poziciju koju igra), minutaža mu ne gine.

Ukratko, čak i kada posustane napadački, Pek će biti koristan igrač dok god može skakački opravdati minute. Mogu li ga zamisliti kao dugoročno rješenje na petici? Teško, netko tako spor u obrani uvijek će sam sebe izbaciti iz igre brzim skupljanjem osobnih. Ali, da se radi o sjajnom prvom visokom s klupe, u to imamo sve manje razloga sumnjati. Sad, to što je takav profil igrača izborio poziciju trećeg po važnosti u cijeloj momčadi, dovoljno govori i o ostatku rostera Wolvesa.

Inače, Minnesota je danas jedina momčad u NBA (nisam provjeravao, ali nekako sumnjam da ima još netko) kojoj su tri najvažnija igrača – bijela (kvragu, po svemu viđenom čak im je i četvrti bljedolik, Ridnour). I ne samo to, nego su sva tri obrasla u bradu i izgledaju kao drvosječe. Kad su noćas istrčali na parket u dresovima Muskiesa, ABA ekipe koja je jednu jedinu sezonu igrala u Minneapolisu i koja nema nikakve veze o ovim Wolvesima, čovjek je stvarno imao dojam da gleda utakmicu s početka '70-ih (ili film s Grace Jones svaki put kad bi na parket stupio Martell Webster i ona njegova očajna frizura).

Što se Pacersa tiče, Collison je izgleda ozbiljno shvatio poruku koju mu je Vogel poslao jučer, kada ga je dobar dio utakmice ostavio na klupi i organizaciju igre prepustio mladom swingmanu Stephensonu (koji će izgleda i ubuduće dobiti šansu glumiti playa ozbirom da se George Hill ozljedio, a treći play ekipe Price jednostavno nije NBA kvaliteta). Od samog starta Collison je zaigrao agresivno, kako u obrani gdje je ganjao Rubia i letio na sve strane, tako i u napadu gdje je konačno šutiranje iz vana i davanje lopte Hibbertu ili Grangeru zamijenio ulazima i probijanjem obrane. Što je kao rasni brzanac trebao raditi odavno.

Ovih 9 asista točno su ono što je Pacersima potrebno da napad s ovako kvalitetnim igračima proradi (Granger je bio nezaustavljiv, Hibbert je bio Hibbert, samo jedan od najkompletnijih pravih centara u ligi, a West i George su odradili svoje role). Kao rookie, u onoj sezoni u kojoj je mijenjao ozljeđenog Chrisa Paula u Hornetsima, Collison je dokazao da može biti dovoljno dobar slasher i da kao takav može stvoriti dovoljno prilika suigračima. Dolaskom u Pacerse, taj dio njegove igre je nestao. Sad, ako je problem samo u prilagodbi stilu igre momčadi, onda ovakva partija nije slučajna već je pokazatelj kako bi Collison mogao igrati kad bi mu trener dao priliku.

S druge strane, lanjska sezona i najveći dio dosadašnje jasno pokazuju da čovjek nije u stanju imati više od 5 asista za 30 minuta, a to su brojke ravne back-up talentu. Koje je, dakle, pravo Collisonovo lice? Ovo uopće nije nebitno pitanje ako ste Vogel, jer o odgovoru na njega ovisi rasplet ove sezone.

Thunder @ Mavs

Iako smo već utvrdili kako je tijekom ove regularne sezone najvažnije ostati živ i zdrav, neke utakmice uvijek će imati pečat veće važnosti od ostalih. Ovo je bila jedna od njih iz više razloga. Prvi i očiti je taj što Durant i društvo još dobro pamte način na koji ih je Dallas lani izbacio iz playoffa. A, kao što znamo, nema boljeg za stvaranje pravog rivalstva od neriješenih playoff računa. Ovi nešto suptilniji razlozi također nisu zanemarivi. Nakon što su ih Clippersi zgazili, Thunderovci si jednostavno nisu mogli dozvoliti još jedan poraz od direktnog protivnika koji bi pokrenuo novu lavinu pitanja o tome što nije u redu s ovom momčadi (nešto slično prolazi Heat svaki puta kada izgubi, kao da je poraz momčadi koja ne može obraniti reket i gubi 20 lopti po utakmici nešto čudno).

Čak je i Dallas, koji otvoreno šalje poruku kako ih regularna sezona ne zanima, pred ovakav susret morao osjetiti nešto više želje nego prilikom tipičnog odrađivanja posla. Naravno, na kraju im je lakše podnijeti poraz kad su pripremili tako dobar teren za slučaj svakog posklizuća, veterani su to koji definitivno teže upadaju u mentalne blokade, ali primjetno je kako su maksimalno jahali Dirka i Terrya - Dirk je odigrao najveću minutažu ove sezone, a Terry je samo jednom dobio više minuta, što je dokaz da im je itekako bilo stalo do ove utamice (Cubanovi ispadi protiv suđenja nakon tekme samo su još jedna potvrda ove teze, kao i nervoza koju je iskazao Carlisle kad je zaradio glupe tehničke i isključenje).

Uostalom, prvo poluvrijeme su odigrali punom snagom, održavajući prednost pred vidno fizički nadmoćnijom mladošću Oklahome i praktički su grizli sve do kraja (iako im je Ibloka zamalo slomio duh polovinom treće svojim blokadama). Durant nije briljirao šuterski, ali je odradio veličanstvenu all-round partiju i sve više dokazuje kako s iskustvom postaje sve kompletniji igrač, Westbrook je opet bio Westbrook, ovaj put uglavnom u onom pozitivnom smislu (onda opet, da mu oni 1 na 5 šutevi nisu upali, vjerojatno bi pričali drugu priču, tako je to kada vam se većina napada svodi na izolaciju), Ibaka je bio Ibloka (10 jebačkih banana), a Harden je, nakon najgore partije ove sezone, opet preuzeo ulogu organizatora i pobrinuo se da napad donekle štima namještajući zicere na sve strane (plus ide i Brooksu koji je u petorku umjesto ozljeđenog Sefoloshe ovaj put gurnuo Cooka kako bi Hardenu omogućio da se vrati roli na koju je već navikao).

Dallas možda čeka playoff, ali kad ga jednom dočeka, nemaju nikakve garancije da će opet proći Oklahomu. I ne, u ovom konkretnom match-upu manjak Chandlera nije toliko važan. Važno je to što ovogodišnji Dallas, usprkos uvijek lijepoj i nesebičnoj igri, nije tako efikasan u napadu i teško da će to opet biti (previše se stvari mora poklopiti – Dirk mora briljariti, Beaubois mora zamijeniti Bareu, trice im moraju upadati sa svih strana), dok su Durant i Harden individualno napravili korak naprijed i tako gurnuli napad Thundera u sfere efikasnosti koje, budimo realni, momčad s ovako slabim protokom lopte jednostavno ne bi smjela doseći.

4Jan/120

THE GAME

Posted by Gee_Spot

Jutrošnja bitka između Portlanda i Oklahome bila je upravo to, the game. Sudar prvog favorita (Thunder) i, po svemu prikazanom, prvog izazivača (Trail Blazers). Nakon svega viđenog, mogu samo reći da na Zapadu očito favorita nema i da je u ovoj ludoj sezoni sve otvoreno.

Portland ima odličan balans u petorci i fino posloženu rotaciju, oni su već sutra spremni za playoff. McMillanova odluka da se juriša na obruč za sada se isplaćuje, Blazersi u svakom trenu na parketu imaju barem 4 igrača koji mogu napasti reket i tako nadoknađuju manjak vrhunskog talenta - osim sjajnog Aldridgea, ni jedan igrač Blazersa nije ništa više od kvalitetnog epizodiste. Međutim, svi su solidni strijelci, a takav balans u napadu je ono što je noćas nedostajalo Oklahomi.

Thunder ima strašan napadački potencijal s kojim može doći do Finala, ali za realizirati ga moraju im se poklopiti tri stvari:

- Durant mora imati Durantovsku večer (nikako ne Bryantovsku)

- Westbrook mora biti iznadprosječno koristan u svim segmentima

- Harden mora ostati na all-star razini

Noćas su dobili drugo i treće, što se pokazalo premalo. Durant nije mogao pogoditi ništa, za što su dijelom zaslužne i dugonje Wallace i Batum, a kada on ispuca 26 lopti za 19 koševa, Thunderu se ne piše dobro ni protiv puno slabijih momčadi. Pozitivno je pak što je Harden u novoj roli (startao umjesto ozljeđenog Sefoloshe) pokazao da i dalje može odigrati vrhunski. Još pozitivnije je što Westbrook dolazi sebi nakon očajnog početka sezone.

Obzirom na ono što je pokazao u prethodnih 5 susreta počeo sam ga zvati Ike. Ameba Ike. Da objasnim. Postoji jedan momak, zove se Kyle Lowry, sličan atleta kao Westbrook, koji je u sezonu krenuo nenormalno, a ako ga niste gledali, statistika govori dovoljno – 15 koševa, 11 asista, 7 skokova, 2.4 ukradene i šut za tri 32 %. Da je netko prije sezone rekao da će jedan play u NBA imati ovakve brojke, većina bi nas se kladila na Russa, pardon Amebu Ikea.

Ike je pak ovako krenuo u sezonu – 17 koševa, 5 asista, 5 skokova, 2 ukradene i šut za tri 15%. Obzirom ne njegove partije, pravo je čudo kako Thunder nije ranije naletio na minu, zar ne? Wolvesi i Memphis su ih zamalo skinuli, ali Durant i Harden su odradili posao. Ovaj put dva od tri nije bilo dovoljno. Uglavnom, dok Ike ne nađe načina kako ponovno postati Westbrook u ovom napadu u kojem se lopta nešto manje nalazi u njegovim rukama (ali opet ne toliko malo da igra ovoliko lošije nego lani), zvat ću ga Ike, jer Ike je Kyleov mlađi brat.

Kada sva trojica budu u formi u isto vrijeme, Thunder će biti nešto posebno, ne sjećam se kad su zadnji put tri igrača takvog kalibra zajedno dijelila jednu loptu na vanjskim pozicijama. Prisustvo takve kvalitete anulira potrebu da se pod košem ima rasnog strijelca. Naravno da bi bilo super kad bi bilo tko od visokih Thundera imao post igru u napadu, ali tada bi govorili o supermomčadi. Ovako je definitivno zanimljivije. Uglavnom, to što Perkins, Collison i Ibaka uzimaju mrvice sa stola uopće nije problem jer to rade solidno. Posebice Collison, koji je noćas opet imao sjajnu partiju pridruživši se u startu trio fantastikusu zbog Ibakinih problema s osobnima.

Međutim. Ono što je ogroman problem je to što Thunder ne brani reket. Sva trojica visokih su prvenstveno poznati po svojim obrambenim kvalitetama, ali njih iskazuje samo Collison. Ibaka je još mlad, ali ovo mu je već treća sezona u ligi i još nije skužio gdje treba biti u obrani. Sve se svodi na povremenu blokadu, ali u rotacijama, pa čak i 1 na 1, Ibaka je šupalj. Perkins pak služi samo za mlatiti se s protivničkim drvom, ako ga ima. Protiv ekipa poput Portlanda, koja svoje centre bez problema može izvući vani i služiti se s njima kao playmakerima, Perk je beskoristan jer, poput Ibake, kasni u obrambenim rotacijama.

Ovako loše balansiranoj obrani reketa ne pomaže ni činjenica da su sva tri vanjska igrača toreadori koji prvenstveno svoju obranu zasnivaju na presijecanju lopte (Durant niti na tome). Sva ova priča dovodi nas do sljedećeg zaključka. Ako je Hardenovo sazrijevanje riješilo pitanje napada, možda će Ibakino riješiti pitanje obrane. Ali. Dobro znamo da je za obrambeni identitet momčadi barem jednako zaslužan i trener. Dakle, što rade Brooks i Cheeks? Momci su borbeni, pristup im je odličan, ali zašto ne igraju bolje u tom dijelu igre koji se da poboljšati radom na treninzima?

Ukratko, ako Oklahoma ni ove sezone ne ode do Finala, razlog će biti obrana. Ergo, razlog će opet na neki način biti – Brooks.

Što me dovodi do McMillana. Čovjek ima viziju i do playoffa ova brža igra će zasigurno imati još više smisla. Portland djeluje odlično kada uz agresivne ulaze funkcionira i vanjski šut - noćas su kontrolirali susret agresijom u napadu, ali su ga dobili tek kada su iz vana krenuli Batum i Felton. Ta formula pokazuje se uspješnom, nedostatak playmakera kakav je Roy nekako se morao nadoknaditi i to je lukavo napravljeno napadom preuzetim iz bilježnice Georgea Karla.

Ono što je ih noćas potvrdilo kao prvo ime Zapada je pak činjenica da su konačno uspjeli kontrolirati loptu. Samo devet izgubljenih u ovakvom kaosu u kojem svi jurišaju na obruč čim ugledaju mrvicu prostora teško da se mogu ponoviti, ali, održe li se Blazersi ispod sadašnjih 17 turnovera po čemu se među najgorima u ligi, čekaju ih dobre stvari.

Jer, nemojmo zanemariti da u cijeloj ovoj priči Portland nije zaboravio ni kako se igra obrana. Jasno, više promašaja i više izgubljenih rezultira nešto lakšim koševima protivnika, ali njihova kvaliteta u tranzicijskoj obrani i dalje dolazi do izražaja. Dodaj na to sklonost zoni, kvalitetan skok i uopće pouzdanu zaštitu reketa i imaš trenutno naj-uravnoteženiju momčad Zapada s kojom se po mogućnosti prilagodbe i raznovrsnosti može mjeriti samo ovaj napadački poboljšani Chicago.

Sve ovo skupa me samo još jednom tjera da se pitam kakva bi tek ovo momčad bila da su kojim slučajem Roy i Oden barem upola zdravi. Izgleda da je Paul Allen imao pravo biti onako nadrkan tijekom lockouta, karma ga je zajebala za barem jedan naslov tijekom ove smjene generacija.

29Dec/116

A QUICK ONE (WHILE THE WOLVES ARE AWAY)

Posted by Gee_Spot

Kako se ritam mora održavati i bez Wolvesa na rasporedu i kako sam opet navio sat jutros u 5 kako bi u snimci pogledao Memphis i Thunder (a i kako bi u sva četiri prozorčića League Passa bacio oko na dio ostalih susreta), zašto ne staviti na papir/ekran poneku misao o noćašnjim tekmama.

Prvo dodatak na jučerašnji post koji sam u brzini izostavio, a tiče se Heata. Ne bi li stali na kraj dominaciji Miamia Celticsi su u jednom trenutku krajem treće zaigrali zonu, što je kod komentatorskog trojca izazvalo zgražanje. Kao, nitko nije mogao očekivati da će jedna momčad koja se diči obranom poput Bostona ikad pribjeći nečemu tako tetkastom kao što je zona.

Samo, jebiga, nakon što je Dallas osvojio naslov igrajući dobrim dijelom upravo 2-3 zonu, na takve prizore treba se naviknuti. Posebice protiv Miamia koji je naglo usporio nakon što je Rivers zaigrao na ovu kartu. Primjetno je kako se Heat spremao na ovako nešto, isti tren su odustali od driblanja i krenulo je kruženje lopte bez da je itko opalio o parket, ali usprkos svom tom traženju slobodnog čovjeka i solidnim šuterima na parketu (Battier je odmah ušao u igru, kao i Jones i Cole) činjenica je kako zona ima smisla iz jednostavnog razloga zato što Heat tjera na šut umjesto na ulaze. Dakle, tjera ih na prosječnost umjesto na ono u čemu su bez premca. I iako ništa ne garantira obzirom na solidnu šutersku postavu, jednu svemirsku momčad odjednom čini - običnom.

Vrhunac dana je ipak bila situacija kada je Stari bacio pogled na ekran, vidio Juwana Howarda na klupi i mrtav-hladan ispalio 'Šta je Howard sad pomoćni trener u Miamiu?'

Nego, krenimo na noćašnja događanja.

- za prve power rankingse, koji će doći na red tamo negdje iza Nove, dosta toga još nije posloženo u glavi, ali tri zadnje pozicije su zacementirane – Sunsi su najgora momčad u ligi, odmah do su Pistonsi, a trio fantastikus zatvara Jazz

- što je zajedničko ovim lošim, lošim momčadima? To što nisu dio sadašnjosti i što nisu okrenuti budućnosti za razliku od Raptorsa, Bobcatsa, Cavaliersa, Kingsa i svih ostalih franšiza koje će se boriti za što bolji pick. A i to što imaju nikako posložene rostere također ne pomaže.

- odluka Wizardsa da ne amnestiraju Lewisa svakim danom čini se sve boljom, dogodine ga brišu iz knjiga, a amnestiju mogu potrošiti na očajni ugovor Blatchea oko kojega definitivno nema smisla išta graditi i kojega treba maknuti od Walla što prije

- Spursi su lani dobili 61 utakmicu maksimalno koristeći klupu na kojoj NIJE bilo Leonarda i na kojoj Anderson i Splitter nisu imali značajne uloge kraj Hilla i McDyessa. E, pa ova trojica su u startu obrambeno bolja od lanjske druge postave, a napadački imaju potencijal to biti. Što samo još jednom dokazuje da nikada nije pametno prekrižiti Spurse

- Rudy Fernandez možda ipak može biti koristan NBA igrač, nastavi li igrati kao noćas definitivno ga križam s crne liste i vraćam na onu potencijalnih Ginobili light majstora (lista sastavljena od bekova koji nemaju petu brzinu, ali zato imaju košarku u malom prstu) na kojoj je bio godinama, dok mu Blazersi nisu isisali životne sokove i pretvorili ga u mediteransku verziju J.R. Smitha (naravno, morao sam nekako spomenuti Smitha koji će pred playoff biti traženija roba od novih Jordanica)

- Mark Jackson je izgleda stvarno ozbiljan s ovom pričom o obrani, Warriorsi su potpisali Fesenka što im daje treće drvo pod košem, četvrto ako računamo i Udoha (prevedeno – zaboravite na niske eksplozivne postave, Warriorsi će čuvati reket prije svega), a dovođenje pa zatim i davanje minuta Rushu iz Indiane i McGuireu iz Bobcatsa zaokružuje ovu priču – radi se o beku i krilu koje ne mogu pogoditi otvoreni šut (za Rusha doduše još nisam siguran obzirom da je u prve tri tekme zabio 5 trica iz 8 pokušaja), ali su zato aktivni u obrani. Pogodi li Jackson omjer između obrane i napada i bude li Curry zdrav (noćas su ga mudro odlučili odmarati ne bi li spasili te nesretne zglobove), Warriorsi bi mogli napraviti taj korak naprijed za koji im nitko nije davao šanse

- Hornetsi imaju legitimnu rotaciju od 10 igrača, a gledajući Vasqueza kako nastavlja sa solidnim igrama u ulozi back-up playa dođe ti da se pitaš gdje je pamet bila Memphisu odreći se relativno dokazanog igrača i kockati se s dva rookiea iza Conleya

- koliko je ozbiljna Conleyeva ozljeda još nije poznato, ali, dok ga nema, Memphis se mora osloniti na Parga koji nije klasični rookie (bio solidan u Maccabiu), djeluje pouzdano, ali nije materijal za NBA startera (26 godina, osrednji šut, veteranske noge) i eksplozivnog Josha Selbya koji u roli combo-beka može donijeti poene s klupe, ali ne i voditi momčad

- još je veći problem što je Conley bio tricaška opcija kakva ovoj momčadi inače nedostaje, bez njega ogroman teret u širenju reketa pada na Gaya i Mayoa, što može rezultirati samo padom učinkovitosti obojice (ako Mayoeva može dodatno pasti, tip treba promjenu sredine misli li spasiti ono što je ostalo od karijere)

- Oklahoma je pak odradila još jednu utakmicu u nizu, u stilu veterana došli su do treće pobjede na račun smirenosti osovine Harden-Durant, a eventualne opaske kako su jedva dobili Memphis bez Conleya ne drže vodu iz razloga što su praktički cijeli susret vodili i to usprkos tome što su igrali bez Westbrooka koji je na jednu večer odlučio biti play Grizzliesa

- Russ je odigrao jednu od najvestbrukovskijih utakmica u karijeri uporno bacajući cigle (0-13 je bio finalni score), a usput se uspio posvađati i s Durantom

- pitanje dana je sljedeće – da li su noćas prikazane frustracije rezultat povijesno loše večeri (i to ne samo šuterski, limitirani Pargo ga je ostavio u prašini nekoliko puta što je ekvivalent tome da Bolt na 200 metara izgubi od Branka Zorka tri puta za redom) ili su odraz činjenice da je Harden preuzeo ulogu playmakera i da se Russ ne miri sa novom mu ulogom?

- ovu situaciju definitivno treba držati na oku, nije lako od pokretača svakog napada doslovno postati čovjek koji ima zabranu napasti koš bez Hardenova dopuštenja, ali ako Westbrook ne kuži da je to za dobro momčadi, onda ga definitivno treba poslati negdje sjevernije da se malo ohladi

16May/1127

THE HEAT IS OFF

Posted by ispdcom

Dobili smo i zadnjeg polufinalista, na redu je neočekivano i vjerovatno ludo zabavno finale Zapada između penzionera iz Dallasa i mladosti iz Oklahome. S druge strane, prva runda dvoboja na Istoku prošla je šokantno, Chicago je u jednu večer razotkrio sve mane rostera Miamia odigravši besprijekorno na oba kraja terena. Dok igrači s klupe dominiraju nad suparničkom rotacijom, dok kontroliraju skok i dok zatvaraju ulaze Jamesa i Wadea, ulaze koji su jedina igra u reketu koju ovaj Heat ima za ponuditi, Chicago sve drži u rukama. Mlađa su i šira momčad, a pitanje je imaju li Wade i James nakon iscrpljujuće borbe protiv Bostona dovoljno snage za dobiti 4 utakmice protiv šire ekipe u naponu snage. Uf, izgleda da se mi čistunci ipak ne moramo bojati - na kraju će ipak pobijediti momčad, a ne skup pojedinaca. Uostalom, da ja ne hiperventiliram tu od zadovoljstva kao nekakav Cuban, nakon mog osvrta na pad Memphisa, da vidimo što i deklarirani navijač Bullsa Emir kaže o sinoćnjem dvoboju.

THUNDER – GRIZZLIES, G 7

Serija koja je označila početak novog doba u NBA, serija koja je u startu donijela vrhunsku košarku, nakon one večeri s tri produžetka kao da je pukla i u zadnje tri utakmice ponudila nam je kamilicu. Nervoznu igru punu grešaka u kojoj je od vrhunske košarke jedino manje bilo neizvjesnosti.

Iako se nije tako činilo na startu. Memphis je dobro ušao u utakmicu, svi su djelovali razigrano, igra se vrtila preko Gasola i Randolpha, a Allen je nastavio frustrirati Duranta. I onda su se pri kraju prve četvrtine dogodile dvije stvari koje su lansirale Oklahomu i nokautirale Memphis.

Prvo je Durant odmah nakon time-outa konačno uspio slomiti Allena i poslati ga po ćevape driblingom, konačno zabivši šut kojim je prelomio očajnu igru koju je prezentirao u prethodnom susretu i jednostavno se oslobodio grča. A drugi detalj je bio možda i važniji – u igru je ušao Nick Collison koji je sam samcat u obrani uništio sve što je Memphis pokušao graditi.

Čovjek je uz neupitan učinak Duranta i Westbrooka neopjevani MVP Thundera, jer upravo je on donio sve što im je trebalo za suprostaviti se Memphisu – aktivno tijelo pod košem. Obzirom da je Collisonova energija totalno izneredila napad Memphisa, bilo je samo pitanje vremena kada će Oklahoma ući u napadačku seriju koja će prelomiti susret.

A to se dogodilo već u drugoj četvrtini kada je Durant zabio deset koševa kao da baca kamenčiće u ocean, uz izvrsnu all-round igru Hardena. U nastavku obrana više nije popuštala, svi, od Westbrooka do Perkinsa, su dali sve od sebe, Durant je nastavio trpati, a Harden je konačno uz sve ostalo proradio i iz vana i s tri trice za redom zapečatio sudbinu Memphisa.

Koji se nikako nije uspijevao vratiti u susret, prvenstveno zbog voljnog momenta kojim nisu mogli parirati Thunderu. Dok se Durant borio kao lav, Randolph se više bavio gledanjem u sudce, a to nikada nije dobar znak. Umjesto borbe sličan pristup izabrao je i Gasol, ali pripišimo to mladosti jer u prošloj utakmici su ovako djelovali i Durant i Westbrook.

Memphis jednostavno nije bio dovoljno gladan, a nije im pomoglo što su podbacili svi igrači s klupe. Arthura nema cijelu seriju, Battier je sinoć bio potpuno nebitan, a dok gledaš Younga kako baca cigle stvarno se pitaš nedostaje li Rudy Gay više nego smo mislili? Jer, svaka čast Youngu na borbenosti, ali kada ti u ovakvom susretu treba koš, onda je puno bolje na parketu imati talent poput Gaya koji ga može postići na milijun načina.

Nadam se da će Grizzliesi naučiti nešto na ovome i da će graditi momčad u pravom smjeru, da neće ostati samo one-hit wonder (a ima znakova da bi se to moglo dogodit, jer eventualni odlazak Gasola ili Mayoa neće biti lako nadoknaditi, a, iako se čini da su sazreli, ne treba isključiti ni potencijalne mentalne ispade Zacha, Tonya i Conleya). U svakom slučaju, OKC zasluženo ide dalje.

Da, možda nisu najpametnija i najljepša košarkaška družina (iako je sinoćnja Westbrookova partija djelovala čudesno, čovjek nije ništa forsirao, igrao je obranu, napadao samo kada bi se ukazala prilika i uvijek je gledao suigrača prije nego svoj šut), ali pokazali su da su – družina. Dodaj rotaciji od 9 igrača koji znaju svoje uloge činjenicu da svi imaju ogromno srce i to je to. Sada će biti zanimljivo vidjeti kako će se provesti protiv doktora košarke iz Dallasa koji će za razliku od prečesto bezglavih grizlija znati iskoristiti svaki dijelić prostora koji im se ostavi.

BULLS - HEAT, G 1

Ono što Bullse najviše treba veseliti nakon ove utakmice je Heat Indeks. Naime, uglednici s ESPNRTL-a kažu kako je Bosh odigrao za A-, LeBron za B-, a Wade za C-. Po tome, nositelji Heata su odigrali pri vrhu mogućnosti, a kako znamo da nema pretjeranog prostora za napredak sporednih igrača i momčadskih elemenata igre, ispada da Miami ne može do boljeg rezultata protiv Bullsa od poraza (uz 3-0 u regularnom dijelu, ovo im je već četvrti u sezoni, da naglasimo još jednom).

Koji su ih sinoć potpuno razmontirali. Nije tako izgledalo na početku utakmice kada je Miami složio nekoliko ukradenih lopti i zakucavanja, igrao dobru obranu i bio aktivan u napadu. Trebali su otići i na veću prednost, jer izgubljenim loptama Bullsi su im upravo servirali igru kakva im odgovara, ali nisu, jer je obrana Chicaga bila na razini. Defanzivni pristup se digao u drugoj četvrtini, a sve je kulminiralo nevjerojatnom igrom u drugom poluvremenu.

Već se ove sezone dosta puta pokazalo kako Bullsi nakon poluvremena ubace u višu brzinu i to pogotovo u obrani. Ovaj put su ubacili u tri više brzine. Nisu gubili loptu, kupili su svaki skok, međusobno se razigravali - igrali svoju igru na koju Miami nije imao nikakvog odgovora. I uz sve to, prezentirali su ono što ih je dovelo na vrh.

Obrana, obrana, obrana. Uopće ne znam koga istaknuti kao junaka te obrane. Deng je odigrao nevjerojatnu utakmicu zatvarajući LeBrona svojim dugim rukama i na način da ga se pušta na lijevu stranu gdje ga je uvijek čekalo udvajanje. Thibodeau je sjajno žrtvovao obranu na Boshu (samo neka on zabija iz vana) kako bi što više tijela bacao u reket na Jamesa i Wadea (neće im se dozvoliti lagano polaganje). Kombinacija Bogans/Brewer je potpuno izmorila Wadea koji se trošio i trčeći za Roseom u obrani. Ipak, najljepši dio Chicagove obrane definitivno su preuzimanja Noahe, Gibsona i Asika. Njih trojica bez problema mogu ostati na bilo kojem igraču i neće ispasti, a protivnici neće steći nikakvu prednost nad činjenicom da je visoki igrač preuzeo niskog. Kada imaš takve opcije u obrani, protivnik doslovno nema ni trenutka slobodnog prostora.

Uostalom, vidjeli smo i na ovoj utakmici kako Asik tjera LeBrona na težak šut, kako Noah isto to radi Wadeu i kako Taj radi što hoće. Činjenica kako Wade i LeBron nisu tijekom utakmice imali previše otvorenih šuteva najviše govori o igri Bullsa. Isto tako, osim dva-tri početna kontranapada, Miami nije mogao koristiti tu svoju prednost obzirom da

a) Bullsi kasnije jednostavno nisu gubili lopte

b) Bullsi su apsolutno dominirali pod košem

Wade i LeBron svoju skočnost često žrtvuju da bi krenuli u kontranapad, a njih dvojica su ipak najbolji skakači u svojoj momčadi. No, tako Heat igra i zbog toga je Spoelstra dobar dio utakmice forsirao nisku petorku na koju bi Thibodeau redovito reagirao slanjem Taja u igru umjesto Carlosa koji je opet imao dobru napadačku utakmicu. No, Taj je ipak potrebniji radi obrane i to je ono što Boozer treba prihvatiti – njegovo je da postigne dovoljan broj koševa prije nego utakmica dođe do trenutka kada je treba riješiti obrana jer tada Taj stupa na parket. S njim u postavi, svejedno je kakvu postavu na parket šalje Spoelstra jer čovjek može braniti svih 5 pozicija.

Da je Heatu dati rezervnu centarska liniju Bullsa Gibson–Asik, osvojili bi naslov bez poraza do kraja. To kako ova dvojica igraju zadnjih nekoliko utakmica je čudo - Asik je za svoj trud na utakmici dobio i standing ovations, a Gibson je imao dva zakucavanja preko cijele obrane Miamia koja će konkurirati jedno drugome za akciju večeri.

Što se napada tiče, Rose je u poluvremenu u svlačionici preuzeo krivnju na sebe zbog previše izgubljenih i forsiranje nepotrebnih dodavanja. U nastavku toga nije bilo, strpljivo se tražio slobodan igrač. Dosta se dodavalo, a upravo taj ekstra pas je uz ofenzivni skok donosio čiste šuteve za tricu koje je Chicago ovaj put redovito ubacivao (10 od 21 je brojka koja će se teško ponoviti).

Neću sada pisati kako je Miami izgledao kao razbijena vojska jer sam siguran da će u drugu utakmicu izaći potpuno napaljeni, ipak je ovo bio svojevrsni šok nakon serije s Bostonom u kojoj su oni bili ti koji su imali više energije i svježije noge. Ali, činjenica je da se trebaju zamisliti nad tim što su ih Bullsi razbili bez da je Rose odigrao svoju najbolju košarku. Wade i LeBron će pripremljeniji i napaljeniji sigurno odigrati bolje, ali prilično sam siguran kako će se za svaki šut morati dobro namučiti. Jer, nakon što su igrali sjajnu obranu cijelu regularnu sezonu, izgleda da su Bullsi konačno shvatili kako taj pristup ponoviti i u playoffu.

Treba reći kako je Bosh igrao sjajno, koristio prostor, bio čak i agresivan prema košu. Ali, na kraju se samo potvrdila stara poslovica koja kaže "Ne može se dobiti utakmica NBA doigravanja ako ti najbolji igrač dolazi iz WNBA“.

26Apr/115

GRIZZLY VASQUEZ & KING ARTHUR

Posted by ispdcom

Počelo je! Konačno, svih ovih godina čekam da se dogodi neka promjena na vrhu, dosadili su mi ovi ofucani Mavsi, Spursi i slični. Oklahoma je lani obećavala, danas je bez duše lijepa, a da mi je netko rekao kako će Memphis predvođen Lionelom Hollinsom postati prva velika momčad Novog NBA Poretka (NNBAP), poslao bi ga tamo gdje sunce ne sija.

Memphis je zakon, a njihova partija u četvrtoj utakmici možda je najbolje (ili bolje reći najkompletnije) izdanje jedne momčadi u dosadašnjem dijelu playoffa. To kako su odigrali obranu pod košem, a posebice u prednjoj liniji gdje su u jednom periodu presingom i pokretljivošću prekinuli valjda deset napada Spursa za redom, za svaku je pohvalu, a njihove ideje i rješenja u napadu jednostavno su genijalni košarkaški potezi.

Tek što je Popovich Splitterovom visinom i slanjem bekova na pomaganje donekle onemogućio hi-low Radnolpha i Gasola za kojega do sinoć nisu imali rješenja, Hollins im je servirao novu poslasticu, visoki pick'n'roll kojeg su svi Spursi u čudu gledali valjda dobru četvrtinu prije nego su reagirali, kao da se na parket spustio svemirski brod. I što je najluđe, nisu Conley i Gasol bili ti koji su ih ubili, iako je i ta kombinacija odradila svoj dio posla, već rookie Vasquez i prvi visoki s klupe Arthur.

Dok sam za Arthura smatrao da je solidan skakač i odličan šuter s poludistance, dakle netko dostojan uloge u rotaciji, ali ujedno i netko tko ne može zatvoriti reket, za Vasqueza sam mislio da je najgori back-up play u ovom playoffu. Nakon sinoć za Arthura mislim da je savršen kao treći visoki, ali za Vasquzea i dalje nisam siguran. Njegov šut i asisti djeluju nesigurno, a ne pomaže ni sklonost brzopletim odlukama.

Međutim, sinoć je ovaj dvojac nizom istih akcija ubio Spurse kao da su u pitanju dva all-star igrača. Jedno pitanje se nameće samo po sebi - ako je Hollins ovako nadigrao jednog Popa i momčad Spursa koja je oličenje košarkaškog IQ-a, što tek u idućem krugu čeka one debile iz Oklahome?

Prije nego prepustim riječ Emiru da kaže nešto više o Spursima i Grizzliesima, odnosno Krehi koji je odgledao Blazerse (mene je dopala čast uživati u revolverašima iz Denvera i Oklahome), još samo par rečenica o Heatu, točnije o njihovom porazu od Sixersa.

Jučer popodne je pao još jedan gadan ručak, nakrkala se cijela obitelj, a malo se i popilo. Stari i Stara su niti 15 minuta nakon unosa tisuću kalorija sjeli na fotelje i zakljucali, a njihova obamrla tijela u pravcu moga mozga odašiljala su samo jednu poruku - pred mnom su Mike Bibby i Zydrunas Ilgauskas! Odmah sam na komad papira napisao imena ova dva košarkaška asa i zalijepio im na leđa. S tim da se Stari prenuo i počeo vikati da što se ja tu s njim sprdam, pokvarivši mi tako instalaciju. Shvatio sam da ipak nisam u pravu, jer nema šanse da ijedan igrač Heata koji se ne zove James, Wade ili Bosh u sebi ima energije za takvu reakciju.

Ali, o nedostatcima rostera Heata ćemo opet nekom drugom prilikom, sad još samo da dodam kako je i Dan LeBatard u prvoj radio emisiji novog tjedna našao načina kako suptilno sprdati svoj klub. Čovjek kaže kako je LeBron James u zadnje vrijeme odlučio izvesti Phillipa Seymoura Hoffmana svaki puta kada krene na ulaz u ključnim trenutcima. A, ako netko ne zna kako to izgledaju Hoffmanovi ulazi, neka pogleda ovaj legendarni filmski trenutak. White Chocolate!!!!

SPURS - GRIZZLIES, G 4

Mnogi NBA treneri bi dosta toga mogli naučiti od Grega Popovicha, pa i to da u play-off serijama ne vrijede ista pravila kao u regularnoj sezoni. To se odnosi i na rotacije, pa je Pop bez imalo razmišljanja u četvrtoj utakmici ostavio Blaira na klupi, a njegove minute je dobio Tiago Splitter koji se tako razdjevičio što se tiče playoff nastupa. Pop je Splittera prvo uveo umjesto Duncana, a kasnije je njih dvojicu koristio zajedno i to nije toliko loše izgledalo, barem u obrani. Naime, Spursi su Zachu Randolphu i Marcu Gasolu dopustili samo 12 šuteva, ali su de facto pucali sebi u nogu. Naime, Memphis je Spurse ubio njihovim dojučerašnjim oružjem – obranom, a ovogodišnji forte San Antonija – napad – potpuno je zakazao.

Prije utakmice su svi upirali u Tonya Parkera i od njega tražili dobru partiju (pa tako i Pop). On je to isporučio, pogotovo u prvom poluvremenu. Svoje je donekle odradio i Manu Ginobili, a s klupe su solidno reagirali George Hill, Garry Neal i već spomenuti Splitter. Međutim, Duncan se nije uspio nametnuti u napadu, a najveći problem Spursa je činjenica da Richard Jefferson jednostavno ne postoji na parketu. Zbog njegovog nikakvog (mislio sam napisati mizernog, ali ta riječ ipak predstavlja više od onoga što Jefferson pokazuje) učinka Pop je prisiljen igrati s kombinacijom Parker-Hill-Manu češće nego bi on to htio, a svima je jasno kako George Hill najbolje igre daje kada zamjenjuje jednog od dvojca Parker-Manu, a ne igrajući zajedno s njima. Sve u svemu, previše su Spursi pokazali rupa da ne bi izgubili ovu utakmicu.

S druge strane Memphis je znao napraviti sve što je trebalo da bi pobijedili. Nakon izjednačenog prvog poluvremena i prvog udara Spursa u trećoj četvrtini, Grizzliesi su jednostavno u obrani ubacili u brzinu više i potpuno uništili San Antonio koji je u tom dijelu imao 7 izgubljenih lopti. Dobrom igrom u obrani Memphis je dolazio do laganih koševa u tranziciji, a ovaj put su zabili i slobodna. U stvari, njihovu igru najbolje je opisao komentar McHalea za vrijeme utakmice: 'There is no fear in this Grizzlies team'. I to je to. Ova momčad se ne boji nikoga. Krajem sezone su odlučili da Spurse žele, Spurse su i dobili. Za sada tri puta, a sada su veliki favoriti za prolazak u drugu rundu. Da se ne igra protiv Spursa, rekao bih da sigurno prolaze, ali znamo svi da su Manu, Timmy i Tony u stanju napraviti nemoguće.

MAVS - BLAZERS, G 5

Cuban, Carlisle i društvo mora da su od subote do sinoć prošli pravi pakao sagledavajući sebe kao momčad, prisjećajući se svih poraza prijašnjih godina, sumnji u Dirkovu muškost te onoga što im je BRoy 7 napravio u zadnjoj četvrtini već dobivene četvrte utakmice ove serije.
Trenuci introspekcije su uspjeli jer se Dallas jučer ponio kao ekipa s pravim pobjedničkim mentalitetom sposobna vratiti se u seriju u kojoj su u subotu, realno govoreći, izgubili teško stečenu rezultatsku i mentalnu prednost.

Lakog put nije bilo, Mavsi su sinoć sebe kažnjavali za sve prošle poraze tako što su od prve sekunde beskompromisno napali reket protivnika, istovremeno igravši ubitačnu obranu usput uništivši LMA (šut 6-15) a time i osnovu napada Blazersa. Do kraja treće četvrtine Mavsi su ispucali samo pet trica, te se u jednom trenutku činilo da im je Cuban zaprijetio zamrzavanjem plaća ako krenu šutom rješavati tekmu.

Ključni ljudi sinoć pored Dirka, koji je predvodio juriše na koš ne forsirajući šut s poludistance, su bili Chandler i Marion. Marion je u pojedinim trenucima na oba kraja terena izgledao kao Matrix iz vremena Sunsa dok je Chandler od samog početka bio više uključen u napad što je navodno bila njegova ideja. Pored napadačkog učinka (14p), Tyson je pomeo Blazerse, posebno neprimjetnog Cambyja, u skoku ulovivši 20 komada od čega 14 u napadu, što je bilo više od cijele protivničke momčadi.

S druge strane, Blazersi su se još nekako držali do sredine treće četvrtine kada se Dallas konačno odvojio i tada su sve slabosti isplivale na površinu. LMA se cijelu seriju teško nosi s Chandlerom i Haywoodom na leđima, šutira ishitreno i kao da nema ideju kako doći u kvalitetnu napadačku poziciju. Kad je on ukočen, ostali kao da mu ne znaju priskočiti u pomoć, prostor im se sužuje i cijeli napad pati. Miller i Batum su odigrali korektno, ali premalo za prevagu, dok su ostali bili ispod razine. Gerald Wallace nenametljiv, Roy je probao nešto razigravati, a Matthews i Fernandez jednostavno nisu kalibar igrača koji može konstantno igrati kvalitetno u napadu. Posebno se to odnosi na potonjeg koji je po tko zna koji put dokazao da je s razlogom peti bek u NBA rotaciji.

Blazersi su sinoć izgubili seriju ne samo zbog poraza već i zbog nemoći da kapitaliziraju dar s neba stečen u subotu i prenesu ga dalje. Poglavito se to odnosi na trenutke kada su se jednostavno morali prilagoditi na drukčiju igru Mavsa, a nisu. Portland je 75% ove serije lošija momčad i Dallas bi veću u šestoj morao kapitalizirati prednost prije nego li krene nova runda dvojbi oko ove ekipe.

Sudeći po viđenom sinoć, Dallas se ponaša kao lagano iživcirana pobjednička ekipa i sve osim konačne pobjede bi bilo iznenađenje ravno povratku Portlanda sa -23 u četvrtoj utakmici.

THUNDER - NUGGETS, G 4

Russell Westbrook je budaletina. Ne budala. Nego baš budaletina. Talentiran do bola, moćan i brz kao superheroj, srca veličine Kine. Ali, s malim, malim mozgom. Doduše, to što je sinoć prokockao svaku šansu za pobjedu nije kraj svijeta - em su do šanse da pobjede i došli dobrim dijelom zbog njega, em i nije neka tragedija odigrati petu utakmicu. Mislim, mladi su, bolje da igraju nego da se odmaraju dok čekaju da Memphis dokrajči Spurse. Samo, protiv tog istog Memphisa, s ovakvom sklonošću krivim odlukama, imaju šanse kao i ispodobruca.com da po klikovima nadmaši ESPN.

Denver je sinoć istrčao spreman i napaljen, svih pet startera bili su na razini, a posebice treba istaknuti energiju i all-round učinak Nenea i Martina, možda i dva najbolja igrača Nuggetsa u seriji, koji su itekako zaradili nove ugovore (Nenea će netko preplatiti, ali bit će još zanimljivije vidjeti tko je spreman kockati se s Martinom koji izgleda i dalje ima sve potrebno da bude idealan treći visoki ekipe koja se bori za naslov). Usprkos tome, Thunder nije dozvolio nikakvo odvajanje. Iako nisu bili razigrani, a ni pretjerano voljni, banditi iz Oklahome imaju jedna ogroman plus na svojoj strani, ne samo u ovoj seriji već i ubuduće – Westbrook i Durant, dva najvažnija igrača, jednostavno nikada ne odustaju.

Ako su Perk i Ibaka i bili zbunjeni, KD i Westbrook nisu propuštali dati im do znanja da je vrijeme da se probude. Uporno napadajući, zabili su dovoljno da se mirno uđe u ritam utakmice koji bi se dalo opisati kao koš za koš. Ovaj put Nuggetsi nisu imali preveliku pomoć klupe, dok je B postava Oklahome, kao i tijekom cijele serije, uredno odradila svoj posao.

Denver stvarno nije loša momčad, bili su spremni za borbu, imaju gomilu igrača koji vas mogu dokrajčiti. I vrijeme je da se Thunderu prizna sva veličina onoga što su odradili u ovoj seriji. Malo je tko očekivao da će imati sve pod kontrolom, ali to im je uspijelo prije svega zbog tog karaktera dvoje lidera. Nije za odbaciti ni njihova kvaliteta, naravno, ali pristup je ono što ih razlikuje od gomile drugih. Još kada nauče razlikovati dobar šut od lošeg, gdje će im biti kraj.

Također, Thunder definitivno nije momčad od dva igrača. Perk donosi golu snagu pod koš, Ibaka ogroman potencijal koji je je u stanju preokrenuti susret, Sefolosha potrebnog vanjskog stopera. I onda ta klupa koja ima sve – aktivne visoke u Collisonu i Mohammadu, back-up playa koji drži sve pod kontrolom u Maynoru, dežurnog strijelca u Hardenu. Ovaj miks igrača sastavljen je školski, ima sve potrebno, nedostaje samo to iskustvo poraza koje će ih ojačati. I valjda učiniti malo pametnijima.

Uglavnom, u nastavku su imali odgovor na svaki izazov Denvera i Karla, do trenutka kada su na scenu stupile rezerve. Tada po prvi puta Nuggetsi odlaze na značajnu razliku, pa iako su Durant i Westbrook opet stvari doveli u ravnotežu, do kraja imali i one na početku spomenute šanse za pobjedu koje su zapucali (zašto, o zašto šutirati kada je tako očito da te nitko ne može zaustaviti kada kreneš na ulaz), izvući se još jednom bilo bi previše. Denver je stvarno zaslužio tu jednu pobjedu.

Galinari je imao sjajnu šutersku seriju, Felton je zabio slobodna, Nene je još jednom briljirao. Sada ih ionako čeka puno važniji posao – odlučiti što i kako dalje, koga zadržati, od koga se oprostiti uz J.R. Smitha (mislim da njega već čeka karta u jednom smjeru). S druge strane, ovu momčad Oklahome čeka bitka koja će biti teža od svih do sada. Ona sa samim sobom.

Da su sinoć samo tri puta umjesto isforsiranog šuta Durant i Westbrook odlučili izboriti slobodna ili odigrati nešto jedan s drugim (napad u završnici koji ih može odvesti u prednost, Durant na Lawsonu igra leđima na laktu, dobiva loptu, umjesto da se spusti niže, on je vraća Westbrooku - pomisli čovjek, super, sad će je ovaj vratit odmah nazad čim Durant uhvati poziciju bliže košu - a Westbrook naravno poteže nerezonsku tricu), sada su se mogli već pripremati za sljedeću rundu. Tako su prokleto talentirani, tako su prokleto srčani. Ali su ujedno i tako prokleto glupi. Valjda je i pamet dio toga iskustva kojega moraš steći s porazima.

18Apr/114

TIMMY! AND THE LORDS OF THE UNDERWORLD

Posted by ispdcom

Kad sam jučer pun dojmova nakon prve playoff večeri napisao osvrt, palo mi je na pamet kako bi cool bilo kada bi život bio takav da čovjek može svaki dan pogledati sve utakmice i napisati nešto o tome iskustvu. Naravno, jasno mi je bilo da će izvesti nešto slično biti nemoguće, ali u dogovoru sa Sickreom i Birdeom ispodobruca će ipak pokušati donijeti barem crticu o svakoj odigranoj utakmici.

O prva dva sinoćnja dvoboja tako danas donosimo Sickreove i moje dojmove, a za preostala dva pobrinuo se Emir. Obzirom da mi se ovo klanje između Knicksa i Celticsa uopće ne gleda, jedva čekam odgledati Thunder i Nuggetse pa da puknem neki komentar. Svi vi koji ste uhvatili dio akcije i smatrate da smo zaboravili napomenuti nešto bitno komentirajte, jer cilj nam je na kraju imati solidan dokument jednog playoffa koji po prvim događanjima obećava biti jedan od najboljih u dugo, dugo vremena.

Spurs - Grizzlies, G1

Bez Ginobilia Spursi jednostavno nemaju istu razinu kreacije u napadu, to je sinoć postalo bolno jasno. Neal i Hill su napadali, ali nisu pomagali ostatku momčadi, dok je Parker pokleknuo pod teretom organizacije igre na svojim leđima, u čemu mu Manu inače itekako pomaže, ali i pred čvrstom obranom Conleya, koji je uz Ronda valjda jedini play lige u stanju pratiti sve ove brzance koji mu se nađu s druge strane. Njegovo kretanje kroz blokove čista je poezija igre, Mike možda u napadu nije ništa više od solidnog organizatora i šutera, ali kretanjem u obrani zaslužuje igrati NBA playoff kao lider jedne momčadi.

Ta vanjska obrana Grizzliesa i sinoć je briljirala, Allen i Young mlatili su sve okolo sebe, krali lopte i bili na svakom šutu, ali pobjedu su ipak donijeli igrači pod košem. Spursi sa Bonnerom ne mogu braniti Randolpha i Gasola, a Bonner im je neophodan u napadu, kao što se pokazalo na kraju kada im je zamalo donio pobjedu s one dvije trice. Doduše, nije da bilo koja kombinacija visokih Spursa može zaustaviti Zacha i sjajnog brata Gasola (koji je na jednu večer ostavio dojam velikog brata ako uzmemo u obzir očajnu Pauovu partiju), ali u stanju su ih udvajati jer ovaj Memphis muku muči sa šutom.

Sinoć ih je spasio Mayo, koji je ulaskom u igru donio tu toliko potrebnu dozu vanjskog šuta koja je pomogla da se reket ne zgusne, ali očito je taj segment igre najveća prepreka budućim uspjesima ove ekipe. Allen, Young, pa i Conley, daleko su od pouzdanih šutera, te bez Mayova i Battierova učinka ne mogu računati na dovoljan broj koševa iz vana. I njie samo trica u pitanju, Memphisov najbolji strijelac s poudistance je Randolph, a pokazali su da čak ni slobodna bacanja ne mogu zabiti u dovoljnom omjeru. Opet, dok god su Spursi bez Ginobilia, ta drvenost Memphisa neće biti presudna.

Za kraj da istaknemo još dvije stvari. Prvo, ovom pobjedom, prvom u povijesti franšize u playoffu, Memphis je dobio na samopouzdanju samo tako, što će njihov bedem pod košem učiniti još čvršćim. Drugo, kada gledaš brojke vidiš da je Duncan odigrao još jednu solidnu utakmicu, ali brojke ne govore o tome koliko je taj čovjek iz sebe izvukao energije ne bi li nekako pokrenuo momčad. Na žalost, na kraju sva ona zakucavanja, ulazi i borbenost nisu bili dovoljni jer Randolph i Gasol su se pokazali dostojnim protivnicima. Oba su definitivno zaslužila nove ugovore.

Lakers - Hornets, G1

Phil Jackson je odlučio nositi različiti prsten za svaku utakmicu playoffa. Nastavi li LA igrati kao da i dalje traje završnica regularne sezone, neće stići pokazati ni one zarađene u Chicagu. Lakersi su, blago rečeno, odigrali kriminalno, praktički se osim Kobea i Artesta nitko nije pojavio na utakmici. Gasola su Hornetsi otjerali od obruča, a kasnije je bilo kasno, kada je i imao šansu za nešto odigrati, Kobe ga je ignorirao. Ovaj put mu na tome nemamo što zamjeriti - iako ni njegove brojke nisu bajne, činjenica je kako ovih 26 lopti što ih je uzeo sinoć vjerovatno nitko drugi ne bi pametnije iskoristio.

Gasol je bio anemičan i nadigran, Odom potpuno nezainteresiran, a čak je i Bynum, usprkos solidnom skakačkom učinku, toliko plivao u obrani i napadu da je izgledao kao da ga netko kontrolira daljinskim, a ne kao košarkaški centar. Uostalom, koliko su Lakersi neozbiljno pristupili ovoj utakmici govori i podatak da su dali minute nekakvom Johnsonu koji im se priključio prije par dana. Svaka čast čovjeku na trudu, ali ne kužimo o čemu se ovdje radi. Kao da Phil šalje poruku momčadi, kao da suigrači šalju poruku Kobeu, a onda na kraju on sve njih skupa šalje u jedno lijepo mjesto.

Nego, na stranu Lakersi koji nisu ni zaslužili da im se posveti pažnja. Paul je odigrao fantastičnu utakmicu, odradio je školu košarke i prezentirao možda najbolju playmakersku partiju sezone. Koristio je svaki mismatch, zabijao preko centara Lakersa kao da ih nema, što mu je inače kroz regularnu sezonu bio problem, a neki potezi, posebice ono vaterpolsko dodavanje u drugoj četvrtini, remek-djela su koordinacije ruke i oka. Šteta što se na kraju ozljedio drugi junak večeri, centar Gray, koji je pristupom i igrom ostavio u prašini all-star konkurenciju.

Svaka čast i treneru Williamsu koji je sjajno vodio utakmicu, praktički ni u jednom trenutku ne dozvolivši momčadi da se opusti. Hornetsi su dali svoj maksimum, tri izgubljene lopte i 50% šuta stvarno su podatci za respekt, i sada je red na Lakersima. Sve osim razbijanja u sljedećoj dokaz je da ova momčad više možda i nema onaj žar potreban da se ode do kraja. Protiv momčadi koju vodi CP3 jednostavno nema opuštanja i igranja pod ručnom - ako ne daš maksimum, tip je u stanju iskoristiti svaku tvoju slabost.

Celtics - Knicks, G1

Na kraju je Ray Allen zabio tu odlučujuću tricu, Rondo bio na rubu triple-doublea, a Pierce i Garnett imali solidan učinak, ali pobjedu Celticsima je donio Jermaine O'Neal. Suludo zvuči, ali čovjek kao da je u poluvremenu dobio nova koljena - početak treće četvrtine obilježio je besprijekornim šutem, skokovima u napadu i bananama. Tada su Celticsi smanjili prednost Knicksa, počeli kontrolirati utakmicu i na kraj je riješiti u trenutcima za koje Ray živi.

Kod D'Antonija nas više ne bi smjelo ništa iznenaditi, ali je potpuno nevjerojatno da mu se parketom motao Jeffries nakon što je Turiaf odigrao sjajno na početku utakmice. Na kraju je Francuz završio sa samo 29 minuta, a dojam je da bi New York prošao bolje da je igrao više. Ignoriranje Stoudemirea iako je zabijao kako je htio za posebnu je priču, ostavimo to medijima u New Yorku (zabio duplo više od Carmela, a potrošili su jednaki broj lopti).

Knicksi su pokazali kako će se igrati protiv Celticsa – pusti Ronda da puca s poludistance. Ako te Boston ima dobiti na takav način, neka te dobije. Puno je važnije da se Celticsima zatvori tranzicija i u tome je New York dobar dio utakmice uspijevao. Međutim, s napadačke strane imali su tu crnu rupu u trećoj četvrtini u kojoj Carmelo nije mogao pogoditi ništa i to ih je koštalo pobjede.

Zanimljiv podataka koji bi mogao utjecati na tijek serije je činjenica kako je Anthony Carter solidno čuvao Allena te bi mogao dobiti više minuta od očekivanog, prije svih kao alternativa Douglasu koji ne može ništa drugo nego eventualno zabiti neku ludu tricu. Također, zanimljivo bi bilo čuti razlog zašto je D'Antoni na klupi zaboravio Landry Fieldsa koji iza sebe ima sezonu u kojoj je dokazao da može biti od koristi.

Znamo da Garnett usprkos trudu očito ne može čuvati Amarea kada ovoga krene, znamo da Carmelo može puno bolje, a pitanje je što će biti s Billupsom, odnosno hoće li mu ozljeda dopustiti da igra drugu utakmicu. Uglavnom, Knicksi se očito neće tako lako predati.

Sa strane Celticsa sve i dalje isto, osim tog nenadanog učinka Jermainea. S klupe ništa – Delonte se pokazao u jednoj akciji, Green niti u jednoj, a i Big Baby se izgubio. Green se doduše nešto trudio protiv Mela u obrani, ali više je tu bilo na Melu nego na Greenu.

Sve u svemu, ukoliko New York nastavi s ovakvom igrom na Rondu i ovaj to ne iskoristi, ako im uspije usporiti Allena i Piercea, onda imaju šanse za dobiti poneku utakmicu. Jermaine teško da se opet može od nikuda pojaviti kao spasitelj. Uglavnom, Boston će ovu seriju dobiti, ali puno teže nego je itko zamišljao.

Thunder - Nuggets, G1

Kada gledaš Denver, cijelo vrijeme se pitaš kada će u igru ući njihov prvi igrač. Potpuno suluda momčad koja trpa sa svih strana, ali koja dopušta i da im se trpa. Onda se na kraju samo postavi pitanje tko će na kraju zadnji da utrpa. Kada su s druge strane Durant i Westbrook, onda su sve šanse da će ipak Nuggetsi biti ti kojima će biti utrpano.

Oklahoma je odigrala ovu utakmicu kao i više-manje cijelu sezonu. Two men game u kojoj Kevin i Russell uzimaju sve što se uzeti može s time da imaju sreće da su ih s druge strane u dobrom dijelu utakmice čuvali fizički inferiorniji Ty Lawson i Danilo Gallinari. Da Denver ima neke druge opcije za poslati na njih (šteta šta je Afflalo ozljeđen), onda dvojac Thundera vjerojatno ne bi imao ovako strašan postotak šuta (Durant je pucao 13-22, a Westbrook 12-23) pa bi se i utakmica mogla drugačije razviti.

U ovom prvom susretu potvrđeno je da bi ovo mogla biti duga serija, meni osobno je teško zamisliti da netko može pobjediti u gostima. Istina, Durant i Westbrook dva su najbolja igrača na parketu, ali ako i ubuduće budu igrali sami protiv svih, onda taj podatak ne znači previše. Doduše, to ih još ostavlja u poziciji favorita protiv Denvera, ali za nešto više? Ni slučajno.

Jer, ako se slažemo da ne može Miami do kraja sa samo tri igrača, onda je logično da ne može ni Thunder sa samo dva. Sad, jedina razlika je što Miami stvarno nema nego tri igrača, dok Oklahoma ima više od dvojice, ali ih ne koristi. Ibaka je strašan u obrani, Sefalosha je stoper na svoj način, ali tko je od njih koristan u napadu? Očajnu Hardenovu večer sinoć je tako nadoknadio Maynor, ali više zato jer je netko i u drugoj postavi morao zabiti nešto.

Ključ za Denver mogao bi biti Nene, koji je sinoć razbio Perkinsa i priče po kojima ovaj sam po sebi donosi čvrstinu pod košem. Očito sve one batine koje mu je Perk udijelio u zadnja dva dvoboja regularne sezone nisu čovjeka otjerala od koša, već upravo suprotno. Nene je ulazio kako je htio, zakucavao i s desnom i s lijevom rukom, solidno kontrolirao obrambeni skok i bio prvi igrač svoje momčadi. Kada se primio za koljeno, George Karl je vjerojatno bio na rubu plača, ali se Brazilac ipak vratio. Biti će zanimljivo vidjeti može li Nene odigrati ovako do kraja serije. On i Kenyon Martin, koji je uz sve ostalo i dosta dobro razigravao momčad, čine Denver kompletnom momčadi.

Pitanje je samo da li je sve to dovoljno ako se barem malo ne zaustave, odnosno barem uspore, Durant i Westbrook.

7Mar/1113

THE FRS RANKINGS, PART TWO

Posted by Gee_Spot

KVAZI-IZAZIVAČI

05. SPURS

Jedan veliki trener, i ne, ne radi se o Ericu Spoelstri, jednom davno je rekao kako iz pobjede možemo naučiti redak, a iz poraza knjigu. I to je otprilike priča ove sezone Spursa. Imaju daleko najbolji omjer u ligi, ne gube utakmice od slabijih protivnika, igraju regularnu sezonu u rijetko viđenoj konstanti forme (posebice šuterske). S druge strane, porazi koje se pretrpili bili su posebno bolni. New Orleans ih pregazi lakoćom kad god poželi, a protiv Dallasa, Orlanda, Bostona i sada Lakersa praktički nisu ni bili u igri nijednom tijekom susreta.

Što nas dovodi do jednostavnog zaključka – San Antonio je momčad stvorena za regularnu sezonu. Ozbiljne playoff momčadi jednostavno ne gube takvom lakoćom od protivnika iz iste klase. A upravo susreti s takvim protivnicima jasno ukazuju na to da su Spursi ipak za klasu ispod, ako se uopće nešto tako može reći za momčad koja skuplja pobjede ovim tempom.

Drug Sickre je već nakon nekoliko utakmica složio konstrukciju koja i nakon tri četvrtine sezone drži vodu – Spursi su postali potpuna inverzija samih sebe. Godinama su maltretirali Sunse i Mavse u playoffu, igrajući regularnu sezonu taman toliko koliko je potrebno, čuvajući se za playoff. Danas su oni ti Mavsi i Sunsi, momčadi koje gaze u regularnom dijelu nadajući se da će prednost domaćeg terena, samouvjerenost koja dolazi s pobjedama i uigranost biti onaj potrebni plus u doigravanju.

Nažalost, to se neće dogoditi. Previše dugo smo gledali ovakve momčadi koje igraju lijepu košarku, koje su na izgled sjajne, kako padaju u momentima kada odlučuju fundamenti NBA igre - tko je u stanju sebi lakše kreirati šut i tko je u stanju kvalitetnije omesti protivnika u istoj radnji.

Spursi su kao prvo manjkavi na razini talenta. Sjajni Popov sistem i profesionalnost ovih igrača omogućuju im da učinkovitošću nadoknade manjak individualnog talenta, ali kao što su pokazali susreti s vrhunskim obranama, ta taktika pali do određene mjere. Ginobili je fantastičan, ali nakon njega i Parkera Spursi nemaju trećeg igrača. Tim Duncan danas nije ništa više od solidnog igrača zadatka i to je onaj ključni moment ove sezone, njegov pad pod teretom godina.

Kao drugo, nisu u stanju igrom kroz post olakšati vanjskim igračima. Koševe iz reketa zabijaju prvenstveno na račun volje, tu su i Duncan i Blair izuzetni, ali osim toga nemaju ništa. Nemaju igrača koji može odigrati leđima, nemaju igrača koji može napasti, čak nemaju ni visokog koji može razvući reket. Ako stavimo na stranu Bonnera koji je apsolutni freak, najbolji tricaš lige zarobljen u tijelu bijelog balvana, jedino je dobri stari Dyce donekle onaj klasični visoki koji može pomoći u skoku i obrani i usput još nešto pogoditi s poludistance. Sve se dakle vrti oko slash 'n' kick igre Manua i Tonya, sjajne realizacije i neprestanog kretanja.

Dakle, niti je taj napad tako sjajan kako se čini onih večeri kada zabijaju iz vana s preko 50 %, niti je obrana toliko moćna (opet su problem visoki igrači, odnosno njihov nedostatak – Spursi ne mogu braniti rasnog centra, mislim jedan Bynum je protiv njih izgledao kao križanac Chamberlaina i Russella). Tko živi od šuta, umire od šuta. I to je jedina istina, pogotovo ako nemaš vrhunski skok ili top 5 obranu na koju se možeš osloniti.

06. HEAT

Neopisiv je užitak pratiti ovu sezonu, a najvećim dijelom za to su zaslužni upravo momci iz Miamia. Liga je krcata talentom, imamo više sjajnih momčadi nego se itko mogao nadati, ali najveći začin svega su porazi samoproglašenih veličina, trojice momaka koji su toliko dugo slušali hvalospjeve da im nije jasno kako to da je život odjednom postao ovako težak i gorak.

Što je najblesavije od svega, objašnjenje je tako jednostavno, samo što ga oni nisu u stanju jasno vidjeti zasljepljeni vlastitim lažnim sjajem. Da nisu takve egoistične rock zvijezde koje vjeruju u vlastitu besmrtnost i nepogrešivost, Bron, Dwyane i CB bi vrlo brzo shvatili da jednostavno nemaju dovoljno talenta kao momčad.

Jebiga, znam da im to neće biti lako prihvatiti pošto vjeruju da svaki od njih vrijedi barem za trojicu, ali činjenica je kako danas bez četiri klase nemaš što tražiti na vrhu. Njih je samo troje, a nemaju čak ni poštene igrače zadatka uokolo. Sve što im treba da osvoje naslov idućih 6 sezona u nizu su jedan Perkins ili Chandler pod košem te jedan Jason Kidd ili Chauncey Billups na playu. Kvragu, sumnjam da bi imali išta protiv Kirka Hinricha ili Jameera Nelsona, bitno da gađa tricu s oko 40% i da je u stanju odigrati solidno na svojoj poziciji na obje strane terena. Takav balans omogučio bi im da budu stvarna Velika Trojka i da se nekako suprostave Velikim Četvorkama Bostona i LA-a.

Ovako, tko im može zamjeriti? Pod košem im se šeta tko želi, nemaju igrača koji je u stanju napraviti grubi faul, potući se, vikati. Uz tako otvoreni reket koji se uvijek da eksploatirati, drugi ogromni minus im je nedostatak šutera. Mike Millera su ozljede totalno izneredile, James Jones je toliko jednodimenzionalan igrač da ga se ne vidi na terenu ako ga gledaš u profilu, tip bi morao gađati valjda 80% da nekako nadoknadi sve one druge aspekte igre u kojima ne sudjeluje, a Mario Chalmers jednostavno nije NBA igrač.

Mike Bibby je stoga pojačanje, njegov šut je plus, njegovo iskustvo i košarkaški IQ također, ali obzirom na njegovu nepostojeću igru u obrani koju ne mogu sakriti zato što nemaju zatvoren reket, to pojačanje teško da se može osjetiti ove sezone, odnosno dok god ne nabave nekoga s pulsom za gurnuti ga pod koš.

Zato i uživam ovoliko u svemu ovome što se događa, jer je košarka još jednom odnijela pobjedu. Jer igraju 5 igrača po 48 minuta i svaka lopta je važna. Svaka rotacija, svaka sekunda. Trojica jednostavno nisu dovoljna, ne u kontekstu lige krcate sjajnim momčadima.

Stoga je važno samo izdržati. Mislim, nije da sva trojica nisu navikla na poraze u playoffu - ako maknemo Wadeov naslov njihove karijere nisu ništa drugo nego gomile razočaranja. Treba ostati hladne glave i čekati da se ovaj roster nekako poboljša ili da barem bude zdrav (iako ih ne Haslem ni zdravi Miller ne bi kompletiratili, zasigurno bi im donijeli barem nekoliko pobjeda više u ovim derbi utakmicama). Jer fizičke prednosti koje imaju i razina talenta koju posjeduje svaki od njih troje uvijek će omogućiti da kreiraju prilike za koš i da smetaju protivniku, odnosno omogučit će im iznadprosječni napad i obranu.

Međutim, tu se javlja i jedan drugi moment. Da li je ova momčad u stanju čekati? Jer, sve ovo što smo gledali ovih dana, u ovom nizu poraza, govori nam da se radi o psihički labilnoj skupini ljudi koji ne vjeruju ni sami sebi, a kamoli jedan drugome. Dok Wade još možda i zna nešto o čvrstoći, LBJ i Bosh su svoje karijere uglavnom proveli pucajući u ključnim trenutcima. To je uvijek bio lakši izlaz nego prihvatiti da ti treba pomoć. Ono, okriviš situaciju, pukneš i ideš dalje. Samo što sada uzmaka nema.

Zajedništvo i kemija javljaju se kroz utakmice. Bullsi su ove sezone dodali 8 novih igrača, ali su kroz utakmice, kroz pobjede i poraze, postali klapa koja je spremna poginuti zajedno. Nije na odmet ni to što ih vode tako jednostavni i bistri momci kao što su Rose i Noah, dvojac potpuno neopterećen egom, koncentriran samo na pobjeđivanje.

Miamieva jezgra pak ima kemiju van terena koju su pokušali prenijeti na parket. Nisu bili svjesni da NBA nije Olimpijada ili SP, gdje imaš Carmela da zabije zadnji šut, Dwighta pod košem, Paula ili Derona na playu te igraš protiv uglavnom ekipa koje su na sveučilišnoj razini. Očito je da nisu računali na to da su odnosi izvan košarke, na tulumima i rekreativnim okupljanjima, nešto sasvim drugo od onih koji nastaju u svlačionici.

Tako da ova momčad trenutno jednostavno nema karakter. Ona praktički i nije momčad, jer još nema izgrađen identitet. Simmons koristi izraz Tajna, kako bi opisao momčadi koje su shvatile što je sve potrebno za biti na vrhu. Znati Tajnu znači znati da je momčad iznad svega, da su svi jednako važni, da svaki pojedinac ima svoju ulogu bez koje se jednostavno ne može.

Karakter koji je Miami za sada pokazao uglavnom se vidi na papiru. Igrači su se odrekli nešto novca, a znali su da se odriču i dijela slave. To su sve pozitivne stvari. Spoelstra je sjajan kada treba pričati. Govori samo prave stvari. Samo, na terenu se ništa od te pozitivnosti ne vidi. Svi igraju kao i do sada, samo što imaju manje loptu u rukama te su iz toga razloga manje učinkoviti. Najluđe od svega, zamijeni Wadea Rayom Allenom ili Jamesa Pierceom i imaš bolju momčad. Zašto? Pa samo zato što su ova dvojica nadmoćni šuteri, a to je upravo taj segment igre koji im nedostaje. Mislim, što ti vrijedi izboriti poziciju za šut lakoćom kada ga ne možeš zabiti?

Kada gledaš Boston ili Dallas, pa čak i Spurse, vidiš momčad koja se igra košarke. Vidiš igrače koji se kreću, dodaju, izgledaju kao da uvijek znaju gdje trebaju biti. Kada gledaš Heat, gledaš igrače koji se bolno trude igrati, a uglavnom se međusobno sudaraju. Njihova igra ne izvire iz njih, ona ne teče, ona je u stalnom grču jer sve što vrte oni vrte ne zato što vjeruju u to što rade, već da bi mehanički odradili radnje za koje pretpostavljaju da ih čine ekipom.

Ono, ako je jedan Kobe postao timski igrač, mogu to i ova trojica. Samo trebaju naučiti biti korektiv jedan drugome, a ne smetnja. I ja bih još dodao da im na odmet ne bi bio i trener koji zna što radi. Spolestra može govoriti što hoće, ali govor tijela odaje čovjeka koji nema rješenje. Znoji se i radi grimase kao Flip Saunders, zove minute odmora bez rezona, rotira igrače bez smisla. Lovi u mutnome.

Sigurno da ovako labilni igrači koji trebaju podršku i podsjetnik da su muškarci, ne mogu iz njegovih postupaka dobiti sigurnost. Spoelstra možda zna sve o košarci, ali nije psiholog. Odnosno, koristi se jeftinom popularnom psihologijom, dok ovoj momčadi treba dobar stari tiranin poput Rileya koji će joj nešto i pokazati. A da ne govorim da momčad vodi kao aristokraciju, s tim stalnim izolacijama za Jamesa u zadnjim sekundama, umjesto da je vodi kao meritokraciju, da pravo na zadnji šut ima jedan Wade koji je to zaslužio svime što je do sada napravio u karijeri ili čak i jedan Bosh koji ima mekšu ruku od Jamesa.

Nedostatak talenta riješit će se vremenom, ali nedostatak karaktera, smislene igre i vlastite filozofije neće, jer sve to treba graditi. Spoelstra mi jednostavno dijeluje kao netko tko to nije u stanju, vječni pomoćnik koji je dovoljno inteligentan da zna kako bi trebalo voditi momčad, ali koji jednostavno u sebi nema onu karizmu koja će tu teoriju iznijeti na površinu.

07. MAGIC

Većina trenera u NBA je smetnja, ali Van Gundy je primjer manjine koji svoju momčad čini boljom. Može vam ići na živce njegova teatralnost, ali praksa sve govori – Magic je u borbi za sam vrh iako su opet promijenili glavne pomoćnike Howardu, ovaj put usred sezone. Obrana je uvijek pouzdana, čak i uz toliku hrpu igrača u rotaciji koje teško možemo nazvati kvalitetnima u tom segmentu igre. Da ne govorim da je upravo on najzaslužniji za procvat dva sjajna igrača zadatka kakvi su Anderson i Redick, koji bi u rukama nekoga drugoga danas možda bili čak i van lige.

Ono gdje naravno ni Van Gundy ne može ništa je razina napadačkog talenta. Iako je Howard danas stvarno vrhunska opcija u postu, oko njega nema igrača sposobnog kreirati napad za sebe ili ostale na razini barem graničnog all-star igrača. Gomila je solidnih košarkaša na rosteru, ali kad upravo igrači zadatka poput Andersona i Redicka zasjenjuju sve te mnogobrojne druge i treće opcije, sve postaje jasno. Dwight i Stan trebaju pomoć, puno, puno više nego je treba Heat. Ono što je kod njih sjajno je to što nikada nećete ćuti da plaču nad svojom sudbinom. Bar ne nakon utakmice.

Uglavnom, prošlo je dovoljno vremena i sada sa sigurnošću možemo reći da je i zadnji mega-trade Otisa Smitha bio potpuni promašaj. Richardson i Turkoglu su prosjećni igrači, nikako ne legitimna druga i treća opcija. A bez toga se nemaš čemu nadati. Arenas je pokojni, a o mrtvima sve najbolje, uz napomenu da će njegov i Hedin ugovor visiti kao uteg oko vrata ovoj momčadi godinama. Imati temelj poput Howarda i onda ga nadograditi takvim klimavim zidovima ne može se nazvati pametnim poslovnim potezom. S druge strane, ni ulazak među 8 najboljih momčadi nije tragedija. Ali tragedija je što svi putokazi upućuju da budućnost ne donosi nikakva poboljšanja.

08. THUNDER

Dovođenje Perkinsa jedan propustan reket barem na pola utakmice pretvara u minsko polje što je apsolutni korak naprijed. Dovoljan za konačni pomak među velike dečke, iako ostatak njihove igre i dalje ostaje pod velikim upitnikom. Sam Presti je složio idealnu momčad, s dva rasna all-star igrača koji mogu sve na terenu, uz potencijalnu treću i četvrtu opciju u Ibaki i Hardenu. Okružio ih je s gomilom korisnih igrača zadatka. Potencijal dvojca Perkins-Ibaka u obrani je strašan, ali napad će postati vrhunski onoga trenutka kada i ako se Ibaka nametne kao legitimna opcija.

Pitanje je samo hoće li ova momčad znati to iskoristiti. Jer, ako smo išta do sada naučili od Thundera, to je činjenica da imaju jedan od najmanje učinkovitih napada u ligi. Zabijaju dovoljno, ali za razliku od ovih momčadi ispred njih, rade to na pogrešan način. Nije problem u tome što Westbrook i Durant jednostavno šutiraju previše, iako je i to kontraproduktivno jer se kosi s postulatima pobjedničke košarke po kojima svaki igrač mora imati ulogu na oba kraja terena (bit će zanimljivo vidjeti hoće li Brooks uvesti pravilo Doca Riversa koji je uredno izvlačio Perkinsa iz reketa kako bi ovaj prebacio loptu s jednog krila na drugo, a sve pod motom da u svakom napadu svaki igrač mora dodirnuti loptu), već u tome što uzimaju loše šuteve.

Istina je, obojica su toliko fizički dominantni da su u stanju zabijati i bez ikakve pomoći, ali za postati elitna momčad trebat će ponekad odigrati i akciju. Recimo neku u kojoj će Durant dobiti loptu u čistoj situaciji ili neku u kojoj će Westbrook zavrnuti loptu otvorenom suigraču umjesto da se probija kroz zid.

Uglavnom, Presti je napravio sve što je trebao, okupio je momčad strašnog potencijala u svim segmentima igre. Pojedinačni razvoj igrača i stvaranje identiteta sljedeći je korak, a za njega će odgovornost morati preuzeti trener i njegovi pomoćnici te igrači sami. Kao i ekipi okupljenoj u Miamiu, i ovim momcima košarka je jednostavna, ali dok ne shvate da treba poštovati neka pravila, igrati zajedno u oba smjera ostat će tek neiskorišten potencijal. Strašan potencijal, ali neiskorišten.