ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

24Oct/139

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

SPURS

NAPAD: 109.4 (4.)

OBRANA: 102.1 (2.)

RASPORED: 13.

SCORE: 58-24

THAT WAS THEN

Zar je podatak da su uz standardno fenomenalnu igru u napadu odigrali i još bolju obranu danas uopće bitan poslije one trice Raya Allena i svega što se dogodilo nakon toga, uključujući i slomljena srca veterana koji su se valjda već prestali nadati da će opet zaigrati u Finalu? A stvarno je tako bilo, Spursi su se nakon tri sezone predaha, tijekom kojih su više rešetali nego branili i pri tome dva puta ispali u prvoj rundi playoffa (slučajnost ili očita korelacija?), konačno vratili onome što ih je tijekom zadnjeg desetljeća činilo najboljom košarkaškom franšizom na svijetu - brutalno učinkovitoj obrani.

Upravo činjenica da je Pop zahvaljujući sazrijevanju Leonarda, Splitterovim potpunim uklapanjem u rolu četvorke i, ono najvažnije, najboljom sezonom Duncana u zadnjih 5 godina, uspio problematičnu obranu pretvoriti u onaj poznati bedem, bila je ključna na putu Spursa do još jednog Finala.

S dva izuzetno duga i pokretna swingmana na boku te uz dva šljakera sposobna kontrolirati reket pod košem, Spursi su imali idealan talent da zaigraju svoju verziju zone i tako sakriju nedostatak atleticizma u obrani, nedostatak koji ih je godinama ranije ostavljao u prašini u najvažnijim utakmicama. Međutim, još važnije od manje minuta za Blaira i Bonnera bilo je potpuno shvaćanje uloga od strane Greena i Leonarda koji su godinu ranije praktički obojica bili rookiei u sistemu Spursa, što je ostavljalo perimetar ranjivijim nego bi to Pop želio. To u drugoj sezoni nije bio slučaj.

Uglavnom, Pop je tako u hodu izmislio još jednu sjajnu momčad sposobnu otići do kraja, bruseći je iz sezonu u sezonu, čekajući priliku da ode po još jedan naslov. To što su na kraju ostali za dlaku kratki i način na koji (ni)su prihvatili poraz, možda bolje od ikakvih brojki priča kako je ta šansa prošla s lanjskim porazom. Ili nije?

THIS IS NOW

Spursi se nisu značajnije pojačavali, ali to ne znači da nisu povukli novi niz poteza kojima će se poboljšati u hodu. Pustili su combo strijelca bez savjesti Neala da odšeta i umjesto njega su izabrali Belinellia, čovjeka s puno raznovrsnijim napadačkim repertoarom koji bi u Popovim rukama mogao uskočiti u Ginobilievu ulogu šestog čovjeka s klupe. Marco je hakler, što ponekad nije idealno ako želite važnu rolu u NBA, ali u sistemu Spursa ima mjesta za jednoga i ovo jasno govori da je Pop već počeo razmišljati o životu poslije Manua.

Pustili su Blaira koji je postao nebitan čak i kao podizač energije zbog manjka atleticizma u obrani i kao jeftinu zamjenu pronašli su Jeffa Ayresa (do ljeta se čovjek prezivao Pendergraph), pouzdanog skakača i pick & pop igrača koji, gle slučajnosti, dijeli agenta s Leonardom. I to je uglavom to, i dalje nemaju poštenu zamjenu za Parkera osim Ginobilia i Belinellia, ali, poanta ionako nije pojačati se izvana, već iznutra.

I tu dolazimo do ključnog pitanja, a to je - mogu li Spursi ponoviti lanjsku sezonu? Puno toga ovisi o tome mogu li Parker i Duncan odigrati van pameti kao lani, a, ako ćemo se držati nekakve logike, odgovor je negativan (to ih doduše ne bi trebalo smetati u regularnoj sezoni, ali u playoffu može postati problem obzirom na to koliko se povećava ovisnost o učinku najboljih igrača). Iako je Timmy dodao sjajan šut s poludistance i popravio svoju najveću boljku, slobodna bacanja (lani iznad 80%, što je napredak neviđen za takvog veterana koji je u karijeri ispod 70%), napad s njim i Splitterom jednostavno nema onu širinu i efikasnost na koju smo navikli od kada je Pop momčad prešaltao na pick & roll košarku kao osnovu.

Nakon što su dvije godine za redom imali drugi najbolji napad u ligi, Spursi su lani pali na 7. mjesto, što je i dalje sjajno, ali i očito poručuje kako su nešto morali žrtvovati zbog obrane. Jasno, kada imaš slashera poput Parkera i dva šutera kao što su Green i Leonard, onda nije problem sakriti takve sitnice, ali očito je kako o Duncanovoj (i Borisovoj) igri s poludistance ovisi puno toga. Da li i previše, to će pokazati vrijeme, s tim da ništa ne mijenja činjenicu da su Spursi očiti dokaz kako kombinacija talenta, rada i znanja uvijek donosi rezultate.

Njihova napadačka i obrambena filozofija nisu uopće genijalne, već su jednostavno dovedene do izvedbenog savršenstva. Oni nisu momčad bez mana, koliko su u stanju sakriti ih izbjegavajući situacije u kojima ih protivnik može okrenuti protiv njih. I to je ukratko razlog zbog kojega će po tko zna koji put po redu ostvariti svoje potencijale i biti konkurentni, spremni iskoristiti svaku priliku, jasno dok god dobivaju od Duncana, Parkera i društva individualni učinak u gornjim granicama očekivanja.

PLUS

Popovich već zna kako će dogurati do pozicije nositelja čak i uz mogućnosti ozljeda (jasno, gubitak Parkera ili Timmya je nenadoknadiv), a posebice zna kako dozirati minute, čime je, posebice nakon lanjskog nastupa u Finalu, otvorio oči mnogima i vjerojatno potaknuo novi trend u ligi. To čuvanje snage koje im omogućuje savršeno poznavanje "sistema" svih uključenih (a pišem ga pod navodnicima jer se ne radi samo o omjeru flexa i pick igre u napadu, odnosno zone i čovjeka u obrani, već i pristanku svih u svlačionici, trenera i igrača, na posebna pravila ponašanja i poseban kod, kako i na parketu, tako i izvan njega), nešto je što imaju samo najveći i što im uvijek dobro dođe kada treba nadmašiti prognoze.

MINUS

Koliko god Pop čuvao svoje igrače, ono što su lani pružali Parker i Timmy definitivno je pomalo presedan. Iako nitko sa sigurnošću ne može reći da će obojica doživjeti regres, teško je očekivati da Parker u onakvoj ulozi ponovi onakve realizatorske brojke, odnosno da Duncan izbjegne trošenje u takvoj mjeri da izvuče onakav učinak u obrani.

Također, pomalo je mit da Spursi imaju sjajnu klupu - s pola Ginobilia i Splitterom zacrtanim kao važnim dijelom startne petorke, uz probleme s jedinicama i manjak swingmana, jasno je kako će i dalje previše ovisiti o Bonneru, odnosno kako će Bellineli igrati važniju rolu nego bi itko htio u njegovoj prvoj sezoni u klubu.

ROCKETS

NAPAD: 108.9 (6.)

OBRANA: 104.7 (9.)

RASPORED: 11.

SCORE: 54-28

THAT WAS THEN

Nakon što su godinama tavorili u sredini u očekivanju nekakvog pomaka (sjetimo se pokušaja dovođenja Bosha i Gasola), Rocketsi su početak prošle sezone dočekali s jednim od gorih rostera u ligi kojega su uz to nadogradili s visokim ugovorima Linu i Asiku, praktički jedinim pojačanjima koja su uz to morali preplatiti ne bi li se osigurali od mogućnosti da ostanu i bez njih.

I onda im je iz vedra neba pao James Harden, kojega se štedljiva Oklahoma odlučila odreći, davši im ono što su očajnički trebali - franšiznog igrača oko kojega mogu sve posložiti. Tu na scenu stupa njihov stručni štab koji je to u hodu i napravio, fokusirajući se na brzinu (frenetičnim ritmom ostavljali su u prašini čak i Nuggetse), jednostavnost (pick & roll i šuteri uokolo) i gomilu trica (doslovno svaki treći šut njih i Knicksa uziman je s perimetra, čime su postavili neke nove standarde, posebice jer su obje momčadi rezultatski toliko nadmašile očekivanja da nema sumnje kako u toj odluci ima nešto pozitivno).

Zahvaljujući sposobnosti da te trice zabijaju odličnim postotkom i uz to dobiju ogromnu količinu slobodnih bacanja na račun Hardenovih ulaza, Rocketsi su usprkos tankom rosteru ostvarili izuzetno učinkovit napad koji ih je doveo do playoffa već u prvoj sezoni nove ere. Obrana je pak bila nešto sasvim drugo, ali i ona se popravila kada se Asiku u sredini na pola sezone pridodao Beverleyev presing - praktički, samo s njima dvojicom u postavi Rocketsi su od katastrofalne postajali prosječnom obranom.

Naravno, ni sve to im nije bilo dovoljno da prežive prvu rundu protiv Thundera iako im je ozljeda Westbrooka barem omogućila da seriju učine zanimljivom. I ožive karijeru Francisca Garcie, čovjeka poznatijeg po dizanju utega nego po haklanju.

THIS IS NOW

Godinu nakon što je doveo Hardena, Morey je uspio doći i do Howarda, a takve dvije akvizicije za redom osigurale su mu titulu heroja narodnih masa. Zasluženo, jer spoj Howarda i Rocketsa bio je idealan od prvog dana, od poklapanja godina udarnih igrača do stila igre.

S najboljim obrambenim centrom lige Rocketsi su tako unaprijedili jednu poziciju, ali, obzirom da su na njoj već bili solidni, taj napredak sam po sebi neće značiti previše. U playevima, Hardenu, Parsonsu i dva centra trenutno imaju jezgru koja donosi 50 pobjeda, ali definitivno će biti zanimljivo pratiti kako misle zatvoriti rotaciju, odnosno riješiti probleme klupe i krilnog visokog.

Jasno, tu su u pitanju slatke brige obzirom da zahvaljujući minimalcima Beverleya i Parsonsa imaju samo takav luksuz koji im omogućuje dovođenje pojačanja, naravno uz poneki trade, bez straha od poreza ili pada kvalitete - kada imaš startnu produkciju na dvije pozicije za 2 milijuna, onda nije problem biti dovoljno fleksibilan riješiti sve ostale probleme.

A oni bi se mogli riješiti i unutar kuće, obzirom da nije isključeno kako će i jedan od dva lanjska rookiea dugoročno zauzeti mjesto startne četvorke. Jones posebice djeluje spreman na tako nešto zbog kombinacije fizikalija, solidnog šuta iz vana i solidnog skoka, a Motiejunas može postati važan dio rotacije na račun izuzetne kombinacije visine i all-round osjećaja. Naravno, obojica će prije svega morati postati konstantni inače će Morey vrlo brzo posegnuti za novim solucijama.

Da neke uvijek budu otvorene pobrinut će se težina koju imaju i Asik i Lin na tržištu. Asik je dokazao da može odigrati startne minute i u ligi gdje nedostaje pravih obrambenih centara, korištenje njega kao back-upa Howardu uz tek povremenu zajedničku igru u visokoj postavi, prevelik je luksuz čak i za na luksuz naviknute Rocketse. Naravno, čak i ako ga zadrže bit će dobri, ali potencijalno dovođenje dokazane stretch četvorke koja obavlja prljave poslove ili rasnog 3&D swingmana moglo bi dodatno povisiti njihov plafon.

Za Lina pak na raspolaganju ima puno više minuta, ali, kako Beverley svojim 3&D stilom igre puno bolje paše uz Hardena od Jeremyeve slash&kick estetike, ni on nije nedodirljiv. Ako ništa drugo, McHale bi ga konačno trebao prebaciti u ulogu šestog čovjeka u kojoj bi, s loptom stalno u rukama, Lin mogao biti teror za druge postave.

I dok ova jezgra izgleda odlično, Morey se itekako namučio da okupi potencijalno korisne swingmane. S Asikom i jednim od dvojca Lin/Beverley klupa je praktički osigurana, ali nije zgorega dobiti nešto i s bokova. Iako je doveo redom sve što je mogao, izgleda kako se kroz kamp ipak iskristaliziralo da će Brewer dobiti ulogu stopera, a Garcia i Casspi tricaških specijalista. Ni jedan od njih nije u stanju biti konstantan, ali bit će dovoljno da po utakmici jedan od troje odradi posao.

Uostalom, kada si u poziciji Rocketsa i kada te čeka barem 5 godina borbe za sam vrh, onda nije problem dovući još bolje veterane. Samo treba strpljenja, kao što će ga trebati i dok ne pronađu idealan balans između obrane i napada koji može zadovoljiti Howarda. Dok je Asik u blizini, imaju dovoljno centimetara da poslože solidnu obranu čak i bez izrazitog stopera na boku - Parsons i ova trojka s klupe su dovoljno uporni i žilavi da odrade posao - tako da u tom pravcu mogu napraviti popriličan napredak, posebice ako Beverley bude igrao više od Lina na jedinici (slažući sistem uzeo sam u obzir njihovu podjednaku minutažu na poziciji, dakle Beverleyu sam dodao 7 minuta u prosjeku više nego je igrao lani, a Linu sam oduzeo nešto manje jer je u stanju uskočiti i na poziciju drugog beka, što također možemo očekivati obzirom da Rocketsi na klupi imaju još dva playa).

Dakle, obrana može samo prema gore, dok je napad ipak veći upitnik. Rocketsi teško da mogu zadržati onako ubitačan ritam ako misle koristiti Dwighta 36 i više minuta - kad bi i on i Asik pristali na smanjenu minutažu, onda bi trčanje bilo relativno lako odraditi, ali sumnjam da je Howard došao u Houston dijeliti minute s Omerom.

Međutim, trica bi i dalje trebala ostati glavno oružje, a kako sada uz Hardena imaju još jednu mašinu za slobodna, učinkovitost napada ne bi trebala doći u pitanje (jasno, vrati li se Dwight na svojih standardnih 59% nakon katastrofalne zadnje dvije godine tijekom kojih je bio u rangu Jordana ili Drummonda). Bit će tu puno više šuta za dva, posebice iz post pozicija, ali napravi li obrana očekivani skok, neće to biti ništa kritično - Dwight nikada nije imao suigrača poput Hardena u Orlandu, ali je svejedno u njegovim najboljim danima Magic imao iznadprosječan napad.

PLUS

Upravo taj spoj Hardena i Howarda - ovo je old school kombinacija beka i centra koja donosi naslov, a posebice bi trebala biti sjajna obzirom na kvalitetu obojice u pick & roll igri. Harden je danas valjda najbolji pick & roll napadač na planeti, čovjek koji uvijek garantira poene zbog idealnog triple threat balansa (nemoguće je odgovoriti da li je bolji dribiler, šuter ili asistent), a Howard je čak i lani, usprkos svim pričama kako više voli loptu u postu od pick igre, bio fenomenalan realizator nakon rolanja. S Hardenom u blizini opet bi trebao postati nezaustavljiv, naravno ako McHale pronađe idealan omjer lopti u post kojima će hraniti njegov ego.

MINUS

Već spomenuta nedefiniranost rotacije i preveliko oslanjanje na upitne potencijale Jonesa i Motiejunasa, odnosno upitne talente Brewera, Garcie i Casspia. Nije isključeno da svi zablistaju u novim ulogama i u novom sistemu, ali isto tako je moguće da donesu nedovoljno dobru podršku bez čega nema velikih stvari. Jasno, kada su ti ovi lako zamjenjivi dijelovi najveći problem, onda problema i nemaš - Rocketsi su riješili ono najvažnije, franšizni talent i to čak dva puta, što ih stavlja u poziciju koju priželjkuje 99% lige.

GRIZZLIES

NAPAD: 106.4 (14.)

OBRANA: 101.9 (1.)

RASPORED: 10.

SCORE: 53-29

THAT WAS THEN

Još jedna tipična grit & grind sezona Memphisa, koji je opet napravio korak dalje kao franšiza, plasiravši se u finale konferencije koristeći probleme s ozljedama Clippersa i Thundera. Problem je samo bio u tome što su cijelo ovo vrijeme ostali ista momčad, čvrste obrane i bez šuta, dok su se Spursi, iako su i sami dobrano profitirali zbog ozljede Westbrooka, ipak razvijali. Sad, razlog za stajanje u mjestu Gasola i društva u jednu ruku je i krcat salary cap (iako je situacija bila nešto bolja nakon odlaska Gaya), ali i trener koji je očito dosegao svoj plafon.

Hollinsov ego, koji ga je tjerao da cijelo vrijeme uokolo nosi prsten osvojen s Blazersima, jednostavno nije mogao podnijeti marginalizaciju koja je bila neminovna dolaskom nove uprave stoga se nije ni pokušavao praviti dobrim vojnikom, provocirajući na svakom koraku. Već kod kritiziranja zamjene Gaya bilo je jasno da je bivši – svaka čast na mišljenju, ali neslaganje s tako velikim potezom znači da nisi na istoj frekvenciji s upravom, što nikako nije dobro. Mislim, bez obzira mislio da li je taj potez dobar ili loš, moraš vjerovati da iza njega stoji nešto više od stihije i podržati ga makar se ne slagao s njim.

I dok su ove situacije čak bile i simpatične, posebice u korporativnom svijetu gdje vlastito mišljenje nije poželjno, Hollinsovo vođenje momčadi drugu godinu za redom u playoffu – nije. Nakon što je lani protiv Clippersa pokazao nesposobnost pravovremene reakcije i prilagodbe, slično se dogodilo i protiv Spursa gdje tvrdoglavo nije odustajao od povjerenja u Princea i manjoj mjeri Allena iako se momčad kotrljala samo kada su na parketu bili Pondexter i Bayless koji su svojim šutom za tri mogli razvući zonu Spursa.

THIS IS NOW

U Memphisu nastavljaju oprezno, svjesni da igranje u polufinalu i finalu Zapada nije slučajno. Stoga su izbjegli velike promjene i angažman zvučnih trenerskih imena te su se jednostavno nadogradili iznutra, promoviravši asitenta Joergera u šefa operacija na parketu. Njegov glavni zadatak bit će kreativnije podijeliti minute na bokovima kako bi napad Grizzliesa konačno izašao iz ispodprosječnosti u kojoj se nalazi od formiranja ove jezgre. Dovođenje Millera daje dovoljno opcija za tako nešto, naravno uz daljnji napredak Baylessa i Pondextera te svođenje Princeove uloge na minimum. U Calathesu konačno imaju i back-up playa koji može zabiti šut, što bi Baylessu trebalo dodatno otvoriti minute u spot up roli, a sve skupa bi trebalo otvoriti prostor pod košem ne samo Gasolu i Randolphu, već i Conleyu.

I dok Conley i Gasol polako pretvaraju ovu momčad u pick & roll mašinu i time također doprinose razvoju u odnosu na jednodimenzionalnu hi-low post košarku (koja će i dalje ostati bitno, ali više ne i jedino oružje), Randolph je u očitom padu koji je obzirom na godine i ozljede potpuno logičan. Memphis se i tu sitnim, ali dinamitnim, potezima osigurao od gubitka produkcije, osiguravši usput lani usluge energičnog Davisa koji će im i bez Z-Boa na parketu garantirati gomilu napadačkih skokova.

Još jedan sjajan potez je i dovođenje Koufosa kao idealne zamjene za Gasola i čovjeka koji će centru Grizzliesa konačno omogućiti da se pošteno odmori tijekom regularne sezone (sjetite ga se samo protiv Spursa kada više nije mogao disati). Ako ciljate na dug ostanak u playoffu, onda nije loše imati na raspolaganju najboljeg igrača s relativno svježim nogama, a dojučerašnji startni centar Nuggetsa, koji je savršen u roli igrača zadatka, upravo će im omogućiti da takav scenarij i ostvare.

Da li su ovi mali potezi dovoljni da Memphis iz pratnje postane onaj kojega se prati? Teško, ali svakako ih čine opasnijom momčadi koja ionako već zna kako iskoristiti slabosti protivnika. Obzirom na nedostatak izrazitog favorita na Zapadu gdje se Spursi i dalje nekako čine najkompletnijom momčadi, nije isključeno da, opet uz malu pomoć sreće, Memphis ovaj put napravi još jedan korak naprijed.

PLUS

Njihova obrana će i dalje ostati neprobojni bedem. Bez obzira koliko Joerger bude dirao rotacije i stil igre, značajniji gubitci učinkovitosti na ovoj strani su jednostavno nemogući kada imate sjajne obrambene igrače na svim pozicijama, počevši od najboljeg presing igrača u ligi Conleya, preko najboljeg stopera Allena do najboljeg obrambenog centra Gasola. Dodaj još svu tu dužinu uokolo, praktički imaju defanzivno korisne rezerve na svakoj poziciji, i jasno je kako na ovom dijelu parketa negativnih pomaka biti neće.

MINUS

Kako raste važnost trice, Memphisov stil igre sve više postaje anakronizam, a tome neće značajnije pomoći ni sve ove promjene. Naime, Grizzliesi su lani bili toliko lošiji od ostatka lige u tricama da ih ni potpuno zdrav Miller uz sjajne sezone Baylessa i Pondextera neće pretvoriti u silu s perimetra. Dodaj tome da je upitno uopće očekivati da Miller donese značajniji doprinos obzirom da je nakon prvog naslova Heata bio u takvom stanju da je čak razmišljao o mirovini, odnosno da je pitanje koliko Bayless i Pondexter mogu bolje od ovoga što već pružaju, i jasno je zašto i dalje treba ostati skeptičan prema napadu Memphisa, barem protiv onih najboljih obrana.

MAVS

NAPAD: 107.5 (8.)

OBRANA: 106.2 (16.)

RASPORED: 9.

SCORE: 42-40

THAT WAS THEN

Nakon što su godinu ranije jedva ušli u playoff zbog Cubanovog novog plana racionalizacije kojega se ne bi posramili ni najzadrtiji zagovornici komunizma, prošle sezone Mavsi nisu bili takve sreće - s vidno usporenim Nowitzkim od kojega su dobili samo 47 utakmica, Mavsi su jedva ostvarili 50-50 učinak, usprkos tome što je Carlisle još jednom odradio vrhunski posao s onim što je imao na raspolaganju, izvukavši prosječan učinak u oba smjera.

Doduše, obrana je bilo slabija nego što smo navikli gledajući Carlisleovu zonu ranijih godina, ali obzirom da su sezonu odradili bez poštenog centra, krpajući se s Brandom i Kamanovim truplom, rezultati su bili više nego pozitivni.

Fokus uprave ionako je bio više usmjeren prema ljetu i tržnici nego prema rezultatima, a brutalan poraz i na tom planu vjerojatno je ostavio veće ožiljke od svih propusta na parketu.

THIS IS NOW

Sa zdravim Dirkom u pogonu od prvog podbacivanja, Mavsi s razlogom očekuju da će biti u borbi za playoff. Dok god hoda po NBA parketima, Dirk će garantirati solidan napad sam po sebi, a okružen novom gomilom šutera i kreatora koji će živjeti od prostora koji im otvara, moguće je da taj napad bude i više od solidnog - sistem u dodatku Calderona i Ellisa vidi popriličan korak naprijed u odnosu na ono što su pružali Collison i Mayo.

Problem pak i dalje ostaje obrana - iako su Carter, Marion i Dirk već doktori i znaju napamet što se od njih očekuje, što rezultira njihovom najboljim igrama karijere na tom dijelu parketa upravo pod Carlisleom (što je stvarno fascinantno kad uzmemo u obzir koliko su kilometara prevalili), najveći upitnik i dalje ostaje centarska pozicija na kojoj Mavsi malo previše ovise o čovjeku koji je u karijeri do sada uglavnom iznevjerio očekivanja.

Dalembert je solidan centar u svim segmentima obrane, posebice u zaštiti reketa, ali do sada nikada nije imao ovakvu odgovornost - Dallas od njega ne treba samo solidne brojke u vakumu, već vrhunsku igru korektora na više od 24 minute kako bi podigli obranu na playoff razinu. Ako itko može spasiti njegovu karijeru, to je Carlisle, ali dok ne vidimo pozitivan ishod, skepsa je jedini izbor.

Također, obzirom na slabosti Calderona i Ellisa u obrani, koje čak i zona teško može sakriti obzirom na njihov manjak fizikalija, pitanje je koliko solidna unutarnja linija može pomoći.

U napadu pak nema sumnje kako će Calderon i Dirk vrlo lako pronaći zajednički jezik i postati sjajni pick & roll partneri, odnosno kako će Carter s klupe i dalje biti jedan od boljih šestih igrača u ligi. Ali, pitanje je koliko stavljanje Ellisa u spot up ulogu može koristiti obzirom da smo do sada uglavnom naučili kako je najbolji s loptom u rukama. Naravno, dobar dio playmakerske akcije može pripasti njemu jer Calderon je još bolji šuter iz izgrađenih pozicija, ali očito je kako će ovdje dolaziti do preklapanja koje neće donijeti dodatnu korist momčadi.

Srećom, u tom potpisivanju svega što je ostalo na tržištu, složili su roster s dovoljno opcija koji dubinom može maskirati dobar dio minusa startnog talenta, bilo da trebate kreatora s klupe (Harris) ili specijalista za ticu (Ellington). Dodaj još i Crowderovu energiju i Blairovu skakačku kvalitetu i jasno je kako pijuna ima više nego dovoljno da pokriju čak i eventualne slabije igre važnijih figura.

PLUS

Ovo je još jedna tranzicijska sezona tako da očekivanja nisu velika, a to je uvijek dobro kada je veteranska momčad u pitanju. Daleko od toga da je Dallas plutajuća mina, ali uspije li Carlisle realizirati i pola onoga što je zamislio, prvi su kandidat za playoff čak i među ovako zeznutom i mlađom konkurencijom. Nisu sjajni u ničemu osim u tome što uvijek mogu baciti loptu Dirku na kraju napada, ali ta solidnost u svakom smjeru ponekad može biti sasvim dovoljna.

MINUS

Napadački ne moraju opravdati ovako visok rezultat koji očekuje sistem, ali teško da će i u najgorem slučaju postati grozni pored svih ovih opcija. Međutim, nad obranom je ogroman upitnik - ne uspiju li iz ozljedama sklonog Wrighta i sirovog Jamesa izvući dovoljno da se pokriju u onim trenutcima kada neće moći računati na Dalemberta, a ti su neminovni, ne piše im se dobro.

Kako god okrenuli, Mavsi su i u najboljem slučaju tek topovsko meso u prvom krugu. Ako je Mark Cuban s tim zadovoljan, tko smo mi da kritiziramo?

PELICANS

NAPAD: 105.3 (21.)

OBRANA: 108.2 (24.)

RASPORED: 1.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

Nakon što su započeli rebuilding tijekom lockouta i to izuzetno uspješno, završivši s novim vlasnikom i najboljim igračem generacije, bivši Hornetsi baš i nisu opravdali očekivanja koja su imali nakon što su u ljeto potpisali novi max ugovor s Ericom Gordonom i usput doveli Robina Lopeza i Ryana Andersona kao pojačanja.

Usprkos popriličnom dizanju razine talenta, gotovo da se i nisu makli s mjesta zbog potpunog raspada obrane, koja nikako nije mogla podnijeti zajedničku kombinaciju rookiea Davisa i Andersona na parketu, ali i manjak energije u vanjskoj liniji - bekovi Hornetsa predvođeni sporim Vasquezom ukrali su uvjerljivo najmanje lopti u ligi, manje čak i od mumificiranih Lakersa.

Napad je pak djelovao solidno, posebice pick igra Vasqueza i Lopeza, uz izuzetnu učinkovitost Andersona u spot-up situacijama i Davisa u tranziciji. Međutim, bez Gordona koji je zbog stalnih problema s koljenima opet propustio više od pola sezona (usput odigravši onu drugu polovicu kao tipični rekonvalescent koji utakmicama prilazi više kao putu do vlastite formi nego momčadskom naporu) jednostavno nisu imali dovoljno da bljesnu, pretvorivši se u drugom dijelu sezone u kantu za napucavanje.

Sve ovo nije moglo proći bez napetosti u odnosima između novog vlasnika Bensona i ostatka uprave, prije svih GM-a Dempsa i trenera Williamsa, koji su dobrim dijelom odgovorni za stajanje na mjestu kombinacijom loših poteza u odabiru igrača i stila igre.

THIS IS NOW

Danas više nije tajna da Benson očekuje rezultate, što je dovelo do novog niza ishitrenih poteza ovog ljeta koji će dodatno otežati posao Williamsu u slaganju smislene koncepcije igre (iako zamjena Noeala za Holidaya podiže obrve - klišej izrečen bez zlih namjera - nju može opravdati želja da se ekspresno ide naprijed, ali teško je naći objašnjenje za astronomski ugovor Evansu pored svih drugih rupa na rosteru). Ne dogodi li se ozbiljniji pomak, i Dell i Monty bi vrlo lako mogli postati bivši, što bi vlasniku omogućilo da odabere svoje ljude i dodatno naglasi novi identitet koji za sada postoji samo izvan parketa.

Hornetsi su danas Pelicansi i s još jednom infuzijom talenta imaju novu jezgru dovoljno kvalitetnu da se uključe u borbu za playoff čak i na ovako konkurentnom Zapadu. Problem je u tome što će istovremeno morati poboljšati obranu i uigrati napad, dok će većina direktnih suparnika nastaviti tamo gdje je stala. Naime, dodatkom atleta kakvi su Holiday i Evans, a posebice razvitkom Davisa, spori stil igre koji njeguje Williamsa postaje besmislen. Ova momčad je složena da trči, a ne uspije li Monty izgraditi takav identitet, iza ugla čeka George Karl ili neki trener koji to može.

Ovaj konstantan pritisak rezultata nikako nije dobar za ovako mladu i neuigranu momčad, koja uz to i dalje ima ogromnih felera u obrani koje neće sakriti nikakva stilska prilagodba kao u slučaju napada. Iako Holiday donosi kvalitetnu presing opciju, što je ogroman plus u odnosu na lani, obrana prije svega počinje od unutarnje linije koja i dalje donosi slične rupe.

Zdravi Smith je solidan treći visoki sposoban odraditi rolu back-up centra, godinu iskusniji i fizički spremniji Davis bi trebao biti ogroman plus u energetskom dijelu, ali igrač profila Stiemsme će i dalje biti neophodan za iole pristojnije čuvanje obruča, što nikako nije dobra vijest za njihov napad (koji je barem lani ovisio o partnerstvu Andersona i Davisa). Posebice bude li Williams istovremeno koristio i njega i Aminua u petorci - ta oprezna postava sa Stiemsmom i Aminuom teško da može biti toliko defanzivno dobra da sakrije sve potencijalne napadačke minuse, prije svega olakšanu mogućnost protivničkog udvajanja Davisa, Gordona ili Holidaya.

U kontekstu u kojem gomila veteranskih momčadi itekako dobro zno što radi i gdje uz sve navedeno opet imaju i najteži raspored u ligi, Pelicansi mogu iskočiti samo ako će napustiti taj veteranski stil i zaigrati kao mladi autsajderi koji koriste brojnost i atleticizam vanjske linije u oba smjera. Bude li presing rezultirao s podjednakim brojem kontri kao i protivničkih zicera iza leđa takve riskantne obrane, bit će to uspjeh, a ako se šutu za tri (koji bi s triom Gordon-Holiday-Anderson trebao po deafultu biti više nego solidan) pridoda tranzicijska kvaliteta svih ovih driblera, možda i gazda bude zadovoljan, naravno ako je očekivanja postavio negdje oko 38 pobjeda što im opet neće biti dovoljno za playoff.

Sistem je puno skeptičniji, dijelom jer nitko ne može znati koliko će Montyevi potezi popraviti krvnu sliku, a dijelom i zato što individualno, iako dobro izgledaju na papiru, ovi Pelicansi jednostavno nisu idealan miks. I to ne samo momčadski - čak i individualno gledano, uzevši u obzir da je Davis tek u drugoj sezoni, da Evans nikada nije nadmašio učinak iz rookie sezone, da je Gordon zadnje dvije godine bio uništen ozljedama, da je Anderson u totalno krivoj roli i da je Holiday u najboljem slučaju treća opcija, svi oni bi trebali dati svoj maksimum da ovaj projekt dobije smisao. Očekivati od ovoliko varijabli da se poklope je, blago rečeno, poprilično hrabro.

PLUS

Holiday, Gordon, Evans i Davis mogu itekako profitirati ultra brzim stilom igre, a posebice Davis koji je i lani dokazao da samo na račun brzine i postavljanja u ranim sekundama napada može izgraditi karijeru. Ovaj brzi stil odgovara čak i Andersonu kojega se može iskoristiti kao petog napadača koji zadnji stiže u napad i onda odmah poteže tricu dok obrana još nije namještena.

S više tranzicije i laganih koševa, Pelicansi mogu dogurati do iznadprosječnog učinka, a onda sve ovisi o tome mogu li dobiti dovoljno od obrane da možda iznenade skupinu koju čine Mavsi, Wolvesi, Nuggetsi i Blazersi u borbi za dva zadnja playoff mjesta. U spomenutom kontekstu garancija nema, posebice zato jer će im uz sve prilagodbe trebati i puno bolje individualne sezone Gordona i Davisa, ali i stabilnost od strane Holidaya, Andersona i Evansa. Šansa svakako postoji.

MINUS

Naravno, i ovaj stil igre ima mana, a to su prije svega izgubljene lopte koji bi mogle biti problem obzirom na Holidaya koji ih je gubio izuzetno visokim postotcima i to u puno kontroliranijem okružju. Čak i ako će mu Evans i Gordon olakšati posao kreacije, pitanje je kako će izgledati ti napadi s pojedincima naviknutima uzimati barem četvrtinu šuteva - idealna napadačka petorka Pelicansa s 5 najskupljih igrača doslovno treba barem dvije lopte da zadovolji prosječne apetite na koje su pojedinačno navikli.

I dok Williams, jasnim odlukama da Evansa koristi kao šestog igrača (što nas vraća na besmisao davanja onolike količine dolara dostojne druge opcije za takvog igrača) i usput Andersona nastavi ubacivati s klupe, staje na kraj potencijalnim problemima po pitanju raspodjele lopti, time opet samo vraća fokus na probleme koje ima nešto tradicionalnija početna petorka.

Pelicansi imaju dovoljno igrača koji mogu poslužiti u tradeu i dovoljno su mladi i talentirani da traju, da ne govorimo kako u Davisu imaju igrača koji svima uokolo olakšava život, ali fino ugađanje linija tek treba početi. I vrlo vjerojatno će se nastaviti s drugim ljudima u ulozi trenera i GM-a, ali i bez barem jednoga od tri preskupa vanjska igrača.

3Oct/137

DIRTY PROJECTIONS 13/14

Posted by Gee_Spot

Konačno! Vrijeme je da se prestanemo baviti pizdarijama poput onih tko je što rekao/tvitao, tko je što radio/ne radio preko ljeta i tko je kakvu listu sastavio i posvetimo se igri. Dobro, prije toga moramo odraditi još jednu listu, onu najvažniju (ali zato ne ništa manje nepotrebnu i besmislenu) koja donosi prognozu raspleta sezone (rasplet nečega što još nije ni počelo - što postajem stariji i što više kužim stvar, da ne kažem postajem pametniji, to mi je sve jasnije koliko su ovakve priče infantilne - definitivno je 100% zanimljivije analizirati nešto što se dogodilo nego glumiti tarot vračaru s kabelske televizije) za svih 30 momčadi (šteta što Nostradamus ne živi u naše vrijeme, sigurno bi bio sportski analitičar ili barem kladioničar), nakon čega se konačno možemo posvetiti njenom veličanstvu, NBA košarci.

Kako je nekima već poznato, od prošle sezone za projiciranje rezultata svih franšiza angažirao sam sistem temeljen na IOR brojkama top 8 rotacije, što se pokazalo više nego solidnim alatom za sticanje nekakvih osnova o trenutnom stanju u ligi. Naravno, kako to već biva, za ovu sezonu pokušao sam poboljšati formulu (ili zakomplicirati ako hoćete, obzirom da će i ovako i onako odstupanja od stvarnosti uvijek biti). Tako da za ovu sezonu u obzir uzimam top 10 rotaciju za svaku ekipu i to na način da sam na tih 10 imena rasporedio sve dostupne minute.

Naravno, u obzir su uzete i trenutne ozljede (između ostalih i one Ronda i Bryanta) i mogućnost novih (npr. igrač poput Boguta ili povratnik poput Rosea gotovo sigurno neće odigrati svih 82 utakmice), što dodatno pojačava špekulacije jer nitko nema pojma koliko će stvarno minuta netko odigrati.

Novost je što nisam koristio lanjski IOR učinak već sam pokušao projicirati budući na osnovu minutaže, broja utakmica i očekivane progresije ili regresije obzirom na godine i poziciju. Jasno, držao sam se isključivo ovih mehaničkih prilagodbi jer projiciranje eventualne povećane ili smanjene učinkovitosti na temelju novog konteksta jednostavno bi bilo previše subjektivno. Npr. nema sumnje kako će Derrick Favors uz povećanu minutažu imati novu rolu i nove odgovornosti u napadu, ali tko može znati hoće li se u njima snaći i tako povećati učinkovitost ili će se pogubiti i postati manje produktivan. S druge strane nije nikakva mudrost odrediti da će igrati 10-ak minuta više, da će povećani volumen napumpati brojke i da će obzirom na godine i poziciju napraviti iskorak u kvaliteti. Stoga sam se držao isključivo ovih manje mudrih stvari.

Dakle, IOR je i dalje osnova sistema, a na kvalitetu individualnog talenta nadograđujemo momčadske elemente poput kvalitete obrane i napada te težinu rasporeda. Napadački i obrambeni učinak izračunao sam uzevši u obzir napadački i obrambeni učinak pojedinca (njih 10 koji su odradili sve minute u izračunu baze talenta) u odnosu na broj minuta provedenih na parketu (ako nekome još nije jasno, napadački učinak je broj poena koje igrač ili momčad postižu na 100 posjeda lopte, dok je obrambeni logično broj poena koje momčad ili igrač prime tijekom 100 posjeda lopte) te dobiveni prosjek uzeo za svrstavanje momčadi od 1 do 30.

Ovdje je također trebalo odraditi poneku prilagodbu i to ne samo po minutama i učincima, već i po promjeni konteksta. Npr. prebacivši Jeffersonov učinak u Bobcatse logično je očekivati kako će lani treći najgori napad lige za par poena i nekoliko mjesta skočiti prema gore, dok je isto tako logično očekivati da će Utah zamijenivši Jeffersona i Millsapa i njihovih 110.5 poena na 100 posjeda sa 105 poena Kantera i Favorsa pasti. Opet ponavljam, nitko ne zna kako će ovaj mladi dvojac reagirati, možda će biti malo bolji ili malo gori, ali potpuno je jasno da će Jazz biti lošiji u napadu.

Istu stvar sam radio i za obrane, sasvim je jasno da će Boston bez Garnetta biti druga momčad (bez njega na parketu lani su dopuštali 8 poena više na 100 napada), kao i Lakersi bez Dwighta (5 poena slabija obrana bez njega) ili Denver s McGeeom u startnoj roli (3 poena slabija obrana s njim nego s Koufosom). Dakle, tek nakon povezivanja svih ovih parametera i određivanja novih uloga mogli smo odrediti koliko će nečiji pojedinačni napadački ili obrambeni učinak biti bolji (igrati s Garnettom ili bez njega pored sebe čuda radi za vaš obrambeni učinak), što je dovelo i do konačnih rezultata koje ćete moći vidjeti kroz najavu za svaku momčad.

Logično, one momčadi koje su završile u top 10 u obje kategorije bile su one koje su već bile najbolje po talentu, ali ovo nam je pomoglo da napravimo razliku između sličnih tako što sam u odnosu na rezultate prijašnjih godina znao koliki score pojedina momčad može očekivati. Npr. ekipe koje su bile osrednje u napadu i u donjoj trećini po obrani obično bi završavale negdje oko 30 pobjeda, što je dobro služilo kao uporište da bi neki score pomakli naprijed ili nazad ovisno o situaciji. Imajući to vidu, bilo je lako odrediti koja je granica rezultata po talentu bliža, donja ili gornja.

I na kraju dolazimo do težine rasporeda - naravno da nije ista stvar biti Heat i igrati većinu utakmica na tankom Istoku i New Orleans pa se za playoff boriti u najtežoj diviziji lige. Pelicansi u startu mogu računati na dvije pobjede manje nego što talentom zaslužuju zbog činjenice da imaju 16 bitaka u diviziji (Spursi, Grizliji i Rocketsi po sistemu idu debelo preko 50, a tu je i Dallas koji također ispada kao playoff momčad), dok će Heat nadmašiti vlastite mogućnosti zbog okruženosti kramom od protivnika i nizovima laganih utakmica prema kojima će im se trening kamp na Bahamima činiti kao rad u rudniku.

Kad sve ovo zbrojimo i oduzmemo dođemo do jedne poprilično precizne slike koliko to ona može biti u predsezoni. Naravno da nikakva teorija ne može znati koji će igrači doživjeti kvantni skok i potpuno nadmašiti projekcije ili koga će sitne ozljede ili problemi kod kuće totalno izbaciti iz forme pa će odigrati goru sezonu nego što bi trebao. Također tko može znati kako će neka skupina igrača reagirati na nove sisteme novih trenera, a nije da tih promjena nije bilo previše (Sixersi bi mogli debelo nadmašiti očekivanja pokaže li se Brown genijalcem, ali bi isto tako mogli završiti i ispod 10 pobjeda odigraju li im bekovi onoliko loše koliko mogu).

Tankiranje da ne spominjem - iako ovako na prvo liga izgleda skroz solidno, s dobrom koncentracijom potencijalnih šampiona (to su uglavnom sve ove momčadi s plus 50 pobjeda) i solidnom sredinom (gomila momčadi borit će se za sedmo i osmo mjesto u playoffu u obje konferencije), dno bi moglo biti puno dublje nego izgleda obzirom da se već nakon pola sezone mijenjaju planovi pojedinih franšiza (drugim riječima, jedni Raptorsi ili Cavsi, ako zbog ozljede nekog ključnog igrača ispadnu iz borbe za playoff, vrlo lako mogu potpuno ugasiti motore i priključiti se tankiranju, što će samo povećati konto pobjeda onih najboljih).

Dakle, kada sve ovo uzmemo u obzir, dolazimo do sljedećih rezultata (uz njih pišem i razliku, pozitivnu ili negativnu, u postotcima u odnosu na lanjski score):

PLAYOFF ISTOK

1. MIAMI HEAT 60-22 (-7%)

Lagani pad koji se vjerojatno neće dogoditi kada pola momčadi na Istoku odustane od borbe i kada upadnu u neku ludu seriju pobjeda u zagrijavanju pred playoff.

2. INDIANA PACERS 55-27 (+6%)

Potpuno racionalno očekivanje (možda čak i preskromno) obzirom na novu dubinu rostera i razvoj Georgea i Hibberta. Obrana bi trebala prestati biti svemirska obzirom na hrpu igrača druge postave koji je ne igraju (i dalje top 3, ali ne toliko dobra da samo na osnovu nje stvaraju razliku), West ne može teoretski imati onaku dobru sezonu kao lani, ali napad bi sa Scolom i Grangerom trebao lakoćom završiti u gornjoj polovini što će biti više nego dovoljno da se svi negativni trendovi anuliraju.

3. BROOKLYN NETS 55-27 (+7%)

Ovo je talentom roster za 60+ pobjeda kada bi nekim čudom svi bili zdravi tijekom najvećeg dijela sezone. Nije isključeno da će tako i završiti, ali, obzirom na povijesti Lopeza (pete), Williamsa (gležnjevi), Kirilenka (leđa), Garnetta (istrošenost) i Johnsona (starost), nešto konzervativnija projekcija čini se realnijom.

4. CHICAGO BULLS 54-28 (+11%)

Desetak pobjeda plusa čini se realnim ako očekujemo spremnog Rosea, učinkovitije sporedne opcije (posebice bi život trebao biti lakši Noahu, Gibsonu i Boozeru od kojih se lani tražilo previše u napadu) i vječno granitnu obranu. Problem je što nitko ne zna koliko će Rose biti dobar - odigra li svoju najbolju košarku, a svi ostali izbjegnu regresiju (posebice Noah zbog ozljeda i Boozer zbog starosti), Bullsi mogu opet do 60. S druge strane, nastave li se problemi s ozljedama (zadnja loža prije svega) koji su Rosea mučili puno prije nego su stradali ligamenti, ovih 54 bi se mogli pokazati optimističnom prognozom.

5. NEW YORK KNICKS 48-34 (-7%)

Knicksi i dalje ostaju u sličnom kontekstu, napadački potentna momčad bez ozbiljne obrane. S tim da bi zbog regresije Smitha (što zbog ozljede, što zbog činjenice da se sezona karijere ne igra dva puta jer se tada ne bi zvala sezona karijere) i izostanka Kidda napad mogao izgubiti onu top 5 kvalitetu, a nešto bolja sezona Chandlera i Shumperta uz Martinovu podršku od prvog podbacivanja trebali bi proći nezapaženo zbog prisustva Bargnania. Uostalom, već su počele pozadinske bitke u upravi jer je valjda svima jasno da je ovaj roster dosegao svoj plafon.

6. ATLANTA HAWKS 45-37 (+1%)

Rijetko se dogodi da jedna momčad promijeni pola rostera i ostane na istoj razini, ali Hawksima bi upravo to trebalo poći za rukom. Jezgru su zadržali, a odlaskom Smitha neće ni približno izgubiti u obrani koliko će dolaskom Millsapa dobiti u napadu.

7. DETROIT PISTONS 39-43 (+13%)

Sada dolazimo do onoga zanimljivog - sistem praktički vidi čak 5 momčadi u borbi za zadnja dva mjesta u playoffu i to u rasponu od 5% učinka (Pistonsi, Raptorsi, Cavsi, Wizardsi, Bucksi), što znači da doslovno dva loša tjedna ili jedna lakša ozljeda ključnog igrača mogu biti razlika između doigravanja i lutrije. Osobno, nemam pojma koji bi stav zauzeo jer mi ni jedna od ovih ekipa ne ulijeva povjerenje i sve imaju podjednak broj otežavajućih i olakotnih okolnosti, stoga ću mirne duše prepustiti sistemu da bira. A on bira Detroit prvenstveno na račun poboljšane obrane (top 15) i razvoja mladog dvojca pod košem. Nije čudo da dodatkom Smitha i Jenningsa napad ostaje jednako jalov kao lani, ali u gore spomenutoj konkurenciji (sve navedene momčadi završile se u donjoj trećini po napadačkom učinku osim Raptorsa koji su - 18.) i takav napad bit će više nego dovoljan za ostati konkurentan.

8. TORONTO RAPTORS 38-44 (+4%)

Kao što sam maloprije spomenuo, Toronto će imati nešto bolji napad od konkurencije, ali i to je upitno i ovisno o tome koliko će vremena na parketu provoditi grozomorna kombinacija Gay-DeRozan (ne postoji taj sistem koji s dva takva swingmana može biti učinkovit u modernoj košarci). Uglavnom, sa što više Novaka i napretkom Rossa trebali bi se održati negdje oko sredine (lani su bili 14.) što bi uz napredak obrane trebalo biti dovoljno. A do toga će doći - više nema rupe u vidu Calderona, svuda uokolo su atlete, Valanciunas će napraviti korak naprijed taman koliko treba, plus ne zaboravimo da je Casey, prije lanjskog pada u donju trećinu, iz Raptorsa izvukao prosječnu ligašku obranu u lockout sezoni.

LUTRIJA ISTOK

9. WASHINGTON WIZARDS 37-45 (+10)

Zdravi Wall i godinu iskusniji Beal bi trebali donijeti ovaj popriličan rezultatski napredak, obrana bi trebala ostati u gornjoj trećini usprkos tome što je teško očekivati još jednu onakvu sezonu od Okafora (koji je već ozlijeđen) i Nenea (koji je odigrao sjajno u sredini relativno zdrav), ali napad će teško ozbiljnije iskoračiti s dna što znači da im je playoff daleko od garantiranog. Osim ako Wall ne postane super učinkovit, a Beal granični all-star strijelac. Za to je ipak još previše rano, ali bit će u borbi i imaju šansu, što lani nije bio slučaj.

10. CLEVELAND CAVALIERS 35-47 (+4%)

Još jedna momčad koja napreduje, ali nekako nedovoljno brzo. Omiljena igra ovoga ljeta zasigurno je odrediti minute Bynumu, što otprilike ima smisla kao i igrati lutriju i očekivati dobitak (stavio sam 41 utakmicu s 80% učinka, ne pitajte zašto i kako sam došao do toga). Osim ako Irving ne eksplodira, što nikada nije lako kada nemate barem jednog rasnog suigrača, ovo će i dalje biti kilav napad na granici lošega i prosječnog, a obrana neće dovoljno napredovati da sakrije sve nedostatke rostera. Varejao na više utakmica će pomoći, kao i novi stručni štab, ali daleko je tu išta od sigurnoga osim činjenice da će Irving opet biti all-star. Osobno bi ih gurnuo u top 8 samo zbog maloga, ali, kao što rekoh, taj izbor stvarno ne bi imao čime argumentirati tako da prepuštam sve pametnijima od sebe.

11. MILWAUKEE BUCKS 34-48 (-5%)

Jennings i Ellis su bili naj-neučinkovitiji bekovski dvojac u ligi, ali njihov revolveraški stil bit će mila majka prema bezidejnosti Knighta i Mayoa, što će Buckse od lošeg napada pretvoriti u grozan. Obrana pak ostaje na solidnoj razini zbog Sandersa, s potencijalom da postane top 10 zbog Hensona.

12. CHARLOTTE BOBCATS 29-53 (+9)

Pristojan korak naprijed za franšizu čiji roster konačno poprima nekakav smisleni izgled. Obrana će i dalje biti katastrofa (sistem ih uvjerljivo vidi zadnjima zbog činjenice da će Big Al svoj negativni učinak parkirati u reket na 36+ minuta po utakmici), ali napad bi trebao krenuti prema gore - nema tu idealnih opcija, ali temelji za ozbiljnu unutar-van igru svakako postoje.

13. BOSTON CELTICS 28-54 (-17%)

Kao da rebuilding bez Garnetta (čiji izostanak sam je dovoljan da obrana iz vrha padne na dno prije nego smo uopće uračunali da na ovom rosteru nitko nije sposoban igrati peticu) i Piercea (vrijedi isto za napad, tko će sada riješavati stvari kada sat bude na 20 sekundi, Jordan Crawford?) nije dovoljno težak, Rondo je out (očekivano i razumljivo, u obzir sam uzeo pauzu do Nove Godine iako je moguća i opcija ranijeg ili još više kasnijeg povratka), što znači da će Brad Stevens doslovno imati vatreno krštenje. Najgore od svega, na ovom rosteru ima solidnih igrača, ali problem i jeste u tome što su svi solidni, nitko nije onaj koji će vući. Uhvate li preko 30, Stevens je napravio čudo i položio ispit s peticama.

14. ORLANDO MAGIC 22-60 (+3%)

Napredak! Šalu na stranu, u drugoj godini višegodišnjeg plana - sve ide po planu.

15. PHILADELPHIA 76ERS 17-65 (-20%)

Prognozirati njihov rezultat stvarno je besmisleno obzirom da ni na početku trening kampa nemaju riješeno još pola rostera. Imaju sreću da igraju na Istoku jer bi u protivnom teško uhvatili više od 10 pobjeda. Mislim, svaka čast na ekspresno i profesionalno odrađenom rebuildingu, ali ovakvim momčadima bi stvarno trebalo zabraniti da sudjeluju u lutriji i jednostavno im dodijeliti četvrti pick.

PLAYOFF ZAPAD

1. SAN ANTONIO SPURS 58-24 (0%)

Poznavajući Popa, bit će kroz sezonu dovoljno prilike za odmor, tako da ovaj rezultat može biti i niži, samo kako drugačije nego kao moćnu opisati momčad koju sistem projicira kao top 5 i u napadu i u obrani? Opet govorimo o šampionskom materijalu, s napadom boljim nego godinu ranije i jednako kvalitetnom obranom koja je shvatila da je najbolji način za braniti eksplozivne pick & roll napade zonsko zatvaranje reketa. I da, taj napad će biti učinkovitiji iako očekujemo regresiju od Parkera (malu, ali ipak regresiju) i iako nigdje u blizini nema solidnog back-up playa. Hoćemo li ih se ikada riješiti?

2. LOS ANGELES CLIPPERS 57-25 (+2%)

Dobra vijest - sistem ih projicira kao najbolji napad lige, bolji čak i od Thundera i Heata. Loša - obrana će biti gora nego godinu ranije pod Del Negrom (nema dovoljno visokih, bokovi su i dalje propusni). Tu na scenu stupa Doc i njegov stručni štab. Sretno s tim.

3. OKLAHOMA CITY THUNDER 56-26 (-5%)

Čak i ovaj "poboljšani" sistem ne vidi OKC preko 60, što samo još jednom naglašava da IOR ne pogađa stvarnu vrijednost ovih najboljih igrača (drugim riječima, James i Durant su još bolji i još udaljeniji od ostatka lige nego što im sistem daje kredit). Durant radi takvu razliku na parketu da čak ni izostanak Westbrooka (računao sam do Božića) ne skida više od dva poraza. Uglavnom, problemi s dubinom, prije svega zbog izostanka Martina koji je lani bio fenomenalan u regularnoj sezoni, utjecat će na napad, ali obrana bi trebala napredovati kako Durant napreduje kao all-round sila. Jasno, tu se sada postavlja pitanje koja je granica pucanja za čovjeka koji će izgleda morati istovremeno razigravati, zabijati i braniti, ali to ostavimo za neku drugu priliku.

4. HOUSTON ROCKETS 54-28 (+11%)

Poprilično dobar skok za momčad koja nema riješenu rotaciju dalje od petorke, ali tako vam je to kada imate igrača koji sam može nositi prosječan napad i igrača koji sam može nositi prosječnu obranu. Posložite oko njih čunjeve i imate priliku zaigrati playoff košarku, a kamoli ako imate taman talenta da budete top 10 i u napadu i u obrani (a upravo će skok u ovom potonjem lansirati Rocketse među izazivače).

5. MEMPHIS GRIZZLIES 53-29 (-4%)

Nakrcani su pod košem što garantira još jednu vrhunsku obrambenu sezonu (sistem ih bez konkurencije stavlja na prvo mjesto naj obrana sa za cijeli poen boljim učinkom od drugoplasiranog), a novi trener će valjda konačno složiti rotacije u napadu dovoljno bistro da iz ovog rostera izvuče barem prosječan učinak. Još jednom vrebaju iz sjene.

6. GOLDEN STATE WARRIORS 45-37 (0%)

Doveli su Iggya i Bogut bi trebao odigrati više utakmica, ali nema napretka? Ima, obrambeno će se naći pred vratima gornje trećine, ali sistem očekuje napadački regres. Što je kod isključivo šuterskih momčadi moguće, osim ako Curry i Thompson stvarno nisu najbolji šuterski dvojac svih vremena. Uglavnom, najvažnije je da su poboljšanom obranom i potezima koje su vukli ovoga ljeta izgradili dovoljno čvrstu zaštitnu mrežu zbog koje playoff ni u kojem slučaju ne bi trebao doći u pitanje, pa čak ni ako napad podbaci.

7. DALLAS MAVERICKS 42-40 (+1%)

Više Dirka, bolji bekovi (Ellis je uvijek upitnik, ali ne može biti manje učinkovit od Mayoa, dok je Calderon ogroman plus u napadu za njihov sistem) i eto napada opet u top 10. Obrana je uvijek upitna, ali nema razloga da potone na dno - Carlisleova zona je i lani dala podnošljive rezultate, može i ove sezone s kombinacijom Dalembert-James-Wright. Uglavnom, s Mavsima počinje i borba mediokriteta na Zapadu za posljednja dva playoff mjesta. Ne toliko gusta kao na Istoku jer uključuje "samo" četiri momčadi (uz Dallas tu su još Portland, Denver i Minnesota), ali svakako zanimljivija - mislim da nije nikakvo otkrivanje tople vode reći da bi svaka od ovih momčadi na Istoku bila siguran playoff sudionik.

8. DENVER NUGGETS 41-41 (-20%)

Teško je reći koliko zamjena Karla novim trenerom može utjecati na učinak u napadu obzirom da velik dio talenta ostaje, ali sa popriličnom sigurnošću možemo reći kako će lani izuzetna obrana Denvera nestati. Faried i McGee će možda napredovati, ali obzirom na lanjske očajne igre kada god su bili zajedno na parketu teško da će donijeti sigurnost u zadnju liniju, dok će gubitak Iguodale ostaviti rupu na boku. Zadrži li Shaw presing i tako nastavi koristiti domaćinski parket, obrana Nuggetsa neće potonuti na dno, ali teško da će biti prosječna. Napad će također nazadovati, posebice bez Gallinaria (do siječnja), ali sistem vjeruje kako će dvije petorke i dalje biti najveći plus Denvera. Prednost pred Blazersima su dobili zbog nešto lakšeg rasporeda i za mrvicu boljeg učinka u oba smjera iako im je score identičan. Osobno pak vjerujem da onakav uragan kakav je prošao kroz urede Nuggetsa ovoga ljeta mora ostaviti traga i na momčadi - ne krenu li dobro u sezonu i ne uspije li Shaw od McGeea napraviti barem 10% onoga što je napravio od Hibberta, kemija bi se mogla toliko uzburkati da rezultatski pad učini još drastičnijim od ovih već brutalnih 20% minusa.

LUTRIJA ZAPAD

9. PORTLAND TRAIL BLAZERS 41-41 (+10%)

Kao što score kaže, bitku između Denvera i Portlanda doslovno bi moglo odlučiti bacanje novčića (razlog zbog kojega ću njihove međusobne divizijske dvoboje pratiti s posebnom pažnjom). Blazersi su napravili dobar posao tijekom ljeta, pojačali su se pod košem i složili klupu, ali to im još uvijek nije dovoljno da bi obrana isplivala iz donje trećine. Mislim, popravit će se i obrana, pa čak i već solidan napad, ali jednostavno takav je život na Zapadu - s jednim od najtežih rasporeda u ligi teško je ostvariti sve svoje potencijale. Iako navijam za njihov ulazak u playoff jer smatram da imaju stvarno dobru jezgru (što i nije nemoguće ako napad podignu s top 10 na top 5 razinu), bit će zanimljivo vidjeti što će se iduće ljeto dogoditi s Aldridgeom nakon još jednog eventualnog neuspjeha.

10. MINNESOTA TIMBERWOLVES 40-42 (+11%)

Zdravi Kevin Love donosi ozbiljan napredak, ali slaganjem momčadi oko njega i Martina obrana teško da može ponoviti lanjsku razinu. Sistem čak ne vjeruje da će napad biti nešto posebno usprkos odličnoj realizatorskoj jezgri Love-Peković-Martin - šuterske rupe na jedinici i drugom boku (Budingera sam po defaultu stavio out do siječnja, iako je pitanje u kakvom će uopće stanju biti nakon dvije duge, prisilne pauze), kao i tanka klupa, veliki su minusi na ovako konkurentnom Zapadu. Šansu imaju, ali trebat će im i puno sreće, posebice po pitanju zdravlja, što nikako nije dobra vijest obzirom na sklonost Lovea, Pekovića i Martina dužim pauzama (svi su projicirani između 60 i 70 utakmica, a Martin je gotovo osuđen na jednu pauzu nakon što je lani odigrao netipičnih 77 utakmica zbog smanjene role u Oklahomi - s povećanjem minutaže, trebale bi se povećati i šanse da se ozljedi).

11. NEW ORLEANS PELICANS 32-50 (+6%)

Iako im sistem prognozira napredak, ovaj score zvuči brutalno loše za momčad koja je preko ljeta uložila toliko novca u pojačanja. Ali, stvar je jasna - Pelicansi i dalje nemaju čovjeka koji može zatvoriti sredinu obrane dok čekaju da Davis stasa u nositelja igre, a gomilanje neučinkovitih napadača koji isključivo gomilaju brojke kroz volumen, a ne učinak, nikada nije dobar put ni prema uspješnom napadu (dapače, trebali bi čak biti slabiji nego lani bez pick igre Vasqueza i Lopeza). Nešto bolju obranu gradit će oko Holidaya i iskusnijeg Davisa, ali s uvjerljivo najtežim rasporedom u ligi neće im biti lako ni prismrditi borbi za playoff. Obzirom na uloženo, to bi vrlo lako moglo značiti da će trener platiti glavom, iako je on najmanje kriv za ovakav smjer franšize.

12. SACRAMENTO KINGS 32-50 (+5%)

Da li je ovo sezona u kojoj će Kingsi konačno dohvatiti 30 pobjeda? Novi trener nije čudotvorac i teško je vjerovati da s ovakvim rosterom može značajnije popraviti rupe u obrani, ali mali progres na toj strani parketa uz prosječan napad bit će dovoljan za ostvarenje pomaka, makar i minimalnog.

13. UTAH JAZZ 31-51 (-15%)

Ovo se čini kao optimističan score, ali Jazz će usprkos svim slabostima u napadu završiti s prosječnom obranom nakon dugo vremena, što će im omogučiti činjenica da minute rupa poput Jeffersona i Millsapa dobivaju Favors i Kanter. Raspored je užasno težak, ali ništa lakše neće biti ni svim onim momčadima koje slete u Salt Lake, jedinu dvoranu u ligi uz onu Denvera koja stvarno donosi opipljivu prednost zbog nadmorske visine.

14. LOS ANGELES LAKERS 30-52 (-18%)

Odlazak Dwighta će ionako kilavu obranu baciti na koljena, a kad dodamo da ni Kobea neće biti do siječnja, jasan je pesimizam. Štoviše, ovaj rezultat se čini čak i pozitivnim u takvom kontekstu, ali sistem očekuje bolje sezone od Nasha i Gasola (prvenstveno zbog boljeg zdravlja, a zatim i zbog činjenice da onakvi padovi jednostavno nisu normalni za igrače takve klase, osim ako im nije istekao rok - u tom slučaju progresije neće biti i možete slobodno ovaj score smanjiti za još deset pobjeda), samim time i još jednu podnošljivu napadačku sezonu D'Antonieva stila igre.

15. PHOENIX SUNS 22-60 (-4%)

Završit će u donje tri momčadi i obrambeno i napadački, što je znak da su na dobrom putu (za rebuilding). Neminovni odlazak Gortata mogao bi obranu učiniti još lošijom, a Hornacekova filozofija i igra s dva brza combo beka mogli bi poboljšati napad, ali ništa od toga neće promijeniti stvarnost - ovo je loša, loša momčad.

9Jul/1317

THE (NOT) AMAZING SUMMERCAST

Posted by Gee_Spot



Mega-turbo-uber rekordni pod od preko 2 sata za sve one kojima su sparine pojele čeoni režanj. Čudesno putovanje kroz bespuća NBA tržnice, njene sadašnjosti i budućnosti. Ako ste voljni odvojiti dovoljno prostora i vremena (oko 16 dana) poslušajte što to Sickre i Gee trabunjaju dok psi laju, karavane prolaze, a žene spavaju.

21Jun/1333

DAY 45 – TIRED WARRIORS

Posted by Gee_Spot

Prva četvrtina bilo je toliko nervozna i traljavo odigrana (lopte se gube na sve strane) da je na trenutke podsjećala na otvaranja utakmica u seriji između Memphisa i Oklahome. Kandidata za najmanje inspiriranog sudionika bilo je poprilično, ali nitko nije nadmašio užasan ulazak u utakmicu Chalmersa koji sinoć očito nije odlučio biti SuperMario već prije Forrest Gump. Parker bez pete brzine, LBJ bez duljine na skok šutu – jedino vrijedno spomena su zarazna all-round energija Kawhia Leonarda i zadnjih par minuta Heata u kojima bez Wadea (ali i bez Timmya i Tonya na drugoj strani) odmah rade seriju 8-0.

Ovo su detalji kojima vrijedi posvetiti par sekundi – Kawhi igra puno agresivnije napadački nego na startu playoffa, a to da netko diže razinu igre ovisno o težini situacije dovoljno govori o kakvom se igraču radi. Ovdje već ulazimo u područja u kojima ni etiketa Iggy light nije nemoguća (light jer ipak nije kreativac na razini titule druge banane). A detalj s Wadeom i klupom Spursa jasno govori gdje bi se mogla prelomiti utakmica – raspodjela minuta je ključna u situaciji kada su obje momčadi na izmaku snaga (Spursi možda imaju veće rezerve zbog čuvanja svih ovih godina o kojemu smo pričali, ali ovakva iscrpljujuća serija mora ostaviti traga i na njima, pogotovo na udarnoj trojki koja je ili vremešna ili ozljeđena).

Druga četvrtina donosi nešto bolji ritam, ali i jedna i druga momčad i dalje imaju problema s kontrolom lopte. Doduše, iako se ne igra lijepo, neosporna je želja na obje strane – strast koju pokazuju svi prisutni dostojna je Finala, ta borbenost u NBA nikad nije bila upitna i zato je ovo bez premca i dalje najbolja liga na planeti (bez brige, Stern već odavno ima moj broj tekućeg). Heat pokušava šutom iz vana razvući obranu Spursa i tako doći do lakših situacija u sporijoj igri na postavljene obrane (to je jedini stil igre na koji San Antonio nema odgovor – ubaci li Miami 10 ili više trica i razvuče obranu, teško se mogu izvući), a Spursi pokušavaju doći do laganih poena kroz tranziciju i maksimalno podići ritam, svesti organizirane napade na minimum. Kome uspije nametnuti svoj stil, ostvarit će značajnu prednost.

Oprezno i u rukavicama se igra i na početku treće, nitko ne želi uputiti prvi izazov, iako i dalje ima zanimljivih događanja. Spursi tako maksimalno koriste matchup Leonarda protiv Millera ili Allena, Wade je u dobrom izdanju s dovoljno skok-šuta s poludistance da natjera obranu da ga respektira, Manu iz rukava izvlači ulaze i drži napad podmazanim, a James nastavlja pucati trice i zabijati ih u dovoljno dobrom postotku da tjera obranu Spursa na razmišljanje.

Međutim, utakmica nikako da uđe u očajničku sferu, znoja ima, ali nedostaje krvi, što definitivno odgovara Heatu kojemu samo treba jedna kratka eksplozija Jamesa u zadnjoj četvrtini (odbaci znojnik!!!) da napravi prvu ozbiljniju razliku na utakmicu, razliku koja bi ispuhanim Spursima mogla biti nedostižna. A možda im James neće ni trebati – dvije trice na kraju četvrtine daju im momentum, a ulazak u zadnjih 12 minuta s novom tricom Battiera (5-5 u ovom trenutku, podsjetio na lanjsko Finale u kojem je ovako igrao svaku utakmicu) možda označuje i početak pada Spursa?

Ma kakvi, nitko očito nije u stanju spojiti niz sekvenci u obrani i napadu koji bi rezultirali prednošću od više od par posjeda lopte, očito smo ono najbolje od oba protivnika u ovoj Finalnoj seriji vidjeli u G6. Heat je tako stalno u maloj prednosti i to na račun nečega tako banalnog kao što je skok-šut kojega James, pa i Wade, zabijaju u dovoljnim količinama da razbiju obranu Spursa. Ali, ovi su žilavi, uvijek pronalaze načina da ostanu u blizini, Timmy i Manu igraju na kartu srca prvaka i bacaju se glavom kroz zid, a Leonard zabija sjajnu tricu na dvije minute do kraja koja smanjuje prednost Heata na samo 2 koša i usput ga promovira u najboljeg igrača Spursa, ako ne u seriji (a mislim da jeste, jer je apsolutno najkonstantniji), onda definitivno u ovoj utakmici.

I tako se odluka o tome tko će dignuti pehar donosi doslovno u zadnjoj minuti, ali nevjerojatan je osjećaj koliko se nakon onakve drame iz utakmice prije čak i nešto tako bitno kao što je naslov prvaka NBA čini manje dojmljivim. Mislim, gusta završnica sama po sebi donosi napetost, ali javlja se neki osjećaj kako je u biti nepošteno da ovakva utakmica dvaju izmorenih boksača koji su izgledali kao da su prije meča otrčali maraton i triatlon bude presudna. Ali, je, jebiga, zato je i jednako važna svaka odigrana sekunda iz šest ranijih utakmica.

Reda radi, spomenimo kako je Timmy promašio izglednu post-up situaciju koja bi utakmicu dovela u egal, a James je zabio još jedan skok-šut u večeri u kojoj se konačno mogao malo i odmoriti od rudarenja u reketu (7-12 šut s poludistance i trice u trećoj i četvrtoj četvrtini). Simbolike radi, Manu je na kraju bacio još jednu loptu u bunar da time obilježi svoj ovogodišnji playoff nastup. I ovu čudnu utakmicu koja je usprkos stalnom egalu od početka mirisala na pobjedu Heata koji je, svaki puta kada bi San Antonio nekim junačkim potezom, uglavnom ulazom, zaprijetio, stavio skok-šut bez puno muke. Stvarno, ne sjećam se čudnijeg osjećaja (doduše, sinoć sam pretjerao s tamnim pivom, možda je i to razlog), da jedna ovako neizvjesna utakmica u ovako povijesnom trenutku djeluje kao nešto sasvim obično nakon onog rusvaja od prije dva dana.

Ne pada mi na pamet vrijeđati Spurse time što bi ih proglasio moralnim pobjednicima (a ni zdrav razum patetičnom tvrdnjom da je najveći pobjednik ovog Finala - košarka), ali činjenica je kako je fantastično sve ovo što su postigli s dva ovakva uber-veterana u glavnim ulogama i s udarnim pokretačem momčadi na jednoj nozi. Da je Parker bio pravi, tko zna, rasplet bi možda bio drugačiji. Reći to sa sigurnošću je nemoguće, ne zaboravimo da je Heat u prve tri tekme napravio strašan posao u branjenju pick & rolla s Parkerom. Da ne spominjemo koliko je ona završnica u G6 sama po sebi bila nevjerojatna – da se igra još 100 puta s istim ulozima, Heat bi se možda provukao u njih 10, a i to mi se čini kao prevelik postotak. Reći da je sreća bila na njihovoj strani nije pretjerivanje, ali, s druge strane, znamo koga ona prati.

Međutim, sve to ne umanjuje njihov drugi naslov. Najveća momčad svih vremena? Molim vas, ako ste ikada tijekom sezone popili sličnu priču i ako ćete se i dalje držati tog narativa kako bi im umanjili vrijednost ovog naslova, onda ne zaslužujete drugo nego da vam na sprovod dođu Skip Bayless i Sam A. Smith, montiraju onaj svoj stol i počnu “debatu” o tome kako ste proveli život. Sve te priče su nebitna buka koja samo smeta u percepciji onog bitnog, a to je da je Heat bio najbolja momčad sezone 2012./2013. Ništa više ni manje.

Finalni dojam o Finalnoj seriji donijet ćemo za dan-dva, nadam se u podcastu, kada se dojmovi slegnu, a onda kreće bacanje na tržnicu i draft. Sada bi još samo istaknuo da su obje momčadi dale maksimum, a da je strategija Spursa kroz prvih 5 utakmica bila veličanstvena. U zadnje dvije više nije bilo revolucionarnih taktičkih poteza, ali to je i razumljivo, kroz sve one minute prije ove dvije momčadi su se tako dobro upoznale da više ni Pop nije imao asa u rukavu. A nije ni Miami zakazao kao protivnik - prilagodbe, posebice u obrani, su bile pravovremene (dobro, osim toga što im je trebalo 5 utakmica da zalijepe Greenu flaster), međutim što ti to vrijedi kada su Spursi iskazali IQ izvan svih standarda. Središ im pick igru, ubiju te iso-košarkom. Zatvoriš im reket, zaspu te tricama. Zaigraš 1 na 1 na perimetru s hrpom preuzimanja i minimumom pomaganja u reketu, raznesu te u sredini. Svaka čast. I svaka čast Miamiu što je kroz sve ove mine našao načina da na kraju ispliva kao pobjednik.

Spursi pak mogu žaliti za prilikom, ali ne i za načinom na koji su otišli u povijest. A jesu, možda i dogodine dohvate 50 pobjeda, ali za nešto više trebati će im ozbiljna infuzija talenta, status quo više definitivno nije rješenje - godinama su se vrtili oko vrha, čekali ovakvu priliku i onda im je doslovno za dlaku izmakla, mislim da nije pretjerano zaključiti kako im se slična više neće pružiti. Miami pak treba ozbiljno razmisliti mogu li si priuštiti još jednu traumatičnu post-sezonu protiv divova Pacersa i povratnika Bullsa - LeBronu treba pomoć, uz to što je najbolji asistent i strijelac i stoper ne mora još biti i najvažniji skakač i bloker. Bosh je odradio solidan posao protiv Spursa, ali tek nakon što su se i sami spustili u nisku formaciju. Dakle, požele li prvaci ponoviti još jednom istu sezonu, moraju biti svjesni da će i dalje biti ranjivi bez poštene petice i da ovaj eksperiment na nogama drži samo činjenica da je LeBron fizičko čudo prirode. Obzirom na salary cap, teško da mogu očekivati jackpot ovoga ljeta, ali zadržati Birdmana i možda dovesti nekoga tipa Dalembert ili Pachulia trebalo bi biti prioritet (amnestija će po svemu sudeći biti potrošena na Anthonyu - Miller je još uvijek koristan, a Haslem je zaštitni znak kluba, u njih se ne dira bez obzira na paprenu cijenu).

A što se LeBrona tiče, više stvarno ne znam što bih rekao. Ako i dalje u njemu tražite nešto što nije, umjesto da cijeniti ono što je, onda je problem u vama i vašoj životnoj filozofiji. Nije on sinoć odigrao ništa posebno (za njegove standarde), zabio je nešto skok-šuteva višim postotkom i to je to, ali je pri tome prezentirao ono što prezentira već godinama iz večeri u večer – apsolutnu podređenost kolektivu i višem cilju. Apsolutnu nesebičnost. A to što mu tako nešto kolektivna svijest uzima za zlo (još od onog dodavanja Donyellu Marshallu), dovoljno govori na kojem smo status kao društvo, a posebice na kojem je statusu današnje praćenje košarke - čovjek igra košarku kako bi je trebalo igrati, 5 na 5, a navodni fanovi i znalci mu zamjeraju što nije gladijator koji će sve riješiti 1 na 5 tako da će protivnicima kidati glave i nabiti ih na kolac (Jordane, Jordane, što si napravio od ljudi). Možeš nas maknuti iz Rima, ali Rim iz nas neće otići nikada. Kaj god - na kraju balade, majstor je zasluženi MVP Finala.

19Jun/1352

DAY 44 – LIVE ANOTHER DAY

Posted by Gee_Spot

Otvaranje utakmice donijelo je sve što smo očekivali od ove dvije momčadi, ako ne najboljih 12 minuta košarke do sada, onda svakako najzabavnijih jer obje obrane kao da nisu postojale. A jesu, samo su napadi bili nenormalno vrući. Heat tako donosi Jamesa u ulozi primarnog playmakera, a njegova razigranost i precizni pasovi pariraju sjajnom kretanju lopte Spursa koje rezultira hrpom laganih koševa u reketu, posebice za Duncana koji utakmicu počinje izuzetnom igrom pod oba obruča, očito u namjeri da Bosha konačno ostavi u prašini, ali i iskoristi povećanu koncentraciju igrača Heata na perimetru (plan je jasan, zaustaviti tricu). San Antonio tako opet gađa van pameti iz igre, ali Miami to prati uspješnijim šutem za tri.

Ako bi još nešto trebalo istaknuti to je da Heat dobro izgleda u 1 na 1 obrani, Wade, James i treći bočni (Miller je startao, ali vrlo brzo ga je zamijenio Allen) često se rotiraju na Ginobiliu, Greenu i Parkeru, a sve kako bi im otežali hvatanje ritma i kako bi im stajali bliže i prisilili ih da trice zamjene ulazima ili pasovima. Međutim, obzirom na ritam kojim se igra, opet negdje na oko 95 do 100 posjeda po utakmici, izgleda kako će opet puno važniji biti tranzicijski dio igre.

Prvi taktički detalj nam stiže u vidu Spolestrine odluke da izbaci iz rotacije Colea (konačno, to su minute koje mogu ići Allenu ili Battieru) i Haslema (Birdman se vraća u ulogu trećeg visokog, logično jer ne pliva toliko u obrani pick igre kao Haslem kojega je Parker utakmicu ranije uništio, a kako će uglavnom ići na Splittera, to se neće toliko osjetiti njegova slabija post-up obrana).

Timmy nastavlja nositi Spurse i u drugoj (9-10 realizacija u prvih 19 minuta utakmice), što bi Spoelstra vjerojatno i potpisao do kraja utakmice (više lopti na Duncana znači manje lopti za šutere) da dobar dio ovog učinka nije došao iz napadačkog skoka – Heat radi loš posao u kontroli skoka, od Bosha u box-outu do ostalih u čišćenju iza njegovih leđa dok je Bosh zauzet centrom Spursa.

Međutim, nije Duncan jedini problem za Miami. Iako drže laganu prednost većim dijelom druge četvrtine, zahvaljujući dobrim dijelom dobroj partiji Chalmersa koji je sinoć odlučio biti u Super Mario izdanju, 4 minute prije kraja upadaju u crnu rupu kojih smo se nagledali u ovom Finalu. Spursi to koriste da serijom 11-0 iz minusa dođu do plusa pred odlazak na odmor, ali fascinantno je osvrnuti se na razloge zbog kojih Miami u 4 minute nije zabio koša, što si protiv ovako efikasnog protivnika jednostavno ne mogu dozvoliti (a Spursi su bili efikasni iako im je Heat oduzeo širinu i tricu, što jasno govori kako se brzo prilagođavaju, osim Timmya u reketu su se gostili i svi ostali, plus su lakoćom dolazili na liniju - sve ovo govori kakav je rizik zaigrati bilo kakvo ekstremnu obranu protiv njih i koliko je uopće teško igrati obranu protiv momčadi koja ima ovoliko opcija).

Nego, razlozi za rupu Heata. Nema ih, osim ako ne želite vjerovati da Diaw sa sobom na parket donosi neku posebnu magičnu amajliju zbog koje se Jamesu lopte odbijaju od noge, a Bosh ne može zabiti zicer. Po meni je tu stvar jasna – Spursi su jednostavno pronašli idealan ritam, ritam koji su u stanju držati jednako nadahnuto skoro svih 48 minuta bez obzira kakvom akcijom ga završili, dok će Miami neminovno upasti u trenutke bez inspiracije (tu dolazimo do onog balansa kojega je Pop pronašao kada je ritmom i svježim nogama Heatu oduzeo prednost u talentu). Koji ne znače da im je manje stalo, nego da San Antonio u ovom trenutku igra košarku na nešto višoj razini. I upravo zbog toga mi se i čini da, čak i ako Spursi izgube G6, postaju favoriti u G7 – kada si u ovakvom ritmu, teško je izgubiti dvije utakmice za redom. Nije neki razlog, ali kod ovako izjednačenih protivnika teško je naći neki bolji.

Stoga je ključ za Heat jasan – utakmicu opet treba spustiti u rovove i maksimalno je usporiti. To znači silovati ulaze u reket, a u obrani konačno pomoći Boshu protiv Duncana i pri tome trčati kao lud uokolo ne bi li prisilio Spurse na izgubljene lopte (ok, ovo je već nemoguće, logično je da će se otvoriti prostor na perimetru ako se obrana spusti niže u reket). Ukratko, zaigrati agresivnu obranu u stilu Heata, što se do sada pokazalo riskantnim potezom zbog gubitka energije koji bi kasnije itekako nedostajao u zadnjoj četvrtini. Međutim, ne poduzmu li nešto ubrzo, zadnju četvrtinu neće ni dočekati – Spursi nastavljaju skakati, trčati i napadati, jednostavno pucaju od energije, dok Heat za to vrijeme najbolje opisuje još jedan niz očajnih minuta Jamesa koji opet promašuje zicere i nepotrebno gubi lopte.

Koliko god se Heat trudio ovu treću četvrtinu pretvoriti u jedan od najružnijih perioda košarke kojega smo do sada gledali, Spursi su opet našli načina otići čak na +12, ostavivši Miami na samo 14 koševa u 12 minuta ako spojimo prvih 8 minuta treće s zadnje 4 druge četvrtine. I opet treba naglasiti, bez ikakve specijalne taktike – Spursi su se jednostavno još više zatvorili u svoju zonu 5 igrača oko reketa kada su vidjeli da Heat odustaje od šuta i kreće na forsiranje ulaza, a Miami ovo nije znao kazniti poštenim kretanjem lopte i hrabrim šutom iz vana. Uglavnom, kao i najveći dio serije, Spursi su uvijek korak naprijed u čitanju igre i prilagodbi u hodu.

Wade, koji nije ni počeo drugo poluvrijeme zbog novog tretmana na koljenu, pokušava uzeti stvar u ruke i pokrenuti momčad, ali nekako sumnjam da je njegov skok-šut odgovor za probleme Miamia. Spursi tako održavaju prednost do kraja četvrtine, s tim da treba priznati kako su ovih +10 mogli biti puno veći da im neke lopte koje im inače upadaju u zadnje dvije utakmice nisu doslovno iscurile (a od tuda i ona - tko živi sa skok šutom od njega i umire, što je ironično jer su sinoć Spursi bili ti koji su više napadali, a manje šutirali). Obrana Heata im je ostavljala gomilu prostora, opet ponajviše u tranziciji gdje su igrači Spursa sprintali, a ovi Miamia, iako se radilo o najvažnijoj utakmici sezone, uglavnom su kaskali.

I onda se u četvrtoj događa detalj koji bi mogao okrenuti momentum. James, bez Bosha i Wadea pored sebe, odjednom opet izgleda živ (i ne, ništa ne pokušavam implicirati), baca dvije povratne za trice Chalmersa i Millera, zabija čak i jedan ulaz (sorry, ne mogu odoljeti), a trenutak o kojem pričam je upravo ova trica Millera koju majstor zabija s jednom tenisicom na nogama. Tako nastaju legende, a Heat je u manje od dvije minute već na -4.

I tada James radi još jedan sjajan potez. Čekaj, vjerojatno je pomislio, ako dođe do preokreta u ovoj četvrtini, zar će on ostati zapamćen po Millerovoj izgubljenoj tenisici? A ne, skidam znojnik s glave i započinjem novu zrelu fazu karijere u kojoj se neću sramiti svojih problema s rastom kose. LeBron ubacuje u očajničku brzinu, leti na sve strane, igra kao Danny Green (ono, stigne napraviti sve sam u oba smjera nekoliko napada za redom), a Miami je u egalu. Uglavnom, bez obzira kako ova serija završi i bez obzira na sve, dogovorimo se jednom za uvijek – LeBron je fantastičan košarkaš, a razlog zbog kojega možda neće dignuti trofej prvaka iznad glave zove se San Antonio, ništa više, ništa manje. Izvucite glave iz guzica i uživajte u životu. Ili nastavite živjeti u trolovskoj pećini i tražiti razloge da ponizite one uspješnije od sebe. Sve je stvar izbora, a, kao i uvijek u životu, pojedinac je odgovoran za svoje odluke.

Uglavnom, Spursi nemoćno gledaju jer za ovakvog Jamesa nema rješenja, a Miami sada samo treba održati ovaj momentum. Wade se ne vraća na parket, Spoelstra si ne može dopustiti da se obrana Spursa opet stisne u zonu oko reketa, jedina promjena u odnosu na petorku koja je napravila preokret je Bosh umjesto Birdmana. To je ok, Bosh je bolji čuvar reketa, a Timmy je na parketu i Birdman se više ne može sakriti na Splitteru (koji u ovom periodu s par ubačaja ionako drži Spurse iznad vode). Samo, jebiga, uskoro Miller ostaje bez zraka, a Spolestra nema muda napraviti ono što je u ovom trenutku logično, zamijeniti jednog tricaša drugim. Battier tako ostaje na klupi, a u igru ulazi Dwyane, što znači da već u sljedećem napadu gledamo Spurse u ekstremnom box & 1 izdanju.

Ovo ostavlja dovoljno prostora San Antoniu da kroz par junačkih 1 na 5 poteza Parkera opet dođe do minimalnog vodstva, a za to vrijeme James iz svojih 1 na 5 pokušaja izvlači samo dvije izgubljene, što znači da Spursi dolaze do +5 na 28 sekundi do kraja. Ovdje već sve postaje čista lutrija, stoga povucimo onaj bitan zaključak prije nego se počnemo baviti krajnjim rezultatom i zanemarimo sve ono prije – Spursi su zakon, Timmy je odigrao hall of fame partiju, James je napravio čudo u zadnjih 12 minuta, Parker ima veća muda od pluća i da, konačno smo opet gledali završnicu dostojnu Finalne serije.

A što se dogodilo u lutriji? Pa, to da je James pogodio tricu nakon što je pola sekunde ranije bacio ciglu koja mu je nekako opet završila u rukama, Leonard pogađa 1 slobodno što utakmicu ostavlja na +3, a onda nakon još jedne Jamesove cigle lopta nekako dolazi do Raya u kutu. To je za njega slobodno bacanje i eto nam produžetaka.

U kojima po prvi put u seriji vidim Spurse bez zraka – Timmy, Tony i Manu su izgleda gotovi za večer (doduše, Manu je bio gotov puno prije, sinoć su izostali njegovi kreativni doprinosi, što je dodatno naglasilo slabiju formu Parkera), a Leonard ne može sam zabiti dovoljno. Sedmu utakmicu ipak donosi niz sjajnih obrambenih reakcija Heata, od kojih su dvije Bosheve blokade bile stvarno specijalne.

Dakle, zaboravite na bilo kakvo vraćanje, gatanje, pa i ozbiljni pokušaj predviđanja raspleta. Ugasite medije, ne slušajte idiote koji moraju zaraditi plaću i sebe i svoja mišljenja shvaćaju previše, previše ozbiljno. Dva dana uživajte u bližnjima, suncu i, ako je moguće, moru (ja znam da hoću). Višak slobodnog vremena radije trošite na ponovno gledanje utakmice nego na trolanje. Jer, dobili smo sve što nam treba – sedmu utakmicu koja će opet biti 50-50, ako budemo imali sreće još jednom do zadnjih sekunda. I love this game! Serem. Ja jebeno obožavam ovu igru!

17Jun/1315

DAY 43 – GUNNIN’ FOR THAT TROPHY

Posted by Gee_Spot

Čak se ni Pop više nema pretjeranu namjeru poigravati, peta utakmica je vrijeme za posao, a to znači maksimalno rezanje rotacija igrača i jahanje jednog koncepta do kraja, bez obzira koliko riskantan bio. Power nacrt s dva visoka očito ne pali, Splitter je jednostavno izgubljen u ovoj seriji - u obrani je previše spor da služi kao branič izvan reketa (a nedostatak takvog igrača već godinama ističemo kao najveći problem Spursa), a u napadu nije dovoljno velika post-up prijetnja da anulira taj minus (obzirom na 23 poena u 4 utakmice teško ga je uopće smatrati ikakvom prijetnjom).

Znači, vrijeme je za, barem na papiru, najbolju postavu, onu s Ginobiliem kao starterom. S tim da je dojam nakon uvodnih 5-6 minuta da nije Manu u igri samo kako bi se ritam dodatno ubrzao i kako bi se Heat pokušalo dobiti njihovim oružjem, niskom postavom, već i kako bi odradio glavninu posla u organizaciji igre jer Parker se očito čuva od pretjeranog raubanja i služi isključivo kao mamac. Spursi djeluju skroz solidno i u Manuovim rukama, ali bude li zbog Parkerove zadnje lože potrebno na ovaj način rasporediti poslove, to nikako nije dobro - Manu ipak nije dribler kao Tony, pogotovo ne kada je u pitanju ovoliko povećan volumen akcija, što bi moglo podići učinkovitost presinga Heata.

Plus, ako će Manu preuzeti ulogu primarnog kontrolora lopte, tko će odraditi njegov posao sekundarnog? Spursi nemaju back-up playa koji može biti dio ozbiljne rotacije te je upravo Ginobilieva kvaliteta do sada skrivala tu pogrešku u Popovom sistemu - malo je neozbiljno od 15 mjesta na rosteru četiri potrošiti na igrače koji su kvazi-playevi (Joseph je NBDL talent, Mills je strijelac, De Colo je all-round/no-ground igrač, a Neal combo bez perifernog vida - taj vidi samo putanju prema obruču).

Uglavnom, Manu sjajno otvara utakmicu sa 7 poena uglavnom iz 1 na 5 situacija, što je učinkovitost koju je nemoguće zadržati tijekom svih 48 minuta, a obzirom da se Parker čuva čak i od naglih cutova, Pop pokušava napad učiniti kompleksnijim tako što i Greenu daje zeleno svjetlo za ulaze u sredinu s loptom. Ali, to je već znak čiste improvizacije, Green je 3&D igrač, transformira li se u ove zadnje tri utakmice i u kreatora, onda mu ne gine MVP trofej.

Što se Miamia na startu tiče, njima je svejedno tko vodi pick & roll jer Bosh je do sada već pokazao da je u stanju stići pokriti sve, pa ako je mogao pokriti Parkera, moći će i Manua. Heat obrambeno samo mora zadržati balans i ne otići previše u jednu fazu igre čemu su povremeno skloni, jer tako otvaraju prostor tricašima Spursa. Igra Spursa bez Parkera u glavnoj ulozi to će im svakako olakšati. U napadu je pak ključno da je udarna trojka i dalje u elementu za napadanje sredine, a posebice veseli što Wade i na startu ove utakmice djeluje razigrano.

Međutim, lukav je taj Popovich. Nakon što je odmarao veći dio prve četvrtine šetajući uokolo bez lopte, Tony je taj koji preuzima ulogu playa od Ginobilia, a ovim potezom ne samo da je riješen ključni detalj rotacije na vanjskim pozicijama, već je Parker stavljen u situaciju u kojoj može biti puno učinkovitiji. Bosh je na odmoru, a to ga stavlja u 2 na 2 situacije s Haslemom i Coleom (što taj radi u rotaciji u ovo doba godine, to mi nikako nije jasno) koje majstor koristi da brzinski odvede Spurse na +10 i pokrene energiju i u momčadi i u dvorani (opet se čuju krikovi one iritantne spodobe koja očito ima sezonsku poziciju iza komentatora).

Spursi ne odustaju od luđačkog ritma, lete u tranziciju svakom prilikom, a u obrani puno energičnije i (to je još važnije) puno žešće izlaze iz svoje osnovne formacije oko reketa (imaš osjećaj da su napravili više prekršaja nego u cijeloj prethodnoj utakmici). Heat za to vrijeme opet ulazi u onu fazu igre koju smo navikli gledati u ovim neparnim utakmicama, prestaju se kretati i u napadu (nema više agresivnih ulaza u sredinu) i u obrani (kasni se na rotacije iz sredine prema bokovima), a ovakav momentum samo pomaže Spursima da povećaju prednost - tri trice MVP-a Greena kasnije, već je +17 za San Antonio.

I onda konačno Spoelstra radi potez koji je trebao povući prije dvije utakmice - reže rotacije, vadi Chalmersa i umjesto Colea uvodi dodatnog tricaša. James i Wade su zaduženi za kreaciju, Bosh je pod košem, a Allen i Battier uokolo - ovo je petorka koja zaslužuje puno više minuta protiv Spursa, pogotovo u trenucima kada nema Parkera. Obrana Spursa je raširena, a to Wade koristi za novi niz sjajnih poteza kroz agresivne ulaze (nastavi li igrati do kraja kao u ove dvije zadnje utakmice, Dwyane je definitivno prvi kandidat Heata za MVP trofej) koji bude napad. Istovremeno, obrana predvođena Boshem slaže nekoliko sjajnih reakcija, Spursi gube gomilu lopti (i to uglavnom neforsirano, zbog ritma) i eto Miamia u jednom trenutku čak i na -5.

Utakmica je tako opet u ravnoteži, ali da bi se Heat vratio u igru morati će svesti greške u obrani na minimum - fokus Spursa u ovoj utakmici je nevjerojatan, posebice u kontekstu stalne jurnjave - i pri tome će konstantno morati nastaviti napadati sredinu, bez ikakvih perioda pauze u kojima će se zadovoljiti stagnacijom i lošim šutevima, protiv ovako realizatorski efikasnih Spursa takva polovična večer ne prolazi.

U drugom poluvremenu tako gledamo nastavak ove sinoć stvarno sjajne bitke koju nastavlja obilježavati Danny Green koji u ovim trenucima upravo postaje rekorder Finala po broju ubačenih trica u seriji - najluđe od svega, ovaj specijalist za tricu iz kuta najviše ih je ubacio iz nominalno težih pozicija, s bokova i centra, što jasno govori da se tu ne radi samo o propustima obrane ili kretanju lopte, već o čistim mudima.

Koliko god Spursi dobro igrali, Miami i dalje visi u blizini, uglavnom na račun Wadea i Bosha, dok je James i dalje zadovoljan sporednom rolom. Međutim, nakon što se Greenovim tricama na par minuta pridružio i Manu u svom tasmanijska neman stilu, domaćin opet odlazi na +10. Koji se ne čine tako velikima ovako na papiru, ali u ritmu u kojem Heat igra, kroz tu stalnu potrošnju energije da se održe u blizini dok Spursi relativno ugodno održavaju prednost uz suludi postotak šuta iz igre (60% cijelu večer), ta dvoznamenkasta prednost predstavlja ogromnu prepreku.

Koju je još teže dostići ako ti prva opcija promašuje zicere (James je odigrao solidnu all-round utakmicu, čak i preuzima popriličnu odgovornost kroz veću potrošnju u napadu, ali promašuje prilike koje inače zabija zatvorenih očiju) i ako ti trener i dalje otežava posao (opet koristi kombinaciju Cole-Haslem u završnici treće četvrtine, što je ravno samoubojstvu, bez obzira što se radi o minimalnim ulogama - pa taj dvojac u 7 zajedničkih minuta uspijeva ostvariti -14, to nije slučajno).

Spursi tako na samom startu četvrte brzinski odvode prednost do +19, a to znači da ćemo i četvrti put za redom ostati bez neizvjesne završnice, detalja koji je ovu seriju ostavio debelo ispod razine klasika. Gledamo izuzetnu košarku veći dio vremena, narativ je sjajan i zabavan od utakmice do utakmice, ali bez napetih završnica nema one potrebne glazure koja zaokružuje klasičnu seriju.

Na kraju krajeva, kakva je to klasična serija u kojoj nije nikakav problem zamisliti Heat kao prvaka, a da pri tome nemaš pojma koji bi igrač zaslužio trofej MVP-a u tom slučaju? Bi li bilo previše dati ga Dannyu Greenu čak i ako Spursima izmakne naslov?

Uglavnom, u večeri u kojoj je Green odradio svoje tricaški, u kojoj je Manu pružio jednu svoju klasičnu partiju (a stvarno bi bila šteta da je ovo Finale prošlo bez barem jedne njegove hall of fame izvedbe) i u kojoj je Pop sjajnim vođenjem utakmice maksimalno iskoristio sve resurse (Parker je bio prvi strijelac momčadi sa samo 14 šuteva, a dobrim dijelom zahvaljujući situacijama u kojima je korišten), ovakav Miami koji gledamo do sada u seriji nije imao šanse. I tu bih još jednom naglasio činjenicu da je Pop praktički koristio 7 igrača (Splitter služi tek za odmoriti Duncana tu i tamo) i da je zamjenom uloga Parkeru i Ginobiliu (Tony je praktički bio šesti igrač i predvodnik druge postave, Manu primarni organizator iz pick & rolla) opet gurnuo momčad u idealnu šansu za ostvariti rezultat.

Heat s druge strane može biti prezadovoljan što su u ovakvim okolnostima izgubili samo 10 razlike, to jasno govori koliko su moćni - izvukli su maksimum u utakmici u kojoj protivnik ima skoro 20% bolji šut, zahvaljujući borbenosti i ritmu koji je Spursima otežao kontrolu lopte (koju je Pop svjesno žrtvovao, svjestan da u run and gunu njegova momčad ima i dovoljno iskustva da djeluje stabilno, ali i da imaju noge u puno boljem stanju - James je već umoran, možete misliti kakav je u zadnjoj četvrtini ako ga ovih 36 prije izmoriš u non-stop trci).

Doma s ovakvim energetskim partijama Wadea, Bosha i Jamesa, a tu treba dodati i Raya koji se priključio kao pouzdana četvrta opcija i idealan igrač zadatka, i dalje apsolutno zadržavaju ulogu favorita. Spoelstra mora poraditi na rotacijama (to ne znači da treba prestati koristiti sve osim udarne petorke, ali treba pripaziti da kombinacije tipa Haslem-Cole ne provedu pola četvrtine zajedno na parketu), iako je za očekivati da će u Miamiu energija sporednih igrača sakriti dobar dio njihovih slabosti, a to bi trebalo biti sasvim dovoljno da se ovaj ritam pobjeda-poraz-pobjeda-poraz nastavi.

Međutim, Miami pleše po rubu jer protiv Spursa granica pogreške je minimalna. Čak i ako uzmemo u obzir da će Pop opet morati izmisliti nekakav trik kako bi izvukao maksimum iz obrane i napada, kombinacija trica i trčanja itekako je opasna - u dvije preostale utakmice, obzirom na viđeno, uopće nije nemoguće zamisliti da Spursi zabiju desetak i više trica i onda još iskoriste ritam na 100 posjeda lopte kako bi anulirali količinu izgubljenih lopti dodatnim pokušajima koje generira brzina igre (seriju su otvorili s 85 posjeda po momčadi, a u zadnje dvije utakmice ritam je skočio na 95 i više). Jasno, Spursi također plešu po rubu jer u ovakvom stilu igre puno je teže održati napad podmazanim i puno više ovisiš o individualnoj inspiraciji nego o sistemu, ali u 4 utakmice ranije su jasno uvidjeli da Heat ne mogu dobiti u organiziranoj igri, bez obzira koliko sjajan napad imali - Miamieva obrana stigne pokriti sve.

Dakle, Spursima treba kaos. Što je totalni paradoks jer obično su atletski moćnije momčadi poput Heata uvijek u prednosti kada se košarka iz playoff ritma prebaci u revijalni ton. Ali, tu do izražaja dolazi ona priča o svježim nogama - James, Wade i Bosh trenutno baš i ne žele trčati 48 minuta ako ne moraju, a Pop ih upravo želi natjerati na tako nešto. Tko preživi - pričat će.

13Jun/136

MINUTEMEN

Posted by Gee_Spot

LeBron James je u dosadašnje tri utakmice Finala promašio više otvorenih šuteva s poludistance u napadu i usput zakasnio pokriti više protivničkih cutova u obrani nego valjda u ijednom drugom sličnom razdoblju u karijeri, ako ne cijeloj, onda barem u ove zadnje tri sezone u Miamiu. One koji vjeruju da je u pitanju isključivo psiha i nekakva urođena mana ovog sjajnog igrača daljnji tekst vjerojatno neće zanimati stoga je najbolje da ga preskoče. Oni koji vjeruju da Miami ima prekidač koji uključi po volji i da gube 1-2 u seriji zato što su dvije utakmice odlučili odigrati ispod potrebne razine, a ne zato što su ih Spursi nadigrali u ravnopravnoj bitci, također mogu preskočiti priču. One pak željne racionalne analize i nekih zanimljivih podataka koji će pomoći staviti stvari u kontekst, pozivam da bace pogled na sljedeće brojke jer po meni je ovo što se događa s Jamesom najfascinantniji trenutak u dosadašnje tri utakmice. Bilo je tu bljeskova, posebice u obrani reketa, neosporan je trud koji ulaže u skok, ali nedostatak dinamita u nogama u kretanjima u oba smjera vidi se iz aviona. Pa pokušajmo otkriti o čemu se radi.

Ovo su trojke kojima su treneri dali najveće povjerenje ove sezone (regularni dio + playoff), prvo kod Miamia:

James, 3658 minuta (2877 regularna + 781 playoff)

Bosh, 3063 minute (2454 + 609)

Wade, 3071 minuta (2391 + 626)

Znate koliko igrača kod Spursa je prošlo granicu od 3000 minuta, koja je uobičajena za prve opcije momčadi koje igraju Finale? Nula. Evo i brojki:

Parker, 2792 minute (2174 + 618)

Green, 2717 minuta (2201 + 516)

Duncan, 2655 minuta (2078 + 577)

Usporedimo li samo udarne opcije, dakle minutažu Jamesa i Parkera, ispada kako je James, uzmemo li prosječne Tonyeve minute po utakmici, odigrao 26 utakmica više ove sezone. Ok, pa to i ne zvuči toliko strašno - Parker je bio ozljeđen, a dok je Pop njega čuvao i limitirao mu minute čak i dok je bio u najboljoj formi života, Spoelstra je raubao Jamesa u nadljudskim hvatanjima debelih minusa na utakmicama protiv raznih Cavsa, Pistonsa i Bobcatsa.

Pa to je isključivo njihov problem, zar ne? Ako se uopće i radi o problemu - ovih 5-6 minuta više koje James igra po utakmici tijekom cijele sezone ne mogu biti baš tolika otežavajuća okolnost, na kraju krajeva on je taj koji je građen kao tenk dok je Parker sitni play koji dobiva batine dok se probija kroz hrpe blokova i u onim stalnim ulazima u reket.

Stoga pokušajmo proširiti usporedbu na nešto širi uzorak. Tony je lani igrao još manje minuta po tekmi u prosjeku, a zbog lockouta odigrao je samo 1923 minute u sezoni plus još 560 u playoffu (Duncana isključimo iz daljnjih usporedbi jer je igrao još manje od Parkera u svim kombinacijama kojih ćemo se dotaknuti). James je za to vrijeme i tijekom lockouta skupio 2326 minuta plus još standardnih 983 u playoffu, a to vam je, preračunato, dodatnih 27 utakmica više od Parkera.

Dodamo li još i prvu sezonu velike trojke u Miamiu, koja također uključuje nastupu u Finalu i gdje je James na 3063 minute iz regularnog dijela dodao još i 922 iz playoffa, dok je Parker ostao na ukupno 2749 (rano ispadanje od Memphisa), dolazimo do još dodatnih 1236 minuta za LeBrona i novih 39 utakmica viška u odnosu na Parkera.

Zaključak? James je u tri sezone odigrao 92 utakmice više od Parkera, igrača koji je uvjerljivo prvi po minutaži u tom razdoblju na cijelom rosteru Spursa. To je više od jedne regularne sezone, praktički to je više nego što je Parker odigrao u cijeloj sezoni 10/11 kada su ih izbacili Grizzliesi.

Mislim, nisu u pitanju nikakvi presedani koji bi trebali poslužiti kao optužba Spoelstre ili opravdanje Jamesa, već čiste činjenice koje morate imati na umu kada sljedeći put vidite LeBrona kako uglavnom promatra dok pored njega poput vihora protrčava Parker ili dok kasni na istrčavanje prema Greenu ili Leonardu. Kada noge nisu svježe, uzalud vam sjajan um, a isti princip se da primijeniti na napad i svaki onaj kratki skok-šut koji zastane na obruču. Čak i rasni konj poput LeBrona treba predah nakon tri ovakve sezone, predah do kojega nije došlo ni u regularnoj sezoni (zašto što je Miami Heat jedan veliki eksperiment koji se temelji upravo na tome da James 40 minuta po večeri može biti sve što trener poželi, univerzalni začepljivač rupa), a ni u playoffu gdje je upravo odradio seriju protiv Pacersa u kojoj mu je pomoć suigrača bila takva da smo ih univerzalno prozvali Miami Cavaliers (kako se taj detalj brzo zaboravio i kako se brzo priča prebacila na teritorij Skipa Baylessa).

Uglavnom, ovo nije opravdanje, ovo su samo podatci koje svatko može pročitati kako želi. Samo, ako nije u pitanju opravdanje, čemu onda sve ovo? Pa da bi se još jednom istaknula veličina Spursa, naravno (po meni ključ nije u tome što je Heat umoran, to je normalno, već što je San Antonio netipično odmoran za ovaj dio godine). Naime, ona teza da je sezona jednako teška za sve i da su u Finalu ionako svi na rezervi ima smisla u sudaru dviju standardnih NBA momčadi, ali Spursi se nikada nisu vodili standardima, već su ih postavljali.

Nije talent ono što njih čini posebnima, iako su i po njemu definitivno top 5 momčad u ligi. Ono što njih čini posebnima su sve te sitnice, poput pronalaženja idealnih rola za sporedne igrače ili maksimalnog korištenja talenta kojega imaju na raspolaganju kroz sistem. I da, raspodjela energije o kojoj pričamo.

Razlika u talentu smanjila se onoga dana kada je Wadea izdalo koljeno, ali ono što ju je do sada u Finalu totalno sakrilo je ta svježina u nogama Spursa zbog revolucionarnog Popovog pristupa vođenju momčadi, ne kroz utakmicu ili sezonu, već kroz skoro cijelo jedno jebeno desetljeće.

Zato i je moguće zamisliti da će Danny Green nastaviti jahati trenutnu šutersku formu, održati ovih 70% za tricu i postati MVP Finala, isto kao što je bilo moguće da Parker u naponu Duncanove snage dođe do svog trofeja najboljeg u završnoj seriji. U Spursima se nikada ništa nije vrtilo oko danas, a da istovremeno jedno oko nije bilo usmjereno i prema sutra.

Takav način razmišljanja previše je kompleksan ne samo za NBA stručnjake, već i za većinu profesionalaca u puno ozbiljnijim granama društvenih ili prirodnih znanosti, ali ne i za Spurse koji su godinama gradili male zalihe rezervi ne bi li im se našle pri ruci upravo u ovakvim situacijama, kao svojevrsna kutija prve pomoći. Ukratko, da se poslužimo malo i demagogijom - oni su se za ovo Finale pripremali zadnjih 6 godina, Miami dva dana nakon što je završio seriju s Pacersima.

Ako James još tri puta uspije izvući iz sebe nešto slično onome što je igrao u četvrtoj četvrtini G2, sve ovo pada u vodu, svi ti koraci prednosti neće biti dovoljni da se pobjegne talentu. Do sada mu je to u kriznim situacijama uspijevalo, u manjoj mjeri čak i Wadeu. U biti, ako zanemarimo Dallas prije dvije godine, dakle seriju u kojoj još nisu znali što rade, koliko god se razni kvazi-kritičari trudili to osporiti, James i Wade bi briljirali u utakmicama koje su bile presudne (Indiana, Boston, Oklahoma, Indiana). Uvijek bi pronašli neku novu rezervu, samo, što će se dogoditi kada jednom posegnu za gorivom i taj put ih dočeka prazno dno rezervoara? Dogodit će se opet utakmice 1 i 3 jer Spursi ne samo da imaju punije tankove, već imaju i know how potreban za izvući maksimum iz svake situacije.

12Jun/1322

DAY 41 – GARY GREEN LEONARD

Posted by Gee_Spot

Spursi utakmicu otvaraju svojim već klasičnim hibridom zone i obrane na čovjeka, s tim da ovaj njihov box & 1 sistem često izgleda tako da je svih 5 igrača oko obojanog prostora pod košem, što jasno od početka ukazuje koji je osnovni zadatak domaćina u ovoj utakmici. Heat u startu nema rješenja za ovakvu koncentraciju igrača u sredini - prostora za šut ima koliko hoćeš, ali Bosh ne pogađa, Wade se ne usuđuje potezati, a James je ulogu organizatora s loptom prepustio Chalmersu. Dodaj još na ovo Haslema, čija ruka je daleko od pouzdane, i jasno je zašto Heat ima problema s napadom u uvodnim minutama.

Međutim, čim je na parket stupio Miller umjesto Udonisa, Heat je dobio potreban snajper koji će raširiti Spurse i nije čudo da su odmah živnuli čim se otvorio prostor za slash & kick igru. Mislim, ovih dana se pričalo o tome kako je Wade neučinkovit i kako zbog koljena nije dovoljno aktivan u ostalim segmentima igre da nadoknadi taj šuterski minus koji donosi. Međutim, ljudi pri tome zaboravljaju da se James razvio u sjajnog šutera i da se Bosh izvlači vani upravo kako bi se otvorio prostor za Wadea.

Dakle, problem protiv Spursa, barem onaj za kojega ima rješenja, nije Wade već Haslem, koji u ovoj seriji za razliku od one protiv Pacersa nije potreban, jer ovdje Heat ima obranu kakva mu treba i bez njega, ali mu treba i raspoloženiji napad. A to mogu imati samo kada je na parketu dodatan šuter, James na četvorci i kada mogu ulaziti u sredinu i bacati povratne od jutra do sutra.

Jasno, sve ovo im omogućuje ta kontrola pick & roll igre Spursa bez koje je Splitter praktički neupotrebljiv, što stavlja dodatan teret na Timmya u postu. A Bosh se tu pokazao sasvim solidnim u 1 na 1 čuvanju legende. Dakle, Heat ne treba dva visoka gotovo nikada, što je ogroman plus za njihov napad.

Doduše, sada se postavlja pitanje, ako je to plus za napad, zašto su upali u onakvu rupu sredinom druge četvrtine što su Spursi iskoristili da dođu do +10? Zato što nisu ništa pogodili iz vana, a posebna šaka u oko su bila dva Jamesova isforsirana pokušaja za tri i Wadeov airball. Iako ni Spursi nisu bili savršeni, odlična partija Neala s klupe (3 trice, duga dvica) i razigrani Ginobili u ulozi playmakera bili su dovoljni da se napad vrti na potrebnom ritmu od 45 do 50 koševa po poluvremenu.

Heat dolazi u egal s dvije trice Millera, koji se razvija u ključnog čovjeka (postavlja se pitanje zašto napad Heata jednostavno ne koristi više činjenicu da ima dva ponajbolja šutera u ligi, Millera i Allena, obzirom da im zona Spursa ostavlja prostora koliko žele), prije nego što Parker i Neal opet tricama ne stvaraju malu prednost. Malu u odnosu na ono što je Heat pokazao u napadu u prvom dijelu – po viđenom, Spursi su trebali imati barem 15 poena prednosti. Tako da je fascinantno kako se Heat žilavo drži usprkos lošem šutu i tome što James opet ima očajnu realizatorsku večer (samo 4 poena uz 2-8 šut u prve dvije četvrtine).

U nastavku ista priča, Spursi nastavljaju zabijati pristojnim postotkom, dok Miami u igri drži samo Millerova tricaška ludost. Od udarnih igrača posao odrađuje samo Bosh, dok Wade igra kako smo već neko vrijeme navikli (obrana Spursa ga doslovno ignorira, praktički igraju 5 na 4 tretirajući Wadea kao tipa koji je slučajno zalutao na parket), a James nije u stanju zabiti ni skok-šut s lakta. Pitanje za Spoelstru – zašto u ovim trenutcima, u kojima se utakmica očito lomi i u kojima energija Spursa postaje zarazna (sjajni Leonard cijelu večer trči i skače u svim smjerovima, a Neal nastavlja lomiti kičmu obrani Miamia clutch šutevima - kako se braniti kada peta opcija na parketu ovako zabija), ne stavi na parket jedinu petorku sposobnu izluditi San Antonio, onu s Millerom i Allenom u isto vrijeme na boku?

Iako više nije ni bitno – Spursi ulaze u zadnju četvrtinu s plus 15, a onda vraćaju Heatu za završnicu prošle utakmice. Neal nastavlja biti u nekom drugom stanju svijesti, zabija od kud god da potegne, pridružuje mu se i Green i uskoro je +29, što znači da će Rashard Lewis i James Jones drugu večer za redom raditi prekovremeno.

Iako su Spursi ubacili 16 trica i tako odradili onu klasičnu "shoot the lights out" tekmu (na jednu takvu u seriji su praktički predbilježeni), odbaciti ovu pobjedu tek kao slučaj bila bi pogreška. Iako pick & roll Parkera opet nije bio nikakav faktor (Tony samo 1-3 za večer, Ginobili je praktički preuzeo ulogu playa u drugoj četvrtini i nije ju puštao do kraja, a visoki opet skromni sa samo 6 pokušaja iz pick igre, od čega su većina ionako bili Duncanovi popovi prema vrhu reketa), što samo dodatno naglašava važnost spot-up situacija sinoć za domaćina, Heat je pokazao neke uznemirujuće trendove, a osnovni je da nemaju rješenja za ovu najosnovniju obranu Spursa ako će James iz vana gađati kao Wade - ponove li ovakve šuterske partije u iduće dvije tekme, publika u Miamiu neće vidjeti povratak serije (dojam je da obojica mogu nakon karijere put placa, odlično se snalaze s krumpirima).

Popovich je zaigrao na sve ili ništa – netko bi nakon onakvog poraza u drugoj utakmici ozbiljno razmislio o promjeni obrane, ali on se još čvršće stisnuo u reket, oduzeo Jamesu slash & kick (koliko je Pop lukav, jasno govori i to što živi s Jamesom u postu, svjestan da je ovaj puno opasniji kada napada s pozicije jedinice nego četvorke ili petice) i odlučio da, ako već mora poginuti, onda neka to bude od trice Heata.

Dva zanimljiva dana su sada pred Spoelstrom. Prvo treba regenerirati Jamesa, jasno, jer bez njega u petoj brzini im nikakva trica neće pomoći, kao ni podatak da su drugu večer za redom pod kontrolom držali i Parkera (prema kraju su bili čak i previše agresivni u izlazima na playmakere, što je dodatno otvorilo prostor šuterima na bokovima, ali to već možemo pripisati i gubitku ritma u očajničkim pokušajima da barem nekako pokrenu napad) i Timmya (a to je i jedini plus kojega Miami može ponijeti iz ove utakmice, zaustavili su dvije glavne opcije prepustivši drugu utakmicu za redom sporednim igračima Spursa da nose teret - može li ta formula donijeti uspjeh do kraja i hoće li nakon eventualne nove šuterske rapsodije u četvrtoj Spoelstra prvi trepnuti i otvoriti prostor Duncanu i Parkeru na štetu Greena i društva?). A nakon toga treba pronaći konkretna rješenja u organizaciji napada, točnije kako stvoriti što više dobrih situacija za Bosha, Millera i Allena kako bi otvorili taj reket San Antonia za Jamesove ulaze, a da pri tome ne izgube Haslema i Wadea za ostatak serije (iako je pitanje, obzirom na to kako igraju, koliki bi to uopće bio gubitak).

7Jun/132

DAY 39 – LAST MAN STANDING

Posted by Gee_Spot

Parker u prvih 12 minuta nije napravio ništa kroz pick & roll i to je ključni detalj na otvaranju serije (još je važnije da ga uopće nisu napadali nekim specijalnim presingom, najveći dio posla odradio je Bosh u usamljenim visokim preuzimanjima dok su ostala 4 braniča Heata ostajala na svom čovjeku i usporavala napad, prisiljavajući Spurse na resetiranje akcije kako bi pronašli rupu u obrani). Do prilika za realizaciju Tony bi dolazio kroz screenove ili cutove, što je scenarij koji bi Miami vjerojatno potpisao istog trena do kraja Finala. Također je uočljivo da će Spursi imati ozbiljnih problema nametnuti igru kroz visoke – em su Haslem i Bosh sasvim dovoljni za guranje pod košem, em je James u stanju napasti Timmya direktnim ulazima u tijelo, što je nešto na što se gotovo nikada nije odlučivao protiv Hibberta (to je dovelo do dvije brze osobne Duncana, nenadoknadivog igrača za obranu San Antonia – em nitko nije u stanju čuvati obruč na tom nivou, em njegova zamjena omogućuje Heatu igru s niskom petorkom bez posljedica).

Još jedan zanimljiv detalj u ovom uvodnom odmjeravanju snaga je i energičan ulazak Wadea i Bosha u utakmicu, s tim da mi nije jasno zašto je Bosh uzeo više šuteva za tri nego za dva kada je očito po svim pokazateljima da još uvijek nije toliko dobar tricaš (pogotovo kad uzmeš u obzir da je s poludistance fantastičan) i da će protiv Spursa imati dovoljno otvorenih šansi u situacijama koje realizira s puno boljim postotcima. Nije zgorega ni spomenuti da je Battier mjesto u rotaciji prepustio Milleru, što je pomalo čudno obzirom da su Spursi matchup u kojem bi Shane došao do izražaja, ali Spoelstra očito vjeruje u momentum i želi Milleru dati protiv Indiane zasluženu šansu.

Trice se pogađaju solidnim ritmom, ali Heat ubacuje u brzinu više ulaskom Allena i prebacivanjem Spursa na nisku petorku (Neal je u ovom trenutku rupetina u obrani u rangu hrvatskog proračuna), zbog čega Pop vrlo brzo na parket vraća dodatnog visokog (Diaw umjesto Leonarda, s tim da treba istaknuti kako je Leonard sjajno ušao u utakmicu, posebice u napadu, gdje je agresivnim ulazima i stalnim kretanjem očito pokušavao natjerati Jamesa da radi prekovremeno u obrani). Međutim, primjetno je kako Heat puno lakše dolazi do poena od Spursa koji bez Parkerova pick & roll učinka nisu onaj stroj koji smo navikli gledati, stoga Pop (majstorski osjeća da je ovo biti ili ne biti) vrlo brzo vraća Duncana na parket kako bi dobio ne samo čvršću obranu, već i neku osnovu u napadu.

Timmy tako brzinski dokazuje da mu Birdman nije dorastao (Andersen je sjajan podizač energije, ali njegova 1 na 1 obrana u postu s onim stalnim izmicanjem stolice blago rečeno je mizerna), a kako Bosh ubrzo zarađuje treću osobnu, ulogu centra u Heatu dobiva Joel Anthony (Spoelstra još jednom dokazuje da je odličan i u vođenju utakmice, ne samo u pripremi, ne treba mu veliki uzorak da shvati kako dvoboj Birdman-Duncan ne miriše na dobro i do kraja uglavnom Birdmana šalje na Splittera).

Usprkos dobroj obrani reketa i iznenađujuće pozitivnoj energetskoj roli Anthonya, posebice u napadačkom skoku, Timmy je odličnom igrom pod oba obruča uspio razbuditi Spurse, ali i uzdrmati obranu Heata, koja tako u zadnje dvije minute druge četvrtine dopušta Parkeru više uspješnih pick & roll akcija (tri) nego u cijelom periodu prije.

Heat pak ima odgovor u vidu Dwyanea Wadea, koji napad za napadom kreće na svoje poznate samoubilačke ulaze u sredinu i tako daje još jedan razlog Heatu za optimizam. Njegova energija obilježila je i treću četvrtinu u kojoj Heat nastavlja održavati rezultatski minimalnu prednost, ali i dojam da jednostavno imaju više rješenja ove večeri. Što se moglo vidjeti i u periodu kada su nekoliko napada za redom vrtili akciju kroz Jamesa u postu, da bi se, čim su Spursi počeli stizati ranije na pomoć Leonardu, odmah vratili Jamesa na vrh reketa u pick igru.

Problem je nastao u zadnjih 12 minuta kada je James usporio, što je posebice bilo vidljivo na otvaranju zadnje četvrtine kada je nekoliko napada za redom jednostavno loše odigrao u idealnim situacijama (2 na 2 igra njega i Bosha) i pri tome izgubio dvije neforsirane lopte (situacija slična završnici druge utakmice protiv Pacersa kada je netipično poklonio dvije kontre Indiani). Spursi te greške koriste da kroz tranziciju dođu do prednosti, ali i ritma kakav im odgovara – Parker se rastrčao, zabio nekoliko šuteva na još nepostavljenu obranu i okrenuo momentum na stranu Spursa pred zadnjih nekoliko minuta.

Sad, obzirom da su Spursi i dalje nastavili igrati svoju standardnu obranu (ok, možda su ostajali u zoni dublje nego smo navikli, ali tu je teško odvojiti koliku je ulogu imala njihova svjesna odluka da se povuku u 2-3 formaciju, a koliko mlitavost Heata u napadu koji je jednostavno stao s kretanjem bez lopte), postavlja se pitanje što se dogodilo u zadnjoj četvrtini s napadom Miamia? Da li je moguće da je u pitanju tek banalni razlog poput umora i da je James jednostavno ostao bez zraka zbog svega što je odradio u prvih 36 minuta, a posebice zbog taktike Popa da ga većinu utakmice maltretira s Leonardom kao aktivnom napadačkom opcijom? Što god bilo, Heat je u ovom period ostao bez Jamesovih ulaza i onih povratnih lopti od kojih šuteri žive, a njihova pick igra je bila potpuno predvidljiva (Spursi su lakoćom čitali Bosheve blokove i pokrivali prostor, dijelom i zato što je LeBron izgubio onaj prvi korak).

Praktički, Miami je u prvih 8 minuta zadnje četvrtine zabio samo 7 poena i imao više izgubljenih lopti od ubačaja. Te izgubljene su odigrale ključnu ulogu u oslobađanju Parkera, koji je napravio ono što lider treba, podigao razinu igre, dok je James na drugoj strani odigrao par najgorih minuta u ovom playoffu. Tonyeva energija, lucidnost, brzina i kontrola lopte u ovakvim momentima je zadivljujuća, čovjek ima pluća maratonca i bistrinu uma šahiste, a to je još jednom i zasluga načina na koji ga Pop koristi – Timmy je odradio ogroman posao u sredini utakmice, Manu je odradio vrhunsku rolu sekundarnog razigravača (posebice u trećoj četvrtini), a Parker je za to vrijeme služio kao mamac dok se napad vrtio kroz ovu dvojicu. Sve to pomoglo je da bude najbolji kada je najpotrebnije, iako je, naravno, na kraju ključno to što je zabijao kada je trebalo i to, osim iz spomenute tranzicije, uglavnom iz čudnih izolacijskih situacija u kojima je doslovno igrao 1 na 5.

Samo, što nije ta ravnoteža možda i ključ? Trojac Spursa pomogao si je raspodijeliti energiju na način koji Miami nije mogao pratiti - James je toliko važan za organizaciju napada, obranu i skok, da sama podjela lopti prilikom realizacije nije dovoljna, Bosh i Wade moraju preuzeti veću odgovornost i u ostalim segmentima igre (posebice Wade koji je imao za njega mizernih 2 skoka i 2 asista).

U zadne tri minute Spursi tako ulaze u puno boljem ritmu, a Spoelstra odlučuje još i povećati odgovornost Jamesu stavljajući ga na Parkera u obrani. Međutim, nije se lako vratiti iz rupe koju si je Heat iskopao, a pogotovo ne u situaciji kada Bosh i dalje nepotrebno puca trice umjesto da uđu u sredinu i uzme tu dugu dvicu koja je za njega praktički slobodno bacanje (ovo je stvarno postalo besmisleno - znam da je trica efikasniji šut, ali samo ako je pogađaš - nastave li Bosh i Spoelstra forsirati ovakav vid akcije umjesto da se vrate klasičnom pick & popu, mogli bi sami sebi postati najveći neprijatelji).

Dramu na kraju povećava Parkerov ubačaj s istekom vremena (iz situacije bez izlaza), koji pak samo potvrđuje jednostavno činjenicu – kada se utakmica lomila, Tony je odradio posao, a LeBron uglavnom nije, koliko god to glupo bilo reći za čovjeka koji je ostvario triple-double. Spoelstra se mora pozabaviti razlozima – da li je u pitanju bio umor i jednostavno loša četvrtina zbog prevelikog tereta i loše podjele uloga ili je i agresivnija obrana Spursa s puno zone oduzela Heatu kretanje lopte? I definitivno mora zamijeniti sve one trice koje je Bosh uzeo dugim dvicama, možda i razmisliti o odgovornostima Jamesa u skoku i obrani – ako će trčati cijelu večer za Leonardom i pri tome biti zadužen za skok, možda će se završnice bez zraka ponavljati, dakle rošada na Greena i više Haslema možda dolaze u obzir. Također, može se razmisliti o upotrebi presinga – koliko god su preuzimanja na Parkeru sjajno funkcionirala, nisu dovela do izgubljenih lopti, Spursi su ih imali samo 4 cijelu večer, a to je premalo da bi se atletska dominacija na boku osjetila.

S tim da razloga za paniku nema - Heat može biti zadovoljan igrom u prvih 36 minuta, a posebice činjenicom da su prepolovili učinak Spursa u pick & roll akciji Parkera i visokih (i to bez presinga na loptu, uspijevajući tako držati pod kontrolom i ostale napadačke opcije) – Parker je samo 6 puta napao sredinu nakon pick igre za 2-6 učinak, a suradnja s Timmyem i Tiagom rezultirala je s 1-8 realizacijom, to su strašne brojke za obranu Heata. Međutim, obzirom da su uz dobru obranu dobili i solidne utakmice od Wadea (jasno, u okvirima ovog trenutnog Wadea, u usporedbi s pravim Wadeom ovo je smiješno malo), Bosha (prije svega odlična obrana u svim fazama, dobar all-round nastup pokvaren nepotrebnim forsiranjem trice) i klupe (solidna doza energije i trica od svih koji su izašli na parket), mogu se i zabrinuti – ako sve ovo nije bilo dovoljno da se dobije utakmica na svom parketu, odnosno ako je par crnih minuta Jamesa bilo dovoljno da se sistem raspadne, pa što im treba da izvuku pobjedu? Savršena partija? Ako je to u pitanju, onda i Wade i Bosh moraju biti puno više nego solidni da malo olakšaju život Jamesu.

Još je luđe što je Heat izgubio utakmicu u kojoj je imao bolji postotak šuta iz igre (čak i bolji postotak trice uz jedan ubačaj više), a uz to je imao i više asista (Spursi su imali netipično malo asista baš zato što nije bilo standardnog učinka pick & rolla, kao i što su promašili previše trica iz kuta) te značajnu prednost u skoku. Da mi je netko prije serije rekao da će bilo koja od ovih momčadi dobiti makar i jednu utakmicu u kojoj će imati slabiji postotak šuta, rekao bih mu da je lud, tako da je pitanje koliko ovu utakmicu možemo uzeti kao ogledni primjer za budući razvoj serije. Ne kužim i dalje što se dogodilo u četvrtoj s napadom Heata, jednostavno kao da je netko prebacio program i upalio sasvim novu utakmicu. Stoga samo mogu reći – jedva čekam odgovor u nedjelju. Ni jedna ni druga momčad nisu odigrale briljantno, ali nadigravanje je bilo prisutno od prve do zadnje sekunde. Oba trenera imaju dosta prostora za brusiti rubove, Spoelstra nešto malo više, ali ključ je bio što je San Antonio imao čvršće temelje ovom prilikom (Duncanovo prisustvo u oba reketa, Parkerova energija) koji su nadvisili onu startnu prednost Heata - LeBrona.

6Jun/1314

BASKETBALL HEAVEN

Posted by Gee_Spot

Kako sam u jučerašnjem podcastu već obznanio prognozu Finala, ovu najavu odradit ćemo obrnuto od dosadašnjih - umjesto analize koja vodi zaključku, krenut ćemo od zaključka. Dakle, u sljedećih nekoliko kartica pokušati ću objasniti ne samo zašto mislim da će Heat osvojiti naslov, već i zašto smatram da su čvrsti favoriti (kao što sam Krehi rekao u "neslužbenom" razgovoru prije podcasta, da moram birati tri rezultata Finala sva tri bi bila u korist Heata, u rasponu od 4-2 preko 4-3 do 4-1).

Službeni izbor glasi 4-2 za Miami Heat, a evo i kako sam došao do njega.

Spursi i Heat praktički nemaju međusobnu povijest zadnjih nekoliko godina, a posebice zadnje dvije od kada su ove šire jezgre aktivne u sistemima sličnima onome što možemo očekivati u Finalu. Ovogodišnje dvije utakmice pratio je dobro poznati cirkus oko odmaranja najboljih igrača, a lanjski usamljeni lockout dvoboj prošao je bez Wadea i Ginobilia, uz pobjedu Heata od 22 razlike (pogodili nenormalnih 16 trica). Zanimljivo, čak i godinu ranije (iako se radi o još manje bitnim podacima obzirom da ni jedna ni druga momčad u sezoni 2010/2011 nisu nalikovale na današnju) oba međusobna dvoboja završila su gaženjima - prvo su Spursi (uz 17 trica) dobili 30 razlike u svojoj dvorani, da bi im se desetak dana kasnije Heat osvetio s vlastitih +30.

Dakle, očito je kako do prvog podbacivanja nećemo znati o kakvom se stvarno matchupu radi, stoga nam ne ostaje ništa drugo nego baciti se na analizu kroz brojke i tendencije određene momčadi.

Prvo je bitno ustvrditi da za razliku od prijašnjih serija koje su obje momčadi imale zadovoljstvo riješiti u svoju korist, sporedni faktori košarkaške igre ovdje neće igrati preveliku ulogu. Memphis i Indiana su bile napadački limitirane momčadi koje su morale zakonitosti igre okretati u svoju korist korištenjem nekih manje pouzdanih oružja poput skoka, tranzicije ili slobodnih bacanja, ali Spursi i Heat su par iz snova upravo zato što će svoj dvoboj riješiti klasičnim nadigravanjem na oba kraja parketa u kojem će količina otvorenih šuteva u napadu, odnosno količina ometanih šuteva u obrani, biti ključni za rasplet.

Ako bi bacili pogled na svaki sporedni faktor, stvari bi izgledale ovako nekako:

- kontrola lopte

Obje momčadi u stanju su kiksati, ali uglavnom su solidne u oba smjera, s tim da je Miami nešto bolji u obrambenom pritisku, dok su Spursi bolji u čuvanju lopte. Ako bi nekome morali dati prednost, onda malena ide Heatu jer su sistemski skloniji korištenju presinga i imaju igrače koji mogu sijati paniku u linijama dodavanja.

- kontrola skoka

Obje momčadi su među najgorima u ligi kada je kupljenje odbijanaca u napadu u pitanju (Heat je usprkos manjku centimetara čak i nešto bolji od Spursa kojima je tranzicijska obrana prioritet), posvećeni su isključivo kontroli skoka u vlastitom reketu (što Spursi inače rade solidno, dok Heat očekivano čak i tu ima problema). Ako bi nekome morali dati prednost, onda su to svakako Spursi zbog većeg izbora skakača i činjenice da ipak imaju dva najbolja centra u ovoj seriji.

- slobodna bacanja

Spursi imaju puno više problema doći na liniju jer su njihovi glavni igrači više oslonjeni na šut iz vana, ali s druge strane ne postoji obrana koja radi manje prekršaja od njihove. Tako da eventualna prednost koju Heat ima u ulazima, a koja je ionako upitna obzirom na Wadeovo koljeno, biva anulirana lakoćom kojom Timmy i društvo štite sredinu bez prekršaja u svojoj verziji zone (Timmy nikada ne izlazi dalje od lakta, plus ih je uvijek barem još troje u blizini kako bi se u slučaju penetracije zatvorili oko reketa).

Znači, pobjednika će odlučiti bolja učinkovitost tijekom postavljenih napada. Pogledajmo stoga zašto mislim da Heat tu ima ključnu prednost u onom najvažnijem od svih faktora zvanom šuterska učinkovitost.

Nakon mučenja s Pacersima koji su im oduzeli najbolje postave i prisilili ih da posegnu za sporednim rješenjima poput obrane reketa i Haslemova šuta kako bi prošli dalje, Heat će protiv San Antonia puno lakše disati zbog zonskih principa obrane Spursa, ali i zbog činjenice da San Antonio za razliku od Indiane ima "samo" 4 sjajna obrambena igrača u udarnoj petorci.

Naime, kako je Spursima zaštita reketa ključna, napad koji je u stanju dovoljno brzo vrtiti loptu uokolo može uhvatiti Greena i Leonarda dovoljno daleko od perimetra da osigura otvorenu tricu (posebice iz kuta). Spursi imaju sreće što je u NBA malo pametnijih momčadi od njih kada je pomicanje šahovskih figura u pitanju, ali Heat ima sasvim dovoljno lucidnih asistenata (posebice jednoga koji se preziva James) koji mogu iskoristiti ovu protivničku obranu na vrhovima prstiju da zabiju poneku tricu iz kuta, a to znači da će Battier i Allen (dva ponajbolja tricaša iz kuta u ligi, uz Dannya Greena i Kawhia Leonarda, naravno) u ovoj seriji biti od koristi.

Ovaj detalj sa igračem manje u obrani također nije za baciti - vidjeli smo protiv Warriorsa kako to izgleda kada Spursi nemaju na kome sakriti Parkerov nedostatak fizikalija. Teoretski, postava bez Chalmersa i Colea, dakle s Allenom i Wadeom kao bekovima dok su James i Battier na krilu (dakle, dva rasna slash & kick kreatora uz dva rasna šutera), mogla bi i protiv najbolje petorke Spursa doći do dobre prilike za šut kad god poželi (ako su Green i Leonard zaduženi za Wadea i Jamesa, to znači da će netko imati šuterski trening preko Parkera).

Naravno, Spursi će ovo dobrim dijelom kompenzirati vlastitim kretanjem lopte i zabijanjem otvorenih trica (do kojih će protiv agresivnih Heatovih rotacija dolaziti još lakše nego Miami protiv njihove baletne obrane), ali i zaštitom reketa - dok je Timmy na parketu, Heat bi trebao imati sličnih problema s realizacijom na obruču kao protiv Hibberta. Osim na Duncanovo prisustvo, dosta toga će se svesti i na minutažu koju će zajednički odraditi Timmy i Splitter - igra s dva centra opet neće Heatu omogućiti da maksimalno koristi nisku postavu, iako teoretski Splitter nije toliko kvalitetan post-up igrač da redovno kažnjava Battiera, Millera ili Jamesa na način na koji je to radio jedan West.

(Heatu će puno više od Splitterovih slabosti na ruku ići tendencija Spursa da i sami igraju niskom postavom koja im uglavnom donosi izuzetne napadačke rezultate - Miami se toga zbog vlastitih kvaliteta ne mora bojati i ostane li Pop pri ovom detalju, to će Heatu otvoriti vrata i za puno više od 20-ak minuta košarke u punom pogonu na koje ionako mogu računati kada su na parketu Diaw ili Bonner, a to nikako nije dobra vijest za nijednog protivnika, pa tako ni za Spurse)

I dok do sada rečeno po ničemu posebno ne favorizira Miami, osim što ukazuje da su u stanju igrati ravnopravno s Spursima u slash & kick segmentu igre, ono gdje bi Miami trebao ostvariti ključnu prednost je pick & roll. Što možda zvuči čudno obzirom da se radi o zaštitnom znaku igre San Antonia - 2 na 2 igra Parkera s jednim od visokih motor je koji pokreće cijeli sistem Spursa.

I tu Miami ima dva bitna detalja koji mu rade u korist, jednoga na obrambenom, a drugoga na napadačkom dijelu parketa.

Obrambeni se tiče činjenice da je Heat sposoban usporiti Parkera. Njihova agresivna udvajanja na pick & rollu i gomilanje igrača u pozadini (minimalno tri, a ponekad i četiri braniča Heata prate razvoj događaja u ovim situacijama) smetat će Parkerovoj vanserijskoj učinkovitosti u napadanju sredine s loptom. A Parker ispod 100% mogao bi biti popriličan problem za napad Spursa, što se moglo povremeno vidjeti i u susretu s Warriorsima gdje su dužina Thompsona i Barnesa, kao i pravovremeni izlasci visokih igrača, itekako smetali Tonyu. Posebice kada ga je nakon svega u reketu još čekao i Bogut.

Teoretski, James, Wade, Chalmers i Bosh bi kao kvalitetniji i pokretljiviji materijal od onoga što ga je na raspolaganju imao Mark Jackson trebali usporiti glavnog pokretača Spursa, a da se radi o ključnom dvoboju dovoljno govori i činjenica da u pozadini neće biti nikoga poput Boguta da ispravi eventualni propust. Naravno, ovakav presing na playmakera rezultirat će pucanjem obrane koje će ostaviti gomilu otvorenih šuteva Leonardu i Greenu (koji su iz kuta, moram to još jednom spomenuti, najveće ubojice u ligi nakon Battiera i Allena), ali Heat nema izbora - ako već moraju od nekoga poginuti, onda bolje da to bude od mladih swingmana koji su po prvi put u Finalu, nego od iskusnog pick & roll stroja koji bi, priušti li mu Heat očekivano mučenje, vrlo brzo mogao ostati bez zraka (Pop ga se neće odreći ako ne bude prolazila pick igra, a to znači da će Parker svaku utakmicu morati trčati kroz brdo screenova kako bi došao barem do povoljnog kuta za ulaz nakon dodavanja Duncana).

Ono što bi na kraju definitivno trebalo donijeti prevagu Heatu je vlastita realizacija pick igre. Spursi su odlični u čuvanju reketa i istrčavanju prema perimetru, ali već godinama spominjana slabost u branjenju pick igre i dalje ostaje prisutna. Doduše, ovaj put samo u tragovima - prisustvo Splittera u reketu i Duncanova usidrenost spriječili su seciranja od strane igrača s loptom ili rollera, ali Spursi i dalje ne vole napuštati reket radi visokog koji se odlučuje na pop akciju. Igrom slučaja, Heat u svom sastavu ima najboljeg pick & pop strijelca u ligi nakon Dirka Nowitzkog - Chrisa Bosha.

Naravno, polagati tolike nade u čovjeka koji igra izvan pozicije i upravo dolazi iz serije u kojoj je potpuno šuterski podbacio definitivno nije najmudrija stvar na svijetu, ali Heat nema izbora. Bosh je tijekom cijele godine bio najbolji šuter s poludistance u ligi i na temelju toga su izgradili dobar dio uspjeha i uopće vlastitog stila. Odustati sada od toga na temelju momentuma, jednostavno nema smisla, koji je, ako uopće igra ikakvu ulogu, ionako na strani Spursa koji su brusili oružja protiv Memphisa dok je Miami svoja pošteno tupio protiv Indiane.

Uspije li Bosh natjerati Splittera da krene visoko iznad reketa (a što se zna dogoditi, protiv Warriorsa je čak i Duncan izlazio do perimetra ne bi li oduzeo šut s poludistance Curryu), to bi trebalo otvoriti reket za Jamesa da kao primarni playmaker s loptom redovno ulazi u sredinu i stvara kaos. Bilo iznuđivanjem osobnih (čega se posebice treba čuvati Duncan), bilo realizacijom na obruču, bilo povratnima prema šuterima koji će svakako imati prostor kada se obrana Spursa uruši, bilo pronalaženjem Wadea (ili Birdmana) nakon cuta.

Pick & roll je tako temelj ove serije za obje momčadi, a kako smatram da će Miami imati manje problema i realizirati ga (posebice ako Bosh bude na razini - tada je James s loptom u rukama praktički nezaustavljiv), ali i braniti ga, tu vidim ključnu prednost za njih. Šuterski i tricaški bit će neizvjesno, a ako Miami bude u stanju parirati Spursima i u ovom segmentu (a već smo rekli kako imaju i igrače i igru za to izvesti), jedina nada za San Antonio zove se dominacija u postu.

Ako bi se Heat morao fokusirati na obranu reketa, onda definitivno neće imati dovoljno ljudstva da agresivno brane pick & roll, a posebice da zatvore perimetar - ona taktika primjenjena protiv Indiane u kojoj su prepustili vanjskim igračima da odlučuju, protiv San Antonia neće upaliti jer će Parker i društvo iskoristiti svaki komadić prostora.

Stoga je glavno oružje Heata u ovom konkretnom matchupu visokih nada da Duncan i Splitter neće preko noći postati Hibbert i West. Visinu imaju, ali ne i igru - Timmy je još uvijek solidan u igri leđima, ali primjetno je kako mu učinkovitost pada s povećanjem post-up uloge i očekivati od njega da 35 minuta igra 1 na 1 u reketu jednostavno nije realno. Čovjek je danas prije svega solidan šuter s poludistance, što je opasno, ali ni upola kao jahanje po obruču. Splitter je pak isključivo pick igrač i cutter koji ovisi o pravoj lopti, nikako pouzdani post-up strijelac. Spuštati lopte na ovakve limitirane opcije bilo bi skoro pa kontra-produktivno za napad Spursa, ali radi se o opciji koju će definitivno morati isprobati. Tko zna, pronađe li Pop pravi balans i idealan način za spuštanje lopte pod koš, odnosno odluči li pri tome i za agresivnije skakanje u napadu na štetu tranzicije (na što se nikako ne bi kladio jer bi se radilo o popriličnom odustajanju od principa), možda upravo ta prednost u visini bude oružje kojim će Spursi prelomiti seriju.

Iz svega rečenoga jasno je kako San Antonio ima itekakvu šansu otići do kraja - imaju potencijalno nezgodan matchup pod košem kojim mogu ponoviti dio onoga što su radili Pacersi (posebice u zaštiti reketa, ako su već napadački i skakački upitni), a imaju i dovoljno potencijala ostvariti ubojitiji napad (ako Miami ne uspori Parkera i ako budu zabijali više trica to će im svakako poći za rukom).

Zašto onda toliko povjerenje u Heata kada sve govori da je u pitanju potpuno neizvjestan dvoboj?

Najvećim dijelom zbog Jamesa koji bi protiv fizički manje dominantne obrane trebao odigrati još bolje partije nego protiv Pacersa i koji će opet biti najbolji čovjek na parketu - koliko god je Parker čarobnjak s loptom kada treba koristiti prostor, James je još veći i, barem za mene, uopće nema sumnje da je on najučinkovitiji i najbolji playmaker u ligi. To je ogromna, ogromna prednost za Miami u dvoboju s momčadi koja upravo na kvalitetama vlastitog playa gradi najveći dio identiteta.

A tu je zatim i faktor zvan Bosh. Iako sumnjam da će izvući Timmya iz reketa, već bi izvlačenjem Splittera napravio puno, a kako ga ovdje nitko neće mlatiti, imam neki osjećaj da će pogoditi poprilično dobar postotak skok-šuteva.

Ako James nadigra Parkera, a Bosh izvuče neriješeno s Duncanom, ostalo je manje bitno. Ginobili uvijek može bljesnuti, ali to praktički anulira Wade koji je s ovim koljenom negdje na sličnoj razini kao Manu. Iz tabora Spursa stižu vijesti kako je Ginobili konačno u super formi, ali to više govori o tome da su svjesni koliko im je potreban kao sekundarni kreator koji će olakšati život Parkeru, nego o stvarnosti - ako je suditi po sezoni i onome viđenom u playoffu, Manu više ne može okrenuti cijelu seriju na stranu Spursa kao nekada.

Također nije zgorega naglasiti da su Spursi ti koji vole brži ritam kako bi što lakše otvorili prostor za Parkera, što im u ovoj seriji neće biti od velike koristi - Miami inače igra sporiju košarku, ali će im nakon puzanja po blatu s Indianom povremeni ležerni ritam San Antonia dodatno razbuditi sokove kreativnosti. Ako će obje momčadi trčati i stvarati u pokretu, kojoj više vjerujete ako pođemo od postavke da su jednako sposobni, onoj u kojoj su dva glavna kreatora visoka u prosjeku 190 cm uz 90 kg elegantnih mišićnih vlakana, ili onoj u prosjeku visokoj 200 cm uz 105 kg sirove snage?

Spursima ne pomaže ni što se prve dvije utakmice i zadnje dvije igraju u gostima. U seriji gdje je teško očekivati da će netko ostvariti značajnu prednost u idejama kojoj protivnik neće znati parirati, ovakav ritam mogao bi biti problematičan, iako se u principu radi o nevažnim stvarima, sličnima kao i ona nagađanja oko značaja momentuma ili odmora (što je bolje, imati preveliki ili premali). Serija će se odlučiti isključivo i samo na parketu, pa ako Spursi budu u stanju zabijati 10-15 trica i čuvati reket i bokove, a da pri tome obrana i napad Miamia ostanu bez vrhunskih rješenja, nema razloga da oni ne dobiju tri za redom, slično kao što je i Dallas prije dvije godine upao u idealni ritam na koji tadašnji Miami nije imao odgovor.

I tu dolazim do zadnjeg pasusa jer nakon 2 400 riječi više stvarno ne znamo što bih još dodao. Naime, ovo nije Miami od prije dvije godine. Istina, Wade nije u najboljoj formi (Kreha je sjajno jučer primjetio, ovaj put u razgovoru nakon podcasta, da bi Heat trebao Wadeu dozirati minutažu kao što to Spursi rade s Timmyem - čovjek drugi playoff za redom puca po šavovima, a to se sigurno dijelom događa i zato što ga se nepotrebno rauba u regularnoj sezoni, kao da je njegova maksimalna minutaža potrebna da se Heat dokotrlja do dobre playoff pozicije), ali James je zato u nirvani, naponu mentalne i fizičke snage, sposoban izvući maksimum ovisno o trenutku (ako je mogao imati onakve bljeskove protiv Georgea i Hibberta, zašto ne bi protiv Leonarda i Duncana).

Parker će sigurno imati jednu-dvije utakmice gdje će igrati kao po špagi (i te utakmice Spursi bi trebali dobiti), ali cijelu seriju u istom vrhunskom ritmu od svih prisutnih može odraditi samo LeBron. Koliko god bilo sjajno Timmya gledati kako u 37-oj godini igra ključnu ulogu, on bi ovdje praktički trebao zaustaviti najboljeg igrača na svijetu barem 4 puta, što mi se jednostavno čini malo previše.

Spursi su sjajna priča, momčad koja odbija umrijeti, veterani koji su došli po još jedan prsten. Međutim, postoji još jedna sjajnija priča, a to je Jamesov lov na povijest. Imamo tu i onaj narativ osvete za poraz od prije šest godina i prve rane na LeBronovoj psihi (bez kojih ne bi bio ovo što je danas). A imamo tu i onaj narativ koji sam spomenuo u podcastu, priču o čovjeku koji je prošle godine dobio 4 utakmice Finala za redom zato što se spustio u post i odlučio biti najbolji post-up igrač na parketu jer je tako nalagala situacija i jer je postojala prilika. Pa zar ne bi bilo sjajno da do drugog naslova dođe tako što će uzeti loptu u ruke i biti najbolji playmaker u seriji?

5Jun/139

THE FINALS PODCAST

Posted by Gee_Spot

Stigli smo do Finala, a to znači da je vrijeme za nove uber-stručne analize i osvrte, možda i poneku ispovijed. Heat in 5! Podcast u 70! Slušajte (ne morate). Gledajte (svakako).

28May/132

DAY 34 – HOLIDAY INN

Posted by Gee_Spot

Grobna atmosfera u Memphisu, prikladna obzirom na ono što gledamo na parketu gdje Memphis igra svoju najgoru košarku u seriji. Očito Hollins baš i nije neki majstor-motivator, jer momčad koja želi postati dio povijesti (okrenuti 0-3) valjda igra nešto jačim intenzitetom od ovoga što gledamo, a što se pretvara u sprovod vlastitoj sezoni.

Na jednoj strani Memphis ulaže ogromne napore ne bi li zabili barem poen po minuti igre, a na drugoj Spursi, bez prevelikog znoja (tijekom 48 minuta rijetko su ubacivali u najvišu brzinu, vozeći u trećoj najveći dio utakmice), zabijaju dvostruko više pored vidno dekoncentrirane obrane koja se ne kreće ni upola dobro kao što smo navikli, čime ostavlja dovoljno prostora protivniku da odradi posao. Parker uživa u ovakvom treningu dok Spursi grade i održavaju prednost od desetak koševa šetnjom kroz reket (trice im nisu ni trebale pa ih nisu ni potezali).

Par trica Baylessa krajem druge četvrtine popravlja rezultatski dojam, ali onaj na parketu je puno važniji, a taj nije dobar za Memphis. Parker i Duncan kontroliraju proces dok se Memphis nada nekom čudu koji će preokrenuti odnos snaga – to nikako nije dobar kontekst, pogotovo ne za momčad koja ja navikla nametnuti svoju volju. Samo, kako je nametnuti kada uz standardni izostanak doprinosa Randolpha sinoć nije bilo ni one tradicionalne žestine u obrani?

U poluvremenu očito nije bilo ni nadahnutih govora ni kreativnih prilagodbi koje bi razbudile Memphis, stoga Hollins već nakon 3 minuta šalje na parket Baylessa, Arthura i Pondextera, trojac koji je definitivno izgledao najenergičnije tijekom prve 24 minute. San Antonio nalazi načina za održati prednost (zabili su i prvu tricu na utakmici u ovom periodu, što je objektivno puno veći šok od slabog obrambenog izdanja Memphisa), čak i pored još jedne nadahnute epizode Pondextera koji zabija 11 poena u trećoj – koliko god ova postava s pet ljudi sposobnih potegnuti skok-šut digla napad, problemi obrane i dalje nisu rješeni zbog Baylessovih slabosti (od kojih je najveća ta da ne kuži što uopće treba raditi u određenoj situaciji).

Uvođenjem Allena dobiva se nekakav balans, rezultat se smanjuje (umjesto oko desetak koševa, razlika se sada vrti oko šest), publika se budi, ali pravo pitanje je može li se obrana Memphisa probuditi dovoljno da zaigra na razini primjerenoj trenutku? Ili će podsvjesno saznanje da su izgubili seriju i da su nemoćni protiv ovog protivnika nastaviti raditi svoje?

Uglavnom, koliko god Memphis pokušavao igrati energičnije u oba smjera, Spursi preko Parkera i Duncana uvijek nalaze odgovor. Praktički, naizgled gusta završnica (kažem naizgled jer je ne bi ni bilo da su Duncan i Parker u zadnjih nekoliko minuta zabili neki od otvorenih šuteva koji su im upadali veći dio večeri) samo je ponovila scenarij iz produžetaka koje smo gledali ranije u seriji – kada je bilo najpotrebnije, Spursi su imali dva čovjeka (Parkera u prvoj i četvrtoj utakmici, Timmya u drugoj i trećoj) spremna preuzeti odgovornost.

Memphis nije imao nikoga, a nije jer su im Spursi slomili kičmu. Parker i Duncan ostvarili su izuzetnu individualnu prednost nad Conleyem i Gasolom postavivši tako temelj uspjeha (a pomesti Grizlije definitivno je uspjeh), a za ostalo se pobrinuo plan igre Spursa koji je potpuno uštopao Randolpha i razotkrio nedostatak ideja kod Hollinsa. Ostatak rostera Grizlija jednostavno nema talenta da se dočeka na noge ako su prve tri opcije gurnute u pozadinu, a onda se još dodatno guše slabostima u šutu iz kojih, ruku na srce, najveći dio problema i proizlazi.

Kroz sezonu, šaltajući se od jednog do drugog protivnika, taj minus mogao se sakriti plusevima. Ali, u seriji od sedam protiv Spursa, koji žive od toga da maksimiziraju svoje pluseve i protivnikove minuse, to očito nije bilo moguće. Pop je tako na najbolji mogući način detaljnom analizom istaknuo sve probleme rostera Memphisa i, poput nekakve konzultantske firme, olakšao posao novoj upravi u pronalaženju budućih rješenja.

Što se Spursa tiče, sada ih čeka više od tjedan dana odmora u kojima se mogu pripremati za Heat. Obzirom da je njihova igra bazirana na planu i egzekuciji, ovoliki odmor ne bi im trebao predstavljati problem, a pogotovo će dobro doći Duncanu da se pripremi za ključnu ulogu koja ga čeka u Finalu – ponovi li igre iz serije protiv Memphisa, mogao bi biti x-faktor sposoban izazvati Heat.

21May/1310

FRONTING THE POST PODCAST

Posted by Gee_Spot

Ovo nije podcast o tome kako je Vinnie dobio pedalu već o konferencijskim polufinalima i finalima, uspomenama, revolucijama i još mnogo drugih lijepih stvari, ali..... VINNIE JE DOBIO PEDALU!!!! YESSSS!!!! Blake je spašen!

20May/1317

DAY 28 – ASS WHUPPIN’

Posted by Gee_Spot

Prije osvrta na sinoćnju tekmu isprike jer su zbog tehničkih problema izgubljeni komentari od zadnja dva dana, ali barem smo vratili jučerašnji post. Navodno je štekao server, valjda je i on odgledao onu partiju Memphisa pa mu je došlo da se ubije.

Sinoćnju utakmicu moguće je opisati samo kao sudar profesionalne momčadi koja od prve do zadnje sekunde zna što radi sa skupinom haklera okupljenom dva dana ranije na lokalnom kvartovskom igralištu. San Antonio je ne samo odmah istaknuo svoj plan igre – kretanje lopte i igrača, otvaranje prostora za šut, zatvaranje reketa svim raspoloživim snagama – već ga je i savršeno (čak bih rekao pre-savršeno) proveo u djelo, dok Memphis nije imao odgovora. Bilo je tužno i poprilično neugodno gledati Grizlije kako se sudaraju sami sa sobom u pokušajima da dođu do reketa, dok San Antonio istovremeno na drugoj strani prezentira kako je za otvoreni reket dovoljno moći raširiti obranu preciznim pasovima i realiziranim tricama.

Sve je bilo jasno od starta. Memphis je ostao u ritmu serije s Oklahomom, gdje su prve četvrtine završavale na 16 koševa (sinoć su zabili "čak" 14), a ovdje ih je dočekala formula 1 Gregga Popovicha (u urnebesnom krem odjelu), bolid koji u 12 minuta može ostvariti 31 poen i 4 trice. Međutim, nije toliko tragičan bio rezultat koliko igra Memphisa - u obrani nitko nije imao pojma kako se rotirati pored stalnog kretanja Spursa koji su tako, osim što su zabili svaki šut koji su potegli iz vana, imali i hrpu ulaza u sredinu reketa (svaka čast Spursima na šutu kakav se rijetko vidi, ali činjenica je da su uglavnom bili sami jer protivnik uopće nije imao plan igre - kada i koga udvajati, kada preuzimati, kada ostavljati šutere u kutu da bi pomogao prilikom obrane pick igre), dok u napadu nitko nije imao ideje kako organizirati smislenu akciju kojom bi se lopta spustila u post (cijelu večer je donekle funkcionirao jedino pick & roll Conleya i Gasola). Hollins je tako već u prvih 6 minuta miksao kao lud ne bi li pronašao raspoloženu petorku, što je samo po sebi najveća moguća kritika njihove pripreme za ovu utakmicu. A možda pripreme jednostavno nema u situaciji kada protivnik igra na ovakvoj razini (58% šuta u prvih 12 minuta).

O nemoći Memphisa možda najbolje govori period u drugoj četvrtini kada su Gasol i Randolph gledali Princea kako uzima šuteve s poludistance dok su na njima bili Diaw i Bonner, par visokih koji nikada ne bi očekivao vidjeti zajedno u ovoj seriji. Pop ih je pak stavio radi napada, kako bi dodatno raširio obranu, ali sigurno ni on nije očekivao da Memphis uopće neće pokušati kazniti ovakav matchup već da će bezglavo trošiti napade uzalud. Uz svu nemoć u pokušajima da se razigra Randolph, vezale su se i neforsirane izgubljene lopte koje su dodatno koštale napad Grizzliesa. Oni su možda navikli živjeti bez šuta iz vana, ali ne i s loptama koje umjesto u Randolphovim rukama završavaju izvan parketa. Hollins tako i dalje nesmiljeno miksa i troši time-out za time-outom, ali sve je uzalud, Spursi čak i usprkos padu šuterske realizacije samo grade prednost, u jednom trenutku čak i do 20 koševa. Uostalom, podatak da su Grizliji prvi skok u napadu uhvatili tek u 19. minuti i da je Z-Bo završio prve 24 minute bez koša sve govori – Spursi su im odsjekli kičmu, a bez nje postaje nemoguće suprotstaviti se ovakvom napadu.

Najluđe od svega, Spursi obrambeno čak i nisu napravili nikakve radikalne poteze. Svakako je lukavo bilo Duncana staviti na Randolpha kako bi Timmy na iskustvo izvukao koju osobnu u napadu, ali Zach je sinoć bio toliko mlitav da su ga po reketu gurali i Bonner i Diaw. Sve drugo se svelo na zatvaranje reketa u kojem su sudjelovali ne samo Spursi, već i Memphis. Postava s Princeom i Allenom koji stoje oko reketa zajedno s Randolphom i Gasolom bila je kriminalna i uopće nije bilo potrebe za Spurse da se rašire (čak nisu ni morali razmišljati o tome gdje su igrači, što moraš bez obzira koliko netko bio slab šuter, jer su svi bili oko reketa u potrazi za nekim magičnim otvorom koji bi ih vodio do koša), što im je samo pomoglo u blokiranju prostora za Zacha i Marca.

Uz ove muke u napadu, Memphis je istovremeno morao trpiti i cjelovečernje rešetanje Spursa tricama (čak se i Bonner probudio iz playoff letargije koja traje još od zadnjeg sudara s Memphisom kada je bio neupotrebljiv), tako da je minus od 14 koševa na poluvremenu u biti sjajan rezultat. Praktički, dok su Spursi igrali kao po nacrtu, kod Memphisa je donekle funkcionirala samo osovina Conley-Gasol.

U drugom poluvremenu domaćin nastavlja držati obranu Memphisa na petama tricama, što je definitivno ključni sastojak recepta za uspjeh u ovoj seriji, i sve se čini kako će se utakmica u ovom ritmu kotrljati do kraja jer protivnik jednostavno nema rješenja. U jednom trenutku Memphis konačno dobiva svog prvog junaka večeri, Pondexter zabija 8 poena u nizu (od čega dvije trice), prednost Spursa se doslovno u dvije minute rastopila na samo +6 (što je obzirom na sve viđeno do tada pravo čudo - kako je moguće da Memphis ovako na brzinu prepolovi onoliku razliku u kvaliteti). Uglavnom, Hollins i njegovi igrači su konačno imali prilike vidjeti kako to izgleda kada si u stanju ubaciti par šuteva iz vana i koliko je u biti lakše igrati kada imaš swingmana koji zabija otvorene trice, ali nisu imali prilike dugo se nadati - Spursi na ovaj izazov opet odgovaraju tricama (opet Bonner) i prednost u trenutku odvode na +16.

Da ovo definitivno nije bila normalna utakmica, odnosno da smo umjesto bitke u završnici gledali napucavanje tricama, dodatno je potvrdila Hollinsova odluka da na kraju zaigra s niskom postavom u očajničkom pokušaju da opet smanji prednost, čime je praktički potpisao predaju. Odustajanje od identiteta na prvi znak nevolje jasan je znak nemoći.

Spursi su tako na kraju ukupno zabili 14 trica uz 48% šuta, a Memphisu se samo ostaje nadati da se nešto slično neće ponoviti još tri puta (ili možda mogu nešto i sami poduzeti po tom pitanju, recimo ne ostavljati Leonarda i Greena same u kutu). Još je važnije da nešto naprave s napadom kako Zach Randolph ne bi još jednom izgledao kao djed Timu Duncanu. Da sve nije tako crno kazuje i činjenica da su visoki Spursa odigrali poprilično skromnu partiju napadački, ali su zato manjak koševa kompenzirali sjajnim postavljanjem visokih blokova i preciznim pasovima prema vanjskim igračima.

Memphis se do sljedećeg sudara može tješiti i činjenicom da su u obje serije do ove izgubili prvi susret i da su navikli stizati minus (zašto je tako i zašto im treba jedna utakmica da se prilagode na ono što ih čeka, to je već pitanje za Hollinsa i stručni štab), ali ovo sinoć je nešto puno ozbiljnije nego porazi od Clippersa i Thundera. Naime, u ovoj utakmici nisu bili u igri niti jednom tijekom 48 minuta i pokazali su slabosti u obrani koje do sada nismo imali prilike gledati usprkos tome što su ritam zadržali u njima prihvatljivim okvirima. Manjak Randolpha u napadu to je samo dodatno naglasio - on je bio ključni čovjek u preporodu napadačke učinkovitosti u playoffu i njegovih 20 koševa ostvarenih na silu su im potrebni kao zrak.

Prva runda tako uvjerljivo pripada Spursima, što znači da će još zanimljivije biti vidjeti kakav je odgovor Grizlija. Mislim, ne uspiju li zagospodariti reketom u napadu i zaustaviti barem one trice iz kuta u obrani (one Bonnerove sa sredine perimetra zanemarimo ovom prilikom jer teško da ćemo ih opet vidjeti), ne piše im se dobro. Jedino pozitivno u cijeloj situaciji je da gore od ovoga ne mogu.

18May/130

THE CHANGING OF THE CENTER

Posted by Gee_Spot

Vanjski faktori opet su odigrali značajnu ulogu u raspletu playoffa, ali to ne mijenja činjenicu da nas čeka veličanstvena serija između Spursa i Grizzliesa. Više nije važno pitati se što bi bilo da je bilo, poanta je da su ove dvije momčadi zasluženo tu gdje jesu, jer nije stvar u tome da sreća prati hrabre, već da treba znati iskoristiti pruženu priliku - tko zna kada će ti se ukazati sljedeća. I jedna i druga momčad su sastavljene od veterana koji vrlo dobro znaju da je ovo do sada bilo tek odrađivanje posla i minimum koji su morali napraviti obzirom na kontekst. Ovo što ih sada čeka pak puno je drugačije, ovo je izazov koji će dati odgovor na pitanje koja je teza točnija, ona da su Grizzliesi dosegli zenit ili ona da je prozor Spursa još uvijek dovoljno otvoren da se provuku do Finala.

Osobno sam skloniji vjerovati u ovo prvo, ujedno i u to da Spurse čeka slična sudbina kao i prethodne dvije godine, kada su dominaciju u regularnoj sezoni zamijenili kiksevima u playoffu (kiksevima u odnosu na startnu poziciju, nikako na razinu igre - i Memphis prije dvije godine i Oklahoma lani jednostavno su ih nadjačali).

Ove dvije momčadi su u posljednje tri sezone igrale međusobno 18 puta (igrali bi i više da se lani nisu susreli samo 2 puta zbog lokcouta), score je 9-9, iako Spursi imaju +17 koš razliku koja je u ovolikom uzorku utakmica zanemariva (npr. da je Memphis svih 9 utakmica dobio samo s 1 košem razlike, to bi značilo da su Spursi do svojih 9 pobjeda došli s prosječnom razlikom nešto manjom od 3 poena, dakle još uvijek se radi o jednom posjedu lopte, što jasno govori koliko su dvoboji ovih momčadi zadnjih godina izjednačeni).

A, ako je situacija već takva, složimo se da je sve što bilo prije nebitno i da je važna samo trenutna forma. Uostalom, obje momčadi su se ionako značajno promijenile. Spursi danas imaju Splittera, Leonarda i Greena u puno značajnijim rolama nego prije 6 mjeseci, kamoli prije godinu ili dvije, dok je Memphis puno sličniji onom monstrumu koji je izbacio San Antonio prije dvije godine nego onoj momčadi koje smo gledali u periodu između (od 4 njihove ovogodišnje utakmice, čak 3 su odigrane dok je Rudy Gay bio na rosteru).

Gay je pak postao primjer da minus stvarno ponekad daje plus. Dodavanje oduzimanjem. Iako im je trebalo neko vrijeme da se snađu bez čovjeka koji je trošio najveći broj napada, bez njega u rotaciji Memphis je igru fokusirao na Randolpha i Gasola (za čim smo vapili još od lanjskog poraza protiv Clippersa, iako je tada kao opravdanje služila Randolphova ozljeda), a uz to se otvorio dodatni prostor za Conleya da učinkom uskoči u top 7 playmakera lige (barem po IOR-u kojega sam ovih dana izračunao i čije rezultate ću malo po malo otkrivati kako bi popunili ove dane praznog hoda između utakmica u završnici playoffa - kad sam već kod popunjavanja praznog hoda, ne bi bilo loše da nabacite neka pitanja na gee@ispodobruca.com kako bi imali što pričati na podcastu idući tjedan, a možda izvučem i zaseban post bude li ih dovoljno zanimljivih).

Uglavnom, da se vratimo na temu, ovo što nas sada čeka je nešto sasvim drugačije i tu stari podaci ne igraju veliku ulogu, pogotovo jer sam kontekst zahtijeva još prilagodbi, posebice individualnoj formi.

Tony Parker je igrao košarku života do ozljede zbog koje je propustio skoro cijeli treći mjesec. Iako se vratio u optimalnu formu i ritam, onu šutersku kvalitetu koju je imao u prvom dijelu sezone trenutno ne može dohvatiti. Kako su mu se u playoffu samo umnožile prilike i odgovornosti, pad efikasnosti je očit. Nije abnormalan, daleko od toga, Parker je i dalje najbolji napadač Spursa, ali recimo da je razlika između Parkerove solidne partije i fantastične partije ujedno i razlika između Spursa koji su veći dio regularne sezone gazili sve pred sobom i ovih koji su u playoffu zamalo naišli na zid protiv Warriorsa.

Tim Duncan odigrao je najbolju regularnu sezonu još od 2010. ali u playoffu je pao učinkom pod povećanim pritiskom minutaže i odgovornosti (ne zaboravimo i virozu koja ga je sigurno koštala forme, koja se pak s tolikom kilometražom na leđima teže vraća nego kada si u naponu snage). Obrambeno se to ne vidi dok god nije prisiljen igrati kao jedini visoki u niskoj postavi (što protiv Memphisa neće ni imati prilike, zbog čega bi trebao igrati puno značajniju obrambenu rolu nego protiv Warriorsa), ali napadački je sve više oslonjen na šut licem košu (što će protiv Gasola dodatno doći do izražaja - Bogut ga je na pola snage držao pod kontrolom veći dio serije). Protiv Memphisa će povremena opcija igranja akcija kroz njega u post-up situaciji biti još limitiranija, što znači da će zbog manjka Timmya u kreativnoj roli na Parkeru biti još veći pritisak.

Treba li uopće spominjati Ginobilia? Čovjek iza sebe ima najgoru sezonu u karijeri, stalno ili vuče posljedice neke ozljede ili mu prijete nove, tako da ga je danas teško smatrati za išta više osim klasičnog šestog igrača koji ima zadatak držati napad podmazanim dok su prve opcije na odmoru. Naravno, ovakav genije zasigurno u sebi ima jednu utakmicu u seriji u kojoj će podsjetiti na stare dane i riješiti je sam, ali prije dvije godine Spursi su ispali od Memphisa s Ginobiliem od kojega si svaku večer mogao očekivati vrhunsku partiju i kojega bi Pop po potrebi gurnuo u startnu petorku gdje mu je i bilo mjesto. Danas, pored Greena i Leonarda, koji su obrambeno ključni igrači, Manu o takvom potezu Popa može samo sanjati.

Dakle, udarna trojka Spursa daleko je od idealne forme, ali možda to nije važno ako će ostatak rostera biti u stanju ponijeti teret? Splitter se vraća nakon nezgodne ozljede zgloba, hvata formu i imat će bitnu rolu protiv visine Memphisa, ali napadački njemu trebaju kreatori koji će mu generirati prilike koje sam ne može stvoriti. Dakle, kako budu igrali ovi ranije navedeni, igrat će i on. Danny Green je 3&D majstor uvijek i svuda, samo nemojte od njega tražiti više.

Praktički, ispada kako je i dalje jedini istinski x-faktor Leonard. Njegovi ulazi s bokova stvorili bi pritisak koji bi olakšao život Parkeru i Duncanu, ali, usprkos tome što mali igra fantastičnu all-round košarku za nekoga tko još nema ni 22 godine, konstantu u dribling-ulaz igri do sada nismo vidjeli. Da je bio spreman za napraviti korak naprijed, onda bi valjda bio agresivniji protiv obrane Warriorsa. Zamisliti ga kako napada veterane poput Princea ili Allena stoga je iluzorno. Da se razumijemo, Leonard je igračina i ovo što on radi u svojoj drugoj sezoni, posebice u playoffu, je fantastično. Samo, nažalost po Spurse, još uvijek nije u stanju talent pretvoriti u 40 minuta dominacije. Ili barem 20 minuta. Dok god mu napadački učinak više ovisi o sakupljanju otpadaka umjesto o vlastitoj kreaciji, ne možete se osloniti na njega da vam bude poticaj koji trebate.

A tu je i mit o klupi Spursa. Ako oduzmete Ginobilieve bljeskove i solidnog Diawa (koji se i sam tek vratio nakon operacije i koji nije u fizičkom stanju odraditi veću rolu, iako će na račun IQ-a uvijek pomoći momčadi), tu više nema nikoga. Neal i Bonner su obrambene rupe koje tu i tamo mogu ubaciti tricu, a Joseph je back-up play u najširem značenju tog izraza. Mislim, ovo je tako tanak izbor da me ne bi čudilo da u jednom trenutku Pop posegne za McGradyem u potrazi za serijom koševa s klupe.

Dakle, može li ovakav San Antonio zaustaviti Memphis koji je do sada jedna od rijetkih playoff momčadi u savršenoj formi? Ne samo da ih ozljede zaobilaze, već im i pomažu, što dokazuju primjeri Griffina i Westbrooka. Međutim, čak i s njima na parketu, nije isključeno da Grizzliesi ne bi našli načina za doći do finala konferencije s ovakvom igrom Gasola, Randolpha i Conleya.

Marc je postao pravi lider i od kada nema Gaya da mu uzima loptu, on je taj koji odlučuje o svemu. Mislim da nije tajna kako je upravo on trenutno u najboljoj formi od svih igrača u ovoj seriji. Brojke donekle dvoboj njega i Duncana drže u egalu, ali, ako ste poput mene gutali svaku sekundu playoffa, onda vam ne treba objašnjavati da je razina igre koju je pokazao u dosadašnjem dijelu playoffa nešto o čemu dobri stari Timmy danas može samo sanjati.

Randolph je pak x-faktor. Čovjek je uhvatio godine, više se ne može odlijepiti od poda, nakon lanjske ozljede (i praktički izgubljene sezone) kroz dobar dio ovogodišnjeg regularnog dijela se uglavnom švercao u roli smetlara. Međutim, u playoffu ga je od utakmice broj tri protiv Clippersa Hollins zajahao kao prvu opciju u napadu i jaše ga do danas – kada se njegova najbolja košarka pridodala onoj Gasola i Conleya, Memphis je postao potencijalni izazivač. Ne dođe li do uganuća zgloba ili istegnuća koljena, ne vidim razloga zašto Randolph ne bi nastavio razbijati sve u sredini kao do sada – Spursi nemaju igrača poput Ibake i Griffina koji se može hrvati s njim, a koliko god dobro skakali u obrani, Randolph će nači načina da postavi ono svoju ogromno dupe u sredinu i uhvati nekoliko odbijanaca po utakmici.

Conley? Parker je bolji, tu nema dvojbe, ali Conley nije tu da dobije 1 na 1 dvoboj, već da pomogne momčadi. Njegovo shvaćanje ovog košarkaškog paradoksa ujedno je i njegova najveća snaga. Čovjek tako nastavlja igrati košarku života koja je vidljiva postala odlaskom Gaya kada su mu se povećale odgovornosti i volumen, ali i učinak. U playoffu je taj pritisak još i veći, ali za sada se nosi s njim bez problema, što je puno lakše kada imaš ovakvog Gasola kao doslovni centar momčadi i pouzdanog playmakera koji ti pomaže da se odmoriš (taj luksuz Parker ima u puno manjoj količini), odnosno kada je tu Randolph kojemu uvijek možeš baciti loptu u post da nešto napravi. Uglavnom, Memphis kontrolira ritam i gubi uvjerljivo najmanje lopti u ovogodišnjem playoffu, što je najvećim dijelom njegova zasluga.

Dvoboji playmakera i centara bit će ključni, a Memphis tu po ovome do sada rečenom definitivno ima mogućnosti održati kontrolu, možda čak i dobiti ih. S ostatkom rostera stvari su slične jer i jedna i druga momčad na bokovima imaju isključivo igrače zadatka koji bi se trebali međusobno anulirati - Allen i Prince trebali bi oduzeti trice iz kuta Greenu i Leonardu, a time im smanjiti učinak taman toliko da se ne osjeti koliko oni sami ponekad malo pomažu vlastitom napadu. S tim da Hollins u ruci ima jokera o kojem Pop može samo sanjati – uvijek može staviti Allena (ili Pondextera) na Parkera i tako dodatno povećati pritisak na playu Spursa, koji će već u startu imati pune ruke posla u pokušaju da razbije vrhunsku obranu pick & rolla koju igraju Conley i Gasol.

Niske postave? Pop će svakako pokušati stvoriti mismatch Ginobilia i Randolpha čim krenu izmjene, ali koliko dugo će moći izdržati bez dva visoka na parketu obzirom na sve skakačke i obrambene slabosti Spursa u reketu koje su prisutne svaki puta kada Splitter i Duncan nisu zajedno? Plus, Hollins je pronašao onu solidnu petorku s Princeom na četvorci koja uvijek može uskočiti ako zatreba, odnosno ako Arthur ne bude u stanju držati ritam dok su starteri na odmoru. Arthuru pak Spursi odgovaraju, čovjek je isključivo pick & pop igrač, a kao takav bit će ogroman problem obrani koja rijetko visoke šalje izvan reketa kako bi smetali u pick igri jer su jednostavno spori (ovu taktiku su koristili protiv Warriorsa dok se Curry nije ozljedio, čim je usporio zbog gležnja odmah su prestali izlaziti prema perimetru).

Spursi su ove godine zaigrali bolju obranu, ali ironija je u tome da su popravili rotacije prema perimetru, odakle Memphis baš i nije neka prijetnja. Istovremeno su im ostale dobro poznate slabosti u pick igri što će pomoći Memphisu da se napadački kotrlja preko Gasola s vrha posta - iako ne zabijaju trice i čak puno manje zabijaju iz tranzicije i skoka u napadu, Grizliji do sada u playoffu imaju treći napad po učinku upravo zbog Gasolove sjajne igre s poludistance i lakoće kojom razigrava Randolpha u reketu (ne treba ni isticati da njih dvojica doslovno kampiraju na liniji slobodnih, a čak ni Spursi, poznati po malom broju prekršaja u reketu, neće moći izbjeći tamo ih slati).

Uglavnom, sve do sada napisano favorizira Memphis i osobno uopće ne sumnjam u to da su oni favoriti. Međutim, to ne znači da Spursi nemaju šanse, već da će morati zaigrati planom igre primjerenim autsajderu kako bi te šanse maksimalno koristili. To znači sve raspoložive snage staviti u reket u nekoj verziji zone, udvajati visoke čim prime loptu kako bi spriječili Duncana i Splittera da skupe osobne (nemaju zamjenu za ovu kombinaciju) i pustiti Memphisu prostor da ih pokuša dobiti iz vana. Conley, Pondexter i Bayless imat će dovoljno prilika postati heroji, samo je pitanje hoće li ih iskoristiti. Ne budu li, to je plus za San Antonio. Rizično, ali svakako bolje nego se pokušati braniti 1 na 1 protiv ona dva bizona.

Napadački, kretanje lopte i igrača je ključ, ali za razbiti bedem Memphisa trebat će šibati trice iznad deset komada po utakmici (protiv Warriorsa su bili na solidnih 8 po susretu uz odličan postotak tako da su na pravom putu). Praktički, sve se svodi na ritam – momčad koja nametne svoj stil, bit će u ogromnoj prednosti.

Naravno, Memphisu odgovara sporija igra u kojoj imaju dovoljno prostor-vremena namjestiti Randolpha u post i tako doći do šuta iz blizine ili slobodnih. Spursima će odgovarati nešto brža igra u kojoj bi mogli napasti obranu dok se još nije postavila, potegnuti koju otvorenu tricu i, možda najvažnije, natjerati Memphis da izgubi poneku loptu. A to će morati jer će Conley i Allen zasigurno ispuniti svoju kvotu ukradenih - nakon playmakera Lakersa i Warriorsa, pritisak vanjske linije Memphisa za Parkera će biti poprilična promjena.

Nikada nije pametno podcjenjivati srce prvaka, pogotovo kada s druge strane stoji momčad koja zna upasti u rupe u kojima po 5 minuta ne može zabiti koš (plus, ja i dalje ne vjerujem Hollinsu, čovjek koji dvije godine jaše Gaya pored Gasola mora objasniti neke stvari prije nego povrati povjerenje). Međutim, to srce prvaka je već prije nekoliko godina dobilo prvi pacemaker, dok protivničko pumpa bez problema i bez artificijelne pomoći (čitaj: Popovog sistema). Ukratko, Spursima trebaju klasična izdanja Timmya, Manua i Tonya, a, po svemu viđenom u zadnje tri godine, jednostavno ne vjerujem da oni nešto takvo mogu ikada više pružiti četiri puta u jednoj seriji.

Dakle, 4-2 za Memphis.