ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

23Jan/133

THE BENCHES

Posted by Gee_Spot

Tko ima najbolju klupu u ligi? Pretpostavljam da se odgovori većine fanova ne bi pretjerano razlikovali jer već i površni pogled na osnovnu statistiku jasno ukazuje kako Clippersi dobar dio ovogodišnjih uspjeha, pa tako i napretka, duguju upravo igri klupe, a tu su uvijek i dežurni krivci poput Spursa, Nuggetsa, Jazza i Bucksa koji su nas zadnjih godina navikli na filozofiju igre u kojoj se rezultati dobrim dijelom oslanjaju na sposobnost drugih postava da naprave značajnu razliku. Također, kad bi birali najgore, mislim da bi malo tko izostavio Blazerse, a svakako bi se spomenuli i Bullsi koji su se zbog uštede odrekli jedne od najboljih drugih petorki zadnjih 10 godina (a možda i ikada).

Stoga, zašto jednostavno ne bi izračunali koliki je stvarno određeni učinak pojedine klupe na rezultate momčadi? Poslužimo se pri tome jednostavnim sistemom koji će u obzir uzeti dva faktora:

- minutažu, odnosno postotak provedenog vremena na parketu u odnosu na startere

- učinak, odnosno doprinos u box-score statističkim kategorijama, kao i +/- pokazatelje

Ovo prvo izračunao sam tako što sam od svih odigranih minuta ove sezone odvojio one koje otpadaju na startere i igrače koji nisu startali, bez obzira radi li se o nekome tko ima stalnu rolu ili je korišten u obje situacije. Kako bi se riješili viška podataka, u obzir nisam uzeo igrače koji igraju manje od 15 minuta u prosjeku, odnosno one koji u nešto većoj roli nisu skupili 500 minuta zbog ozljede ili promjene konteksta u momčadi.

Drugi faktor sam jednostavno izračunao izdvojivši učinak odabranih minuta (dakle, bez onih koji nisu udovoljili parametru minutaže) iz ukupnih ostvarenih brojki momčadi, uz +/- kretanja kao oslonac kako bi loše momčadi, koje po defaultu puno više miksaju zato što nemaju kvalitetne startere, izgubile dio vrijednosti. Naime, nagraditi Bobcatse, Cavse ili Wizardse zato što im igrači s klupe gomilaju statistiku i minute nema smisla jer pri tome i dalje ostvaruju negativan +/- učinak i primaju više nego zabijaju. Poanta kvalitetne klupe je da vas ili izbaci u prednost ili je održi, a ne da samo podebljava minus.

Kad smo odredili poredak po prvom i drugom faktoru, završni potez je bio jednostavno podijeliti bodove po poretku i dobiti klupe poredane od 1 do 30. Rezultati koji slijede očekivani su i pogled na njih pokazuje da formula nije loša, ali još je važnije da, kao i u slučaju standardnih tjednih rankinga, obratite pažnju na bodove, jer oni ukazuju pravu snagu određen klupe puno više nego sam poredak. U biti, ono što želim reći je da bi obzirom na učinak Blazersi bili pošteno prezentirani tek kada bi ih rangirali kao 36. od 30.

1. CLIPPERS (1180)

Obzirom na ogromne role koje igraju i fantastične brojke koje ostvaruju Bledsoe, Crawford i Barnes, uz sve solidniju podršku Odoma, ovakav plasman Clippersa nije nikakvo iznenađenje. Kampanja "Crawforda na all-star utakmicu" vjerojatno neće rezultirati izborom, ali zato dotičnome ne bi trebala ginuti nova titula šestog igrača godine (prvu je osvojio prije tri sezone kao član Hawksa, a zanimljivo je istaknuti kako uz njega Clippersi imaju još jednog vlasnika ove nagrade - Odom ju je osvojio prije dvije godine).

Ukratko, Clippersi su ono što su prošle sezone bili Spursi, momčad koja se kotrlja kroz regularni dio sezone na leđima duboke rotacije (i to usprkos ozljedama Hilla i Billupsa) - razlika između njihovog učinak i onog drugoplasiranih Bucksa jednaka je razlici između Bucksa i momčadi na broju 20 (takva dominacija objašnjava dobar dio njihovog uspjeha), čemu doprinosi i poprilična minutaža (samo Wizardsi troše klupu više od Vinniea Del Negra, ali to je donekle za momčadi za dna koje su u stalnoj potrazi za raspoloženim opcijama uobičajeno). Naravno, sve to skupa nema nikakve veze s uspjesima (pa tako i neuspjesima) u playoffu, ali, ako ništa drugo, barem će pomoći udarnim igračima da se odmore i da dočekaju najvažniji dio sezone spremni.

2. BUCKS (1080)

Druga postava je srce ove momčadi, a Mike Dunleavy je srce druge postave. Kada oni funkcioniraju, funkcioniraju i Bucksi. Iako se tijekom sezone rotacija neprestano mijenjala, važnost klupe nije nestala. Dok su uz Udriha i Dunleavya igrali Udoh i Sanders bili su nešto moćniji obrambeno, a onog trenutka kada je Skiles zamijenio uloge Sandersu i Ilyasovi, poludili su napadački. Trenutno trener Boylan uz vanjski dvojac koristi obrambenog asa Udoha i rookiea Hensona, uz dodatak dobrog starog all-round asa Danielsa koji zakružuju jednu od rijetkih rotacija od 10 igrača u ligi. Istina je da Bucksi, a to vrijedi posebice za igrače unutarnje linije, imaju previše jednako osrednjih opcija što je možda i glavni razlog ovakve izjednačenosti klupe i startera, ali to je manje bitno pored ovakve učinkovitosti (odmah su iza Clippersa po pozitivnom doprinosu klupe).

2. SPURS (1080)

Nije ovo dominantna klupa kao lani, što se možda najbolje vidi iz povećane količine minuta koju igraju starteri, ali i dalje imaju izuzetan omjer minutaže i učinka. Naravno, sve se i dalje vrti oko Ginobilia koji bi, da je u stanju ostati zdrav, danas zasigurno bio u užoj konkurenciji za šestog igrača godine. Matt Bonner više nije toliko važan dio rotacije, ali zato je itekako bitan postao Boris Diaw koji očekivano briljira u paru s Ginobiliem. Nemaju rasnu zamjenu za Parkera, ali Neal je itekako dobra combo opcija čije kreatorske mane ne dolaze do izražaja kada ga stavite uz Manua i Diawa. Jasno, klupa bi bila još bolja da je Splitter pod košem i da imaju nekoga tko je u stanju čuvati obruč, ali Pop je u ovom trenutku svjestan problema u obrani i toga da mu je Splitter potreban u startnoj postavi kao dodatni skakač.

4. RAPTORS (1040)

Kada su zdravi imaju zaista izuzetnu klupu. Ok, istina je kako njenu vrijednost dobrim dijelom povećava (ili smanjuje ako želite gledati ukupnu sliku) činjenica da među starterima nemaju prave klase, ali Raptorsi imaju kandidata za najboljeg back-up playa u ligi (svejedno da li se radi o Calderonu ili Lowryu), kao i za najboljeg trećeg visokog (svejedno radi li se o Johnsonu ili Davisu). Uostalom, činjenica da igraju sve bolje što im se ozljeđuje više "startera" poput Bargnania i Valanciunasa sve govori, zar ne. Također, ne treba zanemariti odličan 3&D učinak Alana Andersona koji je dobrim dijelom sakrio zdravstvene probleme Fieldsa i rookie nervozu Rossa.

5. MAVS (960)

Pogled na učinak klupe daje za pravu Carlisleu za sva ona poigravanja s rotacijom. Mavsi su treći po količini minuta potrošenih na klupu, ali i peti po onome što su dobili zauzvrat, što je omjer koji govori da je Carlisle ipak svo ovo vrijeme znao što radi. Uz trenerove zahvate koji su zaslužni za dobar dio dobiti, ključni čovjek za sada je Vince Carter (iako ima najslabije brojke u zadnje tri sezone, Vince je i dalje iznadprosječan šesti igrač), a i Elton Brand igra sve bolje i bolje kao treći visoki.

6. WARRIORS (880)

Za dlaku su ispali iz top 5, što znači da možemo sa sigurnošću tvrditi da bi bili još bolje plasirani da se nije ozlijedio Brandon Rush. Svi koji su podcijenili njihov ovoljetni ulov jer je uključivao potpisivanje tri igrača za klupu sada su dobili potvrdu o kako se važnim potezima radilo - iako košarku igra petorka, važnost rotacije od 1 do 8 nije ništa manje bitna. Gotovo sav učinak i većina minuta otpadaju na Jacka i Landrya (uz dužno poštovanje Greenu koji je dobio nezahvalni zadatak pokriti izostanak Rusha), tako da slobodno možemo reći kako bez njih ne bi bilo ni ovogodišnjeg sjajnog izdanja Warriorsa.

7. JAZZ (840)

Da li imaju jaku klupu na štetu startne petorke ili ne, na to ćemo teško ikada dobiti odgovor. Ali, razlog zašto su i prošle i ove sezone među najboljima po učinku rezervi su jasne iz aviona - zato jer u toj ulozi koriste možda već sada svoja dva najbolja igrača. Derrick Favors možda nema talent Jeffersona ili IQ Millsapa, ali zato ima fizikalije o kojima ova dvojica mogu samo sanjati. Hayward je pak nakon uloge startera prebačen na klupu, valjda kako bi što više minuta provodio u igri sa svojim budućim partnerima poput Favorsa i Kantera (barem se nadam da je to razlog, a ne činjenica da ipak nešto slabije igra u ulozi dvojke, pa ga je Corbin radije stavio na klupu nego da miče iz petorke veterana Marvina Williamsa). A kad smo već spomenuli Kantera, njegova i Carrollova energija također su ostavile traga na ovoj sezoni.

8. HORNETS (780)

Praktički sva vrijednost njihove klupe proizlazi iz odluke da Andersona koriste kao šestog igrača. Roberts je solidan back-up play, Smith solidan visoki (bio bi još bolji da u ovoj rotaciji ne mora igrati isključivo peticu), ali nemaju dubinu na boku čak ni nakon povratka Gordona.

9. NETS (720)

Ugodno iznenađenje. Stackhouseov šuterski ulazak u sezonu već je zaboravljen, ali solidne partije Watsona kao back-up playa, Brooksa kao prvog swingmana s klupe i prije svega odlične partije Blatchea kao prvog visokog s klupe, ostavile su traga na rezultatima. Nedavno micanje Humphriesa na klupu pak pokušaj je da se ovaj balans održi – pored potrošača kao što su Lopez, Williams i Johnson puno više smisla ima držati specijaliziranog skakača kao što je Evans koji će starterima omogućiti hrpu dodatnih šuteva, dok solidni smetlar poput Humphriesa tako dobiva više lopti kao član druge postave i, što je najvažnije, u stanju ih je realizirati jer posjeduje i šut s vrha reketa.

10. PISTONS (700)

Zanimljivo, iako ima dosta igrača na raspolaganju i iako nije na čelu playoff momčadi, Frank svojoj klupi daje ispodprosječan broj minuta. Tko zna, možda se baš u tom doziranju i krije razlog zašto Drummond igra ovako sjajno kako igra, zašto je Villanueva oživio karijeru kao stretch četvorka i zašto se Stuckey probudio nakon komatoznog ulaska u sezonu.

10. KNICKS (700)

Njihova klupa su dva čovjeka - J.R. Smith i Steve Novak. Ulaskom ovih revolveraša na parket Knicksi postaju jedna od ubojitijih drugih petorki lige, koja bi možda bila još i bolje plasirana da su imali Shumperta od starta sezone i da su tako mogli koristiti Kidda s klupe. Prigioni je odradio solidan posao kao back-up play, ali nije klasa Kidda, kao ni što Kurt Thomas ili Sheed Wallace prije njega nisu bili u stanju odraditi ono što je trebao Marcus Camby kako zamjena Chandleru. Ako ništa drugo, Woodson je za sada odlučan da Stoudemirea uvodi s klupe, što im neće pomoći u obrani, ali bi moglo dati dodatan poticaj napadu.

12. WIZARDS (680)

Loši rezultati doveli su do podjele minuta (klupu koriste skoro jednako kao i startere uz najviši omjer u ligi), a korištenje Nenea s klupe (pa i Walla u ovom svježem periodu) svakako je pumpalo učinak drugih postava. U kojima je jedini pravi starosjedilac Jordan Crawford, dok su dobre igre s klupe u petorku lansirale Martella Webstera.

13. BULLS (660)

U Chicagu su se odrekli bench moba ovoga ljeta pustivši Korvera i Asika u potpuno racionalnom strahu od poreza, ali pri tome nisu ostali bez klupe. Gibson je i dalje dizao razinu obrane svaki put kad bi ušao u igru, a nešto slično radio je i Robinson s napadom (doduše, dobar dio njihova učinka ovisi i o slabostima igrača koje mijenjaju, odnosno Boozerovim slabostima u obrani i Hinrichovim u napadu). Dodaj ovome standardno solidan all-round učinak Butlera (koji je po svemu sudeći dovoljno dobar da odmori Denga i poneku minutu više nego što igra) i probuđenog Belinellia koji se nakon katastrofalnog ulaska u sezonu konačno snašao kao dodatna opcija na vanjskim pozicijama (osim klasičnih spot up situacija ostalih iz Korverovih dana, Thibo ga stavlja u solidnu količinu pick & roll akcije, a sve kako bi loptu držao što dalje od Natea Robinsona) i ispada kako Bullsima fali samo Asik pa da i dalje budu onaj bench mob na koji smo navikli. Za razliku od originala oni ne dobivaju utakmice, ali ih i ne gube, što je svakako dobra vijest. Ono što nije jasno u cijeloj priči je zašto usprkos tome ne dobivaju poneku minutu više - samo 4 trenera koriste klupu manje od Thibsa, ali ni jedan od njih pri tome ne izvlači ovako kvalitetne igre (Thunder je najbliži).

14. NUGGETS (640)

Ovo nisu Nuggetsi od prije dvije sezone koji su imali dvije podjednake petorke. Lani su naučili igrati s užom rotacijom, što se vidi na podjeli minuta (u donjoj su trećini lige), ali i usprkos tome ostvaruju izuzetan učinak. Andre Miller je možda najbolji back-up play u ligi, često i drugi bek u postavama koje zaključuju utakmice, Corey Brewer je izrastao u pravog 3&D majstora i podizača energije koji ovogodišnjim igrama zaslužuje novi ugovor, a i McGee donosi barem pozitivnu energiju, kad još uvijek nije u stanju postaviti se pod koš ili rotirati kako treba u obrani. Konačno zdravi i spremni Chandler daje im oružje više koje obećava da bi ubuduće mogli imati još bolju klupu, iako je upitno hoće li nositi dres Nuggetsa i nakon prijelaznog roka.

15. CELTICS (600)

Možda ovoljetnim trošenjem Ainge nije zamišljao ovako osrednji rezultat klupe, ali i osrednje je bolje od onoga što su prezentirali lani. Lee, Sullinger i Green se sve bolje snalaze u svojim ulogama, za očekivati je da se i Terry navikne na ulogu koja uključuje sve više i više akcije u ulozi playmakera, a nedostatak zamjene za Garnetta više nema smisla ni spominjati.

16. THUNDER (580)

Samo Rocketsi, Grizzliesi i Blazersi koriste klupu manje od njih, ali to ne sprječava Thunder da se smjesti u zlatnoj sredini po učinku, a tako i po ukupnoj kvaliteti u ovom izboru. Jednostavno, Kevin Martin je kandidat za najboljeg šestog igrača, a Nick Collison je solidan treći visoki. U Maynoru imaju pristojnog back-up playa (iako od nedavno pokušavaju dobiti nešto više forsiranjem Reggiea Jacksona), a u Thabbetu back-up peticu za desetak minuta ako dođe do problema s osobnima.

16. CATS (580)

Spadaju u skupinu loših momčadi s Kingsima i Wizardsima koja popriličan broj minuta ulaže u klupu. Samo, dok ove dvije to rade iz očaja, kod Bobcatsa se dobar dio sezone radilo o sistemskoj potrebi. Naime, izgradivši napadačku igru oko tranzicije i agresivnih ulaza u reket, a u obrani se oslonivši na presing, Mike Dunlap nametnuo je ritam koji je zahtijevao češće rotacije. Iako se dobar dio tog plana izgubio u gomili poraza i nedostatku osnovne kvalitete (točnije, potrebne razine talenta za poštenu borbu), potvrdilo se kako je Sessions jedan od boljih back-up playeva u ligi, kako u Benu Gordonu i dalje ima dovoljno vatre za povremene šuterske serije, pa i to da je Jeff Taylor solidan 3&D igrač.

18. HAWKS (560)

S Williamsom kao combo-bekom, mada daleko od forme iz Sixersa, Hawksi su barem mogli računati na prvoklasnog šestog igrača. Njegovom ozljedom ostaju samo na smetlarima poput Pachulie i Johnsona pod košem, odnosno specijalcima poput Stevensona, Jenkinsa i Morrowa na boku. To znači da bi ubuduće mogli pasti još i puno niže od ove pozicije, posebice ako Devin Harris ne uspije zamijeniti Williamsa kao sporedni kreator.

19. KINGS (540)

Potrošili su ogroman broj minuta na klupu, ali to više mogu zahvaliti Smartovim rošadama nego nekoj ekstra kvaliteti koju imaju - njegova neodlučnost oko podjele minuta na jedinici i bočnim pozicijama prikazuje klupu puno boljom nego to jeste. Praktički, Marcus Thornton jedini ima talent za biti išta više od igrača zadatka, ali i on je usporen što ozljedom, što nedostatkom suvislog plana igre.

20. MAGIC (500)

Nemaju back-up playa ni posloženu rotaciju pod košem, ali obzirom na kontekst rebuildinga u kojem se nalaze sasvim je dovoljno to što imaju Redicka. Čovjek obzirom na sve prikazano do sada zaslužuje ući u uži izbor za šestog igrača godine.

20. SUNS (500)

Imaju dovoljno imena, ali nemaju učinka. U Telfairu i Brownu imaju solidne rezerve na vanjskim pozicijama, bačen novac na Beasleya ne osjeti se toliko zbog energije koju donosi Tucker, a najveći problemi se javljaju pod košem gdje nisu niti osrednji. Bez Fryea kao startera, prisiljeni su očajnim Morrisom (kojega ne ističemo dovoljno kao bačen lutrijski pick) mijenjati istrošenog Scolu (ili obrnuto).

22. HEAT (480)

Noris Cole je užasan back-up play, visokog koji igra kao visoki nemaju ni među starterima, kamoli na klupi, tako da sav teret pada na leđa Raya Allena koji za sada igra svoju tipičnu sezonu (iako se vidno ohladio nakon sjajnog ulaska u sezonu). Potpisivanje Birdmana Andersona teoretski može napraviti razliku - ako je Birdman u stanju odigrati kvalitetnih 20 minuta, pa makar morao preskakati back-to-back susrete zbog uništenih koljena, Heat će u njemu konačno imati čovjeka koji učinkom u sporednoj roli može ostaviti trag na utakmicu. Naravno, isto tako je moguće da Birdman ne dobije više od ovih 10 garantiranih dana ako u Miamiu shvate da im ipak treba nešto više.

23. ROCKETS (380)

Kada Delfino, Douglas i Morris zabijaju trice, onda njihova klupa štima. Kada ih ruka ne sluša, očajni su. U tome je i najveći njihov ovosezonski problem - šut im je prva, druga i zadnja opcija. Svakako treba spomenuti i Grega Smitha koji se izborio za rolu back-up centra, ali i on ima isti problem s igrom obrane kao Douglas i Morris (ili Patterson, svejedno, obje četvorke Rocketsa su jednako limitirane). Delfinu pak treba priznati da nakon lanjskog blijedog izdanja opet igra u svom pouzdanom 3&D stilu i važan je dio najboljih postava Rocketsa, ali jedan igrač ne čini dobru klupu.

23. PACERS (380)

Potpuno su izmijenili klupu, ali, iako su mijenjali lica, nisu promijenili njenu bit. Augustin i Green totalno su razočarali, Hansbrough je Hansbrough, a koliko god Vogel hvalio Mahinmievu obranu, ništa ne može opravdati njegove nepotrebne šuteve s poludistance u napadu. Srećom, svjesni su slabosti i u donjoj su trećini lige po korištenju klupe (samo, slaba je to utjeha kada znaš da Bullsi i Thunder koriste klupu još manje od njih, a svejedno dobivaju puno veći učinak).

23. WOLVES (380)

Epidemija ozljeda koja ih je zadesila već je opjevana, tako da se tu nema što dodati. Od jedne potencijalno zanimljive klupe ostali su samo na Barei - Budinger je otpao zbog ozljede, Shved i Williams prebačeni su u petorku, a sve skupa srozalo im je učinak od potencijalno dobroga prema lošem.

26. LAKERS (320)

Možda dobiju nešto s Gasolom u ulozi back-up centra, ali jedini realni način da slože rotaciju vrijednu gornjeg doma lige je nekakav oblik rebuildinga jer iz ovoga što trenutno imaju na raspolaganju nemoguće je izvući išta. Ova sezona ih je valjda konačno naučila da se više ne može igrati supersile s 3 igrača. Takav pristup će ubuduće biti još i teži obzirom na sve nove zakonitosti kolektivnog ugovora koje povećavaju ne samo financijski teret, već i mogućnosti dovođenja igrača kroz razne klauzule i rupe u zakonu koje su prije bile dostupne. Kao najveći minus njihove klupe treba istaknuti bolni izostanak energije. Ne samo da imaju prastaru petorku, nego uvođenjem igrača poput Duhona (ili Blakea), Jamisona ili čak Artesta i Gasola u nekim kombinacijama koje je iskušavao ili i dalje iskušava D'Antoni u očajničkim pokušajima da zapali nekakvu iskru, čak ni u drugoj postavi ne uspijevaju ostvariti nekakav zamišljeni atletski prosjek lige. Earl Clark je otkriće, ali on ionako seli u petorku, a i to sve govori o njihovoj sezoni, toliko su mlitavi da se Earl Clark čini kao svemirac i reinkarnirani Isus u jednom, samo zato što je okružen svim ovim veteranima bez inspiracije i energije. Ostatak njihovih mladih igrača je kriminalan - Ebanks, Morris, Sacre, to su NBDL talenti koji jasno pokazuju da Lakerse uopće nije bilo briga ni za draft ni za klupu, već su im misli bile usmjerene isključivo ka okupljanju zvijezda.

27. GRIZZLIES (300)

Ozljeda Pondextera popriličan je udarac, ponajviše stoga što Bayless ne može odigrati obranu kao drugi bek, zbog čega ga Hollins isključivo koristi kao zamjenu za Mikea Conleya (kao back-up play Bayless je solidan, iako ni približno bitan napadački kao što smo očekivali). Srećom po Memphis, dobili su nešto od Ellingtona, tako da Hollins i bez Pondextera ne mora trošiti minute na čudnu kombinaciju Conley-Bayless. Odnosno, nije to morao do sada - tradeom Ellingtona u Cleveland, do povratka Pondextera povećat će se minute Baylessu u ulozi drugog beka i bit će zanimljivo vidjeti koliko će ih to baciti unazad.

Gubitak Speightsa je manje bitan jer su ostavili boljeg od visokog dvojca s klupe - Arthur je puno kompletniji igrač i u stanju je odigrati svaku rolu pod košem. Hollins je ionako navikao skrivati slabosti klupe i to najstarijom taktikom u košarci - jahanjem startera do iznemoglosti. Memphis minimalno koristi klupu (jedino Blazersi u prosjeku više troše svoje startere od njih), što je problem tijekom regularne sezone, ali ne i u playoffu (ako živi dočekaju playoff).

A to je i jedino važno te iz tog kuta treba gledati ovaj trade s Cavsima. Memphis je morao srezati plaće kako bi izbjegao plaćanje poreza, što je legitimni poslovni problem koji su riješili na najbolji mogući način, ostavivši jezgru do kraja sezone zajedno. Na ljeto će priče o tradeu Gaya ili Randolpha opet postati aktualne (izvjestan je i odlazak Tonya Allena), ali do tada su ih barem skinuli s dnevnog reda i vratili mir u svlačionicu. Koja je, doduše, sada praznija nego ikada, ali u svakom slučaju je puno moćnija nego što bi bila da su morali primijeniti drastičnije mjere poput trejdanja Gaya ili Randolpha.

27. SIXERS (300)

Hawes je jedna od rijetkih dobrih strana klupe koja ni nakon pola sezone nije definirana. Naime, osim Hawesa, koji umjesto Bynuma mijenja igrača izvan pozicije poput Allena (možete zamisliti koliko bi klupa tek bila loša da Hawes starta), tu je još jedino dežurni revolveraš Young, a 3&D specijalac poput Wrighta uglavnom se šalta iz uloge u ulogu. Osim nedostatka posložene rotacije, najveći minus je svakako činjenica da su u sezonu ušli bez back-up playa, što sada pokušavaju ispraviti angažmanom Shelvina Macka, umjesto da već jednom nekoga od tih swingmana viška pretvore u dokazano solidnog NBA igrača.

29. CAVS (220)

Oni jednostavno nemaju dovoljno kvalitetnih NBA košarkaša na rosteru, a ozljeda Varejaoa samo ih je lišila mogućnosti da jednog potencijalno dobrog poput Zellera koriste kao prvog visokog s klupe. Stoga su povukli jedina dva logična poteza. Stavljanje Waitersa u rolu šestog igrača i prve opcije za trenutke kada Irvinga nema na parketu jedini je način da dobiju napadačku iskru s klupe, a svježi trade s Memphisom omogućio im je da relativno jeftino pojačaju rotaciju pod košem dovođenjem dokazanog NBA košarkaša poput Speightsa i tako pokušaju izbjeći plasman ispod Bobcasta koji je polako, ali sigurno, postajao realnost.

30. BLAZERS (40)

Njihova klupa je uvjerljivo zadnja u udjelu minuta (jedini su ispod 30%), a slijedom toga zadnja je i u učinku. Iako nemam podatke i nisam prošao kroz povijest lige da to provjerim, mislim da nije pretjerano reći da je njihova rotacija od 6 do 15 jedna od najgorih ikada okupljenih u NBA, posebice u modernom dobu (u kojem bi valjda i skautiranje i evaluacija igrača trebali biti puno lakši i manje rizični - nevjerojatno je kako je svakome iole informiranom NBA fanu bilo jasno da ulaze u sezonu bez klupe, ali da tako nešto nije palo na pamet skupo plaćenom GM-u Olsheyu).

27Jul/120

30 F0R 30: ORLANDO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 37-29

MVP: Ryan Anderson

X-faktor: Dwight Howard

Peta sezona Stana Van Gundya za kormilom Magica najviše će se pamtiti po konačnom raspadu jedne generacije (koju je, ne tako davno, nekoliko utakmica dijelilo od naslova) i urnebesnoj nespretnosti/nezrelosti pri izjavama kojom je Dwight Howard na sebe navukao prezir većine NBA fanatika koji ni inače baš i nisu skloni navijati za, kako ono Wilt reče, Golijata. Orlando je tako u samo pola desetljeća uništio jezgru izgrađenu oko najdominantnijeg centra u ligi te je postalo očito kako GM Otis Smith više nema manevarskog prostora za izmisliti potrebna pojačanja (za što je najvećim dijelom sam zaslužan zbog niza katastrofalnih odluka među kojima se slučaj Turkoglu nameće kao antologijski primjer Smithova vizionarstva – prvo ga pustiš jer je skup i jer ulazi u zenit karijere, iako je bio treći igrač po kvaliteti na rosteru, pa dovedeš još skupljeg Cartera koji je zenit već prošao, a onda Cartera pretvoriš u istrošenog Turkoglua).

Najveći njegov grijeh je ipak nesposobnost da Dwighta okruži igračima iste generacije i stvori privid dinastije. Orlando se od odlaska Shaqa vukao kroz ligu kao 50-50 momčad, uživajući u mogućnosti potpisivanja slobodnih igrača kojima je Florida uvijek atraktivna destinacija i ne zamarajući se draftom. Međutim, kako su ozljede uništile budućnost momčadi koja je trebala biti izgrađena oko Granta Hilla i Tracya McGradya, 2004. je došlo vrijeme da se okrene nova stranica. McGrady je poslan u Houston, a Orlando je potonuo na dno za što je bio nagrađen ultimativnom nagradom – idućim velikim franšiznim centrom, drugim u povijesti franšize nakon Shaqa.

S Dwightom na rosteru (od prvog dana, usprkos tek 19 godina, bio je double-double mašina) i nizom veterana preostalih od stare momčadi (među kojima je bio i Grant Hill, kao za inat opet zdrav i koristan), Orlando se opet dignuo na 50-50 razinu i tako zalupio vrata potencijalnom dodavanju novog talenta preko drafta. Praktički, to je u startu osudilo Dwighta na život s veteranima i plaćenicima pristiglim preko tržnice. Do dolaska Van Gundya, Magic je pogodio s potpisima dva takva - Turkogluom i Lewisom. Međutim, pri tome su se osudili na neprirodan spoj 22 godine mladog centra koji se tek uči igri i dva veterana na korak do 30-e kojima je biološki sat već počeo otkucavati (to što je Magicu dobrim dijelom otkucan i manevarski prostor nakon što je Lewis dobio preverzni ugovor u razini Garnetta, Bryanta i Duncana, za neku je drugu priču).

Uglavnom, dok je Dwight iz sezone u sezonu bio sve bolji, Lewis i Hedo su vidno usporavali, što je dovelo do prvih trzavica i popriličnih frustracija zbog kojih je bilo jasno kako svlačionica Orlanda baš i nije najzdravija sredina. Usred svog ovog kaosa kao putokaz stajao je simpatični, ali i prgavi Van Gundy, koji je, slaganjem momčadi oko Dwightove obrane i šutiranja trica u napadu, u prve 4 sezone na kormilu uspio ostvariti postotak uspješnosti od minimalno 62%. Fascinantno je pak da mu je nešto slično zamalo pošlo za rukom i ove godine – usprkos svim problemima s rosterom i u svlačionici, Orlando je lakoćom ušao u playoff s 56% dobivenih utakmica.

A problema je bilo i previše. Po prvi put pod Van Gundyem obrana nije bila u top 6 (tek 12.), što se prije svega može pripisati Howardovom blijedom izdanju – imao je najslabiji prosjek blokada i najmanji broj faulova u zadnjih 5 sezona, a da koncentracija nije bila isključivo usmjerena na parket govori i očajan učinak s linije slobodnih – Howard je poznat kao loš izvođač slobodnih, ali pad s 60% na 49% prevelik je da bi se samo tako pripisao slučaju. Bez najboljeg igrača u punom pogonu, Orlando je na životu održavao sjajni tricaš Ryan Anderson, idealan partner pod košem Howardu, koji je lakoćom kažnjavao potrebu protivnika da oba visoka igrača drži u blizini reketa kako bi se stigli pozabaviti Howardom.

Međutim, nakon što je Van Gundyu pukao film i nakon što se pred kamerama izlajao o Dwightovim pokušajima da ga smijeni, kotrljanje Magica na račun rutine naglo je prestalo. Do tog trenutka postojao je privid nekakve funkcionalne momčadi, ali poslije toga sve maske su pale. Od scorea 32-18 (64%), Magic je potonuo na 5-11 u zadnjih 16 utakmica, najvećim dijelom zato što je Dwight odlučio da su mu bolovi u leđima odjednom postali neizdrživi (u spomentoj završnici sezone obukao se u dres samo 4 puta). Naravno, u ovom slučaju nikakva Ewing teorija nije dolazila u obzir – Anderson, kao jedini igrač Magica uz Dwighta vrijedan titule all-star talenta, postao je prelaka žrtva protivničkim obranama koje su sada mogle fokusirati na zaustavljanje njegova učinka s perimetra. Šut za tri mu je pao s 42% na 33% u završnici sezone, što je bilo dovoljno da mu sruši sezonski prosjek na 39%, a nije bilo druge napadačke opcije koja bi mu pomogla ponijeti teret u napadu.

Jason Richardson i J.J. Redick jedina su dva preostala igrača na rosteru koja su tijekom sezone ostvarila brojke vrijedne startne uloge u playoff momčadi, ali ni ova situacija ne može bez ironije obzirom da je najveći dio minuta Reddick odradio kao back-up Richardsonu (da bi otvorio što više zajedničkih minuta dvojici najproduktivnijih swingmana, Van Gundy je prema kraju sezone sve ćešće Richardsona gurao na trojku). Turkoglu je i dalje sjajan asistent i solidan šuter, ali dani u kojima je mogao kreirati šut sebi i drugima odavno su prošli i ove sezone je igrao na razini lidera druge postave. Ipak, daleko najveće igračko razočaranje bio je playmaker Jameer Nelson koji je vidno nepripremljen ušao u sezonu, odigravši njen prvi dio ispod svake razine. Kako je tijekom godine hvatao formu, popravaljao se i njegov učinak, ali finalni učinak jedva da ga drži iznad zamišljene Felton linije koja dijeli startnog playa od solidnog back-upa.

Iako je u playoffu ostavio odličan dojam guranjem Roya Hibberta iz reketa i nizom pogođenih šuteva s poludistance (čime je praktički zaslužio titulu Orlandova MVP-a u seriji protiv Pacersa), Big Baby Davis odigrao je katastrofalnu sezonu – tip ne skače, nije u stanju trčati i forsira igru licem košu koja rezultira s kriminalnim postotcima šuta za visokog (42%). Stoga dojam iz playoffa treba pripisati slučajnosti malih uzoraka, ali i činjenici da su Pacersi zatvorili sve ostale opasnosti od strane Magica, što je Davis jedva dočekao da glumi heroja. Davis je širok i težak i kao takav bez problema je mogao odglumiti Howarda u 1 na 1 guranju s žgoljavim Hibbertom, ali, preuzevši Dwightove lopte u napadu šut je digao "čak" do 44%, bez pravog skakačkog učinka i s mentalitetom crne rupe (4 asista u 5 utakmica). To što je Orlando došao do one 1 pobjede sa zatvorenim Andersonom i ovakvim učinkom drugog visokog, samo je još jedan kompliment Van Gundyevom zanatstvu. Ujedno i zadnji kojega je zaradio u Orlandu. Obzirom na manjak kvalitetnih komentatora, držim fige da se pridruži bratu u kabini i tako dodatno obogati iduću NBA sezonu. Trenera ionako ima sasvim dovoljno.

FAST FORWARD

Van Gundy je bivši, bivši je i Otis Smith, a uskoro će to biti i Dwight. Dok novi GM Rob Hennigan (by San Antonio Spurs) bira trenera i najbolji paket za Dwighta, odrađen je i trade koji jasno ukazuju da će Orlando krenuti u potpuni rebuilding. Umjesto potpisa novog ugovora s Ryanom Andersonom, idealnog Dwightovog partnera poslali su u New Orleans. Iako je Anderson dovoljno mlad da bi mogao biti dio buduće jezgre, njegove šuterske kvalitete preopasne su za momčad koja lovi najveći mogući broj kombinacija u draft lutriji.

Također, iako 8 do 10 milijuna nisu prevelika cifra za treću opciju ozbiljne playoff momčadi, u situaciji u kojoj Magic definitivno nije jedna o tih i pri tome ima već krcat salary cap (čak i bez Howarda), ostanak Andersona nije imao smisla. Ako ništa drugo, Hennigan je barem izvukao solidnog Gustava Ayona od Hornetsa koji će odraditi posao u rotaciji pod košem, a da pritom neće previše ugroziti lov na prvi pick. Za sve ostalo trebat ćemo pričekati rasplet situacije s Howardom.

JEZGRA: Dwight, Hedo, J Rich, Redick, Nelson, Davis, Ayon (60 milja)

ROSTER: jezgra + Duhon, Q Rich, Nicholson, Harper, Clark (70)

- Henniganov plan, uz opako tankiranje, uključuje i dodatni priliv pickova, mladog talenta i prostora na salary capu u zamjenu za Howarda

- u najboljem slučaju, Orlando bi iduće sezone mogao završiti s dva lutrijska picka (svojim i npr. onim od Toronta ako se realizira trade s Houstonom), par novih mladih talenata koje mogu priključiti svom ovogodišnjem picku Nicholsonu i manje od 20 garantiranih milja na salary capu (ako se usput riješe Turkogluova ili Davisova ugovora)

- u najgorem, dobit će prostor na salary capu i svoj pick (postoji i još gora opcija, da Dwight ostane još ovu sezonu, iako to više nije ni smiješno)

- iako na raspolaganju imaju i mini-midlevel i dvogodišnju iznimku i iznimku na račun Andersonova tradea u vrijednosti punog midlevela, možemo očekivati mirovanje do iduće sezone (možda potpišu rookie centra Kylea O'Quinna za minimum, momak je odlično odradio ljetnu ligu i zaslužuje priliku), dijelom jer jednostavno nema potrebe da troše, dijelom jer treba ostaviti mjesta na rosteru za prihvat eventualnog viška igrača u tradeu za Howarda

23Mar/127

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POWER FORWARDS

Posted by Gee_Spot

Nastavljamo s izborima deset najboljih NBA igrača po pozicijama, a, kako ovaj put biramo krilne centre, ulazimo u poprilično sivo područje. Kako bi izbjegli komplikacije oko toga tko je centar, a tko krilo, prvenstveno se držimo količine minuta koju određeni igrač nominalno provede igrajući određenu poziciju u napadu i u obrani.

Tako da recimo Duncan, koji je pod stare dane prešao na puno radno vrijeme u ulogu centra, ne dolazi u obzir prilikom ovog izbora (iako je općeprihvaćeno da se radi o najboljoj četvorci svih vremena). Međutim, Garnett ulazi u konkurenciju iako već neko vrijeme većinu minuta igra na centru iz jednostavnog razloga što je sezonu počeo kao krilni centar i u sredinu se prebacio tek nakon što je postalo jasno da je Jermaine O’Neal gotov za ovu godinu (a vjerojatno i za ubuduće).

Posebnu crticu zaslužuje Al Horford. Iako se radi o idealnoj četvorci koja poziciju centra nije igrala čak ni na sveučilištu (što je totalni paradoks, u NCAA su visoka krila prisiljena igrati u sredini zbog manjka konkurencije i centimetara, ali ispada kako je Horford imao boljeg centra u studentskim danima nego danas u profesionalcima), on također ne ulazi u izbor obzirom da je zbog partnerstva s Joshom Smithom veliku većinu karijere odradio u u centarskoj roli.

Smatramo da je važno odmah u startu razjasniti potencijalne nejasnoće kako dobronamjerni čitatelji ne bi razbijali glave oko izostavljanja ili izbora određenih igrača na način na koji su to činili članovi žirija.

Gee: Kao i prilikom izbora dvojki i trojki, najmanje muka imao sam oko izbora prve dvije pozicije. Nešto više muke je bilo oko rangiranja – da li dati prvo mjesto talentiranijem ili učinkovitijem košarkašu. Naravno, biram između LaMarcusa Aldridgea i Kevina Lovea, a na kraju sam nakon dugog vaganja prednost ipak dao Loveu koji je nizom suludih MVP prezentacija dokazao da je u stanju biti prva opcija u momčadi iako nema ni približan napadački arsenal kao Aldridge. Usput je došlo i do raspada Portlanda, što je opet na površinu izbacilo sumnje u Aldridgeovu sposobnost da bude nositelj. Dok Love to jeste i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost, iako bi uvijek radije započeo graditi momčad oko krilnog centra s Aldridgeovim napadačkim arsenalom, savršenim pregledom igre s vrha posta i nizom rješenja u igri leđima.

Obojica su jednako prosječni u obrani (LMA nešto bolji atleta pa samim time i nešto bolji u tom djelu igre), jednako prosječno mogu odigrati centra (Love nešto bolje jer je skloniji guranju i kontaktu), ali obojica su u stanju napadački nositi momčad. I dok LMA to radi zahvaljujući talentu svojstvenom najvećim, Love to uspijeva podizanjem sekundarnih kvaliteta na neviđenu razinu. Kretanje, razvlačenje obrane, skokovi u napadu, šuterske epizode iz vana - Love je suluda kombinacija Dirkove meke ruke i Rodmanovske upornosti u napadačkom skoku, zarobljena u tijelu bijelog šljakera bez eksplozivnosti, nešto toliko originalno da čovjek često i nije u stanju cijeniti sve što ovaj pruža. Možda najvažniji aspekti njegove pojave su upornosti i radna etika, a i izuzetno samopouzdanje usprkos svim blokadama koje je pretrpio i koje će pretrpiti zato što nema skočnost i atleticizam na kakve su nas franšizni igrači navikli. Ali, eto, ima tu snagu volje zbog koje se uvijek vraća po još, uvijek napada i uvijek vas je spreman kazniti za propust.

LMA s druge strane zahvaljujući talentu očito nije morao razviti takav instinkt ubojice, njemu sve dolazi lakoćom i ostavlja dojam da može utrpati 30 svaku večer bez da se oznoji. Licem košu, leđima košu, unutra, vani, lijevo, desno - momak je bez premca najelegantniji visoki strijelac lige u postu. Fali mu samo taj gen lidera zbog čega je ipak lakše složiti potencijalnog prvaka oko Lovea nego oko njega - kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost. Za njega nisam siguran i i dok je tako, ne mogu mu dati prednost.

Birdie: Moram priznati da sam i ja umalo pokleknuo pred ovim sjajnim igrama Lovea u zadnje vrijeme, ali najbolji PF u Ligi je trenutno LaMarcus Aldridge. Tek za nijansu iza njega je Love, a ono što je bitno naglasiti je da bi me jako čudilo kada bi bilo tko stavio na prva dva mjesta trenutno bilo koga osim ove dvojice. Prednost Aldridgeu sam dao jer me on najviše od svih mladih/mlađih košarkaša podsjeća na Duncana, a Timmy mi je de facto pojam košarkaša. Volim smirenost koju LMA pokazuje tijekom 90% svoje igre, volim gledati kako pametno bira napadačke opcije i volim tu njegovu nesebičnost, odnosno neimanje potrebe da se u Portlandu sve vrti oko njega. Jednostavno, on čeka svoje prilike koje uredno koristi, a proteklih je tjedana i on bio žrtva situacije u kojoj su se Blazersi našli.

Love je, s druge strane, ozljedom Rubia već neko vrijeme u situaciji u kojoj se Aldridge nalazi tek par utakmica - on je jedina prava snaga Timberwolvesa i na taj izazov odgovara sjajno. Nevjerojatna je kvaliteta šuta koju Love ima, kao i izuzetno visoki košarkaški IQ. Lijepo je gledati to građenje momčadi oko njega i Rubia, a tek sljedeća sezona, ukoliko bi Kahn doveo još ponekog veterana na roster, bi mogla pokazati koliki su dometi tog dvojca.

Zanimljivo je što, usprkos tome što je liga krcata sjajnim krilnim centrima, ispada kako dva najbolja igraju u momčadima koje se bore za ulazak u playoff i koje su miljama udaljene od toga da budu izazivači.

Sickre: "...kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost." To je lijepo, ali ja bih radije imao prijelomnu loptu kod nekog drugoga. Prednost dajem LaMarcusu, igračkom nasljedniku Rasheeda (srećom ne i duhovnom). Prvenstveni razlog jest taj da njegova mekana (u pozitivnom smislu) i elegantna igra prikriva činjenicu kako je protekle dvije godine podigao igru na viši nivo i dodao joj low post elemente koji u kombinaciji s onim teško obranjivim šutom iznad glave čine od njega kompletnog napadača. To se sve odvijalo paralelno s raspadom jednog sistema Blazersa i transformacijom u drugi u kojem je LMA preko noći od treće postao centralna figura momčadi. Dakle, LMA je u jednoj nestabilnoj okolini podigao igru, što brojke potvrđuju.

Love je veliki, srčani radnik, ali ne mogu se oteti dojmu kako se on daleko više troši za učinak koji Aldridgeu dolazi prirodno. Da sam kojim slučajem GM i moram početi graditi ekipu, LMA bi bio izbor ispred Kevina. Težak izbor, ali LMA ima još prostora za napredak (prvenstveno u skoku i obrani), dok mi se čini da je Love svoj (izuzetno visoki) plafon već dosegao.

Gee: Kad već spominješ brojke, one dokazuju Aldridgeov napredak, ali, ako ćemo gledati isključivo njih, onda je Love učinkom na jednoj sasvim drugoj, MVP razini, odmah do Jamesa i Duranta. Jasno, brojke nisu sve, puno važniji je kontekst, a on kaže kako su ova dvojica rasni franšizni igrači i super je ovaj moment u povijesti lige u kojem su dva ovako mlada igrača potpuno iz borbe za vrh izbacili do jučer neprikosnovene Dirka i Gasola. Ali, obzirom na pomalo veteranske igre koje potonji pružaju ne vidim načina kako ih staviti nego ispod. Istina, radi se o šampionima s karijerama kakve Love i Aldridge mogu samo sanjati, ali ne živi se od stare slave. Oko Dirka se doduše još uvijek sve vrti u Dallasu, dok je Gasol u sporednoj roli u Los Angelesu, ali obzirom da je Pau kompletan igrač koji jednako dobro igra obe pozicije pod košem (barem napadački) i da ima puno veći all-round učinak te ga je lakše uklopiti u sistem od Dirka koji je prvenstveno strijelac oko kojega treba složiti momčad, meni je čak i danas sve oko njih neriješeno, kao što je manje-više bio slučaj zadnjih 10 godina. Netko mora biti treći i tu ću, čisto iz subjektivnih razloga, prednost dati Gasolu samo zato što više cijenim raznovrsnu igru leđima od skok-šuta s poludistance, ma kako savršen i neobranjiv bio.

Sickre: Gasol treći ispred Dirka? Meni to ne štima iz više razloga. Dirk je bio glavni igrač netipične momčadi koja je osvojila naslov kao potpuni autsajder. Gasol je bio vrhunski sastojak koji je do prstenja došao zahvaljujući Kobeu, Philu i trokutu. Oba su klase, ali Dirk ima daleko veću odgovornost u igri. Švabo je svojim načinom igre redefinirao poziciju i dokazao kako je moguće igrati PF-a stilom SF-a. Evo, čak i Durant kopira njegove pokrete (jednonogi šut iz pada). Također, ne mogu zaboraviti kako je Pau dopustio da mu stvari mimo parketa utiču na njegove nastupe na parketu i na taj način zamagle činjenicu da gledamo, nakon Tim Duncana, najkompletnije visoko krilo novije povijesti. I skoro sam zaboravio kako Dirk svako ljeto s guštom igra u njemačkoj repki, koja je jedna od najnetalentiranijih momčadi svih vremena u povijesti fibinih turnira. Čovjek je košarkaški ovisnik u klasi Kobea i da je manje slavio, bio bi možda i broj jedan u ovom izboru.

Emir: Dirk je zauzeo treće mjesto u mom izboru prije svega jer je odigrao nevjerojatnu seriju protiv Heata prošle godine i donio sebi, Cubanu i Mavsima naslov, a svojom upornošću i trpanjem koševa onim savršenim šutem već godinama vuče Dallas k dobrim rezultatima. Ovosezonski nastup svakako je utjecao na izbor, došao je u sezonu potpuno nepripremljen, očigledno nekoliko mjeseci slavivši osvajanje prstena. I zbog toga mi je još draži.

Pau je super i kada se pojavila ona glupa priča oko trejda u Bullse, srce mi je zaigralo. Eventualnim osvajanjem prstena u momčadi u kojoj ne igra Kobe na neki bi način izašao iz njegove sjene. Svaka mu čast što se psihički uspijeva nositi s cijelom pričom koja ga okružuje, tim stalnim pritiskom Kobea, glasinama o tradeu od početka godine, pa i padanjem u sjenu ne samo Kobea, nego i Bynuma. Pau usprkos svemu ima jako dobru sezonu.

Gee: Što se tiče Dirka potpuno ste u pravu, ali, kao i u slučaju izbora prve dvojice, radi se o vječnoj 'style over substance' dilemi. Držati se brojki ili napraviti mali iskorak čisto na račun osjećaja? LMA je dobio glasove zbog stylea, Gasol također, iako su činjenice u oba slučaja poprilično jasne, i Love i Dirk imaju prednost. Ali, bez obzira kako ih posložili, ova četvorka donosi franšizne vrijednosti kakve nema nitko od preostalih konkurenata, tako da bih naglasio kako se nalaze u kategoriji za sebe. S tim da su i sljedeća dva imena u mom izboru na neki način ispred svih ostalih – Blake Griffin i Zach Randolph.

Blakeu dajem malu prednost pred Zachom zbog mladenačke energije. On nema košarkaški IQ Lovea ili Aldridgea i pitanje je hoće li ikada biti u ovoj kategoriji, ali već ovakva produktivnost koju ostvaruje na račun samo sirovog talenta je zastrašujuća. Respetk zaslužuje i zavidan napredak koji iz utakmicu u utakmicu pokazuje u obrani i posebice igri u postu gdje već sada ima nekoliko neobranjivih spin poteza. Jasno, nedostatak mekše ruke trenutno je najveća kočnica, ali ne čini se kao nešto što se ne bi dalo ispraviti.

Zach s druge strane nema problema s mekom rukom, čovjek je kompletan strijelac u postu sa sjajnim skok-šutom koji se proteže do trice, fenomenalan skakač i, od kada je uz Gasola, nesebičan asistent. Prava old-school četvorka koja ne izaziva pažnju atletikom nego sirovom snagom i igrač oko kojeg možeš graditi igru u napadu. U obrani solidan jedan na jedan, nema šanse da ga itko izgura, a jedine probleme mu, logično, rade igrači koji se vole previše izvlačiti iz reketa. Jedva čekam nastavak hi-low čarolije između njega i Gasola koja Grizzliese stavlja u ulogu pretendenata na Finale.

Sickre: Istina, prva četiri su nedodirljiva u ovom trenutku što dokazuje i slatka muka oko biranja poretka. Bilo koji drugi poredak bi bilo lako opravdati jer presuđuju nijanse. U ovom drugom redu kojega si spomenuo smatram kako je razlika ipak malo veća i kako je svježe rehabilitirani Zach još uvijek debelo ispred sirovog Blakea.

Skok koji je Z-Bo učinio u kasnijoj fazi karijere od duhovnog vođe bande Jailblazera do respektabilnog člana zajednice u Memphisu je jednako fascinantan kao i njegova igra leđima košu te nespretni šutevi s poludistance koji unatoč upitnoj estetici ulaze natpolovičnom većinom. Z-Bo, izgledom tipični bully iz kakve public school kafeterije, sada još samo terorizira obrane izrazitom efikasnošću s obje bočne strane reketa i u njemu. I drago mi je da je najubojitiji frontcourt lige (Gay-Z-Bo-Marc) konačno zdrav jer će playoff s njima biti poslastica u tolikoj mjeri koliko su oni noćna mora OKC-u, Spursima i Lakersima.

Griffin je još na početku karijere, ovo mu je tek druga prava sezona u ligi i nema šanse da ga stavim ispred ikoga od ove petorke iznad njega jer je nedokazan u pravoj bici. Kad maknemo u stranu hajlajt filmove ispada da je riječ o srčanom igraču izuzetnih fizikalija s hrpom felera u igri (obrana, šut s poludistance, slobodna bacanja) koje će sigurno ispraviti, ali mi treba malo više dokaza u pravoj rovovskoj borbi. Kud ćeš bolje prilike za skočiti stupanj više od ovog nadolazećeg playoffa na Zapadu.

Birdie: Ni ja ne mogu staviti Griffina u isti koš s Randolphom. Griffin je nevjerojatan atleta, ali svi se slažemo da što prije mora početi više koristiti mozak, odnosno razmišljati o tome kako svoje atletske sposobnosti koristiti u interesu momčadi. Ono što je dobro za njega je činjenica da na parketu ima Paula, a na klupi i Billupsa u odjelu koji često dijeli savjete suigračima kad to već Vinnie nije u stanju. Taj dvojac će mu valjda usmjeriti karijeru u pravom smjeru i prema višim pozicijama na sličnim izborima u budućnosti.

Z-Bo ima prednost jer je posljednjih godina svojoj ludoj igri dodao upravo ono što Griffinu nedostaje - košarkaški IQ, osjećaj za mjeru i pravilno korištenje svojih potencijala. Nevjerojatna je transformacija iz čovjeka koji je u Knicksima izgledao valjda gore i od Eddya Currya, u nekoga tko je u stanju momčad Memphisa dovesti do pobjede svaku večer. Da je ostao zdrav i da je igrao kao prošle sezone, bez imalo grižnje savjesti bih ga stavio na treće mjesto.

Gee: Po nekoj mojoj računici za preostala 3 mjesta u konkurenciji je 9 do 10 igrača koji više odgovaraju nekim zahtjevima igrača zadatka nego nositelja igre. Nakon sati i sati razmatranja ipak se odlučujem za Kevina Garnetta kao sedmog iz sljedećih razloga. Iako se radi o veteranu iza kojega su odavno ostali zvjezdani dani, KG, dok god ga tijelo sluša, s ovim šutom i igrom u obrani može trajati u ligi još godinama i odraditi svoje na obje strane parketa. To kako se ove sezone žrtvuje u sredini obrane Bostona (umjesto da su mu doveli pomoć i olakšali život, oni mu ga otežavaju) govori sve što treba znati o njegovom karakteru i ljubavi prema igri. Stavi bilo kojeg od ovdje spomenutih preko noći u drugu ulogu većinu minuta i dobit ćeš ogroman pad učinka. Ne i kod Garnetta koji usprkos svemu uspijeva biti solidan jedan na jedan i sjajan kao obrambeni korektiv. Napadački se sveo na šutera, ali, dok je ovako precizan, to teško može biti minus. Uglavnom, ne samo da se radi o legendi, već i o najkompletnijem od svih preostalih igrača, stoga ima moj glas

Sickre: Apsolutno se slažem. Pored navedenog vrijedi skrenuti pažnju kako je KG najkonstantniji Celtic ove sezone i da se, za razliku od prošle dvije sezone, nagomilana kilometraža daleko rjeđe osjeća u igri. Boston, koji je u petoj godini programa za koji se inicijalno očekivalo da će trajati samo tri sezone, svoje mjesto na tablici uveliko može zahvaliti svom najboljem skakaču i obrambenom igraču. Za kraj malo trivije: tko osim Garnetta ima 20.000 poena, 10.000 skokova, 5.000 asista, 1.500 blokada i 1.500 ukradenih? Nitko.

Birdie: Daleko od toga da ne cijenim Garnetta i njegovu jako dobru sezonu, ali ne mogu ga staviti na sedmo mjesto. Jednostavno, subjektivno sam nekako vezan za Paula Millsapa čiji stil igre obožavam i koji me fascinira svojom borbenošću i učinkom. U faktor ovog izbora ubrajam i to da je Millsap uz Jeffersona najzaslužniji za iznenađujuće dobar omjer Jazza koji se legitimno bori za playoff poziciju upravo zbog igre ove dvojice pod košem. Njegov učinak je još fascinantniji kada uzmeš u obzir manju minutažu od svih ovdje navedenih igrača, a lov Jazza na osmo mjesto pokazuje kakve je igre u stanju pružati kada dobije veću minutažu. Obzirom na konkurenciju pod košem u Salt Lake Cityu, nadam se da će Jazz nekome uvaliti Jeffersona i graditi igru na rotaciji Millsap-Favors-Kanter pod košem.

Garnetta ću staviti na 8. mjesto. Praktično nemam što dodati onome što ste vi napisali osim se još jednom diviti činjenici da je uspio pronaći snage odigrati ovakvu sezonu u ovakvom suludom ritmu i naći se među 10 najboljih u ovom izboru.

Sickre: Millsap je spretan, borben i energičan igrač, ali, činjenica da je već neko vrijeme proveo u Ligi, a minutaža mu je svake sezone prilično ograničena, mi je prilično čudna. Ove sezone igra nešto iznad 30 minuta i pitam se da li bi se na nekom većem uzorku te brojke bitnije povećale ili bi stagnirale. Potencijala svakako ima, ali dok god postoje ova pitanja oko konstante njegove igre ne mogu ga staviti ispred Garnetta koji je praktički jedini visoki igrač Bostona i sam drži igru pod košem. Millsap ima i te kakvu pomoć Jeffersona i mladog dvojca s klupe.

Sjećam se kad ga je Portland ne tako davno htio potpisati kao restricted free agenta pa je Utah matchirala. Taj potez Portlanda mi je uvijek bi čudan obzirom da su de facto išli pretplatiti rezervu za LMA, a kasnije je Jazz dofurao Favorsa kao četvorku budućnostu. Dakle, oba kluba koja su ga htjela su poduplavali njegovu poziciju. Meni se on čini kao izuzetno talentiran energy guy koji pomaže momčadi više nego bi se očekivalo od nekoga takvog profila, ali nije u stanju u potpunosti držati unutarnju liniju. Ipak, osma pozicija u mom izboru mu ne gine.

Gee: Što se Millsapa tiče, razlog zašto ga je Jerry cijelu karijeru držao na klupi i zašto i pod Corbinom ima ograničenu minutažu je vrlo jednostavan - tip je rupa u obrani. Ne zbog toga što se ne trudi, daleko od toga, ali Millsap je blago rečeno tweener, njegova visina se kreće od 6'7 do 6'8 po nekim izvorima, ali, realno teško da ima više od 2 metra i par centi. Dodaj na to poprilično obilan donji dio tijela i postaje jasno kako je, barem u ovom altetsko-fizičkom dijelu, tip stvoren za biti šesti igrač jer nema ni eksplozivnosti ni skočnosti za nositi se s često ključnim protivničkim igračima.

To je Sloan fantastično prepoznao i nadam se da će ga i Corbin od iduće sezone koristiti u toj ulozi jer je pretalentiran napadački, osim ako naravno O'Connor ne dobije neku nemoralnu ponudu i pusti ga. Njegov IQ je na najvišoj mogućoj razini, a ova sezona potvrđuje kako je oko njega moguće složiti napad, a to nije mala stvar. Druga postava koja bi se vrtila oko njega bila bi nezaustavljiva, to je bila ogromna snaga Sloanovog Jazza i to su Blazersi sjajno prepoznali (zamisli 48 minuta igre preko visokog posta koju bi imali da su uz Aldridgea spojili Millsapa), ali obzirom da se Jazz i dalje bori za playoff usprkos, blago rečeno, limitiranoj vanjskoj liniji koju izvlače klinci Burks i Hayward, čini se kako Paul može biti koristan i u ovoj puno većoj ulozi.

Njegovo kretanje bez lopte, fantastičan osjećaj za pravoremni pas, izuzetna realizacija pod košem usprkos manjku centimetara, minimalni broj uludo potrošenih lopti i solidan šut s poludistance koji se ovih dana proteže skoro do trice, odlike su sjajnog sekundarnog napadačkog playmakera. Praktički, samo on i David Lee od preostalih četvorki posjeduju taj all-round talent. Možda još i Josh Smith, ali dok šutira kako šutira teško mi ga je shvatiti ozbiljno. Ok, sad netko može reći da bi i Bosh bio u stanju igrati sličnu rolu kao Millsap i Lee kad bi bio u drugoj situaciji, ali ja sam uvjeren da su obojica svestraniji napadači i još uz to šljakeri koji se trude u obrani i nikada ne predaju u skoku. Bosh je prije svega šuter, a nitko mu ne brani biti šljaker. Miamiu je skakač neophodan, a Bosh vrijeme provodi van reketa. Mislim, možda je za to kriv koncept napadačke igre, ali činjenica je da većinu karijere Bosha prati glas mekanog igrača koji suigrače ne čini boljima. Lee i Millsap su upravo nešto suprotno i ako makneš fokus s činjenice da Bosh ima najbolju ruku od svih, ostaje ti slika u kojoj su obojica kompletniji košarkaši, što je meni dovoljno da Paula proglasim brojem 8, a Leea brojem 9.

Birdie: Slažem se da je Lee na devetom. Navijao sam prošlog ljeta da se Lee priključi frendu Gatoru Noahu u Bullsima koji bi onda imali suludu energetsku bombu pod koševima - Lee, Noah, Gibson, Asik. Manje bi se očekivalo od Leea nego se to očekuje od Boozera, a ne vjerujem da bi mu učinak uopće bio lošiji od Carlosovog. Ovako je Lee u Zaljevu gdje će biti zanimljivo gledati kako sljedeće godine funkcionira u paru s Bogutom.

Lee je od onih igrača koji će svakog poštenog ljubitelja košarke uvijek iznova oduševiti. U svakoj utakmici će dati sve od sebe, skakati za svaku loptu, a usput i koristiti svaku priliku da zabije. Stvarno je šteta što još uvijek nije igrao u nekoj ozbiljnoj momčadi koja bi se borila za visoke pozicije, ali vidjet ćemo kako će to sljedeće godine izgledati u Warriorsima, jer potencijal svakako postoji.

Gee: Sumnjam da bi obrana Bullsa s Leem bila lošija. Boozer je, ruku na srce, poprilična rupa jer je okretan otprilike kao slon u staklarni. Lee je možda slabiji šuter, skakački su podjednako kvalitetni, ali ono gdje Lee ima prednost je ta sposobnost da vrti akcije. Boozer je pick 'n' pop igrač, Lee kompletan napadač, uz to što je, kako si rekao, energetska bomba. S 28 vjerojatno više nije u stanju imati one sulude Loveoveske double-doublove kakve je ostvarivao u New Yorku, ali itekako će nas s vremena na vrijeme znati iznenaditi ponekim triple-doubleom jer je fantastičan asistent.

Posebno mi je drago da se njegova nesebičnost konačno iskazuje i u obrani. Jebiga, stvarno je bio rupetina u New Yorku, ali tada tamo gore nitko nije igrao obranu. Lani je imao probleme s onom suludom infekcijom, a ove godine praktički ima prvu pravu sezonu ikad i odmah je prihvatio Jacksonovu obrambenu filozofiju. Trči na sve strane, bori se, gura pod košem i, ako Bogut bude zdrav, ova momčad Warriorsa dogodine ima playoff potencijal. Što je jedan ogroman ako, ali nema veze.

Sickre: Lee mi nije baš za top 10 izbor. Premalo je tih sjajnih partija u Warriorsima, iako bi ta kombinacija s Bogutom mogla značiti i bolje dane za njega. Uglavnom, brojke su mu više-manje očekivane, ali mi sljedeća dva kandidata imaju puno bitnije uloge u puno jačim ekipama -gospodin Josh Smith i sestra Chris Bosh.

Za Josha znamo da je svojeglav i da puca te nesretne duge duje, ali iznio je ogroman teret bez Horforda. Uz to igra u, poslije Netsa, najdepresivnijoj profi dvorani Sjeverne Amerike, pa njegov već tradicionalan all-round učinak dobiva dodatno na težini.

Sestra Bosh potiho igra jako dobru sezonu na Floridi i koristi prilike koje joj se otvaraju (a nije da ih ima previše). Nikada neće biti sila u obrani, ali, bez jake sestre, braća Djikani su osuđeni na mrcvarenje u napadu i (nadam se) ponavljanje pada u završnici sezone.

Gomila kandidata je otpala, a najviše mi je žao što sam otpisao Scolu koji više ne igra na vrhunskoj razini, ali na kojega ću uvijek biti slab zbog školske igre leđima košu, te Ryana Andersona, drugog najboljeg igrača treće momčadi Istoka. Dosta toga ukazuje kako je njegov dosadašnji učinak vezan uz prisustvo Dwighta, ali netko treba i ubaciti sve te trice.

Gee: Moram priznati da nije bilo lako odlučiti se za broj 10 jer u konkurenciji mi je ostalo 6 igrača. Odmah mogu otpisati dvojicu od tri igrača sličnih profila - Bosh je svakako bolji i od Boozera i od Westa u kategoriji pick & pop specijalista. West je najbolji od svih obrambeno, ali preovisan o pravom pasu u napadu. Boozer je fizički i skakački dominantan, talentom primjereniji šljakeru, ali, nažalost ne i psihom. Bosh je za klasu bolji strijelac sposoban lakoćom kreirati šut za sebe i to ga stavlja u klasu iznad.

To me ostavlja na 4 imena - Ibaka, Anderson, Smith i Bosh. Ibaka je još uvijek čisti potencijal, tako da i njega mogu izostaviti, iako vrlo lako može postati obrambeni igrač u rangu Garnetta. Kako već sada ima izuzetno solidan šut s poludistance, strah me i pomisliti kakva će zvijer biti za koju godinu. Uostalom, Ibaka iz prve utakmice ove sezone i ovaj Ibaka nakon njih 40 nisu isti igrač. Takav napredak jasno govori koliko je ovako mladom igraču potreban trening kamp i iskustvo.

Izbacit ću i Smitha, iz više razloga. Prvi i najmanje bitan je što zbog zaljubljenosti Atlante u njegov NBA action potencijal pati Al Horford. Drugi je mit o njegovoj obrani koja mijenja utakmice - Smith je čisti primjer kako je obranu nemoguće izmjeriti statistički. Blokade i ukradene lopte su rezultat samo dva do tri napada po utakmici, ali što je s ostalih 60-ak u koliko ih sudjeluje igrač ovakvog rejtinga? Slično kao i Jordan iz Clippersa, Josh je lovac na banane i zbog toga je ponekad spreman potpuno zanemariti ono što se događa u pozadini. Doduše, ove godine igra ozbiljnije nego ikad jer nema Horforda da mu čuva leđa, a konačno je i počeo skakati kao visoki (skakački učinak po prvi put u karijeri mu se približio desetki). Ta bolja obrana i taj nikad bolji skok jasno govore da može kad hoće, pa zašto onda tako ne igra uvijek?

Napadački, sve dobro što napravi u kontrama, fenomenalnim osjećajem za asist i ulazima, pokvari besmislenim forsiranjem jednog od najružnijih šuteva u ligi. I tu opet u prvi plan dolazi glava. Pitanje je zašto Josh još nije odustao od šuta koji mu ruši učinak na razinu nekog rezervnog beka s klupe. Za razliku od obrane, ovdje mu izostanak Horforda nije pomogao - morao je preuzati još veću rolu u napadu i to je rezultiralo najgorim postotcima u karijeri. Priče o tome kako nosi Hawkse po meni baš i ne piju vodu - Hawkse nosi činjenica da igraju na očajnom Istoku, zbog čega se na omjeru ne osjeti to što je Josh preuzeo ulogu drugog igrača umjesto one primjerenije mu trećeg.

Kad sam razmišljao u koju bi ga nišu stavio, dugo sam se premišljao o kategoriji uz Millsapa i Leea kao visokih kroz koje se može vrtiti napad. I iako je to donekle istina, jednostavno mi je neprirodno staviti ga kraj ta dva efikasna i u potpunosti momčadi podređena strijelca. Sad, Joshu je tek 26 (što mi je nevjerojatno pojmiti jer mi se čini da je u ligi već 100 godina) i skakački pomaci jasno pokazuju da u njemu još ima rezerve, ali dok ne prestane smatrati sebe superstarom i štetiti momčadi, ne mogu mu dati glas. Čekaj, mislim da sam našao usporedbu - u neku ruku, Smith je trenutno glorificirana (realizirana) verzija Tyrusa Thomasa.

Dakle, ostaje dvojba. Sjajni strijelac poput Bosha ili igrač zadatka poput Andersona. Po meni se na njihovim primjerima izvrsno da osjetiti koliko je košarka prekrasna i kompleksna. Bosh je dokazano kvalitetan strijelac, ali kao treći igrač on se jednostavno ne uklapa u momčad Heata kako bi se možda uklapao kao drugi (što se jasno vidi u onim utakmicama u kojima nema Wadea ili Jamesa i u kojima Bosh često briljira jer se potreba za njegovim najvećim talentom – zabijanjem – u tom kontekstu povećava).

Da, Heat ima isti problem s njim kao i s Wadeom (ili Jamesom, kako hoćete) u ulozi drugog čovjeka. Jednostavno, preslični su u svojim kvalitetama i ne nadopunjavaju se kako treba jer su svi strijelci, a Heatu, složenom oko dva bočna igrača, od prvog visokog trebaju prije svega obrana, skok i koševi iz reketa. Bosh tu ne pomaže previše. Uostalom, napravimo jedan mali eksperiment. Zamijenite uloge Andersonu i Boshu. Mislite li da bi se osjetila ikakva razlika? Pa ako i bi, osjetila bi se u korist Andersona koji je veći fajter i bolji skakač u napadu. Također, šutiranje trica ostavlja puno više prostora u reketu nego šut s poludistance, a prostor je uvijek dobra stvar kada imaš Wadea i Jamesa.

Uglavnom, Van Gundy je pred našim očima opet napravio svojevrsnu mini revoluciju. Svoj projekt šuterske momčadi s lažnom četvorkom primjereniji sveučilišnoj ili europskoj košarci doveo je do kraja, stvorivši rasnog startera od nominalno igrača zadatka, dokazavši usput da forsiranje trice nije štetno ako imaš ovako dobrog šutera. Istina, Anderson ima netipično nizak postotak šuta za visokog igrača, ali poen viška pokriva razliku. U ovoj igri brojki teško je zamjeriti treneru Magica što je zanemario šut s poludistance (za koji često znamo reći kako je najmanje učinkoviti šut u igri) u korist izvlačenja vani taj dodatni metar. U svoj toj paljbi često zanemareni bivaju i Andersonova borbenost i napadački skok koji daju kompletnog igrača kakvog jednostavno nismo u stanju pojmiti jer nikada nismo vidjeli ništa slično, barem ne u ovolikim količinama. Međutim, ponovi li Ryan ovakvu sezonu više ga nitko neće moći zanemariti i njegov šut za tri trebat će prihvatiti jednako otvoreno kao i Dirkove ili Boshove svijeće s poludistance.

I nakon cijelog ovog izlaganja, opet moram prednost dati Boshu. Samo zbog talenta. Znamo da bi Bosh dobio Andersona 1 na 1 kao od šale. Bosh je bolja prva i druga opcija. Kao treći igrač prednost pak dobiva Anderson. Sve ovo govorim samo da se stekne dojam koliko su nijanse, kontekst i balans bitni u košarci i koliko nikakve individualne brojke u biti ne znače previše. A u slučaju Bosha jasno možemo vidjeti i kako individualni talent ne znači previše ako nemaš sistem koji ga je u stanju u potpunosti iskoristiti. Anderson, moj broj 11, nema takvih problema.

Birdie: Ajde da i ja prvo odradim ove koji nisu ušli. Da je Boozer kojim slučajem bio konstantan ove sezone (a i ranijih), borio bi se za puno više mjesto od desetog. Ovako, kako je ipak najveći trn u oku šampionskih aspiracija Bullsa, ne mogu ga staviti ni na to počasno mjesto. Kada se već dotičem Boozera, moram reći kako se nadam da će zdravi Rip smanjiti potrebu za njim u napadu, jer kao nekakva peta opcija teško da i Boozer može podbaciti. Bosh je možda talent za top 10, ali me stvarno nervira u dresu Heata. LeBrona nisam mogao izbjeći u izboru malih krila, ali Bosha mogu.

Zanimljivo kako nitko ne spominje trećeg PF-a s tržnice ljeta 2010. osim kada se priča o živućim leševima. Onda se ni ja neću doticati Amarea.

West je često nevidljiv u napadu Pacersa, Scola je izgubio korak. Ibaka napreduje, ali još je daleko od toga da ga se uzme ozbiljno u ovakvim izborima. Ilyasova je tipični primjer igrača koji se bori za ugovor i kojem se sve poklopilo, ali dok ne potvrdi trenutnu odličnu formu ne mogu ga uzeti za ozbiljno. Anderson je odigrao sjajnu sezonu, ali ja još ni jednom nisam pogledao utakmicu Magica u kojoj je briljirao.

Tako da na 10. mjesto stavljam Josha Smitha. Igra dobru sezonu, smanjio je pokušaje onog nesretnog šuta iz vana zbog kojeg su mu zviždali i vlastiti navijači (svih 10-ak koji prate Hawkse) i vuče Atlantu bez Horforda prema jednako prosječnim rezultatima.

Gee: Ne mogu se složiti nikako oko teza koje ponavljate u vezi Smitha i pametnije igre u napadu – tip puca duge lopte jednako često kao i prije (preko 60% svih šuteva koje uzima) i zabija ih nikad gorim postotkom. Ali, na kraju nije ni previše bitno jer se jedva uvukao među deset. Konačni poredak je dakle sljedeći (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. ALDRIDGE (1,1,2)
2. LOVE (2,2,1)
3. DIRK (3,3,4)
4. PAU GASOL (4,4,3)
5. RANDOLPH (5,5,6)
6. BLAKE (6,6,5)
7. GARNETT (7,8,7)
8. MILLSAP (8,7,8)
9. DAVID LEE (9,-,9)
10. JOSH SMITH (10,9,-)
11. BOSH (-,10,10)

Napomena - izbor je proširen za jedno mjesto kako nas udruge za zaštitu prava žena ne bi optužile za diskriminaciju.

17Feb/122

THE REAL ALL-STARS

Posted by Gee_Spot

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa - Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može - iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.

14Feb/123

RUNNING WITH THE PACK G29

Posted by Gee_Spot

Konačno! Iako se vratio treningu tek prije nekoliko tjedana (i to nakon zeznute operacije leđa, što nikada nije dobar znak), mislim kako nijedan simpatizer Wolvesa nije mogao dočekati da Adelman gurne Martella Webstera u petorku. Mada je na kraju odigrao kao i prethodnih desetak utakmica dok je dobivao poneku minutu s klupe (dakle - nikako), najvažnije je otvaranje mogućnosti da se, slično kao i Darko, iz petorke odstrani katastrofalni Wes Johnson.

Istina, noćas je Webster startao umjesto Ridnoura koji je dobio slobodno zbog privatnih razloga, ali i ovaj mali korak naprijed ohrabruje jer daje nadu da će, jednom kada uhvati formu, Websterove solidne kvalitete šutera i stopera Johnsonove startne minute pretvoriti u loša sjećanja. Zamijeniti Johnsona Websterom logičnije je rješenje iz dva razloga, prvo zbog toga što Johnson trenutno starta kao malo krilo što je Martellova prirodnija pozicija, a zatim i zbog kombinacije s dva playa koju Adelman forsira veći dio sezone.

Sada je već bolno očito kako bez dovoljno treninga nije bilo moguće instalirati osnove smislenog Princeton napada i kako se Adelman nakon Rubieve igračke potvrde jednostavno odlučio do kraja sezone sve bazirati na pick & roll igri dvoje playmakera. Stvar je jednostavna i izgleda otprilike ovako - Ricky prenese loptu, stacionira se, svejedno, desno ili lijevo, i ako mu se ne svidi ponuđeni match-up, prebacuje igru na drugu stranu do Apostola koji je do tad protrčavanjem kroz screen ili dva već došao do malo prostora. Onda ovaj odlučuje hoće li vrtiti pick s nekim od dvojca Love-Peković ili vraća loptu Rubiu koji više nema izbora nego zavrtiti pick na svojoj strani.

Websterovo pronalaženje forme automatski momčadi donosi dodatnu opciju. To je bilo vidljivo već u prvom napadu protiv Orlanda. Screen za Webstera, ovaj istrčava, hvata loptu, puca i zabija s poludistance iz okreta. Da, to mu je bio jedini ubačaj na utakmici, ali poanta je sljedeća - kad bi ovako nešto pokušao Wes Johnson, lopta bi vjerojatno pogodila Pekovića u glavu (ovo uopće ne implicira da Pek ima veliku glavu). Ono što Webster može kada je zdrav su dvije stvari – solidna obrana na bokovima i zabijanje trica s odličnim postotkom. I to je sve što ova momčad treba kako bi napravila još jedan mali korak naprijed.

Webster je došao u ligu direktno iz srednje i, iako nikada nije ostvario potencijale o kojima su Blazersi sanjali kada su ga draftali kao 6. pick (ispred Andrewa Bynuma, Davida Leea i Dannya Grangera, da spomenem samo najvažnija imena generacije), od prvog dana je bio solidna 3&D opcija. Njegov problem su ozljede zbog kojih je do sada propustio praktički dvije pune sezone od njih sedam.

Ali, bude li zdrav i ne bude li se previše tražilo od njega (Kurt Rambis je bio toliko očajan da je tražio od njega da kopira Kobea kao all-round dvojka što je pogrešno na toliko razina da mi ih se uopće ne da nabrajati), on može dati sve ono što Wes Johnson očito ne može. Tek mu je 25 godina, to nikako ne treba zaboraviti. Što praktički Wolvesima ostavlja samo jednu problematičnu poziciju, onu dvojke. Jasno je da ovo s Rindourom neće potrajati dulje od ove sezone i upravo je to područje koje će Kahn ovoga ljeta morati prvo dovesti u red.

Zadnjih nekoliko utakmica imamo prilike gledati kako Adelman pokušava ugraditi neku stalnu drugu postavu, što nije loša ideja na papiru, posebno zbog ovakvog ritma sezone, ali postava Barea-Ellington-Beasley-Williams-Darko brzo ga je natjerala da se vrati Loveu i Rubiu. Praktički, čim su njih dva prvi put sjela na klupu i ustupila mjesto Barei i Williamsu, Orlando je stekao prednost od deset razlike koju nije ispuštao do kraja. Kao da dvije rupe u petorci nisu dovoljne, Adelman se sada još mora brinuti oko klupe koja pruža sve manje od kada su Barea i Beasley dobili glavne uloge na njoj (prvi gubi lopte u nenormalnim količinama, drugi puca nenormalne šuteve).

Magic bi rutinski zabio tricu uvijek kada je trebalo i tako su Wolvesi nanizali četvrti poraz za redom. Uzalud im sav trud pod koševima i uzalud Rubiu svi namješteni ziceri dok god ne budu imali više momčadskih asista od izgubljenih. Već smo rekli kako će trebati pričekati iduću sezonu da se uvede više kretanja i da se popravi kruženje lote, ali ono što se već sada da ispraviti je način na koji se koristi Barea. On nije pick & roll igrač nego combo-bek koji se može ili dignuti na šut ili odlučiti na ulaz. Uništava momčad lošim odlukama prilikom dodavanja i barem u periodu dok on predvodi drugu postavu, što je trend u zadnjim utakmicama i zbog čega je na kraju krajeva i doveden, Wolvesi moraju napustiti pick igru ili jednostavno podijeliti 48 minuta između Rickya i Lukea, a Bareu ostaviti njegovim 1 na 5 jurišima kao u Dallasu.

Ali, da nije sve tako crno u Minnesoti, dokazao je opet Tiranosaur Pex. Protiv Dwighta imao je prilike okušati se u izravnom dvoboju s najsnažnijim centrom lige i nije popuštao ni pedlja. Imao je problema zabiti, iako 16 poena za 13 lopti nikako nisu loš učinak, ali 7 napadačkih skokova protiv najdominantnijeg obrambenog skakača u ligi fenomenalan su učinak. Više nema sumnje, Wolvesi su našli svoga centra budućnosti.

Što se Magica tiče, oni su uz gomile trice i osmijeha kao u najboljim danima prezentirali i jednu od najružnijih stvari današnje NBA – Big Babyev šut s poludistance. Ta ravna, besmislena cigla bez rotacije i putanje, kao da svakim svojim odbijanjem od obruča zvonko poručuje kako je najgori GM u ligi Otis Smith. Lako je danas napadati čovjeka uz ovakve dokaze (cijeli niz blesavih poteza kojima je uništen razvoj jedne izuzetno potentne momčadi i sjajne Van Gundyeve formule):

- užasan ugovora Lewisu naknadno pretvoren u još gori ugovor Arenasu
- spopala ga štednja kod puno važnijeg igrača, Hede, koji je praktički bio playmaker
- potez s Carterom na papiru nije bio loš, ali Carter je donosio nešto sasvim drugo, još jednog šutera momčadi koja je upravo ostala bez svog glavnog kreativca
- suludo skupi dugogodišnji ugovor za nedokazanog back-up playa poput Duhona
- besmislena zamjena Bassa (stilom igre idealan uz Howarda) za Big Babya (od kojega traže da radi ono što je Bass mogao zatvorenih očiju) uz dodatno preplaćivanje
- izostanak ikakve rotacije

Fascinantno je da, usprkos svim ovim biserima i još nekim razlozima za koje ne možemo kriviti Smitha (prije svih to su očajne ovosezonske partije Nelsona), jezgra ovog rostera djeluje izuzetno smisleno.

Ryan Anderson, koji je u Orlando sletio slučajno kao dodatak uz Cartera, ima bolju sezonu nego što ju je Rashard Lewis ikada imao u dresu Magica (pa čak i Sonicsa), plus Ryan je sjajan skakač u napadu i izvrsno koristi preokupaciju protivničkih obrana Dwightom (bit će zanimljivo vidjeti hoće li dobiti i maksimalan ugovoru u stilu Lewisa ovoga ljeta). Jason Richardson je pod stare dane postao vrhunski tricaš, ekskluzivni spot-up šuter za kojega danas nitko ne bi rekao da je nekoć bio jedan od najeksplozivnijih letača lige.

Hedo Turkoglu od potpisavanja zadnjeg ugovora nije ni sjena onog nekadašnjeg triple threat igrača, ali još uvijek ima instinkte point-forwarda i šteta je što ova ekipa nema pravog playa koji bi Hedi omogučio da se posveti šutu i razigravanju iz vana jer vrtiti napade jedan za drugim više nije stil igre za njega (obzirom na Nelsonovu nesposobnost i manjak playmakera, moraju ga jahati više nego treba). Dodaj još Redicka, top specijalista za tri u ligi (ove sezone gađa fantastičnih 43%) i imaš momčad kojoj treba samo kvalitetan play koji na redovnoj bazi može odigrati pick s Howardom i onda baciti nekome od četiri sjajna šutera uokolo.

To što Nelson ima 5 asista u ovakvom okruženju sve ove godine dovoljno govori, međutim nekada se barem mogao pridružiti šuterskom baražu i opravdati minute. Ovogodišnjih 28% za tricu svrstava ga među najgore startere u ligi i ispada da bi Orlando samo s učinkom prosječnog playa imao šanse i za nešto više od utješnog playoff nastupa. A možda i ne, jer prosječni play više nije dovoljan obzirom na prosječnost ostalih na boku i posebice slabašnu klupu.

Za nešto više od prosjeka Orlando nema prostora, jedini način da dođu do klase u situaciji kada nemaju ni pickove ni mlade igrače ni salary cap je da eventualno Granta Hilla zapeče savjest za sav novac koji je uzeo i sve one utakmice koje nije odigrao, pa nagovori Stevea Nasha da potpišu za veteranski minimum dogodine. Ili to ili moraju pronaći svog Lina.

Opet, koliko sve skupa ovo izgledalo tanko, činjenica je da danas u ligi nemate momčad u koju bi Dwight dogodine bolje legao od ovakvog Orlanda. Pojačanog playmakerom, jasno. A onda opet, tko zna. Čak i da Dwight ostane, pitanje je može li se oko njega ikada složiti šampionska momčad. Van Gundy je ovaj sistem doveo do savršenstva, on sam po sebi garantira playoff, ali za nešto više možda ni Nash ne bi bio dovoljan. Možda je kompletna postavka kriva, možda Dwight ne bi trebao biti temelj već nadogradnja.

Obzirom na gomilu sjajnih scenarija uokolo (opet moram spomenuti Sixerse koji bi njegovim dolaskom postali prvoklasni izazivač) nadam se da je njegova epizoda u Orlandu završila i da su svi ovi osmjesi i dobre igre tek odluka da se uživa u zadnjoj zajedničkoj sezoni. Magic je takva ekipa, kad ih sluša šut djeluju sjajno, što dokazuje i trenutna seriju pobjeda – od zadnjih 8 dobili su 6 (dva poraza pala su tek u produžetcima protiv solidnih ekipa kao što su Clippersi i Hawksi). Naravno, kada šut ne sluša događaju se porazi od 20 razlike. A to, kao ni uštopavanje Dwighta od raznih Jasona Collinsa i Kendricka Perkinsa u međusobnim playoff dvobojima, ipak nisu oznake velikih momčadi. Ni velikih igrača.

26Dec/111

RUNNING WITH THE PACK ON ROUTE 66

Posted by Gee_Spot

Blesavi osmijeh na licu, koji se pojavio s prvim podbacivanjem lopte na susretu između Celticsa i Knicksa, sinoć nisu mogli pokvariti ni tehnički problemi s League Passom (došao sebi tek oko treće utakmice). Srećom, bila je tu ekipa sa Sportkluba koja će se, sudeći barem po činjenici da su prvi dan prenosili tri utakmice, ove sezone pošteno posvetiti NBA košarci (nakon dva sata sam čak prestao primjećivati kako su im naporni komentatori, kojima, da budem pošten, nije ni lako samima u studiju sa svim onim prekidima). Nije ga moglo pokvariti ni očajno izdanje Bullsa koje je rezultiralo porazom na kladionici (srećom, ulaganje je spašeno drugom okladom u kojoj se nije igralo na hendikep već samo na pobjedu, do koje su Bullsi ipak došli, makar znatno teže nego sam očekivao).

NBA je tu, a osjećaj spokoja koji sam osjećao gledajući četiri utakmice u komadu (Clipperse i Warriorse odgledao sam tek ujutro u snimci) može se samo opisati jednim osjećajem – ljubavlju (na engleskom govornom području kaže se LOVE). Tu ljubav (LOVE) prema šarenim NBA dresovima ove sezone odlučio sam prezentirati na jedan način koji sam do sada izbjegavao, a taj je pisanje kratkih dnevnih osvrta na odgledane utakmice. Uvijek su mi draže bile kobasice od tekstova s desetak dana između, valjda kako bi zadovoljio svoju esejističku prirodu. I egoističnu, jer dugi, naizgled mudri tekstovi ostavljaju dojam kao da ih je pisao pametan čovjek. Samo, koji to pametan čovjek gleda 10 sati NBA u komadu?

Tako da sam odlučio iskoristiti ovu kratku sezonu za promjenu paradigme (ha, napisao sam paradigma, možda sam ipak pametan), a usput i za odraditi jedan poduhvat koji bi u standardnoj sezoni od 82 tekme najradije propustio – praćenje jednog kluba od prve do zadnje sekunde natjecanja. Uglavnom, uz standardne derbije koji se ne propuštaju gledat ću i svih 66 susreta jedne momčadi i pratiti njen razvoj/degeneraciju što će biti zabilježeno u postu (dakle, njih 66 tijekom sezone) u kojem će se još naći mjesta i za ostale NBA sitnice i dnevne aktivnosti. Znači, neće ići svaki dan, ali skoro kao da hoće obzirom na gustoću rasporeda. Da sažmem - imat ćete 66 postova tijekom regularne sezone, što je nekih 40 više nego do sada, i to sve bez povećanja pretplate!

E, sad, kako nisam navijač nijednog kluba, prvo se trebalo odlučiti kome će pripasti takva čast. U užu konkurenciju ušli su Miami, Chicago, Oklahoma, Memphis, Clippersi, Sacramento, Washington, Indiana, Philadelphia i Minnesota. Od ovih pet prvih sam odustao iz jednostavnog razloga što se radi o momčadima koje će se ionako gledati reda radi po 20 do 30 puta u raznim kombinacijama, što znači da će se o njima i pisati, ipak se radi o momčadima iz vrha. Kingsi i Wizardsi su otpali jer, ma kako se ludima činili na papiru, postoji ogromna šanse da u ovoj sezoni bez priprema njihova ionako ne baš pametna košarka bude svedena na razinu susreta LNLAIPM (liga ne-liječenih alkoholičara i ponekog mongoloida). Indiana i Philadelphia su momčadi u usponu koje jedan superstar dijeli od vrha i bilo bi zanimljivo pratiti razvoj njihove jezgre dok čekaju da im se priključe Eric Gordon i Dwight Howard, ali na kraju sam se ipak odlučio za Wolvese, momčad koju na neki način simpatiziram već godinama, posebice od kada je njihov dres obukao moj drugi najdraži igrač ikada (nakon Raya Allena), Kevin Love. A nije na odmet ni što njihov grb koristi HSP.

Wolvese?

Pazite, imate Lovea koji je bez sumnje najbolja druga banana u ligi. Obzirom na nedostatak eksplozivnosti ili neobranjivog šuta s poludistance kakvog ima Dirk, vjerojatno nikada neće biti klasični franchise player, ali ono što je on lani izvukao iz kupljenja otpadaka pod košem i pick 'n' pop igre graniči s perfekcijom. Što će tek biti ove sezone kada trener konačno bude vrtio i poneku akciju za njega, strah me i pomisliti (nije, lažem, mislim o tome non-stop). Zbog nedostatka visine i skočnosti nikada neće biti sjajan igrač leđima košu, iako posjeduje solidan horok, ali zbog osjećaja za asist i zbog sjajnog šuta mogao bi postati pravi teror s vrha reketa. Dovoljno se sjetiti što je Adelman inače radio s krilnim centrima meke ruke – do nedavno sa Scolom, prije toga s Webberom, jednim od najboljih svih vremena, iako nije imao ni približno veliko srce kao čovjek zvan Ljubav.

Wolvesi?

Love će dakle ove sezone biti manje šljaker, više playmaker, iako se ovaj prvi aspekt njegove igre (i karaktera) zasigurno neće izgubiti. Čovjek jednostavno uživa kupiti lopte, ima fantastičan pregled terena što će biti ključno ne samo za razigravanje u postavljenim napadima već i za kontre, a dio igre o kojem se ne priča dovoljno u ligi u kojoj svi postavljaju blokove u kretanju (i onda se - s pravom, da naglasim - čude kad im se svira faul, jer se u 99% slučajeva ne svira), su upravo njegovi savršeni blokovi u pick igri. Lani se izvlačenje sve do trice pokazalo bezgrešnim, a ove sezone bit će zasigurno i više šuta za dva, a i poneki roll.

Wolvesi?

Već samo praćenje njegova razvoja meni je dovoljno, ali ima tu svega. Evo, Wolvesi imaju rotaciju od deset mladih igrača koja će dati dobar odgovor na pitanje koliko će pobjeda ove godine prosuti veteranske momčadi, a i one s tankom klupom, zbog rasporeda. Praktički, Wolvesi bi, samo zbog mladosti i rotacije, po toj logici trebali napraviti korak naprijed. Zatim, tu su i još neiskazani potencijali cijelog niza igrača. Može li Rubio sakriti svoje šuterske manjkavosti u ovom na tranziciju baziranom napadu? I može li uopće biti toliko dobar asistent i obrambeni igrač da opravda minutažu?

Wolvesi.

Može li Beasley biti išta više od šutera iz kuta? Može li Randolph biti išta više od visokog i tankog atlete koji leti po parketu i konačno postati nešto sličniji igrač Marcusu Cambyu i Tysonu Chandleru? Može li Johnson postati solidan šuter iz vana i pouzdani stoper? Može li Wayne Ellington postati specijalist za tri? Nastavlja li Barea sa slashersko-šuterskim majstorijama prethodne sezone? Je li ostalo još životnog soka u Bradu Milleru da ponudi dodatnu visoku pick 'n' pop opciju koja će širiti obrane? Može li Anthony Tolliver biti išta više od još jednog pick'n'pop specijalista? Može li Derrick Williams izbjeći zamke u koje se hvataju tweeneri i izbjeći sudbinu Beasleya te nastaviti s all-round igrama koje je pokazivao na Arizoni?

Wolvesi!

Na desetke pitanja, a ova sezona će dati odgovore na mnoga od njih. Ja ih jedva čekam saznati. Prvi osvrt je već sutra, noćas K-Love i ekipa dočekuju Thunder (i mog novog ljubimca, Hardena, čovjeka za kojega sam kad je dolazio u ligu govorio da mu je budućnost Euroliga), a u ovom nultom dužan sam napisati i poneku crticu o sinoćnjim tekmama, da usput steknete i dojam kako će to izgledati ubuduće.

Celtics @ Knicks

- izgleda da ove godine nećemo gledati obranu Celticsa na nekadašnjoj razini

Rondo će odraditi svoje u pritisku na loptu, Garnett svoje u pokrivanju svih 5 igrača na parketu i ako treba svih onih što sjede na klupi, ali Bass nije fizikalac (što mu se ne može zamjeriti obzirom na to koliku kvalitetu donosi u napad), a na klupi nema nikoga sposobnog unijeti malo vatre i mišića pod koš. Lani su imali ipak Shaqa, Jermainea i Perkinsa. Istina, sva tri su bila načeta, ali mogli iz nekakve kombinacije visokih izvući solidnih 20-ak minuta svaku večer. Mislim, neće Boston odjednom postati šupalj kao Toronto, daleko od toga, ali čak i mali pad obrambene učinkovitosti u konkurenciji Chicaga i Miamia im samo dodatno otežava situaciju.

- izgleda da će ove godine Knicksi konačno imati solidnu obranu

I ne, ne mislim to zato što su doveli Mikea Woodsona da se posveti tom dijelu igre, već zato što Tyson Chandler zna kako se čuva reket. Primjetan je i angažman Amarea u tom dijelu igre, iako je rano govoriti o nekom trendu nakon jedne utakmice. Međutim, Knicksi imaju solidnu obrambenu postavu koju uz Chandlera čine dosadni i dugoruki Jeffries, te tri aktivna vanjska igrača Douglas, Fields i Walker. Jasno, neće s njima istrčavati na parket u komadu, ali mogu si priuštiti trojicu na terenu veći dio večeri što nije loše.

- nemojmo podcijeniti Boston

Ok, Celticsi će se izmrcvariti kroz regularnu sezonu, ali sinoć je opet bilo vidljivo da veterani, kad su potpuno zdravi, imaju u nogama još dovoljno oružja. Garnett, Allen, a bez sumnje i Pierce, još su u stanju odigrati na razini dostojnoj all-star nastupa, stoga ih se itekako treba čuvati u playoffu, bez obzira na kojoj poziciji u njega ušli. Ako se sačuvaju od ozljeda, uz ipak nešto blaži playoff ritam, mogu biti itekako opasni.

- nemojmo precijeniti Ronda

Mali je sinoć briljirao, ali nekoliko pogođenih šuteva iz vana ne znače da je bolji nego ikada, već samo da se vraća na svoju razinu od prije dvije godine. Ne zaboravite da je lani muku mučio s ozljedama (imao je više bandaža po sebi nego Tutankamon i Wade zajedno) i da je ponajvećim dijelom zbog toga odigrao ispod razine na koju smo navikli, pogotovo šuterski. Stvar je jednostavna – obrane mu ostave prostora, a Rondo u punoj formi, kao sinoć, taj prostor koristi za ulaz, asist, ponekad i šut. Lani nije bio u formi, nije mogao napadati koliko bi trebao, češće se odlučivao na šut i tako je ostavljao dojam očajnog šutera, iako je veći dio problema ležao u tome da je bio načeti slasher.

- napad Knicksa je bezidejan

Carmelo je odradio sjajan posao, ali pitanje je koliko dugo će moći izdržati bez beka koji može razigrati. Amare i Chandler nisu dobili previše upotrebljivih lopti, ista se rijetko spuštala u post, što je dovelo do toga da jedan Douglas i Shumpert potežu više od jednog Amarea. Nedopustivo. Bit će zanimljivo vidjeti kako će D'Antoni riješiti ovu dvojbu, a posebice kako će pokrpati vanjsku liniju sada kad se prva opcija s klupe Shumpert ozljedio.

Heat @ Mavs

- Heat je prošao pune pripreme

Kako drugačije objasniti razliku između košarke koju su prikazali oni i košarke koju je noćas prikazalo preostalih 7 ekipa? Nema sumnje da ih je motiviralo podizanje zastave prvaka u Dallasu, rane su itekako svježe, ali nakon ovakvog demoliranja čovjek se mora upitati još jednom u čemu je kvragu bio problem prošle godine? Ne želim vjerovati da nakon mjeseci čekanja netko noćas nije bio motiviran, problem nije želja, problem su nedostatak ritma i treninga. I opet je Miami izgledao kao da iza sebe ima 20 pripremnih utakmica, a ne dvije.

- Spoelstra je konačno shvatio

Pusti ih da trče. James i Wade su konačno slobodni od okova organiziranog napada i igraju nekakvu verziju run'n'gun košarke '70-ih i '80-ih. Presing u obrani, gomila udvajanja, kretanja, pomaganja, a onda u napadu čista improvizacija. Miami Jazz. Ne škodi kada te prati jedan takav šuter kakav je Haslem, sinoć se priključio i Jones, a ne bi bilo loše da se i Bosh konačno prilagodi ulozi vodonoše i pomogne ovoj momčadi, umjesto što pokušava biti nekakva ozbiljna opcija (i onda umjesto ozbiljne opcije ispadne smiješan). Chris Gump. Mislim, nije ni čudo da Heat nije htio potrošiti amnestiju na Millera, izgleda da će im dobro doći u slučaju dotičnog.

Bulls @ Lakers

- Lakersi su ekipa bez glave i repa, ali imaju karakter (za sada)

Njihova izvedba na početku utakmice i u završnicama druge i četvrte četvrtine jasno je pokazala koliko ovoj momčadi nedostaje razigravač i koliko je limitirana. Kobe se trudi, ali sve što je sinoć napravio bilo je sa šuterske strane. Svaki puta kada je pokušao vrtiti napad ili napasti obruč izgubio bi loptu. Treba mu skinuti kapu na fenomenalnom šutu s poludistance, ali primjetno je kako nema više noge za biti slash'n'kick opcija. Obratite pažnju i na gomilu pump fakeova kojima pokušava doći do prostora za šut, kad već ne može driblingom. Gasol s druge strane nastavlja slabašnim igrama iz playoffa, žalosno je da se čovjek takvog talenta pretvara u šutera iz vana, a još je žalosnije njegovo izbjegavanje odgovornosti u prilikama kada je imao doslovno otvoreni šut (a to zašto je često imao otvoreni šut ima veze i s poprilično zbunjenom obranom Bullsa). Što se Mikea Browna tiče, s ovim što je imao na raspolaganju napravio je solidan posao, posebice u obrani. Nakon poluvremena izašli su neki drugi, samouvjereniji i žešći Lakersi (opet, tko zna, možda je i Kobe bio taj koji je vikao u svlačionici zbog mlitavog pristupa). Ova momčad od tri igrača i McRobertsa mogla bi ipak biti opasnija nego što se misli vrati li se Troy Murphy, makar i približno, na razinu od prije dvije sezone kada je gađao trice s preko 40% i kupio desetak obrambenih skokova. Iako mu je prvi šut noćas bio cigla nakon koje ti dođe da staviš kartonsku vrećicu na glavu, sa sve većom minutažom postajao je sve aktivniji u tom šutersko-skakačkom segmentu. Lakersima inače dobrih ruku ne nedostaje, ali nedostaje im igrača koji bi probijali obrane i vraćali povratne.

- gdje je nestala druga postava Bullsa?

Obzirom da je u pitanju prva utakmica, napadački učinak nove postave s Hamiltonom nije loš. Boozer i Noah su primjetno aktivniji, Deng je fenomenalan u svakom pogledu (ne samo da je zabijao kako je htio, već je odradio najbolji posao na Bryantu), Rose je Rose, ali problem je bio potpuni podbačaj druge postave. Napadački ne toliko, Deng svojim ostankom na parketu sakriva dobar dio slabosti, ali postava koja je lani obrambeno gazila protivnike, posebice njihove igrače s klupe, noćas kao da nije igrala. Asik i Gibson više su se zadovoljavali jalovim napadačkim pokušajima nego borbom pod obručima, što ih je na kraju skoro koštalo utakmice. Izvukli su se na račun toga što je prva petorka stvarno odlična, ali Thibodeau će zasigurno imati puno toga za reći klupi na račun pristupa. Tako Bullsi jednostavno ne smiju igrati.

Magic @ Thunder

- Brooks je shvatio

I nastavio tamo gdje je stao u playoffu. Durant je trpao, Westbrook jurišao, a onda su ušla dva čovjeka i sve preokrenula – Harden i Collison. Klupa Magica, a tako i klupe većine ostalih momčadi u ligi, jednostavno ne može kvalitetom odgovoriti na igrača poput Hardena koji realno nema što raditi u drugoj postavi, niti na Collisonovu energiju. Tu je Oklahoma napravila razliku koju je održavala do kraja. Ogroman plus Brooksu ide i zbog toga što je u završnici ne samo ostavio Hardena na parketu, već i loptu u njegovim rukama, a to je pak omogučilo Durantu i Westbrooku da samo jurišaju gore-dolje i uništavaju obrane.

- Perkins je živ

Uz Durantovu još jednom pokazanu nepodnošljivu lakoću zabijanja, Hardenovu ulogu trenera na parketu i Collisonovu borbenost, četvrti junak Thundera bio je dobri stari Perk. Konačno zdrav opet je podsjetio na onog borca pod koševima koji može igrati 30-ak minuta, patrolirati reketom i ne štetiti momčadi u napadu. Čovjek je idealan upravo u sudaru s ovakvim momčadim koje imaju dominantnog centra, jer je praktički sam, u najboljoj maniri Jasona Collinsa, zaustavio Dwighta. Time je odluka Bostona da ga se tek tako odrekne još manje razumljiva, obzirom da oni s Orlandom igraju između 3 i 11 puta po sezoni.

- Ryan Anderson je igračina

Nije bilo sumnje da je mali sjajan u širenju reketa, ali ono što je pokazao u obrani i skoku tijekom cijele utakmice ne daje više mjesta sumnji – radi se o legitimnom NBA starteru. A o njegovom šutu ne treba trošiti riječi, može zabiti 20 kad se sjeti. Ne samo da ga obožavam zato što je bijeli brat koji će uspjeti naći mjesto pod suncem u ligi u kojoj su fizikalije postale važnije od igre, već i zato što se odluka da ga moram imati u obje fantasy ekipe pokazala izuzetno lukavom. Good job, Gee.

Clippers @ Warriors

- Mark Jackson ima sreće

Utoliko što je bez puno mudrovanja dobio bolju momčad pod košem od lanjske iz jednostavnog razloga što su Biedrins i Lee zdravi. A to znači da opet ima kvalitetan skok, što lani nije bio slučaj, opasnu opciju u pick igri (Lee je trpao pored Griffina kao da je ovaj Saša Pavlović) i kvalitetnog blokera ispred obruča. Biedrins je bio rastrčan i aktivan toliko da je Van Gundy u jednom trenutku rekao da izgleda kako čovjek opet voli košarku.

- Mark Jackson nema sreće

Steph Curry djeluje pokretljivo kao veteran iza kojega je 15 sezona NBA mučenja, a ne igrač treće godine. Monta je pak i dalje Monta, combo bek zadužen za instant koševe prisiljen igrati 40 neučinkovitih minuta. Bude li Stephov gležanj ovakav problem cijelu sezonu, to će značiti previše Ellisa, a previše Ellisa znači da sve dobro što po novome donose Lee i Biedrins praktički nema nikakvu vrijednost u vidu napretka.

- Clippersi nemaju rotaciju pod košem ni u tragovima

Jordan je sjajan u ovoj ulozi čuvara obruča, što je neophodno pored Griffina koji nedopustivo pliva u obrani jedan na jedan. Problem je što Jordan ne može igrati 48 minuta, a trebao bi obzirom da se treći najbolji visoki Clippersa zove Brian Cook. Ovaj dugonja je još uvijek iznenađujuće solidan kada treba raširiti reket šutom iz vana, ali zaboravite na obranu i skok. Uglavnom, s ovakvom rotacijom pod košem Clippersima je uzalud sva genijalnost Chrisa Paula, energija Blakea Griffina i iskustvo Billupsa. Pod hitno moraju nešto poduzeti, samo problem je sljedeći – trejdaju li Mo Williamsa za visokog, na vanjskim pozicijama javit će se problem rotacije sličan ovome što sad imaju pod košem.

21Dec/110

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

27Apr/117

NOAH AND THE GRANDPA

Posted by ispdcom

Rezultatski dosadna noć, ali nije da se nije imalo što vidjeti. Bullsi su konačno odigrali vrhunski. Nošeni učinkovitim Roseom i Noahovim all-round remek-djelom od igre (a ne treba zanemariti da je i Korver u sjajnoj šuterskoj formi) konačno su, kako bi to Ameri rekli, otresli majmuna loših igara s leđa. Deng je valjda opet stekao sigurnost koja ga je učinila drugim najvažnijim igračem za napad tijekom regularne sezone, dok se Boozerova nezainteresiranost produžuje – skupio je osobne, pa se požalio na neku ozljedu te nije ni igrao (Gibson je srećom tu uvijek spreman pomoći). Ali, jasno je da se, bez konkretnijeg napadačkog učinka Carlosa i Luola, mučenje koje smo gledali dobrim dijelom ove serije može nastaviti u sljedećim krugovima.

Pacersima svaka čast na trudu, ali dobili su zasluženo po sebi, kao i Hawksi koji nisu bili spremni na uraganski početak Orlanda. Hornetsi nisu istrčali na teren kao žrtve, za razliku od Hawksa i Pacersa, ali uzalud im još jedna inspirirana partija cijele petorke - da, čak je i Marco ovaj put zabijao - kada su s druge strane Lakersi (konačno) također bili maksimalno spremni. Trpali su kad god je trebalo, a ovaj put nije bilo svemirske igre CP3-a da stvari učini zanimljivima. Uglavnom, slijede osvrti na sve tri utakmice, Emir o Bullsima, Sickre o Lakersima, a ja o još jednom jedva gledljivom dvoboju Magica i Hawksa.

BULLS - PACERS, G 5

Svi oni koji su se u prve četiri utakmice pitali gdje su nestali Bullsi koje smo gledali većim dijelom sezone, sinoć su ih napokon mogli vidjeti. Prvi put u seriji Chicago je na početku utakmice odigrao agresivno u obrani i raznovrsno u napadu te praktično odmah poveo s 10 razlike, prednost koju su više-manje cijelu utakmicu održavali.

Taj početak utakmice obilježio je Noah kojem je očigledno bilo jako napeto da se pred djedom, koji ga je prvi put gledao uživo u jednoj NBA utakmici, pokaže u pravom svijetlu. Noah je zabijao, skakao, asistirao, krao lopte, blokirao ih i, ono što je najvažnije, potpuno dignuo dvoranu na noge. U kombinaciji s Roseovim solidnim startom, ulazima Denga i tricama Bogansa, Bullsi su prvu četvrtinu kontrolirali. Boozer je, naravno, brzo pokupio faulove, a samo činjenica da su u probleme s faulovima ušli i Rose i Noah, spasila je Indianu od brzog razbijanja.

Ovako su Pacersi pokazali kako se nikako ne žele predati. Granger je vukao cijelu momčad, ostali su davali sve od sebe u obrani i u trećoj četvrtini je Indiana došla na samo -4. Rose je tada bio na klupi radi 4 faula, a Thibodeau ga je odlučio poslati na parket i uslijedila je, kada bi se izbacila Royeva zadnja četvrtina u G4 protiv Dallasa, najbolja sekvenca nekog igrača u ovom playoffu. Blokada nad Hibbertom, ukradena lopta, dvije trice, još poneki zabijeni šut i asistencija i Chicago je opet otišao na za Indianu nedostižnu prednost.

Bullsima će dobro doći koji dan odmora. S obzirom da Atlanta i Orlando igraju još najmanje jednu utakmicu, Rose i društvo će na parket izaći u ponedjeljak. Puno je sitnih ozljeda koje treba pokrpati, još malo treba raditi na nekim situacijama i Chicago je spreman. Ovu seriju su dobili teže nego su mnogi (možda bolje reći svi) očekivali, ali su je na kraju dobili s lijepih 4-1. Indiana nije bila u stanju izbaciti Bullse, ali im je dobro došla kao upozorenje kako će svi igrati protiv njih (zatvarati Rosea i reket i izazivati ih da zabiju nešto iz vana), ali i kako nemaju dovoljno da ne igraju s maksimalnim kapacitetom od prvog podbacivanja.

Inače, novo svjetlo na sportsku povijest obitelji Noah dala je informacija kako je Joakimov djed Zacharie profesionalno igrao nogomet u Kamerunu. To se zovu geni…

LAKERS - HORNETS, G 5

U nedjelju je počela nova sezona serije "Treme" pa ako volite New Orleans bacite oko, jer autor David Simon je uz Chris Paula najbolji play-maker na svijetu i tko zna kada će se opet potrefiti da su u istom gradu.

Nakon kratke digresije nazad na playoff.

Lakersi su najbolja momčad lige kad im se da igrati. Taj motivacijski dio ne može dešifrirati ni mag Phil. Usputni gledatelj bi jedino mogao zaključiti kako se Lakersi ponašaju kao u video igrici. Energy pack donosi određenu količinu energije koju moraju rasporediti tijekom playoffa i prilagoditi procjenjenoj snazi protivnika. NOH su debelo potcjenili i zato sada troše više energije iz ruksaka kako bi se izvukli iz rupe u koju su upali. Samim time, umanjuju si šanse za treći uzastopni naslov.

CP3 i ekipa su opet odlično počeli i šutom od preko nevjerovatnih 80% poveli u prvoj četvrtini. Za to vrijeme se LA držao u igri tricama živahnog penzionera Fishera (najbolji LA čuvar na Chris Paulu), dobitnika NBA Citizenship Awarda Rona Artesta (dobro ste pročitali, sad je u istom rangu s legendama Steveom Smithom i PJ Brownom) i Shannon "don't call me Doherty" Browna.

I tako je utakmica išla neki ustaljenim tijekom, Hornetsi pri vrhuncu napadačkih mogućnosti (Ariza opet odličan), LA osim Bynuma kilav, ali drži priključak. I onda do tada prilično rezervirani Kobe zakucava skoro sa slobodnih bacanja preko Okafora. Čak se i Phil malo pomaknuo na klupi jer se u tom trenutku #24 pretvorio opet u osmicu i reanimirao izdušene Lakerse. Koji zatim vođeni tom novopridošlom osmicom do kraja više-manje veteranski odrađuju posao. Odom je postao opet Odom, a Gasol počeo igrom ličiti na mlađeg buraza, kad već nikako ne može na sebe.

Do Kobeovog kucanja LA je djelovao potišteno i bio prepun njima karakteristične doze drame, prvenstveno oko stanja Kobeovog zgloba/stopala (izbjegavao napraviti MRI kako bi izbjegao dramu, naravno samim time je pojačavši - ne znamo da li iza ovih priča stoji PR tim ili je sve spontano, ali čovjek je definitivno stvoren za Hollywood), pa mučenja s objektivno slabijim Hornetsima, uhićenja nebitnog igrača u New Orleansu te neproduženja ugovora dijelu trenerskog osoblja. Zahvaljujući broju 8 do skorog susreta s Dallasom će sve biti ok.

MAGIC - HAWKS, G 5

Stavljeni pred zid, igrači Magica istrčali su na parket odlučni produžiti boravak u playoffu. Doduše, nije ni do sada problem bio u odlučnosti, već u nečem puno banalnijem. Naime, puno se zadnjih dana pričalo o uzrocima njihove podređenosti u ovoj seriji, a oni se mogu svesti na sljedeće - Orlando ne može ništa pogoditi iz vana. Dijelom je to zasluga igrača Atlante, dugonje poput Smitha, Johnsona pa i Hinricha definitivno nisu tipični igrači za svoje pozicije - Kirk je više dvojka nego play, Joe je ogromna dvojka koja je dobar dio karijere odigrala kao nisko krilo, a Josh je četvorka. Koliko god fizički Dwight bio dominantan pod košem, toliko su ovi Hawksi na ostalim pozicijama. Međutim, još veći dio zasluga ide na račun loše forme, šuteri poput Redicka, Andersona i Nelsona nisu u gore vrijeme mogli upasti u crnu seriju.

Momčad koja živi od trice, umire s tricom, to je dobro znano pravilo kojega je Orlando godinama okretao sebi u korist. Pa tako i noćas, iako je bilo primjetno da ne žele izazivati vraga pa su više od trice forsirali duga dvojke. Jebiga, metar bliže košu puno znači kada nemaš samopouzdanja. Nelson, Richardson, pa zatim Redick s klupe, svi su djelovali maksimalno spremni, na što Atlanta nije imala odgovor. I dok su ovi zabijali, ništa lošija nije bila ni obrana, koja je mlitave Hawkse zadržala na 13 poena u prvih 12 minuta.

Kada je na početku druge i Ryan Anderson zabio tricu, pomislio sam – gotovo je. Jer upravo je Andersonov učinak ono što nedostaje ovoj ekipi. Istina, mnogi su podbacili, ali njegove trice i skokovi tijekom sezone bili su ključni, pretvorivši Ryana praktički u trećeg najučinkovitijeg, a time i najvažnijeg, igrača nakon Dwighta i Nelsona. Do ove pete utakmice, praktički nije postojao. S njim na parketu, visokom četvorkom sposobnom razvući reket, Orlando konačno pomalo podsjeća na onu ekipu koja je nedavno igrala Finale.

U napadu sjajni i precizni, u obrani nisu popuštali ni na sekundu, što ih do kraja poluvremena dovodi u prednost od čak 23 koša. Koju su održavali veći dio treće četvrtine, dok se u zadnjih 12 minuta Hawksi konačno nisu potpuno predali, što je Orlando iskoristio da konačno zabije stotku i tako i simbolično zaključi ovo gaženje i ponudi cijelu bit ove serije - dok zabijaju 80, ne mogu dobiti Hawkse, kada zabiju 100 Hawksi ne mogu dobiti njih.

To što su najbolje odigrali u utakmici koju su morali dobiti, dovoljno govori o njihovom karakteru i vodstvu momčadi. Niti je Stan izgubio konce, niti je Dwight kriv što nije Haakem. Jednostavno, nisu u stanju igrati sjajnu obranu svaki put, niti biti dovoljno opasni iz vana da si izbore prostor (netko tko ima all-star bekove do tog prostora dolazi individualnim akcijama, netko tko ima prosječne NBA bekove mora zabiti 11 trica uz 42% šuta te nebrojene duge dvice da si omogući malo zraka), ali kada im se to dvoje pokopi, i još kada iskoriste prednosti duge klupe na kojoj nema previše zvijezda, ali gdje svatko ima svoju rolu, itekako su opasni.

Sada je samo pitanje koji je trenutno pravi Magic – ovaj, ili onaj iz prethodne 4 utakmice. I još važnije, koji će istrčati na parket u Atlanti.

11Apr/1114

THE RIGHT STUFF 2011

Posted by Gee_Spot

Iako je glupo donositi velike zaključke po ovih zadnjih par tjedana u kojima malo tko igra punom snagom, ove godine stvari su se nekako poklopile baš da i ovo mrtvo vrijeme učine zanimljivim. Međusobni dvoboji na vrhu Istoka doduše nisu donijeli ništa novoga, i dalje je teško išta predvidjeti glede playoff raspleta. Sve četiri momčadi imaju dovoljno mana koje se daju iskoristiti u seriji od sedam. Iako, Boston kao da više nema ponosa, načini na koje gube od izravnih protivnika su brutalni, skinuli su gaće pred Bullsima i pred Heatom, a da na govorim da centarska rotacija pod košem sa slomljenim Shaqom, bakom Jermaine i lešanim Krlom nije ništa bolja od tria mrtvaca koje cijele sezone rotira Miami.

Na Zapadu, uopće u cijeloj ligi, Lakersi izgledaju kao klasa za sebe. Doduše, novi niz poraza pokazuje da su itekako ranjivi kada ne igraju na najvećem mogućem nivou, a na to utječu dva faktora – motivacijski i igrački. Ovaj motivacijski zasigurno neće biti bitan u playoffu, veteranske momčadi su nam već više puta dokazale kako mogu promijeniti pristup iz ležernog u ratnički kada je to potrebno (da se na tren opet vratim na Boston – za razliku od Lakersa koji su itekako potvrdili da još uvijek imaju veću brzinu u koju mogu ubaciti kada je potrebno, Celticsi nakon tradea Perkinsa nisu pokazali ništa slično zaglavivši u leru).

Međutim, igrački moment će biti puno teže održati u ravnoteži. Kobe ima jebene brojke, ali ovo je valjda prva sezona u kojoj ga pratim a da nije imao onaj jedan mjesec u kojem je gazio sve pred sobom, i suigrače i protivnike. Dapače, u svim tekmama protiv kvalitetnih protivnika Kobe je uglavnom bio solidan, češće ispodprosječan, dok su najveći teret nosili Gasol, Odom i Bynum.

Uostalom, tako je bilo i lani u ključnim momentima, ali ove godine će izgleda njihove usluge biti još potrebnije. Odom igra sezonu karijere, Gasol nastavlja gdje je stao lani i moj je osobni favorit za titulu budućeg MVP-a Finala, a posebno je važan Bynum. Nakon što je lani bio uglavnom promatarač, sada naizgled zdrav spreman je opet biti oslonac, kao u Finalu protiv Magica gdje je bio krucijalan u zaustavljanju Howarda.

Ove sezone pak ta defanzivna uloga neće biti toliko važna jer Orlando ćemo teško gledati u Finalu, ali će zato ona napadačka biti ključna. Spremni i motivirani Bynum je drugi centar u ligi, odmah nakon Howarda, nezaustavljivi div koji je u stanju uništiti koncept svake obrane, te tako otvoriti vrata ostalima da se razigraju. Njegovo zdravlje i spremnost su x-faktor – bude li u formi, Lakersi će se prošetati do naslova. I na kraju balade mogu poslati razglednicu Dannyu Aingeu i zahvaliti mu što im je olakšao posao.

Uz visoku trojku u punoj snazi i Kobea pod kontrolom Lakersi su favoriti, ali, u ovom nizu pobjeda nakon all-stara, bilo je primjetno da puno lakše dišu kada dobivaju solidne partije od Fishera i Artesta, a usput i nešto od Barnesa i Blakea. Čim su Fish i Artest opet malo izgubili dah, čim su Barnes i Blake nestali, sve je počelo škripati. Sumnjam da postoji momčad trenutno u ligi spremna i sposobna iskoristiti te njihove loše strane, ali one su svakako prisutne.

Lijepo je da su se i priče o čudesnim Nuggetsima razbile prije nego su postale nepodnošljive. Jebiga, ljudi puše takve bajke o Pepeljugama koje izgledaju kao sluškinje, a u biti su princeze. Samo što Nuggetsi nisu nikakve princeze, bez obzira koliko mi to željeli, već najobičnija run and gun banda koja će dobiti batine svaki put kada naleti na momčad koja ima dovoljno mišića u reketu. A Oklahoma ih zahvaljujući Perkinsu sada ima. I mogu poslati razglednicu Dannyu Aingeu i zahvaliti mu što je od momčadi bez glave i repa (što su dobrim dijelom i dalje, posebice u napadu) postali druga ekipa Zapada.

Ostali? Iako su Mavsi shvatili da se ništa nije promijenilo usprkos Chandleru i da su i dalje ista ona gubitnička momčad kojoj se srce stisne čim počne playoff, iako su Spursi pokazali da mogu pobjeđivati samo u idealnim situacijama (čitaj – kada sve štima u rotaciji i kada im sve upada), opet su favoriti u prvom krugu pored ekipa iz donjeg dijela ždrijeba. Ali, o svemu tome ćemo više za koji dan, u prognozi playoffa. Kada bude vrijeme za nove Zoran Vakula Awards.

Sada je pak vrijeme za dodjelu godišnjih nagrada. Ovaj put bez Sickrea, on svoje čuva za podcast u kojem ćemo se vjerovatno svađati oko dometa Bostona i Blazersa i koji će također osvanuti negdje do playoffa. Nije lako biti dobar s okorjelim navijačima koji nisu u stanju razlučiti emocije od razuma. Uglavnom, nakon svih ovih odgledanih sati košarke, nakon svih mišljenja uzetih u obzir, evo i imena koja su po meni obilježila ovu sjajnu sezonu.

PRVIH 5

Chris Paul, Derrick Rose, LeBron James, Dirk Nowitzki, Dwight Howard

Rose je imao zacementirano mjestu u petorci, ipak je u pitanju MVP, o čemu ću više uskoro. Razbijao sam glavu oko drugog beka – Wade i Kobe se nameću brojkama, odradili su lavovski posao, iako mi je tu lako dati prednost Wadeu pošto mu ipak ne dolazi konjica u pomoć svaki put kada zatreba. Ali, zar ću ovo godinu pamtiti po tome što su nabijali brojke u momčadima koje su im to mogle omogućiti? U tome je puno bolji posao odradio Rose. I ne, nemam se namjeru praviti pametan i gurati Rosea kao beka-šutera, njegova uloga je prije svega ona playmakerska. Samo, jedan bek je odradio još veći posao noseći momčad na svojim leđima od Kobea i Wadea, a to je CP3. Koji se nakon lanjskog Deronova bljeska vraća na zasluženo mjesto najboljeg playmakera u NBA. To kako je bez slash komponente igre (koja je danas najveće oružje svim ovim mladim "playmakerima") vodio ovu limitiranu momčad Hornetsa do playoffa, svojevrsno je remek-djelo. Što bi bilo tek da je imao onu staru brzinu?

LBJ je i ove godine na račun svojih fizikalija skupio odlične brojke koje ne možemo ignorirati. MVP nije definitivno, previše smo loših stvari vidjeli ove sezone od Miamia da bi ga ozbiljno shvatili, a posebice idiotskih poteza u završnicama. Međutim, Durant tako iritira sa svojom potrebom da uzima loše šuteve pa mi ne preostaje ništa drugo nego ga ove godine za kaznu staviti iza LBJ-a. Znam, glupo, jer i LBJ uzima previše toga što ne bi trebao, ali barem donekle ga opravdava činjenica da igra s 2,5 suigrača i da odrađuje ogroman posao u ostalim segmentima igre, posebice u obrani.

Dirk definitivno zaslužuje izbor u prvih 5 zbog činjenice da se sve u Dallasu vrti oko njegovog fantastičnog šuta iz vana, a o Dwigthu ne trebamo ni pričati – praktički ni nema konkurencije na petici, osim ako Bynum odjednom ne postane čovjek od čelika i karaktera pa ga ugrozi u ulozi dominantnog diva. A to se neće dogoditi.

DRUGIH 5

Manu Ginobili, Dwyane Wade, Kevin Durant, LaMarcus Aldridge, Pau Gasol

Manu zaslužuje priznanje kao najbolji igrač momčadi koja je skupila najviše pobjeda. Oko njegove inteligencije, razigravanja i šuta vrti se najveći dio igre Spursa, a kada mu se priključi Parker i kada Timmy uspije držati svoje pod košem u obrani, Spursi znaju podsjetiti na ozbiljnu i opasnu momčad. Iako, ne treba se zavaravati, njihov ovogodišnji uspjeh doktorski je rad Grega Popovicha, čovjeka koji bi valjda znao kako iskoristiti i Joška Poljaka da ga se dokopa.

Dwyane Wade je imao bljeskova, uspona i padova, dokazao da je tihi lider i fenomenalan košarkaš, ali i da je ipak korak iza LeBrona po moći na parketu. Mogu li dva ovako slična all-round igrača koja zahtijevaju loptu u rukama doći do kraja vidjet ćemo, ali nitko ne može osporiti da su si dobar dio sezone skoro pa više smetali nego pomagali.

Kevin Durant je sjajan momak, meni osobno uz Rosea najveća priča sezone. Njegov stil igre ne razlikuje se previše od onoga ostalih volume scorera poput Kobea i Wadea i LBJ-a, uz jednu iznimku – čini se da je Durant puno gori revolveraš zato što uglavnom puca iz vana. Ali, činjenica je da će KD uglavnom dodati otvorenom čovjeku, da je čak pomalo i suzdržan, što je dovelo do toga da praktički i nije nositelj u svojoj ekipi već da dijeli tu rolu s jednim Westbrookom.

Sjajan suigrač, ujedno i sebični strijelac? Koristan, a samo šutira? Svi ovi paradoksi navode samo na to da Durant još nije sazrio kao košarkaš i da će u trenutku kada to napravi imati sezonu u kojoj ćemo ga bez puno razmišljanja progalastiti MVP-om. Međutim, dok god nisi u stanju nametnuti se ni kao glavni u svojoj ekipi, dok god ti je najbliža usporedba Tracy McGrady, ne očekuj prednost pred Jamesom.

Aldridge je odigrao čudesnu sezonu, ponio je momčad na ramenima u trenutku kada im je bilo najpotrebnije. Njegova igra u postu donijela je Blazersima stabilnost, rutinu koju im je nekada nudio Roy, a McMillanova odluka da napad bazira na njemu pokazala se sjajnom. Pun samopouzdanja Aldridge ne samo da je postao stup napada, već je pokazao i do sada neviđeni stupanj angažiranosti u obrani, posebice u skoku, a njegovi asisti, kretanja u napadu, šut iz vana i činjenica da traži kontakt u reketu govore u prilog tezi da se možda radi o trenutno najkompletnijoj četvorci danas u košarci.

Gasol je pak na toj razini koju je Aldridge dohvatio već dugo, pa iako se i sam prečesto vuče iza suigrača i nema tako važnu ulogu u momčadi, upravo njegove igre su najvažnije za domet Lakersa. Kada Pau miješa šut iz vana s post igrom, kada skače, igra obranu i napada obruč, Lakersi su druga momčad. Najbolja u ligi. To nije mala stvar.

TREĆIH 5

Russell Westbrook, Kobe Bryant, Paul Pierce, Kevin Garnett, Zach Randolph

Westbrooku nitko ne može osporiti srce, želju i hrabrost, ali činjenica je da njegov stil igre nije ono što momčad Thundera treba. Umjesto da razigrava suigrače, Westbrook uglavnom glumi nekakvu slabiju verziju Rosea, previše je u centru događanja, a učinkom to ne opravdava. Čudesni atleta koji ipak nema konkurencije, posebice ne u ovoj sezoni u kojoj su Sunsi igrali ovako mlako kako su igrali i u kojoj Rondo djeluje kao blijeda kopija samoga sebe. Samo, u isto vrijeme, koliko god da je važan za svoju momčad, toliko će je i koštati. Dva na pet nije recept za pobjedničku košarku i, dok to god ne shvati, domet Oklahome će puno više ovisiti o stanju oko njih nego o njima samima.

Kobe to recimo nikada nije shvatio. Odnosno, valjda jeste, ali si ne može pomoći. Takav ego će uvijek naći načina da dokaže da je najvažniji. Jer, upravo su njegova glad i upornost ono što suigrače tjera dalje. Bez njegovih kritika, Gasol, Bynum i Odom nikada ne bi dohvatili svoj potencijal. Možda tu i ima zrno istine, vjerovatno je nema ni malo, ali na kraju krajeva nije ni važno dok god svi iz sebe izvlače maksimum. Kobeov maksimum u ovim godinama je nešto manji – više je šuter, manje je opasan u obrani, ali osjećaj za asist, skok i ulaz u pravom trenutku još su prisutni. Lani je još mogao sam dobiti seriju kada bi ušao u zonu, sada je to već malo teže, ali ma kako bio sličan Richardsonima i Jacksonima ovoga svijeta, Kobe je još uvijek najbolji igrač takvog profila. To što je ujedno i najprecijenjeniji svih vremena zato što je medijima trebao nasljednik Jordana, netko normalne visine tko je sličniji nama od divova koji dominiraju košarkom od kada je povijesti, nije njegova krivica.

Ray je izgubio mjestu u top 15 igrača logičnim padom u drugom dijelu sezone, ali zato je PP odradio još jednu godinu na razini, kao najkonstantniji Celtic. Kapetan uvijek daje sve što je potrebno, a poput njega izbor zaslužuje i KG. Istina, bilo je mlađih poput Horforda, Lovea ili Griffina koji su jednostavno moćniji, ali KG je bio stup momčadi najveći dio sezone. Posebice u obrani, u napadu je već duže vremena u fazi karijere koja mu ne omogućuje da bude išta više od skok-šutera, ali pod svojim košem je u ono doba dok je Boston još propovijedao ubuntu po parketima diljem lige, bio personifikacija svega što su Celticsi predstavljali – nesebičnost, borbenost, požrtvovnost, zajedništvo.

Uglavnom, za drugog visokog ostalo je odabrati nekoga od spomenutih. Horford je odigrao na razini, ali mučen ozljedama i ulogom pomoćne radne snage nije to bio ultimativni Al. Love je rasturio sezonu brojkama, ali igra u najgoroj momčadi lige, okružen antitalentima koje uglavnom nije briga za ništa te ga je teško shvatiti ozbiljno. Griffin je u nešto boljoj situaciji, ali također je dobio dozvolu za ubijanje bez da se išta tražilo zauzvrat. Tako da je Zach Randolph, koji je svojim skokovima i nevjerojatnom lakoćom zabijanja bio najpouzdaniji igrač Memphisa cijele sezone, zaslužio izbor. Čovjek čak pokazuje da mu je stalo, uz Aldridgea je možda i najbolji razigravač na poziciji (kada to želi) a može i zaustaviti svakoga ako se poželi koncentrirati na obranu.

MVP

Rose

Sezona koja je izgledala kao da nam neće ponuditi poštenog kandidata, na kraju je ipak pružila jasnu alternativu. I u tome nema ništa loše. Ako ne želite priznati Rosea zato jer imate nekoga vama dražeg, ok. Samo se nemojte pozivati na brojke, jer ljepota košarke je upravo u tome što su brojke samo pola priče, ne cijela stvar. A ako pak ne želite priznati Rosea kao legitimnog MVP kandidata samo zbog toga što nije briljantan u nekim aspektima igre iskazanim brojkama, onda nemate pojma o čemu pričate.

I ja sam na pola sezone prigovarao kada su krenule priče o Roseu kao MVP-u, nudeći kao argument protiv preveliku potrošnju i posebice način na koji je trošio lopte – vanjskim šutom umjesto ulazima i slobodnima. Međutim, u međuvremenu su se stvari popravile. Iako šuterski postotci i dalje nisu briljantni, omjer slobodih i ulaza naspram isforsiranih šuteva poprilično se poboljšao, a time je i Roseov TS% porastao na respekta vrijednih 55% što je solidno za nekoga tko troši takvu količinu napada.

Naravno, nije ta sitnica bila presudna da se od čovjeka koji ne vjeruje u njegovu kandidaturu pretvorim u apsolutnog zagovarača iste. Ne, glavni razlog za izbor Rosea kao MVP-a je jednostavno - kontekst. I to što imam oči, jelte. Vidite, ja nemam problema s navijačkim strastima, niti mi je problem mijenjati mišljenje pritisnut novim informacijama. Gledam ogroman broj utakmica, a to je uvijek puno bolji način za stvarati dojmove od skrivanja iza brojki. I ravnam se osjećajem, točnije dojmom. Nije baš racionalno, ali od čovjeka koji jednako voli gotovo svih 30 ekipa i ne možete očekivati nešto racionalno? Ili baš zato možete?

Vidite, svaka NBA sezona je jedna lijepa, duga, zaokružena priča. I kao svaka priča, ona ima svoje junake. U jednom trenutku Celticsi su izgledali kao nekakva prstenova družina, da bi jednim potezom Sarumana Aingea postali najobičnija skupina orka. Dwight Howard, koji više izgleda kao ent nego kao hobit ne može biti junak, posebice na ako mu se momčad muči ovako kako se muči. Njegova igra je fantastična, postao je i prava napadačka opcija, ali kad si tako fizički dominantan ništa drugo se od tebe i ne očekuje.

LBJ i Wade su u priču ušli kao negativci, tijekom sezone su donekle popravili svoju reputaciju, ali kada makneš brojke, ostaješ s momčadi koja je podbacila i koja nije pokazala da ima ono nešto. Tako da, ako tražimo junaka, princa iz bajke, nudi nam se samo jedno rješenje – Rose.

Njegova momčad je nadmašila sva očekivanja, a to je zaplet koji uvijek pomaže. Napravila je to usprkos nedostatcima u napadu, zbog kojih je, fabula tako objašnjava, Rose praktički prisiljen trošiti toliku količinu lopti. Taj aspekt nikako ne smijemo zanemariti. Evo, ako je jedan igrač sličan stilom igre Roseu to je Kobe, ali nikome ne pada na pamet Kobea zvati junakom. Čovjek je okružen takvim talentima kao što su Gasol, Bynum i Odom, a troši lopte kao da igra u Cavsima s deset CBA igrača. Rose pak ima dva suigrača sposobna zabiti iznad nekakvog prosjeka, ali manje forsira od Kobea, bolji je razigravač, svježe noge mu omogućuju puno bolje reakcije u završnicama i manje oslanjanja na šut, a iako praktički sve ide preko njega ne gubi ništa više lopti od Kobea.

Dodaj na ove kvalitete strijelca tu ljudsku dimenziju, skromnost koja je totalna suprotnost Kobeovoj aroganciji i imaš anti-Kobea, momka koji je sve što umišljenja hollywoodska zvijezda nije. Ultimativni timski igrač zarobljen u ulozi volume scorera.

Vidite, meni je to dovoljno. Taj prelazak Bullsa iz momčadi s potencijalom u graničnog izazivača, taj prelazak Rosea iz eksplozivnog talenta ne samo u all-star igrača već u čovjeka koji stvara svoju vlastitu nišu u ligi, to su sjajna poglavlja priče ove sezone. Stvari kojih ću se sjećati i za deset godina kada budem sjeo s nekim fanatikom i kada započnemo priču o ovoj sezoni. A to nije ništa manje važno od statistike. Dapače.

Oni koji gube energiju na isticanje obrane Bullsa kao glavnog razloga uspjeha, pokušavajući tako umanjiti kvalitete Rosea, promašuju bit. Naime, kontekst ne poznaje te luzerske apstrakcije i špekulacije. On je to što jeste i ne treba mu ničija nadogradnja – momčadska obrana i Rose su jedno te isto, ne dvije različite stvari koje se negiraju. Ovo je timska igra, ne možeš doći do 60 pobjeda ako nisi tim. Prema tome, o čemu pričamo?

Ono što treba je imati oči, otvoriti ih i uživati u igrama jednog od najvećih talenata generacije. Makar ne bio vaš MVP, nitko ne može ići tako daleko pa reći da Rose nije kandidat za MVP-a. I to je u biti jedino važno i nešto što čini cijelu ovu priču nekako suvišnom. Dobio ili ne dobio nagradu, Rose ju je zaslužio i to je jedino bitno. Derrick Rose, najveći dobitak sezone 2011, igrač kojega je gušt gledati i rođeni pobjednik.

6TH

Lamar Odom

Kakav luksuz imaju Lakersi da praktički u svakom trenutku mogu u igru uvesti čovjeka koji je u stanju odigrati svaku ulogu na parketu. Crni Kukoč će valjda konačno dobiti nagradu koju je dobio i onaj originalni, onu za šestog igrača, čovjeka koji na parketu može sve, čovjeka od 208 cm koji može zabiti tricu i odigrati playmakera. Samo što je za razliku od svjetlije verzije Lamar ove godine zaboravio na ležernost i pretvorio se u zvijer pod košem. Koja bi da ima poneku minutu više na parketu i manje vrhunskih suigrača uokolo konkurirala i za mjesto u top 15 igrača lige.

Deeee-feensee

Dwight Howard

Isto kao što nema konkurenciju idućih deset godina u izboru za najbolju petorku, nema je ni za najboljeg obrambenog igrača. Doduše, uvijek se može istaknuti nekoga drugoga, čisto reda radi, ali ove sezone to nema smisla obzirom da je Dwight sam samcat održao Orlando među najboljim obrambenim momčadima lige nakon što su ga okružili suigračima koji nisu u stanju zaustaviti ni prdac u krcatom liftu. LBJ me oduševio obrambenim reakcijama, Spoelstra ga je stvarno pretvorio u vrhunskog korektora, Garnett je još jednom odradio ulogu najboljeg kormilara obrane u ligi, Chandler je preporodio obranu Dallasa svojom pokretljivošću i čitanjem igre, ali Dwight je ipak klasa za sebe. Dok god to želi biti.

Coach Carter

Tom Thibodeau

Iako je Popovich napravio čudo s ovim napadom Spursa, pretvorivši ga u najučinkovitiji stroj za zabijanje koševa iz vana kojega sam vidio u životu, ipak jedan detalj preteže na Thibodeauovu stranu – to što je njegov doktorat vodio računa i o playoffu. Naime, dok će ovaj Popov izum bez zatvorenog reketa potonuti u playoffu, Bullsi su spremni zaključati reket, poginuti za svaku loptu i uhvatiti svaki odbijanac. Sad, da ne bi ispalo da je Thibo samo nekakav obrambeni genijalac koji je shvatio kako iskoristiti sve one dugonje što ih ima u postavi, postaviti paukovu mrežu od udova i natjerati igrače da njima stalno mašu, treba istaknuti da i napad Bullsa uopće nije loš. Dapače, usprkos tako dominantnom igraču kao što je Rose, Bullsi igraju jednu od najmanje sebičnih verzija košarke na svijetu. Dodavanje do otvorenog suigrača i kruženje lopte su na razini, ne na visinama koje recimo imaju Boston, Spursi, Rocketsi, Dallas ili Phoenix, ali tu negdje na vrhu, miljama bolje od onoga što igraju Miami, Orlando, Oklahoma, a ništa lošije to ne izgleda od famoznog trokuta Lakersa koji se, kao što znamo, često pretvara u Kobe Doin' 1 On 5 Work.

MOST IMPROVED

Kevin Love

LaMarcus je postao kompletan igrač, nositelj playoff momčadi. Ali, njegovo prelazak iz četvorke koja ne radi previše i uglavnom šutira iz vani u kompletnog košarkaša manji je šok od činjenice da je Kevin Love od sjajnog skakača postao apsolutno jedan od najboljih skakača u povijesti košarke. Usput je pokazao i sve svoje all-round vrline, od vrhunskog šuta iz vana, košarkaške inteligencije kojom lakoćom dolazi do zicera i slobodnih bacanja, fenomenalnog osjećaja za asist i ritam utakmice. Jedini problem koji bode oči je pasivnost u obrani, ali obzirom da je sam samcat donio ovoj nesretnoj ekipi sve ove pobjede koje je ostvarila, teško je reći da je za išta kriv. LaMarcus je barem imao pomoć i trenera i suigrača koji su ga stavili u poziciju da postane ovo što jeste. Love ima samo svoju jebenu volju, upornost i talent koji su doveli do toga da ga se stavlja u istu rečenicu s Wesom Unseldom i Mosesom Maloneom. Totalna ludnica.

ROY

Blake Griffin

Nema konkurencije. Bez obzira što pripada godinu dana starijoj klasi i što je imao priliku upoznati NBA iz bliza i pripremati se dok su ostali rookiei pali s neba u žrvanj svoje prve sezone, ovo što je Blake odigrao van pameti je. Jedna godina je bila dovoljna da se nametne kao legitimni all-star, franchise player i najuzbudljiviji igrač lige uopće.

MATT BULLARD AWARD

Matt Bonner

Meni osobno najdraža nagrada ove sezone ide u ruke čovjeku koji utjelovljuje sav njen smisao. Kao visoki igrač koji ne radi ništa drugo osim što toliko dobro puca trice da zasluži mjesto u rotaciji, Bonner je ove sezone odigrao imitaciju Bullarda na razini NBA Livea s početka milenija. 102 trice uz 45% šuta, to je bolesno. Jedina konkurencija mu je bio lanjski pobjednik Ryan Anderson, kojega je nešto veća uloga u momčadi koštala preciznosti, dok su prijašnji laureati Troy Murphy i Steve Novak trenutno jednom nogom van lige. Doduše, upravo je taj Novak vlasnik uvjerljivo najboljeg postotka za tricu u ligi, od suludih 54%, ali zabio ih je samo 20 tako da ne upada u konkurenciju. I naravno da je to napravio za Spurse u ovim ludim Popovim shemama u kojima svatko tko uđe na teren ne samo da vjeruje da može zabiti već se nekim čudom uvijek nađe u idealnoj situaciji.

ALL-DORKS TEAM

Petorica bijele braće koja su obilježila sezonu svojim epizodnim ulogama ili prelaskom u prvu igračku ligu, dakle do prije ove godine nisu bili smatrani važnim igračima u rotaciji. Također, kako bi promovirali bijelu kulturu u NBA od ove sezone mi na ispodobruca.com uvodimo i našu prvu originalnu statističku mjeru, takozvani WPI (white power index) koji će određivati koliko je koja momčad jaka u segmentu bijele braće i to jednostavnom jednadžbom (broj bijelih igrača puta minute dijeljeno s brojem nastupa puta prosjećni PER = WPI). Ako ne stignem izračunati WPI za osvrt na sezonu, sve će biti spremno za najavu iduće.

Ryan Anderson

Ovogodišnji kapetan, čovjek koji je dokazao da ono što je igrao Rashard Lewis može svatko za 110 milijuna manje, fantastični tricaš, ujedno i borac. Ok, možda nije najbrži i najsnažniji, ali volju mu nitko ne može osporiti. Zajedno s Redickom pobrinut će se da WPI Orlanda bude poprilično visok.

Danilo Galinari

U New Yorku je izgledao kao još jedan Bargnani, mekani visoki igrač koji izbjegava kontakt i previše voli šut, ali u Denveru se pokazao kao potpuni košarkaš. Momak kuži igru, zna podvaliti pas, zna kada treba šutnuti a kada ići na ulaz, plus daje ono što može pod košem. Dame i gospodo, imamo haklera.

Chase Budinger

Od potencijalnog specijalsta za tri Budinger se prometnuo u kompletnog košarkaša, koji možda nije vrijedan uloge startera, ali koji itekako kompetentno može odraditi rolu prvog swingmana s klupe i zabiti dovoljno.

Marco Belinelli

U njegov talent nisam nikada sumnjao, pitanje je bilo samo da li može izdržati ritam tamnoputih bekova. I uspio je, jednu od boljih obrana u ligi nije koštao, a našao si je i napadačku nišu u ulozi tricaša. Nažalost, onaj njegov haklerski apsekt igre kojim je briljirao u euro košarci nije na NBA razini, ali čak i ako ga nije u stanu iskoristiti za ulaze i stvaranje viška igrača, IQ je i dalje tu, a to ga čini korisnim suigračem.

Beno Udrih

Konačno je stiglo vrijeme da oprostim Udrihu činjenicu što nije u stanu odraditi posao back-up playa na razini da bude koristan u dobroj ekipi. Čovjek je dokazani strijelac, što je uloga koju može odraditi svugdje. Doduše, kada si u lošoj ekipi poput Kingsa to je lakše dokazati, ali nešto mi govori da bi Udrih u pravoj ulozi, koja od njega ne zahtjeva igru s loptom, bio od pomoći čak i u playoffu. A kako nemamo previše bijelih bekova na izboru, red je da zakopam ratnu sjekiru i prihvatim Benu kao solidnog NBA igrača.

THE BRIAN SCALABRINE AWARD

Uvodi se od ove sezone, kao specijalna nagrada za igrača koji je vrijedniji zbog svojih doprinosa van parketa i u svlačionici nego na parketu. I prvi dobitnik je, kako i dolikuje

Brian Scalabrine

Mislite da je slučajno Chicago stvorio takvu kemiju? Scal očito ima nešto u sebi, neku pobjedničku vibru, pozitivnost, zbog koje je toliko omiljen da je svaku svlačionicu u stanju učiniti domom. Plus, znamo da bi bio u stanju, u slučaju da nekakav virus suspenzija ili gripe sutra pokosi cijelu unutarnju liniju Bullsa, izaći na teren i odigrati solidne minute. Također znamo i da nije samo obični dodavač ručnika koji grije one ružne preklopne stolice talentiranijama, već da ga praktički Thibodeau koristi kao pomoćnika koji vodi aspekte o određnim dijelovima igre i savjetuje suigrače što i kako treba napraviti u daljnjem tijeku utakmice.

THE MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Još jedna nova nagrada, uvedena od ove sezone specijalno da bi se nagradilo najvećeg negativca godine, čovjeka koji je napravio najveći gaf kojim je direktno utjecao na rezultate ali i na prijem kako sebe tako i momčadi. LeBron bi bio idealni kandidat, ali glavni razlog postojanja nagrade je ipak

Danny Ainge

Čovjek koji je jednim potezom srušio snove legendi, ubio najbolju kemiju možda u povijesti lige, dokazavši još jednom da je nešto puno lakše srušiti nego izgraditi.

TOP GM

Također novost, stvarno nije u redu da se sve ove godine podcjenjuje ljude koji praktički slažu sve ove momčadi koje pratimo. Kako većina fanatika ionako odavno zna za važnost GM-ova, stvarno je sramota da nismo ovu nagradu imali i ranije. Uglavnom, prvi dobitnik je

Danny Ainge

Šalim se. Naravno da nije. Najbolji GM je

RC Buford

Pronalazak Garya Neala još jedan je u nizu genijalnih poteza koje je ovaj čovjek odradio u karijeri. Iako Spursi ove godine možda imaju nešto deblju platnu listu nego što bi to željeli, iako nemaju jasnu viziju prelaska iz Duncanovskog doba u post-Duncanovsko, Buford zaslužuje ako ništa ovu nagradu kao priznjanje za životno djelu. Njegovi učenici, Presti i Demps, već pokazuju kako se radi posao u Oklahomi i New Orleansu, i upravo to širenje modela Spursa pokazat će se najvećom ostavštinom ove generacije.

SPOMENICE ISPODOBRUCA

Svim igračima i djelatnicima NBA koju su ostavili sjajan dojam i obilježili sezonu, a da nisu upali u konkurenciju za neku od gornjih nagrada

Ray Allen – jer je postao najbolji tricaš u povijesti i jer igra košarku na neviđenoj razini za nekoga s toliko kilometara na leđima

Shaquille O'Neal – jer je odigrao sve što se od njega tražilo i jer je bio sve ono što je Bostonu trebalo, barem do trenutka kada su iz nekog razloga počeli tražiti previše

Luol Deng – jer je u pravom trenutku preuzeo odgovornost, počeo koristiti prostor koji mu se nudio i jer je pronašao agresivnost i samopouzdanje u napadu koji su Bullsima dali pouzdanu drugu napadačku opciju i tako ih iz sporednih lovaca na naslov pretvorili u legitimne izazivače

Omer Asik – jer utjelovljuje duh momčadi u kojoj svi ginu jedni za drugu, taj famozni ubuntu zbog kojega i zadnji čovjek na klupi jedva čeka ući u igru i odraditi svoj posao najbolje što može

Kurt Thomas – jer je Kurt Thomas, posljednji Mohikanac

Charles Oakley – jer ga je sjajno vidjeti na klupi Bobcatsa uz Jordana

Tyson Chandler – jer je na trenutak učinio da Dallas još jednom izgleda kao momčad sposobna osvojiti naslov

Jason Kidd – jer je usprkos svemu još uvijek jedan od dva najbolja asistenta i lidera kontranapada u NBA

Steve Nash – jer je on taj drugi uz Kidda, živa legenda

Arron Afflalo – jer samo daje, ništa ne uzima, usput se pretvorivši u možda najboljeg stopera na vanjskim pozicijama i ujedno ubojitog tricaša, najvažniji free agent ovoga ljeta

Steph Curry & Monta Ellis – jer su pokazali da mogu zajedno

Chuck Hayes – jer je skok-šut s poludistance udaljen od toga da bude nasljednik Kurta Thomasa, nadam se da si je barem zaradio pošteni novi ugovor

Kyle Lowry – jer je uštedio Rocketsima gomile novca i jer ima srce veličine Teksasa i još usput zna i može sve što se od njega traži na poziciji

Dorrell Wright – jer se potvrdio kao NBA klasa, a i praktički mi je donio naslov u fantasyu

Eric Gordon – jer je dokazao da je idealan partner Blakeu Griffinu i kompletan igrač

Andrew Bynum – jer je nezaustavljiv kada to želi biti

Tony Allen – jer je donio ubuntu u Memphis, usput postavši glavni all-round oslonac

Rudy Gay – jer je imao sezonu bolju od Carmela kao čisti strijelac dok se nije ozljedio

David West – jer je imao sezonu u rangu Aldridgea dok se nije ozljedio

Amare Stoudemire – jer je najzaslužniji što je spektakl opet stigao u New York i jer je briljirao, barem do trenutka dok u grad nije stigao Melo

Serge Ibaka – jer je Serge Ibaka

Kendrick Perkins – jer je donio u Oklahomu sve što im je trebalo za biti ozbiljna playoff momčad

Andre Iguodala – jer je konačno zanemario potrebu da bude netko drugi, zvijezda, i prihvatio da je ono što jeste – ultimativni timski igrač

Marcin Gortat – jer je uspio probuditi jednu mrtvu momčad, makar na trenutak, i usput se dokazati kao ozbiljan NBA igrač koji nema dlake na jeziku

Nate McMillan – jer je u svakom trenutku sezone znao što je potrebno momčadi

Gerald Wallace – jer je konačno u situaciji da može igrati i uživati, bez da ide glavom kroz zid

Marcus Thornton – jer može zabiti 20 bez da se oznoji

DeMarcus Cousins – jer može zabiti 20 uz 10 skokova bez da se oznoji, a jednako tako, bez kapi znoja, može cijelu večer šetati i bacati cigle dureći se na sve oko sebe

George Hill & Gary Neal – jer su djelovali kao all-star strijelci kada je bilo potrebno

Tony Parker – jer je odigrao još jednu nenametljivu, ali veliku sezonu

Tim Duncan – jer je drveniji nego ikada uvijek nalazio načina biti najkorisniji igrač na terenu

Greg Popovich – jer je doktor košarke, antipatični doktor kod kojega ne želite na pregled, ali koje će vam uvijek dati točnu dijagnozu

John Wall – jer je sljedeća velika stvar

U kategoriju uber-spomeničara ulaze Afflalo, Shaq, Ibaka i Thornton, kojim je ovo druga spomenica za redom, te Ray, Monta i Chandler koji su svoju prvu osvojili u nekoj od prethodnih dodjela.

23Jan/1115

WEEKLY PICK’N’ROLL

Posted by Gee_Spot

MVP NAKON POLA SEZONE JE...

Liga je kao rijetko kada krcata talentom, ali ironija cijele situacije je da usprkos tome nemamo izrazite kandidate za titulu najboljeg igrača. Odnosno, nemamo ih ako ćemo se držati osnovnog pravila kod ovakvih izbora, a taj je da u konkurenciju za MVP-a ulaze samo igrači iz ekipa sposobnih boriti se za naslov. Što u startu odstranjuje igračine poput Kevina Lovea i Blakea Griffina, neprikosnovene motore svojih momčadi. Da su u pitanju ozbiljni izazivači, način na koji ova dvojica igraju, neviđen od dana Mosesa Malonea, definitivno bi ih svrstao u sam vrh.

Ako maknemo njih i ako odbacimo članove playoff prolaznika zaglavljenih u sredini poput Hornetsa ili Jazza (Chris Paul drži sve pod kontrolom u New Orleansu, ali, da bi zanemarili koliko su Hornetsi limitirani, trebao bi nam ponuditi uvjerljivo najbolju sezonu karijere, a slično vrijedi i za Derona), ostaje nam uvijek ista skupina igrača. Kobe, Dwigth, LeBron, Dwyane. Durant je bio kandidat za priključiti im se, ali niti njegova igra niti ona momčadi mu ne ostavljaju dojam da se radi o nečemu vrijednom nagrada. Jednostavno, znamo da mogu i moraju puno bolje.

Urnebesni su mi pokušaji NBA mašinerije da predstavi Amarea kao legitimnog kandidata, a još mi je fascinantnija gomila ozbiljnih i pametnih ljudi koja nasjeda na ovakve štoseve. Razriješimo neke stvari. Prvo, Knicski su imali jedan od najlakših rasporeda u ligi. Da li je realno bilo očekivati da će imati lošiji score od ovoga kojega su ostvarili? U čemu je onda kvaka s Amareom, po čemu je spasitelj kada je momčadi dao točno ono što se očekivalo?

Drugo, Amare igra u sistemu koji je stvoren za bildanje brojki. Čovjek je još za ranih dana u Sunsima sebe prozvao STAT jer ima sjajnu statistiku. I to je sve. Da, Knicksi su bolji nego lani upravo zbog Amarea, ali da li povratak u playoff na očajnom Istoku zaslužuje ovakvu pompu? Neki dan sam konačno pogledao ESPN-ov dokumentarac ''The Guru Of Go'' i teza koje se drži i sam izumitelj run and guna Paul Westhead je da igrači uživaju u ovom stilu igre jer su u mogućnosti skupiti brojke od kojih boli glava. Pitajte samo Feltona i Chandlera.

S druge strane, Westhead je isticao važnost kondicije, što je nešto do čega se itekako držalo u Sunsima pod D'Antoniem i nešto na račun čega je lani Gentry Sunse vratio u playoff na velika vrata (odvevši to na novu razinu koristeći praktički dvije petorke). Ovi Knicksi kao nisu svjesni važnosti kondicije, u zadnjih nekoliko utakmica ponestaje im zraka i pitanje je da li je problem D'Antonieva nesklonost rotiranju igrača (koja je možda Sunse i koštala većih rezultata) ili jednostavno jedan Felton, koji nije oličenje atlete i očito ne može izdržati cijelu sezonu u ovakvom ritmu, bez obzira na sav predah koji on i suigrači uzimaju u obrani.

Ukratko, Knicksi nisu ozbiljni, a time ni Amare ne zaslužuje biti ništa više u konkurenciji od Lovea ili Griffina. Uz ranije navedene uobičajene sumnjivce, samo dva imena su se istakla i zaslužuju maksimalan respekt - Dirk i Derrick. Međutim, čak iako ispunjavaju sve uvjete za kandidaturu, ne mogu se odlučiti za njih iz razloga koje ću upravo navesti.

Rose jednostavno nije učinkovit igrač, a ni mentalno nije na razini na kojoj su konkurenti mu na poziciji poput Paula i Williamsa (ili Nasha, koji u debeloj sjeni igra još jednu sjajnu sezonu). Predvodi ozbiljnu momčad, igra all-round košarku, najveći dio napada Bullsa vrti se preko njega, a ništa manje nije važan u obrani. Međutim, Rose je više od svega volume scorer, igrač bliži ulozi koju igraju Wade, Kobe ili Carmelo, što znači da si može napuhati brojke do razine koja je toliko abnormalna da sakriva učinkovitost.

Za biti koristan na način na koji su to Paul (CP3 s puno manje postiže puno više) ili Deron (sposoban podignuti razinu igre ovisno o potrebi) trebat će čekati. Rose je čudo prirode, sjajan momak i fenomenalan atleta, ali odličan graf koji je neki dan napravila ekipa sa SB Nationa sve govori.

Ovaj pure point rating na okomitoj crti nije ništa drugo nego omjer asista i izgubljenih (prilagođenih odigranim minutama, tako da ne ispadne da Rose zbog ogromne minutaže pati), dok je horizontalno napadački učinak (true shooting %, za one koji nisu upoznati s formulom koju je smislio John Hollinger to vam je, ukratko, postotak koji uzima u obzir svaki oblik postizanja koševa - od slobodnih bacanja preko dvojki do trica, dajući svakom određeni koeficijent i tako jasno pokazuje tko su košarkaši, a tko tek nabijači brojki).

Činjenica je da Rose troši lopte strašnim postotkom, a da to ne radi učinkovito. I tu spora nema. Sad, rezultati Bullsa jasno pokazuju da ekipa zbog toga ne pati, ali možete li samo zamisliti koliko bi bolji bili da se Rose odrekne poneke trice (gađa ih više od 4 po utakmici) ili duge dvojke (od 16 šuteva barem pola mu ih je s poludistance) i da se posveti ulazima i prije svega, iznuđivanju slobodnih (gađa sramotnih 6 po tekmi, što je za igrača koji može ući u reket kada poželi stvarno malo).

O omjeru asista i izgubljenih da ne govorim, koliko god Rose napredovao ove sezone kao razigravač, činjenica je da se to ne može osjetiti u igri dok god gubi skoro 4 lopte po susretu (nepisana pravila košarke kažu kako bi, da bi se iskupio za izgubljenu loptu, playmaker trebao nanizati barem tri asista, što u prijevodu znači da je Rose kratak za 3 do 4 lopte više prema suigračima).

Naravno, uvijek se može igrati na kartu talenta ostatka ekipe i to navesti kao razlog zašto Rose nema tih 10 ili više asista, što je, moram se složiti, u ovom slučaju možda i presudno. Bullsi stvarno imaju najmanju razinu napadačkog talenta na rosteru od svih izazivača. Međutim, oko šuterskog dijela igre nema spora – Rose može i mora biti učinkovitiji strijelac, ne samo volume scorer.

Što se Dirka tiče, on s učinkovitošću nikada nije imao problema, ali ozljeda ga je vratila unazad, izbacivši momčad iz sjajnog ritma u koji je upala. Odradi li drugi dio sezone kao ovaj prije ozljede, ima moj glas. Lider je jedne ekipe koja po svemu pokazanome djeluje kao sposobna otići do kraja, ekipe koja igra sjajnu košarku na oba kraja terena. I koja u isto vrijeme ne može bez njega. E, ukratko, to vam je MVP.

Ostali?

Dwight se činio dobrom okladom, popravio je napadačku igru, ali trenutno ga, slično kao i Kobea, ponajviše košta dojam koji ostavlja momčad. Ni Orlando ni Lakersi ne briljiraju. Doduše, i jedni i drugi imaju potencijala razigrati se u ovom drugom dijelu. Sad, Kobea će ipak kočiti prisustvo Gasola koji je fantastično krenuo u sezonu i koji je važniji za krajnji doseg momčadi od Bryanta (kada Gasol u postu igra punom snagom i kada se igra vrti preko njega, Lakersi djeluju sjajno). Nešto slično se događa i s Wadeom i Jamesom, dijelomično su sami sebe anulirali, nose ovu nesretnu momčad Miamia na leđima i, iako sa svim tim škartom koji ih okružuje pokazuju da mogu dominirati, teško je odrediti koji je od njih broj jedan u ekipi, kamoli koji je MVP kandidat.

Dwight pak ima otvoren put ka tituli. Orlando je nakon godine pauze opet pronašao onaj stari recept igre koji ih je odveo do Finala, što je odmah rezultiralo i Dwightovim buđenjem. Okružen šuterima Howard ima prostora za MVP rolu, za skakanje, zabijanje zicera i čuvanje reketa. Jednostavno, bez njegovog maksimalnog učinka takva košarka bazirana na šutu iz vana ne može donijeti vrhunski rezultat, a po svemu sudeći on je spreman odgovoriti na taj izazov.

I dok čekam da u drugom dijelu polude Dirk, Rose ili Howard kako bi zaslužili moj glas, trenutni MVP mi je najdraži igrač ikada. Čak ni u njegovim najboljim danima nikada ga nisam smatrao MVP kandidatom zbog izražene role volume scorera koja je gušila all-round učinak, ali spletom okolnosti ove sezone Ray Allen je prvo ime lige. Prije nego prestanete čitati ovaj post ili se počnete histerično smijati, dozvolite da objasnim.

Celticsi su najbolja momčad u ligi. Napad na granici savršenstva, obrana koja je odavno prešla tu granicu. Momčad s velikim M, na jednom drugom nivou od svih ostalih. Ozbiljno, Boston je sveučilišna momčad, svi drugi su NBA plaćenici. Ovi Celticsi ginu jedni za druge u svakom trenutku, kao da im računi u banci nisu natopljeni dolarima i kao da su se jučer vratili sa zajedničkog kampiranja na kojem su se otrovali ćevapima. Rondo, KG i PP su jednako važni kao i Ray, u biti možemo reći da jedni bez drugih ne mogu funkcionirati, ali Raya ističem samo zato što je u ovom prvom dijelu sezone odigrao van pameti, puno bolje od očekivanog i puno bolje nego je uopće potrebno.

Boston ima ovako sjajan omjer i puno više pobjeda nego bi možda trebao ponajviše zbog Rayeve neshvatljivo visoke razine energije i namještenih nišanskih sprava. Čovjek je sjajan u obrani, predobar za starčića iza kojega su tolike operacije zglobova, a šuterski lomi utakmice svojim tricama koje su ne samo sklone upadati u ključnim trenutcima, već su i na najvišem nivou u karijeri mu (trenutno je na 47 %, što je van pameti čak i za skorašnjeg NBA rekordera svih vremena po ubačenim tricama). I dvojke gađa suludo dobro, debelo iznad prosjeka, (preko 50%), a, zanimljivo, u slobodnima, koja su mu uvijek bila jedno od najjačih oružja, nekoliko je postotaka slabiji od očekivanog. Nije teško zaključiti kako su ovih pola sezone do sada najbolji period koji je uopće odigrao u dresu Celticsa, a nije da nije imao sjajnih trenutaka.

Naravno, to što trenutno on nosi momčad mrvicu više od ostalih, ne znači da sutra neće iskočiti PP ili KG ili Rondo. Kvragu, siguran sam da se slične priče mogu isplesti za svakoga od njih – bez Garnettove obrane i intenziteta u pristupu igri ne bi bilo ni Bostonova zida, bez Rondove nesebičnosti, energije i talenta za pronalaženjem suigrača ne bi bilo tako tečnog napada, a bez Piercea ne bi bilo nekoga da začepi sve rupe, nekoga tko će odigrati ono što treba kada je najpotrebnije. To je jedini razlog zašto na kraju sezone neću Raya proglasiti MVP-om i zašto u biti ovo proglašenje njega kao najboljega nije toliko nagrada za trenutno odrađeni posao (jer Raya ne možeš vaditi iz konteksta kao što možeš izvaditi Rosea, Dirka ili Dwighta), već je više nagrada za životno djelo.

Samo, jednu stvar treba istaknuti. Ne naprave li Dwight, Dirk ili Rose taj kvantni skok o kojem sam govorio i ne počnu li igrati na razini iznad onoga što su nam do sada prezentirali, titula MVP-a sezone može otići samo na jednu adresu. Kompletnoj momčadi Boston Celticsa. Sad, ne znam za vas, ali ja se naježim kad promislim da pored svih ovih talenata kojima nas liga zasipa i to još u ovako sebičnom svijetu i sebičnom momentu za samu ligu, sa svim tim prijetnjama i tradeovima i štrajkovima koji se nadvijaju nad sve nas, nagradu za najboljeg individualca zaslužuje jedna ekipa.

Nekako olako zaboravljamo da Boston trenutno ima četiri sigurna hall of famera na rosteru, četiri od 100 najvećih svih vremena. Momčad je ovo o kojoj ćemo za deset godina pričati kao o jednoj o najvećih ikada, bez obzira osvoje li još jedan naslov ili ne (iako mi dođe plakati kad pomislim da bi mogli ostati samo na jednome, teško će biti objasniti tu veličinu nekome tko ih nije vidio na djelu ako nemaš te egzaktne brojke kojima možeš potkrijepiti svoju tezu). Ali, ujedno je to i momčad koja je pokazala da postoji nešto puno više od svih individualnih ostvarenja i fenomenalnih brojki. Timska igra. Ubuntu. Definicija košarke. Gledajte ih i uživajte dok možete.

SUN IS RISING

Ili možda ne, nije toliko ni važno. Govorilo smo u ranijim postovima da Sunsi u nogama imaju onu dodatnu snagu za lov na playoff u drugom dijelu sezone, što zbog pripremljenosti koja je na razini iznad protivnika (zahvaljujući fenomenalnim trenerima, doktorima i klimi u Arizoni), što zbog činjenice da rotiraju desetak igrača. U ovom periodu loših igara ta rotacija se razbila, ali u zadnjih nekoliko utakmica da se primjetiti povratak onome što smo gledali lani.

Doduše, nedostaje onaj partner koji će olakšati život Nashu. Grant Hill odrađuje koliko može, ali ovdje više mislim na pravog strijelca. Kad vidiš koliko je J Rich u biti višak u Orlandu, stvarno ti bude žao što nije ostao u Sunsima jer je baš on sve što im treba. Vince Carter ionako samo razmišlja o tome kako da odleži ostatak sezone, a onaj bljesak protiv Knicksa ne govori toliko o tome da u njemu još ima vatre, koliko govori o strukturnoj nemoći Knicksa. Mislim, ako doma u Madisonu, pred onakvim navijačima, dozvolite da vas u želji i borbenosti zasjeni jedan Vince, onda je to sve što treba znati o vama kao momčadi. I o Amareu kao MVP kandidatu.

Jasno, konkurencija Houstona, Memphisa, Clippersa i Warriorsa ne garantira lak put Phoenixu, ali treba obratiti pažnju na detalje poput trke i pucanja. Ove momčadi nemaju klupu kojom mogu pratiti 48 minuta agresije Sunsa, sistem može odnijeti pobjedu još jedan put. Run će svoje odraditi, ali za to će mu trebati i pomoć guna, nekakav minimum šuterske konstante. I to leži problem, jer trenutno trica Sunsa nije na razini na koju smo navikli. Doduše, ne bi škodilo da i ova šačica visokih nešto uhvati pod košem.

Što me dovodi do Robina Lopeza. Gortatov dolazak pokazat će se ključnim potezom sezone, jer ovo što Lopez igra je smijurija. Za 20 minuta jedan Earl Boykins može uhvatiti 2 skoka (dobro, ne može, njegov prosjek za toliko minuta je 1 skok, ali Earl ima 34 godine, a ne pomaže mu ni što je niži od 170 cm i upola lakši od Lopeza). Čovjek visok 213 cm i težak 120 kg tijekom zadnjih nekoliko tjedana ostvaruje takav učinak.

Da li je problem u genima obitelji Lopez, ozljedi leđa koja ga čini skoro pa nepokretnim ili nečem trećem, ne znam, ali znam da je čudo da su Sunsi s ovakvim pacijentima na rosteru uopće još uvijek u šansi da uđu u playoff. A to samo još jednom potvrđuje veličinu Stevea Nasha. Gledano učinkom, ništa manje nije bitan svojoj ekipi od npr. Rosea, a uzima duplo manje lopti. Izgubljene pokriva asistima omjerom kojega smo spominjali (3 naprema 1), a od 36 godina starog čovjeka nećemo tražiti dodatna slobodna (uostalom, i bez njih mu je TS% na vrhu lige, u što se isto možete uvjeriti na gornjem grafu – ukratko, Steve je i ove sezone najučinkovitiji play lige). Uspiju li Sunsi uhvatiti playoff, Nashu stvarno treba dati nekakvu specijalnu diplomu.

MATT BULLARD AWARD

Nagrada koja tradicionalno ide najboljem bijelom visokom tricašu, lani ju je osvojio Ryan Anderson, a bogami i ove godine će je osvojiti Ryan Anderson. Odlazak Rasharda Lewisa preporodio je Orlando, ali svi tradeovi o dolasci koje je Otis Smith odradio nisu toliko važni kao minute koje su se otvorile za Andersona, Bassa i Redicka.

Evo, Arenas je, realno, nebitan, ono što on igra može igrati svaki combo bek kakvih je liga puna, i to za 20 puta manje novca. Hedin povratak je važan, donio je vanjskog igrača koji zna razigrati, point-forwarda koji će olakšati život limitiranom Nelsonu, ali koji će ujedno i biti match-up problem svojom visinom i stilom igre svakom protivniku. Ajde, u Gortatu su žrtvovali jedinu rezervu Howardu za njega pa to malo cijelu stvar baca unazad, ali u principu to je pozitivan pomak.

Međutim, najvažnije od svega je da, zahvaljujući Andersonu, Orlando opet može igrati kao Orlando. Postava za završnice Orlanda u sastavu Nelson, J Rich ili Redick, Hedo, Ryan i Dwight sve govori. Dwight radi, ostali pucaju trice. To je Orlando koji je došao do Finala, Orlando koji je na račun svoje različitosti i svjesnim odstupanjem od uvriježenih vrijednosti uspio nešto što recimo Sunsi, koji su možda najveći revolucionari u zadnjih 20 godina, nikada nisu – doći na korak do naslova (dobro, nije im odmoglo ni to što imaju obranu i skok o kakvima su Sunsi samo mogli sanjati).

I onda se događa tragedija, prvo dovođenjem Cartera i puštanjem Turkoglua (poetska pravda je da su kasnije upravo Hedu vratili Carterovim ugovorom), koje se tada i nije činilo toliko lošim potezom, na dvojki su imali rupu koju je nekako trebalo pokrpati. Međutim, na stranu to što je Orlandu trebalo pojačanje za borbu protiv Kobea ovoga svijeta, problem je bio u tome što su tim potezom postali obični. Taj proces prelaska u običnost završio se smrću Rasharda Lewisa, kada Magic više nije imao tu lažnu četvorku na parketu i kada su postali momčad kao svaka druga.

I onda se događa čudo, sat se vraća unazad. Izgubljena je godina i pol momčadi u naponu snage, ali možda još nije kasno. Jer, Anderson je novi Lewis, samo još borbeniji i čvršći, Hedo je u Orlandu nekim čudom opet Hedo, a Redick garancija da neće trebati trošiti nikakav dodatni novac na J Richa, ujedno i podsjetnik da im nikakav Carter nije bio potreban jer su rasnu dvojku cijelo vrijeme imali u svome dvorištu. Orlando tako uz više sreće nego pameti ima šansu još jednom izazvati.

JERRY

Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena, čovjek za kojim svake godine plačemo zato što nije osvojio titulu trenera godine. I što se dogodi prošli tjedan? Njegova momčad izgubi dvije za redom protiv ekipa predvođenih dvojicom trenera koji su možda najveći kandidati za najgore u ligi. Porazi od Flipa Saundersa i Averya Johnsona nisu razlozi za paniku, Jazz je momčad sklona upadanju u promjene raspoloženja, ali da Jerryev sistem izgubi dvije ovakve za redom stvarno zaslužuje spomen (noćašnji poraz od Sixersa stavimo na stranu, Doug Collins ipak ima momčad koja donekle zna što radi). U svakom slučaju, Jazzu nedostaje žestine, igraju manekenski, a kako Jerry vozi traktor i vjerovatno nosi balvan preko ramena kao Arnold u Komandosu tijekom ljeta, krivnju za to pripisat ćemo njemu. Dakle, ovaj put ništa od titule trenera godine na ispodobruca.

MIKHAIL

Prkohorov je sasjekao sramoćenje, šteta što nije u Jerseyu pa da ranije reagira. Mislim, kako čovjek koji ne koristi internet uopće prati što se događa u NBA ligi i brine li ga to uopće? Ili je u svojoj glavi svjestan da pravi posao počinje tek seljenjem u Brooklyn? Jasno, odluka da zaposli dokazanog nesposobnjakovića kao što je Billy King prvenstveno je njegov problem, ali čini mi se da Rus neće imati problema istog tog Kinga sutra baciti na ulicu. Uostalom, natjerao ga je da se spusti na parket i ispriča momčadi zbog trakavice s Melom, što je stvarno rijetka scena u NBA. Već ga vidim kako saziva sastanak i pušta upravi "Eastern Promises", čisto da svi vide kako ruska mafija riješava stvari. Nekima je smiješan njegov način rada, nekima je simpatičan. Time will tell. Međutim, činjenica je da je ovo što je poduzeo jedino što je mogao. A to da bi trebao malo češće biti oko momčadi kao Šef i da nije trebao lijepiti Salinu glavu na tijelo Terencea Williamsa, to je činjenica.

MELO

Carmelo je pobijedio u natezanju s Denverom i nemam s tim problema. Pravila su jasna, daju čovjeku pravo da bira gdje će igrati. Jasno, ako je spreman riskirati, a Carmelo očito jeste. Jamesu, Wadeu i Boshu je bilo puno lakše, znali su da će dobiti blizu maksimumu, ali situacija u kojoj je Carmelo, s novim kolektivnim ugovorom i smanjenjem plaća iza ugla, puno je teža. I zato mu svaka čast. Da, maltretirao je vjerne navijače koji su ga godinama bodrili i koji mu sada zvižde, ali to je tako, takve situacije se događaju. Puno važnije od slomljenih srdaca navijača Denvera (koji nisu ništa manje sebični od Mela, i njima je samo stalo do igrača koji će im donositi rezultat) je činjenica što je Melo odlučio igrati u New Yorku i što riskira jedino on.

I ma kako ovi igrači bili iritantni zbog svojih odluka koje donose uglavnom vođeni linijom manjeg otpora, to su te nove generacije. Doći će nakon njih nove, radničke, koje će se vratiti starim vrijednostima. Durant i Griffin su možda prvi predstavnici tih koji dolaze, nekako mi se čini gledajući ih da njima nikakav problem neće biti cijelu karijeru ostati u Oklahomi ili Clippersima. Samo, u široj slici, mene boli mogućnost da sutra svega toga neće biti. Uvede li se taj tvrdi cap, ponište li se sve te opcije i prava, iznimke i mogućnosti prelaska zadane granice, uvede li se taj nesretni franchise tag kojega koristi NFL (praktički, imaš pravo jednog igrača svake godine zadržati izvan tržišta, što recimo znači da Orlando tri sezone može Howardu braniti da postane slobodan nudeći mu jednogodišnje ugovore ili će Howard pristati na više godina kako se riješio te neizvjesnosti), NBA će izgubiti. Igrači bez slobode, kao i ljudi bez slobode, neće biti sretni. Nesretni igrači znače lošije igre. Carmelo možda živcira svojim postupcima sve nas koji se možemo prepoznati u koži navijača Denvera, ali Carmelo igra odlično zato što je sretan, zato što zna da je na kraju balade njegova sudbina u njegovim rukama. Mislim, nitko nikoga ne tjera da mu ponudi maksimalan ugovor. Izgubio, dobio, sam si je kriv. Sutra možda više ne bude takvog luksuza, a to je loše. Jer, radije bih gledao 8 vrhunskih ekipa i 22 koje prodaju nadu, nego 30 osrednjih koje će radovati samo vlasnike.

BARON

Clippersi ni krivi ni dužni u ovom trenutku imaju možda najbolju 1-2 mladu opciju u ligi. Gordon i Griffin su do sada vjerovatno preskočili Duranta i Westbrooka kao dvojac na kojem je idealno graditi momčad (Noah i Rose su već veterani mnogih playoff bitaka, njih ne uzimamo u obzir prilikom ovakvih izbora). Trenutno briljiraju jer im se sve poklopilo - u Baronu Davisu dobili su veterana koji im donosi stabilnost u napadu, provjerenu treću opciju koja može preuzeti stvari u svoje ruke kada mladi stanu, a ostatak momčadi je krcat igračima zadatka koji svoje role odrađuju sjajno. Jasno, Clippersima je od sadašnjosti ipak puno važnija budućnost, a ona teško da može uključivati Davisa.

Baronovo buđenje treba iskoristiti kao mamac kako bi ga se poslalo u momčad kojoj treba iskusni playmaker, jer nije problem samo u tome što Baron fizički neće moći dugo ostati pratnja dvojici nositelja, već što on jednostavno ne gleda svijet istim očima kao oni. Gordon i Griffin su pripadnici nove generacije koja pretpostavlja rad talentu, momaka koji šute i dokazuju se igrom. Baron pripada jednoj drugoj vrsti, milenijskoj generaciji koja je živjela na račun talenta i koja nikada nije znala držati jezik za zubima. Hip-hopere su zamijenili šljakeri. Primjer vam je utakmica protiv Lakersa, kada je Odom odgurnuo Griffina zato što se ovaj, u trenutku kada je utakmica već bila riješena, preko njega bacio za loptom. Na stranu to što je Odomova reakcija odraz njegova mentaliteta, što je smiješno da se netko ljuti na protivnika zbog želje koju iskazuje, ali način na koji su Griffin i Gordon na to reagirali je fantastičan.

Griffin je samo digao ruke i zatražio primirje, dok je Gordon mirno došetao kako bi odveo suigrača prema klupi. Davis, najiskusniji igrač na terenu, uletio je pak u gužvu kao obični uličar, tražeći kavgu s Odomom. I u tom trenutku ti je jasno da, ma kako god lijepo bilo vidjeti da je Baron zbog nečega konačno uzbuđen, njegova emocionalna inteligencija nikada nije nadrasla ulicu. Griffin i Gordon su već bili spremni rešetati Lakerse zakucavanjima i tricama, dok bi Baron boksao. I da, koliko god da je ovaj dvojac spasio Davisovu karijeru, ništa manje nije napravio za Vinniea. Koji se odjednom ne čini kao najgori NBA trener.

A možda je sve najbolje opisao Gordon, u jednoj utakmici koju sam nedavno gledao momak je na samom startu, dok im je Vinnie još dijelio upute prije podbacivanja crtajući po ploči, mrtvo-hladno zijevao. I nije to bilo neko slučajno zijevanje, već ono pravo, rasno, od nekoliko sekunda tijekom kojih si mogao čovjeku snimiti grlo. Sad, Gordon većinu vremena izgleda smireno kao panda, ili barem kao napušen, kao netko tko bi zijevao i na Rileyev govor pred sedmu utakmicu Finala. Ali, simboličan je to bio trenutak. Koji me podsjetio da Clipperse čeka težak put - ovaj dvojac u potrazi za priznanjem mora preći i preko Vinniea i preko Sterlinga. Samo, ako za ikoga mislim da to može, to su njih dva. Jedan koji izgleda kao da se nikada ne budi i drugi koji izgleda kao da nikada ne spava. Toliko različiti da djeluju kao savršen par. Poklon s neba svima nama.