RUNNING WITH THE PACK G49

U noćašnjoj revijalnoj utakmici mogli smo vidjeti gomilu sjajnih individualnih poteza i izuzetan raspon talenta cijelog niza NBA majstora. Ono što nismo imali prilike vidjeti su obrana i nekakav oblik kretanja u reketu koji bi protivniku onemogučio lagano polaganje svaki put kada ovaj stupi u njega. Jedan čovjek je pak iskočio iz ležernog pristupa obje momčadi i ovom napucavanju dao nekakvu dozu smisla, ali o njemu nečete imati previše prilike čitati ovih dana. Taj čovjek je Nick Collison koji je, svojim požrtvovnim pristupom tijekom cijelog susreta i posebice obranom na Kevinu Loveu u završnici, dao Thunderu onaj neophodan element na putu do pobjede.

Jasno, nema ništa loše u tome da se, u jednoj nebitnoj utakmici regularnog dijela sezone u kojoj ni jedna ni druga momčad nemaju previše toga na kocki, momčadi opuste i zabavljaju. Samo, nema baš ni smisla takvu zabavu nazivati klasikom košarke jer u tom slučaju se dovodimo u poprilično sivo područje u kojem i Armaggedon možemo nazvati klasikom filma.

Oklahoma je za klasu bolja momčad i ovakav susret su morali rutinski odraditi. Ključni naglasak na ovo odraditi jer, osim spomenutog Collisona, malo je tu bilo ono prljavog rada. Westbrook, Harden i Durant su protiv nedosrasle obrane Minnesote mogli do koša kad god su htjeli, što su uglavnom i radili kada je bilo potrebno. Problem je što ni u jednom trenutku ovih 58 minuta nisu našli shodno zaigrati obranu kao kolektiv, napraviti tu potrebnu razliku i početi pripreme za sutrašnju bitku protiv Heata deset minuta ranije.

Unutarnja linija Wolvesa s Loveom i Williamsom (kasnije Tolliverom) nije u stanju obraniti ništa, ali to nije spriječilo Brooksa da prvi dio utakmice koristi Perkinsa kao da je čovjek u najmanju ruku reinkarnirani Abdul-Jabbar. Perk je, istina, lakoćom zabio 12 koševa preko Lovea, ali stvarno je teško shvatiti logiku u kojoj, pored prednosti koju imaš na svim pozicijama, uporno pokušavaš koristiti onu koja ti donosi najmanje koristi – ne samo da ti je lopta više nego treba u rukama uvjerljivo najgoreg napadača, već si omogučio Loveu da trpa bez znoja jer Perk jednostavno nije u stanju pratiti svog čovjeka na izletima metar dalje od koša.

Thunder bi obično napravio prednost kad bi Brooks posegnuo za niskom postavom s Hardenom i Durantom kao krilima, što je protiv ovakve unutarnje linije bez centra jedini logičan potez jer Durant bez problema može čuvati lagane četvorke poput Williamsa i Tollivera, a i postao je toliko žilav pod košem da se bez pardona suprostavljao i Loveu, usput skupivši 17 skokova (najviše na utakmici).

Naravno, ovakva postava nema smisla protiv momčadi koje imaju prave petice poput Memphisa ili Lakersa (ne bi imala smisla ni protiv Minnesote da je Peković spreman) iz jednostavnog razloga što Ibaka nije u stanju ni visinom ni masom čuvati takav profil igrača. Međutim, protiv ovako mekanog protivnika, gdje su Ibaka ili Collison dovoljni u sredini, Durant na četvorki i Harden na trojki su jednostavno obavezne opcije.

Sad, dobar dio problema noćas je bio u tome što je bez ozljeđenih Maynora (koji je lani preuzimao ulogu drugog beka) i Cooka (koji to radi ove sezone) rolu pored Westbrooka preuzeo Fisher čiji promašaji u završnici su praktički ostavili Minnesotu u igri. Zašto su Durant i društvo uporno forsirali Fishera u kutu ne znam (ok, znam, dijelom zato što je bio otvoren, ali dijelom i zato što očito više vjeruju u legendu o Fisheru nego u stvarnost o Fisheru), ali znam da je njegovo prisustvo itekako pomoglo da Barea ostvari triple-double.

Ako Minnesota na išta može biti ponosna, to je upravo upornost Lovea i Bareae koji su tvrdoglavo odbijali predati se iako, osim ograničenog Tollivera, nisu imali podršku suigrača (posebice je podbacio Ridnour koji je uzeo veću količinu loših šuteva od Westbrooka).

Uglavnom, ovakvo ležerno izdanje Thundera samo je još jedan dokaz nezrelosti ove momčadi i mizernog IQ-a kojega iskazuju. Osim Brooksovih nespretnih rotacija i nesposobnosti da natjera momčad da odradi posao (u tom motivacijskom dijelu je očito bliži Vinnieu nego Adelmanu), najviše je upadala u oči sva gomila bezveznih šuteva koja su uzimali iako su svaki put imali prilike doći u puno lakšu situaciju za realizaciju. Taj samozadovoljni pristup u stilu “mogu si dopustiti bezvezni šut jer ionako ću zabiti kad god treba” možda može proći protiv ovako sakatog protivnika, ali teško da će fascinirati veterane koji ih čekaju u playoffu.

I nije stvar samo u tome da su Westbrook i Brooks problemi, možda još veći minus je što i Durant i Harden povremeno iskazuju iste tendencije ka bezglavim rješenjima. Očito da nije uzaludna ona izreka “s kim si takav si”, a obzirom da vole isticati svoje zajedništvo, jasno je kako su svi u Oklahomi dio problema i kako nije upitan samo pojedinačni IQ nego – kolektivni. Jednostavno, ne mogu Harden i Durant biti pozitivci, a ostali negativci. Svi su u ovome zajedno i moraju zajedno sazrijeti. Ili ne.

Stoga ću ostatak posta potrošiti na usporedbe koje mi se već duže vremena motaju po glavi. I tiču se i Heata, stoga još napetije čekam sutrašnji susret koji bi, onako usput, vrlo lako mogao biti i najava Finala.

Naime, osovinu Wade-James često uspoređujemo s Jordanovim Bullsima, ali zar nije Thunder možda čak i bolja usporedba? Veza Miamia i Bullsa je očitija zbog pozicionih poklapanja, ali danas je već valjda svima jasno da nije ključ u poziciji, već u ulozi. Možda imamo centre šutere umjesto centra skakača, bekove skakače umjesto bekova šutera, krila playmakere umjesto krila stopera, ali to i dalje ne mijenja potrebu da idealna momčad ima nekakvu kombinaciju playmakera, šutera, skakača, all-roundera, šljakera i strijelca u postu.

Stoga, dodijelimo uloge Bullsima (za potrebu ovog posta koncentrirat ćemo se na prvu zajedničku sezonu šampionske jezgre koja je kulminirala pobjedom nad Sonicsima u Finalu 1996.). Jordan je vanserijski talent koji je ujedno bio i kompletan i učinkovit strijelac i all-round zvijer. Pippen playmaker i stoper. Toni playmaker i šuter. Rodman skakač i stoper. Kerr tricaški specijalist. Longley drvo u sredini. Ron Harper bek veteran koji zabija otvoreni šut i igra obranu.

Sad zbrojimo osnovne brojke ove jezgre od 7 igrača (jezgra7 u daljnjem tekstu) koji su iznijeli najveći teret na putu do naslova, čisto da bi dobili neki dojam o čemu pričamo (radi se o prosjecima iz regularne sezone, a za 7 sam se odlučio jer rijetke su playoff serije u kojima veći broj igrača ostavi značajniji trag, iako možete u sličnim igrama dodati i svih 12 – ako vam se da, zašto ne):

Chicago Bulls 1996 jezgra7 – 93 poena, 41 skok, 23 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Sad da vidimo tko je od dvojca Miami – Oklahoma bliži ovim ostvarenjima u ovako naizgled banalnom, ali indikativnom testu. Već na prvi pogled je jasno kako se jezgra Miamia bitno razlikuje od one Bullsa jer nema napadača poput Kukoča, već je treći strijelac puno predvidljiviji Bosh. U biti, ako maknemo stvarno renesanse talente Wadea i Jamesa, ostaje nam jezgra sastavljena od limitiranih igrača zadatka u kojoj nema nikoga tko bi mogao parirati all-round učinku Kukoča i skokovima i obrani Rodmana. Chalmers pokriva Harperovu ulogu, ali čak je i Anthony debelo ispod razine Luca Longleya. Uglavnom, da vidimo da li brojke odgovaraju prvom dojmu (jezgru uz ranije navedene čine još Haslem i Battier)

Miami Heat 2012 jezgra7 – 93 poena, 38 skokova, 19 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Iako se čini zanemarivim, očito je kako Bullsi imaju prednost u skoku i sistemu koji se zasniva prevenstveno na pasovima, a tek zatim na izolaciji. Međutim, Miami je usprkos slabijem talentu i nedostatku nekoliko bitnih sastojaka uspio napraviti odličnu kopiju Bullsa. Sada da vidimo Thunder koji ovako na prvu djeluje sličnije Chicagu obzirom da im Harden donosi tog trećeg kreativca i strijelca, a Ibakin blokerski učinak ponekad ima sličan učinak na parketu kao Rodmanovi skokovi u napadu (Oklahomi jezgru još čine Perk kao drvo u reketu, Cook kao tricaš, Fisher kao veteran na vanjskim pozicijama):

Oklahoma 2012 jezgra7 – 93 poena, 35 skokova, 15 asista, 6 ukradenih, 7 blokada

Ovo je već ozbiljan deficit u odnosu na skakački učinak Bullsa, ali ono što bode u oči je mizeran učinak u asistima. Ove blokade donekle mogu sakriti manjak ukradenih i skokova, ali kako je moguće da jezgra s Hardenom, Westbrookom i Durantom ima deset asista manje od jezgre Jordan, Kukoč, Pippen? Odgovor je jednostavan – sistem. To nas vraća na večerašnju, jučerašnju i vjerojatno sutrašnju partiju Thundera – dok god bit njihovog napada većim dijelom utakmice bude izmjenjivanje u 1 na 5 akcijama umjesto konstatnog 5 na 5 pritiska, ne možemo ih staviti u isti rang ni s Jordanovim Bullsima, ali ni s Heatom.

I čisto ovako za kraj da vidimo kako se današnji Bullsi nose u odnosu na prethodnike, ali i na konkurente za naslov. Jezgru7 neka čine Rose kao renesansni strijelac, Deng kao all-round stoper, Korver kao tricaš, Gibson kao stoper u reketu, Noah kao all-round šljaker, Brewer kao stoper na vanjskim pozicijama i Boozer kao sekundardni strijelac i skakač. Primjetno je kako je sve krcato stoperima, ali to je nekako i u skladu s filozofijom ove momčadi koja ipak nije slagana po istom principu kao ove ranije obrađene. Uglavnom, brojke su sljedeće:

Bullsi 2012 jezgra7 – 87 poena, 38 skokova, 20 asista, 6 ukradenih, 5 blokada

Očito je kako se radi o jezgri u gabaritima šampionske po svemu osim po napadačkom učinku. Jasno, ta gomila stopera navedenih u jezgri zasigurno doprinosi i nešto boljem obrambenom učinku, a tu je uvijek i opcija da Hamiltona pribrojite umjesto Brewera. U svakom slučaju, opet je vidljivo da Heat i Bullse dijele nijanse.

Što se Thundera u odnosu na njih tiče, koliko god sa skepsom uzimali ovakve eksperimente, ne može se poreći da njihov nizak momčadski IQ (ovdje predočen u mizernom broju asista) uvijek upada u prvi plan. I dalje zastupam tezu da je dovoljno maknuti Brooksa kako bi ova momčad konačno iskoristila svoje potencijale, jer očito je da nije problem u manjku talenta ili lošoj podjeli uloga, već čisto u filozofiji igre. Obzirom na sve čini mi se kako se jedno ime nameće samo po sebi kao rješenje. Ono Phila Jacksona. Ili je možda bolje reći kako je rješenje, barem u slučaju ovakvih rostera bez dominantnog visokog igrača preko kojih možeš vrtiti igru, uvođenje trokuta.

Mislim, nije valjda slučajno da dvije momčadi koje smo najskloniji kritizariti zbog neiskorištenih potencijala vode dva početnika u trenerskom poslu, dok one koje igraju najljepšu košarku i maksimalno koriste svoje limitirane resurse vode likovi poput Popa, Karla ili Carlislea. Trenerski utjecaj izgleda stvarno nije moguće izmjeriti nikakvim statistikama osim jedne – brojem playoff pobjeda i, na kraju, brojem prstenja. Tko je sljedeći veliki trener u kategoriji Brooksa, Spoelstre i Thibodeaua pokazat će vrijeme, odnosno podizanje trofeja. Ali, s popriličnom sigurnošću možemo nagađati koji od njih troje to nije.

XMAS PODCAST – THE PREVIEW

Konačno! Zaboravite na obitelj, najdraže, vjeru i slične formule za pranje mozga kojima vam pokušavaju skrenuti pažnju s onoga bitnoga i dočekajte prvo podbacivanje uz mega-podcast. Čini li se to samo Sickreu i Geeu ili je ovo najbolji Božič ikada?

NORTHWEST

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Prilika za uključiti se u borbu za naslov došla je prije nego su se nadali i prije nego su bili spremni. Thunder ima sve potrebno za godinama dominirati ligom – fenomenalna dva temelja u Durantu i Westbrooku, sjajne suigrače koji ih nadopunjuju u Ibaki i Hardenu te cijeli niz korisnih igrača zadatka. Ono što im je stalo na put bila je činjenica da još ne znaju kamo sa svim tim talentom, što je dijelom krivica igrača (posebice Duranta i Westbrooka koji često nepotrebno forsiraju), a dijelom nesretnog trenera Brooksa koji je protiv Memphisa imao sreće što obezgayevljeni Grizliji nisu mogli pratiti ritam njegove momčadi (a i Hollins mu je u par navrata učinio uslugu), dok ga je protiv Dallasa Rick Carlisle potpuno nadigrao i razotkrio. Brooks očito zna s mladima i zna postaviti igru u obrani, ali da je ranije prepoznao Hardena kao playmakera možda bi napad ovisan isključivo o individualnom talentu konačno poprimio i obrise nekakvog sistema.

THIS IS NOW:

Opravdanja više nema, s ovim rosterom Brooks mora napraviti korak naprijed. Westbrook i Durant odradit će glavninu posla, a Brooks samo mora pravilno rasporediti Hardenovu ulogu u napadu i tako postaviti Thunder na vrh Zapada, praktički u klasu za sebe. Istina, još uvijek su svi skupa premladi, ali nije da im konkurenciju više predstavljaju veteranske uber-momčadi protiv kojih treba čekati na red. Red na Thunder je stigao, sada samo moraju pokazati da imaju dovoljno inteligencije i hrabrosti da to iskoriste.

PLUS:

Čak da Ibaka nikada ne postane ništa više od osrednjeg napadača, njegov učinak pod obručima je nemjerljiv za ovakvu momčad i održava balans između obrane i napada. Rotacija je sjajna, posebice pod košem gdje veterani Collison, Perkins i Mohammed donose i šampionska iskustva i gomilu energije. Sefolosha je uvijek potreban stoper, Maynor pouzdani back-up play, a Cook dežurni tricaš. Roster ove momčadi je sastavio genijalac i da se u košarci dodjeljuju oskari, Presti bi dobio onoga za najbolji film kao producent.

MINUS:

Upitni košarkaški IQ. Dolazi li do povremene neuračunljivosti u njihovoj igri samo zbog Brooksovih krivih procjena i mladosti? Ili je greška stilske prirode, odnosno nalazi se u organskoj nemogućnosti da Durant i Westbrook zajedno funkcioniraju? Težina situacije je u tome što pozitivan odgovor na ova pitanje može dati samo naslov.

PRVIH 5: Westbrook, Sefolosha, Durant, Ibaka, Perkins

5 ZA KRAJ: Westbrook, Harden, Durant, Collison, Ibaka

SCORE: 49-17

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Tipična sezona za Blazerse, još jednom obilježena ozljedama i vrlo dobrom igrom usprkos svim problemima. Ono što je razlikuje od većine u McMillanovoj eri je ta što označava kraj generacije koja je godinama trebala vladati NBA ligom i koja bi možda upravo ove sezone, obzirom na smjenu generacija, imala najveću šansu u lovu na naslov. Nažalost, Royeva koljena nisu izdržala, Odenova nikada nisu ni dobila priliku i jedno poglavlje je gotovo.

THIS IS NOW:

Međutim, na rosteru je još dovoljno vatre da se ne srlja bezglavo u rebuilding. LaMarcus Aldridge je još uvijek dobar oslonac i, iako nije superstar, okružen gomilom solidnih igrača može nositi Blazerse do dobrih rezultata. Problem s njegovom pratnjom je u tome što se uglavnom radi o igračima koji mogu dati maksimum samo ako su okruženi igračima koji su kvalitetniji. Praktički, svaki od igrača Blazersa igra ulogu koja mu je za jednu poziciju neprimjerena. Aldridge, idealan drugi igrač, sada je prvi. Wallace, sjajno atletsko krilo koje all-round učinkom može biti treća opcija, ovdje je drugo ime. Igrači poput Feltona i Matthewsa, stvoreni za zaokružiti petorku, morat će iskočiti na neki način i prihvatiti veću ulogu. Naravno, sve polazi od činjenice da je Royevom ozljedom brižljivo isplanirana momčad pala za taj jedna stupanj, a, gledano uži kontekst lanjske sezone, činjenica da su ostali bez Roya znači da su ostali i bez prvog čovjeka s klupe. To je donekle ispravljeno dovođenjem Jamala Crawforda, revolveraša sposobnog donijeti instant koševe s klupe. Činjenicu da je Marcus Camby danas uglavnom obrambeni skakač koji sam sebe izbacuje iz rotacije neprestanim promašivanjem šuteva s poludistance pokušat će nekako maskirati dovođenjem podcijenjenog fajtera Craiga Smitha i veterana Kurta Thomasa, koji danas može jedino i igrati u sporoj momčadi kakva su Blazersi. Očekivati da Oden svojim povratkom donese živost pod obruče iluzorno je obzirom na stalna odgađanja njegovog povratka na parkete, tako da jedina opcija da se nekako tijekom sezone pojačaju ostaje ili trade Wallacea (Batum može uskočiti u petorku i dobrim dijelom pokriti njegov učinak) ili eksplozija nekog od cijelog niza mladih anonimnih igrača koje su okupili i koji im sačinjavaju većinu na klupi.

PLUS:

Koliko god ponekad iritiralo gledati njihov spori napad, činjenica je da je nerijetko upravo McMillanov stil igre najveće oružje Blazersa. Posebice tu mislim na obranu koja je građena oko spriječavanja lakih koševa, mada i napad, usprkos prividnoj neučinkovitosti, funkcionira upravo na inzistiranju da su laki koševi ili barem oni iz izrađenih situaciji jedini pravi izbor.

MINUS:

Blazersi niti imaju dovoljno kvalitetnu jezgru da plešu s ovim mladim ekipama koje dolaze, niti su toliko stari da odjašu u sumrak rebuildinga s ovim veteranskim. Treba graditi u hodu, a to je uvijek opasno, posebno kad imate vlasnika koji ne preza od suludog trošenja novca. Tko zna, možda je pametnije pokušati još jednom, pa onda jednostavno krenuti iz početka, ma kako to bolno bilo.

PRVIH 5: Felton, Matthews, Wallace, Aldridge, Camby

5 ZA KRAJ: Felton, Crawford, Matthews, Wallace, Aldridge

SCORE: 38-28

DENVER

THAT WAS THEN:

Kotrljali su se nekako kroz sezonu u sjeni sapunice oko Carmela. Kada su ga se konačno riješili, Karl je osvario svoj davni san i složio run and gun momčad oko dvije podjednake petorke, proizvevši usput najbolji napad u ligi i ujahavši pobjednički u playoff. Gdje im je naravno lakoćom na put stala Oklahoma.

THIS IS NOW:

Karl zasigurno trlja ruke oko ovog rasporeda jer mu stil igre bez zvijezda omogućava da na parketu drži u tom trenutku najspremnije igrače, što bi moglo biti od presudne važnosti u back to back utakmicama. Također, prednost treniranja u Coloradu odavno je dokumentirana, teško će bilo tko u back to back situaciji moći do pobjede protiv Nuggetsa u Denveru. Međutim, sve su to detalji koji ne bi smjeli zasjeniti činjenicu da ovo ipak nije lanjska momčad. Ty Lawson više nije vihor s klupe već startni play i praktički najvažniji čovjek, obzirom da Andre Miller nije na razini na kojoj je bio Felton, niti pod stare dane može pratiti ovaj frenetični ritam Nuggetsa (iako ga Karl vrlo dobro poznaje i zasigurno zna kako ga najbolje može iskoristiti). Pad su doživjeli i na bočnim rotacijama, gdje su ostali bez korisnog Chandlera i Smithove eksplozivnosti – Rudy Fernandez i Corey Brewer daleko su od poštenih zamjena. Tako da će Nuggetsi ipak morati paziti na ritam misle li i sami dočekati kraj sezone na nogama, obzirom da su Lawson i Afflalo ipak puno kvalitetnije opcije od svojih zamjena i da će zbog toga vidjeti gro minuta. Danilo Galinari imat će šansu rešetati s krila, a glavne stvari događat će se pod košem. Zadržavši Nenea napravili su ono što su mogli, ali sada treba vidjeti tko će mu se još pridružiti učinkovitom igrom na način na koji su to lani činili veterani Martin i Andersen. Birdman možda ima još nešto u nogama, ali Martinov učinak trebali bi zamijeniti ili rookie Faried ili netko od euro dvojca Kupus – Mozgov, obzirom da je preplaćeni Harrington u ovoj fazi karijere tek šuter iz vana koji se lani nije ni uspio izboriti za bitniju ulogu u Karlovom sistemu. Ja se kladim na rookiea jer netko u petorci mora i skakati.

PLUS:

Nedostatak vrhunskog talenta nadoknadit će rotacijom i prednošću domaćeg terena. Ipak, sve je u rukama Karla koji mora pronaći načina da iz slabijeg rostera nego lani smiksa slične rezultate.

MINUS:

Napadačka učinkovitost će zasigurno pasti obzirom na promjene, a, kako osnova za značajniji napredak u obrani nema, Denver će morati itekako pripaziti ne bi li im se dogodilo upravo suprotno od onoga što većina očekuje – umjesto da budu potencijalno iznenađenje iz sjene, vrlo lako bi mogli ispasti iz playoff slike.

PRVIH 5: Lawson, Afflalo, Galinari, Nene, Mozgov

5 ZA KRAJ: Lawson, Afflalo, Galinari, Faried, Nene

SCORE: 35-31

UTAH

THAT WAS THEN:

Prošla sezona u povijesti Jazza bit će upamćena po odlasku legende Jerrya Sloana. Nakon toga, bit će zapamćena i po lakoći kojom su se odrekli svog najboljeg igrača Derona Williamsa, sve kako bi izbjegli buduće sapunice. Nije zemlja mormona diznilend ni Gotham pa da se poštena raja gnjavi tračevima. U SLC-u je bitna samo košarka, a ona je, nakon još jednog osrednjeg početka sa Sloanom i Deronom, dolaskom Corbina za trenera postala jedva gledljiva.

THIS IS NOW:

Možda je rano tako nešto tvrditi, ali meni se čini da Tyrone Corbin nije kapacitet za NBA trenera. Čovjek navodno želi popraviti nedostatke koje je imala Jerryeva obrana (previše faula i previše rupa) i onda u sredinu reketa gurne Ala Jeffersona, genijalnog strijelca koji se nije u stanju obraniti niti od muhe. Posao Corbinu neće olakšati ni čudna formula kojom je posložena ova momčad. U rukama ima roster sastavljen od gomile mladih igrača kojima treba dati minute i šansu s jedne strane, dok s druge strane stoji niz iskusnih veterana kojima se zasigurno ne prolazi kroz nekakav rebuilding. Pouzdani veteran Milsap svojom igrom s poludistance i konstantnim kretanjem dobro paše uz Jeffersona u napadu, ali oba su preniska za nadopunjavati se u obrani. Mladi Favors ima potencijal jednog dana biti rješenje za sve njihove probleme u reketu, možda pomogne i rookie Kanter, ali dok njih dva stasaju Big Al i Milsap vjerojatno će već biti u novim klubovima. Jazz je krcat pod košem i trebat će pametno podijeliti minute između veterana i mladih, ali zato na vanjskim pozicijama vlada suša. Doveli su veterana Josha Howarda ne bi li uštrcali malo eksplozivnosti u napad, ali Howard nakon svih ozljeda nije ništa manje istrošen od Rajae Bella. Uglavnom, dati minute njima na boku totalno je blesavo pored mladog Haywarda i novog rookiea Burcsa. Jedina pozicija na kojoj nemaju alternativu istrošenom veteranu je ona playmakerska gdje je Devin Harris usamljen do te mjere da su mu doveli Jaamala Tinsleya. Uglavnom, u ovoj sezoni osnovno će biti pratiti razvoj mladih, možda usput zamijeniti ponekog veterana za budući pick (makar i druge runde kao što su napravili davši Netsima Okura, usput dobivši i poprilični trade exception) ili neko prikladnije pojačanje. I, naravno, doći u poziciju sudjelovati u što boljim okolnostima u budućem super draftu.

PLUS:

Big Al je sposoban zabiti pod košem kao malo koji igrač u ligi, a cijeli niz zanimljivih igrača mogao bi potencijalno značiti i puno efikasniji napad nego je to bio slučaj lani.

MINUS:

Bez obzira koliko se Corbin trudio posložiti obranu, s ovim Sloanovskim rosterom bez i jednog stopera za očekivati je kako će Jazz uvijek puno više primiti nego će moći zabiti. Također, upitno je tko je od ovih mladih igrača uopće talent na kojega će se ubuduće moći osloniti. Hayward je u rookie sezoni pokazao malo, Favors osim povremenih skakačkih bljeskova nije pokazao ništa, Evans je bio dobar za kasni izbor druge runde samo što ove sezone mora uskočiti u Kirilenkove cipele (Miles to definitivno ne može), Kanter je praktički izabran na osnovu priča jer malo ga je tko ikada vidio da igra osim ovoga ljeta na EP-u, a Burcs je igrao na lijevom sveučilištu i pitanje je kako će se njegovi talenti prenijeti u NBA. Opet, obzirom na dokazanu kvalitetu Kevina O’Conora kada je pronalaženje talenta u pitanju, sve je moguće.

IDEALNIH 5: Harris, Hayward, Evans, Favors, Jefferson

SCORE: 27-39

THE PACK

THAT WAS THEN:

Kahnovski roster skrpan od gomile osrednjih playeva, promašenih visokih draft pickova i krilnih igrača koji smetaju jedni drugima, nikako da napravi nekakav mali iskorak koji bi, barem na sekundu, natjerao čovjeka da pomisli kako je Kahn svih ovih godina imao ideju što radi. Prošla sezona obilježena je promašajem s izborom trenera (nesretni Rambis pokušao je učiti trokut potpuno za njega ne-adekvatnu skupinu, što je nažalost rezultiralo time da je trokut osuđen na nestanak iz NBA, barem dok Phil ne sleti u Knickse) i Loveovom eksplozijom koja je povremeno skretala pozornost i na Wolvese. 30-30 i 20-20 nisu samo nazivi nekih tamo dokumentaraca, barem ako pitate prave NBA fanove.

THIS IS NOW:

Rubio je konačno sletio u čopor, što Kahnu izbija zadnje opravdanje iz ruku obzirom da je sve ove godine gradio momčad oko na Rubia potrošenog picka. Ili će Wolvesi konačno zaigrati košarku ili će David tražiti novi posao. Da zaigraju košarku pobrinut će se Adelman, iskusni trener koji neće poput Rambisa tvrdoglavo tražiti od igrača da se nametnu njegovim idejama. Adelman će ionako potentan napad dodatno otvoriti, što je dobra vijest za Lovea i suigrače. Obrambeno, Wolvesi ionako nemaju potencijala biti kvalitetni, a to znači da je suludo trošiti minute na likove poput Darka ili Pekovića. Adelman će svjesno riskirati dodatnu propusnost u reketu samo kako bi s Loveom ili Millerom na petici napad dobio dodatnu opciju. Bit će zanimljivo vidjeti kako će iskoristiti navodne talente (kažem navodne jer ih nitko još nije vidio, iako svi o njima pričaju) Randolpha i u manjoj mjeri Johnsona, a naravno da će sve oči biti uprte u Rubia. Nakon očajnih igara u Euroligi optimisti se mogu samo nadati da je NBA primjereniji stil za rastrčanog Španjolca. Način na koji će se raspodjeliti minute između Beasleya i Williamsa još je jedan zaplet na koji treba obratiti pažnju. Oba su preniska za klasične NBA četvorke, ali gurajući ih na krilo oduzimate im šansu da iskažu svoj skakački potencijal. Williams je bolji šuter za tri i boravak na perimetru ne bi ga trebao potpuno iznerediti, iako bi i njemu uloga četvorke pored Lovea najbolje legla, dok je usprkos gomili koševa lani bilo vidljivo da Beasley udaljen od koša nije ništa više od uber verzije tweenera poput Ryana Gomesa ili Marvina Williamsa.

PLUS:

U Williamsu imaju all-round potencijal koji bi mudrim vodstvom Loveu trebao konačno donijeti kvalitetnog suigrača. Ključna riječ za njih je svakako potencijal. Odigra li Rubio kako Kahn očekuje, pronađe li Adelman ulogu Randolphu (možda kao centru), tada mogu biti stvarno opasni.

MINUS:

Očekivanja su jedno, a činjenice nešto sasvim drugo. One i dalje jasno govore da je jedino Love dokazana kvaliteta, što je u ovakvoj sezoni možda dovoljno za desetak pobjeda. Moja prognoza je nešto optimističnija i najvećim dijelom se bazira na poboljšanjima koja će uvesti Adelman. Međutim, sumnje u ostatak rostera itekako postoje, bilo da gledamo individualno ili skupno. Jednostavno, previše je tu loših poteza bilo odigrano da bi se u jednu godinu sve dovelo u red.

IDEALNIH 5: Rubio, Johnson, Williams, Love, Randolph

SCORE: 23-43

SCOTT PILGRIM VS. COMMON SENSE

Brooks je odustao od glumatanja, shvatio da na parketu treba imati 4 najbolja igrača – Russa, KD-a, Collisona i Hardena – najveći dio utakmice. Također, kako je Harden očito najboljih playmaker u ekipi, nema se tu što mudrovati – loptu treba dati njemu. Hej, a zašto ne igrati i većinu utakmice s malom postavom, kada to očito funkcionira? I sve je to ispoštovano, ali opet nije uspio privesti stvar kraju. Kako? Pa, Dallas je bolji, očito, ali bivši trener godine je opet u time-outu govorio ”treba se boriti, skakati, a u napadu samo igrajmo našu igru i bit će sve dobro”.

Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

“Russelle, na onaj koš napadamo, onaj tamo”

Upozoravaš na pristup ekipu koja daje sve od sebe, koja je svim srcem u igri. Ovo što Durant radi u skoku zadnje tri utakmice serije, igrajući dobar dio utakmice kao centar, fantastično je, a ništa manje specijalna nije ni energija koju Westbrook ulaže u svaki pokret, posebice u svoj specijalitet, skok u napadu. Ne leži problem Thundera u tome, taj dio su savladali. Nisu izgubili zato što nisu igrali obranu, već zato što nisu igrali košarku. Pogledajte njihove akcije nakon time-outa. Ah, zaboravih, pa nema ih. Thunder nakon time-outa igra kao i uvijek. Igra svoju igru. To znači da u ključnim trenutcima Westbrook izgubi loptu, a KD uzme nerezonski šut.

”Samo se treba boriti, igrajte našu igru i sve će biti u redu”. Božesačuvaj. Ne, nego treba dati loptu Hardenu na vrhu reketa, postaviti mu pick i nek proigra dva najbolja napadača koja imaš. To ti je cijela filozofija, moj Brooks.

Kako me frustrira ova momčad, to je neopisivo. I znam da nisam fer prema Dallasu i Dirku koji su opet napravili sve što treba i zasluženo došli do Finala. Ispadam nekakav navijač (ispričao bi se zbog toga, ali ionako vas nitko ne tjera da čitate), ali u biti sam samo iskren – posvećujem pažnju momčadi za koju mislim da je zaslužuje. OKC je odigrala najzreliju partiju serije, cijelo vrijeme su bježali Dallasu, ostavljali dojam brže, više i jače momčadi, lakše dolazili do prednosti i radili serije. Imali su sve u svojim rukama i opet su to prosuli. Stvar je u nijansama – Bullsi protiv Heata imaju 0.0003 posto šansi da prođu. Ne da ne znaju završiti susret, već jednostavno nemaju dovoljno talenta. I to je nešto što će ih i idućih godina ostavljati uvijek na korak do i frustriranima – s onom jezgrom ne mogu se nadati uspjehu pored Miamia i Oklahoma ovoga svijeta.

Thunder je pak do noćas imao skoro pola-pola šanse. Možda malo manje, jer Dallas teško da može izgubiti tri za redom, od čega dvije doma, ali kužite što hoću reći. Imaju toliko talenta da ih ne možeš otpisati. Dok sami ne otpišu sebe.

Dobri stari veterani iz Dallasa jedva čekaju odmor. Mislim da im ni samima nije jasno kako su ovu seriju završili u 5 utakmica. Noćas šut nije slušao, držali su se i bez Terrya, Mimi-mea i Stojakovića, ali je presudila Kiddova kontrola ritma, Chandlerova i Marionova energija i Dirkova nepodnošljiva lakoća zabijanja, koja se opet iskazala u ključnim trenutcima.

Sjajno je vidjeti sve te legende u pohodu na prsten, iako sumnjam da imaju dovoljno za suprostaviti se Heatu. Umor kao da je lagano i njih stisnuo, veći dio ove serije su odrađivali, nema onog lebdenja po parketu kao protiv Lakersa. Trebat će im izuzetne šuterske partije misle li imati šansu u Finalu. A osim Dirka, tko ih može prezentirati iz večeri u večer? Ali, o tome više kada dođe vrijeme za to.

Dallas je iskoristio priliku, to je jedino važno, dokazao sebi još jednom da može i da ona legendarna glava više nije problem. Od vječnih luzera Mavsi su postali ubojice. Nadam se da su pritom svjesni kako je puno lakše stati na kraj amebama koje imaju običaj sebe upucati u nogu nego lavovima koji 42 minute ganjaju plijen i onda ga rastrgaju u zadnjih šest.

SCHOOL’S OUT FOR SUMMER

Srećom, imamo seriju na Istoku da nas podsjeti da je u tijeku playoff jedne od najboljih regularnih sezona svih vremena. Jer, da nije Miamia i Bullsa, ovo što gledamo na Zapadu vrlo lako bi se dalo zamijeniti za košarku u studenom. Barem što se tiče Oklahome, veterani iz Dallasa ionako samo uzimaju što im se pruži, igrajući svoju igru od prvog do zadnjeg dana godine. Nemam namjeru previše komentirati tijek utakmice niti se praviti da sam gledao nešto posebno. Ako vam je do toga, na ESPN-u imate bombastičnih naslova koliko želite. Novinari naklonjeni Dallasu u nebesa dižu Dirka, a dobri stari Hollinger pad Thundera naziva epskim (pretjerivanju unatoč radi se o odličnom tekstu, svakako pročitati jer se dotiče i mnogih drugih važnih stvari).

Ja u Dirkovih 9 koševa koji su smanjili razliku nisam vidio ništa više od onoga što inače vidim kod Dirka, s tim da treba realno reći da su trica i ona dvojka ubačena s boka upale slučajno. Dobro, takvom šuteru se slučajnosti događaju češće nego nekom drugom, još je fascinantnije što zabija u ključnim trenutcima, tu definitivno nešto ima. Dirk je poseban, ali ja samo pokušavam naglasiti da je Dallas ovaj put najmanje sam zaslužan za pobjedu.

Ako su u prethodnoj utakmici očitali lekciju Thunderu i na kraju se izvukli na račun toga što su iskusnija i pametnija momčad, ovaj put je bilo obrnuto. Dallas očekivano nije imao energije ponoviti igru od dva dana ranije, što su mlađi protivnici u startu iskoristili da ih jednostavno pometu pod košem, trci i uopće svakom aspektu igre u kojem glavnu riječ vode želja, snaga i fizikalije. Ako isključimo završnicu, Dirk je odigrao prosječnu utakmicu (čak se i sam na kraju našalio sa svojom nesposbnosti da uhvati skok u ovoj seriji), Chandler je bio skoro pa beskrvan, čak ni Barea nije imao svojih 5 minuta (na kraju je pomogao u stizanju razlike, ali ništa specijalno). Terry je imao dobru šutersku večer, Kidd je imao standardno briljantan all-round učinak i to je to.

Uglavnom, Dallas je živio na aparatima, držeći se na tih desetak razlike tijekom cijelog susreta dijelom zahvaljujući igri u obrani, a dijelom činjenici da su igrali protiv ameba. Stalno stavljamo nagalasak na to odrastanje, mit po kojoj momčadi moraju proći školovanje i gomile poraza prije nego nauče ono što je potrebno za biti pobjednik. Kažem mit, jer iskreno ne vjerujem da momčadi moraju proći išta – na svake Bullse i Rocketse dolaze nam Heat (i onaj sa Shaqom i ovaj novi) ili zadnji Celticsi kao dokaz da ti je dovoljan talent i da preko noći imaš ekipu. Ali, taj talent mora biti testiran i školovan, zar ne. E, pa nisam siguran. Kareem je osvojio naslov kao klinac, Magic i Bird i Timmy također. Reći da je njihov karakter bio presudan bila bi pljuska Durantu. Zar on puca na prolaznice iz zračne puške?

Očito nije stvar ni u školi (Jordanov mit) ni u karakteru, već u jednostavnoj činjenici da Thunder ne zna igrati košarku. I to je to. Kratko i jasno. Da je Jason Kidd playmaker ove momčadi i da na klupi sjedi iskusni NBA trener, Durant i društvo bi se prošetali preko ovakvog izdanja Dallasa. Cijelo sezonu uporno tupim kako su negledljivi i sada bi to samo trebao prihvatiti kao proces odrastanja? Molim vas. Ili znate ili ne znate. Jedina ljepota njihove mladosti je u tome što još ništa nije definitivno, ima nade, a znamo da ona umire posljednja. Međutim, po svemu što se dalo vidjeti u ovoj dugoj, dugoj godini, znamo da Westbrook nije playmaker i znamo da Durant nije all-round igrač. I da ni jedan ni drugi nisu u stanju suigrače učiniti boljima.

Nije da se ne trude. Besmisleno je naglašavati Durantovu mekoću, slabost u borbi za poziciju. To su čiste gluposti, jer čovjek koji se veći dio serije ravnopravno u skoku nosi s jednim Chandlerom definitivno nije mekušac. Njegov problem nije u tome što ne želi, već što želi previše, odnosno više od onoga što može iznijeti. Durantu je netko u glavu utuvio da je najveći strijelac na svijetu, ali on je u biti jednodimenzionalni šuter. Čim spusti loptu na pod, djeluje nespretno poput Dwighta Howarda. Nema konkretan ulaz, nema igru leđima. Praktički, trebaš mu dati loptu u idealnoj situaciji ili na otvorenom šutu da bi bio učinkovit. E pa sretno s tim u ekipi s playom koji ne vidi suigrače i trenerom koji u godinu dana nije složio dvije akcije.

Kada počnem misliti o Brooksu, dolazim do nekih kontradiktornih stvari. Očito je da čovjek nije kapacitet, dovoljno je poslušati one simpatične isječke koji ne govore ništa, ali u biti govore dovoljno. Brooks nema ni viziju ni autoritet. Ovako talentirane mlade igrače valjda je nekog vraga trebalo i naučiti, ove prethodne dvije sezone bile su idealna prilika da se bez pritiska školuju i nauče igrati košarku. Kada ih gledaš na parketu, nemaš taj dojam. Forsiranje sirove snage i izolacije ima smisla ako nemate rotaciju, ali ako imate ovakav roster kao Thunder onda trebate graditi igru. A ne izmišljati toplu vodu u playoffu. Mislim, ako je Harden do jučer bio strijelac s klupe, da bi se danas pretvorio u glavnog organizatora igre, zar to ne govori dovoljno? Kako možeš imati takvog rasnog all-round igrača u momčadi tijekom sezone i ne prepoznati ga? Bacaš ga u ulogu strijelca s klupe, da bi u trenutku kada ti je voda došla do grla, shvatio da najbolje igraš s njim na parketu iz jednostavnog razloga što čovjek zna razigravati.

Tako da u biti kužim Brooksa, cijelu godinu je igrao krivo i kada bi sad odjednom promijenio cijelu rotaciju i igru bilo bi to svojevrsno priznanje da nema pojma što radi, zar ne. Ispada da je najveći problem Thundera upravo taj talent – da nisu tako moćni, da su imali slabije rezultate, Brooks bi možda i ranije nešto mijenjao. Koga briga za igru dok god se nižu pobjede. I onda dođe taj playoff, vrijeme kada je prilagodba sve, a ova momčad jednostavno na to ne zna odgovoriti jer su navikli da je ono što inače igraju dovoljno. I onda im to Brooks uporno servira iz prekida u prekid. Igrajmo svoju igru i sve će biti OK. Pa konju jedan, zato što igrate vašu igru i jeste u problemima.

Uf, skoro sam zaboravio ono što sam htio reći – stavljajući ovakav naglasak na Brooksa, stvaram dojam da je uloga trenera izuzetno bitna. Pa, kao i sve drugo, i to ovisi o kontekstu. Jamesa i Wadea može trenirati i Joke Vranković, oni su svoju školu prošli godinama u ligi. Međutim, dva momka koji tek kreću u život i kojima treba iz dana u dan objašnjavati zakonitosti košarke treba učitelj, a ne netko tko im titra jajca. Ovako ispada da je i njih mogao trenirati Joke, jer će ionako sve naučiti sami iz svog iskustva. Čekaj, pa onda treneri stvarno nemaju smisla. Samo, kako je Pop onda naučio Timmya svemu što zna? Ili ga nije ni bilo potrebno učiti?

Uglavnom, da mi je netko rekao da će utakmicu finala konferencije izgubiti momčad koje je djelovala energičnije i imala preko 20 skokova više, koja je imala bolji postotak šuta i više asista, rekao bih mu da je lud. Danas znam bolje – rekao bih mu da sigurno misli na Oklahomu. Onu momčad u kojoj playmaker monopilizira igru, u kojoj najbolji šuter doslovno moli da mu dodaju loptu kad je u dobroj poziciji, da bi je onda sam izgubio u onim situacijama kada je dobije, momčad u kojoj su igrači zadatka na visini. Ali, zaludu Collison i Ibaka skaču i igraju obranu kao prvaci, zaludu Harden izgleda kao Einstein na parketu. OKC ide daleko koliko ih mogu odvesti trener bez vizije, play bez ideje i šuter bez autoriteta. A to baš i nije daleko.

‘ALLAS THUN’ER

Jutros sam odgledao ovu utakmicu u stanju totalne apatije. Znam da OKC nije baš najinteligentnija momčad, ali da će Dallas preko noći postati jednako blesav nisam očekivao. Neinspiriran za ikakve velike misle, zamolio sam Sickre da pomogne u osvrtu na ovu čudnu utakmicu.

Gee: Stari, meni je ovo ličilo na sve osim na finale konferencije. Kao da gledam nekakvo napucavanje Warriorsa i Clippersa u desetom mjesecu, puno talenta, malo mozga, i, što me najviše iritira, premalo srca. Dallas se očito ne može riješiti svojih mentalnih bolesti, svako malo će prespavati utakmicu, ali nisam očekivao da će im se to dogoditi na domaćem parketu. Bilo mi je žao Caseya, jadni pomoćnik zadužen za obranu je više pretrčao uz aut liniju nego obrana Dallasa uopće u utakmici. Mislim, ne možeš ući u ovakav susret ovako mekano, dekoncentrirano, jednostavno dozvoliti protivniku da se razmaše. I to protivniku koji pliva u talentu.

Sickre: To je po meni ključni moment. Još se jednom potvrdilo da OKC ima takvu napadačku moć i razinu talenta da ih nikada ne možeš prekrižiti. Mislim, razbili su Dallas s drugom postavom i to u trenutcima kada je Dirk konačno odlučio krenuti u akciju. Mene je strah i pomisliti na što bi ova momčad ličila da ima rasnog playmakera, iskusnog trenera i da igraju više na IQ umjesto na fizikalije. Istina, ova momčad se još razvija, tek su u trećoj sezoni, ali koraci koje rade su definitivno u pravom smjeru. Praktički, došli su pred Finale usprkos svim dječjim bolestima i nesavršenostima, što je u jednu ruku nevjerojatno u ligi u kojoj iskustvo igra ogromnu ulogu, a u drugu ruku jasno pokazuje koliko su moćni u samim temeljima.

Gee: Stoji, međutim ja se ne mogu oteti dojma da je Dallas ušao u susret pshički nespreman. Zvuči glupo tako nešto reći za ovakvu veteransku momčad, ali ja nisam vidio potrebnu razinu energije kod nikoga. Čak sam i razočaran time što su veterani poput Kidda, Dirka, pa i Peje, u stanju ovako pasivno odigrati u trenutcima karijere. Da, karijere, jer eventualnim naslovom ova momčad bi se iskupila za sve one poraze Netsa, Mavsa i Kingsa godinama ranije. Najluđe od svega, Carlisle je odmah nakon prve utakmice upozoravao da s onakvim pristupom u obrani prikazanim u prvoj ne mogu dalje, ali momčad kao da ga nije ozbiljno shvatila. Svi kao da su čekali samo da Dirk i Barea još jednom polude i riješe susret. E, pa ne možeš se uvijek oslanjati na isti štap, iako je ovaj dvojac opet zamalo napravio posao. Čovječe, u onim trenutcima kada se Barea zabija u reket dok se Dirk izvlači vani, podsjećaju me na onaj prvi Dirkov Dallas s Nashom kao playom. Zvuči ludo, ali tako na trenutke izgleda.

Sickre: Da, ali i oni su se razigrali tek pred kraj kada je već bilo kasno, OKC je uhvatio ritam u napadu oslonjen na nekoliko izvrsnih poteza Brooksa. To što je sjeo na klupu Westbrooka zadnju četvrtinu zasigurno će ovih dana izazvati brojne polemika, ipak se radi o svojevrsnom odjebu do jučer neprikosnovenom nositelju igre, ali mene je pozitivno iznenadio igrom s niskom postavom (Durant na četvorci uz tri beka – Westbrook, Haden, Maynor), pa i čestim guranjem u pick igru Hardena i Maynora koji su se sinoć oboje pokazali puno boljim donositeljima odluka od Russella.

Gee: To s Westbrookom definitivno donosi jednu potrebnu dozu tenzije ovoj seriji, makar do nje došlo unutar momčadi umjesto između dva protivnika. Westbrook po meni i nije bio toliko užasan šuterski, ali gušio je igru, čim bi lopta završila u rukama Duranta, Hardena i Maynora cijela momčad je djelovala puno pokretnije i življe.

Sickre: Također, OKC je ovaj put puno bolje branila Dirka, bilo je tu udvajanja, posebice kada bi primio loptu po sredini na vrhu reketa. Dallas je pak Duranta pokušao zaustaviti na sličan način kao što se nekada pokušavalo Dirka, slanjem nižeg igrača da ga ometa čak i prije primitka lopte, ali očito je da ovu dvojicu ne možeš zaustaviti ma kakve god sheme izmišljao. S tim da Durant definitivno mora raditi na igri leđima košu i dodati barem onaj Dirkov skok-šut iz okreta.

Gee: Mislim, Dallas nije uopće igrao obranu, a šetalo se i Thunderu kroz reket, ali u završnici su ipak podigli nivo obrane kada je trebalo stisnuti. Collison je opet bio odličan, kao da se bez Westbrooka, koji ga nekoliko puta nije proigrao u dobrim situacijama, i njemu dalo igrati punom snagom. Dojam je da su igrači Thundera puno više trčali, netko bi barem iskakao na šut, dok je Dallas bio pasivan koliko je to moguće. Opet kažem, ne mogu vjerovati da netko može u ovakvoj situaciji igrati tako opušteno i sigurno u sebe kao što je igrao Dallas, kao da su osvojili barem 3 naslova.

Sicke: Na stranu sve, barem konačno imamo seriju. Kako će reagirati Dallas, kako će reagirati Westbrook, kako će reagirati Brooks drugi put nastavi li ovaj zanemarivati suigrače. Hoće li se netko pridružiti Dirku i Barei u napadu ili će samo čekati da im se servira. Može li Dallas zaigrati obranu i malo zasmetati sve boljoj klupi Thundera. Pitanja je puno, a od odgovora na njih ništa manje važno nije ni saznanje kako dvoboj Dirka i Duranta ima sve predispozicije da se pretvori u epski revolveraški obračun. Dirk protiv svog legitimnog nasljednika, šutera koji je toliko dobar u tome što radi da mu neka druga specijalna vještina nije ni potrebna.

THUNDER

“I’m not nearly the player that I want to be, I’ve got so much more work to do.”
– Kevin Durant

SCORE: 56-26
PRVIH 5: Westbrook, Sefolosha, Durant, Green, Krstić
5 ZA KRAJ: Westbrook, Harden, Durant, Green, Ibaka
MVP: Kevin Durant
LVP: nema ga, čak i Krstić ima svoju korisnu rolu (koja ne uključuje bacanje stolica)

Od mlade momčadi koju nitko ne shvaća ozbiljno do prvog (i jedinog) izazivača Lakersima na Zapadu u manje od jedne sezone – to će biti podnaslov budućeg dokumentarca koji će se baviti rađanjem velesile u središnjoj Americi. Kevin Durant po svim izborima prvi je kandidat za MVP-a, a po svim draftovima neprikosnoveni je prvi pick. Pitanje je dana kada će ESPN napraviti posebnu podstranicu koja će izvještavati o svakom njegovom odlasku na WC.

Međutim, u ovo doba hype-a, najljepše od svega je što su Thunder tako old school. Nitko ne snima reality show, nitko ne daje bombastične izjave. Nitko ne podcjenjuje prave fanove toliko da misli da je išta što radi van terena imalo bitno. Čak i na terenu, koliko god potencijala imali za biti showmani, uvijek će prije svega odraditi posao. Thunder su utočište normalnosti u sezoni (eri?) u kojoj od debilnih naslova nećeš moći živjeti.

Ova momčad je već sada, u ovom sastavu, spremna za osvajanje konačnog trofeja. Lanjsko iskustvo borbe s Lakersima u prvom krugu to je jasno pokazalo. Ovaj put će se isti protivnici (ako sve bude išlo po planu) sresti u finalu konferencije, gdje će imati prilike dodatno razvijati rivalstvo. Lakersi su još uvijek dovoljno moćni i gladni da izdrže napada mlađih i potentnijih, ali svako manje odstupanje od maksimuma Durant i društvo znat će iskoristiti.

Momčad Thundera ogledni je primjer kako treba složiti roster. Nema ni jednog jedinog segmenta igre u kojem nisu barem vrlo dobri. Možda Russell Westbrook nije klasični play, ali kombinacijom slash ‘n’ kick igre, obrane i napadačkog skoka (!!!) nezamjenjivi je dio ekipe. Možda Jeff Green nije tipična treća opcija niti prava četvorka, ali, svojim all-round učinkom i sposobnošću da u isto vrijeme brani 5 pozicija i razvlači reket šutom iz vana, čini Thunder time što jeste.

Nitko nije savršen, osim možda Kevina Duranta, ali svatko na neki način uspijeva anulirati potencijalne minuse i biti koristan. Trener Scott Brooks brine se da obrana i pristup budu pravi, usprkos nedostatku dominantnog igrača pod košem skok je osiguran sa svih strana. Time su već ispunjeni oni osnovni uvjeti za biti ozbiljna momčad. Kemija među igračima je sjajna, zajedno su odrasli i imaju jasno posložen sustav vrijednosti kojega su pridržavaju svi, od prvog nositelja do zadnjeg sjeditelja. To je još jedan ogroman plus.

Svi specijalci su na mjestu. Imaš stopere, šutere, running backove, playmakere. I da, nije na odmet što imaš i najboljeg košarkaša na svijetu. O nepodnošljivoj lakoći igranja košarke koju prezentira Durant sve je već rečeno, ja mogu samo dodati da se, dok god mali igra, isplati iskesiti lovu za league pass samo kako bi ga mogao gledati iz dana u dan.

Znači, Westbrook je startni play, njegova energija i sve bolja realizacija zaslužuju ulogu drugog igrača. Eric Maynor dokazao je nakon dolaska iz Jazza da je stvoren za biti back-up u ozbiljnoj momčadi – mali je pravi general. Prava krađa Thundera i ogroman propust Jazza.

Kombinacija Thabo SefoloshaJames Harden na dvojci je izvrsna, jedan je u stanju uštopati svakog protivnika, drugi je u stanju napraviti kaos serijom koševa. Durant je malo krilo iz snova – na stranu njegova šuterska veličina, ali on može sve što i bekovi (razigrati, prenijeti loptu, pretrčati čuvara, odigrati presing), a i puno onog što mogu centri (odigrati leđima, skočiti, blokirati). Kada s vremenom nauči još bolje koristiti tu fluidnost, nema tog match-upa kojega neće biti sposoban okrenuti u svoju korist (Lakersi su ih dobrim dijelom lani kontrolirali jer su ga pretvorili prvenstveno u šutera iz vani).

Green pod košem često izgleda kao najslabija karika, ali Thunder si može priuštiti slabog skakača na četvorci obzirom da imaju dominantne skakače na vanjskim pozicijama. Njegova uloge je ionako postala čista stvar specijalizacije, što u pitanje dovodi njegov status trećeg igrača. Green je važan zbog obrane, ali u napadu od njegovog košarkaškog instinkta sve važniji postaje šut za tri koji dodatno otvara reket Durantu i Westbrooku.

Za skok, blokade i uopće čvrstu obranu pod košem zadužen je fenomenalni Serge Ibaka, koji je pokazao i poprilično meku ruku, što bi trebalo dovesti do toga da ove sezone upravo on postane prvo ime pod obručima i ta potrebna treća napadačka osovina. Nenad Krstić je još uvijek solidna pick ‘n’ pop opcija, ali uspije li Ibaka postati standardan s poludistance, Krstić se pretvara u višak jer Ibaka je apsolutno nadmoćniji u svakom drugom pogledu.

Uostalom, draftiranjem Colea Aldricha doveli su u momčad i pravu peticu, šljakera pod koševima koji skuplja skokove i dovoljno je jak da zatvori reket. Razvije li se u pravom smjeru, Aldrich je još jedan potencijalni nezamjenjivi dijelić budućnosti, čime bacač stolica postaje nepotreban. Dodaj još dobrog starog Nicka Collisona, borca pod obručima solidne ruke i eto ti rotacije bez mane. Naravno, ne bi bilo loše imati pod košem jednog Bynuma na petici ili lokalnog junaka Blakea Griffina na četvorki, ali postojeća rotacija garantira puno više dobrih nego loših stvari, a to je jedino važno.

Na kraju krajeva, kada je protivnik toliko zaokupljen zaustavljanjem Duranta, suigračima preostaje samo izaći na parket s vjerom u sebe i u to da mogu zabiti otvoreni šut iz omiljene pozicije. Kada dođeš do tog stadija, više nije stvar u talentu već samo u glavi. A ova godina pokazat će nam ima li na rosteru Thundera trulih jabuka koje nisu u stanju nadrasti dječje bolesti. Prvi sumnjivci za sada su Green (upitno može li nositi toliki šuterski teret), Harden (može li podnijeti pritisak važnih trenutaka) te Sefolosha (može li zabiti makar od table ako bude imao čisti šut u završnici).

Bez obzira na odličnu konkurenciju na Zapadu, svaki rezultat osim finala konferencije za ovu momčad po meni je razočaranje. Ne vidim kako se to može dogoditi osim u slučaju nekakve gadne epidemije ozljeda kakva zna poharati glavne konkurente poput Jazza, Rocketsa ili Blazersa. A tu možda u igru ulazi i karma. OK, u Oklahomi su redom mladi momci čija tijela se još nisu izmorila napornim NBA sezonama (iako bi teoretski nastupanje na SP-u moglo minimalno otežati život Durantu i Westbrooku, smatram da su premladi da bi ih radno ljeto ozbiljnije usporilo), ali harmonija koja vlada u cijeloj franšizi i nedostatak negativnih misli možda stvarno funkcionira kao totem koji tjera nesretni splet okolnosti da ostavi traga na ovoj ekipi.

Pardon – Ekipi.