ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

21Oct/1315

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

CLIPPERS

NAPAD: 112.0 (1.)

OBRANA: 105.2 (12.)

RASPORED: 14.

SCORE: 57-25

THAT WAS THEN

Nakon polufinala Zapada, od Paula i društva očekivalo se da naprave korak naprijed ili barem ponove lanjski doseg, ali ozljeda Griffina ostavila ih je bez šansi protiv Memphisa - momčadi s takvom zadnjom linijom nemoguće se suprotstaviti bez čovjeka na čijoj snazi i post igri u napadu temeljiš sve ambicije.

Međutim, čak i da su nekim čudom opet istovremeno dobili idealne partije od Paula, šutera i visokih kao što je bio slučaj godinu ranije i da su izbacili Memphis, problemi koji ih muče na putu da postanu potpuni izazivač bili su i dalje prisutni i kad-tad bi ih došli glave. Iako su značajno popravili obranu u odnosu na prvu zajedničku sezonu novog rostera, što je bilo vidljivo i u slučaju Jordana i Griffina, ovaj mladi dvojac još uvijek je bio previše sklon mentalnim greškama posebice kada je u pitanju bilo zaboravljanje vlastitog čovjeka nakon pomaganja.

I dok je razvijanje centarske linije dugotrajan proces tijekom kojega je svaki napredak hvale vrijedan, problem je predstavljala potpuna suša koja bi nastala nakon što bi na parket poslali rezerve, što se događalo češće nego bi željeli zbog nesposobnosti Jordana da realizira slobodna. Lamar Odom, koji je najbolji primjer toga što vam može napraviti pogrešan odabir žene, više nije bio ni sjena onog nekadašnjeg igrača, ali to je bilo isključivo vidljivo u napadu gdje je doslovno bio igrač manje. Obrambeno je pak svojom dužinom i pokretljivošću odrađivao odličan posao kao treći visoki, ali i tu se javljao problem - zadnja linija s njim i Griffinom, koja je praktički bila najbolji izbor u zadnjih 5 minuta, nije imala centimetara za čuvati reket na potrebnoj razini.

THIS IS NOW

Nakon što je od prvog dana bio pod pritiskom sa svih strana, Del Negro je dobio nogu. Sad, možemo pričati o tome da se radi o nezasluženom otkazu obzirom da je izvukao dosta iz onoga što je imao na raspolaganju i da je žrtva spleta okolnosti, ali, obzirom da je dobrim dijelom sam sudjelovao u slaganju rostera, odgovornost je očita. Uostalom, iako Del Negro nije toliko loš trener koliko kolektivno vjerujemo da jeste, izvjesno je da nije top klasa – sumnje u njega upravo i proizlaze iz toga što je, vodeći stvarno kvalitetne momčadi, često vukao potpuno blesave poteze.

Poanta je da pravi as na klupi iz momčadi može izvući još više od onoga što pojedinci na okupu daju po defaultu, a Del Negro, čiji sistem u obrani, a posebice u napadu, nije baš bio jasan, je očito dosegao svoj plafon. I tu na scenu stupa Rivers – da li je on taj trener koji će svemu dati smisao, to ćemo tek vidjeti obzirom da je za ono što je postigao dobrim dijelom dužan zamislima revolucionara Thibodeaua i GM-a Aingea, ali svakako se radi o potezu koji je trebalo povući kad se već ukazala prilika.

Implementacija nove obrane svakako bi trebala pomoći da Griffin i Jordan konačno naprave taj završni korak jer obojica imaju noge za igrati ultra-pokretnu i ultra-agresivnu hibridnu zonu, ali pitanje je koliko će taj proces privikavanja na nove uloge trajati – nije lako preko noći izgubiti navike poput Griffinove igre na petama s jednim okom uvijek usmjerenim prema potencijalnoj kontri ili Jordanovog hvatanje blokada i zaboravljanje šire slike iza leđa.

Također, neće biti lako održati obranu na razini bez pomoći klupe, a ta klupa će i dalje imati važnu ulogu obzirom da Jordan sigurno nije preko ljeta naučio pucati slobodna. Tko će ove godine biti Odom? Mullens i Jamison sigurno ne – iako dovedeni da donesu stretch opciju u rotaciju, ni jedan neće biti u stanju braniti ništa, a činjenica da je Hollins jedini čovjek na klupi sposoban zaigrati peticu dovoljno govori - zamislite tu situaciju kada Rivers bude trebao zaustaviti protivnika i onda se okrene i ugleda Hollinsa kao jedinu opciju koju može ubaciti na parket da bi izbjegao namjerne prekršaje na Jordanu. Del Negro je u odnosu na ovakvu rotaciju imao pravo blago na raspolaganju, a ovakav nedostatak talenta teško da može sakriti ikakav sistem.

Nemam pojma kako nikome nije palo na pamet uložiti u poštenog veterana koji igra obranu, ali znam da je to glavni razlog zašto im sistem predviđa popriličan obrambeni regres i zašto treba očekivati da tijekom sezone nekakvim tradeom isprave taj propust misle li napraviti korak naprijed kao franšiza.

Ostatak momčadi pak ostaje na visokoj razini, s napadačkim potencijalom koji bi mogao donijeti povijesne rezultate. Paul i Griffin su već odavno nezaustavljivi, što sve oko njih čini korisnijima nego jesu – u bilo kojoj drugoj ekipi Jordanovo trpanje otpadaka i Crawfordova 1 na 5 košarka odvijali bi se u puno težim okolnostima, ali, s prostorom koji suigračima ostavljaju CP3 i Blake, svatko u Clippersima može imati napadačku sezonu karijere.

Tu na scenu stupaju fenomenalna pojačanja poput Redicka i Dudleya, koji će uz dva takva nesebična asistenta i kreatora briljirati u spot up rolama. Ako su bili u stanju prošle sezone u jednom Orlandu i Phoenixu svojim prisustvom na parketu činiti razliku između prosječnog i lošeg napada, možete misliti kako će tek biti učinkoviti u puno manje odgovornim ulogama.

Rivers će tako na raspolaganju imati petorku s 5 izuzetno učinkovitih igrača čiji talenti se idealno nadopunjuju i doda li kojim slučajem Griffin šut s poludistance i tako dodatno raširi reket, ovo može biti navala sposobna dobrim dijelom sakriti obrambene minuse.

Ali, problem je što ih nikada neće moći maskirati u potpunosti, bez obzira koliko snage Collison sačuvao Paulu i usprkos tome što Barnesova i Dudleyeva energija na boku mogu maskirati manjak klasičnog stopera. U prvoj godini nove ere tako ne treba očekivati čuda, ali upravo u tome i jeste stvar – ovo je tek prva godina ovog poboljšanog i renoviranog projekta, a dobra vijest je da će u iduće 2-3 imati dovoljno prilika dodati ono što im nedostaje i tako zauzeti poziciju rasnog izazivača.

PLUS

Iako su Clippersi i lani bili top 10 tricaška momčad s izuzetnim doprinosom Butlera iz kuta, nikad boljim Barnesom i razigranim Crawfordom, najgora tricaška sezona Paula u karijeri, nesposobnost Bledsoea da redovno zabija tricu i gomila minuta potrošena na Greena, koji je doslovno uzimao samo širom otvorene šuteve, limitirali su njihov potencijal.

Dodatak Dudley i posebice Redicka, koji je potpuna suprotnost Greenu zbog stila igre u kojem se stalno otvara i traži loptu umjesto da samo sjedi u kutu, trebao bi ih lansirati u sam vrh, među Rocketse, Knickse i Heat, a povratak Paula na prijašnje postotke trice, uz standardan doprinos Barnesa i Crawforda, dodatno će ih potvrditi kao šutersku kremu lige.

Clippersi će dobivati utakmice s 5 inspiriranih šuterskih minuta, što je ogromna stvar ako vam je jedan od ciljeva konzerviranje energije za playoff. I još važnije, ako želite izbjeći igrati bitne obrambene sekvence u završnicama.

MINUS

Već više puta spomenuta tanka rotacija pod košem. S tim da će Jamison i Mullens biti i potencijalni minusi u napadu – svaki šut za tri koji uzmu oni umjesto nekog od bekova ili krila bit će obično pišanje u vjetar.

WARRIORS

NAPAD: 106.3 (15.)

OBRANA: 105.0 (11.)

RASPORED: 12.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

S Curryem u komadu veći dio sezone i s fenomenalnom klupom predvođenom Jackom i Landryem, Golden State je uspio zabijati dovoljno redovito da se uključi u borbu za playoff, a ono što ih je tamo definitivno gurnulo bila je - obrana.

Jackson je ekspresno nadogradio napadačke talente Currya, Thompsona i Leea obranom po uzoru na učitelja Popovicha, sa zonom oko boxa, kontrolom skoka i brzim i, što je još važnije, redovitim istrčavanjima prema šuterima. Istina, u praksi je obzirom na neiskustvo, manjak fizikalija na vanjskim pozicijama i uopće profil igrača to branjenje šuta poprilično štekalo, ali Warriorsi su i bez Boguta, koji je opet najveći dio sezone proveo na štakama, sasvim solidno čuvali reket, što je dovelo do toga da nakon dugo vremena u Zaljevu gledamo prosječnu obranu.

Kao bonus na solidnu sezonu stigao je i show protiv Denvera u kojem su sličnog limitiranog protivnika, koji nije bio u stanju kazniti njihove slabosti u branjenju trice, potpuno razmontirali, a onda su pokazali zube i protiv Spursa na leđima Boguta koji je u pravom trenutku odigrao najbolji niz utakmica u sezoni. Naravno, taj niz se prekinuo novom ozljedom usred serije, ali Warriorsi su dali naznake potencijala kojega imaju kad su u top formi (ili barem blizu nje, obzirom da su igrali bez Leea koji je na startu playoffa ozlijedio kuk).

THIS IS NOW

Zbog ugovora Biedrinsu i Jeffersonu nisu bili u poziciji vući ekstra poteze ovoga ljeta, stoga je dovođenje igrača Iguodalina ranga u takvoj situaciji istinsko remek-djelo upravljanja franšizom. Osim što im se posrećilo da su Utah i Denver voljni sudjelovati u ovakvom tradeu, Warriorsi su s Iggyem riješili najveći obrambeni problem prošle godine, a to je curenje na perimetru – ako je u Denveru, koji je bio bez ikakve smislene zadnje linije, Iggy bio u stanju napraviti razliku na obrambenom dijelu parketu, možete misliti kako će djelovati na jasan sistem s pravim centrom iza leđa.

Golden State se tako pomalo pretvara u tradicionalnu playoff momčad koja se oslanja na obranu, dok istovremeno u napadu igraju run and gun s bekovima bez savjesti koji imaju slobodu potegnuti kad žele i od kuda žele. Lakoća kojom Curry sebi onim korakom unazad kreira šut i domet koji ima u ruci, čine njihovu verziju košarke izuzetno lakom i ugodnom za gledanje, ali kao i uvijek stvari su daleko od idealnih.

Glavni razlog zašto sistem nije uvjeren da Warriorsi mogu ponoviti lanjsku napadačku prezentaciju, a kamoli napraviti korak naprijed, je prije svega gubitak moćne klupe – Jack i Landry nisu bili samo igrači koji održavaju rezultat, oni su često bili ti koji stvaraju prednost protiv slabije konkurencije i njihov gubitak neće nadoknaditi sumnjivi rotacijskih tipovi poput Douglasa i Speightsa. Obojica će zbog dužine za poziciju biti korisniji u obrani, što je svakako još jedan mali plus u toj sferi igre, ali bez iskre s klupe napad će još više ovisiti o Curryevim čarolijama.

Problem će dodatno potencirati to što će dobar dio Jackovih minuta pripasti Iggyu koji je all-round zvijer dok god od njega ne tražite da redovno zabija otvorene šuteve. Naravno, on svojim playmakerskim kvalitetama može omogućiti više spot up situacija Curryu, ali nije da ovome itko treba kako bi mu namjestio lagan šut. Uglavnom, način na koji će Jackson miksati rotaciju na boku i kako će koristiti Iggya, Thompsona i Barnesa, dobrim će dijelom odrediti njihovu sudbinu. Kao što vidimo u predsezoni, to još ni njemu samome nije jasno.

Pod košem pak stvari izgledaju bolje nego lani, što bi moglo pomoći smanjiti rizik od značajnijeg napadačkog regresa. Lee je odličan u ulozi point-forwarda s lakta i to je nešto što će Jackson zasigurno potencirati ne bi li iskoristili Iggyevo kretanje bez lopte i kako bi Curryu omogućio što više lakih pozicija za šut (ili je bolje reći još lakših obzirom da tom manijaku ni zabiti preko direktnog utrajanja nije problem), ali najveći plus je Bogut koji odavno nije izgledao ovako spremno, što je prvenstveno dobra vijest za obranu, ali i za napad – iako nije sjajan realizator u sredini, Bogutova sposobnost da odigra više uloga u napadu, od razigravača do šljakera, daje dodatnu opciju Jacksonu da se igra s flex akcijama i da vrti napade kroz rogove do iznemoglosti (istina, već nakon nekoliko utakmica predsezone opet su ga stisla leđa, ali to je kronična boljka s kojom se da živjeti, za razliku od lanjskih lomova koji su ga potpuno udaljili od parketa).

Warriorsi tako nastavlju gdje su stali, s tim da je ova godina ključna jer o njenom ishodu ovisi odluka o tome kako dalje – jezgra je tu, a pokaže li se Bogut sposobnim odraditi svoj dio posla i zaradi li novi ugovor, potrebne su samo određene sitne korekcije (prije svega klupe), kako bi se iz nje jednoga dana razvio i pravi izazivač. Pokaže li se pak da takav put leži na previše staklenim nogama (da ne kažem staklenim zglobovima), Warriorse čekaju zanimljive odluke obzirom na manjak fleksibilnosti čak i ako ne produže s Bogutom uz nove ugovore Thompsonu i Barnesu koji im vise nad glavom.

PLUS

Odigra li Curry količinski na lanjskoj razini i prenese li Barnes onu playoff formu u svoju drugu sezonu, teoretski pad napadačkog učinka dobrim dijelom se može anulirati. Nisu Jack i Landry toliko dobri koliko ih je Jacksonov sistem rotacija takvima učinio – s malo imaginacije i puno rada, Golden State je u stanju imati top 10 napad, što će uz napredak obrane u koji uopće ne treba sumnjati (osim ako Bogut opet propusti više od pola sezone), biti sasvim dovoljno za mirnu plovidbu po divljem Zapadu.

MINUS

Treba li svake godine ponavljati iste priče o krhkosti Currya i Boguta? Uz neke sitne smetnje sa gležnjevima, Curry je lani od početak do kraja izgledao vrlo solidno, ništa manje ili više načet od prosječnog NBA igrača, tako da se više nema smisla vraćati na ono što je bilo prije – čak i ako ima kronične probleme, očito je kako se naučio nositi s njima i kako mu ni malo ne smetaju da bude vrhunska prva opcija.

Bogut je pak playmaker u obrani i za ovu momčad, a posebice za njen plafon, ima istu vrijednost kao i Curry. Njegova medicinska povijest donosi puno manje razloga za optimizam, dakle ovisnost o ovakva dva igrača nije idealna, ali nije ni najgore što vam se može dogoditi.

Tako da bih ipak istaknuo potencijalno jalovu klupu kao problem broj jedan. Jackson je dobio dovoljno tijela da u sredini obrambeno životari (Ezeli je out, ali u perspektivi s njim i O'Nealom u stanju su preživjeti i duži period bez Boguta), dok napadački tu nemaju čovjeka koji može voditi igru osim ako Barnes ili Thompson ne polude u roli šestog čovjeka. Sve ovo jasno ocrtava status momčadi koja još nije spremna za borbu s velikim dečkima.

KINGS

NAPAD: 106.2 (16.)

OBRANA: 110.1 (29.)

RASPORED: 7.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

S mogućnosti preseljenja nad glavom, vlasnicima bez novca i trenerom i GM-om svjesnima da neće preživjeti sezonu, Kingse je čekala još jedna godina bez plana i cilja, osim ako ciljem ne bi smatrali pokušaj da nakon 4 bezuspješne kampanje konačno prođu granicu od 30 pobjeda.

Naravno, usprkos pristojnoj razini talenta, ni to im nije pošlo za rukom zbog nedostatka ikakvog obrambenog sistema i činjenice da trener Keith Smart nije uspostavio nikakav autoritet nad momčadi koja je u svakom pogledu igrala stihijski i neorganizirano.

Ipak, problem Kingsa nije bio samo u tome što nije postojala nikakva struktura od vrha do dna organizacije, već što je taj diletantizam rezultirao i rosterom koji ostaje u nasljeđe novoj upravi. Kada momčad toliko godina bira pri vrhu drafta, za očekivati bi bilo da se barem može nadati razvoju mladih igrača, ali Kingsi su i tu ostali nedorečeni.

Njihovi biseri Cousins i Evans pokazivali su ogromne rupe u igri 5 na 5, što je bio očit znak da se s njima loše radilo, a ostali visoki pickovi poput Jimmera i Robinsona nisu pokazali ništa. Upravo je Robinson primjer nedostatka analitike prilikom donošenja odluka, Kingsi su na draftu jednostavno uzeli najzvučnije ime bez da su razmišljali o tome kako takvog igrača uklopiti u postojeću momčad. To što su ga tijekom sezone zamijenili za igrača poput Pattersona koji stilom igre puno bolje odgovara uz Cousinsa katastrofalno je priznanje pogreške prilikom kojega se napravila još veća pogreška – takav visoki pick ne bacaš tek tako za igrača zadatka, bez obzira što možda ni Robinson nikada neće biti ništa više.

I tako su Kingsi u svom stilu konstatno radili jedan korak naprijed, a tri unatrag, sve dok se konačno nije završila sapunica oko ostanka u Sacramentu i dolaska novih vlasnika, što bi konačno trebalo označiti prekretnicu.

THIS IS NOW

Novi inteligentni vlasnik (braću kojima je tata ostavio dolare da ih spiskaju mijenja tehnološki genij koji je put do milijuna počeo sa 100 dolara u džepu), novi inteligentni GM (dinosaura koji je odavno prestao pratiti trendove mijenja do jučer desna ruka GM-a godine Ujiria zadužena za pravo, ekonomiju i analitiku) i novi inteligentni trener (nije ni Smart bio bezvezan, jednostavno nije imao sreće, ali Maloneov pedigre je mnogo bolji - od rada s Jeffom Van Gundyem preko obrana koje je pomogao složiti u Clevelandu u eri James do lanjskog preporoda Warriorsa za kojega su zaslužne i njegove ideje) potrudit će se da ova franšiza konačno dobije okvir.

To je proces koji se neće dogoditi preko noći, ali uz sve promjene možda će konačno imati šanse ove sezone uhvatiti tih 30 pobjeda. Randive i D'Alessandro odlučili su pružiti povjerenje Cousinsu uvjereni kako je dobrim dijelom za njegovo stajanje u mjesto bio kriv kontekst, što je izuzetno hrabar potez za dva tako racionalna tipa, ali nije da su imali previše izbora u ovom trenutku – Cousins je klasa do kakve bi u ovoj fazi teško mogli doći kroz tržišnu utakmicu, a pitanje je kada će opet postati dovoljno dobri da počnu privlačiti slobodne igrače.

Odluka da se fokusiraju na Cousinsa značila je kraj Tyrekea Evansa, za kojega su dobili kvalitetnog playa u Greivisu Vasquezu i dovoljno prostora da potpišu Landrya, čovjeka oko kojega je Malone mislio posložiti drugu postavu kao što je to napravio u Oaklandu. Daleko od toga da se radi o potezima koji mijenjaju smjer franšize, ali, gledajući važnost Jacka i Landrya godinu ranije za igru Warriorsa, Malone je itekako bio svjestan prednosti koji možete ostvariti s dva dokazana napadača na klupi.

Nažalost, Landry je zbog problema s kukom otpao na pola sezone, a tu na scenu stupa dubina Kingsa pod košem, gdje uz Cousinsa novi trener ima na raspolaganju uvijek pouzdanog back-up visokog Thompsona i pick & pop talente Pattersona koji po lani viđenom odlično pašu uz Cousinsa. Ni jedan od njih nije prava petica koja može zatvoriti reket, ali svi su dovoljno pokretni i čvrsti da se uklope u zonu, s tim da će do povratka Landrya rolu četvrtog visokog igrati žilavi Hayes čiji IQ i požrtvovnost će Malone definitivno znati bolje koristiti nego Smart.

Tu Malone ima dovoljno pijuna za napraviti korak naprijed, dok problem ostaju bokovi. U potrazi za stoperom angažirali su svestranog braniča Mbah a Moutea, ali ostatak rotacije na vanjskim pozicijama bit će puno teže staviti u korisnu situaciju. Vasquez i Thomas su apsolutne rupe na poziciji, prvi zbog sporosti, drugi zbog minijaturne građe, a rookie McLemore i Thornton prije svega su gunneri i usprkos razlici u godinama donose sličan neupotrebljiv obrambeni profil, što znači da će mogući pomaci biti sitni, posebice ako zbog minusa svih spomenutih Malone i dalje bude koristio Salmonsa.

Sistem, doduše, nema ni malo povjerenja u sposobnosti Kingsa da se poprave, ali tome je tako zbog nemogućnosti da u formulu na objektivan način ubacimo Maloneov doprinos i tezu kako je nerealno očekivati da Cousins opet odigra jednako loše u defanzivi i pod novim trenerom. Ili nije?

PLUS

S Cousinsom na laktu, Thorntonom i Pattersonom uokolo i dva solidna pick & roll playa uvijek u blizini, napad Kingsa bez problema bi mogao ponoviti lanjski učinak. Bez Landrya i s više Mbah a Moutea neće ga biti lako nadmašiti, ali u ovakvoj diviziji bit će barem prostora za hvatati zrak, posebice ako McLemore pokaže da nije izabran samo na račun imena u pravoj maniri Kingsa, već donese nešto od one tranzicijsko-šuterske energije s Kansasa (za razliku od također s Kansasa pristiglog Robinsona, ovogodišnji rookie imat će puno lakši posao zbog pozicije koja zahtijeva puno manje rada i koju je puno lakše uklopiti, posebice u novom kontekstu u kojem bi se trener čak i mogao potruditi raditi s njim na prilagodbi novim okolnostima).

MINUS

Svaka čast novostima koje će donijeti Malone, ali u ovom klubu sve ovisi o DeMarcusu. Ne uhvati li se on posla i ne prigrli li novi smjer i odgovornosti koje on donosi, Kingsi će stajati u mjestu. Promijeni li stil igre i počne više koristiti dobre stvari (snaga, skok, pregled igre, raznovrsnost u napadu) i rješavati se loših (igranje obrane rukama umjesto nogama, uzimanje loših šuteva s poludistance), Kingsi mogu napredovati u oba smjera, a posebice u obrani. Tu nikakve velike mudrosti nema, on je centar ove momčadi i figurativno i doslovno, vrijeme je da se tako počne i ponašati – u tom slučaju 30 pobjeda doći će lakoćom.

LAKERS

NAPAD: 105.7 (19.)

OBRANA: 109.8 (27.)

RASPORED: 5.

SCORE: 30-52

THAT WAS THEN

Kakav spektakularni debakl je bila prošla sezona, baš pravi holivudski. Znam, znam, svima nam je bilo jasno da se previše toga moralo poklopiti da Lakersi odu do kraja, ali opet, tko je mogao vjerovati da se toliko toga može poklopiti da odvede stvar u potpuno krivom smjeru, zar to nije bilo gotovo jednako statistički nemoguće kao i onaj super-pozitivan scenarij koji ih je vidio na vrhu?

Od ozljede Nasha tijekom trening kampa do činjenice da ni on ni Gasol tijekom cijele sezone nisu uhvatili formu zbog stalnih problema s ozljedama i godinama, preko Howardove slabije forme nakon povratka od operacije leđa do Kobeovog stradavanja na samom kraju, sezona Lakersa je stvarno izgledala poput sapunice u kojoj jedan šokantan zaplet zamjenjuje drugi, a sve kako bi se prekrila plićina karaktera i priče.

Što smo zaboravili? Otkaz Mikeu Brownu nakon što je ovaj odradio trening kamp uglavnom radeći na implementaciji sistema koji je, navodno, trebao omogućiti svim zvjezdama jednak pristup lopti, što su i Kobe i Dwight brzo maknuli s dnevnog reda. Pa dovođenje Mikea D'Antonia umjesto Phila Jacksona i to u momčad koja nije imala ni upola problema s napadom koliko s obranom. Da ne spominjemo činjenicu kako Kobe nije bio ni najmanje spreman prepustiti Dwightu bilo kakvu važniju ulogu u momčadi bez borbe na život i smrt, na što potonji, navikao da se svijet vrti oko njega u Orlandu, definitivno nije bio spreman.

Uostalom, dovoljno je već rečeno o Lakersima da još jedan sažetak nije potreban. Prošla sezona je bila dno karijere za četiri košarkaška velikana (dobro, možda nije za Kobea koji je svoju kvotu brojki uredno popunio) i kao njen krajnji rezultat neće se pamtiti sramotni nastup u playoffu protiv Spursa, koliko činjenica da ih je koštala gubitka franšiznog centra.

THIS IS NOW

Howard je pobjegao što dalje od Kobea, prema Houstonu u kojem ga čeka Hardenov puno blaži ego, ego koncentriran na igru puno više nego na borbu za vlast (nije na odmet što je tamo i momčad sposobna boriti se za vrh za razliku od rostera na kojem velikim slovima piše "rebuilding"). To Lakerse ostavlja bez jedinog čovjeka koji je držao obranu na okupu, s istom kolekcijom gerijatrije i rubnih NBA igrača kao i lani, samo dodatno "pojačanih" ovoljetnim akvizicijama u maniri najboljih GM-ova '90-ih. Ne kažem da podatak kako su Lakersi jedina NBA franšiza koja nije imala ni jednog akreditiranog predstavnika na zadnjoj Sloan konferenciji mora nešto značiti, ali recimo da bi se dala povući poveznica između tog podatka i angažmana igrača poput Wesa Johnsona i Chrisa Kamana.

Dok je Kupchak tako više zabavljen udobrovoljavanju agenata nego skautiranju igrača, što nije nužno pogrešan pristup jer će mu upravo oni pomoći sutra dovesti nove zvijezde u Los Angeles, Lakersi se nalaze na raskrižju – era Kobea Bryanta je, kolikog god to ne žele priznati iz jasnih marketinških razloga, gotova i novo krcanje rostera igračima poput Nasha i Gasola nema smisla, ali pitanje je koliko se eventualni rebuilding uklapa u profil najpoznatijeg košarkaškog kluba na svijetu.

Obzirom na stanje rostera i nepoznanicu oko Bryantova povratka i forme, činjenica je kako Lakersi ove sezone imaju idealnu šansu uhvatiti jeftini mladi talent na rijetko kada bogatom draftu i tako brzinski odraditi važan dio rebuildinga, ali nekakvo spajanje nove i stare generacije čak ni u slučaju jack-pota u lutriji neće proći iz čisto logičnih razloga.

Jednostavno, i Nash i Gasol i Kobe su prestari da bi na nogama dočekali kako ih nova nada odvodi nazad u bitne utakmice, stoga je jedini razuman rasplet ove priče rasturiti sve na kraju sezone. Kada izbrišu Kobea i Gasola iz knjiga, Lakersi praktički ostaju samo s Nashovim ugovorom i mogu krenuti iz početka, s novim talentima i gomilom novca na raspolaganju, što je uvijek dobra stvar kada ste Lakersi. Mogu dio tog prostora potrošiti i opet na Kobea ako ih puca sentimentalnost, ali poanta je da im se otvara samo takva prilika odraditi smjenu generacija gotovo bezbolno, u par godina, prije nego se opet vrate u konkurenciju za puno ozbiljnije stvari.

I sve bi to bilo sjajno da ne postoje dvije prepreke. Prva je očita, radi se o picku kojega godinu nakon ove duguju Sunsima, što bi mogao biti razlog da se nakon jednog izleta u lutriju opet pokušaju nakrcati dostupnim veteranima i loviti playoff (što u njihovom slučaju može proći jer svi slobodni igrači žele u Kaliforniju). Druga je ta što nakon dugo, dugo godina, praktički od kada je pokojni Jerry Buss kupio franšizu, imamo razloga sumnjati kako su Lakersi sposobni odraditi bilo kakav veliki plan, a taj razlog se zove Buss junior. Kao i Dolanovo mladunče u New Yorku, ovaj tip dokazuje da jabuka pada poprilično daleko od stabla, što znači da postoji poprilična bojazan kako bi od Lakersa mogao napraviti nove Knickse. Javna je tajna da Kupchak danas praktički nema ovlati kakve bi GM njegova profila trebao imati i da se junior previše petlja u košarkaške odluke, što obično ne završava dobro.

S takvim problemom iznad glava, Lakersi će nekako pokušati progurati kroz ovu sezonu dok čekaju što su doktori u Njemačkoj smislili za Kobeovu tetivu. Normalan čovjek s takvom ozljedom i u tim godinama u ovoj sezoni ne bi uopće trebao zaigrati, ali recimo da Kobeova "nenormalnost" znači kako ćemo ga ipak vidjeti na parketima negdje u drugoj polovini sezone.

Lakersi bi do tada već trebali biti debelo ispod playoff crte, što će Kobeu dodatno olakšati povratak u formu i rušenje svega što je D'Antoni do tada napravio s napadom. D'Antoni, koliko god zadnjih godina bio laka meta za ruganje, zna što treba napraviti da napad čak i s ovakvim igračima funkcionira solidno, ali problem je što fino kretanje lopte ovaj put neće donositi rezultate, a znamo da su oni jedini bitni.

Zdraviji Nash i Gasol će pomoći, a Meeks, Young i Farmar šuteri su kakve će moći uklopiti u rotaciju. Problem je pak sve ostalo. Pod košem opet fali i ljudi i talenta koji bi se uklopio u trenerove zamisli. Koliko je diletantski složen ovaj roster dovoljno govori podatak da Lakersi nisu pronašli solidnu stretch opciju koja bi omogućila korištenje Gasola na petici što bi bilo idealno za D'Antoniev sistem. Ovako, čovjek će morati posezati za kombinacijama s Kamanom ili Hillom kao drugim visokim uz Paua, što će obranama dodatno olakšati posao u zaustavljanju slash & kick akcije.

S tim da ništa bolje nije ni na bokovima. Dok čekaju Kobea, tipovi poput Meeksa i Younga natjecat će se u uzimanju loših šuteva, a prinove poput Johnsona i Henrya tu su da se vidi može li im se spasiti karijera više nego da pomognu.

Situacija je donekle podnošljiva jedino na playu gdje Nash i Farmar donose stabilnost, a tu je i Blake koji će zbog spot up kvaliteta zasigurno dobiti poneku minutu i na boku. Uglavnom, ovdje pričamo o lošem spoju talenta i sistema, što će biti dodatno naglašeno lošim okolnim kontekstom, odnosno medijima i navijačima koji neće imati previše strpljenja za uigravanje napada dok obrana pušta na sve strane.

PLUS

Gasol je u zadnjoj godini, navodno je spreman i to bi moglo značiti da će igrati toliko dobro da natjera neku ozbiljnu momčad da posegne za njim i prije ljeta. Nadamo se da će se nešto slično dogoditi i s Nashom jer će biti stvarno muka gledati ovakve dvije legende u ovako lošem okruženju. Postoji opcija i da je Jordan Hill dodao šut s poludistance, što bi svima olakšalo život, a njega pretvorilo u igrača za kojim bi se također probudio interes neke momčadi kojoj nedostaje skakački faktor pod koševima. Lakersi ionako nemaju potrebe držati ih u blizini ako misle izvući maksimalnu korist od lutrije.

MINUS

Teško je i zamisliti koliko ova obrana može biti loša. Sistem je optimističan, ako 27. mjesto možemo nazvati optimizmom, ali pitanje je koliko je zadnjih linija obrane u stanju biti lošije od ovoga što će Lakersi nuditi - Kaman je u fazi karijere kada bi mu bolje bilo promijeniti ime u O'Kamenjen, Gasol će se ionako minimalno trošiti na krpanje rupa radi značaja u napadu (a nije da će mu stopala dozvoljavati pretjeranu aktivnost), a Hill ima skočnost i energiju, ali ne i dužinu i IQ da čisti ispred njih dvoje, a posebice iza ovakve vanjske linije nesposobne stvoriti ikakav pritisak. A nije da će D'Antoni ionako previše pažnje posvećivati igri na tom dijelu parketa.

SUNS

NAPAD: 102.2 (28.)

OBRANA: 109.9 (28.)

RASPORED: 2.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Ključni događaj zbio se tijekom ljeta kada je Steve Nash odlučio kockati se s Lakersima i kada su Sunsi ostali bez igrača oko kojega su izgradili identitet. Izmisliti novi u hodu nije bilo lako, posebice kada je u pitanju talentom tanak roster okružen upravom bez vizije i bez dugoročnog trenerskog rješenja, ali, ako ništa drugo, barem su konačno mogli krenuti u rebuilding.

I dok se poslu oko prikupljanja pickova nema što prigovoriti (uz tri picka iduće sezone imaju i onaj Lakersa za dvije godine), prikupljanje talenta nije baš prošlo najbolje. GM Blanks platio je glavom zbog vjere da se isplati pokušati s Beasleyem, koji je bio uvjerljivo najgori igrač prošle godine zbog svoje sposobnosti da stilom igre sroza učinak u oba smjera do neslućenih razmjera, a ni dovođenje drugog brata Morrisa za pick druge runde nije baš imalo smisla obzirom na gomilu sličnih igrača na rosteru.

Sunsi su tako praktički gurali samo zahvaljujući energiji Jareda Dudleya i povremenoj inspiraciji Gorana Dragića, a mislim da je to samo po sebi dovoljno tragična rečenica i da dodatna objašnjenja nisu potrebna.

THIS IS NOW

Za početak karijere glavnog trenera Jeff Hornacek vratio se u Phoenix gdje je prije skoro tri desetljeća započeo i sjajnu igračku priču. Stigao je i novi GM, još jedan mladi analitički um iz krila Dannya Aingea, ali ostaje problem prisustva Roberta Sarvera, vlasnika čija financijska situacija ozbiljnu miriše na novi slučaj ala Maloof, kao i njegove desne ruke direktora Babbya, propalog agenta. Ne bude li se potonji dvojac previše petljao, a to je teško izbjeći ako ti je trošak važniji od rezultata, dva početnika bi mogla opravdati svoj angažman, iako je realniji rasplet onaj po kojem će ih NBA žrvanj samljeti i ispljunuti.

Sunsi naime tek ulaze u drugu pravu godinu rebuildinga, ali još nemaju ni mladog talenta na koji mogu računati u budućnosti, a niti previše prostora na salary capu ove ili iduće sezone. U Gortatu imaju ugovor koji mogu pretvoriti u nešto korisnije za budućnost, a ni Dragića nije nemoguće negdje trejdati, ali to su im praktički jedini resursi – zadnje dvije godine u lutriji uglavnom su riskirali (Marshall i Len), mladi igrači koje su prikupili uglavnom su rubni NBA talent (braća Morris, Plumlee), a Eric Bledsoe, koji jedini u ovom trenutku donekle odgovara ulozi budućeg člana jezgre, već dogodine će tražiti novi ugovor.

Sunsi imaju dovoljno prostora na capu u godinama koje dolaze i mogućnost čak tri picka prve runde dogodine (s tim da se radi o pickovima Pacersa i Wolvesa, dakle vrlo velika je mogućnost da samo onaj njihov bude lutrijski), ali čak ako i za potrebe ovog posta zaključimo kako je Bledsoe budući nositelj i kako bi Len također mogao biti član petorke, jasno je kako bi kroz iduće dvije godine sve, pa i cap, trebalo biti podređeno raznim transakcijam dok Phoenix prikuplja talent kroz visoke draft pickove.

U ovoj situaciji potpunog rebuildinga važnije će biti promatrati što će se dogoditi s Gortatom i Dragićem (obojica mogu biti od koristi nekoj playoff momčadi kojoj nedostaje combo s klupe ili treći visoki) i kako će Bledsoe reagirati na puno veće ovlasti (uspije li u ovom kontekstu ostati na sličnoj razini bez dodatnog pada šuterske učinkovitosti i bez dodatnog povećanja broja izgubljenih lopti, mogu biti zadovoljni) nego gledati ih u akciji, dakle bit će dovoljno pratiti vijesti.

Ako se pak netko odluči gledati ih u akciji, onda treba obratiti pažnju na to kako će Hornacek raspodijeliti minute među bekovima. Čovjek, logično, najavljuje brzu igru s dva playmakera što je idealno obzirom da Bledsoe nije klasični razigravač, ali, ruku na srce, nije to ni Dragić, što znači da ćemo gledati uglavnom njihovo napucavanje u iso situacijama. Ostatak napada činit će povremena screen igra s Gortatom te trice braće Morris i povratnika Fryea.

Ovaj nije dovoljno za kvalitetan NBA napad, a ništa bolja neće biti ni obrana. Osim Bledsoeva presinga koji bi od prvog dana trebao biti najveće oružje uopće, nema tu igrača koji može odigrati obranu na boku osim energičnog Tuckera, a Gortat, iako solidan centar, nije igrač koji može 30 i više minuta igrati playmakera u obrani i zapovjednika u sredini. Solidan je u rotacijama i 1 na 1 akciji, ali to njegovo solidno ne može biti dovoljno pored ovako neiskusnih i jednostavno nekvalitetnih partnera (njihovi krilni centri su posebice tragični, Markieff Morris je valjda najtromiji visoki u ligi, a ni brat mu Marcus i Frye nemaju baš NBA fizikalije).

Uglavnom, slijedi u najboljem slučaju repriza prošle sezone ako Hornacek stvarno ostvari nešto bolji učinak brzinom u napadu i obrani, odnosno ako Bledsoe ponovi Dudleyevu lidersku rolu. U najgorem slučaju, samo će Sixersi biti negledljiviji.

PLUS

U teoriji, Sunsi imaju dobru zalihu pickova koja bi uz malo sreće (raspad Wolvesa, nesposobnost Lakersa da se pojačaju iduće sezone) mogla donijeti solidnu količinu talenta kroz iduće dvije godine. Uz cap koji se lagano otvara također negdje u to vrijeme, nema sumnje kako će ova momčad imati šansu vratiti se u život, doduše u nešto dužem periodu nego što bi bilo idealno.

MINUS

U praksi, sve je to na staklenim nogama. Razloga za vjerovati u njihovu upravu nema, a relativno brzi povratak mogao bi biti stopiran nekim glupim potpisom nepotrebnog veterana. Kao da ovisnost o sreći nije dovoljna muka, tri-četiri sezone konstantih poraza mogle bi natjerati Sarvera da na silu pokuša doći do rezultata kako bi zadržao vrijednost franšize, a time i svog vlastitog osiromašenog tekućeg, što nikada nije dobro za dugoročne planove.

23Jul/136

SUMMER RANKINGS, BORG EDITION

Posted by Gee_Spot

Ideja današnjeg posta je zaokružiti rangiranja prethodnih dana, odnosno dodati neformalnim rezultatima IOR rangiranja po talentu projekcije napadačke i obrambene efikasnosti kako bi se dodatno upoznali s post-tržnica odnosom snaga u ligi. Poanta je koncentrirati se na šuterske postotke u oba smjera koji su tradicionalno najbolji pokazatelj prave kvalitete momčadi i koji nisu skloni fluktuaciji kao ostali faktori igre, odnosno prilagoditi ih promjenama rostera i uopće konteksta (neki treneri više pažnje posvećuju obrani od napada, a nemoguće je zanemariti raspored - 8 od 10 najgorih napada u ligi već tradicionalno se nalazi na Istoku, što itekako olakšava momčadima poput Bullsa i Pacersa da održe eltini obrambeni status). Ovo provlačenje talenta kroz filter učinkovitosti je već bliže pravim projekcijama koje će uključivati i podjelu minuta i broj odigranih utakmica i koje će dati puno detaljniju sliku stanja.

IZAZIVAČI

HEAT, SPURS, THUNDER, ROCKETS, CLIPPERS, PACERS, NETS, BULLS

Realno, prva tri imena na ovom popisu su klasa za sebe, ali zaista je sjajno da trenutno postoji 8 rasnih momčadi koje će nam uz malo sreće garantirati nezaboravnu košarku već od polufinala konferencija. Uostalom, i Heat i Spursi i Thunder imaju sistemske probleme (redom - slaba zaštita reketa, slaba obrana pick igre i nedostatak klupe) koji će ih približiti konkurenciji i učiniti itekako ranjivima u nepovoljnom matchupu. U njihovom slučaju ne treba očekivati veće promjene u efikasnosti (možda Heat malo popravi učinak u obrani zbog uigranosti i Birdmana, a možda i Odena, u rotaciji od prvog dana, odnosno možda OKC malo potone obrambeno zbog nejasne centarske situacije), dakle radi se o top 5 ekipama u oba smjera, dok je kod ostalih itekako očekivano poboljšanje.

Pacersi bi elitnoj obrani trebali dodati barem prosječan realizatorski učinak koji bi ih smjestio između 15. i 20. pozicije po šuterskoj učinkovitosti (Hibbertov i Georgeov napredak + Grangerov šut), što bi im, nakon prošlogodišnjeg struganja po dnu, pomoglo doći i do 55 pobjeda, što je već obilježje rasnog izazivača (ergo, ne možeš biti rasni izazivač ako ti je efektivni postotak šuta 2% ispod ligaškog prosjeka, momčadi poput Spursa ili Heata da ne spominjem).

Rocketsi će održati status elitnog napada i vjerojatno mu pridodati i status top 10 obrane dodatkom Howarda (koji je i lani onakve Lakerse održao u prosjeku što se protivničke šuterske učinkovitosti tiče usprkos svim problemima), a i eventualno Asikovo prisustvo tokom cijele sezone moglo bi omogućiti da budu rijetka momčad sposobna imati rasnog obrambenog playmakera tijekom svih 48 minuta, što je najčešće osnovni preduvjet za top 10 obranu (jedna zanimljivost - Asik je lani uhvatio najviše skokova u sezoni, prekinuvši time dominaciju upravo Howarda koji je bio najbolji skakač lige u prethodnih 6 od 7 sezona). Razlog zbog kojega ih ipak ne treba precijeniti je manjak dubine, iako je to nešto što je u perspektivi puno lakše sanirati od slabih temelja (a s tim definitivno nemaju problema).

Clippersi će dodatkom kvalitetnijih dalekometnih strijelaca šuterski vjerojatno izazvati Heat, Spurse i Thunder za prvu poziciju po efektivnom učinku, ali kako nisu pojačali zadnju liniju obrane teško je zamisliti kako rade ozbiljniji korak naprijed na tom dijelu parketa, što ih i dalje limitira na domete slične lanjskima. Bullsi će povratkom Rosea iz drugog najgoreg šuterskog napada lige postati opet prosjek, što ih automatski vraća u kategoriju elitnih momčadi kojoj obranom oduvijek pripadaju, dok će Netsi uz osiguran top 10 napad imati i potencijalnu top 10 obranu, barem kada su Garnett i Lopez zajedno na parketu. Kirilenko će povremeno moći uskočiti u rolu korektora zadnje linije čak i umjesto Garnetta, ali obzirom na njegovu povijest ozljeda teško je očekivati da će odigrati više od 60-ak utakmica, plus većinu od svojih 1900 minuta AK-47 odraditi će na boku kako bi se otvorilo mjesto za specijalce poput Evansa, Teletovića i Plumleea. Uglavnom, potencijal da budu druga momčad na Istoku imaju, sve ovisi o tome u kakvom će stanju dočekati playoff i koliko će u Garnettu ostati svježine za dva mjeseca paklene konkurencije.

PLAYOFF MOMČADI

WARRIORS, GRIZZLIES, KNICKS, HAWKS

Memphis bi po svemu sudeći trebao ostati i dalje obrambeni div (što god Hollins pričao o svom asistentu, nije tajna da je glavninu obrambene taktike odrađivao upravo Joerger), dok bi napadački pomaci još jednom trebali izostati. Više minuta za Pondextera (lani samo 1200) i Baylessa na štetu Princea i Allena popravit će krvnu sliku, ali minimalno, što će biti dovoljno za još jednu 50+ sezonu, ali ne i za iskorak među elitu. Warriorsima taj iskorak ovisi o nizu faktora (Curryeva hall of fame forma, Bogutov učinak), ali barem su se osigurali od potencijalnog pada dovođenjem Iguodale - čovjek je preko noći od jednog Denvera napravio kvalitetnu obrambenu momčad, nema sumnje kako će se u novom dresu pobrinuti da se zona Golden Statea obogati i izuzetnim 1 na 1 učinkom u obrani. Također, opcija korištenja Barnesa s klupe trebala bi sakriti manjak kvalitete druge postave do kojega je došlo odlascima Jacka i Landrya, što znači da će im i napad ostati u lanjskim gabaritima.

Knicksi će teško opet ponoviti onakvu tricašku učinkovitost, posebice bez Kiddove lucidne igre (njegovih 2000 minuta neće biti lako nadoknaditi), ali istovremeno treba očekivati barem mali pomak u obrani koji će stvari održati u ravnoteži (doduše, upitno je hoće li češće korištenje visokih postava pomoći - koliko god bilo bizarno da obrana kojom dirigira Chandler dozvoljava hrpu laganih pozicija za šut, s igračima poput Mela, Amarea ili Bargnania na četvorci to je neminovno). Hawksi su lani bili žrtve sporednih faktora, smiješno mala količina slobodnih bacanja, napadačkih skokova i ukradenih lopti otežala im je igru u napadu, ali šuterski i kreatorski bili su na visokoj razini koja bi trebala donijeti pomak, posebice ako Lou Williams bude spreman od samog početka. Millsap će uglavnom pokriti učinak Smitha u napadu, ali obrambeno je ipak za klasu slabiji igrač tako da tu možemo očekivati korak unatrag u odnosu na prošlu sezonu. Sve u svemu, s nešto aktivnijom klupom, trebali bi se održati na tom nivou od 55% uspješnosti treći put u 4 sezone, što će biti sasvim dovoljno za playoff na Istoku.

BUBBLE MOMČADI - ZAPAD

BLAZERS, WOLVES, MAVS, PELICANS, NUGGETS, KINGS

Na granici između playoffa i lutrije bit će gadne gužve, a ova na Zapadu definitivno donosi atraktivnost čak i iznad već odavno postavljenih visokih kriterija. Da bi iduća sezona stvarno mogla biti za pamćenje i da je liga kao rijetko kada konkurentna pokazuje i činjenica da po IOR prizmi talenta Wolvesi figuriraju kao favorit za sedmu poziciju, dok su gledajući napadačko-obrambeni učinak autsajderi (čak Kingsi imaju veće potencijale). Problem je u Loveovoj sklonosti ozljedama zbog koje čak ni u lockout sezoni nisu uhvatili momentum. Odlazak Kirilenka zasigurno će unazaditi lanjski napredak u obrani, kao i ogromna minutaža rupama na boku poput Martina ili Budingera, što znači da će napadački napredak biti presudan - uspiju li Love i Peković konačno dobiti ozbiljnu šutersku podršku, ovo bi mogla biti momčad iz gornje trećine ili barem polovine. Samo, upitna minutaža svih važnih opcija (Martin bi u većoj roli također mogao prije stradati) visi im nad glavom, posebice u ovakvom kontekstu gdje se za dva mjesta bori 6 momčadi i gdje svaka greška može biti itekako skupa.

Momčad oko čijeg se playoff potencijala slažu i IOR i projekcije učinka su Blazersi, koji bi dodatkom klupe trebali dobiti top 10 napad, a zamjenom Hicksona pravom peticom kao što je Lopez i obrana bi mogla isplivati prema prosjeku. Ne previše zbog njegove limitirane uloge, ali dovoljno da se ne sramote kao lani kada su imali četvrtu najgoru obranu na Zapadu usprkos sjajnim dugonjama poput Batuma ili Aldridgea.

A momčad koja bi mogla iskoristiti probleme Wolvesa je Dallas, koji će pod Carlisleovim vodstvom sigurno imati solidnu obranu i solidan napad, bez obzira na ljudstvo (odigra li Nowitzki sezonu bez ozljeda, nema sumnje kako će s Calderonom za komandama Carlisle napad dići na još veću razinu od lanjske kada je usprkos svim problemima Dallas šuterski bio iznad prosjeka). Dakle, Mavsi će dok je šampionskih temelja uvijek biti u stanju progurati se naprijed, što će puno teže biti izvesti ostatku ove družine od mjehurića.

Pelicansi imaju talent, ali im ne vjerujem ni osobno, jednostavno je previše tu kombinacija koje bi se morala poklopiti pa da isplivaju kao playoff momčad. Napad će biti solidan, ali imali su i lani solidan napad s osnovom koju je činila pick & roll igra dvojca Vasquez-Lopez. Šut Holidaya i Gordona uz svestranost Evansa mogu ih dodatno poboljšati, a mogu se i pogubiti u 2 na 2 igri koju preferira Monty Williams. Obrana je pak puno veći problem - lani je bila očajna, a kakva će biti sada bez centra u još jačoj konkurenciji? Može li eventualni kvalitetniji presing sakriti slabosti u sredini? Previše je tu pitanja da bi sve ispalo kako treba.

Denver je pak sam sebe isključio iz trke onoga trenutka kada je povjerovao da su Robinson i Foye zamjena za Iguodalu. Kvaliteta njihova napadačkog učinka nije se krila u sjajnim šuterima već u Karlovom sistemu, umjesto kojega dolazi Shaw sa svojim varijacijama trokuta za koje su dva spot up igrača neophodna. Teško je povjerovati da će opet imati top 10 napad, a još teže da će opet izvući iznadprosječni učinak od obrane koja je ostala bez dva najvažnija člana, Iguodale i Koufosa, koji su zamijenjeni redom obrambenim rupetinama.

Kingse moram spomenuti jer, iako IOR baš ne vrednuje njihov talent, postoji ozbiljna mogućnost da iznenade. Naime, napadački su prošle sezone bili prosjek usprkos tome što su igrali potpuno improviziranu košarku u napadu - zamislimo talent poput Cousinsa u nečemu što nalikuje na sistem. Haklera ima sasvim dovoljno da sakriju gubitak Evansa, ali, čak ako napad i ostane na sličnoj razini, obrana bi konačno trebala odavati dojam nešto viši od čistog amaterizma. Trener Malone je obranio doktorat na temu defenzive lani u Warriorsima svojim hibridnim zonama, a gomila solidnih visokih igrača i uber-stoper poput Mbah A Moutea mogli bi mu pomoći da već od prvog dana Kingse pretvori u nešto više od 5 igrača koji fauliraju.

BUBBLE MOMČADI - ISTOK

RAPTORS, WIZARDS, CAVS, PISTONS, BUCKS

Konačno ćemo imati i legitimnu borbu za playoff u kojoj bi i osma momčad trebala završiti iznad 40 pobjeda. Doduše, teško da će biti zanimljivo kao na Zapadu, ali napetosti neće nedostajati. IOR, projekcije učinka, pa i ja osobno, u ovoj skupini kao prve favorite vidimo Raptorse - s godinu iskusnijim Valanciunasom u sredini i Caseyem za komandama, Toronto se vrlo brzo može pretvoriti u top 10 obranu kakva je bio u prvoj sezoni Caseyeva mandata prije nego što su neobjašnjivo potonuli u prosjek prošle godine. S cijelim trening kampom kako bi se uklopilo Gaya i dodatkom kvalitetnih igrača zadatka poput Novaka i Hansbrougha, Raptorsi bi mogli živnuti i napadački, a to sve skupa ukazuje da bi optimistični stavovi mogli biti opravdani.

Nešto teže je izabrati osmu momčad zbog tajnovitosti koju sa sobom nose Cavsi. Teško je zamisliti da igrač Irvingovih napadačkih kvaliteta neće u trećoj sezoni osjetiti slast playoffa, pogotovo zato što je okružen veteranima poput Jacka i Varejaoa, ali, bez Bynumove pomoći, Cavsi bi mogli ostati kratki. A kladiti se na Bynuma, pa čak i na to da će Irving izgurati cijelu sezonu, čini se nerealnim. Wall, koji ulazi u četvrtu godinu bez playoffa, također bi konačno trebao opravdati očekivanja, u čemu će mu pomoći obrana Wizardsa koja bi s energičnim i dubokim frontcourtom još jednom trebala iskazati top 10 kvalitetu. Uspiju li Beal i Porter pratiti Walla šuterski, možda će i napad biti dovoljno dobar za hvatati 40+ pobjeda.

U ovakvom kontekstu teško je vidjeti Pistonse ili Buckse kako idu dalje. Bucksi bi još jednom trebali imati loš napad, a Sanders i obrana teško će sami nadmašiti lanjskih 38 pobjeda koje više ne bi trebale biti dovoljne. Pistonsi će obrambeno svakako doživjeti pozitivan impuls dolaskom Smitha, ali tanka vanjska linija ne obećava napadački pomak s dna. Praktički, za kompletan iskorak u oba smjera trebala bi im promocija Monroea u all-star centra, Drummond oko 26 minuta u igri s istim učinkom kao kada je igrao 20 i Smith koji izbjegava loše šuteve, a dobiti sve to skupa je praktički nemoguće.

LUTRIJSKE MOMČADI

JAZZ, LAKERS, SUNS, CELTICS, BOBCATS, MAGIC, SIXERS

Jazz će doživjeti šok, ali ne toliko zbog odlaska Jeffersona i Millsapa (Favors i Kanter itekako su sposobni uskočiti u njihove cipele) koliko zbog gubitka dubine (nema nikoga da odradi Favorsov i Kanterov posao s klupe). Uglavnom, na ovakvom Zapadu nemoguće je ozbiljnije konkurirati bez 8 igrača na rosteru, tako da će Jazz, ako i zadrže solidan učinak u napadu, obrambeno sigurno ostati u donjoj trećini. Lakersi, bez obzira na Kobea, nemaju dubinu da igraju ozbiljnu obranu (iako će D'Antoni izvući šuterski maksimum iz ovog rostera), a momčadi koje se vrte među 5 najgorih obrana tradicionalno nemaju šanse za playoff, bez da uopće računamo mogućnosti ozljeda i izostanaka koje su kod njih neminovne.

Iako su dodali Bledsoea umjesto Johnsona, Sunsi će teško isplivati iz skupine 5 najgorih napada, a i obrana je ozljedu ili trade Gortata udaljena od pada u istu zonu sumraka. Bobcatsi su okupili konkurentnu unutarnju liniju koja će im pomoći da ne budu najgora obrana u ligi, ali Big Al nikada u 9 sezona karijere nije bio dio makar i prosječne obrane, pa neće ni sada. Zato će im pomoći da se podignu napadački, ali i u ovom slučaju teško da govorimo o izlasku iz donje trećine, više o smještaju negdje između 20. i 25. pozicije.

Magic i Sixersi će svojom voljom također ponoviti idealnu formulu za svaku momčad željnu visokog picka koja glasi "budi među 5 najgorih momčadi u oba smjera", što nam ostavlja Celticse kao jedinu nepoznanicu ove skupine. IOR njihov talent smatra dovoljnim za playoff borbu, ali IOR ne uzima u obzir da, koliko god Bass, Olynyk i Sullinger zvuče kao pristojna rotacija pod košem, ni jedan od njih nije obrambeni specijalac, kamoli zapovjednik zadnje linije poput Garnetta. Obzirom da su Celticsi i lani bez Garnetta bili ispodprosječna obrana, nema razloga da se taj trend ne nastavi, a kako su ispodprosječan napad bili čak i za vrijeme dok je Pierce bio glavni, možete misliti kakvi će biti sada kada prva opcija na boku postaje Jeff Green. Uglavnom, Boston ima nešto talenta, ali je poanta u tome da bi ga trebali malo bolje pomiješati ako misle imati učinkovitu momčad.

21Oct/123

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

LA LAKERS

THAT WAS THEN:

Mike Brown je stigao u Grad Anđela s pedigreom defenzivnog gurua koji će obranu Lakersa učiniti još boljom i tako ostarjelu jezgru održati konkurentnom. Međutim, ona se pod njim srozala sa 6. na 13. mjesto po učinku. Razlozi za pad na ovom dijelu parketa kriju se u očajnoj klupi (tu se gubitak Odoma i Shannona Browna najviše osjetio jer su njihove minute krpali likovi poput Murphya i McRobertsa, ali i Kobe, koji je, iako godinu stariji, s 34 minute po utakmici od godinu ranije skočio na 39) i rijetko viđenoj nesposobnosti Lakersa da ukradu loptu ili prisile protivnika da je izgubi.

Iako ni sezonu ranije nisu bili presing momčad, što je i očekivano obzirom na Bryanta, koji u obrani sve više štedi energiju, te mumificirane playeve poput Fishera i Blakea, nisu bili impotentni. Međutim, s dodatnim padom kvalitete kod playmakera i dodatnim opterećenjem Bryanta minutama, impotencija je postala njihova realnost, koju nije mogao sakriti ni naknadni dolazak solidnog Sessionsa. U principu, ulazak u sezonu s ovakvim rosterom više je greška uprave nego trenera, ali je činjenica da Brown nije pomogao obrani da bude bolja. Lakersi su radili najmanje prekršaja u ligi, što je bio slučaj i pod Jacksonom. Bili su sjajni u skoku, što je također već viđeno. Jednostavno, Brown je stigao kako bi donio novu dimenziju u igru, a, u biti, samo je promatrao jednu tanku i staru momčad kako radi korak nazad.

Taj korak nazad potvrđen je i u napadu, gdje su Lakersi imali nešto manji pad (sa 6. na 10. mjesto), ali zato puno vidljiviji. I dok se Brown još i može pravdati zbog lošije prezentacije obrane argumentima o tankom rosteru, napadački je bilo jasno kako čovjek nema ideje što i kako igrati. Bez Jacksonove filozofije dijeljenja lopte, Kobe se bez problema vratio starim navikama, trošeći napade kao da je u naponu snage. Gomila njegovih nerezonskih šuteva povukla je učinkovitost prema dolje, a za ostalo su se pobrinule nejasne Brownove rotacije, čudna podjela minuta i uloga. I, naravno, sakata klupa na kojoj, osim standardno solidnog Barnesa, nije bilo igrača koji je prezentirao NBA razinu igre.

Naravno, treba spomenuti i totalni nestanak trice iz napadačkog arsenala. Kobe je donekle držao stvar iznad ponora (i pri tome forsirao), ali smrt Dereka Fishera, lošije sezone Blakea i Barnesa te manjak Odoma i Browna (koji su godinu ranije bilo dva od pet najboljih tricaša na rosteru) učinili su svoje. Stvar je bila toliko kritična da je jadni Gasol pokušao širiti reket šutiranjem iz vana (čak je ispalio duplo više trica nego ikada ranije u karijere, što je posebice indikativno obzirom na manji broj utakmica), čime je samo naštetio svojim postotcima.

THIS IS NOW:

Dolazak takvih klasa kao što su Howard i Nash definitivno je najvažniji događaj, ovo partnerstvo Lakerse opet lansira u sam vrh i borbu za naslov. Potencijalni dobitci iz spajanja ovih veličina su ogromni. Dwight će svojom dominantnom igrom u obrani sakriti rupe vanjske linije, a Nash će zauzvrat od njega napraviti još boljeg realizatora. Dwight danas ima veću košarkašku vrijednost od Kobea, ali će se svejedno bolje uklapati uz njega od Bynuma jer neće u pitanje dovoditi njegovu poziciju alfa mužjaka u napadu pošto ne zahtijeva izolacije ili previše lopti u postu. Također, s četiri igrača koji mogu nositi teret prve opcije u napadu, Brown bi trebao imati puno lakši posao pronaći rotacije kojima će spriječiti pad napadačkog učinka kada na parketu nema idealne postave.

Naime, Brown je lani definitivno bio minus zbog lošeg plana igre u napadu, što će ove sezone Lakersi pokušati ispraviti instaliranjem Eddiea Jordana kao novog pomoćnika i uvođenjem Princeton napada. Jordan se s ovom verzijom pokretnog napada upoznao kao trener u Sacramentu, gdje je vječni pomoćnik bio Pete Carrill, otac spomenutog napada, koji je njime kasnije nadahnuo i Adelmana, a time i zlatnu generaciju Kingsa (koristio ga i prošle godine u Minnesoti, iako ne toliko koliko se očekivalo).

Bezbroj je primjera kako pokretni napad donosi uspjehe čak i u NBA kontekstu, a veći od Spursa i njihova flexa nam i ne treba, ali Lakersi i Princeton na prvu baš i nemaju smisla u kontekstu dovođenja pick & roll majstora kao što su Nash i Howard. Naime, jedna od osnova Princetona je nepostojanje primarnog playmakera, što znači da bi se Nasha moglo više koristiti kao šutera, a Kobea ostaviti da i dalje davi s loptom kao što to radi cijelu karijeru. Šala mala - možda je i to razlog zašto je Kobe pozdravio dolazak Eddiea Jordana za "pomoćnika" Brownu (navodnici pak nisu šala, tu su jer će sada praktički Jordan biti zadužen za napad, dok Brownu ostaje isključivo obrana).

Uzmimo primjer Adelmana lani u Minnesoti, pošto je, uz dužno poštovanje Jordanu, ipak Rick najpoznatiji Princetonovac u NBA. Adelman je lani bio dovoljno pametan da brzo odustane od kretanja kao osnove napada čim je shvatio kako momčad igra najbolje kada je lopta u Rubievim rukama. Ostavio je nekoliko akcija u kojima je Rubio služio kao mamac dok bi Ridnour ili Barea inicirali akciju koja bi uglavnom išla preko Lovea na visokom postu, ali osnova svega bila je pick igra Rubia i visokih.

U kontekstu Lakersa, odluka da se angažira Jordan tako praktički smanjuje vrijednost Nashu, još uvijek najboljem pick & roll playu u ligi. Što dokazuje i sljedeće – pogledajte samo Amareove pick & roll brojke s Nashom i bez njega, STAT je pao s prvog mjesta u ligi dok je bio u Phoenixu na 18. sada kada je u New Yorku. Ili pratite što će biti s Gortatom ove sezone bez Nasha obzirom da je u prošloj bio drugi pick & roll realizator u cijeloj NBA.

Pokretni napad s puno kruženja lopte, blokova, utrčavanja, križanja i uglavnom praznim reketom teško će omogućiti i Howardu da izvuče maksimum iz svoje igre. Kako Dwight nije šuter, njegovi izlasci izvan reketa nemaju previše smisla osim ako se nakon njih ne zarola prema košu u pick igri – obzirom na njegovu drvenu ruku, nema te obrane koja će Howarda pratiti dok izlazi na vrh reketa kao mamac, a to opet znači da nikakav dodatan prostor za cutove neće biti otvoren.

Poanta Princetona nije ni organizirani napad kroz post, gdje Lakersi imaju tri fantastična igrača sposobna dominirati u post up situacijama (Gasola, Bryanta i Howarda). Mislim, naravno da je ovakav sistem imao smisla u Sacramentu kada si na raspolaganju imao visoke poput Webbera, Millera i Divca koji su bili jednako dobri asistenti i šuteri sposobni igrati licem košu, raširiti reket i pronaći suigrača pravovremenim pasom. A posebice je imao smisla kada nisi imao pravog playa već combo beka poput Bibbya. Ali, stvarno ne vidim svrhu planiranja pokretne napadačke filozofije kada u Nashu, Bryantu, Howardu i Gasolu imaš sve što ti treba za rasnu unutar-van igru s postavljenim napadima.

Uostalom, nakon solidnih rezultata u Washingtonu, Jordan je totalno fulao s implementiranjem svoje filozofije u Philadelphiji, pa je jasno kako ni Princeton, uostalom kao ni trokut (sjetimo se Rambisa u Minnesoti), nije sistem koji sam po sebi jamči rezultat. Za sve je potrebno i idealno ljudstvo, talentirano i sposobno uklopiti se u zahtjeve sistema, a meni se čini da Lakersi s Howardom i Artestom jednostavno nemaju dovoljnu mogućnost širenja prostora i da im nametanje napada koji ovisi o kretanju umjesto o postavljanju samo šteti.

Jasno, ne mora sve biti tako crno. Ako već Princeton nema smisla kao primarni napad, može poslužiti kao odlična opcija kada je Nash na klupi. Praktički, tada bi Gasol mogao izaći na vrh reketa i razigravati, kao što je pokušavao lani dok ga je Brown mučio kao udarnog igrača druge postave. Uostalom, Gasol već ima diplomu iz igranja trokuta pod Jacksonom, tako da mu razigrati cutere poput Jamisona ili pronaći Meeksa na šutu nakon izlaska iz bloka neće biti nikakav problem. Iako Princeton nema definiran raspored kao trokut, njegova bit proizlazi iz korištenje prostora, što je uostalom ključ svake košarkaške akcije. Jedina razlika je u tome što si u trokutu imao definirane uloge s tri post igrača i dva šutera koja šire reket, dok bi u Princetonu svi trebali moći igrati svuda kako bi se maksimalno iskoristilo eventualno ispadanje obrane.

Daleko od toga da Lakersi iz ovakvih novosti ne mogu izvući gomilu korisnih napadačkih akcija, ali uvođenje nove filozofije igre poprilično je nepotreban eksperiment obzirom na tek okupljenu jezgru sastavljenu od veterana koji već imaju svoj definirani stil igre. Možda organizacija ima želju zaštiti Nasha i Bryanta, nadajući se da će manje naglašenim ulogama u napadu bolje sakriti njihove godine, a možda tek pokušavaju trenerski minus pretvoriti u plus pa su se malo previše zaigrali.

Sve ovo pričam kako bi istakao sljedeće. Uvođenje Princetona bi moglo dodatno otežati ulazak u sezonu momčadi koja već u startu ima ozbiljnih problema. Nemaju dubinu pod košem da dominiraju dok čekaju da Dwight uhvati formu, a trebat će i vremena dok se sve posloži s Nashom i Bryantom vani, odnosno s Gasolom i Dwightom unutra, bez ili sa novim stilom igre. Da ne spominjem godine veteranske trojke plus Dwightova leđa kao situacije koje također zovu na oprez.

Međutim, njihovo vrijeme je ionako playoff u kojem bi, u slučaju da svi budu relativno pri vrhu kapaciteta, trebali biti najveća opasnost po Heat upravo zbog Dwighta, protiv kojega jednostavno neće biti moguće igrati s niskom postavom. Dwight nije Superman, tu se moramo složiti sa Shaqom, ali u ovom slučaju mogao bi biti kriptonit za Heat, jer je valjda jedini čovjek na planeti kojega James ne može niti pomisliti čuvati ili napasti.

PLUS:

Puno raznovrsniji napad, pri čemu mislim prije svega na dodatak pick & roll elemenata i šuta za tri (lani nisu imali ni jedno ni drugo), koji bi ih ponovno trebali lansirati među najbolje u ligi. Dodatak Nasha i Howarda donijet će tu potrebnu vrhunsku 2 na 2 opciju koja će otvarati prostor svima, pa tako i ostalim šuterima poput Meeksa (vrlo moguće da tijekom sezone ukrade najveći dio minuta Artestu), Gasola i Bryanta. Također, ne bude li tvrdoglav u namjeri da našteti učincima svojih zvijezda, trenerski dvojac trebao bi odraditi kompetentniji posao nego je to bio slučaj prošle godine.

Plus je i puno raznovrsnija obrana. Visina u sredini će i dalje biti najveća snaga – nema šanse da protiv Gasola i Howarda itko puca visokim postotkom – a zamjena škripavih Bynumovih koljena Howardovim letenjem po parketu učinit će ih puno boljima u rotacijama i obrani prostora. Meeks i Artest odradit će solidan posao na boku kao stoperi, a iako i dalje nema beka koji bi mogao igrati presing, Nash je ogroman napredak u odnosu na lanjske leševe jer barem zna usmjeriti svog igrača dalje od sredine.

Ukratko, ovo je bolja momčad na oba kraja parketa, a to nikada nije loš znak, pogotovo obzirom da su prošle godine, usprkos svim problemima, igrali polufinale konferencije.

MINUS:

Klupa je ove sezone nešto bolja od lanjske, ali, obzirom da je lanjska bila katastrofalna, to ne znači previše. Najzvučnije pojačanje je 36 godina star Antawn Jamison, strijelac koji ne igra obranu i ne skače, što je popriličan problem kada uzmemo u obzir da će upravo on biti prvo ime s klupe. Jasno, minute na petici se mogu pokriti između Gasola i Howarda uz poneku minutu Jordanu Hillu, dakle od Jamisona se neće ni tražiti da radi išta drugo osim da zabija, ali takav doprinos i dalje nije dovoljan u slučaju da se otvore dodatne minute zbog nekakve ozljede.

Jodie Meeks je igrač koji bi po svim pokazateljima trebao odraditi solidnu 3&D ulogu i postati jedno od ugodnijih iznenađenja ove sezone, ako zbog ničega drugog onda iz jednostavnog razloga što će ga pod svjetlima reflektora u Los Angelesu biti jednostavnije primjetiti. Međutim, opet uzmimo u obzir kontekst – kako je Metta Artest, blago rečeno, na zalazu karijere i nije više u stanju biti konstantan napadač, Meeksov doprinos praktički će pokriti njegov manjkavi učinak. To pak znači da Meeks nije bonus u rotaciji, već nasušna potreba.

Situaciju na jedinici ne treba ni spominjati – Nash je u fazi karijere kada više od 30 minuta po večeri nemaju smisla osim u najvažnijim playoff utakmicama. Tko će dobiti preostalih 18 minuta u konkurenciji dva istrošena veterana poput Blakea i Duhona, odnosno mladog combo beka Morrisa, koji u rookie sezoni nije pokazao apsolutno ništa što bi ukazalo na eventualnu NBA budućnost? Tko god to bio, ne obećava.

Iako u današnje vrijeme savršenih medicinskih i trenažnih uvjeta postaje malo dosadno isticati nečije godine kao problem, činjenica je da Nash ima 39, Kobe i Artest 34 (i puno više kilometara od prosjeka), Jamison 36, a i Gasol s 32 već lagano ulazi u silaznu fazu karijere. Praktički, samo je Dwight u nirvani, a i to je upitno obzirom na operaciju leđa.

Ovo samo po sebi ne mora nužno biti problem, dapače, veteranske momčadi puno bolje znaju kako se pobjeđuje u playoffu. Ali, ovakav prosjek godina stavlja fokus na zdravlje, a Lakersima eventualni zdravstveni problemi mogu itekako naškoditi, posebice ako budu inzistirali na implementaciji nove filozofije igre. Dok se poslože, odnosno dok ne ostvare kemiju, svaki dodatni problem i svaki propušteni radni dan tijekom duge regularne sezone samo će dodatno naglasiti početni manjak kohezije (koji bi do playoffa trebao biti saniran izbjegnu li se potresi u svlačionici) i stalni manjak širine (koji bi se eventualno mogao prikriti još ponekim pojačanjem kada krenu otpisi veterana diljem lige).

LA CLIPPERS

THAT WAS THEN:

Dolazak Paula svakako je ključni događaj prošle sezone u široj slici – vječni gubitnici poput Clippersa odjednom su se našli u društvu s jednim od 5 najboljih košarkaša na planeti, što je bilo dovoljno da ih maknemo iz društva Kingsa, Warriorsa i sličnih koji se iz godine u godinu natječu za titulu najsramotnije NBA franšize. Koncentriramo li se na igru, najvažniji postaje sjajan napad predvođen briljantnim talentima poput Paula, koji uspijeva biti neviđeno učinkovit strijelac iako nema ni brzinu ni visinu tipičnog NBA superstara, i Griffina, koji uspijeva biti učinkovit strijelac iako nema šut izvan reketa i gađa slobodna 52%.

Uz pomoć solidnog šuta iz vana (tu su svoje tricaški odradili Foye, Williams i Butler), hrpu zakucavanja DeAndre Jordana, izuzetan napadački skok i izuzetnu kontrolu lopte (što dolazi po defaultu kada imate Paula za komandama), Clippersi su zabijali više nego dovoljno usprkos značajnom feleru - najgorem postotku s linije slobodnih nakon Orlanda (nevjerojatno zvuči podatak, ali od 4 visoka koja su skupila najviše minuta, najbolji postotak imao je Jordan s 53%, Blake je, već smo rekli, bio na 52, Evans je uspio uhvatiti 51%, a majstor posebne klase bio je Martin s 37%).

I dok je napad zahvaljujući Paulovoj preciznosti, Griffinovim sve boljim potezima u postu i ostalim navedenim detaljima briljirao usprkos neviđenoj nesposobnosti da realiziraju pokušaje s linije, obrana je bila jednostavno loša. Paul i nešto kasnije Bledsoe odradili su solidan posao u presingu na loptu, Griffin i Jordan su bili prosječni u kupljenju obrambenih skokova, Butler i Foye igrali su pristojnu obranu na boku, ali rupetina pod košem koštala ih je gomile lakih poena zbog čega su završili u donjoj trećini po učinku.

Griffin je s vremenom postajao sve bolji kao zonski branič i nametnuo se kao dobar 1 na 1 igrač, sposoban solidno gurati se u reketu, ali još uvijek je to daleko od učinka u rotiranju i branjenju pick igre kakvoga bi takav atleta morao prezentirati. Što još više dolazi do izražaja u kontekstu kriminalne rotacije. Martin je grubim faulom još tu i tamo znao utjerati strah u kosti i više glumiti obrambenog igrača nego stvarno igrati obranu, ali Evans i Jordan plivali su na sve strane. I dok od Evansa i ne očekuješ ništa osim da skače u napadu, Jordanova nesposobnost da čuva leđa Paulu i Griffinu postala je ogroman problem, dodatno naglašen bahatim ugovorom kojim su Clippersi svoju peticu praktički proglasili trećim nosivim stupom budućih uspjeha.

Clippersi su primali previše s Jordanom u sredini iz jednostavnog razloga što ovaj uglavnom pojma nije imao kako se rotirati i koje kutove zatvarati. Da njegovo neshvaćanje uloge centra u obrani bude potpuno, pobrinula se i činjenica koja kaže kako su direktni protivnici protiv njega pumpali brojke debelo iznad prosječne vrijednosti, koristeći prostor koji bi im ostao kada bi Jordan krenuo "pomagati" suigračima. Rijetko se viđa ovako pokretan centar izuzetnih fizikalija koji nije u stanju barem biti solidan u 1 na 1 situacijama, ali Jordan se trenutno nalazi u takvoj fazi u kojoj je momčad obrambeno jednostavno bolja bez njega, ma koliko se to nevjerojatnim činilo uzevši u obzir njegove blokerske i skakačke kvalitete.

Jasno, u cijeloj priči nemoguće je zanemariti Del Negrovu prisutnost – trener je svakako odgovoran što se igrač sporo razvija, posebice kada je u pitanju igra u obrani (u slučaju Clippersa, u tom pogledu slabo se razvija cijela momčad). O Del Negru i obrani sve govori sljedeći podatak - Bullsi prije i nakon njega su bili i ostali prva obrana lige, usprkos različitim trenerima (Skiles i Thibodeau). Dvije sezone s njim bili su izvan top 10. Tako da je logično pitati se što bi s dvije godine rada Larry Brown napravio od igrača Jordanova atletskog potencijala. Ili, da ostanemo u realnijim okvirima, tko zna kako bi obrana Clippersa danas disala da je bila u rukama jednog od Van Gundya.

THIS IS NOW:

Paul je potpuno oporavljen od ozljede koljena i ponovo u vrhunskoj formi, njegove lanjske brojke u rangu su s onima iz najboljih dana. Nešto slabiju eksplozivnost nadoknadio je još bolji šut, tako da, usprkos malim stilskim razlikama u igri, Paul i dalje može dominirati napadom i biti učinkovit na franšiznoj razini. Uostalom, podatak da su Clippersi briljirali u završnicama sve govori – pod Del Negrom i s poprilično skrpanim rosterom (sjetimo se samo načina na koje su tijekom sezone dodali Billupsa, Younga, Martina, Evansa te svih minuta koje je dobio Bobby Simmons), druga momčad iz Los Angelesa baš i nije oduševljavala timskom izvedbom, ali sve je nadoknađivao Paul 1 na 5 herojstvima u zadnjoj četvrtini, kada je doslovno sam rješavao utakmice u njihovu korist.

Jasno, iako se ovakav stil igre može pokazati uspješnim i u novoj sezoni, ne bi bilo loše da napad Clippersa počne ličiti na nešto više osim beskrajnog niza pick & rolla i šuta za tri. Kako Griffin iz utakmice u utakmicu pokazuje sve bolji all-round potencijal, upravo je on taj koji bi mogao preuzeti odgovornost za organizaciju igre s vrha posta. Čitanje igre i osjećaj za asist svakako posjeduje, ali problem je što još nema pouzdan šut s poludistance, zbog čega se obrane mogu koncentrirati na branjenje prostora umjesto šuta. Razvije li se ikad u triple threat igrača, Griffin bi trebao postati legitimni nasljednik Garnetta, Webbera i Sheeda, dakle franšiznih krilnih centara koji su bili u stanju nositi cijeli napad na svojim leđima. To u kombinaciji s Paulom miriše na izuzetnu budućnost.

Samo, dobar dio toga ovisi o razvoju drugog visokog, odnosno trećeg člana jezgre. Dok se za napad očito ne treba brinuti, to hoće li se ova momčad ikada popeti u gornju polovicu lige po defanzivnom učinku ovisi ponajviše o Jordanu i tome hoće li ikada naučiti kako staviti svoje atletske potencijale u službu momčadi. Počne li se razvijati u novog Tysona Chandlera, Clippersi automatski postaju šampionski materijal.

Jasno, tu već pričamo o budućnosti u kojoj je Paul pristao na produženje ugovora (za sada njegov ostanak nije u pitanju, ali eventualni nesretni splet okolnosti mogao bi i njega usmjeriti ka nekim drugim livadama). Za ovu sezonu bi i minimalni pomaci dva mlada centra bili značajni, posebice obzirom na ligu u kojoj nema previše momčadi koje nude takvu idealnu kombinaciju fizikalija pod košem.

Promjene ostatka rostera više su bile kozmetičke prirode, iako bi gubitak dva lani najbolja tricaša, Foyea i Williamsa, mogao biti nezgodan. Crawford bi trebao zamijeniti ulogu instant napada s klupe koju je lani odrađivao Williams, čija rola je praktički bila ta da osigura nekakav oblik pritiska na obranu dok se Paul odmara. Foye je do minuta ionako došao zahvaljujući ozljedi Billupsa, a kako je upitno kada i kako će se Chauncey uopće vratiti u rotaciju, ove godine bi tu prazninu na dvojci trebao popuniti Bledsoe, koji je briljantnim nastupima lani u playoffu pokazao da je itekako sposoban igrati značajnu rolu.

Jasno, problem s Bledsoeom je što mu zbog manjka centimetara najbolje odgovara uloga back-up playa, ali, zbog svoje energije u obrani, u svakom slučaju dobra je alternativa za krpati minute dok se Billups ne oporavi ili dok ne pronađu trajnije rješenje na dvojci. Svakako je to bolja opcija od bacanja minuta na Williea Greena, koji je i lani u Atlanti dokazao da ni kao šuter ni obrambeni igrač nije u stanju opravdati ozbiljniju rolu.

I dok na vanjskim pozicijama imaju malih problema, drugi bok je pokriven više nego dobro, s tri pouzdana veterana koji su praktički osiguranje jedan drugome od moguće ozljede. Butler, Hill i Barnes su redom jednako energični all-round igrači, s tim da Butler definitivno ima prednost zbog šuterske kvalitete više, dok je Hill u ovoj fazi karijere prije svega lider obrambenim pristupom. Barnes kao treća trojka jednostavno je luksuz.

Pod košem pak i dalje traže idealne alternative. Dovođenje Lamara Odoma popriličan je rizik obzirom na očajne igre koje je prezentirao lani, a posebice na stil života koji kao da mu brani košarku opet shvatiti ozbiljno (u kamp je stigao totalno van forme, što nikako nije dobar početak ako misli oživiti karijeru). Uspije li Lamar barem djelomično biti skakač i all-round napadač kakav je bio u Lakersima, Del Negro će za playoff moći sastaviti kvalitetnu rotaciju od tri čovjeka. Podbaci li, morat će se oslanjati na istrošenog Turiafa i beskorisnog Hollinsa, što previše miriše na lanjsku kombinaciju s Martinom i Evansom, a samim time još jednom na obranu koja se jednostavno ne može nositi sa Spursima, Thunderima i Lakersima ovog Zapada.

PLUS:

Koliko je CP3 dobar, najbolje će objasniti sljedeći podatci. Clippersi su godinu ranije bili 20. po postotku šuta i zadnji po izgubljenim loptama. S Paulom, postotkom šuta su skočili na 10. mjesto, a po kontroli lopte na – drugo. Treba li još što dodati? Pa samo to da je Paul kao realizator možda i bolji nego playmaker, a, obzirom da je bez konkurencija najbolji play u ligi, to sve govori.

MINUS:

Dok god ne zatvore reket, uzalud im sav napadački potencijal. Paul, Bledsoe, Hill i Butler odradit će solidno svoj posao u obrani, ali dok Griffin i Jordan ne pronađu način kako da zatvore reket i pri tome zaustave svoje protivnike, obrana Clippersa teško će odvesti momčad dalje od druge runde. Zato je prava šteta što nemaju nekog drugog vlasnika jer Donald Sterling glavni je razlog zašto Del Negro i dalje ima ugovor, a čovjek koji je složio ovaj roster, sadašnji GM Blazersa Neil Olshey, više nije u klubu. I jedno i drugo previše miriše na stare Clipperse i kampanjski rad u kojem su dnevna zadovoljstava važnija od planiranja šire slike.

GOLDEN STATE

THAT WAS THEN:

Svježa i ambiciozna uprava (kupili vlastitu NBDL podružnicu, uložili u infrastrukturu, pokrenuli gradnju nove dvorane u San Franciscu, doveli nove ljude sa svih strana, trenere, analitičare, stručno osoblje, a između ostalih i Jerrya Westa kao savjetnika) angažirala je svježeg i ambicioznog trenera koji je, u najboljoj maniri Igora Štimca, odmah obećao rezultate i potpunu kontrolu sudbine. Međutim, Mark Jackson se ubrzo našao skrušen pred stvarnošću koja baš i nije imala isti pogled na stvari kao samouvjereni rookie trener. Novi problemi sa zglobovima Stepha Currya lišili su Warriorse usluga najvažnijeg igrača u napadu, zbog čega su sa svojim run and gunom nakon dugo vremena utonuli u prosjek, a odluka da sredinom sezone zamijene do tada nedodirljivog Ellisa za ozlijeđenog Boguta bila je jasan znak predaje nakon kojega počinje rijetko viđeno tankiranje kako slučajno ne bi prepustili svoj lutrijski pick Jazzu.

Međutim, iako im Bogut nije mogao pomoći direktno, ovaj potez definitivno nije bio loš – kao što je West rekao, kad god možeš zamijeniti combo beka za startnog centra, tvoja dužnost kao GM-a je da to napraviš. Prekinuvši jednom za uvijek eksperiment s Ellisom, koji izuzetne haklerske talente nikada nije uspio pretočiti u ozbiljnu košarku, Warriorsi su okrenuli novu stranicu, davši šansu i više minuta rookieu Thompsonu, koji je sjajnom šuterskom prezentacijom u manje od pola skraćene sezone napalio sve zaljubljenike u košarku kao potencijalni novi veliki bek-šuter (moja trenutna fascinanacija ide toliko daleko da ga zbog kombinacije all-round vještina i fizikalija smatram potencijalnim nasljednikom Joea Johnsona).

Osim Thompsona, prilike za dokazati se kao NBA klase iskoristili su pouzdani David Lee, koji je odigrao izuzetnu sezonu kao prva opcija u napadu (light verzija Kevina Lovea) te Brandon Rush, koji je eksplozijom trica konačno opravdao sve ranije minute koje su mu dali Pacersi. Međutim, ova momčad usprkos svim obećanjima Jacksona i dalje nije igrala obranu, a, s Leeom osuđenim igrati peticu polovinu svojih minuta, nisu bili konkurentni ni u skoku.

THIS IS NOW:

Danas više nitko ne obećava playoff, što je u jednu ruku razumno obzirom da su se lani opekli u svom entuzijazmu, ali i ironično obzirom da ovogodišnja momčad ima puno više oružja nego lanjska. Jasno, ogroman problem predstavlja što je većina tih oružja još uvijek pod velom tajne. Nije samo u pitanju mogu li Curryevi gležnjevi izdržati i može li Bogut nakon svih ozljeda uhvatiti nešto nalik formi od prije par godina, puno toga ovisi i o razvoju igrača. Naime, imamo premale uzorke da bi mogli tvrditi kako je Klay Thompson sigurna stvar, a i pitanje je hoće li Rush nastaviti s lanjskim igrama ili će se vratiti ni upola tako dobrim prosjecima kakve je imao u ranijim sezonama u Indiani. O tome u što će se razviti Harrison Barnes da ne pričamo.

Dakle, i Jackson i uprava su itekako svjesni da je ova sezona tek još jedan test, iako znaju da bi u slučaju ostvarenja idealnog scenarija imali šanse čak i kucati na vrata playoffa. Curry ima potencijala biti triple threat vanjski igrač all-star klase usprkos manjku elitnih fizikalija i idealne pozicije jer posjeduje tu vrhunsku, meku ruku. Bogut obrambeno nije u rangu Howarda, ali u naponu snage u stanju je biti prvi do Howarda što se kontrole reketa tiče. David Lee je možda pretplaćen i svakako mu ne odgovara lanjska uloga prvog igrača, ali kao treća opcija je luksuz. Thompson je prekvalificiran da bi bio sporedna opcija, ali upravo ga takva uloga čeka u idealnom svemiru. Nastavi li Rush biti top 5 tricaš lige i ponudi li im Barnes toliko potrebnu dozu kreacije na bokovima, ovo bi mogla biti ubojita rotacija, vrijedna top 10 napadačkog učinka.

A još nisam ni spomenuo odličnu klupu koju su ovoga ljeta školski posložili – Jack daje ne samo pouzdanu back-up opciju na jedinici, nego i izuzetnog combo beka koji može ponijeti dobar dio startnog tereta bude li Curry opet morao pauzirati da odmori svoje staklene gležnjeve, Landry je u stanju biti centralni napadač u drugoj postavi i solidan treći visoki u rotaciji, a veteran Jefferson nudi još jednu pouzdanu spot up opciju na boku u slučaju da se Barnes izgubi tijekom rookie sezone.

Sve ovo izgleda solidno na papiru, ali ne treba zaboraviti kako je nezgodno uočavati trendove bez kvalitetnih podataka. Warriorsi su dugo bili loši, a sve što imaju pokazati od toga su Curry, Thompson i Barnes (sve redom upitnici). Do jučer su bili lutrijski materijal i opasno su se kockali s budućnosti kako bi na brzinu posložili roster za instant uspjeh. U biti, jedina razlika između njih i Wizardsa je u tome što Bogut ima potencijal biti stvarna prevaga za razliku od veterana koji su stigli u Washington. Međutim, žurba da se nestrpljivoj publici pruži zgodan proizvod i ovdje je bila važnija od stvarne vizije, a to nikada nije dobar znak.

PLUS:

E, ovo je skupina koja bi mogla igrati flex košarku bez problema kada bi se Mark Jackson odlučio tako nešto. Dobro, Bogut zadnjih par sezona ima loše šuterske brojke i teško ga je smatrati ozbiljnom opcijom s poludistance, ali njegov osjećaj za asist nije upitan, kao ni jednako dobra igra licem i leđima košu. David Lee je ultra raznovrstan napadač za poziciju sposoban trpati iz svih situacija, skakati u napadu i razigrati. Klay Thompson nije samo šuter već kompletan igrač, a o Curryu ne treba trošiti riječi. Talenta ima na sve strane, posebice tricaškog, sad je samo pitanje kako će ga posložiti i hoće li Bogut moći skupiti dovoljno minuta da osigura barem solidnu, top 20 obranu (što bi bilo prvi put od 1999. da ne završe u donjih deset).

MINUS:

Stakleni zglobovi i stakleno tijelo odlično zvuče kao eksponat u nekakvom muzeju, ali kao temelj ozbiljne košarkaške momčadi, ne baš. Plus, ako ste skloni vjerovati u karmu, onda Warriorse čeka poprilična odmazda za bezdušno tankiranje koje su priuštili svima na kraju prošle godine (a ne treba zaboraviti da su i dalje dužni Jazzu taj pick koji ove sezone ima top 6 zaštitu). Nije da na njega nisu imali pravo, ali svaki postupak vuče i posljedice. Kao što posljedice vuče i loša situacija na salary capu. Naime, rezultat svih ovih potpisa, tradeova i muljaža je taj da Warriorsi iduće dvije godine mogu zaboraviti na ikakva poboljšanja osim razvoja iznutra. I, što je najgore, lovit će taj jedan utješni playoff nastup s rosterom kojem malo fali da probije granicu poreza na luksuz.

SACRAMENTO

THAT WAS THEN:

Teško je bilo vjerovati da netko u Sacramentu može biti veći klaun od vlasnika, ali lani je to zamalo uspjelo i GM-u i treneru. U biti, bivši trener Westphal je definitivno ispao klaun u pokušajima da natjera klub da se riješi DeMarcusa Cousinsa. Čovjeku nitko očito nije rekao da franšizni centri ne rastu na grani, dok je prosječnih trenera puna šuma. Otkaz prijatelju Westphalu i davanje šanse Keithu Smartu, mladom učeniku Bobbya Knighta i Dona Nelsona, bio je rijetko dobar potez Petriea, koji zadnjih sezona ostavlja dojam čovjeka na autopilotu.

Naime, gotovo je nevjerojatno da je isti čovjek koji je otkrio Turkoglua i Stojakovića te u klub doveo Adelmana, Millera, Divca, Webbera i Bibbya, lani krenuo slagati roster sljedećim potezima:

- vraćanjem Johna Salmonsa i njegovog kriminalnog ugovora
- trošenjem novca na ono što je ostalo od Travisa Outlawa
- poklon ugovorom Chucku Hayesu iako je već imao stabilnu rotaciju pod košem
- zamjenom za J.J. Hicksona
- draftiranjem Jimmera

Pola rostera je Petrie potrošio na igrače koji ili nemaju NBA rolu ili ih je moguće zamijeniti jednim posjetom NBDL utakmici, što je iskustvo koje će Kingse koštati jedan cijeli garantirani salary cap tijekom iduće tri sezone. Startni dio rostera u nešto je boljem stanju, ali jasno je kako s ovakvim načinom selekcije igrača nijedna momčad ne može daleko.

Cousins je imao dobru sezonu tijekom koje je pokazao dio talenta, ali i to da glava još ne prati razvoj tijela. Thornton je odradio svoju rolu revolveraša, Thompson je bio šljaker pod košem, a Evans je, usprkos gubitku uloge u momčadi i stalnim problemima sa stopalima, bio solidan. Sezonu je pak spasio zadnji pick drafta, minijaturni Isaiah Thomas, koji je preuzeo momčad polovinom sezone i tako joj pružio dozu potrebne playmakerske stabilnosti. Čovjek je imao sličnu epizodu kao Lin u New Yorku, dao je Smartu na raspolaganje čovjeka koji može kreirati za sebe i druge, samo, naravno, uz puno manje medijske pompe.

Sve ovo skupa bilo je dovoljno da Kingsi igraju brzu, često divlju run and gun košarku, koja bi ih držala u igri da je ikome bilo stalo do toga da išta pokaže u obrani – samo su Bobcatsi i Netsi bili gori, što je popriličan problem kad uzmemo u obzir da su i jedni i drugi igrali bez poštenog visokog igrača, dok su Kingsi ipak na raspolaganju imali i Cousinsa i Thompsona.

THIS IS NOW:

Lanjski niz loših poteza popravljen je na draftu, kada je Kingsima u krilo upao Thomas Robinson, čiji double-double učinci bi mu garantirali titulu NCAA igrača godine da nije bilo izvjesnog Anthonya Davisa. Za razliku od Davisa, Robinson zbog manjka napadačke izbrušenosti nije toliko siguran pick, ali nastavi li barem skakati kao na sveučilištu, Kingsi bi se trebali razviti u jednu od boljih skakačkih momčadi u ligi (Cousins je već potvrđen kao ekstra talent u ovom segmentu igre, posebice u napadačkom dijelu).

Produženje s Thompsonom dalo je stabilnost rotaciji visokih i daje vremena Robinsonu da se privikne na NBA zahtjeve, a dovođenje Brooksa kao back-up playa (bye bye eksperiment zvan Jimmer) i Jamesa Johnsona na krilo (bye bye potreba da se minute troše na Outlawa, Garciu i Salmonsa) donosi potrebnu dubinu rotaciji.

Ova pojačanja u kombinaciji s dodatnim napretkom Cousinsa trebala bi Kingse odvesti jedan korak naprijed, ali ne treba očekivati nikakav vatromet. Iako je fizički već sada dominantna zvijer koja, što je najvažnije, posjeduje izuzetan arsenal napadačkog talenta s kojim može dominirati igrao leđima ili licem košu, Cousins još uvijek ima tek 23 godine, što se osjeti ne samo u stilu igre, već prije svega u odnosu prema igri.

I dok ga je s vremenom vrlo lako zamisliti kako se razvija u smjeru Sheeda Wallacea i Zacha Randolpha, da spomenemo samo slične grintavce koji su godinama tratili talent više od svega uživajući u svađi sa sucima, činjenica kako nezdrava atmosfera u klubu neće previše pomoći da se obuzda njegov temperament. Iskreno, kako su i Sheed i Zach našli mir tek nakon što su napustili sredinu u kojoj su tijekom sazrijevanja spalili sve mostove, realno je očekivati da će i Cousins svoj zen pronaći tek za 4-5 sezona kao dio nečega većega od samog sebe.

Trenutno pak u Sacramentu ništa nije veće od njega, što je ujedno i jedini razlog zbog kojega je ova momčad vrijedna gledanja, ali paralelno i njen najveći problem. Cousins je definitivno temelj, ali dok dođe 2015. (tek tada će Kingsi imati prostora za uključiti se u lov na pojačanja) taj temelj bi mogao biti opasno uzdrman. S upitnom sudbinom Evansa (kakav ugovor dati čovjeku koji nikada nije ponovio partije iz rookie sezone i koji izgleda ima kronične zdravstvene probleme) i upitnom NBA adaptacijom Robinsona (bit će zanimljivo vidjeti koliko lošu obranu će igrati on i Cousins u paru), Kingsi nemaju jezgru usprkos svoj sili lutrija, a kako nemaju ni prostora za pojačanja uz sva ova imena koja je prikupio Petrie, prognozirati njihovu budućnosti poprilično je nezahvalno obzirom na gomilu poteza koje bi trebalo odraditi da se vrate u igru. I koje je tim teže raditi uz upravu lišenu ikakve vizije.

PLUS:

Kingsi imaju napadačkog talenta koji bi im trebao donijeti nešto bolje rezultate od lanjske 21. pozicije po učinku u napadu. Cousins previše ispaljuje cigle i općenito uzalud troši previše lopti, ali kada se spusti u post praktički je nezaustavljiv, osim kad ne zaustavi sam sebe nepotrebnim šutom s poludistance. Thomas je kompletan igrač, combo strijelac sposoban vrtiti akcije, a Thornton i Evans itekako dobro reagiraju u tranziciji i 1 na 5 situacijama. Sva trojica bi trebala imati još više prostora nastavi li Cousins napredovati lanjskim ritmom, a to znači da bi Kingsi konačno mogli imati jednu sezonu s 30 pobjeda, prvu nakon 2008. U svakom slučaju, vrijedni su League Pass pozornosti, ako zbog ničega drugoga onda zbog potencijalnih Cousinsovih mega double-doubleova (ne gine nam jedna 40-20 utakmica ova sezone) i par tehničkih koje idu uz to.

MINUS:

Situacija s braćom Maloof drži cijelu franšizu za taoca. Braća očito više nemaju novca, nakon što su rasprodali ne samo casino u Vegasu, već čak i distribuciju piva u New Mexicu, što je prvi posao na kojem je njihov otac stekao bogatstvo. U takvoj situaciji, njihovo grčevito držanje za Kingse razumljivo je, ali ono što nije razumljivo je što kvragu žele. Očito ne zadržati momčad u Sacramentu, jer da ciljaju na tako nešto, onda bi već imali dogovor za novu dvoranu s gradonačelnikom Kevinom Johnsonom i komesarom Sternom. Nakon što su sporazum postignut tijekom all-star susreta proglasili nevažećim jer im se učinilo previše dati pišljivih 3 milje dolara za start projekta (koje možda ni nemaju uz sve dugove uokolo), postali su nepoželjni i u Sacramentu i u NBA ligi.

S druge strane, jasno je da momčad ne žele prodati, jer da je to slučaj, onda bi se odrekli Kingsa puno prije nego svega ostaloga, posebice obzirom na gomilu potencijalnih investitora uokolo (od kojih je naozbiljniji Chris Hansen, bogatun iz Seattlea, koji je već dogovorio izgradnju novu dvorane u svom gradu). Ne, braća izgleda žele zadržati svoju zadnju preostalu igračku koja ih dijeli od običnog puka, a pri tome i zaraditi, što je moguće jedino u slučaju preseljenja poput onoga planiranoga u Anaheim, gdje bi im vlasnik dvorane praktički plaćao da dovedu Kingse.

Jasno, obzirom da su se zamjerili Sternu proglasivši prethodni dogovor za ostanak u Sacramentu ništavnim, nema šanse da im liga ikada dozvoli preseljenje, što praktički znači da ulazimo u fazu čekanja dok braća ipak ne popuste i zadovolje se s 400 milja koje im je navodno Hansen već nudio za Kingse. Do tada, Sacramento će još uvijek igrati košarku u 20. stoljeću dok ostatak lige već debelo gazi po novom mileniju.

Naime, od uprave do stručnog osoblja, preko infrastrukture i trenažnog procesa, Kingsi su svijet za sebe, svijet kojega lagano prestižu i neke NBDL franšize. Rad u ovakvim uvjetima bez dugoročne vizije uprave i ulaganja u klub, loše utječe i na stanje u svlačionici. Iako je npr. ovo ljeto Isaiah Thomas u najboljoj maniri malih generala poput Averya Johnsona ili Jameera Nelsona organizirao okupljanja jezgre kako bi zajedno trenirala, nikakva dobra volja igrača ne može sakriti sve nedostatke u razvoju momčadi i pojedinaca koje potencira izgubljeno vodstvo.

PHOENIX

THAT WAS THEN:

Lutrijski roster ne baš zavidne dubine držao se u borbi za posljednje playoff mjesto sve do same završnice sezone. I to na osnovu jedne jedine akcije, pick & rolla Nasha i Gortata, koja je činila oko 10% svih akcija Sunsa (s pola-pola podjelom na situacije koje je završavao jedan ili drugi). Jedno od najučinkovitijih partnerstava u ligi odvelo je Sunse među top 10 napada u NBA (Sunsi su bili top 5 po šutu iz igre ponajviše zbog njih), a dodatni plus bila je još uvijek vrhunska Nashova kontrola lopte.

Nažalost, ostatak momčadi uglavnom nije bio u stanju pratiti ovakav ritam, posebice obrambeno, zbog čega su Sunsi izgubili bitku za osmo mjesto od Rocketsa i Jazza. Međutim, čak i s takvim rezultatom, debelo su nadmašili očekivanja svih racionalnih promatrača – loviti playoff na snažnom Zapadu usprkos tome što ti top 8 rotaciju čine tek tri NBA startera po prosječnom učinku (uz Nasha i Gortata igračem za prvu petorku možemo smatrati još samo Dudleya) respekta je vrijedan rezultat. Koji dovoljno govori o kvalitetma bivšeg MVP-a i budućeg člana HOF-a, tate Stevea.

THIS IS NOW:

Mislim da gornji podatak o kvaliteti dvojca Nash-Gortat sve govori. Iako će Dragić imati sve ovlasti da odigra sezonu u rangu lanjskih partija u Houstonu (što bi trebalo oduševiti sve one koji ga izaberu na fantasy draftovima), teško je očekivati da će zamijeniti Nasha. Pick & roll bi opet trebao biti kičma napada Sunsa, ali, uz slabiji učinak čovjeka s loptom, brojke bi se trebale smanjiti i Gortatu.

Ipak, dolazak Scole čini ovu petorku nešto dubljom od lanjske, tako da ne treba očekivati totalni kolaps. Pruži li npr. Beasley barem donekle korisne partije (dakle, sa što manje skok-šuteva s poludistance, a što više skokova i izborenih slobodnih), Sunsi bi mogli imati 5 poštenih NBA igrača u startnoj postavi te tako nadmašiti trenutnu gornju granicu od 30 pobjeda (iako ne znam zašto bi to bilo dobro, jer u tom slučaju bi imali još manje šanse za visokim pickom).

Naravno, očekivati od Beasleya da shvati razliku između šupljih brojki i igranja ozbiljne košarke ravno je očekivanju dobitka na lotu, što nikako ne obećava, posebice ne u kombinaciji s očajnom klupom (koje je nedavno ostala bez najvažnijeg čovjeka, za širenje reketa zaduženog Fryea, kojemu su otkriveni problemi sa srcem zbog kojih bi vrlo lako mogao propustiti cijelu sezonu). Lanjski rookie Morris pod košem ima potencijala biti nova stretch opcija koja će širiti reket i čekati rezultat dva na dva igre Dragića i Gortata, ali bez playmakerske dubine i posebice s očajnom rotacijom na boku (jedino Shannon Brown ima smisla kao 3&D zamjena na boku, ali problem je što će vjerojatno morati igrati startne minute zbog manjka opcija, što mu ipak ruši vrijednost), Sunsi su osuđeni na utakmice s previše rupa u napadu.

PLUS:

Obrana će i dalje biti tradicionalno loša, ali ovaj put bi i napad mogao potonuti u donju trećinu, gdje su Sunsi zadnji put bili 2003. dok im se playmaker još uvijek odazivao na ime Steph Marbury. Kako to može biti plus? Pa, jednostavno zato što će takav pad Sunsima omogućiti da biraju pri vrhu lutrije, gdje se nisu našli već skoro desetljeće. 2004. su birali Luola Denga sedmim pickom i neobjašnjivo ga poslali u Chicago (jer su imali Mariona i Joea Johnsona zbog čega su smatrali da im ne treba širina na boku), dvije godine ranije izabrali su Amarea kao devetog, a još 1999. na Mariona su potrošili opet sedmi pick.

Uz malo sreće, Sunsi bi možda po prvi puta u povijesti mogli doći i do prvog picka, pa iako ova nova Sarverova uprava nije ni upola mudra kao bivša Colangelova što se izbora talenta tiče, takvu situaciju čak ni oni ne bi smjeli zeznuti. Uglavnom, jedan vrhunski talent, uz još uvijek relativno mlade Dragića, Dudleya i Gortata, mogao bi vrlo brzo momčad vratiti na staze uspjeha i to uz znatno manje izdataka nego ih je zahtjevalo nerealizirano dovođenje Erica Gordona.

MINUS:

Uprava Sunsa kao da nije svjesna situacije u kojoj se klub nalazi. S jedne strane izbjegavaju spomen rebuildinga kao da se radi o kugi, dok s druge spremaju u sezonu poslati, barem po IOR-u, jedan od tri najgora rostera u ligi, koji će im, htjeli ne htjeli, donijeti visoki lutrijski pick na sljedećem dratu. Ugovori Dragiću, Scoli i Beasleyu onemogućavaju im ozbiljnije uključenje u tržnicu dogodine, a izvjesno produženje s Gortatom moglo bi tu nefleksibilnost produžiti sve do 2015. Uostalom, pokušaj dovođenja Erica Gordona dovoljno govori o načinu razmišljanja u klubu - da Hornetsi nisu izjednačili njihovu ponudu, Phoenix bi sada imao legitimnu NBA petorku s all-star napadačkom opcijom, ali petorku koja opet ne bi imala šanse za ništa više od borbe za donji dom playoffa.

Mislim, jahati osrednjost dok je Nash bio tu imalo je smisla jer su svi ti pokušaji dovođenja nekakvih veterana ili pojačanja služili da se iscijedi zadnje atome mogućnosti iz dugogodišnjeg franšiznog igrača, ali, kada ostaneš bez takvog specijalnog talenta, ne ostaje ti ništa nego sljedećeg pokušati pronaći na draftu. Slagati jezgru oko talenta koji je već premašio godine nakon kojih možeš očekivati značajniji napredak djeluje totalno besmisleno. A upravo je to ono što se čini da Sunsi rade. Slažu petorku od 5 solidnih napadača vjerujući da je to dovoljno za borbu u konferenciji u kojoj gotovo svaka druga momčad (osim Houstona) ima minimalno jednog all-star igrača. Kao da su zanemarili sve one pojmove poput obrane, kemije, all-round kvaliteta. Ono, sjeli su za stol, pogledali tko koliko zabija u prosjeku i složili roster kao da imaju 14 godina, bez pogleda na naprednu statistiku i bez detaljnog salary cap plana, vjerujući kako će ugodna klima Arizone i vrhunsko medicinsko osoblje sami po sebi biti dovoljni da privuku slobodne igrače.

2Aug/124

30 FOR 30: SACRAMENTO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 22-44

MVP: DeMarcus Cousins

X-FAKTOR: Isaiah Thomas

Još jedna sezona puna razočaranja za Kingse (koji playoffu nisu primirisali 6 godina, odnosno od kada ih je napustio Rick Adelman) tijekom rebuildinga koji nikako da završi. I dok su na parketu bili vidljivi minimalni pomaci, prije svega u činjenici da DeMarcus Cousins u svojoj drugoj sezoni sa svojih 210 cm i 120 kg izrasta u rasnu double-double mašinu sposobnu dominirati u reketu, ključne stvari ipak su se još jednom odigravale u uredima.

U očajničkim pokušajima da zadrže kontrolu nad svojom NBA franšizom, obitelj Maloof, koja je u ozbiljnim financijskim problemima i već godinama nije u stanju pokrivati troškove kluba bez kredita, stavila je svaku ozbiljniju viziju buduće momčadi na čekanje. Kingsi su u Sacramentu doslovno od danas do sutra – vlasnici su ih htjeli preseliti u Anaheim već tijekom skraćene sezone samo kako bi se dokopali nešto dolara, ali liga je stala na kraj takvim željama iz jednostavnog razloga što Anaheim, od Los Angelesa udaljen 60 kilometara, jednostavno nije zanimljivo tržište, bez obzira koliko bi se takvo preseljenje kratkoročno isplatilo Kingsima (točnije, njihovim vlasnicima).

Eventualni dogovori sa Sacramentom oko izgradnje nove dvorane (Kingsi kao momčad imaju najgore uvjete u ligi za treniranje i pripremu) zapeli su svaki put oko cijene i omjera ulaganja - grad Sacramento predvođen legendarnim playmakerom Kevinom Johnsonom želi da Kingsi/braća Maloof ulože nekakav novac, a ovi, pošto ga nemaju, žele da grad plati sve troškove bez ikakvih garancija da će klub dugoročno ostati u glavnom gradu Kalifornije.

Dapače, oni i dalje žele u Anaheim iz jednostavnog razloga što bi im preseljenje tamo omogućilo i da zadrže klub i da ne troše jer ih već čeka spremna dvorana čiji vlasnici žele NBA franšizu u ponudi. Naravno, kod liberalnih i referendumima sklonih stanovnika ovog dijela svijeta, ustupci bogatim vlasnicima na štetu proračuna prolaze puno teže nego u sredinama koje nemaju toliko razvijenu ekonomiju i stupanj svijesti te ne treba očekivati pristajanje na ucjene kalifornijskih Keruma.

Klub se tako našao u pat poziciji koju će po svemu sudeći iskoristiti Seattle, koji predvođen novom skupinom investitora želi na 15. najveće tržište SAD-a dovesti nove NBA i NHL franšize. Kako se ni jedna liga nema namjeru širiti, jasno je kako će opet doći do relokacije, a kako su Hornetsi nedavnom prodajom riješili pitanje svoje dugoročne stabilnosti, jedini izgledni kandidat ostaje upravo Sacramento.

Ovakve distrakcije ne moraju nužno uzeti svoj danak na parketu, ako je klub uređen i posložen kako bi trenerima i igračima omogućio maksimalne uvjete za rad i pripremu. Nažalost, nedostatak novca od Kingsa je napravio franšizu koja živi u nekim drugim vremenima i radi u nekim drugim uvjetima. Dok je danas normalno da svaka NBA momčad u svojoj dvorani ima mogućnost korištenja vrhunskih prostorija za trening, vrhunskih teretana i specijalnih bazena, a o uslugama specijaliziranih kuhara, masažera i liječnika da ne pričam, Kingsi su po tom pitanju ostali na razini 2006. čime su pali ispod Clippersa po pitanju organizacijske snage.

Uostalom, u NBA je među igračima trade u Kingse uvijek bio smatran svojevrsnom kaznom – Clippersi su barem bili u Los Angelesu, dok Sacramento nikada nije imao privlačnost niti kao organizacija niti kao lokacija. Suze koje je lio Mitch Richmond kada su ga Warriorsi poslali stotinjak kilometara sjevernije u zamjenu za treći pick na draftu bile su simbolične za klub poznat po očajnim izborima igrača (rane pickove su potrošili na imena poput Pervisa Ellisona, Lionela Simmonsa i Bobbya Hurleya) i neuspjesima (tijekom prvih 13 sezona nakon preseljenja iz Kansasa u playoff su ušli samo 2 puta).

Stvari su se promijenile dolaskom Geoffa Petria na čelo kluba. Legenda Blazersa, koja se nakon igračkih dana zadržala u Portlandu kao komentator i pomoćnik GM-a, u Kingsima je dolaskom braće Maloof konačno dobio odriješene ruke da radi po svome i jedna od prvih stvari koju je napravio bio je angažman svog nekadašnjeg suigrača i Trail Blazera u duši Ricka Adelmana za trenera. Također, sredio je i situaciju na draftu, prvo izborom Peje Stojakovića, zatim Jasona Williamsa i Hede Turkoglua, da bi točku na sjajan projekt stavio dovođenjem Vlade Divca i zamjenom ostarjelog Richmonda za Chrisa Webbera.

Ove fenomenalna generacija pogonjena kombinacijom Portland-Europa, nažalost, nikada nije okrunila šampionsku igru prstenjem, ali definitivno je Kingse podigla s dna lige i neko vrijeme ih držala na vrhu hranidbenog lanca. Nažalost, kako su se financijski problemi Maloofovih poklopili s raspadom igračke jezgre, klub je počeo tonuti u blato iz kojega nikako da se podigne, a pri tome im zasigurno ne pomaže ni Petrieva sve očitija pasivnost.

Odličan primjer svega što ne valja u Sacramentu lanjski je dvoboj između Cousinsa i trenera Westphala. Još jedan Petriev prijatelj iz igračkih dana prihvatio se vođenja momčadi u rebuildingu, ali od prvog dana je bilo jasno kako bi sjedenje na klupi i treniranje najradije zamijenio ribolovom ili golfom. Umjesto da pokuša postaviti momčad na prave temelje, on se od prvog dana zaratio s Cousinsom, čija jezičina nikada nikome nije ostala dužna. Situacija je kulminirala kada je početkom sezone Westphal javno izjavio da više ne računa na svog najboljeg igrača i da želi da ga se klub riješi, što je, naravno, dovelo do brzog otkaza treneru.

Vođenje momčadi nakon samo 7 utakmica preuzeo je Keith Smart, čovjek koji se godinu ranije nije baš proslavio radom u Warriorsima, čiji prvi potez je bio poprilično jednostavan – dati odriješene ruke Cousinsu i jasno mu poručiti tko je najvažniji čovjek franšize. Jasno, potpuna sloboda takvom liku značila je gomilu loših šuteva (45% šuta uz 30% potrošnje za takvog diva, koji uz to posjeduje talent da igra i leđima i licem košu, je sramotan postotak koji je u startu torpedirao napadački učinak Kingsa – završili kao 21.), ali Cousins je povjerenje donekle opravdao energijom koju je ulagao u skakanje – postao je prvi ofenzivni skakač lige i sam-samcat je odveo Kingse do elitnog statusa barem po pitanju jedne statističke kategorije (grabili su 29% raspoloživih skokova u napadu što je bio sedmi rezultat u ligi).

Naravno, igra u obrani nije bila Cousinsov prioritet (kao i nikoga drugoga na rosteru, obzirom da su Kingsi završili kao predzadnja momčad lige po obrambenom učinku – gori od njih bili su samo Bobcatsi), kao ni asistiranje – dok se u rookie godini iskazao kao nesebičan suigrač, ali, što je još važnije, i izuzetno lucidan razigravač s visokog posta, u drugoj godini Cousins je postao tipična crna rupa. Kada bi mu dodali loptu u situaciji licem košu, mogli ste očekivati dva scenarija – ili da potegne šut (gađao ih pristojnim postotkom od 40%, ali uzimao ih je previše što je bacilo mrlju na solidnu realizaciju ispod obruča) ili da krene na ulaz golom snagom (što je rezultiralo lijepim brojem slobodnih, ali i s lijepim brojem izgubljenih lopti).

I to nije sve – nezainteresiranost u obrani nije spriječila Cousinsa da drugu godinu za redom napravi najviše osobnih pogrešaka u NBA, što je i glavni razlog zašto mu je minutaža ostala na samo 30 minuta u prosjeku. Kada sve zbrojiš, jasno ti je da Kingsi svoju neizvjesnu budućnost vežu isključivo uz nadu da će njihov centar (za razliku od prve sezone kada je povremeno dobivao priliku i kao četvorka, u drugoj je Cousins sve minute na parketu proveo kao petica čuvajući masivnijeg i sporijeg protivničkog visokog) jednoga dana shvatiti što je sve potrebno za biti oslonac pobjedničke momčadi.

U pozadini Cousinsovog showa, u Sacramentu se odigrala i jedna isključivo pozitivna priča. Iako su u prvoj rundi izabrali Jimmera kao člana buduće jezgre, nedostatak balansa na vanjskim pozicijama riješen je tek davanjem startne role minijaturnom Isaiahu Thomasu, zadnjem igraču izabranom na lanjskom draftu. Rookie je začepio rupu na playu koju su imali tijekom prve polovine sezone, dao Kingsima kvalitetnu pick & roll opciju, ali i dodatnog kvalitetnog šutera. Nije nikakva mudrost reći kako bi Sacramento završio puno gore od 21. pozicije u napadačkom učinku da se Thomas nije nametnuo kao lider na parketu za zadnjih 37 utakmica.

Ovoj dvojici koja su, svaki na svoj način, obilježili još jednu tužnu sezonu u Sacramentu, treba pridodati pouzdanog Jasona Thompsona, kvalitetnog trećeg visokog u ozbiljnoj momčadi, koji se potvrdio kao odličan partner Cousinsu pod košem (odličan skakač, dovoljno pokretan i dovoljno jak da može braniti obje visoke pozicije u obrani, solidan šuter s poludistance), te šutera Marcusa Thorntona, koji se usprkos problemima s ozljedama kroz veći dio sezone još jednom nametnuo kao prvi strijelac na vanjskim pozicijama. Teško da se može razviti u all-star napadačku opciju, ali, bude li jednog dana u primjerenijoj ulozi šuterskog specijalista, možda čak i posluži za popunu petorke oko Cousinsa.

Nažalost, ostatak rostera je potpuno podbacio, a najveće razočaranje je svakao Tyreke Evans, čiji problemi sa stopalima izgleda ostavljaju ozbiljnije posljedice nego se itko mogao nadati. Ako se pokažu kroničnima, a kako se radi o plantar fasciitisu šanse su poprilične da će tako i biti, Evans se možda više nikada ne vrati brzini i eksplozivnosti koju je pokazivao u rookie sezoni. Bez nezaustavljivog prvog koraka, njegova igra je puno prizemljenija i to ne mislim samo doslovno – bez pouzdanog šuta na koji se može dočekati (lani samo 20% za tricu) i bez potrebnih vještina za organizaciju igre (5 asista na 3 izgubljene u karijeri pre-jadan su pokazatelj čak i za back-up playa), Evans je uglavnom neupotrebljiv čak i kao drugi swingman.

Uostalom, da ni Kingsi sami ne znaju što će s njim, najbolje pokazuje lanjska raspodjela minuta. Evans je do Thomasova iskoraka dobivao minute i kao play, ali uglavnom se rotirao s Thorntonom na dvojci. Kada se par Thomas-Thornton nametnuo kao najbolja kombinacija na vanjskim pozicijama, Smart ga je pokušao gurnuti na trojku gdje su ionako imali ogromnu rupu zahvaljujući još jednoj kriminalnoj sezoni veterana Salmonsa i Garcie (koji su ukupno plaćeni 14 milja godišnje za 13 poena uz 39% šuta iz igre od čega 29% za tricu).

Eksperiment se pokazao uspješnim iz jednostavnog razloga što nitko, pa makar i čovjek bez oba stopala, ne može odigrati gore nego su to radili Salmons i Garcia, ali, realno, Evansove brojke su ostale iste – nešto bolje u napadu (jer se manje nalazio u situaciji da vodi loptu i jer je uopće manje pucao pored Thomasa i Thorntona), ali i nešto lošije u obrani (njegova dužina, koja je sama po sebi predstavljala problem bekovima, u sudaru s krupnijim swingmanima više nije bila prednost).

Evans ima solidne fizikalije za odraditi rolu većeg bočnog igrača i u budućnosti, ali sve i dalje ovisi o njegovom zdravlju i ulozi na parketu. Ne budu li stopala radila probleme i uspije li dodati pouzdanu tricu iz kuta, mogao bi se u najgorem slučaju razviti u sjajnog 3&D člana rotacije. Vrati li se nekim čudom onaj prvi korak, mogao bi biti sjajni combo-bek s klupe. Kako god, sve su šanse da će odgovor na ovu situaciju dočekati u nekom drugom klubu – ulazi u četvrtu sezonu i ne pokaže li ozbiljniji napredak, izgledi da mu Kingsi daju novi ugovor kakav očekuje kao nekadašnji četvrti pick su minimalne.

Inače, od svih loših poteza Petriea, dva lanjska se posebno ističu. Prvi je uzimanje Travisa Outlawa s waivera nakon što su ga amnestirali Netsi, čime su se obvezali isplatiti mu 12 milja tijekom 4 duge godine, a drugi davanje višegodišnjeg midlevel ugovora Chucku Hayesu, veteranu koji je totalni višak pored Thompsona i Cousinsa (da ne spominjemu kakvu mu je uloga u momčadi danas nakon izbora Robinsona). Hayes je, nakon niza solidih sezona u Houstonu gdje se dokazao kao back-up Yao Mingu usprkos visini swingmana, u Kingse stigao kao pojačanje koje bi trebalo igrati obranu i tako barem malo sakriti rupe u Cousinsovoj igri. Međutim, Hayes je odigrao debelo ispod očekivane razine, što zbog ozljeda, a što zbog totalno krivog sistema (Kingsi su igrali čisti run and gun u kojem nije bilo ni vremena ni mjesta da se lopta spušta njemu u reket od kuda bi u svom stilu pronalazio cutere, plus, za razliku od Thompsona, nema šut s poludistance zbog čega nije u stanju nadopunjavati Cousinsa koji je sličan pozicijski igrač).

FAST FORWARD

Da u ovim Kingsima možda ima nekakvog potencijala i da navijači nisu jedina pozitivna stvar vezana uz klub, pokazuje par ovoljetnih primjera. Prvi je svakako produženje ugovora koje je bez puno natezanja odradio Jason Thompson. Iako je bio jedan od atraktivnijih visokih igrača na tržištu, Thompson je oduševljeno prihvatio povratak u neizbježnu budućnost pored Cousinsa i nove nada Robinsona.

Izbor Robinsona na draftu daje Kingsima potencijalno zeznutu kombinaciju visokih od koje u najgorem slučaju možemo očekivati da, uz zabijanje niskim postotcima i gomilu izgubljenih lopti i osobnih (Robinson ima slične mane kao i Cousins u ovim segmentima), dominira skakački (čak i u najgorim projekcijama po kojima nije lutrijski talent, Robinson se vodi kao NBA igrač samo zbog fenomenalnog skakačkog potencijala).

Drugi primjer koji bi trebao veseliti simpatizere Kingsa činjenica je kako Cousins radi cijelo ljeto na svojoj igri, prvo kroz pripreme USA reprezentacije, sada u Sacramentu. I ne samo da radi, nego trenira svakodnevno sa suigračima u kampu kojega je, u najboljoj maniri NBA lidera, organizirao Isaiah Thomas. Naravno, zajedničko treniranje ne mora značiti ništa specijalno za buduće rezultate, tu se ipak nešto pita i talent (sad bi dobro legao jedan Iversonov "PRACTICE? ARE WE TALKING ABOUT PRACTICE?"), ali ovo je dobra vijest iz dva razloga – prvo, igračima Kingsa su, za razliku od uprave, porazi izgleda dosadili, i, drugo, mali Thomas je barem budući Jameer Nelson (možda vam dugoročno ne izgleda kao ništa više od back-up playa, ali ima srce što će mu pomoći da savlada većinu prepreka i možda ostvari dugu karijeru kao startni play u ligi).

Što se pojačanja tiče, potpis s još jednim mini-playem će, ako ništa drugo, utješiti Thomasa koji će sa 178 cm i dalje biti najniži igrač u momčadi, ali, pored 180 cm niskog Aarona Brooksa, barem neće izgledati kao da je zalutao na parket. Hoće li pak Brooks igrati kao da je zalutao na roster, to je već važnije pitanje – u zadnjoj NBA sezoni prije odmora u Kini bio je kriminalan i Kingsima se samo ostaje nadati da će podsjetiti na onog strijelca iz 2010.

Dovođenje Jamesa Johnsona odličan je potez, žilavo krilo iz Toronta potvrdilo se kao dobar obrambeni igrač i u svakom slučaju bit će osvježenje na trojki pored još uvijek prisutnih Salmonsa i Garcie (koje je i ove godine poštedila amnestija – zašto plaćati nekoga da ne igra, kada ti njegov ugovor može poslužiti da popuniš salary cap, logika je sirote braće Maloof). Također, dovođenje Johnsona eliminira potrebu za Greeneom i Williamsom, dva vječna talenta koji u mnogobrojnim NBA prilikama nisu pokazala ništa (što nije spriječilo Kingse da ih lani imaju na rosteru kao sedmog i osmog swingmana nakon Thorntona, Evansa, Garcie, Salmonsa, Outlawa i novog 3&D potencijala s UCLA-a, Tylera Honeycutta).

JEZGRA: Cousins, Thompson, Evans, Thornton, Thomas, Robinson, Brooks (29 milja)

ROSTER: jezgra + Fredette, Garcia, Hayes, Outlaw, Honeycutt, Salmons, Johnson (57 milja)

- Kingsi imaju mjesto na rosteru i mini-midlevel koji im pripada zato što su ispod salary capa, ali taj će gotovo sigurno ostati neiskorišten – dok čekaju razvoj događaja koji bi im omogućio da zadrže svoju igračku ili barem iz cijele priče iziđu bogatiji, Maloofovi neće trošiti osim ako nisu prisiljeni (a neće biti sve do 2014. kada će Cousinsu trebati dati max ugovor - zahvaljujući biserima poput Salmonsa, Garcie i Hayesa, već su i za dogodine popunili cap, što praktički znači da će se netko tijekom ove sezone za mali ulog moći dokopati Evansa)

- činjenica da imaju pravo na Thomasa još dvije sezone za minimum u cijeloj priči oko ušteda trebala bi ih najviše veseliti

3Apr/1215

RUNNING WITH THE PACK G55

Posted by Gee_Spot

Grizzlies @ Thunder

Sinoćnja utakmica bila je još jedan izvrstan primjer zašto su Grizzliesi najgori mogući protivnik Thunderu (uz Spurse). Iako je na račun talenta Oklahoma dobila i lanjsku playoff seriju i prva tri međusobna ovogodišnja susreta, činjenica je da ni jednu utakmicu nisu bili u stanju nadigrati Memphis i pobjediti ih na način sličan onome kako su to u samo tjedan dana napravili Heatu, Lakersima i Chicagu, već se sve uvijek odlučivalo u zadnjih par minuta.

Razlog zbog kojega je Memphis u stanju ostati u egalu tijekom cijelog susreta leži u tome što uspijevaju nametnuti ritam, usporiti utakmicu do te mjere da eksplozivnost individualaca s druge strane ostane pod kontrolom, odnosno da se njihova učinkovitost svede na razinu kojoj klimavi napad Grizzliesa (oslonjen isključivo na koševe iz reketa ili njegove blizine, bez trice i s neprimjetnim utjecajem slobodnih) može parirati.

To čine prvenstveno presingom na linije dodavanja, koji je noćas funkcionirao čak i bez Conleya zahvaljujući tome što se Allenu priključila cijela momčad, posebice Conleyeve zamjene Arenas i Mayo. I dok je Pargo s par ubačaja uspio ne naštetiti momčadi, odnosno dok je Agent Zero čak i bio koristan s nekoliko odličnih obrambenih reakcija, Mayova visina i snaga posebno su otežavale život Westbrooku. Mayo je ionako primarni back-up play cijelu sezonu i izuzetno dobro funkcionira u ovoj ulozi kada se napad vrti kroz post i Gasola, gdje do izražaj dolazi njegova pokretljivost i šut (posebice nakon izlaska iz bloka), ali rijetko kada ostavi i obrambeni otisak kako je to bio slučaj sinoć.

Također, Memphis se zahvaljujući dobrim individualnim matchupovima u obrani (Gay ili Allen na Durantu, Mayo na Westbrooku, dva masivna visoka igrača pod košem) ne dovodi u situaciju da dariva lake koševe – Oklahoma se itekako mora namučiti za svaki skok u napadu i svako slobodno bacanje. Ta kontrola lopte i ritma noćas je rezultirala sa samo 73 pokušaja iz igre za Thunder, što je u odnosu na 93 posjeda lopte koliko ih je imala svaka momčad, stvarno mali uzorak koji ne dozvoljava greške (razlika između 73 i 93 uglavnom se istopila na izgubljenim loptama).

A greške su noćas bile itekako prisutne, prije svega u ishitrenim pokušajima realizacije. Logično da takav Thunder, koji gađa 5-21 za tricu, promaši čak 7 od 24 slobodna i ima 18 izgubljenih lopti, ne može napraviti prednost, pogotovo protiv momčadi poput Memphisa izgrađenoj na heart, grit & grind filozofiji. Samo, i do sada je Hollins na sličan način uspijevao nametati ritam, pa bi opet Oklahoma u završnici preko individualne kvalitete našla načina doći do pobjede. Dakle, ako maknemo onu očitu istinu koja u ovakvim gustim završnicama često biva i jedina – Memphisu se ušle neke lopte koje nisu trebale, Oklahomi su ispali neki ziceri (samo da su gađali slobodna i tricu bliže prosjeku, a to su, svi se slažemo, šutevi na koje obrane ne utječu previše, isčupali bi još jednu pobjedu), što bi se dalo istaknuti kao presudni košarkaški detalj koji je omogučio Memphisu pobjedu bez svog startnog playa?

Pa, prvenstveno je stvar u tome što je Mayo odradio posao i za sebe i za Conleya. Čovjek ne samo da je briljirao u svojoj standardnoj roli s klupe, već je, koristeći situaciju i nedostatak prvog playa, povukao napadački u završnici igrajući klasične Memphisove pick & roll/give & go akcije s Gasolom i Zachom. Kad dodaš tome solidno čuvanje Westbrooka (ovaj obrambeni aspekt najveći je pomak u odnosu na prijašnje sezone) i istovremenu brigu o lopti (nije izgubio ni jednu, osim ako ćemo računati onu situaciju kada je nepotrebno dodao Zachu na tricu sa zvukom sirene), ispada kako je, uz novonastale, pokrpao i sve rupe koje inače muče Memphis – manjak vanjskog šuta (upravo je njegova trica odlučila utakmicu) i manjak back-up playa.

U biti, Mayo se samo po tko zna koji put pokazao kao X-faktor, kompletan talent koji za ovu momčad znači puno više od instant koševa s klupe. Mayo nije u stanju držati podmazanom samo drugu postavu, njegov vanjski šut ključ je za širenje često u reket zbijenog napada. A, kada igra ovakvu all-round ulogu kakvu je odigrao noćas, pokazuje ne samo da je izuzetno bitan igrač zadatka u toj spot up/combo ulozi, već da je u stanju biti i rasni starter. Slično kao i lani u playoffu, čak i pored svih ovih graničnih all-star igrača na 5 pozicija (dobro, 4, ali Tonyev stoperski učinak je neosporan), njegove partije često su razlika između trijumfa i poraza.

Što prevedeno na ovoljetnu tržnicu znači – možda bi se isplatilo kockati s njim čak i prije nego s vječno ozljeđenim Ericom Gordonom ili veteranom poput Raya (pogotovo u slučaju da baš želite preplatiti rasnog visokog beka). Jer, ako je Mayo konačno posložio sve u glavi i ako je spreman napraviti korak naprijed, dobivate kompletnog strijelca s all-round kvalitetama i dovoljno triple threat potencijala da nosi dio startnog tereta u vanjskoj liniji ozbiljne momčadi. U najgorem slučaju, ako je ova požrtvovna momčadska rola koju prezentira samo privremena gluma kako bi se zaradio novi ugovor, barem dobivate dokazanog combo-beka sposobnog zabiti dovoljno da opravda minute u drugoj postavi.

Wolves @ Kings

Jadni Adelman, toliko je željan pomaka naprijed u igri da je noćas pokušao oživiti momčad guranjem Brada Millera u startnu petorku. Međutim, problem Wolvesa nije u tome što su izgubili 10 od 14 zadnjih utakmica (11 od 15 ako pridodamo i ovaj svježi poraz od Kingsa), već što su tijekom tog perioda, uz sve probleme s ozljedama koje su uništile rotaciju, noge počele izdavati Kevina Lovea.

Od kada je prebačen na peticu, Kevin je postao potpuno nemoćan u obrani, a kad tome dodaš i manjak energije koji rezultira ispodprosječnim skakačkim učinkom (barem za njegove standarde), jasno je kako su Wolvesi momčad kojoj u ovom trenutku ne može pomoći ni Brad Miller u naponu snage, a kamoli ovaj Brad mjesec dana pred mirovinu. Iako je svojim pasovima i šutom s vrha posta napad učinio tečnijim i iako je svojom masom omogučio Loveu da igra dalje od sredine, najsporiji centar u NBA teško da je mogao pomoći u zaštiti reketa kroz koji su se Kingsi šetali kako su god znali.

Dobrom napadačkom izdanju u utakmici u kojoj se obrana igrala isključivo fauliranjem, dodatno je pomogao Peković koji se vratio nakon ozljede i odradio solidnu
rolu s klupe. Međutim, nekoliko dobrih rola nisu bili dovoljni za stati na kraj cijelom nizu razigranih Kingsa. Povratnički izlet Adelmana i Millera u Sacramento tako su, između ostalih, pokvarili i:

- Jimmer, koji je konačno nešto i zabio, igrajući protiv Ridnoura, Leea i Ellingtona, sve redom obrambenih majstora, . Uglavnom bi pogodio iz spot up situacija, a uredno je promašivao iz onih 1 na 5 juriša koji su mu očito još ostali iz sveučilišnih dana. Kad i ako shvati da je njegova budućnost vezana uz životnu putanju Stevea Kerra, imat će šanse postati NBA košarkaš (specijalist za tri sposoban odigrati rolu back-up playa), a ovako kako sada igra (all-star revolveraš u vlastitoj glavi, ne igra obranu i ne vidi ništa drugo osim koša) na najboljem je putu za NBDL.

- Terrence Williams, koji se odmah po dolasku iz Houstona nametnuo kao najbolji swingman s klupe inače krcate leševima (Salmons, Outlaw, Garcia, Greene), noćas je dobio popriličnu minutažu zahvaljujući ozljedi Thorntona. Smart je pametno (valjda mu od tuda i ime) prebacio Evansa s trojke u vanjsku liniju, a na krilo gurnuo Williamsa, koji je odmah uzvratio sjajnom razinom energije i borbenošću. I dalje je to igrač sklon glupim potezima, ali žar koji pokazuje u obrani i nesebičnost koju iskazuje u napadu nekoga će natjerati da mu ponudi ugovor kao 3&D opciji. Poslije toga samo ostaje saznati da li je sav ovaj znoj tek rezultat lova na novi ugovor ili je momak, kojega je Kevin McHale nedavno okarekterizirao izgubljenim slučajem, stvarno odlučio postati NBA profesionalac.

- Isaiah Thomas, koji se iz utakmice u utakmicu potvrđuje kao solidan startni play i emotivni lider ove momčadi.

- Tyreke Evans, koji se udaljen od role playmakera nametnuo kao koristan swingman, a možda i potencijalni strijelac/all-rounder u stilu Wadea. Možda je blesavo implicirati nakon jednog poluvremena, ali, maknut s krila (gdje ga je Smart stavio kako bi napravio mjesta za Thomasa) na poziciju dvojke odigrao je puno bolju partiju i bit će zanimljivo gledati hoće li ga eventualno duže Thorntonovo izbivanje konačno promovirati u dvojku budućnosti, što je pozicija na kojoj njegove fizikalije i talenti najbolje dolaze do izražaja. Jasno, ovo su Kingsi, trebalo im je dvije i pol godine da shvate kako nije play, ne bi nas trebalo čuditi da im treba barem još tri da shvate kako nije ni krilo.

Jasno, za napredak bilo kojega od ovih igrača (čak i Tyreke ima tek 22 godine) trebat će puno bolja situacija od ove trenutno u Sacramentu, gdje se trener igra s postavama bez ikakvog plana i gdje uz parket sjede nesretna braća Maloof, vlasnici zbog čijih financijskih problema ovaj klub već godinama pati. Iz kojih razloga Stern uporno inzistira na njima kada je očito da nisu u stanju izdržavati NBA franšizu nemam pojma, ali, novi problemi s financiranjem buduće dvorane koji su se javili nedugo nakon što su NBA, grad Sacramento i Kingsi navodno sve dogovorili kako bi klub ostao u glavnom gradu Kalifornije, samo još jednom ukazuju na sav besmisao prikupljanja i evaluacije talenta, a samim time i gradnje momčadi, u ovako nezdravoj atmosferi.

19Mar/123

RUNNING WITH THE PACK G46

Posted by Gee_Spot

Nakon što je postalo jasno da Peković neće igrati zbog ozljede zgloba, poraz od Kingsa nametnuo se kao realnost. I to usprkos tome što su i sami protivnici u utakmicu ušli bez ozljeđenog Evansa (najnovija žrtva epidemije izvrnutih zglobova).

Bez Rubia i Peka Wolvesi su sličniji Rambisovim momčadima nego ovogodišnjoj Adelmanovoj kreaciji (ako je netko zaboravio, dotične su u dvije sezone ostvarile brutalan score 32-132) i tu nikakva paljba iz vana ili MVP Loveova partije ne pomaže jer zamjene spomenutom dvojcu nisu u stanju odigrati ni približno potrebnu obranu, a o napadačkom učinku u reketu i uopće svim problemima koje Peković stvara protivniku da ne govorimo.

Drugim riječima, dok Ridnoru i Barea mogu pokriti Rubiev manjak barem prema naprijed, visoki Wolvesa nisu dorasli sanirati manjak Pekovića u nijednom pogledu. Po principu domina viđenom i noćas, stvari prema ovom scenariju izgledaju otprilike ovako:

- Darko je jedini preostali centar na rosteru, ali njegov napadački anti-talent i nepokretljivost samo smetaju protiv brze i agresivne momčadi poput Kingsa koja ne razbija glavu previše oko postavljenih napada u kojima bi eventualno Darkova visina i snage možda i mogle koristiti (i to je jedno ogromno možda)

- to znači da je Adelman odmah prisiljen prebaciti Lovea na peticu, a time je automatski najboljeg igrača stavio u nezgodan položaj, ne stoga što Love ne može zabiti dovoljno i uhvatiti svoju kvotu skokova u ovoj ulozi, već zato što njegovi obrambeni minusi dolaze do izražaja kada se parkira u sredinu, posebice sada kada je izgubio dobar dio one mase koja mu je prijašnjih godina olakšavala da glumi centra

- bila je ovo idealna prilika da minute dobije Anthony Randolph, ali još se jednom pokazalo da njegova energija ima smisla jedino na četvorci, u čuvanju sredine je katastrofalan i budući poslodavac moći će ga koristiti isključivo kao nekakvu u Kini proizvedenu verziju Tyrusa Thomasa (tko zna, možda taj poslodavac budu baš Bobcatsi)

- sparivanje Lovea i Williamsa najbolja je napadačka opcija, logično da je Adelman upravo ovom paru dao najviše minuta, ali obrambeno jednostavno ne funkcioniraju zbog svih ovih problema koje Love ima u pokrivanju prostora, a koji još više dolaze do izražaja kad imaš rookiea pored sebe

- Tolliver je puno bolji obrambeni igrač i skakač na NBA2K, u stvarnosti je tek zujalica koja može zabiti povremenu otvorenu tricu, međutim bez manjka pozicije u obrani (prespor za čuvati trojke, preslab za četvorke) nema budućnosti u ligi (Rambis ga je lani koristio uglavnom kao stretch četvorku, što je svakako pripomoglo Wolvesima da budu katastrofalni)

Ukratko, obzirom da je vanjska linija s Ridnourom na čelu osuđena na polaganu smrt (18 poena Thomasa uz četiri trice i 60% šuta govore dovoljno), visoki postotci realizacije u reketu stavljaju Wolvese u nemoguću poziciju. Jednostavno, ako vam Hayes i Thompson zabiju 25 poena skoro bez promašaja, šanse za pobjedu su ravne nuli.

Da ne gubimo vrijeme na Minnesotu koja je ovim porazom pozdravila i zadnju šansu da se nastavi boriti za playoff (pogotovo bude li Pekovićev gležanj i dalje stvarao probleme), osvrnimo se malo na Kingse. Koliko su napredovali u ovom periodu od kada ih je preuzeo Smart?

Pa, obzirom da je Cousins i dalje jednako sklon glupim faulovima i da Evans i dalje uglavnom životari na parketu, ne igra obranu i uzima loše šuteve, očito je kako se IQ prvih opcija nije pretjerano povećao. Potencijal je tu, ali dok ova dvojica nauče razlikovati dobar od lošeg šuta, počnu gristi u obrani i shvate kako je pravovremeni pas vrijedan (ako ne i vrijedniji) od koša, možda Kingsi već budu u novoj dvorani s novim GM-om, novim trenerom i novim vlasnicima. Stvari su jednako otvorene u svim slučajevima.

Onaj minimalni pomak koji su ostvarili i koji im omogučuje da rutinski pobjede ovako slabašnog protivnika bazira se isključivo na dva poteza – instaliranju Isaiaha Thomasa u petorku i pomicanju Tyrekea Evansa na malo krilo.

Slično Linu u New Yorku, napad Kingsa postao je bolji čim su loptu uzeli iz ruke strijelca i povjerili je playmakeru sa solidnim screen & roll i slash & kick talentima. Ono što je još važnije su Thomasova kontrola lopte i šut za tri, a sve skupa u prijevodu znači da su Kingsi na kraju druge runde pronašli solidnog playa, dobrog šutera i pristojnog obrambenog igrača koji se nalazi taman na onoj zamišljenoj granici playmakerske učinkovitosti na koju smo postavili Augustina iz Bobcatsa kao donju razinu kvalitete.

Svi ti niski playevi, u rasponu od Augustina preko Thomasa do Jenningsa, kvalitetni su u obrani na loptu, što je nužno kako bi kompenzirali manjak visine i nemogućnost da smetaju pri šutu. Također, nakon bloka više vole tražiti svoj šut nego suigrača, ali posjeduju dovoljno kvalitete, posebice u pick & rollu, da održavaju napad podmazanim.

Uglavnom, da je prije mjesec dana Petrie trejdao pick druge runde za Jenningsa ili Augustina, svi bi mu čestitali na dobro obavljenom poslu. A kad tamo, imali su jednog takvog cijelo vrijeme na rosteru, samo što je Paul Westphal bio toliko nezaintresiran za vođenje ove momčadi da ne bi primjetio ni Whoopy Goldberg kad bi sjela pored njega u ulozi asistenta.

Jasno, ne impliciram da je lanjski lider Washington Huskiesa rješenje za sve njihove probleme, ali lijepo je vidjeti jedno pojačanje koje od prvog dana ima svoju ulogu u momčadi i na koje se može računati u ovom kvazi-rebuildingu kojega provode već godinama.

Drugi odličan Smartov potez je micanje iz rotacije očajnog Salmonsa i igranje s tri beka na bokovima primjerenije NCAA košarci. Jasno, radi se o premalom uzroku da izvlačimo nekakve zaključke, ali Kingsi napadački funkcioniraju najbolje kada su na parketu Thomas, Thornton i Evans.

Logično, ovo je potez očajnika koji dugoročno ne donosi korist, prije svega zbog Thorntona koji je limitirani strijelac s klupe u ulozi prvog šutera (njegov nedostatak savjesti odgovorniji je za očajnu učinkovitost napada od Evansa i Cousinsa), a i teško je zamisliti Evansa u ovoj ulozi obzirom na obrambene probleme koje mu pružaju prava krila (iako njegovi all-round talenti i posebice skočnost najbolje do izražaja dolaze u ovoj nešto pasivnijoj ulozi). Međutim, kada imate najgoru kolekciju trojki s ove strane Netsa (doduše, nakon što su ovi doveli Wallacea, Kingsi ostaju svijet za sebe s Garciom, Salmonsom, Greeneom i Outlawom), drugog izbora nemate.

Noćas im nedostatak Evansa nije štetio jer Minnesotina mala krila nisu u stanju iskoristiti povoljan match-up, ali, da je s druge strane bio netko drugi, teško bi bez Cousinsa i Evansa došli do prilike za pobjedu, a kamoli prednosti od 16 koševa. U biti, mislim da je zadnji dio ove prethodne rečenice u svoj svojoj simboličnosti idealan za zaključiti današnji post. I sezonu Wolvesa.

8Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G25

Posted by Gee_Spot

Obzirom da je Love dobio dvije utakmice suspenzije zbog one bezazlene šetnje po Scoli, večeras je bila prava prilika da konačno vidimo Derricka Williamsa u akciji, punu minutažu na idealnoj poziciji. Ali, prije nego se bacimo na analizu rookieva učinka i na to koliko se njegov stil igre (fanatično skakanje i šut iz vana) poklapa s onim Loveovim, zbog čega ih je gotovo nemoguće zamisliti kao budući par pod obručima, nekoliko rečenica o Kevinu.

Dok smo koncentrirani na njegovu igru, fenomenalne brojke, mladost i uopće činjenicu da je nadrastao gomilu fizičkih limita kako bi postao jedna od najvećih zvijezda NBA lige, često zanemarimo njegov karakter. Koji je, po svemu sudeći, poprilično prgav. Naime, iako je Kevin uvijek fin u izjavama i intervjuima, na parketu zna biti poprilično žestok. Njegovo natezanje sa sudcima već postaje iritantno (barem meni), a nerijetko ćete čuti i priče o njegovom guranju svim raspoloživim sredstvima u borbi za što bolju skakačku poziciju. Sad, sve to dijelom možemo pripisati pristupu - za njega ne postoji izgubljena lopta ili nebitna utakmica. Što je ogroman karakterni plus.

Ali, ova agresivnost koja sve više izlazi na površinu znači da ćemo se uskoro morati naviknuti na to da je Kevin nasljednik Billa Laimbeera u svakom pogledu, a ne samo stilom igre.

U ranim danima karijere, još dok je bio brucoš na UCLA-u, prva usporedba koja se vezivala uz Kevina bila je ona s Wesom Unseldom. Unseld, legendarni 201 cm niski centar Bulletsa, osvajač naslova 1978. i MVP Finala, malome Kevinu je nametnut kao ideal još od malih nogu preko oca Stana, NBA prolaznika koji je par sezona bio Wesov suigrač u Bulletsima.

Nije teško pogoditi zašto. Unseld je, usprkos manjku centimetara i fizikalija, uspio postati pojam na najzahtjevnijoj poziciji u košarci, oslanjajući se prije svega na čitanje igre, skakanje, brze pasove nakon obrambenog skoka i žestoki pristup u obrani. Kako je Stana Lovea među profesionalcima održala upravo volja, jer ni sam nije bio ništa više od fajtera pod koševima zaduženog za prljave poslove, logično je što je sinu usadio šljakerske vrijednosti kao jedini pravi način za preživjeti u svijetu koji ne favorizira manjak centimetara i brzine.

Love je od malih nogu spartanski odgajan za život profesionalnog košarkaša i to je glavni razlog zašto uspijeva usprkos manjku fizikalija u ligi koja je najvećim dijelom čista atletika. U svijetu u kojem svi misle da su rođeni savršeni (idealni primjer - LeBron) jer im svi od malih nogu tepaju da su Kraljevi, Carevi i slično, Love je izuzetak zbog toga što je u njega od prvoga dana usađena svijest o vlastitim manama. To je i glavni razlog zašto je već u 23-oj godini kompletan i dominantan igrač.

S tim da Kevin ima nešto što ni njegov otac, pa ni Unseld, nisu imali - šut iz snova. Ta meka ruka digla je njegovu igru na novu razinu, a u povijesti lige postojao je samo jedan visoki igrač all-star kvalitete koji je uz skakačku nadmoć posjedovao i odličan vanjski šut - Bill Laimbeer. Bilo je još velikana pod koševima koji su usprkos manjku centimetara bili dominantni skakači i dobri šuteri, prije svih Willis Reed i Dave Cowens, ali do pojave Laimbeera nijedan centar nije od pick'n'pop igre napravio karijeru.

Laimbeer, donedavni Loveov mentor kao pomoćni trener Wolvesa (prije dolaska Adelmana i njegove ekipe u kojoj se isto nalazi jedan sjajni centar meke ruke, Jack Sikma, legenda Supersonicsa, prototip svih budućih bijelih centara koji su na tricama i skoku izgradili karijeru), osim po šutu iz vana i skokovima, poznat je i po svojoj prljavoj igri pod košem (koliko je čovjek omražen u NBA krugovima govori i podatak da mu usprkos sjajnim referencama nitko ne želi dati priliku kao NBA glavnom treneru) i očito je kako se i po tom detalju Love ugledao na legendu Pistonsa. Ovolika razina agresivnosti uopće nije nešto loše, dapače. U ligi frendova i besmislenih tvitova, u kojoj su oni na parektu jedna kasta, a svi mi uokolo druga, Love nas podsjeća da su postojala i bolja vremena, ona u kojima je bila bitna samo tvoja momčad, tvoja publika i vaše pobjede.

Jedino po čemu Kevin nije kopija Laimbeera je činjenica kako je Bill ipak imao dovoljno centimetara da igra centra puno vrijeme, dok se Love mora švercati kao četvorka. Zbog čega je ovo ljeto i izgubio toliko kilograma, kako bi dobio na pokretljivosti, što je stvarno šteta. S desetak kilograma viška vjerojatno bi bio još žešći. Međutim, Love manjak centimetara nadoknađuje Unseldovskom inteligencijom, tako da nema razloga sumnjati da će jednoga dana nadmašiti i Unselda i Laimbeera i Sikmu.

Sad, nadmašiti tri ovakva ne-atraktivna imena vam se možda ne čini pretjerano važnim (osim ako niste zadrti NBA fan), ali ono zbog čega su dotični cijenjeni prije svega su strast za pobjeđivanjem i srce prvaka. Wes ima jedan prsten, Bill ima dva, a jednoga ima i Sikma (osvojio ga sa Sonicsima godinu dana nakon Unselda, u revanšu za poraz u Finalu godinu ranije upravo od Bulletsa). To su četiri prstena koja su na ovaj ili onaj način izgradila Lovea. I zbog kojih će i on, na ovaj ili onaj način, doći barem do jednoga. Zato što voli to što radi više od ičega na svijetu, ali i zato što je spreman gaziti preko leševa (pa i svoga) da to ostvari. Figurativno, naravno.

Kings @ Wolves

Noćas je Wolvesima bila dovoljna odlična partija Rubia i već standardno Pekovićevo trpanje pod košem (nastavi li Pek ovako do kraja sezone, mislim da mu titula igrača koji je najviše napredovao ne smije izmaći). Dobru rolu odigrao je i Brad Miller (opet), a totalno su zakazali Barea i izgubljeni Tolliver, koji nikako da pronađe ulogu u rotaciji od povratka Millera i rođenja Pekovića.

Na početku smo rekli da ćemo analizirati kako je Williams iskoristio šansu? Solidno. Momak je previše zaljubljen u svoju veličinu, smatra da bi trebao igrati po defaultu, što mu zasigurno ne pomaže u Adelmanovim planovima, ali je skakao vrhunski pod oba obruča i na kraju je s nekoliko poteza u napadu (trica, šut s poludistance, niz ulaza i iznuđenih osobnih) osigurao pobjedu. Doduše, da su on i Rubio bili precizniji sa slobodnih u završnici, izbjegla bi se nepotrebna drama, ali pobjeda je pobjeda.

Williamsov najveći problem trenutno nije trud, već prevelika vjera u svoje sposobnosti, zbog čega se nepotrebno dovodi u situacije u kojima se ne snalazi najbolje (tipa, svaki put kada driblingom krene prema košu). Opet, njegovi umišljaji veličine su ništa prema Beasleyevim. Majstor je potrošio 21 loptu u Kobeovskom stilu za 17 poena (reda radi spomenut ću da je Pek potrošio njih 12 za 23 poena), a nije napravio ništa. Ali, u zadnje vrijeme se stvarno trudi, posebice skakački, i tako nekako anulira većinu glupih poteza.

Kingsi? Što se promijenilo od prve ovosezonske utakmice u Minneapolisu u kojoj ih je Luke Ridnour dobio sam samcat? Pa, ne previše. I dalje im nedostaje play, što jasno pokazuje broj izgubljenih lopti (i ne, igra s malim Thomasom u završnici nije rješenje). Keith Smart je ipak donio napredak nakon Westphalovog mrtvila, lopta puno bolje kruži, ali domet su im još uvijek 2 na 2 akcije, što uglavnom znači da ona preostala trojka stoji na strani kako ne bi smetala.

Najvažnije je da momčad konačno ima nekakvo samopouzdanje, vidi se to povremeno u obrani, a posebice kod Cousinsa. Doduše, to zaključujem po prethodnim utakmicama, obzirom da je u ovoj na brzinu ušao u probleme s osobnima, što mu je, uz lakoću zabijanja i dominaciju u skoku, također obilježje. Peković ga je izvozao, Cousins se još ne zna postaviti protiv nekoga jednako snažnog. Međutim, jednog dana, kada počne igrati i glavom, a ne samo sirovom snagom, Kingsi će imati franšiznog igrača pod košem.

Za ostale je teško išta reći, tu i tamo netko bljesne, ali u svemu tome nema nikakve logike. Evans ovaj put nije skupio dobre brojke, ali je zato opet bio neprimjetan. To nikako nije dobar znak za potencijalnog franšiznog vanjskog igrača. Rotacija Kingsa je zbunjujuća, kako gledateljima tako valjda i igračima, nitko nema definiranu rolu i u tome leži dobar dio problema.

Noćas su tu i tamo spojili par šuteva, spustili bi se ispod deset razlike (u završnici su čak došli do egala), ali Wolvesi bi uvijek nekako odgovorili, uglavnom preko Rubia koji je ritmom i igrom u obrani držao sve pod kontrolom. Za razliku od Rickya koji stroj Wolvesa drži podmazanim, Kingsi jednostavno nisu u stanju održati smisleni nivo igre nekakav duži period, nakon par kvalitetnih napada uvijek se nađe netko tko uštopa loptu ili potegne nerezonski šut, koji zatim opet sve vraća na početak.

17Jan/120

RUNNING WITH THE PACK G13

Posted by Gee_Spot

Svi su došli vidjeti Rubievu premijeru u ulozi startera pred domaćom publikom, ali umjesto toga su dobili priliku gledati evanđelje po Luki. To je najkraći i najpošteniji mogući opis noćašnjeg susreta između Kingsa i Wolvesa. Protiv jedne od najgorih momčadi u NBA Rubio u početku nije pokazao ništa, valjda od nervoze, jer očekivanja pune dvorane već nakon 12 utakmica su toliko narasla da se gaženje Kingsa smatralo gotovo pa sigurnom stvari.

Wolvesi jesu kvalitetnija momčad, prvenstveno zbog toga jer njihova dva glavna igrača znaju što rade i imaju trenera koji ih vodi iskusnom rukom majstora, ali Kingsi nisu ekipa bez talenta, ma kako bezglavi bili. To se u početku jasno i pokazalo. Rubio je promašivao i koš i suigrače, a Cousins i Thornton pokazali su da su rođeni strijelci. Onda je stvar u svoje ruke uzeo Apostol Luke i sa 10 koševa razbio nervozu. Od tog trenutka Minnesota je imala sve pod kontrolom – Rubio se razigrao u kombinaciji s drugom postavom (vidi se da mu trka s Randolphom i Williamsom posebno odgovara) i nastavio energično do kraja, Love je bio dosadni Love s još jednom fenomenalnom partijom (13 utakmica, 13 double-doubleova, što je otvaranje sezone kojim se može pohvaliti još samo najveći Haakem) i protiv ovakvih temelja poluamaterska družina iz Sacramenta nema što tražiti.

Utakmicu je definitivno prelomila šuterska eksplozija Ellingtona, nije odmogla ni odluka da se kombinira sa zonom koja je totalno izneredila Kingse, a točku na i stavio je opet Ridnour koji je odigrao jednostavno savršenu tekmu od početka do kraja i tako pokazao da ima još bijelih playeva u Minnesoti koji znaju igrati košarku. Luke je zabijao iz driblinga, iz kuta, ulazima, a povrh svega dijelio je asiste na sve strane. Rubiev dolazak preporodio je klub na svim razinama, ali njegov utjecaj ne Ridnoura je fascinantan. Apostol kao da se natječe s malim, kao da mu ne želi tek tako prepustiti ulogu lidera. I za sada ovaj dvoglavi playmakerski eksperiment uspijeva. Jednostavno, Ridnour je zadnje dvije godine izrastao u vrhunskog šutera, a to je vještina koja s godinama ne nestaje i koja se sjajno uklapa pored nove bijele nade.

Kao fan Sonicsa itekako se dobro sjećam Lukea iz dana u Seattleu u kojima je iskazivao playmakerski talent, ali ne i šut za tri, zbog čega je bilo upitno hoće li se ikada razviti u pravog startera. Dvije sezone u Milwaukeeu pod Skilesom nisu bile ugodne jer se nije uspio nametnuti kao starter pored mlađih i bržih igrača čije noge su bile korisnije u obrani, ali po lanjskom dolasku u Minnesotu stvari su se konačno posložile.

Reći da je Kahn znao što dobiva s ugovorom koji mu je dao čini se pretjeranim obzirom da se radi o čovjeku koji je u zadnjih nekoliko godina u klub doveo valjda stotinjak playmakera, ali lanjskim i ovogodišnjim partijama Apostol potvrđuje da je taj ugovor pošten. Jednostavno, čovjek može jednako kvalitetno odigrati rolu startnog playa, startnog šutera, specijalista za tri ili back-up playa, sve bez krivog pogleda, profesionalno i veteranski. Takav doprinos je ovako mladoj i tankoj momčadi - neprocijenjiv. Znači, vrijeme je da Luke promijeni nadimak iz Apostol u Mastercard.

A koliko su Wolvesi tanki najbolje govori još jedna duhovita partija Darka (duhovita jer je bio kao duh, nevidljiv), blijedi Williams koji je zabio onaj svoj veliki kljun u ručnik i izgubio minutažu pred borbenim Pekovićem te beskorisni Johnson koji ovaj put, eto, nije bio najgori swingman na parketu jer se s druge strane igrom slučaja našao John Salmons, sramota od košarkaša, koji iz nekog razloga stopira loptu i dribla svakom prilikom kao da je reinkarnacija Michaela Jordana, a ne specijalist za gađanje prednjeg obruča.

Kingsi su inače puni takvih likova, Jimmer puca samo kad ima loptu u rukama, Thornton trpa kao da ne postoji sutra, a, što je najgore, čak su i visoki potpuno lišeni ikakvog osjećaja timske igre – jednostavno, kome god lopta dođe u ruke, on je potegne na koš. Cousins stvarno ima potencijal i talent za biti double-double stroj, vidljivo je to iz onih trenutaka lucidnosti, ali trenutno je samo stroj za osobne. Hickson i Thompson su nekada obećavali kao energične četvorke, danas su i oni tek silovatelji lopte i jadnog obruča kojega zasipaju ciglama.

Od svih ovih izgubljenih slučajeva najviše me iznenadio Evans. Točnije, najviše me iznenadilo kad sam nakon odgledane utakmice bacio pogled na box score i vidio da je tip, slično kao i Rubio, za dva skoka i koš fulao triple-double (Rickyu su još nedostajala i dva asista). Ali, dok se Rubieva energija itekako osjetila na parketu, Evans je bio nevidljiv. Doslovno. Kako je skupio deset asista pored svih onih očajnih šuteva uokolo? Nije tu bilo nekih ekstra akcija ili poteza. Ili ih se barem ja ne mogu sjetiti. Kao što se ne mogu sjetiti ni nekog njegovog koša ili skoka.

Uglavnom, ovo je druga utakmica za redom u kojoj se Evans odbija priključiti paradi loših šuteva i u kojoj uzima skoro duplo manje lopti nego smo navikli. Da li se radi o čistoj rezignaciji zbog nemoći momčadi ili u dogovoru s trenerom ipak pokušava biti taj playmaker koji im nedostaje, nemam pojma. Ali, što god da bio razlog, ishod neće biti dobar – u prvom slučaju samo će doći do dodatnih komplikacija u svlačionici u kojoj se već nalazi hrpa beskarakternih tipova, a u drugom komplikacije će izazvati činjenica da Tyreke jednostavno nije play. Westphal, Smart, Stupid. Nebitno tko je trener, ova franšiza će se vrtiti u krug dok god netko ne povuče puno drastičnije poteze koji uključuju ili razbijanje jezgre u uredima ili ove na parketu.

25Dec/110

XMAS PODCAST – THE PREVIEW

Posted by ispdcom

Konačno! Zaboravite na obitelj, najdraže, vjeru i slične formule za pranje mozga kojima vam pokušavaju skrenuti pažnju s onoga bitnoga i dočekajte prvo podbacivanje uz mega-podcast. Čini li se to samo Sickreu i Geeu ili je ovo najbolji Božič ikada?

23Dec/111

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

CLIPPERS

THAT WAS THEN:

Griffinova eksplozija i Gordonovo sazrijevanje preko noći napravili su od njih nove favorite mainstreama koji NBA doživljava isključivo preko NBA actiona. Iako nisu bili ni blizu playoffu, potencijal koji su pokazali nije ostavljao mjesta sumnji – Clippersi će imati uspješnu budućnost. Još kada su se riješili Barona Davisa, samo kako bi mladim snagama omogučili rast bez nepotrebnih smetnji, svima je postalo jasno kako se nešto čudno počinje događati u Los Angelesu. To nešto kulminiralo je već prvim potezima nove sezone.

THIS IS NOW:

Odreći se Gordona nije bilo lako, ali ne pruža ti se često šansa dovesti u momčad najboljeg playmakera u ligi. Možemo mi pričati o Paulovim koljenima koliko hoćemo, ali dosta je sjetiti se razine na kojoj je igrao lani u playoffu protiv Lakersa kako bi shvatili da se ovakva prilika ne propušta. S Gordonom, Clippersi bi ove godine vrlo vjerojatno bili playoff momčad. S Paulom, oni su preko noći glavna konkurencija Durantu i društvu za vrh Zapada. Billups može funkcionirati kao drugi bek jer je pod stare dane sve bolji šuter, Jordan kao najbolji Blakeov prijatelj jednostavno mora imati mjesto u momčadi, a Bledsoe, Butler i Mo Williams znat će iskoristiti prostor koji će im ostavljati dva na pet majstorije Paula i Griffina. Lob city, kao što već danas priča legenda.

PLUS:

Imaju idealnu kombinaciju prvog i drugog igrača, možda i najbolju trenutno u ligi (stilski su zasigurno korisniji jedan drugome nego što su to npr. Wade i James), a ostatak petorke čine korisni igrači koji se solidno uklapaju u svoje role. Butler je preplaćen, ali ako je u njemu ostalo još išta od nekadašnje all-round kvalitete, možda su dobili i potrebnu treću napadačku opciju. Ako i nisu, Chauncey još uvijek može pokriti sve što se od njega traži. Možda i najvažnije od svega je što dolaskom Paula sve ono što priča Vinnie Del Negro postaje nebitno. Pravi trener nalazi se na parketu.

MINUS:

Klupa je upitna, a dok ne počnu utakmice ne možemo znati kako se u petorku uklapaju Butler i Billups. Podbace li iz nekog razloga (Butler zbog debljine tj. ozljeda, Chauncey zbog godina), Paul i Griffin morat će još dodatno pojačati ritam. Lob city na kvadrat.

IDEALNIH 5: Paul, Billups, Butler, Blake, Jordan

6TH MAN: Mo Williams

SCORE: 42-24

LAKERS

THAT WAS THEN:

Što se dogodilo s Lakersima u playoffu saznat ćemo kad jednog dana Phil Jackson napiše The Last Season 2. Usprkos tome što su šlepali mrtvog Fishera cijelu sezonu i što su Kobeova koljena očito klecala pod kilometrima, Lakersi do starta playoffa nisu gubili etiketu favorita, ponajviše zato što je trojka pod košem igrala odlično. I onda je stiglo mučenje s Hornetsima, a zatim i pucanje po šavovima protiv Dallasa. Ako Fisher više i nije mogao, ako je Kobe u gorem stanju nego itko želi priznati, što je zaustavilo Gasola i Bynuma? Zašto je Phil digao ruke od momčadi prije kraja? Da li je stvarno Dallas samo tako odjednom postao duplo bolja momčad? Kakav god bio razlog, očito je bilo da Lakersi ne mogu ni izgubiti bez drame. Sjetimo se samo na koji su način poraženi od Pistonsa 2004. Objašnjenje koje se nameće je da se radi o arogantnim tipovima koji ne znaju gubiti, pa onda, kada poraz postane izvjestan, pokušavaju sakriti činjenicu da su naišli na boljega tako što skreću pažnju na sebe – hej, pa mi smo Lakersi, možemo izgubiti samo ako sami tako odlučimo. A možda je Gasol samo otkrio da ga žena vara s Kobeom.

THIS IS NOW:

Kad se već sjećamo Finala protiv Pistonsa, sjetimo se i kako je izgledala godina nakon. U Los Angeles kao da je pala bomba, a nešto slično dogodilo se i ovog ljeta. Otišao je Phil, nisu doveli nikoga (blokiranje tradea za Paula na kraju se pokazalo sjajnim potezom lige jer su Hornetsi dobili Gordona), samo tako su se riješili Odoma iz, kako se čini, financijskih razloga. Kako znamo da Kupchak nije budala, svi ovi potezi mogu se objasniti samo kao početak rebuildinga jer s ovakvim rosterom Lakersi nemaju šanse boriti se za išta više od nastupa u playoffu. Mislim, da se žele boriti za naslov, onda bi valjda konačno doveli solidnog playa (Fisher je gotov, a Blake više nije NBA kvalitet, ako je ikada i bio) i ne bi pustili Odoma da odšeta. Ovako, ne samo da će opet imati rupu na jedinici, već su ostali i bez klupe i bez ključnog krilnog igrača. Jer, Odom ne samo da je mijenjao obe pozicije pod košem, čovjek je uskako i na malo krilo gdje se izvjesna persona s inicijalima MWP lani potpuno raspala. Sad, koji je glavni razlog zašto su Lakersi ovako olako digli ruke od sezone? Pa, po meni, isti onaj zbog kojega su lani pali bez ispaljenog metka – zato što je Kobe nakon dvije za njega osrednje sezone očito nepovratno krenuo prema dolje. Može čovjek posjećivati svakakve doktore Frankenstaine i mijenjati krv, hrskavice ili što već, ali sat se ne može vratiti natrag. Bez velike trojke da mu čuva leđa, Kobeu će ove i idućih sezona bolje pristajati prezime Johnson ili Jackson nego Bryant.

PLUS:

U sjeni Paula i Odoma ostaje neprimjećeno kako Kupchak okuplja jedan od najvećih dork timova svih vremena. Oni koji redovno čitaju ovaj blog dobro znaju da svake godine biram idealnu petorku bijele braće među igračima zadatka, a Lakersi su ove godine doveli ultimativna imena. Blake, Kapono i starosjedilac Walton bili su izabrani u petorku još tamo 2007. O Troyu Murphyu se nema što reći, čovjek je prototip visokog bijelog šutera i još se preziva Murphy, kvrago. Svi zajedno vjerojatno više nikada neće odigrati bitnu ulogu u NBA, ali sama činjenica da je ih netko okupio na istom rosteru razlog je za slavlje. Naravno, ne treba zanemariti ni Josha McRobertsa koji će svojom energijom zasigurno pomoći. Pitanje je samo da li je činjenica što im je upravo on četvrti najbolji igrač plus.

MINUS:

Gdje početi? Kobe je na zalasku, a ključno pitanje je može li on to prihvatiti ili će zajedno sa sobom prema dnu vući i momčad. Nakon debakla 2004. imao je dovoljno energije sam nositi franšizu, ali danas takvi potezi više ne prolaze. Nemaju klupu, a na dvije pozicije u momčadi startaju im igrači koji su još lani trebali biti u mirovini (ako ništa drugo, mladi Ebanks i rookie Morris mogli bi iskoristiti situaciju i nametnuti se kao NBA igrači). A ni Mike Brown se ne čini kao dugoročno trenersko rješenje. Sve u svemu, Lakersi danas više podsjećaju na Atlantu nego na Lakerse od prije godinu dana. Go figure.

IDEALNIH 5: Morris, Kobe, Ebanks, Gasol, Bynum

UMJESTO ODOMA: McRoberts

SCORE: 37-29


- Znaš da smo prodali već jedan dres s mojim imenom? Neki tip iz Hrvaskije, to je tamo u Srbiji.

GOLDEN STATE

THAT WAS THEN:

Nade da će promjena vlasnika i dresova donijeti promjenu pokazala se iluzornom. Istina, rano je za donositi ikakve zaključke, ali lani su Warriorsi bili ista momčad kao mnogih godina do sada – run and gun banda koja ne igra obranu ni pod razno. Steph Curry je muku mučio s ozljedama, a Monta Ellis s nastojanjima da igra pametno na parketu i van njega.

THIS IS NOW:

Počelo je kao repriza - Curry se ozljedio u prvoj predsezonskoj utakmici, a Ellis i dalje ničim ne pokazuje da je sazrio dovoljno za ulogu nositelja koju su mu namijenili (mali bi bio briljantan kao prvi igrač s klupe). Oko ova dva beka se sve vrti, igračka pojačanja su nepostojeća, a to znači da bi eventualni pomak naprijed trebao doći od okolnih faktora. Marc Jackson kao novi trener? Sudeći po onome što sam godinama imao prilike čuti u eteru, Jackson je simpatičan tip koji nema kapaciteta za obavljanje ovoga posla. Jerry West je doveden u ulogu savjetnika, ali obzirom na njegove godine vjerojatno se radi samo o PR potezu. Praktički, nikakvih promjena nema. Warriorsi su i dalje run 'n' gun banda u kojoj jedino Curry posjeduje talent za biti učinkovit napadač (a bazirati planove na run 'n' gunu u kojem ste u startu žrtvovali obranu i ne biti učinkovit u napadu ne vodi nigdje), iako ni usprkos tome ne kužim što je to mali specijalnoga pokazao u ove dvije sezone da zaslužuje da ga Warriorsi smatraju toliko bitnim da ga ne žele uključiti u nijedan potencijalni trade. Lee bi trebao imati bolju godinu, pogotovo skakački, ali Wright zasigurno neće onako zabijati trice. Izgleda da ih čeka još jedna sezona bez playoffa.

PLUS:

Kada su zdravi, koncentrirani i kada nalete na idealne protivnike koji ne mogu iskoristiti njihov manjak mišića i visine, Curry i Ellis djeluju kao nezaustavljiva kombinacija na vanjskim pozicijama.

MINUS:

Čak i da konačno bude zdrav, Biedrins nema kako olakšati život suigračima u napadu – tip je toliko drven da sve ono dobro što napravi u obrani najčešće prospe. Dovođenje Kwamea Brownea kao zamjene ne riješava ništa, a klupa jednostavno ne postoji.

IDEALNIH 5: Steph, Monta, Wright, Lee, Biedrins

SCORE: 28-38

PHOENIX

THAT WAS THEN:

Nash je zaslužio igrati u pravom klubu, ali, nažalost, Sunsi ga trebaju da bi zadržali kakav-takav interes za sezonskim kartama, dok je on sam preponosan da traži trade. Lanjski podbačaj time je tužniji jer dolazi samo godinu nakon iznenađujućeg playoff nastupa, međutim roster Sunsa je takav da je i skoro polovičan učinak bio svojevrsni uspjeh. Potezi koje su vukli zadnjih godina, igrači koje su pustili da odšetaju i oni koje su masno preplatiti, morali su se odbiti o glavu i Sunsi su lani postali rebuilding momčad, run and gun banda koja je bez one prijašnje efikasnosti postala kopija jednih Warriorsa.

THIS IS NOW:

A to su i danas, samo što to još ne žele priznati. Njihov menadžment spada u jedan od najgorih u cijeloj ligi, što bolje od ičega dokazuje lanjsko puštanje Amarea i onda trošenje tog istog novca na bezveznjake poput Childressa (koji niti u Grčkoj nije mogao ostaviti traga) ili Warricka. Da ne spominjemo sukob interesa kakav se obično viđa u hrvatskoj politici u koji su uključeni GM Sunsa Babby koji je, kao slučajno, potpisao Childressa i zatim opteretio klub Turkogluovim ugovorom. Nego, na stranu sve, na koga Sunsi mogu računati u budućnosti na parketu? Možda na Gortata, koji je sjajno koristio Nashove asiste u drugoj polovici prošle sezone. Definitivno na Dudleya, koji ima sve all-round atribute za biti rasni šesti igrač ili za zaokružiti petorku. Problem je samo što su njih dva doslovno jedine svijetle točke ovog rostera koji izgleda kao da su sklepala tri pijana srednjoškolca koja još nisu otkrila pravila igre.

PLUS:

Steve Nash bi bio zlata vrijedan momčadi koja se bori za naslov i Sunsi ovaj žeton moraju vrhunski uložiti. Inače, obzirom na stanje u kojem su, iduće 3-4 sezone njihovim navijačima neće donijeti apsolutno ništa.

MINUS:

Od svih loših poteza najgorim bi se moglo pokazati to što nisu pojačali rotaciju na vanjskim pozicijama. Nash je doslovno sam i ako misle biti u igri veći dio utakmica onda će ga morati jahati do besvijesti. A to nije dobra vijest za ovog veterana, ma kako žilav bio i ma kako se dobro hranio.

JEDINIH 5: Nash, Dudley, Hill, Frye, Gortat

SCORE: 22-44

SACRAMENTO

THAT WAS THEN:

Kingsi su svojevrsni Wizardsi zapadne konferencije po načinu na koji roster krcaju talentiranim igračima sumnjiva karaktera. Ne boje se draftirati Evanse i Cousinse ovoga svijeta, niti ih se kasnije boje baciti na parket bez ikakvog smjera. Stanje oko svlačionice je takvo da su problemi s igračima gotovo nebitni (dvorana, ostanak ili odlazak, vlasnici bez kinte, trener kojega boli neka stvar), čak je malo i žalosno da potencijalne zvijezde ovako trunu.

THIS IS NOW:

A trunut će i dalje, bez obzira što je Evans ove sezone konačno zdrav (lani imao problema sa stopalom) i što je Cousins godinu iskusniji. Naime, priče po kojima je Evans došao u kamp s nekoliko kilograma viška i van forme dovoljno govore o tome o kakvom se "profesionalcu" radi, a rookie sezona u kojoj se Cousins uspio čak i potući sa suigračem teško da je pripomogla sazrijevanju ovog velikog djeteta. S ovakvom jezgrom možemo od njih očekivati puno grešaka i glupih poraza. Usprkos talentu kojega ima jedan Thornton i cijelom nizu korisnih tijela pod košem poput Hicksona i Thompsona, Kingse ne vidim kao potencijalnu momčad koja može pozitivno iznenaditi. Za razliku od sličnih Wizardsa, u Sacramentu jednostavno nema vizije, a niti je Evans u rangu Johna Walla.

PLUS:

Ako ništa drugo - mogu zabiti. Evans ima potencijal izrasti u dvojku koja će pomoći barem fantasy momčadima da dođu do naslova, a Cousins također kao od šale može biti double-double igrač. Zaustaviti ih mogu samo problemi s ozljedama i glavom.

MINUS:

Ako mislite da su vlasnici i trener problem, što tek reći za GM-a Petriea koji je zadnjih godina odlučio trošiti tonu novca kojega nemaju na likove poput Garcie ili Salmonsa (trošenje na Outlawa je van pameti, ali očito misle kako na ovakvom rosteru moraju imati čovjeka s takvim prezimenom) i koji uporno u klub dovodi igrače poput Jimmera, Greena i sličnih revolveraša, iako su volume scoreri ono što im najmanje treba na rosteru kojega grade oko takvih crnih rupa kakve su Evans i Cousins. Čak je i jedini potez ovoga prijelaznog roka koji je imao smisla (dovođenje Hayesa kao igrača koji prvo pita što može napraviti za momčad, a tek zatim što momčad može napraviti za njega) stopirao prst sudbine, što je samo još jedan znak da nitko ne želi da se ova agonija u Sacramentu nastavlja.

DONEKLE LOGIČNIH 5: Evans, Thornton, Salmons, Hickson, Cousins

SCORE: 20-46

25Jun/1125

PODCAST – BURN YOUR DRAFT CARDS EDITION

Posted by ispdcom

Sickre i Gee uz gomilu pozadinskih zvukova odrađuju tradicionalni draft osvrt u nešto manje tradicionalnom podcast izdanju. Sparno je, draft sam po sebi nije bio naročito napet, pa je čavrljanje iza dobrog ručka izgledalo kao bolja opcija od sati pisanja kilometarskog posta. Doduše, razina energije je više Dampierovska nego Chandlerovska, zvuk nikada lošiji, stoga obećavamo vratiti novac svima koji budu nezadovoljni ovim podcastom. Tako nam Jimmera!

4Oct/102

KINGS

Posted by Gee_Spot

''We love Sacramento, and i don't even like to think about relocating the team, even though me and Gavin have received multiple telephone calls from other cities inquiring about the possibility of moving the Kings to a new location.''
- Joe Maloof

SCORE: 26-56
PRVIH 5: Evans, Cousins i još trojica
5 ZA KRAJ: Udrih, Evans, Casspi, Landry, Cousins
MVP: Paul Westphal
LVP: Samuel Dalambert

Gornja izjava Joea Maloofa izrečena nakon što je u vodu pao i zadnji pokušaj da se izgradi nova dvorana obilježit će ovu sezonu Kingsa više od ičega što se dogodi na parketu, čak i od razvoja Tyrekea Evansa i DeMarcusa Cousinsa. Nakon što se činilo da je sredinom ljeta pronađen način da se izgradi nova dvorana i to tako da se zaobiđe direktno trošenje proračunskih sredstava lokalne zajednice iznajmljivanjem određenog državnog zemljišta privatnim poduzetnicima (koji bi zauzvrat izgradili novi dom Kingsima), pritisak javnosti i slaba podrška projektu nedavno su zapečatili i tu opciju.

Za razliku od vječno optimističnih Maloofa koji se i dalje nadaju rješenju, ovaj put nešto klasičnijem, dakle onom u kojem bi grad Sacramento snosio najveće troškove, NBA liga pokazala je nešto drugačiji stav, odlučno se ogradivši od svih budućih pregovora. Poznavajući Sterna i arogantne poglede NBA lige na gradove koji nisu spremni na ustupke da bi zadržali svoju franšizu, seljenje Kingsa izglednije je nego ikada.

Naime, sličan stav NBA je zauzela i kada Seattle nije bio spreman pristati na sve uvjete koje su tražili Sonicsi u vezi izgradnje nove dvorane, nakon čega je Stern pomogao ulagačima iz Oklahome da dođu na čelo kluba i odvedu ga u Oklahomu. Naravno da je Stern od samog početka znao da Clay Bennett ne želi biti vlasnik kluba u Seattleu, naravno da su svi znali da nema šanse da Seattle pristane na ulaganje sredstava u novu dvoranu i naravno da su svi znali da će Sonicsi na kraju završiti u Oklahomi.

Poslije je bilo lako moralizirati oko navodne krađe, ali u biti radilo se tek o loše odrađenim odnosima s javnošću koja je ionako slutila što će se dogoditi. Pouka je kao i uvijek bila – ne izazivaj Sternminatora. Dobri ljudi Kalifornije i Sacramenta rade to već neko vrijeme, zbog čega bi uskoro mogli platiti. Stern zasigurno ima nekoliko potencijalnih ulagača u rukavu, sada samo treba pronaći zajednički jezik s braćom Maloof. Pitanje je da li su spremni na seljenje ili prodaju (vjerovatno im je svejedno dok mogu zadržati cheerledersice).

Naime, očito je kako na Zapadnoj obali, posebice u razvijenim državama poput Washingtona i Kalifornije, vlada puno razumniji pogled na sport i postoje puno veći pritisci od strane angažiranih građana kako bi se spriječilo trošenje zajedničkih sredstava na nešto što u principu ne zanima širu javnost. S druge strane, u središnjoj Americi u kojoj niti ima zabave niti do te mjere razvijenog civilnog društva, postoje gradovi spremni pristati na sve Sternove ucjene da dobiju NBA franšizu.

Tako da se jedan Kansas City (uostalom, od tamo su Kingsi i stigli u Sacto, dakle, radi se o svojevrsnoj poetskoj pravdi) čini sigurnija opcija od npr. Seattlea (zašto bi pristali graditi dvoranu za Kingse kad nisu za svoje Sonicse?), San Josea ili San Diega (isto kao i u Sacramentu, teško da bi javnost dala podršku izgradnji košarkaške dvorane u ovakvim teškim vremenima). Las Vegas? Braća vjerovatno ne bi imala ništa protiv toga, ali obzirom na to koliko Stern izbjegava skandale, sigurno neće dati podršku NBA franšizi u leglu kocke i prostitucije (Kingsi bi vjerovatno bili prva momčad u povijesti koja bi doma ostvarila 41 pobjedu jer bi se protivnici pogubili po kockarnicama i salonima za masažu).

Uglavnom, možda vam se ovo ne čini toliko važnim za događanja na parketu, ali jeste. Možda igrači neće razbijati previše glavu oko toga, ali hoće uprava. Evo, Kingsi su užasno tanki na vanjskim pozicijama i krcati zanimljivim igračima pod košem. Bez problema bi mogli posegnuti za nekim precjenjenim veteranom obzirom da su ispod salary capa, ali upravo zato što ne znaju što ih čeka za par godina, ne žele riskirati ni dolara. Zato se nisu uključivali u ovoljetnu tržnicu, a ako stvari i dalje ostanu ovakve, neće ni u onu idućega ljeta.

Sa svim tim neiskorištenim milijunima koje čuvaju na banci, Kingsi danas još imaju i solidan roster. To mogu zahvaliti lanjskom draftu koji im je donio potencijalnu zvijezdu u Tyrekeu Evansu. Evans još nije sa sebe skinuo etikete opasnog picka, ali u rookie sezoni je pokazao takav potencijal da su sve te opasnosti stavljene u stranu. Naime, i dalje postoji stalna opasnost od problema sa zakonom (iako je vidljiv napredak, u ovoljetnoj jurnjavi barem nitko nije pucao iz automobila) te od problema sa suigračima na parketu (Paul Westphal radi na tome).

Za ovo prvo Kingsi nemaju odgovor, a za ovo drugo pronađeno je rješenje u seljenju Evansa na dvojku, što je u biti logičan potez. Evans nema instinkte ni osjećaj za igru klasičnog playa, ali ima fizikalije za igrati dvojku tipa Bryanta ili Wadea koja preferira imati monopol nad loptom. Upravo zbog toga Kingsi su lani puno bolje izgledali nakon što je u petorku umjesto Kevina Martina uskočio Beno Udrih, play koji jedva prenese loptu preko centra, ali koji može zabiti otvoreni šut nakon Evansovih povratnih lopti.

Doduše, te povratne su još uvijek rijetke, ali Kingsi se mogu tiješiti da ni Jordan ni Bryant u ranim danima nisu uvijek željeli vidjeti slobodne Paxsona i Kerra, odnosno Fishera. Također, uz zreliju igru s loptom, Evans će već ove sezone morati popraviti šut iz vana, jer lani je doslovno ovisio samo o ulazima i fizikalijama. Obzirom na tjelesne predispozicije i all-round instinkte koju povremeno pokazuje, možete se kladiti da u karijeri neće pasti ispod 20 koševa po utakmici, kao i to da će sam po sezoni dobiti barem 20 utakmica. Kad bi na sve to dodao šut i kad bi razvio onaj famozni košarkaški IQ, gdje bi mu bio kraj.

Za Kingse najveći problemi nastaju kada pogledaju na klupu u potrazi za zamjenama Evansu i Udrihu. Pooh Jeter doveden je da bude back-up play, ali sitni košarkaš s euro iskustvom ima minimalne šanse za izboriti važniju NBA rolu obzirom na ispodprosječne brojke u Europi. Francisco Garcia je konačno zdrav i spreman pomoći, ali njegov domet je ionako nekoliko minuta s klupe kao alternativni swingman solidan u svemu, poseban u ničemu.

Antoine Wright je doveden kao specijalist za obranu, ali svima nam je dobro poznato da se radi o fami koja mu je priljepljena kako bi se opravdala činjenica da takav anti-talent uopće ima NBA ugovor. O rupama u vanjskoj liniji sve govori podatak da u kampu imaju četiri igrača s ljetne lige koji još nisu zaslužili ugovor (među njima je i NBA veteran Luther Head), ali koje drže do zadnjeg trena u nadi da će barem jedan pokazati nešto vrijedno minimalca i mjesta na rosteru.

Ovo sve skupa znači da će Evans ne samo opet biti prisiljen trošiti svoje talente na organizaciju igre, nego da će praktički biti jedini bek na rosteru sposoban odigrati minimum NBA obrane u jedna na jedan formi. Nešto bolje stanje je na malom krilu, gdje će se uz spomenutog Garciu rotirati solidni Izraelac Omri Casspi i vječni talent Donte Greene. Casspi je tu bez konkurencije prvo ime samo na račun energije i borbenosti.

Obzirom na ovako slabašnu rotaciju na prve tri pozicije, jasno je kako će sav posao u obrani i dobar dio onoga napadačkog biti na igračima pod košem. Kingsi su tu krcati potencijalnim ozbiljnim NBA starterima – od nove nade Cousinsa koji je na sveučilištu demonstrirao fantastičan osjećaj za skok, NBA fizikalije i spretne ruke (uz težak karakter koji je na vidjelo izašao čak i u ljetnoj ligi tijekom koje se Cousins ljutio na trenere zato što ne vrte više akcija na njega), preko dokazanog strijelca u postu Carla Landrya, do pouzdanog radnika Jasona Thompsona (a tu je i rookie projekt Hassan Whiteside).

Dolazak prave petice kakva je Sam Dalambert, dakle igrača koji svojom masom i osjećajem za blokadu može zatvoriti reket, na prvi pogled samo bi trebao dodatno učvrstiti ovu rotaciju, ali ja u Dalambertu vidim samo problem. Prvo, čovjek jednostavno nije dovoljno brz ni spretan da sudjeluju u tranzicijskoj igri, a to je stil igre koji njeguje Westpahl i za koji su i Evans i Cousins stvoreni. Drugo, samo će uzimati minute puno potentnijim igračima poput Landrya ili Cousinsa - Dalambert je igrač manje u napadu, a koševi su ovoj momčadi potrebniji od ičega jer imaju sjajan skakački potencijal. Ono, da bi opravdao svoje mjesto na parketu Dalambert bi morao poput Howarda blokirati barem šut po četvrtini.

Međutim, on ionako nije doveden zato što je nekom u Kingsima upao u oko, pa je taj netko nazvao braću Maloof i rekao ''ljudi, samo nam Dalambert nedostaje da osvojimo Zapad''. Čovjek je tu samo zato što je dojučerašnji programirani centar budućnosti Spencer Hawes proveo cijelu prošlu sezonu u ratu s Westphalom oko minuta i uloge u momčadi, što ga je koštalo selidbe u Sixerse.

Uz skok, najveći plus ove ekipe mogao bi biti nedostatak ikakvih imperativa. Ne pokažu li se Evansov i Cousinsov karakter preteškima, Westphal će zasigurno učiniti sve da iz njih izvuće maksimum. Sad, previše je minusa na rosteru i oko njega da bi se itko mogao nadati nekakvoj sezoni iz bajke u kojoj Kingsi na krilima dva sjajna mlada igrača ulaze u playoff, ali već sama mogućnost da se tako nešto dogodi, ma kako mala bila, izvrsna je vijest za ovu franšizu.

Kada na probleme s dvoranom i upitnom kemijom među igračima uzrokovanom Evansovom nezrelošću još dodaš i ovaj najnoviji po kojem netko uporno crta kukaste križeve po plakatima s Casspiem, ispada da će puno veći od rezultatskog pritiska biti onaj medija željnih senzacije, što bi moglo dodatno otežati koncentraciju na pravilan razvoj ovako neiskusnoj momčadi. Tako da, koliko god velike šanse bile da nas Evans i Cousins oduševe, još su veće da na pola sezone dođu glave Westphala. Da, bit će ovo još jedna duga sezona u ARCO Areni.