30 FOR 30: MILWAUKEE

SCORE: 31-35

MVP: Ersan Ilyasova

X-faktor: Scott Skiles

Milwaukee stvarno ostavlja dojam najnezanimljivije NBA franšize. Nemaju pedigre uspjeha poput Blazersa iako imaju podjednaki broj naslova (po jedan). Nisu omiljeni zbog stila igre poput Denvera ili Phoenixa iako su najveći dio povijesti imali jednako atraktivne napade. Kvragu, ne ostavljaju čak ni dojam uspješnog kluba iako su osvojili više divizijskih naslova od Bullsa i imaju više playoff sezona od Pacersa.

Tako da ne čudi da je u sveopćem nedostatku karizmatičnosti najvećem dijelu NBA publike promakla fantastična tranformacija koju su Bucksi izveli u ovoj skraćenoj sezoni i za koju je najzaslužniji trener Scott Skiles. Skiles je stigao u Milwaukee 2008. s dvije karakteristike – sklonosti fanatičnoj obrani i sklonosti konfliktima s igračima koji nisu voljni poginuti na parketu. Ovo prvo je značilo da sve njegove momčadi imaju briljantnu obranu (u jedinoj pravoj sezoni u Phoenixu uspio je franšizu operiranu od igranja obrane dovesti na drugo mjesto po obrambenom učinku, dok je u one tri pune sezone u Bullsima dva puta bio top 2 obrana lige), a ovo drugo da se neće dugo moći zadržati na jednom mjestu (NBA je liga u kojoj vladaju igrači, stoga trener koji želi vlast obično pakira kofere nakon nekoliko sezona).

Sličan recept se ponovio i u Wisconsinu – nakon samo jedne godine pripreme Skiles je dignuo Buckse s dna na vrh obrambenog učinka (drugi 2010. i četvrti 2011.). Naravno, ovo je bilo za očekivati, ali nije bilo za očekivati da Skiles doživi i četvrtu godinu. I ne samo da je doživi, nego da preko noći, praktički bez poštenog trening kampa zbog lockouta, izvede potpunu promjenu svoje filozofije i stigne pripremiti momčad za run and gun.

Što je natjeralo Skilesa na ovakvu promjenu? Možda je sazrio i shvatio da se ponekad pametno podrediti igračima i stilu igre koji njima odgovara. Možda se razočarao u obranu godinu ranije kada usprkos šampionskom defenzivnom učinku Bucksi nisu uspijeli izboriti niti playoff zahvaljujući najgorem napadu u ligi. Možda je pronašao inspiraciju u snimkama starih Bucksa koji su dominirali napadačkom efikasnošću (od šampionske generacije s Oscarom i Kareemom preko Nelsonovih sjajnih swingmana i nellie balla do Karlovih letača predvođenih Rayom Allenom i Samom Alienom Cassellom). A možda je jednostavno želio sačuvati posao, a za to je trebalo naći načina napraviti korak naprijed.

Prvi potez bio je ključan – promjena igračkog talenta. Limitiranog Salmonsa i jednodimenzionalnog strijelca Maggettea pretvorili su u nesebičnog šutera Udriha i nekadašnjeg all-round majstora Jacksona, a ključni potez bio je potpis Mikea Dunleavya kao slobodnog igrača. Udrih im je donio back-up playa kojega godinu ranije nisu imali, a Dunleavy čovjeka koji neće gušiti napad i koji će uvijek znati odigrati najbolji košarkaški potez. Jackson je bio previše ozljeđen i previše prgav da bi eksperiment s njim uspio, ali barem su ga tijekom sezone pretvorili u Montu Ellisa (ostavši pri tome i bez već tada ozljeđenog Boguta oko kojega im je očito dosadilo graditi franšizu – em je stalno ozljeđen, em nije all-star centar koji može nositi teret rezultata).

Ova doza talenta pomogla je Skilesu da napad s 30. mjesta po učinku digne na 13. (po prosjeku koševa bili su 5. u ligi), pri čemu je žrtvovao dobar dio obrane (16. učinak čak i ne djeluje tako strašno kad uzmemo u obzir da je Bogut, oko kojega je obrana najvećim dijelom bila posložena, odigrao samo 12 utakmica). Ali, nije stvar samo u tome što su Bucksi konačno zabijali, fascinirao je način. Naime, bez all-star napadača koji bi mogli kreirati za sebe i druge, Skiles se okrenuo Nelsonovskoj pas igri – kruženju lopte po perimetru do slobodnog igrača na šutu uz ulaz-povratna igru kao osnovu napada.

Ovo je bilo moguće zbog brzanca Jenningsa (prosjek od 5.5 asista po utakmici rezultat je toga što je on uglavnom davao onaj prvi pas nakon ulaza u sredinu i tako stiskao obrane, dakle igrao je kao Euro, a ne NBA play – ova rečenica tjera Repešu na povraćanje), fenomenalnog Dunleavyevog osjećaja za asist (point-forward iz knjige) i općenite nesebičnost u igri koja se najbolje očitovala na dva detalja:

– Drew Gooden je prvi put u karijeri prestao biti crna rupa (cijelu karijeru izgradio je na volume scoringu u reketu da bi odjednom počeo bacati povratne lopte prema šuterima), čovjek je s prosjeka od 1 asista po utakmici skočio na 2.6, a još plastičniji prikaz dobit ćete ako usporedite ukupni broj asista u njegovoj prosječnoj sezoni od 82 utakmice (manje od 80) s brojem kojega je ostvario u ovogodišnjih 56 susreta (144)

– nakon Celticsa, čije kruženje lopte tjera svakog zaljubljenika košarke u ekstazu i koji su nedodirljivi na tronu naj-nesebičnije NBA momčadi, Bucksi su bili drugi po postotku asistiranih poena

Poboljšani roster i oslonjenost na momčadsko asistiranje po uzoru na Nelsonove momčadi koje su u najboljim danima imale po tri swingmana poput Dunleavya na perimetru (Sidney Moncrief kao dvojka, Marques Johnson kao trojka i Junior Bridgeman kao šesti igrač i zamjena za obojicu, ranih ’80-ih imali su po 13 asista u prosjeku, a u tom periodu nellie ball je Buckse odveo u 8 playoff nastupa za redom, od čega su 3 puta igrali finale Istoka) tako su započeli preobrazbu, a završio ju je run and gun. Skiles je ubrzao igru s Nelsonovske na D’Antonievu razinu (samo Kingsi koji nisu ni bili pošteno trenirani i Nuggetsi su igrali brže) i sada mu je samo trebao još jedan detalj – šuteri koji će sve te lopte i sve te dodatne napade spremiti u koš.

Nažalost, tu su Bucksi podbacili. Dunleavy je ostao Dunleavy, na 40% šuta za tri od kada je postao spot up igrač, Delfino je odradio svoju 3&D rolu s 36% šuta, a Ilyasova se preporodio u ulozi u kojoj mu se konačno omogučilo da radi ono u čemu je najbolji – da trči, skače i šutira trice (prvi skakač i prvi šuter sa suludih 46% za tricu). Međutim, oni najvažniji nisu odradili posao – Ellis nije uštopao kretanje lopte i solidno se snašao u ulozi slashera izmjenjujući se s Jenningsom u ulozi driblera-penetratora, ali gađao je kriminalno (27% za tri, 43% ukupno), Udrih je, baš kao i Jennings i Ellis, razigravao, ali nije mogao zabiti ništa (29% za tri najgori je rezultat njegove karijere), a Jennings zaslužuje posebnu priču.

Skilesov novi sistem napuhao je njegove brojke (više napada ukupno = veći prosjek koševa), ali nije promijenio činjenicu da jedan combo-bek, kao stvoren za ulazak u igru s klupe i promjenu ritma, u ulozi prve opcije nije ništa drugo nego čudovišni volume scorer (koji je neko vrijeme čak spominjan kao potencijalni all-star što me dovodilo do ludila valjda više nego Repešu – ova rečenica tjera Repešu da zadovoljno klima glavom). Uostalom, kada vam prvi potrošač lopti šutira 41% iz igre i 33% za tri (a puca 6 trica po utakmici), jasno je da niste playoff momčad i da sav onaj trud uložen u poboljšanje napada, sva ona trka i svi oni asisti, nisu dovoljni. Kada se odapinjanju loših šuteva još pridodao i Ellis, gotovo isti tip igrača (dakle, volume scorer stvoren za ulogu back-up playa), postalo je jasno da Bucksi ne mrdaju s mjesta (bili su osrednja momčad prije njega, s njim su se u osrednjost zakopali).

Naravno, opravdanje za forsiranje ova dva revolveraša je logično – Bucksi nisu imali igrača koji može zabiti u reketu (gori od njih u post up situacijama bili su samo Cavaliersi), bili su bezveni u pick & rollu (Jennings ne može završiti akciju u reketu, a bez Boguta nije imao partnera koji bi ga izvukao), a jedini klasični visoki igrač u rotaciji koji ima nešto napadačkog talenta (Gooden) uvjerljvio je najgori obrambeni visoki igrač na rosteru. Pronaći idealnu postavu u ovakvom kupusu stvarno nije bilo lako. Imaš napad koji ima temelj, ali nema šutersku kvalitetu za završnu glazuru. Imaš obranu koja ima dužinu i pokretljivot (Udoh, Mbah a Moute i Sanders imat će duge NBA karijere usprkos tome što su igrači manje u napadu samo zato što mogu jednako dobro braniti i na perimetru i u postu), ali nema snagu. Imaš igrače koji se ili uopće ne uklapaju jedni s drugima ili su toliko slični da smetaju jedni drugima. Ukratko, imaš Buckse opet u lutriji.

Za kraj bih se još jednom vratio na pojedince. Ilyasova je zasluženo dobio produženje ugovora i nastavi li Skiles s ovim stilom igre upravo bi on kao stretch četvorka mogao najviše profitirati (ne nestavi li, Bucksi su upravo bacili 45 milja). Žilavi Turčin nema masu ni visinu za igrati ulogu tradicionalnog NBA visokog, ali run and gun pomaže da se sakrije njegov nedostatak pozicije u obrani (užasan igrač na ovom dijelu parketa) i da se istaknu njegov fantastičan šut i skočnost (čovjek je imao 9 skokova za 27 minuta u prosjeku). Obzirom da od prvog dana kada sam ga kao klinca vidio u akciji navijam da ostvari NBA karijeru jer ima sve potrebne fizikalije i talent (a i pljunuti je James Franco, što je detalj koji se u Euroligi ne bi dovoljno cijenio), neizmjerno mi je drago da je iskoristio šansu u trenutcima kada je drugi povratak u Europu postao izvjestan (da je Skiles ostao pri starom stilu igre, gotovo sam siguran da bi Ersan iduću sezonu igrao u Turskoj).

Za Dunleavya mi je žao što nije potpisao s nekom playoff momčadi jer ovakav 3&D igrač je pravo blago. Naravno, kada je dolazio u ligu uspoređivali su ga s Birdom i Mullinom (nažalost, kada ste bijeli all-round šuter koji dominira u mlađim kategorijama na to ste osuđeni), što nema veze s mozgom, kao ni all-star ugovor koji su mu dali Warriorsi. Međutim, kada maknete sve te negativne vibre koje se vezuju uz njega i za koje je on sam najmanje kriv, dobijete sjajnog spot up šutera, sposobnog obrambenog igrača i dodatnog playmakera na perimetru (igrom možda nije bio nova bijela nada, ali košarkaškim IQ-om svakako jeste) koji bi dobro došao bilo kojem contenderu.

FAST FORWARD

Pitanje je do kada će pokušavati graditi na Jenningsu (stvarno, nemam pojma da li Skiles u njegovoj ludosti vidi sebe ili je na nekim opasnim ljekovima za smirenje) i hoće li tijekom sezone negdje poslati Ellisa (ima opciju postati slobodan igrač iduće ljeto) u pokušaju da dovedu neki smisleniji komadić igračke slagalice, ali trenutno se oko takvih planova ne izjašnjavaju.

Dodali su dva potencijalno korisna rookiea (Lamb će odmah pomoći da šuterski učinak bude bolji nego lani, a Henson je još jedan unutar-van obrambeni igrač, netko tko će se od prvog dana nametnuti kao najbolji kojega imaju) i doveli su poštenog centra (Dalembert) koji će pomoći po pitanju mase u reketu, čime su donekle sanirali dio lanjskih slabosti.

Samo, dok ne dovedu ili rasnog all-star igrača ili barem ne okupe igrače koji se bolje nadopunjavaju, ne mogu računati na nekakav značajniji pomak. Mislim, ni Ellis ni Jennings ne mogu bez lopte, a samo je jedna na parketu. A koju god kombinaciju visokih da pokušaš složiti bez Ilyasove, osuđen si igrati napad s igračem manje. Kako stvari stoje, Bucksi ne mogu postati zanimljivi čak ni kada se postave na glavu.

JEZGRA: Ilyasova, Jennings, Ellis, Udrih, Dalembert, Dunleavy, Henson, Gooden (49 milja)

ROSTER: jezgra + Udoh, Mbah a Moute, Sanders, Harris, Lamb (62 milje)

– povratak Delfina u Milwaukee je još uvijek pod upitnikom, dolazak Lamba čini ga svojevrsnim viškom, ali Bucksima treba još jedan swingman koji može zabiti tricu i startati na trojki, obzirom da se Dunleavy sjajno snašao kao lider druge postave

– obzirom da imaju skoro cijelu midlevel iznimku na raspolaganju, ja bih na njihovom mjestu pokušao svim silama dovesti Kirilenka jer bolje opcije na tržištu nema (naravno, ako iznos manji od 5 milja uopće može natjerati Kirilenka da se makne iz Rusije, gdje valjda prima duplo veću cifru)

– sve u svemu, kad dodaju to krilo imat će poprilično skup roster koji im neće garantirati ništa, ali to je zasluga GM-a Johna Hammonda, Dumarsova učenika koji bez problema preplaćuje mediokritete (Gooden ima još tri godine i 21 milju garantirano)

– skoro produženje ili s Ellisom ili s Jenningsom znači da će iduće ljeto morati amnestirati Goodena misle li ostati ispod granice poreza (nije mi jasno zašto to nisu napravili već ove godine obzirom na gomilu mladih visokih pod košem, ali kad se sjetim da ni Dumars nije amnestirao Villanuevu, sve mi postane jasno)

BUCKS SUCKS

KNICKS @ BUCKS

Jadni Scott Skiles. Čovjeku koji se cijelu karijeru zaklinje u obranu sigurno nije lako promatrati kako mu momčad prima lagani koš za košem, ali, za razliku od starog Skilesa, koji bi do sada već ubio nekoliko igrača, ovaj novi odiše zenom. Zen master Skiles. Umjesto da se živcira i urla, Skiles je naučio voljeti bombu, prigrlio je ovu svoju očajnu momčad (made by John Hammond) i omogučio joj da bude što konkurentnija tako što je dozvolio Brandonu Jenningsu i Monti Ellisu da potežu prema košu kad i kako hoće te povremeno podijele loptu i sa suigračima.

Naravno, ne vjerujem ni trenutka u ovo što sam napisao. Siguran sam da je u pitanju jedan od sljedećih scenarija:

– Bucksi su navukli Skilesa na žešće količine prozaca i ritalina
– John Hammond je gledao “Let iznad kukavičjeg gnijezda” pa se sjetio da bi mogao Skilesu napraviti lobotomiju kakvu su izveli na Nicholsonu
– Skiles je smaknut još tijekom lockouta i na njegovo mjesto instaliran je Ed Harris

Iako, teško da bi netko na drogama, bez dijela mozga ili svjež od tumačenja Johna McCaina (i to u TV filmu), poduzeo sve što je u njegovoj moći da momčad održi iznad vode. Već nakon 5 minuta Skiles je startnog centra Drewa Goodena sjeo na klupu. Navodno je Gooden načet već neko vrijeme, ali to ga dosad nije spriječavalo da igra puno više od 5 minuta. Međutim, nakon što ga je Tyson Chandler nekoliko puta izvozao (!!!) i nakon što su Knicksi položili par zicera u praznom reketu na postavljenju obranu (!!!), Skiles je izveo jednog od tradicionalno najgorih obrambenih igrača u ligi i više ga nije vraćao u igru.

Neka vas ne zavaravaju njegove brojke – Gooden ni u najboljim danima nikada nije bio garancija uspjeha iz jednostavnog razloga što bi njegovih 10 koševa uglavnom značili da je protivnik zabio 20. Uvevši dugog i borbenog Udoha, Skiles je barem onemogučio Chandleru lake koševe i povratio kakvu-takvu kontrolu nad reketom.

Drugi ključni potez napravio je kada je na klupu sjeo neraspoloženog Ilyasovu za kojega od dolaska Ellisa više nema dovoljno lopti koje bi mu omogučile da napadačkim učinkom sakrije činjenicu kako je očajan obrambeni igrač. Carmelo je nakon toga ipak nešto teže dolazio do šuta protiv puno borbenijeg MbahaMoutea. Mislim, zabijao je kako je htio i svaki put kada je trebalo, ali preko Ilyasove ne bi stao na 32, nego bi valjda otišao do 50.

Obzirom da ionako svaki napad ide preko Ellisa ili Jenningsa, držati na parketu Goodena ili Ilyasovu zbog nešto mekše ruke stvarno nema smisla. Udoh i MbahaMoute zabit će barem poneki odbijanac, uhvatiti skok u napadu i znojiti se u obrani. Nakon što je ovim prilagodbama Skiles riješio pitanje balansa u petorci, Buckse je u utakmicu već tradicionalno vratila druga postava – vatrogasci Udrih i Dunleavy uz pomoć fenomenalnog blokera Saundersa su ionako već navikli stizati minuse koje im ostavi prva petorka.

U nastavak je tako Milwaukee ušao u egalu, čak su i vodili u jednom periodu, ali u završnici je opet presudila ovisnost Bucksa o dva limitirana igrača poput Ellisa i Jenningsa. Svaka čast njihovoj brzini i driblanju, ali šutevi koje oni sebi dozvoljavaju uglavnom nemaju veze s mozgom. Maknimo činjenicu da su poprilično zeznuti u obrani na loptu i ostaju nam dva poziciono beskorisna igrača. Kad taj mlaki obrambeni učinak dodaš na beskoristan napadački učinak, dobiješ ono što Milwaukee jeste – lutrijska momčad.

Njihove sinoćnje brojke izvađene iz konteksta ne izgledaju loše, ali trebate u obzir uzeti da su ih dobrim dijelom ostvarili protiv Davisa, Smitha i, iz nekog samo Mikeu Woodsonu razumljivog razloga, ponovno aktiviranog Mikea Bibbya. Mislim, ne mogu zamisliti nijednog normalnog navijača Bucksa koji je sinoć napustio dvoranu s uvjerenjem kako ova kombinacija ima budućnost (u biti, nisam siguran da Bucksi više uopće imaju navijače). Uostalom, ako Ellis nije mogao igrati pobjedničku košarku ni s Curryem, koji je duplo bolji šuter od Jenningsa, kako će mu to uspijeti s momkom upitne startne kvalitete koji se iz obećavajuće pick & roll napasti pretvorio u najobičnijeg combo revolveraša?

Obzirom na Jenningsov stil igre i Ellisove dokazane vrijednosti, ispada kako Bucksi u vanjskoj liniji startaju s dva košarkaša čiji su talenti primjereniji ulozi s klupe. Tražiti od Skilesa da s ovakvom osnovom izbori playoff poprilično je blesavo i više govori o očajnom Istoku i dobrom treneru nego o konkurentnom klubu (koji bi stvarno već jednom trebao promijeniti ili vlasnika ili sredinu ako se misli maknuti iz učmalosti u koju je zapao zadnjih 10 godina).

Opet, da je Mike Dunleavy pogodio jedan od šuteva na kraju ili da Ellis nije potezao iz loših situacija, danas bi ovaj očajni Milwaukee imao ogromne šanse stići Knickse. Srećom, ovom pobjedom New York ima sasvim dovoljnu prednost koju će teško ispustiti, čak i u slučaju da Amare opet uskoči u petorku. Knicksi su se od prve sekunde predstavili kao ozbiljnija momčad i, iako su imali problema s drugom postavom zbog manjka tijela, njihova jezgra Carmelo-Shumpert-Chandler jednostavno je previše za ovakve Buckse.

JAZZ @ ROCKETS

Utah je prelako riješila susret u Houstonu (prvo ozbiljno odvajanje bilo je i zadnje), očekivano korištenjem prednosti u reketu, ali i okretanjem dojučerašnjih oružja Rocketsa, širine rotacije i vanjskog šuta, protiv njih. Naime, od kada su ubacili Dragića i Leea u petorku, točnije od kada su ostali bez Martina i Lowrya (koji se pomalo vraća u rotaciju nakon misteriozne bolesti), Rocketsi više nemaju na raspolaganju drugu petorku, svoje najveće oružje ove sezone, dok Utah, usprkos povećavanju minutaže starterima zbog lova na osmu poziciju, još itekako uspijeva dobiti kvalitetne minute od svojih mladaca s klupe.

Noćas je pak najveći heroj bio Gordon Hayward koji je s 4 trice praktički sam samcat anulirao učinak Houstona kojem se u najgorem mogućem trenutku dogodila očajna šuterska partija (4-20 za tri). Ono što je važnije čak i od ove izuzetno bitne pobjede je činjenica kako je s ulogom u njoj Hayward okrunio izuzetan niz igara nakon all-star vikenda kojim se nametnuo ne samo kao potencijalni starter budućnosti, već i izuzetno bitan igrač sadašnjosti.

Njegova borbenost i energija nisu bili upitni, ali od all-stara njegov šuterski učinak počeo se stabilizirati da bi u zadnja dva tjedna momak jednostavno eksplodirao. Od kada zabija poštenim postotcima postao je nezamjenjiv u petorci, a više minuta znači da se i njegov tradicionalni all-round učinak konačno osjeti i na rezultatu. Haywardov stoperski mentalitet, nesebičnost i borbenost garantirali su mu ulogu swingmana s klupe. Sjajan pregled terena i osjećaj za asist uz pronađeni šut garantiraju mu pak ulogu startnog swingmana. Ali, nos za ukrasti loptu i osjećaj za blokade čine ga ni manje ni više nego novim Kirilenkom.

Ovaj njegov kvalitativni kvantni skok najveće je pogonsko gorivo Jazza u ovom periodu i samo je pitanja dana kada će i mainstream početi brujati o njemu kao kandidatu za titulu igrača koji je najviše napredovao. Kako sam i dalje uvjeren da dogodine ovakav sličan skok možemo očekivati i od sjajnog Burksa i žilavog Favorsa (a možda i od mrcine u postu Kantera), mislim da bi bilo najpoštenija da Jazz izbori playoff kako bi na taj način omoguči dodatno školovanje ovoj izuzetnoj mladoj jezgri.

Nažalost, hvatanje te osme pozicije i dalje nije lako ostvariv cilj, usprkos noćašnjoj pobjedi.

Dallas, Denver i Houston još uvijek imaju tu minimalnu prednost i otprilike podjednako težak raspored, što im olakšava dolazak do potrebnih 36 pobjeda. Phoenix čeka cijeli niz utakmica protiv playoff momčadi i čak tri izravna konkurenta za sedmu i osmu poziciju – Houston, Denver i Utah. I samo Denver im je doma. Dođu li do 34 pobjede, zaslužuju otvoriti šampanjac, bez obzira bilo to dovoljno za playoff ili ne.

Utah po nekoj logici teško može iznad 35, 36 bi bio maksimum koji ih stavlja u nekakav krug, ali tko zna kako će se rasplesti ovi međusobni obračuni kojih do kraja ima milijun. Ispada da će svaka utakmica do kraja odlučivati, a to je dovoljno dobar razlog da im posvetimo pažnju.

Nakon sutra naravno, jer noćas su u akciji Chicago i Miami.

MUST SEE @ NBA TV

Obje momčadi su u potrazi za momentumom koji u playoffu itekako dobro dođe, ali ni jedna ni druga nikako da ga uhvate. Bullsi će nažalost opet možda biti bez Rosea, koji je nakon prepona načeo i gležanj. Međutim, s ili bez svog najboljeg igrača, Chicago je ipak u boljoj situaciji jer barem nisu nazadovali u odnosu na lani.

Dapače, čak i ovaj period životarenja Thibodeau je lukavo koristio da izbrusi rotacije i naglasi uloge pojedinih igrača (posebice Gibsona bez kojega je postalo nemoguće zamisliti najbolju postavu Bullsa), gurajući limitirane back-upove Lucasa i Watsona u Roseovu ulogu umjesto da dodatno pojača teret Boozeru, Noahu ili Dengu.

Takva odluka možda je kratkoročno rezultirala ponekim porazom viška (nebitno, jer Miami to ionako nije znao iskoristiti), ali dugoročno im neće smetati jer će Roseu omogučiti instant uskakanje u postavu i rolu koju inače obavlja. I dok Bullsi spremno čekaju da im se stvari na koje ne mogu utjecati konačno poslože i da nastave gdje su stali lani, potpuno predani tome što jesu i svome cilju, Miami ostavlja dojam momčadi koja svaki mjesec iznova postavlja osnovna egzistencijalna pitanja – tko smo, kamo idemo, kako tamo idemo.

Noćas imaju šansu prekinuti filozofiranje i vratiti se u igru najboljim lijekom – pobjedom. Nestanu li opet u akciji, naravno da će se opet moći izvlačiti na to kako je protivnik imao suludu večer ili na to kako utakmica u regularnom dijelu sezone (i to bez Rosea) baš i nema značaja. Ali, ovdje se više uopće ne radi o tome što ima, a što nema smisla. Radi se samo o tome da između svih tih izjava za medije, bahatosti i tvitova, treba tu i tamo dokazati kako imaš pobjednički karakter.

Ukratko, izgubli li Heat i ovu utakmicu, bez obzira što se radi o gostovanju u Chicagu, za mene će to biti konačni znak da su momčad koja dobiva utakmice koje ionako mora, a gubi u svakoj iole problematičnijoj situaciji (čitaj: protiv boljeg protivnika). Čak bih rekao da su Heat uber-Sixersi, samo nisam siguran da imaju trenera koji zna što radi.

XMAS PODCAST – THE PREVIEW

Konačno! Zaboravite na obitelj, najdraže, vjeru i slične formule za pranje mozga kojima vam pokušavaju skrenuti pažnju s onoga bitnoga i dočekajte prvo podbacivanje uz mega-podcast. Čini li se to samo Sickreu i Geeu ili je ovo najbolji Božič ikada?

HAWKS / BUCKS

”I think we have a long way to go as far as defense if we are going to be an elite team.”
– Al Horford

”Did we mortgage the future with their contracts? No. We decided we didn’t want to take a step back after having a season that surprised most people’s expectations. To take another step, we had to surround Andrew and Brandon with good players so that they can be in the playoffs every year.”
– John Hammond

SCORE: 44-38 / 48-34
PRVIH 5: Bibby, Johnson, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Delfino, Gooden, Bogut
5 ZA KRAJ: Johnson, Crawford, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Maggette, Ilyasova, Bogut
MVP: Horford / Bogut
LVP: Bibby / Gooden

Dvije momčadi koji nisu toliko loše da bi pale ispod šeste pozicije, a nisu ni toliko dobre da bi preživjele prvi krug playoffa. Šanse postoje, ali previše toga se treba poklopiti. Jedna bitna razlika – dok su Hawksi na strmom putu prema dolje nakon što su lani dosegli svoj vrhunac, Bucksi su tek krenuli put svog vrha. Koji, ovaj, možda i nije tako visoko.

Hawksi nisu poduzeli ništa da se održe na dosegnutoj razini, dok je Milwaukee pretjerao ogromnim prometom koji će donijeti minimalnu zaradu. Ali, kao što bi rekao Mao, i noga u guzicu je korak naprijed, stoga Bucksi zaslužuju prvenstvo pred ljubiteljima status quoa.

Novi ugovor Joeu Johnsonu jasno daje do znanja da su u Atlanti zadovoljni trenutnim stanjem (ili možda daje na znanje da su Hawksi franšiza koja ne posjeduje sposobnost kreativnog razmišljanja), a sve promjene svode se na onu najbanalniju – promjenu trenera. Woodsona, kojega igrači nisu poštivali ni javno, kamoli u svlačionici, zamijenio je njihov omiljeni asistent Larry Drew.

Ovakve situacije znaju biti pozitivne, ali u slučaju Hawksa čisto sumnjam u takav razvoj situacije. Naime, ni igrači sami međusobno ne djeluju kao da su na istoj valnoj dužini, a svaki pokušaj Drewa da se pomakne od već ustaljenog načina igre može naići samo na otpor. Recimo, lanjska sezona je donijela dvije pozitivne stvari – Josh Smith je odrastao u prvoklasnog igrača, a Al Horford još jednom se potvrdio kao lider primjerom, pristupom i karakterom (to što ga nitko ne slijedi, nije njegov problem).

Njih dvojica su praktički jedan drugome najveći neprijatelji. Drew zna da je Horford puno korisniji na četvorki, ali znao je to i Woodson. Za razliku od Drewa koji javno obećaje Horfordu više minuta na krilu, Woodson je mudro šutio. Jer je znao da, makne li se Smith nazad na trojku, možda se opet probudi onaj suludi tricaš koji baca ciglu za ciglom preko ruke, umjesto da ide na ulaze, polaganja i zakucavanja. Ostavi li Drew stvari kakve jesu, Horford će doživjeti još jedno razočaranje, kakvih se nagledao u dresu Atlante pored suigrača koji prečesto djeluju kao da ih nije briga. Al je ipak Gator u srcu i, kao ni Noah, ne poznaje košarku bez strasti.

Al će se i dalje boriti kao lav i gurati pod košem s višim i jačim igračima, zato jer ne zna drugačije nego odraditi ono što se od njega traži. Ali, u isto vrijeme igrat će sanjajući o budućnosti u kojoj neće uvijek morati primiti jednoga za momčad. Zašto Smith ne bi primio jednoga za ekipu? Za promjenu?

Johnson će većinu budućeg ugovora odslužiti u sporednoj roli jer primjetno je kako se sve više troši pod teretom kojega nosi (em je glavni playmaker, em je prvi strijelac, em je dežurni zapovjednik obrane). Jamal Crawford bi htio još jedan debeli, masni ugovor do kojega će pokušati doći na račun momčadi. Marvina Williamsa nije briga za ništa, zaradio je novac.

Da li je ovakva jezgra dovoljna za ikakav pomak? Da, za onaj prema dolje. Atlanta odavno živi svoj limit. Fali mesa na klupi, fali još jedan pravi centar pod košem, fali netko tko bi olakšao život Johnsonu.

U dva mlada beka, Jeffu Teageu i Jordanu Crawfordu, imaju solidan potencijal za budućnost, ali obojica su više nasljednici Jamala nego Joea. Mike Bibby je danas nažalost truplo, tužni, bucmasti podsjetnik na čovjeka koji je prije 7-8 sezona bio bolji Deron Williams od Derona Williamsa.

Jason Collins i Zaza Pachulia su tek dva drveta koja se znaju mlatiti, a s ovakvim koljenima kakva ima danas, jednako drven poput njih je i Ethan Thomas, nekada ponosni ratnik. Josh Powell pristigao iz Lakersa je beskorisna masa, igrač koji će zabiti otvoreni skok šut i igrati alibi igru, nadajući se neprimjetnom produženju NBA karijere. Nitko od njih nije vrijedan veće role koja bi omogučila pomicanje Horforda i Smitha dalje od koša.

Na bokovima je iskoristiv Maurice Evans, prvenstveno u ulozi stopera, ali to je uglavnom to. Momčad koja se oslanja na kemiju koje nema, koja je preplatila igrača koji više ne može biti glavni, momčad kojoj dva najvažnija oslonca smetaju jedan drugome do te mjere da je izvjesno kako će Al Horford tražiti drugi klub čim prije bude moguće.

Momčad koja će nekako izgurati sezonu i kojoj ovaj put nikakva Bogutova ozljeda lakta neće pomoći da se ne oprosti već u prvom krugu. Hawksi od ove sezone opet kreću prema dnu, stoga zaželimo im sreću s Joeovim ugovorom.

I Bucksima će trebati dosta sreće. Ne samo da su im potrebni zdravi Andrew Bogut i zreliji Brandon Jennings, već im treba i nekakav doprinos svih ovih igrača na koje su potrošili milijune.

Jezgra Bogut-Jennings ima potencijala harati još dosta godina, ali s Bogutom je uvijek prisutan rizik od ozljede. Kada je potpuno spreman, Andrija je dokazao da je top 3 NBA centar. Kompletan u napadu, sjajan šuter i asistent, a po onome prikazanom tijekom lanjske sezone i sjajan obrambeni igrač.

Da nije bilo njegovih blokada i žestine u reketu, danas se nitko ne bi bojao Jelena. Čak je i njihov statični i predvidljivi napad uglavnom išao preko Boguta (i jedino bi tada funkcionirao). Jennings je u svojoj rookie sezoni sjajno vrtio pick ‘n’ roll, tu začudnu košarkašku akciju za koju hrvatski stručnjaci uglavnom ne znaju (sad znamo što Repeša nije prepoznao Jenningsa – momak igra nekakav pick ‘n’ roll na treningu, a Jasmin ga gleda ”bolan Brendone, što radiš tamo, šutaj 1 na 5, bitno da zonu znaš igrat”), a zaslužio je povjerenje Scotta Skilesa i trudom u obrani. Međutim, po ostalim potezima bio je tipični rookie koji ne razlikuje dobar od lošeg šuta.

Skiles je tako ipak uz Boguta glavni čovjek preporoda Bucksa. Složio je sjajnu obranu koja je imala koristi od dugih ruku i upornog karaktera Luc Richard Mbah a Moutea i Ersana Ilyasove te prgavosti i ogromnih muda Carlosa Delfina. Problem je bio napad, koji je bez Boguta djelovao amaterski.

Skiles je pristao na rizik dovođenja igrača koji nisu baš poznati kao karakteri skloni krvavoj obrani, samo kako bi imao opcija za tu i tamo uštrcati dozu agresivnosti u napad. Corey Maggette po ničemu se ne može uspoređivati s igračima poput Kobea ili Wadea, ali ima jednu njima svojstvenu vještinu – iznuđuje slobodna u serijama.

S njegovim ulazima Bucksi su si kupili napadačku opciju kada stane sve drugo, sada samo treba izbjeći pokušaje Skilesa da udavi Maggettea zato što se ne vraća dovoljno brzo u obranu ili zato što ne poznaje koncept kruženja lopte.

Također su masnom svotom zadržali Johna Salmonsa, solidnog all-round igrača koji je lani krajem sezone po dolasku iz Bullsa donio u momčad toliko potrebnu šutersku opciju, time davši momčadi dodatni poticaj (nešto slično napravili su i Bobcatsi dovođenjem Captaina Jacka, što samo naglašava koliko je bitan kontekst – ispada da je Salmons kao Salmons zaslužan za bolju igru pri kraju sezone, a ne činjenica što je Salmons solidan bek-šuter koji se ne boji pucati bez obzira na učinak, a točno takav profil je bio potreban jednom sramežljivom napadu).

Želja za brzim uspjehom dovela je u klub i vječnog putnika Drewa Goodena, koji bi trebao donijeti još jedno aktivno tijelo pod koš. Tu će se još nalaziti rookie Larry Sanders, momak s neuglednog sveučilišta koji se dokazao kao šljaker i skakač, vjerovatno budući Skilesov ljubimac, a doveli su i Jona Brockmana iz Kingsa (možda vam se ne čini važnim, ali Brockman je također u stanju uhvatiti većinu lopti pod obručima).

Skiles očito cilja na još čvršću obranu i još čvršći skok, a to su kao što znamo obilježja pravih playoff momčadi. Osovina Bogut-Jennings uz povremeni šuterski bljesak Delfina, Ilyasove i Salmonsa te uz Maggeteove serije koševe bit će dovoljna da napad održi konkurentnim, a sve skupa bit će dovoljno za ostanak pri vrhu Istoka.

Doduše, na bekovskim pozicijama su dosta tanki, back-up play Keyon Dooling lani je odigrao ispod svake razine i pitanje je može li se nakon takve sezone i niza ozljeda s kukovima uopće vratiti na onu staru razinu u kojoj je bio barem solidan obrambeni igrač.

Chris Douglas-Roberts u stanju je trčati i zabijati koševe, ali teško da može uskočiti u Salmonsovu ulogu all-round beka koji se pritom ne boji šutnuti određeni broj lopti.

Međutim, obzirom da Skiles ionako voli šetati i da će Bucksi uglavnom igrati na što manje koševa, najvažnije za bekove će biti da paze na loptu i da ne pucaju prije nego istekne dvije trećine napada.

Nakon sjajne sezone Skiles obično odradi jednu manje sjajnu jer se u međuvremenu zakači s igračima, ali ovi Bucksi imaju dovoljno ratnika po njegovom ukusu te je scenarij problematične svlačionice manje realan. A i rano je, Bucksi su tek krenuli u život. Dajmo Skilesu barem još godinu prije nego ih proglasimo promašenom prilikom.

Što u biti i jesu – kada potrošiš toliko novaca, a da praktički minimalnom pojačaš ekipu, onda baš i nisi napravio posao. Zato su neke franšize uvijek tu negdje, a nikada na vrhu. Ma što GM John Hammond mislio o tome, činjenica je kako je budućnost Bucksa pod hipotekom loših ugovora (ipak je u pitanju učenik Joea Dumarsa) zbog čega će, poput Hawksa prije njih, ostati na ovoj razini osrednjosti, nakon koje će uslijediti pad. Tako blizu, a tako daleko. Prilika ne traje vječno, a kriviti možeš samo sebe.

Pouka je kao i uvijek – fear the fear.

DRAFT FRENZY

Uf, može li se objasniti nekome tko nije fanatik da je ovaj period bez utakmica između Finala i početka nove sezone jednako uzbudljiv kao i igra sama? Već sutra je draft, pa počinje prijelazni rok, a o stalnom preslagivanju rostera u glavi da ne pričam. Kvragu, taman sam sjeo pisati nekakvu najavu drafta i posta posvećenog njemu koji spremam za petak ujutro i koji će se tradicionalno pozabaviti izborima svih 30 ekipa, kad eto ti Emira na mobitelu, krenemo o svemu i svačemu a najviše o – fantasy sezoni. I oko toga ima novosti, broj ekipa povećan je na 12, s tim da postoji šansa da ih bude čak 14. Drugim riječima, više će ljudi igrati fantasy nego što blog ima čitatelja.

Uglavnom, za sada prije drafta nema tradea tipa kao što je lani bio Carter u Orlando, ili onaj Bostonov za Raya Allena prije dvije sezone, ali to ne znači da ga neće biti u sljedećim satima. Obzirom da se svi slažu kako je pet najboljih igrača ove godine predodređeno za velike stvari, ne bi trebalo čuditi ni ako Netsima uspije trećim pickom natjerati Hor-Netse da stvarno trejdaju Chrisa Paula.

Šanse su naravno minimalne, jer zašto bi itko normalan trejdao najboljeg playmakera na svijetu koji uz to ima tek 25 godina. Ali, nije da su Hornetsi oličenje stabilnosti. Za sada je Paul miran i igra ulogu dobrog vojnika, ali da je kojim slučajem nešto razmaženiji i glasniji u izražavanju svojeg nezadovoljstva (momčad nema mogućnosti za dovesti pojačanja te se mogu nadati samo razvoju svojih mladih snaga koje će uskoro uz Collisona i Thorntona uključivati i 11. pick drafta; umjesto trenera koji zna što radi doveli su jeftinog početnika; dosadašnji vlasnik je otkrio Boga i okreće se humanitarnom radu te prodaje većinski paket a nikada ne znaš kakav će biti novi vlasnik), Hornetsi ne bi imali izbora.

Ovako, Paul ostaje u Big Easyu bez obzira na upornost Netsa koji pod vodstvom agresivnog Prokhorova žele na brzinu prema vrhu. Njihov izbor trećeg picka bit će izuzetno zanimljiv, jer po svemu što se do sada dalo čuti, redom su ih oduševili i Favors i Cousins i Johnson. Iako bi im, barem po meni, Favors najbolje legao kao rasna četvorka koja bi u paru s Lopezom dominirala pod obručima (da se ne ponavljam, evo link na mock draft nakon završetka NCAA turnira u kojem Favorsa uspoređujem s Amareom i Duncanom, te i dalje, makar na osnovu ono malo što sam vidio na sveučilištu, vjerujem kako će za 10 godina upravo Favors biti najbolji igrač ove generacije), ako bi se kojim slučajem odlučili za Johnsona (jer na bokovima su još i najtanji i jedan pravi swingman bi im odlično došao, plus nekako je logičnije očekivati da će s prostorom za max ugovor lakše potpisati četvorku kraj slobodnih Boozera i Amarea, nego Jamesa) tada bi u nezgodnu situaciju doveli Wolvese kojima treba baš igrač poput Johnsona.

Jer, ako bi kraj Lovea i Jeffersona doveli ili Cousinsa ili Favorsa, jasno je kako ih u tom slučaju čeka novi trade. Mislim, nije da je u pitanju momčad koja može trpiti da im bilo koji talent sjedi na klupi, a niti ima smisla Lovea i dalje koristiti kao šestog igrača u ekipi koja ne ide nigdje. Uglavnom, vrlo lako bi se moglo dogoditi da netko s tek solidnom ponudom dođe ili do Lovea ili Jeffersona, ako Netsi izaberu Johnsona. A možda je, obzirom na činjenicu da su i ove sezone dokazali da ne mogu zajedno pod košem, taj trade ionako neminovan.

Inače, dok ovo pišem Wolvesi imaju tri picka u prvoj rundi, uz 4. tu su i 16. i 23., s tim da još nije potvrđeno kako su se dogovorili s Memphisom oko zamjene 16. za 25. i 28. Čak četiri igrača u prvoj rundi govore ili o tome da se spremaju izabrati nekoga u Europi tko nema namjeru doći ove sezone u NBA, ili da dogodine opet žele imati preko 60 poraza. Mislim, kad je vrijeme da se prestane prikupljati talent i počne pobjeđivati? I koliko jedan Love (od malih nogu rođeni pobjednik u svim uzrastima) ili Jefferson (od rookie sezone nije zaigrao u playoffu, a već se nakupilo 6 godina staža) još mogu trpiti apsolutno nekonkurentnost u zamjenu za nekakve buduće apstraktne rezultate?

Kad već spominjem trejdanje pickova, za sada je još jedino Larry Bird otvoreno rekao da mu je dosta drafta i da je 10. pick Pacersa dostupan svima koji su u stanju ponuditi dobrog veterana. Mudro, jer Indiana mora ove sezone udariti temelj ozbiljnoj momčadi koja bi onda dogodine, nakon što se riješi ugovora Dunleavya i Murphya, zauzvrat nešto lakše pronašla pojačanja.

A kad smo već kod pojačanja, da bacimo pogleda na dosadašnje trejdove. Ništa spektakularno, ali čovjeka veseli.

– Dalambert za Hawesa i Nocionia

Obzirom da je Dalambert već godinama na tržištu i da nitko nije htio zagristi jer su Sixersi uvijek tražili previše, malo me čudi što su ga se riješili u zadnjoj godini ugovora kada im praktički više ne predstavlja nikakav teret. A obzirom kako Sixersi imaju itekako zagušen prostor na salary capu s ugovorima Branda i Iguodale, Nocioni i njegova dodatna godina ugovora tek nemaju smisla.

Što me navodi da pomislim kako iza svega ovoga nije u pitanju novac (iako su Sixersi u principu za ovu godinu uštedjeli minimalno 2 milijuna, kolika je razlika između Dalambertova ugovora i zajedničke cifre koju treba platiti Hawesu i Nocioniu), već prije svega košarka. Naime, izgleda da je Doug Collins od prvoga dana uzeo stvar u svoje ruke i da misli kako vrlo brzo može Sixerse vratiti na pravi put (obzirom koliko je Collins oprezan, siguran sam kako nikada ne bi prihvatio posao da misli suprotno).

Phila je bila u playoffu pretprošle godine, a lani su se raspali u, kako se pokazalo, neprirodnoj kombinaciji Eddiea Jordana i postojećeg rostera. Doduše, ni to što nisu imali playa nije pomoglo. Uglavnom, sada ti isti igrači, većina s iskustvom playoffa, imaju novog trenera (iako nisam nikada bio fan – Collins nema rezultata vrijednog spomena i više je stekao ulogu stručnjaka komentatorskim poslom i dobrim PR-om nego rezultatima s Bullsima prije Jacksona ili s Pistonsima u eri Granta Hilla), koji će pak potencijalno vrhunskom obrambenom playu (Holliday) dodati light Brandona Roya (Evan Turner), a već se pojačao dodavši provjerenog fajtera (Nocioni) i legitimnog centra (Hawes).

Hawes je ključ cijele priče. Iako Kingsi očito ne drže previše do njega, vjerovatno razočarani nesposobnošću mu da zatvori reket i pomogne petoj najgoroj obrani u ligi, činjenica je kako Hawes ima tek 22 godine, i kako je sasvim solidan skakač i bloker za svoju poziciju. Ono što mu pak garantira sjajnu i dugu karijeru je fantastičan šut i sposobnost igre licem prema košu (osim opcije s vrha reketa, možda postane čak i specijalist za razvlačenje reketa do linije za tri jer, iako gledamo mali uzorak, pokazao je da mu zabiti tricu nije nikakav problem).

Sad, Hawes je sve što Dalambert nije, i pitanje je samo što je vrijednije – Dalambertova obrana ili Hawesov napad? I jedna i druga momčad poželjele su pokušati nešto drugo, a ja se ne mogu oteti dojmu da su Sixersi prošli bolje. Jer, Dalambert je toliko bezopasan u napadu da teško može igrati značajnije minute u ekipi s dna koja treba koševe sa svih strana, te se praktički njegova prava vrijednost krije u ugovoru. Kingsi ga rentaju na sezonu, usput su uštedjeli desetak milijuna koje bi morali dogodine plaćati dvojcu koji je otišao u Sixerse, a u isto vrijeme ga mogu poslati dalje nekoj ekipi koja se bori za playoff, kojoj treba petica za 20-ak minuta i koja zauzvrat može poslati poneki pick ili mladog igrača.

Opet, premalo je to za Hawesa, ali tko zna, možda u Sacramentu znaju o njemu nešto što mi nismo imali prilike vidjeti. Za sada u njemu i Nocioniu Sixersi imaju dvije nove napadačke opcije koje im mogu donijeti ono što im najviše nedostaje već nekoliko sezona – šut iz vana. Kako su ionako krcati pod košem i imaju i više nego dovoljno radnika, Sixersi su ovim potezom praktički već bolje pozicionirani za lov na playoff poziciju. A kako imaju barem jednog krilnog igrača viška (umjesto Iggya ja bih se radije riješio sve većeg razočaranja Younga koji nema ni pozicije ni minuta u ovoj momčadi), koji bi im u tradeu možda pomogao da se malo pojačaju na jedinici, do početka sezone mogu izgledati samo još bolje.

Kad sam već spomenuo Collinsa, kratko bih se osvrnuo na nove trenere Hornetsa, Bullsa i Netsa. Avery Johnson me možda osobno iritira (iako, to što mi se ne sviđa čovjekov glas baš i nije neki argument), ali rezultate s Mavsima mu ne možemo osporiti. Međutim, odluka Hornetsa da dovedu početnika zasigurno nije oduševila veterane u ekipi New Orleansa, Paula najmanje, a izbor Bullsa bit će itekako zanimljivo pratiti. O čovjeku s imenom kao stvorenim za rad u New Orleansu smo se toliko naslušali zadnjih nekoliko godina da jedva čekam vidjeti može li najbolji obrambeni trener u NBA biti i odličan motivator i lider. Ili je s razlogom sve ove godine proveo kao asistent. Kako god, era Thibodeau u Chicagu počinje.

– Maggette za Bella i Gadzurica

Kužim da se Bucksi nisu praktički nisu odrekli ničega jer ova dvojica su ionako više smetala nego koristila (čovjek koji je Gadzuricu dao ugovor zasigurno više nikada neće raditi u NBA, a Bell je, ako se ne varam, barem dva puta bio član našeg no-star teama), ali Maggette sa sobom donosi dvije poprilično problematične stvari.

Prvo, njegov ugovor je katastrofalan – čak i kada bi uspio ostati zdrav (a kako nije ni dok je bio u naponu snage, zašto očekivati da izdrži sezonu sada kada je prevalio 30) i odigrati najbolje što može, ne vrijedi tih 30 milja koliko su mu Bucksi dužni platiti za ovu i iduće dvije sezone. Sve što ćete od njega dobiti su koševi – iako nije dobar šuter, Maggette se uvijek znao snaći za poen jer se odlično snalazi pod košem i obožava kontakt što rezultira gomilama slobodnih.

Dakle, druga stvar koje je problematična njegova je igra. Obrana mu je svake godine sve gora, a ostali aspekti igre praktički više i ne postoje. Tako da jednog jednodimenzionalnog strijelca dovodiš u ekipu punu radnika, ekipu izgrađenu na nesebičnoj etici trenera Skilesa koji je i dan danas NBA rekorder po broju asista na jednoj utakmici (da, da, ma kakvi Magic, Big O i Kidd, Skiles je jedini u povijesti kojemu je uspijelo podijeliti 30 lopti za jednu večer). Kako ne može igrati dvojku, Maggette će samo uzimati minute puno korisnijima Mbah a Mouteu, Delfinu i Ilyasovi, a zauzvrat će dati isto ono što im je npr. pružio Jerry Stackhouse za vrijeme lanjskog kratkog boravka u Milwaukeeu – veteranske koševe s klupe i stabilnost u napadu druge postave.

S tim da je, obzirom na opće poznatu sklonost Maggettea carinjenju lopte, reći da je išta vezano uz njega stabilno poprilično ironično. Grozan potez Bucksa, jer ako su mislili da će ovime nadoknaditi ono što im je pružao Salmons – prevarili su se. Sve to otvara mogućnost da Maggette postane problem u svlačionici, a to bi se moglo pokazati većim problemom nego što itko misli. Jer, koliko smo sigurni da je Jennings sazrio? Nisu li dva igrača sklona ekscesima previše za jednu krhku momčad kao što su Bucksi? Kažem opet, Maggette će biti tek nešto bolja verzija Stackhousea, te stvarno mislim da nema smisla toliko plaćati osmog ili devetog igrača.

Mislim, ako već želiš riskirati s desetak milijuna godišnje, zar nije pametnije dati ugovor na 5 godina i 50 milijuna Salmonsu? Ako ovaj i ne želi pristati odmah, hoće nakon što skuži da mu nitko nije voljan dati više od toga.

Ukratko, svaka čast Warriorsima koji kreću s pozitivnim promjenama. Gadzurica će vrlo vjerovatno isplatiti odmah i škartati ga prije početka sezone, da se njegova nesposobnost slučajno ne pokaže zaraznom (previše je mladih koje treba čuvati, uključujući i budući prvi pick koji će po svemu sudeći ipak biti Greg Monroe), a Bella se da istrpiti još dvije sezone, makar i njegovih 4 milijuna godišnje djeluju astronomski za ono što pruža. Sve je to sitnica obzirom kakvog albatrosa od ugovora su riješili poslavši Maggettea iz grada. Još da isto naprave i s Nelsonom te kompletnom upravom i eto ih na pravom putu (puno toga ovisi o novom vlasniku, koji još nije poznat, ali ovakvo čišćenje loših stavki iz knjiga ne može odmoći u potrazi za pravim kupcem).

I to bi bilo to do petka ujutro, kada me uz pratnju Dropkick Murphysa čeka analiza drafta. Glasine izbjegavam i spominjati a kamoli se osvrtati na njih, gadljivo je kako se ESPN praktički pretvorio u 24 sata. Ova sranja koja se smišljaju oko Jamesa i njegovih transfera gora su od nove reklamne kampanje za Karlovačko (koje btw zbog iste bojkotiram iako sam mu bio vjeran godinama – nabijem te čepom, Karlo), a to konstantno maltretiranje s Jamesom u stilu RTL-a koji stalno davi s npr. vjestima o Vlatki Pokos navodi me da ubuduće, odnosno barem tijekom ljeta, ESPN i Jamesa oslovljavam s ESTL i LeVlatka Pokes. Čisto da se netko ne iznenadi u petak. Možda smo ludi, ali nismo glupi.

THE RIGHT STUFF

Poznati su svi playoff parovi, regularna sezona je gotova. Počinje najbolje doba godine, o čemu ću više sutra u prognozi playoffa. Ovaj trenutak između iskoristio bi pak za tradicionalnu dodjelu nagrada zaslužnim pojedincima, uz jednu iznimku od dosadašnjeg izbora.

Naime, kolega Sickre je zbog psihičke rastresenosti uzrokovane golom guzicom na jednom spotu, o čemu se ovih dana u ovom jadu koje se ima obraza zvati državom priča više nego o ičemu drugom, odustao od pisanja zasebnog posta te me zamolio da uvalim njegove favorite sa svojima. Obzirom kako ih je posložio, možda i ne moram, dosta je da vam kažem – Oklahoma City Thunder.

I da, jel još itko primjetio da Japanka Kokos ima jače listove od Johna Cene? Žena je prava amazonka, em je satrala našeg Sickrea, em je ispizdila Obamu s onom torbom. Ludnica. Chargersima bi dobro došao jedan takav running back.

Uglavnom, nadam se jednom ugodnom proljeću u kojem će biti vremena za što detaljnije bavljenje svakom NBA momčadi pojedinačno, uz neizbježne playoff postove. Doduše, obzirom da imam najmeru pratiti i NHL playoff, te da sam se, nakon lanjske simpatije, sada totalno zaljubio u baseball (pogledam tekmu kad god stignem, sjajan sport za prije spavanja, plus igram fantasy što uzima svoj danak u vremenu jer stalno imaš nekog posla s dnevnim rosterima), a da ne spominjem kako je proljeće konačno vrijeme za izaći vani i zaigrati basket, ne bi me čudilo da nestanem u akciji.

Ma neću, naravno. NBA playoff je ipak ono za što se živi. Uostalom, kada vidim kako su sjajno posložene utakmice, posebice vikendima, dođe mi da ne propustim ni jednu. Život je lijep. O je.

PRVIH 5

Deron Williams, Kobe, Kevin Durant, LBJ, Dwight

Tri su igrača ostala od lani (Kobe, LBJ, Dwight), s tim da me je pomalo iznenadilo kako ni lani nisam imao CP3-a u petorci. A godinu ranije bio je praktički MVP. Hm, malo bi trebalo o tome razmisliti. Uglavnom, D-Will je odigrao najbolju sezonu u karijeri i dokazao da je car svim nevjernicima, Kobe je nosio ranjive Lakerse i još uvijek se drži kao superstar (iako su i njemu noge popustile sad pred kraj), LBJ-a i Dwighta ne treba objašnjavati, a mislim da ne treba ni Duranta, on je u tom rangu.

Sickre’s 5 – Nash, Roy, Durant, Melo, Howard

(hm, zanimljivo, nema ni Brona ni Kobea, valjda ih je stavio u drugu)

DRUGIH 5

Billups, Wade, Melo, Dirk, Bogut

Konačno druga petorka oko koje nije bilo nikakvih dvojbi. Jedino sam mislio možda da dijelim poziciju playa između Nasha i Chaunceya, ali to mi je izgledalo malo papanski. Chauncey je doslovno nosio ovu momčad do ponavljanja lanjskog rezultata koji je mnogima i dalje bio sumnjiv, a nije da im je bilo lako. Problemi s ozljedama, Karlovo stanje. I u svemu tome Billups je ostao stijena. Melo je definitivno izrastao u igračinu, ali još uvijek je nekako preovisan o Billupsu, te ipak jednodimenzionalan prema razinama talenta ostalih velikih igrača. Ali, valjda više niko ne dvoji tko je najbolji clutch strijelac u ligi, Melo je tu nenadjebiv. Dirk me godinama živcirao svojom igrom, te ni ove godine nije bio ništa bolji u obrani ili u skoku. Ali, kad vidiš da taj Dallas živi od njegova šuta s poludistance, a imaš osjećaj da to danas radi bolje nego ikada, moraš ga pohvaliti. Bogut je druga petica lige bez konkurencije, očito je samo trebalo ostati zdrav (šteta što nije potrajalo), a Wade nije ponovio lanjsku sezonu, ali opet je odveo Miami u playoff. A Miami nije ništa bolji nego lani, dapače.

Sickre’s 5 – Deron, Kobe, Wade, Josh Smith, Timmy

(evo Kobea, samo zašto je Bron opet preskočen)

TREĆIH 5

Nash, Roy, Gerald Wallace, Al Horford, Amare Stoudemire

Nashu ipak dajem prednost pred Rondom. Neka je Rajon jedina svjetla točka Celticsa, ali i on je nekako pao pod dojam nemoći koji ta momčad ostavlja zadnjih par mjeseci. Dok je on igrao toplo-hladno, Steve je odradio jednu sezonu iz knjige, u istoj formi od početka do kraja, kao da je tek stigao s faksa. Roy dobiva prednost pred Johnsonom jer je Roy kvragu, a Joea sam mogao možda ugurati na trojku, ali šteta mi je bila ne nagraditi Geralda Wallacea za sav znoj koji je ugradio u projekt Bobcatsa u playoffu. Horford je tu kao predstavnik Hawksa, iako je Josh Smith izrastao u igračinu, Al je taj koji sve drži na okupu. I na kraju, iako sam ga u vrijeme all-stara proglasio kapetanom no-stara i kradljivcem novca, morao sam u petorku ubaciti i Amarea. Ovo kako čovjek igra zadnja dva mjeseca je ono o čemu pričamo kada kažemo da trati talent, jer od kada Amare skače i igra obranu, Sunsi su možda i najbolja ekipa Zapada. To nije slučajno.

Sickre’s 5 – Rondo, Pierce, Wallace, Dirk, Pau Gasol

MVP

Globalna Đikona aka LBJ

Jebiga, koliko god mi išao na živce, tip je u stanju sam dobiti tekmu. Naravno, to ne znači da vjerujem kako će osvojiti naslov, za to ipak treba imati nešto drugačiji mentalni sklop, a LBJ još nije na toj razini. Što me pak tjera da se pitam sljedeće – nije li njegova nemogućnost da savlada koncepte napada i obrane koji se ne vrte samo oko njega njegovo prokletstvo, isto kao što su Shaqu bila slobodna? Jer, da je Shaq gađao slobodna 70%, danas bi imao tri prstena više i 6 titula MVP-a. Što ako je činjenica što je LBJ đikan baš ono što nas spašava od lige u kojoj jedan čovjek dominira golom snagom i fantastičnim talentom? Zamislite da još ima srce prvaka i um Zen majstora? Stoga, živjela Globalna Đikona.

Sickre’s MVP – Durant

”KD je odveo OKC tamo gdje jedna mlada ekipa nije bila nikada prije. Uvjerljivo do playoffa u strašnoj konkurenciji. Igraju predivno, po mom guštu na oba kraja terena, a sve predvodi ovaj momak koji ni pivo ne može naručit u obližnjem baru. Meni više nego dovoljno za MVP-a”.

TOP D.

Dwight

Nema smisla praviti se pametan. Lani sam tako izabrao Joea Johnsona, na račun sljedeće teze – nema igrača u ligi koji igra važniju ulogu u napadu dobre momčadi, a da je u isto vrijeme i prvi stoper u obrani. Međutim, kada vidiš kakvom lakoćom Orlando odlazi na 20 razlike samo zato što Dwight odluči zatvoriti reket, ne ostaje ti ništa drugo nego se predati. Tip je čudo, kada zaigra punom snagom djeluje kao križanac Bena Wallacea i Dikembea Mutomba.

Sickre’s top D. – Thabo Sefolosha

”Stoper s čijim dolaskom je krenuo preporod OKC-a. Uz Duranta, možda i najveći razlog ozbiljnosti najmlađe momčadi u ligi – nema superstara kojega nije u stanju uštopati”.

6(th) MAN(u)

Jamal Crawford

Vječni JeT opet je imao sjajnu sezonu, ali Jamal je Hawksima dao sve što im je trebalo. Iskru koja je sakrila nedostatke Bibbyu, koja je olakšala posao u kreiranju Johnsonu, te koševe s klupe. Magična brojka od 50 se probila i Hawksi više nisu ekipa iz drugog razreda.

Sickre’s 6(th) MAN(u) – James Harden

”Omogućio Thunderu ono što nisu imali ni Lakersi ni Celticsi – dovoljno pomoći s klupe da se utkamica kontrolira i mirno privede kraju, bivajući sve što treba u datum trenutku, strijelac, asistent, šuter, stoper”.

MOST IMPROVED

Marc Gasol

Nitko me ne može razuvjeriti da je činjenica što je preko ljeta Marc skinuo kilograme, naučio igrati košarku i razvio osjećaj za asist kao brat nešto normalno. Skinuti kile, to da, ali sve ovo drugo je čudo. Također, nitko mi ne može reći da je od cijele hrpe talenata na rosteru Grizzliesa ijedan važniji od Marca. Da nije bilo njega, možete zaboraviti preporod Randolpha, buđenje Conleya, ludovanje Gaya i ozbiljnost Mayoa. U Memphisu sve počinje i završava s centrom.

Sickre’s MI – Marc Gasol

”Od drveta do poštenog centra u tri mjeseca”.

ROY

Curry

Jennings je pomogao Bogutu i Skilesu napraviti najugodnije iznenađenje sezone i odvesti Buckse u playoff. Ali Jennings još ne zna razliku između dobrog i lošeg šuta, te koja bi to njegova uloga uopće trebala biti na terenu. Evans je skupljao brojke, ali što ih je više kupio, to su Kingsi bili gori. Tako da izbor Currya uopće nije težak – mali je kompletan igrač koji može igrati sve što treba jer zna igrati. Savršen šut, old-school ulaz, ne carini loptu, ne gubi loptu, i ima oči na leđima. Što god bio, play ili dvojka, znam da za njega nema zime. Igračina.

Sickre’s ROY – Curry

”He got game”.

COACH CARTER

Scott Skiles

Možemo mi misliti o njemu što hoćemo, ali Skiles je u stanju od govna napraviti pitu. I to je dokazao već stoti put. Ljudi, Buckse nitko nije vidio s 20 pobjeda, a oni su došli u playoff i još bi, da je Bogut živ, namučili Hawkse. Najfantastičnije od svega uspijelo mu je to sa zdravim Bogutom, rookie playom koji je na jednu dobru obavezno imao jednu lošu odluku, te hrpom fajtera kojima je ulio sigurnost kakvu može samo pravi trener. Pitajte Salmonsa, Ilyasovu, Delfina ili Mbah a Moutea što misle o Scottu. Ja bih, ali ne mogu jer sam još u šoku kako je uspio s ovakva dva playa (Ridnour je osrednji back-up u svakoj drugoj ekipi) složiti ovako ozbiljnu ekipu. Car. Scotta Brooksa ne uzimam u obzir samo zato što sam ovako nešto i očekivao od Thundera (ah, kako je lijepo biti u pravu u nečemu u čemu je većina pogriješila), McMillanov posao s ozljedama desetkovanom ekipom me ne impresionira jer je pola sezone izgubio da shvati što uopće želi od Millera, te mi je u biti jedina opcija osim Skilesa – Sloan. Utah je odigrala sezonu van pameti, a Sloanova provjerena ruka nije dozvolila da ih ni ozljede ni glasine skrenu s puta. Majstor, ali opet kratkih rukava. Skilesov posao je čisto remek-djelo.

Sickre’s CC – Scott Brooks

”Pogledajte samo prognoze prije početka sezone i trenutno stanje sada na kraju”.

MATT BULLARD AWARD

Ryan Anderson

Nasljednik Troya Murphya nije se naigrao u krcatoj momčadi Orlanda, ali time je njegov učinak još luđi. 37% šuta za tri, 78 trica, sve to u samo 63 tekme i to u smiješnoj roli od nekih desetak minuta. Učinio je dovođenje Bassa promašajem ljeta, međutim nije ni važno. Iako Ryan ima i masu za odigrati svoje pod košem, i iako je fajter koji ne bježi od nikoga, njegova ruka bit će sasvim dovoljna za dugu i plodnu karijeru. Ovo je prvi od tko zna koliko Matt Bullard Awarda koji osvaja.

ALL-DORKS TEAM

Petorka bijele braće koja je obilježila sezonu:

Goran Dragić

Ne samo što je postao šuter u rangu Udriha, ako ne i bolji, Gogo je postao i back-up kakav je Sunsima uvijek trebao – netko tko neće dozvoliti da se Nashov trud na brzinu prospe. Najveće iznenađenje ipak je to što se pokazao i solidnim atletom te obrambenim igračem. Plus, što nije cool da u Sunsima igra jedan Goran?

JJ Redick

Steve Kerr 2.0 pokazao je još lani da je igrač za velike tekme, a ove sezone svojim ogromnim mudima donio je itekakvu prevagu na klupi Magica. Jadni protivnici, ne znaju što je gore – trpiti Lewisa ili Cartera, ili kad im uđu Redick i Pietrus. Uglavnom, fali mu samo playoff utakmica u nogama da završi kao Kerr – s nekoliko prstenova i gomilom šuteva koji će se prepričavati zauvijek. Iako je u neku ruku lanjskim izborom već nadrastao ovu konkurenciju, JJ će nekako uvijek biti ultimativno dork. A kapetan nam uvijek dobro dođe.

Carlos Delfino

Od dobrog swingmana s klupe, nakon epizode u Rusiji, Delfino se pretvorio u tihog vođu Bucksa. Svojim intenzitetom, prgavošću i mudima usmjeravao je Milwaukee kroz cijelu sezonu, od dna prema vrhu. Igrač koji zaslužuje biti u playoffu svaku godinu i igrač koji krpa sve što je potrebno u datom trenutku.

Ersan Ilyasova

Čista energija s klupe, igrač za kojega smo znali da može ali ne i da može odmah i sad. Nije lako čuvati nekoga tako visokog i tako pokretljivog, tko se ne boji kontakta te uz sve još ima i odličan šut. Ersan je i fajter, i stoper na krilu, i četvorka koja rasteže reket. Dar za svakog trenera.

Robin Lopez

Dao je Sunsima sve što im treba – zatvoren reket na 20 minuta, borbenost i energiju šljakera u petorci, dakle jednu klasičnu peticu a koja je opet u stanju pratiti Nashov ritam. S tim da nema sumnje da svojim stilom igre Robin može igrati u svakoj ekipi u ligi.

SPOMENICE ”ISPOD OBRUČA” aka REGISTAR BRANITELJA NBA ČASTI

Svima koji su na ovaj ili onaj način ostavili nezaboravan trag na NBA ligu ove sezone:

Stephen Jackson – jer je bio sve što je nedostajalo Bobcatsima da postanu prava ekipa, ma kako to suludo zvučalo

Taj Gibson – jer je došao od nikuda da bi ponio ogroman teret pod košem Bullsa i na kraju bio jedan od zaslužnijih za još jednu playoff sezonu

Shaquille O’Neal – jer je od predmeta sprdnje postao jedini način da Cavsi osvoje naslov

Arron Afflalo – jer je upravo profil igrača kakav je Denveru trebao da nastavi sanjati san o naslovu

Jonas Jerebko – jer je iskoristio rupu pod košem Pistonsa i minute da pokaže kako ti za biti koristan igrač ne treba ništa osim srca

Pau Gasol – jer je i dalje vrhunska druga banana koja košarku ima u malom prstu, plus trenirao je s bratom cijelo ljeto

Zach Randolph – zato jer je konačno odlučio iskoristiti talent, plus voli Marca Gasola

Marcus Thornton – zato što je JR Smith konačno dobio konkurenciju

Serge Ibaka – jer je već sada dobrim dijelom sve ono što Durantu treba u budućnosti

James Harden – Sickre je sve rekao, all-round koji jednu sjajnu mladu momčad čini boljom

Thabo Sefolosha – jer je novi Bruce Bowen, samo bolji

Matt Barnes – jer je uvijek dobri stari Matt Barnes

Jared Dudley – jer uz borbenosti donosi i strašan šut za tri

Spencer Hawes – jer je pokazao da je puno, puno više od bijelog drveta

Michael Jordan – jer ga je gušta gledati kako kljuca na klupi Bobcatsa dok se pravi da ga zanima kako igra Ray Felton

DeJuan Blair – jer može složiti 20-20 prije nego ja palačinku

Hedo Turkoglu – jer je izveo pljačku godine za koju nikad neće morati odgovarati

Brian Colangelo – jer mu je to omogućio, usput uništivši idućih deset godina jednom klubu kojeg ionako nitko ne respektira

Carlos Boozer – jer je sirovina koja ima ruku od pamuka i koja je u stanju, nakon svega, opet natjerati svakog fana da poželi da ostane

CJ Miles & Wes Matthews – jer su krpali sve rupe točno kako je Sloan tražio

Andrei Kirilenko – jer ima frizuru godine

Kyle Korver – jer nije normalan, samo nenormalan čovjek može zabit više trica nego slobodnih uz postotak od 53% (točnije, 59 od 110) – shades of Denis Mujagić (jel to dobro ili loše, pitanje je pred novi ugovor)

Ove sezone imamo samo jednog uber-spomeničara, dakle igrača koji je osvojio ovu nagradu više od jedan put, a to je

Mike Miller – zato što je nastavio s školom košarke iako se našao u još goroj situaciji nego lani, njega pod hitno mora potpisati jedna ozbiljna momčad (mislim, tip je izgubio većinu nekadašnje eksplozinosti, stalno je ozljeđen, ali to ga nije spriječilo da gađa tricu s jebenih 48%, te da skupi prosjek koševa i asista u rangu jednog Kobea, Johnsona, Wadea ili Roya).

Također, Sickre je predložio i novu kategoriju, onu za

NAJ ATMOSFERU

koja ide

publici u Portlandu

”Gađaju protivnike za vrijeme time-outa, bučni za popizdit, imaš dojam da si u pravoj areni a ne sterilnoj dvorani s ložama za bogatune”.

Uživajte!