ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

3Jun/128

DAY THIRTY-FIVE – DIRKEVIN DURANTOWITZKI

Posted by Gee_Spot

Spursi su se očekivano prilagodili poboljšanoj obrani Thundera jednostavnim potezima. Umjesto pick & rolla, kao osnovu 2 na 2 igre nametnuli su hand off akcije preko Duncana ili Diawa na visokom postu, otvarajući tako linije dodavanje sekundarnom umjesto primarnom playmakeru koji se u ovoj podjeli uloga pretvarao u napadača. Uz ulogu primatelja u hand off akciji, Parker je stavljan u izolacije u kojima je protiv Sefoloshe mogao koristiti brzinu da dođe do prostora. Timmy je također primao loptu u low postu za razliku od pinch post akcija koje su se u prijašnjim utakmicama pokazale neučinkovitima - iz ovih pozicija nije bio triple threat opcija, ali obzirom na njegovu brzinu i šut koji su daleko od vanserijskih u ovim godinama, low post pozicija koja nudi samo dva izbora (pivotiranje i šut ili povratnu loptu) nije ništa manje efikasan izbor od igre licem košu.

Ovim promjenama Spursi su izbjegli ulazak u zamke koje im je u prethodnoj utakmici (ali i u najvećem dijelu prvog dvoboja u San Antoniu) predstavljala dužina i agresivna rotacija prve linije obrane protivnika, izbjegavši bespotrebno gubljenje lopti i pritom odigravši smireno i učinkovito u napadu - Timmy, Tony i Manu zabijali su iz kvalitetnih situacija, Leonard i Green nisu brzali s reakcijama i odigrali su puno zrelije, momčadski su izgubili samo 10 lopti, a ukupan šut bio je izvrstan (50% ukupno, 48% za tricu).

Međutim, čak i ovakvo kvalitetno napadačko izdanje nije pomoglo da se nametne brži ritam utakmice - Thunder je kontrolom skoka i izuzetnom realizacijom utakmicu sveo na bitku kroz postavljene napade (samo 12 poena iz kontri ukupno) koja im apsolutno odgovara. I tu sad moramo istaknuti par fantastičnih pomaka nabolje koji su Oklahomi omogučili da se iz često divlje skupine revolveraša (koja nam je zadnjih par godina itekako kidala živce) pretvori u rasnu veteransku playoff momčad.

Prvi je svakako kontrola lopte - od momčadi koja je tijekom regularnog dijela sezone tavorila na dnu lige s uvjerljivo najviše izgubljenih koje su bile rezultat pretjerane sklonosti izolacijama i 1 na 5 jurišima, OKC se pretvorila u skupinu koja igra pod ručnom i pazi na svaki posjed lopte. Ključ ove promjene leži u manje soliranja, prije svega u manje Westbrooka koji je pokazao da svoje fantastične fizikalije može staviti u službu momčadi bez da troši najveći broj lopti.

Drugi razlog, razlog koji bi vrlo lako mogao biti i najvažniji za eventualno podizanje šampionskog pehara za koji tjedan, leži u kruženju lopte prezentiranom u zadnje dvije utakmice. Iako su tijekom sezone imali nekoliko bljeskova kojima su pokazali da su u stanju igrati najbolju košarku u ligi, nisu ostavili dojam da su na takvom stupnju razvoja koji bi im omogućio prezentiranje takve košarke na regularnoj bazi, posebice ne tijekom playoffa.

Međutim, nakon što su drugu utakmicu za redom razmontirali Spurse upravo seciranjem obrane ulazima i dodatnim pasovima, ovaj pomak nabolje moramo uzeti za ozbiljno i utvrditi kako Oklahoma očito zna na koji način treba igrati za otići do kraja. Slash & kick iz prethodne utakmice, koji se uglavnom bazirao na bacanju lopte prema vanjskim pozicijama, ovaj put je dobio i dodatnu protutežu u namještanju zicera u reketu - vanjski igrači Spursa ostajali su na bokovima da spriječe baraž trica, čime su stavili dodatni pritisak na rotaciju visokih koja nije izdržala. Durant i Harden su skupili 15 asista namještajući zicere Ibaki, Perku i Collisonu jer, čim bi ušli u reket, jedan visoki igrač Spursa bi krenuo na udvajanje, ostavljajući otvoreni prostor iza leđa kojega drugi partner olovnih nogu jednostavno nije mogao stići na vrijeme zatvoriti.

Time je Spurse glave došla njihova rak-rana o kojoj pričamo cijele sezone i ujedno i jedini razlog zbog kojega sam osobno prije početka playoffa odbijao San Antonio staviti u skupinu izazivača ostavivši ih u kategoriji kvazi-izazivača - njihova obrana jednostavno nije na šampionskoj razini. A nije iz razloga što nemaju visokog igrača sposobnog začepiti sve rupe u rotacijama koje nastaju prilikom bilo kojeg oblika preuzimanja, bilo da se radi o pick & roll ili drive & kick akciji.

Dovođenje Diawa i Jacksona donekle je zakrpalo tu rupu, ali ovakvi kvarovi sustava ne mogu se tek tako riješiti improvizacijom (a oslanjanje na dva igrača koji su doslovno istjerana iz bivših momčadi nije ništa drugo nego improvizacija). Opasnost od ponovnog curenja visi Spursima nad glavom tijekom cijelog playoffa, a Thunder je prva momčad s dovoljno talenta da tako nešto iskoristi. Pop se igrao Keyser Sozea, pokušao je iskoristiti stihijski moment cijele sezone i stići do cilja bez posljedica, praveći se da vrag ne postoji, ali vrag je tu i Oklahoma ga je potpuno razotkrila.

Također, ovom prilikom treba skinuti kapu Brooksu čija tvrdoglava vjernost visokim postavama s dva centra možda nije donijela uspjeha u prve dvije utakmice, ali danas daje šansu Thunderu da ukrade ovu seriju. Naime, niska postava Oklahome ubojitija je napadački, ali ujedno omogućuje i Spursima lakši ulazak u tranzicijsku košarku u kojoj im nema premca. Ostajući pri igri s dva visoka, Brooks je zadržao kontrolu u skoku i tako prije svega usporio ritam susreta.

Zato i ne čudi da je Pop sinoć riskirao sa skokom i da je puno ranije na parket poslao postavu s Jacksonom na četvorci, ne bi li natjerao Brooksa da duže na parketu ostavi nisku postavu i tako Spursima omogući šansu da podignu ritam. Međutim, Brooksu nije padalo na pamet odustati od visoke rotacije, a i zašto bi kada su upravo Perkins, Collison i Ibaka energijom i realizacijom držali konce utakmice u svojim rukama tijekom tri prve četvrtine.

Perkins je posebice bio čudesan na početku kada je standardnu aroganciju konačno nadogradio i konkretnim učinkom, trčeći i skačući kao Dwight Howard, pokretljivošću i snagom dolazeći do lakših pozicija za skok ili koš. Perkovo pomlađivanje pratio je i Collison netipičnom napadačkom agresivnošću koja je zbunila Spurse navikle da ga uopće ne čuvaju izvan reketa, a o Ibakinom izdanju ne treba trošiti riječi, šut 11-11 sve govori (uz standardnu realizaciju ispod koša i kvotu zakucavanja, 6 pogođenih lopti s poludistance dale su povratnim loptama Duranta idealnu pratnju).

Ovakvu realizaciju centarskog trojca Spursi jednostavno nisu mogli pratiti (22-25 ukupan je šut sinoćnje Velike Trojke), ali bez obzira na Ibakinu večer života i agresivne Perkinsa i Collisona, ovakva neozbiljnost zadnje linije obrane mogla bi Popa dovesti do sloma živaca. Pokušao je dodati brzinu u rotacije pod košem uvođenjem Blaira, to je na kratko funkcioniralo i vratilo Spursima samopouzdanje u obranu, ali Blair nije rješenje niti će to biti. Prvo, Blairove loše obrambene reakcije tijekom sezone su i glavni razlog zašto se posezalo za Diawom, a drugo, čak ako Pop donekle i zakrpa rotaciju visokih, Oklahoma ima Kevina Duranta.

KD je, naime, konačno bio najbolji igrač na parketu i uzeo stvar svoje ruke u završnici, nakon što prve dvije utakmice nije imao ni šanse ni ideje kako napasti Spurse. Sinoć je pak fantastičnu all-round partiju zaključio franšiznom rolom u zadnjoj četvrtini, postavljajući se desno na vrh reketa, gdje bi, nakon jednostavnog istrčavanja iz bloka pod košem, primio loptu i zabijao u maniri najvećih. Ovakvoj klasi takvi šutevi su ziceri i to je točno ono što smo prekjučer spominjali, potreba da se Durantu doda lopta u kretanju unutar prostora trice, a ne samo na izolacije iz vana. Izbaciš dribling iz jednadžbe i dobiješ ubojicu u rangu Dirka koji je u 5 napada za redom zabio 4 skok-šuta (18 poena u zadnjoj četvrtini, 36 ukupno).

Meni je fascinantno gledati kako ova momčad sazrijeva, prvo u obrani, zatim u kontroli lopte, pa u kruženju lopte i sada konačno i u organizaciji igre. Ovo što Thunder prikazuje nije tek rezultat nekakvih trenerskih rošada ili jednostavnih odgovora na izazove protivnika, ovo su ozbiljne sistemske promjene koje inače zahtijevaju dugo vrijeme prilagodbe. Obzirom na brzinu kojom igra ove momčadi raste, očito je da posjeduju potreban košarkaški IQ i da je, kao u nekakvom hollywoodskom scenariju, on odlučio isplivati tek suočen s najtežom preprekom.

OKC je danas ne samo talentiranija, već i raznovrsnošću i zrelošću potpuno ravnopravna momčad Spursima. Koji su nakon tri mjeseca prvi put ostali bez momentuma i jasnog odgovora. Jer, jedno je bilo opet naći načina da napad profunkcionira kad imaš dovoljno opcija i talenta, ali kako srediti obranu u situaciji kada jednostavno nemaš potrebno ljudstvo? Dok čekamo odgovor koji će morati biti spreman za G5, uzmimo u obzir još jednu zanimljivost - Popovicheva taktika forsiranja faula nad lošim realizatorima slobodnih na kraju se Spursima vratila kao bumerang, obzirom da je Brooks jadnog Splittera ubio u pojam slanjem na liniju s koje ovaj trenutno nije u stanju pogoditi ni ocean. Nije ključno, ali dovoljno govori o promjeni momentuma - bez pouzdanog back-up centra, rupe u reketu samo su se povećale.

17May/1211

DAY NINETEEN – YOUNG VS OLD

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ SIXERS

Sinoć su stari Celticsi održali mladim Sixersima kliniku. Ne Našu Malu ili Schwarzwald, već pravu pravcatu košarkašku. Collinsove trupe dobile su krila pobjedom u Bostonu, a ta krila samo su se dodatno raširila odličnim ulaskom u utakmicu tijekom kojega nisu mogli promašiti – Iggy je pasovima s vrha reketa namještao zicere, Allen i Hawes su trpali s poludistance, a Holidayu se u zabijanju trica pridružio čak i Williams.

Bilo je očito kako pod utjecajem ovakvog razvoja događaja, članovi jedne od najmlađih momčadi u ligi sebe već vide u finalu konferencije. Što je najveća greška koju možete napraviti protiv ove generacije Celticsa. Nakon run & gun izazova kojega su pred njih bacili Sixersi, u akciju su krenuli Rondo i Garnett, prvi seciranjem obrane kirurški preciznim ulazima i sjajnim miksom realiziranih ulaza i povratnih lopti, a drugi već dosadnim savršenim učinkom s poludistance pomiješanim s ponekim poenom ispod koša, bilo nakon Rondova zicera, bilo nakon klasičnog skok-šuta unazad.

Garnett nije mogao promašiti, Rondo u ovom periodu nije izgubio ni jednu loptu (samo jedna izgubljena tijekom cijelog susreta), a sjajnih 12 minuta košarke zaključio je Pierce. Stari ratnik je pokušao kao spot-up šuter, nije išlo, pa se odlučio na par ulaza koji su pored anemične obrane Sixersa završili zakucavanjima nakon kojih je bilo jasno kako Boston neće izgubiti ovu utakmicu. PP riskira igrajući s ovako načetim koljenom, ali, kao što je i sam rekao, dok je na parketu igrat će kao da je sve u redu.

Od ovog trenutka (statment moment kakav mogu izvesti samo najveći) Boston je zaigrao punom parom – udarnom trojcu koji je davao ritam pridružili su se Bass i Pietrus kao šuteri i eto petorke koja je napadački protutnjala Philadelphiom. Zabili su 60 na poluvremenu (za ovu momčad Bostona to je rijeđe od snijega u Dalmaciji), 107 do kraja, od četvrtine do četvrtine samo dižući prednost, a uz Rondovu i Garnettovu učinkovitost ključna je bila Piercova odluka da, kad već ne sluša šut (samo 33%), do poena dođe ulazima i s linije slobodnih.

Naravno, za razliku od Sixersa koji su izgleda dobar dio energije potrošili na slavlje i projiciranje svog prolaska dalje, Celticsi su sve svoje snage usmjerili na parket, pa su tako nakon početnog run & guna sveli Sixerse na ono što jesu, momčad bez ideje i vrhunskog talenta koja šutira s poludistance. Uostalom, osim davanja nekog okvira utakmici, sve što treba reći u ovom osvrtu je kako su Celticsi konačno šutom (preko 50% iz igre) nadogradili standardno sjajni protok lopte (naspram Sixersa čije cigle su rezultirale učinkom od 40%), kako su konačno nekoga nadskakali (što je samo po sebi razlog za slavlje) i kako su konačno od nekoga izgubili manje lopti (samo 7).

Mislim, ovakva učinkovitost nije održiva, Sixersi su momčad koja inače gubi najmanji broj lopti u ligi (za razliku od Celticsa koji su pri dnu), plus Boston je jedna od najgorih skakačkih momčadi svih vremena. Dakle, očito je u ovim elementima ključnu ulogu odigrala psihička nepripremljenost protivnika, odnosno nezrelost. Ali, dok Rondo kontrolira loptu minimalno riskirajući i dok Garnett ima ovakvu podršku u skoku od Ronda i Piercea (dodali još 18 na Garnettovih 12), Celticsi su tu u stanju odraditi solidan posao.

S druge strane, čak i puno agresivniji i budniji Sixersi nemaju što tražiti protiv Bostona kojem ovako klika napad, pogotovo ako Pierce bude i dalje u stanju pratiti dinamični dvojac Rondo – Garnett za kojega protivnik nema odgovora. Toj razini egzekucije i kvalitete Philadelphia nema čime parirati, stoga je za rasplet ove serije i dalje najvažnije pratiti medicinske izvještaje iz Bostona.

LAKERS @ THUNDER

Nešto kasnije, jedna druga skupina veterana sa šampionskim pedigreom našla se u sličnoj situaciji, ali Oklahoma usprkos mladosti ima dovoljno playoff iskustva da si ne dopusti mlitav ulazak u utakmicu. Lakersi su u drugoj utakmici imali sve na pladnju – Thunder nije briljirao šuterski, ali, što je još važnije, nije imao ni previše laganih poena sa linije slobodnih. Tu i tamo bi im uspjelo iskoristiti poneku kontru, ali od početak je bilo jasno kako utakmica ide ritmom koji odgovara Lakersima i kako će gotovo svaki napad biti odigran na postavljenu obranu.

Trpajući iz reketa, Lakersi su preko Gasola, Bynuma i Kobea cijelo vrijeme držali minimalnu prednost, a, uz sve navedeno, u korist im je još išlo što su Harden i Ibaka zbog problema s osobnima odigrali manje minuta od očekivanog. Svejedno, jer na kraju čak ni kontrola ritma te prednost u skoku i laganim poenima nije pomogla – Oklahoma je pokazala da ima rješenja čak i za najtvrđu playoff košarku.

Ogroman posao odradio je Ibaka, koji je sa svojih 7 blokada držao kakav-takav balans u sredini (momčadi koje zabiju 46 poena u reketu obično ne gube utakmice, a bez Ibake taj učinak bi bio i puno veći), a Perkins i Mohammed su još jednom aktivno, koliko je to moguće, odradili svoje imitacije telefonskih stupova.

Međutim, ključan je ipak bio pritisak na vanjsku liniju Lakersa koji su, posebice u završnici, sjajno odradili Durant i Harden, a zatim i činjenica da čak i kod ovakvih večeri u kojima im ne upada previše toga, Oklahoma uvijek može zabiti dovoljno kroz prodornost svoje udarne trojke (koja ovaj put nije rezultirala lakim koševima s linije slobodnih, ali jeste otvorenim putevima suigračima).

Lakersi su u završnici jednom serijom šuteva iz vana Bryanta po prvi puta uspjeli razbiti konstantni egal, činilo se da su otišli na nedostižnih sedam razlike, ali onda je u zadnje dvije minute presudila nepodnošljiva lakoća postojanja koja krasi mladost Oklahome. Umornog Kobea je nadigrao mlađi i odmoreni Harden (samo 6 minuta u prvom poluvremenu), natjeravši ga u obrani na dva očajna šuta (koja Kobe nije morao uzeti) i par izgubljenih lopti, a zatim jureći pored njega kao pored stolca na drugoj strani parketa, u svom stilu, direktno na obruč (iznudio i, što je najvažnije, pogodio 4 slobodna, da i Kobe i LeBron vide kako se to radi).

Dodaj Durantovu hladnokrvnost i franšiznu kvalitetu (neobranjiv šut iz vana koji ovisi samo o postotcima, plus onaj fenomenalan ulaz i polaganje pored odlične obrane kojim je okrenuo rezultat) i eto zaslužene pobjede u najtvrđoj mogućoj plaoyoff utakmici kojom je OKC samo pokazao da je potpuno sazrio kao momčad. Lakersi se samo mogu nadati da će i ubuduće imati šanse ostati u igri kontrolom ritma, ali čak i tada njihova kronična nesposobnost da zabiju šut iz vana i nedostatak drugog beka koji bi kontroliranjem lopte olakšao život Kobeu (Blake i Sessions su pored Westbrooka izgledali kao pioniri maleni) osuđuju ih na ulogu promatrača u trenutcima kada mlađa, brojnija i atletsko-fizički dominantnija skupina iz Oklahome odluči zagospodariti parketom.

7Feb/126

THE GAME, PART TWO

Posted by Gee_Spot

Drugi ovosezonski dvoboj Portlanda i Oklahome uhvatio je dva najpotentnija izazivača za vrh Zapada u potpuno drugačijem trenutku. Durant i društvo su nakon gaženja od strane Blazersa u prvom međusobnom dvoboju nastavili dominirati konferencijom, ne dozvoljavajući poraze od slabije konkurencije čak ni na strani, dok su Blazersi nakon sjajnog početka, kojega je okrunila upravo spomenuta pobjeda, nanizali gomilu poraza na gostovanjima koji su svi imali isti nazivnik, bez obzira na slabost ili snagu protivnika - nesposobnost zabijanja u ključnim momentima.

Serija poraza Portlanda je stvarno fascinantna, od njih 8 (koliko su prikupili nakon dvoboja s Thunderom u Oklahoma Cityu) čak 6 ih je završilo s 4 ili manje koševa razlike. Obzirom na sličan ishod noćašnjeg susreta, kojega su Durant i društvo dobili u produžetku nakon što Blazersi (što u završnici regularnog dijela, što u dodatnih 5 minuta) nisu stvorili poštenu šansu kad je bilo najvažnije, mislim da već možemo govoriti o ozbiljnom simptomu takozvanog lebronizma, što je stručni izraz za nesposobnost funkcioniranja u ključnim trenutcima susreta.

Sad bi najlakše bilo kampanjski svaliti svu krivicu na LaMarcusa Aldridgea i reći kako on nije pravi franšizni igrač jer nije u stanju zabiti kada treba. Ili na Jamala Crawforda, koji odjednom ne može zabiti ključni šut, iako je isključivo zbog toga doveden u Portlanda. Međutim, takav pristup je totalno pogrešan. Problem Blazersa nije pojedinac, već cijela momčad. Aldridge je toliko usamljen kao napadačka opcija da je protivnicima prelagano zatvoriti ga u završnici obzirom da su svjesni kako Blazersi bez njega nemaju igrača koji može odigrati 1 na 1 ili 1 na 5. Zatvorivši Aldridgea izazivaš njegove suigrače da te dobiju, a oni to, barem ove sezone, još nisu u stanju.

Koncentrirati se na pogrešku sudaca, koji su praktički uzeli pobjedu Blazersima jer su čistu blokadu LaMarcusa nad Durantom svirali kao silaznu putanju, također ne mijenja ništa na stvari. Dobra obrambena reakcija ne bi sakrila slabosti u završnici, isto kao što ovako gusta pobjeda Thundera nimalo ne umanjuje kvalitetu Blazersa i činjenicu da su u dvije utakmice dokazali kako imaju prednost u ovom konkretnom match-upu. Međutim, usprkos tome što su Blazersi po svemu fundamentalno zdravija momčad, Thunder ima prednost u jednom bitnom detalju. Naime, najvažniji aspekt košarke, prvi među prvima, uvijek će biti zabijanje koševa. U Oklahomi to u svakom trenutku mogu napraviti 3 košarkaša all-star razine talenta kojima ne trebaju nikakve specijalne akcije. U Portlandu je samo jedan takav. I dok se netko na redovnoj bazi ne pridruži Aldridgeu, Blazersi će tijekom susreta upadati u sušna razdoblja, imat će problema zaključiti utakmice i prosipat će dobiveno, usprkos svoj kvaliteti svoje timske igre.

Napadački, Blazersi su se opet pokazali kao sjajna momčad. Imaju odličnu unutar-van igru na Aldridgea koji je nezaustavljiv kada se usidri na desnom bloku. Imaju sjajne akcije s visokog posta prilikom kojih se Camby i Aldridge izvlače vani i hrane loptama vanjske igrače koji su u konstantnoj potrazi za cutovima. Ima tu princetona, UCLA high-lowa, flexa, kao da gledaš Grizzliese, Wolvese i Spurse u jednom. Što je sve znak da su Nate i njegov stožer majstori svog zanata na najvišem nivou.

Međutim, ono gdje su noćas zakazali bio je prije svega voljni moment u obrani. Iako napadački Oklahoma nije ponudila ništa više od svoje formule 1 na 5 silovanja Duranta i Westbrooka, odnosno Hardenovog triple-threat zujanja uokolo, utakmicu su dobili snagom volje. Očito napaljeni da se osvete za poraz pred svojom publikom, momci iz Oklahome su jednostavno bili agresivniji. Durant je netipično mlatio sve oko sebe i grizao u obrani, a Ibaka i Westbrook su se bacali za svakom loptom u napadu i upravo je njihov ofenzivni skakački učinak donio energiju koja je ovu momčad gurala do pobjede.

Koliko god bilo lijepo gledati akcije Blazersa i njihovo kruženje lopte, toliko je bilo zadivljujuće gledati kako Thunder gradi prednost na krilima čiste agresije i želje - Westbrookove trke, Durantovog samopouzdanja i Ibakinih blokada. I, iako su Blazersi u oba susreta dokazali da momčadskom igrom mogu anulirati sve individualne prednosti koje Thunder nedvojbeno ima u određenim match-upovima (konkretno, Aldridge, koliko god dominirao pod koševima, ne može zabiti koliko Russ, KD i Harden zajedno), ono što ne mogu nadoknaditi je tih 20 skokova viška koji se u ovako bitnim utakmicama ne smiju događati.

Obzirom da je Portland jedna od boljih skakačkih momčadi u ligi, posebice po čuvanju ofenzivnog skoka protivnika, ovakva partija još više čudi. Na ovaj skakački minus treba dodati još dvije stvari, lošu realizaciju kontri i niz nepotrebno izgubljenih lopti, koje pokazaju koliko je Blazersima noćas falio playmaker - igrali su bez ozljeđenog Feltona, a Crawford je koristan u toj ulozi povremeno, ali nikako cijelu utakmicu. Žaliti za Feltonom čini se pretjeranim, obzirom na njegov očajan šuterski učinak i činjenicu da ne pomaže previše u stvaranju viška u napadu, ali u ovakvim susretima svaka je sitnica važna. Ma kako slabašan organizator igre bio, Felton kao play odrađuje dobro dvije stvari – nabija ritam i čuva loptu. Bez njega, Blazersi su više šetali nego trčali, a lopta često nije imala cilj.

Uglavnom, nakon svega se nameće dojam da je OKC jedva dobio susret u kojem mu je apsolutno sve išlo na ruku. Oni bolje od ovoga teško da mogu, barem dok ne promijene DNA i počnu igrati akcije umjesto stalnih izolacija. Međutim, dok god je Portland sposoban sebe upucati u nogu, te izolacije i individualna kvaliteta bit će im dovoljni.

Još nekoliko zanimljivih detalja za kraj:

- Svi hvalimo Natea, momčadsku igru, čvrstu rotaciju, ali zanemarujemo koliki teret nosi LMA u ovako limitiranom napadu - njegova noćašnja partija je samo još jedna potvrda da se u ovom trenutku radi o najboljoj četvorci u ligi, možda i najboljem visokom uopće, a, osim dokaza njegove veličine (tip ima sve, kopija je Sheeda Wallacea iz najboljih dana s još boljom igrom leđima i centarskom tehnikom), ovakva igra je i dokaz da all-star petorke nemaju nikakvog smisla jer Griffin i Bynum ni približno nisu bitni za svoju momčad kao što je LMA za Blazerse.

- Nate pak definitivno zaslužuje hvalu, noćas je našao rješenje u visokoj postavi jer već tradicionalna mala (s Batumom na trojki i Geraldom kao drugim visokim) nije funkcionirala. Stoga je na parketu uz dva visoka i Crawforda ubacio Batuma kao drugog beka i ostavio Geralda na krilu. Odmah je do izražaja došla Batumova polivalentnost - uštopao je Westbrooka, napadao Hardena i dao Blazersima potrebni poticaj jer su konačno dobili jedan match-up osim Aldridgeovog. Najvažnija od svega je ipak bila kombinacija Batuma i Geralda koja je onemogučila Thunderu da vrti dva na dva igru Russa i KD-a - stalnim preuzimanjem onemogučavali su im da dođu i do prostora i do mismatcha jer bi jednog dugonju samo zamijenili drugim.

- Simptomatično (a i pomalo simpatično) je bilo stalno šaltanje s Cambya na Thomasa i obrnuto, ovisno o tome igra li se obrana ili napad. McMillan je na ove rukometne izmjene bio prisiljen kako bi Thomasovim šutom s poludistance barem malo raširio reket jer Camby je toliko napadački nevidljiv (nikada nije mogao pogoditi s poludistance, a više nema ni snage ni skočnosti za zabit išta ispod koša osim povremenog odbijanca) da je Aldridgea prejednostavno udvajati. Sumnjam da išta govori više o nedostatku drugog strijelca u Portlandu od ovog detalja.

- Portland čekaju zanimljive odluke. Misle li se uključiti u borbu za vrh već ove sezone i postati ozbiljan izazivač Bullsima i Heatu, treba im vanjski igrač koji konstantno može zabijati otvoreni šut. Obzirom da je Ray Felton prosječan play, jedno ime se nameće samo po sebi, ime koji bi riješilo dobar dio njihovih problema - Steve Nash. Najbolje od svega, Steve ovdje čak i ne bi trebao biti centar svemira kao što je to već godinama u Sunsima, jer Blazersi nemaju problema s kretanjem lopte. Steve je ovdje potreban prvenstveno zbog svoje šuterske genijalnosti. Sad, Sunsi bi možda pristali na nekakav trade za niz mladih igrača Blazersa i zadnju godinu ugovora Cambya i Feltona, ako bi Blazersi pristali uzeti i očajni ugovor Josha Childressa. Ono na što bi Sunsi pristali još radije je dobiti mladi talent poput Batuma. Međutim, tu treba povući crtu. Blazersi moraju zadržati Batuma pod svaku cijenu jer mali ima potencijal postati specijalan igrač, energetska bomba poput Geralda, ali i puno bolji strijelac. Stoga je bolje biti strpljiv. Dogodine ubace Batuma na mjesto Wallacea, potpišu Nasha ili možda čak Derona Williamsa (kad isteknu zadnje godine ugovora Cambyu i Feltonu ostat će im dovoljno prostora) i imaju all-star jezgru oko Aldridgea. Dobiju li išta od Odena i vrati li se Camby za veteranski minimum u klub u kojem očito uživa, imaju dovoljno čak i pod košem. Jedini problem je cijena Batuma, odnosno hoće li netko ponuditi previše. Blazersi ne bi trebali imati problema matchirati išta što se kreće oko 10 milja godišnje (sličan ugovor kojega je nedavno potpisao Galinari), a, ako dodamo još maksimalac za Williamsa (ili nešto manji iznos za Nasha), ispada da će opet probiti salary cap. Sad, i tu ima rješenja - ili jednostavno plaćati porez, ili trejdati negdje zadnju godinu Geralda Wallacea. Time bi se odrekli igrača koji savršeno odgovara u njihov sistem svojim karakterom, ali stvar je logična - ako morate birati između njega i Batuma, uvijek ćete izabrati šest godina mlađeg igrača koji je tek počeo ostvarivati svoj potencijal, od nekoga tko je svoje najbolje partije odigrao prije 3-4 sezone.

2Feb/122

RUNNING WITH THE PACK G22

Posted by Gee_Spot

Pacers @ Wolves

Zajebana je ova NBA. Em igraš gotovo svaku večer, em ti je svaki put na rasporedu drugi protivnik s potpuno drugačijim stilom igre. Nakon što su prije par dana razbili Rocketse koji su operirani od igranja obrane, noćas su Wolvesi u svome domu dočekali totalnu suprotnost – Indianu, momčad kojoj je čvrsta obrana reketa temelj na kojem se baziraju sve ambicije. I za razliku od susreta protiv Rocketsa, kada nisu mogli promašiti, ovom prilikom bacali su ciglu za ciglom, sve zahvaljujući dugorukoj i aktivnoj obrani Pacersa (kojoj je bilo dovoljno pojaviti se na početku susreta i u završnici kako bi ostavila najveći trag na utakmici).

Iz ovakvih radikalnih fluktuacija (s 58% šuta na 37%) se ne može previše toga izvući, osim one klasične kako je istina negdje u sredini (iako, ako ćemo već tražiti istinu, postotak šuta Wolvesa trenutno je puno bliži ovom donjem učinku jer se kreće oko ne baš bajnih 43%). Ipak, neke stvari smo već toliko puta vidjeli da možemo govoriti o trendovima:

- Darko Miličić i Wes Johnson su beskorisni kao starteri, opet su pomogli da momčad upadne u minus koji kasnije netko drugi treba stizati
- Rubio mora odigrati nadahnutu utakmicu da bi Wolvesi došli do pobjede, ovakva solidna izdanja jednostavno nisu dovoljna
- Nikola Peković je treći najbolji igrač ove momčadi

Ove prve dvije crtice mislim da nema potrebe specijalno obrazlagati, dosta je baciti pogled na dvije utakmice Minnesota i bit će vam jasno o čemu govorim, uostalom pitajte samo Lovea koliko je Rubieva nadahnuta izvedba bitna, zar mislite da je slučajno što Kevin zabija iznad svih očekivanja baš u sezoni kada se klubu priključio Ricky (paralelno sa probuđenom željom za šutiranjem, Love je ostao bez želje za pronalaženjem suigrača, ali to je sve rezultat Rubieva prisustva, kad je lopta u njegovim rukama čak ni Adelman ne osjeća potrebu vrtiti akcije s posta u kojima bi Kevinov osjećaj za asist došao do izražaja).

Ova treća crtica pak zahtijeva specijalnu pozornost.

Nikola Peković, spori teškaš koji se ne može odlijepiti od poda, odjednom je treći najvažniji igrač Wolvesa? Za tako nešto tvrditi nemamo dovoljno utakmica, u obzir uzimam samo ovih zadnjih 5 u kojima je ili startao ili igrao minute startera, ali obzirom na ono što je u njima demonstrirao, Peković je potvrdio da je NBA igrač. U čemu je razlika od onoga što nam je prezentirao prije, u manjoj roli? U samo jednoj stvari – skokovima.

Peković bi mogao deset godina provesti kao solidan igrač s klupe zbog samo jedne kvalitete – fenomenalne realizacije u postu. Stvar je jednostavna, on se izbori za dobru poziciju u reketu, suigrač to prepozna, baci mu loptu i u većini slučajeva stvar je riješena – golom fizičkom snagom Peković će si već nekako naći prostora za zabiti koš. Međutim, od kada je svojoj igri dodao i ovu skakačku komponentu, Pek se ne samo izborio za puno veću minutažu, već nas je natjerao da se pitamo ne radi se u njegovom slučaju možda čak i o startnom materijalu?

Odgovor je jednostavan. Bez obzira na to što je spor i nepokretan i što lakoćom skuplja faulove, Peković svoje minute može opravdati dok god zabija 12 koševa uz 60% šuta i skuplja 9 skokova, što mu je prosjek u zadnjih 5 tekmi. Sad, logično je za očekivati da će ovakav napadački učinak pasti, ali ne previše, toliko je dobar u toj realizaciji pod obručima. Međutim, ostane li ovaj skakački učinak i približno na ovom nivou (još konkretniji podatak - Peković je zahvaljujući zadnjih 5 tekmi skočio na respekta vrijednih 11 skokova za 40 minuta, dok je prosjek do sada bio ispod 8, što je premalo za poziciju koju igra), minutaža mu ne gine.

Ukratko, čak i kada posustane napadački, Pek će biti koristan igrač dok god može skakački opravdati minute. Mogu li ga zamisliti kao dugoročno rješenje na petici? Teško, netko tako spor u obrani uvijek će sam sebe izbaciti iz igre brzim skupljanjem osobnih. Ali, da se radi o sjajnom prvom visokom s klupe, u to imamo sve manje razloga sumnjati. Sad, to što je takav profil igrača izborio poziciju trećeg po važnosti u cijeloj momčadi, dovoljno govori i o ostatku rostera Wolvesa.

Inače, Minnesota je danas jedina momčad u NBA (nisam provjeravao, ali nekako sumnjam da ima još netko) kojoj su tri najvažnija igrača – bijela (kvragu, po svemu viđenom čak im je i četvrti bljedolik, Ridnour). I ne samo to, nego su sva tri obrasla u bradu i izgledaju kao drvosječe. Kad su noćas istrčali na parket u dresovima Muskiesa, ABA ekipe koja je jednu jedinu sezonu igrala u Minneapolisu i koja nema nikakve veze o ovim Wolvesima, čovjek je stvarno imao dojam da gleda utakmicu s početka '70-ih (ili film s Grace Jones svaki put kad bi na parket stupio Martell Webster i ona njegova očajna frizura).

Što se Pacersa tiče, Collison je izgleda ozbiljno shvatio poruku koju mu je Vogel poslao jučer, kada ga je dobar dio utakmice ostavio na klupi i organizaciju igre prepustio mladom swingmanu Stephensonu (koji će izgleda i ubuduće dobiti šansu glumiti playa ozbirom da se George Hill ozljedio, a treći play ekipe Price jednostavno nije NBA kvaliteta). Od samog starta Collison je zaigrao agresivno, kako u obrani gdje je ganjao Rubia i letio na sve strane, tako i u napadu gdje je konačno šutiranje iz vana i davanje lopte Hibbertu ili Grangeru zamijenio ulazima i probijanjem obrane. Što je kao rasni brzanac trebao raditi odavno.

Ovih 9 asista točno su ono što je Pacersima potrebno da napad s ovako kvalitetnim igračima proradi (Granger je bio nezaustavljiv, Hibbert je bio Hibbert, samo jedan od najkompletnijih pravih centara u ligi, a West i George su odradili svoje role). Kao rookie, u onoj sezoni u kojoj je mijenjao ozljeđenog Chrisa Paula u Hornetsima, Collison je dokazao da može biti dovoljno dobar slasher i da kao takav može stvoriti dovoljno prilika suigračima. Dolaskom u Pacerse, taj dio njegove igre je nestao. Sad, ako je problem samo u prilagodbi stilu igre momčadi, onda ovakva partija nije slučajna već je pokazatelj kako bi Collison mogao igrati kad bi mu trener dao priliku.

S druge strane, lanjska sezona i najveći dio dosadašnje jasno pokazuju da čovjek nije u stanju imati više od 5 asista za 30 minuta, a to su brojke ravne back-up talentu. Koje je, dakle, pravo Collisonovo lice? Ovo uopće nije nebitno pitanje ako ste Vogel, jer o odgovoru na njega ovisi rasplet ove sezone.

Thunder @ Mavs

Iako smo već utvrdili kako je tijekom ove regularne sezone najvažnije ostati živ i zdrav, neke utakmice uvijek će imati pečat veće važnosti od ostalih. Ovo je bila jedna od njih iz više razloga. Prvi i očiti je taj što Durant i društvo još dobro pamte način na koji ih je Dallas lani izbacio iz playoffa. A, kao što znamo, nema boljeg za stvaranje pravog rivalstva od neriješenih playoff računa. Ovi nešto suptilniji razlozi također nisu zanemarivi. Nakon što su ih Clippersi zgazili, Thunderovci si jednostavno nisu mogli dozvoliti još jedan poraz od direktnog protivnika koji bi pokrenuo novu lavinu pitanja o tome što nije u redu s ovom momčadi (nešto slično prolazi Heat svaki puta kada izgubi, kao da je poraz momčadi koja ne može obraniti reket i gubi 20 lopti po utakmici nešto čudno).

Čak je i Dallas, koji otvoreno šalje poruku kako ih regularna sezona ne zanima, pred ovakav susret morao osjetiti nešto više želje nego prilikom tipičnog odrađivanja posla. Naravno, na kraju im je lakše podnijeti poraz kad su pripremili tako dobar teren za slučaj svakog posklizuća, veterani su to koji definitivno teže upadaju u mentalne blokade, ali primjetno je kako su maksimalno jahali Dirka i Terrya - Dirk je odigrao najveću minutažu ove sezone, a Terry je samo jednom dobio više minuta, što je dokaz da im je itekako bilo stalo do ove utamice (Cubanovi ispadi protiv suđenja nakon tekme samo su još jedna potvrda ove teze, kao i nervoza koju je iskazao Carlisle kad je zaradio glupe tehničke i isključenje).

Uostalom, prvo poluvrijeme su odigrali punom snagom, održavajući prednost pred vidno fizički nadmoćnijom mladošću Oklahome i praktički su grizli sve do kraja (iako im je Ibloka zamalo slomio duh polovinom treće svojim blokadama). Durant nije briljirao šuterski, ali je odradio veličanstvenu all-round partiju i sve više dokazuje kako s iskustvom postaje sve kompletniji igrač, Westbrook je opet bio Westbrook, ovaj put uglavnom u onom pozitivnom smislu (onda opet, da mu oni 1 na 5 šutevi nisu upali, vjerojatno bi pričali drugu priču, tako je to kada vam se većina napada svodi na izolaciju), Ibaka je bio Ibloka (10 jebačkih banana), a Harden je, nakon najgore partije ove sezone, opet preuzeo ulogu organizatora i pobrinuo se da napad donekle štima namještajući zicere na sve strane (plus ide i Brooksu koji je u petorku umjesto ozljeđenog Sefoloshe ovaj put gurnuo Cooka kako bi Hardenu omogućio da se vrati roli na koju je već navikao).

Dallas možda čeka playoff, ali kad ga jednom dočeka, nemaju nikakve garancije da će opet proći Oklahomu. I ne, u ovom konkretnom match-upu manjak Chandlera nije toliko važan. Važno je to što ovogodišnji Dallas, usprkos uvijek lijepoj i nesebičnoj igri, nije tako efikasan u napadu i teško da će to opet biti (previše se stvari mora poklopiti – Dirk mora briljariti, Beaubois mora zamijeniti Bareu, trice im moraju upadati sa svih strana), dok su Durant i Harden individualno napravili korak naprijed i tako gurnuli napad Thundera u sfere efikasnosti koje, budimo realni, momčad s ovako slabim protokom lopte jednostavno ne bi smjela doseći.

2May/1115

THE TAKE CARE BEARS

Posted by ispdcom

Nedjelja iz snova - dvije NBA utakmice nabijene značenjem i tenzijama, a sve skupa gotovo do ponoći. Divota. Dođe ti da poželiš da je tako uvijek. A onda skužiš - kvragu, da se ne dižem u mrtve sate tijekom kojih bi ionako spavao gledati omiljenu zabavu, teško da bi je uopće stigao gledati u ovolikim količinama. Odnosno, ne bi jučerašnji dan bio tako savršen da je svaki dan nedljelja. Ako kužite što hoću reći. Uglavnom, da ne duljim, slijede osvrti na Memphis i Oklahomu te na Miami i Boston. Inače, redakcija je podijelila zadatke tako da ovu prvu seriju ekskluzivno pratim ja, a Miami i Boston ćemo odraditi zajedno ja i Sickre. Emir će se pobrinuti za Bullse i Hawkse, a o Lakersima će tko stigne.

THUNDER - GRIZZLIES, G 1

Očekivali smo ljepoticu, ljepoticu smo i dobili. U prvih 12 minuta mogli smo vidjeti sve najbolje od obje momčadi – briljantne atletske i fizičke predispozicije pojedinaca u redovima Oklahome, odnosno sjajnu obranu Memphisa te nesebični napad u kojem svi trče, zabijaju i dodaju. Više nego dovoljno za uživanje.

Vidjeli smo i neke loše – nedostatak vanjskog šuta kod Grizlija, odnosno bezglavu igru Russella Westbrooka. S tim da Memphis svoje mane može sakriti - kao prvo, ne potencira ih (cijelu utakmicu potegli su manje od deset nerezonskih šuteva, od čega su pola uzeli Young i Randolph u situacijama kada se moralo pucati), a, kao drugo, Zach Randolph može zabiti koliko treba u reketu onom svojom baršunastom rukom protiv svakog oblika obrane tako da im prijetnja iz vana praktički i nije nužna.

Memphis se od prve sekunde nametnuo kao fundamentalno zdravija ekipa. Dok je Oklahoma brzala sa šutevima i odlukama u obrani i napadu, u svakoj situaciji se kockajući (ishitrenim šutom ili pokušajem krađe lopte), Grizliji su jednostavno igrali košarku - dodaj loptu slobodnom čovjeku u napadu te igraj nogama i svom snagom u obrani.

Za otići na prvo veće vodstvo ipak su morali čekati odlazak Duranta i Ibake na klupu. B postava Oklahome može odigrati solidno, ali obzirom da Memphisova klupa ne igra ništa lošije od startera, to solidno je u ovom slučaju premalo. Battier, Vasquez, Arthur i Mayo su odradili sjajan posao odmah po ulasku, a Conley i Zach su nakon povratka nastavili održavati razliku, u jednom trenutku prijeteći odlaskom čak na +20.

Na poluvremenu je ipak bilo prihvatljivih -10, s tim da je bilo jasno kako s ovakvom šupljom obranom OKC ne može parirati ekipi koja ima više nego dovoljno napadačkog talenta (i strpljenja u građenju napada) koristiti sve njihove rupe. I da stvar bude još gora, ta ekipa s druge strane igra fantastično u obrani. Nadoknaditi toliku razliku bilo bi moguće kada bi uz Duranta cijeli napad igrao učinkovito, ali kako igrati učinkovito kada ti je play Westbrook, čovjek koji gubi lopte, baca krive pasove, razbija ritam, uzima očajne šuteve i forsira ulaze kroz zid u suludim količinama?

Najbolje je rekao Sickre kada je u jednom trenutku rekao – ''Oklahoma možda i dobije ovu utakmicu. Ako Westbrook ubrzo skupi 6 osobnih."

Treća četvrtina donosi živahniju Oklahomu u obrani, a možda i ne - problem s Memphisom u ovom periodu je bio što su umjesto mušketirske momčadske igre odlučili razliku održavati vrteći izolacije za Zacha. To je malo uštopalo ritam u napadu, pa Thunder tako dolazi u egal. Ali, čim su Grizliji opet počeli vrtiti onaj svoj visoki pick 'n' roll kojim su raskomadali Spurse, čim je Gasol zauzeo svoje mjesto na vrhu reketa i počeo razigravati i zabijati i skakati i raditi što ga je volja, odnosno čim je Conley poveo računa o ritmu igre, dakle čim se lopta nastavila kretati, odmah su opet uzletjeli.

Ovaj put bez namjere da uspore – gradili su vodstvo potpuno frustrirajući Oklahomu koja nije imala rješenja u obrani za, možda se čini banalnim tako ih nazvati, inteligentne košarkaške poteze. Ibaka je lijepio banane, ali sam nije mogao zaustaviti ekipu koja je na kraju lakoćom zabila 114 poena. Kada toliko zabiješ u playoff utakmici, uz 50 % šuta i 21 asist naspram samo 7 (!!!!) izgubljenih, jednostavno ne možeš izgubiti utakmicu.

Gasol i Zach su totalno nadigrali OKC pod košem, braća Ransol su se još jednom pokazala prevelikom preprekom. Nije stvar u moći, Oklahoma ima dovoljno mesa i snage da zatvori reket i kontrolira skok (iako je sinoć izgledalo da Memphis može do ofenzivnog skoka svaki puta kada im treba), ali njihovi visoki igraju košarku na jednoj šljakerskoj razini i jednostavno ne mogu pratiti all-round učinak Ransolovih. Šut s vrha reketa, skok-šut unazad s boka, horok, asisti - jadni Perk, Ibaka, Collison i Nacist u čudu gledaju što se to događa. Čovječe, čekali smo nekakve Grizzliese, kad ono tamo Kingsi s Webberom i Divcem 2.0!!!

Durant i društvo se jedino mogu nadati da će im uspijeti zabiti koš više. Nema šanse da ostave Memphis ispod 100 koševa, a to znači da će morati zabijati debelo preko 100 protiv jedne od najboljih obrana u ligi. Sad, kada imaš Kevina Duranta u momčadi, uvijek imaš šansu zabiti više od svakog protivnika, bez obzira koliko inferiroan bio. Ali, prvo će trebati zauzdati Westbrooka kojemu su ove svježe kritike izgleda totalno poljuljale samopouzdanje pa sada više ne zabija ni one ulaze u kojima je dominirao. Duh je pušten iz boce, cijeli svijet sada priča o Westbrooku kao o problemu i to sigurno ostavlja dojam na ovog momka. Ali, nema ga smisla žaliti - ispucati 23 lopte od čega je barem 15 bilo iz bezveznih situacija, imati više izgubljenih od asista i potpuno ubijati ritam u napadu umjesto ga davati, e to je stvarno previše. Durant bi s jednim playom u rangu Nasha ili Ronda zabijao 40 kao iz šale, a to što s Westbrookom uspijeva doći do 33 u utakmici u kojoj mu ovaj nije praktički dao loptu (osim onog jednog NBA action asista), pravo je čudo.

A kad sam već spomenuo NBA action, upravo me on vodi do najvažnije istine prve utakmice - prekrasno je konačno vidjeti mladu momčad koja igra Košarku kako očitava lekciju tipičnim NBA proizvodima koji jašu talent i fizikalije bez da shvaćaju igru. Dosta mi je više tih paradoksa Oklahome, tih sjajnih momaka koji su fantastični van terena, sve redom Grant Hill do Grant Hilla, da bi na parketu igrali kao gomile Iversona i Cartera. Daj mi tipove koji su na parketu Momčad. I daj mi dobrog duha Shanea Battiera. Kako navijati protiv ekipe za koju igra ovaj majstor?

Napomena za kraj – ima Memphis svoga Westbrooka, taj se zove OJ Mayo. Svojim ishitrenim potezima i pogrešnim odlukama u jednom periodu kočio je momčad, ali zbog činjenice da je bez premca najbolji šuter u ekipi, Hollins ga jednostavno mora trpiti na parketu. Međutim, njegov stil igre strši iz ove kontrolirane igre Memphisa kao govno u bazenu za vrućeg ljetnog dana, tako da sumnjam da će ostati dio ekipe poslije ove godine. Obzirom da je tu Zach i da će se dogodine pridodati Gay, imati još jednog takvog individualca bilo bi preopasno za kemiju koju su razvili. Moj savjet? Poslati ga u Portland u zamjenu za Odena – Memphis time dobiva čvrstu peticu, Oden bi valjda mogao 15 minuta igrati da se ne ozljedi, plus opet bi se spojio s najboljim prijateljem Conleyem. Portland dobiva Mayoa, potencijalnog ubojicu (protivničkih obrana, ali i vlastite momčadi). U biti, on Portlandu uopće nije potreban, ali kako se zadnjih dana bavim samo Memphisom (ovakav crush u jednu momčad nisam imao od 2002. i Kingsa), to mi je palo na pamet da im fali samo sirova back-up petica kako bi imali po dva igrača za svaku poziciju.

Uf, jedva čekam osvetu Lakersima za sve one rane koje su nanijeli Bibbyu, Divcu, Webberu i Bradu Milleru.

HEAT - CELTICS, G 1

Gee: Na startu kao da je sve bilo protiv Bostona - prvo dvije brze osobne Ronda (uz dodatak da je i ono što je odigrao do odlaska na klupu odigrao ispod svake razine), zatim Miami kreće sa serijom trica kojom se konačno uspijeva odvojiti i onda se još Wade i LBJ odmaraju dobar dio druge četvrtine i čuvaju za kasnije, zato što igrači s klupe Miamia gaze klupu Bostona.

Sickre: Ne radi se samo o lošem startu, osim Raya Allena nitko od nositelja sinoć se nije pojavio na utakmici. S druge strane James Jones je odigrao utakmicu karijere, izbombardirao je Boston i ubio im svaku nadu tricama, a Wade je konačno dokazao da su lošije partije protiv Bostona u regularnom dijelu sezone bile slučajne. Ili nisu?

Gee: Ray ih je nosio cijelu utakmicu, njegovim potezima i Docovim antologijskim motivacijskim govorima Boston može zahvaliti što nije pregažen. Pierce i KG bez Ronda kao da su sakati, čudo kako je Rondo ne samo postao najvažniji igrač nego praktički izgleda kako je on za ovu ekipu ono što je Rose za Bullse ili Howard za Magic, esencija. To nije dobar znak za momčad koja se uvijek hvalila podjednakim mogućnostima i odgovornostima prva četiri igrača. I da, Jeff Green je najgori igrač u playoffu, crni Turkoglu.

Sickre: Boston je usprkos očajnoj igri nekoliko puta krenuo u seriju, svaki puta ih je Heat odbio. Spoelstra je zvao pravovremene time-outove nakon kojih bi Miami opet krenuo naprijed, a onaj zadnji pokušaj povratka, kada se Allenu konačno priključio Pierce i kada je Garnett zaigrao obranu kao u najboljim danima, prekinut je Pierceovim glupim isključenjem. Što je i simbolično, jer usprkos sjajnom izdanju Heata, Boston je sinoć sam sebi bio najveći protivnik. Sjeti se samo Rondovih izgubljenih lopti u završnici koje su dovele do laganih tranzicijskih poena i potpuno razigrale Miami.

Gee: Moram istaknuti kako je uz Raya najbolji igrač Bostona bio Chris Bosh. Gledam ga godinama, ali svaki put me uspije iznova iznenaditi, sinoć je izgledao mekano poput Ive Josipovića. Mogao bi složiti film samo od njegovih kukavičkih poteza u prve dvije četvrtine – kilavi skok-šutevi pored Garnetta koji su jedva dolazili do obruča, panični pasovi u prazno, padovi nakon sudara s bilo kojim tijelom u kretanju. Tip je takva vagina da me ne bi čudilo da ima menstruaciju jednom tjedno.

Sickre: Sve ti govori da je Heat na poluvremenu imao +16, a da Boshov +/- bio -1. Neviđeno.

Gee: Ali i to dosta govori o utakmici koju su odigrali svi ostali igrači Miamia. I da, taj Bosh je usprkos svemu na kraju uhvatio više skokova od Garnetta.

Sickre: Ma Boston ne može lošije od ovoga, a Heat je odigrao maksimalno. To je kratki sažetak na trenutke negledljive utakmice, koja je nakon one fantastične predstave u Oklahomi stvarno došla kao antiklimaks.

Gee: Doc je u jednom trenutku rekao ključnu stvar - mi ovog protivnika ne možemo dobiti njihovom igrom, fizičkim sudarima prsa u prsa. Moramo ih dobiti košarkaški - dodatnim pasom, pomaganjem u obrani. Toga svega sinoć jednostavno nije bilo. I nikako za sve mane Bostona ne može biti kriv Miami - jesu odigrali dobro, ali ne toliko dobro. Jednostavno, Wade i društvo su izašli napaljeni i puni pozitivne energije, a Boston je s druge strane bio prazan, nespreman, onakav kakav je bio dobar dio završnice regularne sezone.

Sickre: Rivers je neočekivano zbog svih spomenutih problema imao priliku testirati klupu, možda ga može radovati solidna igra Delontea Westa. Netko mora pomoći u napadu jer bez Ronda u naponu snage Boston često upada u takve realizatorske crne rupe da izgledaju kao NBDL ekipa.

Gee: Celticsi ne smiju dozvoliti Miamiu toliko odvajanje ubuduće, jer svi znamo da Miami igra sve bolje što je plus u kojem se nalaze veći. Mislim, Miami im je zabio 99 koševa, to sve govori. Da mi je netko prije početka serije rekao da će netko zabiti više od stotke u ovoj seriji, rekao bi mu da izvodi Jeffa Van Gundya, odnosno da priča gluposti. I onda se skoro dogodilo da je Miami već u prvoj zabio preko 100. E, sad, obzirom da se to nije dogodilo čak ni usprkos svim onim tricama i šupljoj obrani Bostona, vjerovatno i neće, ali meni je to simbolično za ovu seriju. Naime, kako jedna momčad može biti toliko bolja i da se opet ne može odlijepiti na sigurnu razliku? Kako ne mogu preko 100 čak ni u utakmici u kojoj im sve ide od ruke?

Sickre: Ma ovo je očito rovovska borba čak i kada obje momčadi nisu na istoj razini. Heat je dokazao da uz fenomenalnu partiju Wadea (više energije od cijele momčadi Bostona zajedno), all-round učinak Jamesa (radio na oba kraja terena) te podršku šutera može odigrati sjajno. U sljedećoj ćemo možda gledati Heat u kojem nitko ništa ne može pogoditi i u kojem Wade neće biti na ovoj energetskoj razini, odnosno možda se toliko istroši u obrani da mu ništa ne ostane za napad. Boston možda bude pravi, odigra na tragu ubuntua. I bez obzira na sve opet ćemo gledati neizvjesni rat na parketu. Bit će ovo duga, duga serija. Pa tko prvi pukne.

28Apr/116

NEAL YOUNG

Posted by ispdcom

Dvije serije završile, jedna se još malo produžila. Drama se neočekivano opet gledala u Miamiu, Heat muku muči oko toga kako utakmicu mirno privesti kraju, a leševi Bibbya i Ilgauskasa su toliko zaudarali da ih je Spoelstra nakon 4 minute izbacio s parketa, polio benzinom i kremirao. Drame je bilo i u Oklahomi, gdje je Thunder ovaj put dobio nemoguće nakon što je skoro dva puta prokockao dobiveno. Ali, noćašnji vrhunac ipak se zbio nešto južnije, u Teksasu, gdje su Spursi taktičkim oružjem u kojem im nema ravna - srećom - po tko zna koji put ostali živi. I dok su Emir (pratio Miami) i Sickre (pratio OKC) uz dramu gledali i košarku obilježenu ne uvijek najboljim odlukama, ja sam imao sreće - uz uzbuđenja, Memphis i San Antonio ponudili su i vrhunsku igru. Ova serija je bez konkurencije ljepotica prvog kruga.

HEAT - SIXERS, G 5

Dwyane, LeBron i njihova sestrica Chris izborili su seriju protiv Bostona, na čemu mogu zahvaliti košarkaškim božanstvima koja su odlučila da će Mario Chalmers sinoć pogađati trice kao na traci. Jer, Philadelphia je nadigrala Miami, ali je izgubila na način na koji je izgubila većinu neizvjesnih utakmica u sezoni. Igoudala jednostavno nije uspio pogoditi svoj zadnji šut. Što je stvarno šteta jer je do tog trenutka Andre odigrao sjajnu utakmicu.

76ersi su furiozno krenuli na početku utakmice i početkom treće četvrtine. Heat se u prvom poluvremenu uspio vratiti Chalmersovom serijom, ali u drugom poluvremenu nikakve značajnije serije nije bilo i utakmica je ušla u neizvjesnu završnicu. Collins je od svoje momčadi dobio praktično sve što je tražio – čvrstu obranu s dosta udvajanje i preuzimanja, brzu tranziciju i napadanje na nepostavljenu obranu kada god je to moguće, brzi protok lopte u napadu kada je Heat obranu postavio i borbu za svaku loptu. Da se na utakmici pojavio Lou Williams, da je Evan Turner zabio nešto ili jednostavno uzimao bolje šuteve (jako sam mu zamjerio nepotrebno forsiranje ulaza dvije i po minute prije kraja utakmice kada je bilo +4 za Heat) te da su Sixersi pogodili koje od onih bacanja koje su promašili, utakmica bi se vjerojatno drugačije rasplela. Ali, čim postoji previše ovih 'da se', to ne donosi ništa dobrog.

Sixersi nisu mogli ništa protiv Chalmersa. Očigledno je odluka bila da se u obrani čuva reket i pokušava udvajati Wadea i Jamesa kad god je to moguće, a sve ove ostale ostaviti da pucaju trice. Protiv Miamija moraš žrtvovati neku figuru, a Collins je žrtvovao čvršće pokrivanje Heatovih tricaša. Kako ne vjerujem da će Chalmers ikada više u playoffu pogoditi šest trica, onda se slažem s takvom taktikom. Mislim, ako te Chalmers i Jones (3 trice) imaju dobiti, a onda jebiga.

Heat se i ovu utakmicu pokazao onakvim kakvim smo ga često gledali ove sezone. Čim utakmica ne ide onako kako su oni to zamislili, počinje gubljenje živaca. Sestra Chris glumi neku čvrstinu pa se busa u prsa, LeBron i Dwyane traže faul i na krivi pogled, a sve to s klupe gleda začuđeni Eric. Meni ova momčad i dalje ne ulijeva nikakvo povjerenje i bez obzira što smatram kako je Boston dosta lošiji nego što je to bio početkom sezone, ne vidim kako će Heat četiri puta slaviti protiv njih, pogotovo nakon što sestri Chris brat Kevin pokaže što su to muda.

Što se Sixersa tiče, imaju jednu lijepu momčad u koju treba vjerovati i koju treba forsirati. Sada je na Collinsu da nekako sredi kemiju između Turnera i ostatka momčadi jer je to ključ za njihovu budućnost. Evan treba biti igrač koji završava utakmice i važno napadačko oružje. U obrani se već pokazao, a kombinacija njega i Igoudale će namučiti sve napade ovog svijeta. Younga obavezno treba zadržati, Jrue Holiday se pokazao kao jako dobar play, Brand je prihvatio ulogu kakvu je Collins od njega tražio, Hawes igra sasvim solidno, a Meeks će ubaciti svoje otvorene šuteve kada do njih dođe. Lou Williams je prilično nestabilan igrač i pitanje je hoće li se to promijeniti pa bi možda Holidayu bolji back-up bio neki iskusniji play, a Sixersima bi dobro došlo i još jedno čvrsto tijelo pod košem s klupe. Sve u svemu, časno su pali protiv Heata. Svaka čast.

THUNDER - NUGGETS, G 5

Ako Westbrook sinoć nije skontao šta mu je činiti na parketu, onda neće nikada. Ok, vjerovatno nije, sudeći barem po onom dodavanju u završnici koje je Harden, srećom po domaće, uspio nekako iskontrolirati, a Brooks pozvati time out 6 sekundi prije kraja.

Cijelu sezonu očajavamo nad igrom Thundera u napadu koja podsjeća na dvije muhe zunzare, jedino što je Durant daleko talentiraniji i fizički dominantniji igrač. Durant show u napadu i Ibaka show u obrani (9 blokada) su osnova ove momčadi. Svi ostali, uključujući i RW-a su tu da se prilagode nositeljima i sinoćnji susret, pogotovo zadnjih šest minuta je ogledalo onoga kako bi stvari trebale izgledati.

Ibaka je preokrenuo utakmicu blokadama Neneu i Kenyonu, a Durant je odradio sve u napadu. Baš sve. Dodao Hardenu za tricu kad se otvorio prostor (vjera u suigrače), zabio slobodna (mirnoća), zabio tricu i skok šut preko ruke (fizikalije + talent) i lansirao završni f-u svima u onih preostalih 6 sekundi napada kada se trzajem oslobodio Chandlera pa odmah potom ubacio preko Nenea. Prekrasno. Imao je i blokadu, ali o tome kasnije.

Za Denver je velika stvar da su većinu serije bili u egalu i da nisu pometeni. Obrana je ementaler, nemaju kvalitetnu završnicu, ali to nisu novosti. Kad vrte loptu prema Karlovim idejama, napad zna super izgledati. Afflalo i Galinari tu mogu nametnuti svoje jake strane i ritam, a njima valja pridodati Ty Lawsona. To je ujedno i rotacija za budućnost na vanjskoj liniji. Pod košem je solidni Nene koji je to što jest, solidan napadač, mrcina limitirana u obrani i sklon nestalnim nastupima. Chandler je šesti s klupe. Uglavnom, jezgra je solidna i ništa više od toga, ali bar neće biti Melo-nemira i moći će u miru raditi i graditi.

Bez ostatka sadašnje momčadi mogu dalje, poglavito bez silno talentiranog te istovremeno silno dementnog JR Smitha. Njegov kraj karijere u Denveru je ogledalo cijelog boravka u svijetlo-plavom dresu. Uđe pred kraj utrakmice, zaustavi protok lopte odmah, zabije preko ruke, zabije tricu i potom na minus 3 ide pucati devet sekundi prije kraja utakmice preko dvojice, od kojih je jedan Durant koji mu lijepi spomenutu bananu. Bye bye JR. Bye bye Denver. Do sljedeće sezone, borbe za playoff i još jednog ispadanja u prvom krugu.

SPURS - GRIZZLIES, G 5

Spursi su eliminacijsku utakmicu dočekali neobično ležerno. Tako se bar dalo zaključiti po reakcijama u napadu gdje ih je obrana Grizzliesa još jednom izluđivala. Bilo kakvi pokušaji driblinga ili dolaska do pozicije kretanjem lopte bili su spriječeni u startu, tako da im je samo ostalo igrati preko Timmya, koji je još jednom dao sve od sebe. To možda više nije dovoljno za kontrolu utakmice, ali dobri stari veteran je sam održavao kakvu-takvu ravnotežu s dominantnom unutarnjom linijom Memphisa.

Ako u napadu i nisu davali do znanja da ih možda čeka odlazak na odmor, obrambeno su odlučili zaigrati na sve ili ništa. Nakrcali su se u reket, zaustavili post igru i ulaze Memphisa, izazivajući ih na otvorene šuteve. Što je u biti logična taktika, jer osim Mayoa Grizzliesi nemaju igrača koji bi mogao postati vruć iz vana i kazniti ovakvu obranu. Memphis je nasjeo, zadovoljili su se šutom, a San Antonio je nametnuo ritam kakav mu je odgovarao.

Na prvu veću prednost Spursi odlaze početkom druge, kada je Bonner konačno spojio par šuteva (tek sada kada vidiš kako su ga Grizzliesi razotkrili kao rupu u obrani i osudili na totalno sporednu ulogu skužiš koliko je njegova trica bila bitna za tečnost napada Spursa), a priključili su mu se i razigrani Manu i Tony. Napad odjednom djeluje smisleno i odlaze čak do 16 koševa prednosti. Tada stvar u svoje ruke uzima Mike Conley. Nizom ulaza, koševa s poludistance i floatera, sjajni playmaker sam-samcat vraća Memphis na podnošljivih 8 razlike prije odlaska na odmor.

U nastavku utakmice Spursi opet izazivaju Memphis da šutira, međutim ovaj put protivniku nije do zezanja. Hollins je na pauzi ispravio problem te se Grizliji vraćaju svojoj osnovnoj igri preko dva centra, posebice u ovoj seriji čak i možda previše skromnom Randolphu (nisam mislio da ću i to ikada reći, ali Zach bi stvarno trebao više pucati!!!), pojačavaju agresiju u obrani i hvataju ritam koji Spursi ne mogu pratiti tijekom cijele serije. Jednostavno, najbolja košarka Memphisa je bolja od najbolje košarke Spursa, što nam dokazuje barem tri četvrtine ove serije. Uglavnom, do kraja treće već su 5 koševa u prednosti.

I onda počinje show. San Antonio konačno igra jedan sjajan period košarke, Ginobili secira obranu Memphisa, a nešto su zabili čak i neprimjetni Hill te uvjerljivo najgori igrač Spursa Jefferson. Razigranom Ginobiliu neočekivano se suprotstavlja Sam Young koji svojom upornom obranom, trkom i snagom drži Memphis u maloj prednosti. Čovjek je radio doslovno sve - krao lopte, istrčavao kontre, zabijao ulaze i što je najluđe, spojivši dva šuta iz vana spriječio je San Antonio da se previše povuče u reket.

Memphis je do samog kraja držao minimalnu prednost, a nakon što je Young stao, konačno je povukao ipak glavni igrač - Zach. Koševima na sve načine (šut s poludistance, odbijanac nakon skoka u napadu, a posebice zabijanjem svih slobodnih s kojima inače ima problema - čime je samo dokazao da ruka i talent nisu problem, već samo glava) i skokovima (koje komentatori Grizzliesa zovu z-bounds) očuvao je +3 na 9 sekundi do kraja.

I tada se događa nešto na što su, na primjer, navijači Sunsa navikli svih ovih godina kada su u pitanju Spursi. Čudo. Nije problem zabiti koš u 9 sekundi, hej Reggie ih je zabio 8, ali Spursi su skoro izgubili loptu, spetljali su se prilikom ubacivanja, 7 sekundi je bačeno u vjetar. I onda Manu nekako uspijeva doći do kuta, potegnuti napamet i zabiti. Srećom po Memphis, u tom kaosu stao je na crtu i umjesto izjednačenja Spursi i dalje zaostaju jedan koš. Zach uredno zabija oba bacanja, čista kao suze. Sada je opet +3, sekunda je prošla. Kasnije će Hollins žaliti što se nije bolje potrudio oko izvođenja lopte ne bi li izgubili još koju stotinku.

Znamo da je ta jedna sekunda dovoljna za pucati na koš. U slučaju Spursa, ona je očito dovoljna da čovjek vodi loptu, zastane, namjesti se i potegne tricu za produžetak. Samo kod Spursa taj čovjek može biti Gary Neal, sjajni strijelac koji iza sebe ima jednu fantastičnu sezonu, koju je okrunio ovom tricom. Zaslužio je, a svima ostalima samo ostaje pitati se - gdje San Antonio nalazi ove likove?

U produžetku Memphis djeluje dekoncentrirano, San Antonio lagano privodi stvar kraju. Produžili su si život na još jednu utakmicu. Ipak, po svemu onome što smo vidjeli do sada, bit će im to zadnja ove sezone. Memphis je 15 od 20 četvrtina bio bolja momčad.

Iako su nas noćas Spursi podsjetili koliko su opasni, ipak ovo nije vrijeme od prije nekoliko sezona kada su čupali srce Sunsima, koji su bili jednako dobri, ali nesretniji. Ne, ovi Spursi su odigrali najbolje što su mogli i jedva su se izvukli.

Manu je najbolje rekao kada su mu citirali ono vječnu o srcu prvaka - daleko smo mi od prvaka s ovom igrom. Timmy je sam, star i nemoćan zaustaviti sve ove mlade lavove, Manu i Tony prolaza kroz zid ne bi li nešto kreirali u napadu. Sve što Memphis treba je zrnce koncentracije više tijekom utakmice i mogu početi voditi računa o tome kako zaustaviti Duranta.

24Apr/115

BRANDON OF NAZARETH

Posted by ispdcom

Playoff nam je noćas donio sjajnih desetak sati košarke koje su obilježili još jedna očajna partija Bullsa, uskrsnuće Brandona Roya i suludi povratak Blazersa te tiha dominacija Memphisa nad Spursima, odnosno nešto izraženija Oklahome nad Denverom. Kako je Bullse pratio navijač Emir (racionalan čovjek, ali ipak navijač), a Blazerse Royev idolopoklonik Sickre (trudi se biti racionalan, svaka čast), Gee, koji je odradio preostala dva susreta, osjeća se pozvanim na početku nešto reći i o prva dva dvoboja u ulozi Nevjernog Tome. Uskrs je, pa što ne biti potpuno u tonu.

Bullsi su još jednom sami sebe doveli u rupu svojim nedostatkom ikakve napadačke ideje i uopće dozvolivši Pacersima da ih nadigraju u onim kategorijama za koje smo smatrali da Bullsima nema premca poput borbenosti. Nije uopće poanta u tome da su Pacersi zaslužili dobiti barem jednu utakmicu za prikazanu ozbiljnost i požrtvovnost, stvarno je malo ekipa koje bi se ovako borile za utješnu pobjedu. Poanta je da je Indiana bila bolja momčad većinu serije i da je Bullse do sada izvlačila ta čudesna mogućnost da odigraju bezgrešne završnice. Noćas se Indiana opet usrala u gaće, ispustili su 16 razlike na 5 minuta do kraja, ali konačno su imali i sreće, Bullsima nije upala zadnja lopta valjda prvi put ove sezone.

Vidjeli smo nešto kasnije da ima i većih paničara od Pacersa, ali Indiana ovdje uopće nije bitna. Bitno je samo pokušati shvatiti da li su Bullsi stvarno ovako limitirani i ako jesu, kako su pobogu uspijeli uhvatiti onoliko pobjeda u regularnoj sezoni. Meni stvarno više ništa nije jasno. Ono, za Memphis smo znali da će namučiti Spurse jer su Gasol i Randolph matchup noćne more visokima San Antonia. Ali, Pacersi nisu problem nikome. Sve što njih drži na životu je kopiranje iste one tvrdoglave upornosti koja je krasila Bullse. Ovako ispada da možemo staviti Rosea u Indianu i imamo prvaka Istoka. Ne znam, stvarno ne znam, zašto Chicago nije u stanju odigrati recimo na početku ili na prijelazu četvrtina istim onim intenzitetom kojim igra u završnici. Možda je stvarno samo stvar u postavama, kako misli Emir, ali mene ni jedan odgovor do sada ne zadovoljava. Bullsi igraju košarku koja praktički traži da ih netko izbaci iz playoffa.

A ono što je Dallas prokockao to je za anale. Roy je sam samcat do pobjede odveo momčad koja tijekom cijele serije nema rješenja i kaska za protivnikom. Njegova genijalna partije je neosporna (još jedna potvrda kako bi s njim u naponu snage Blazersi bili najozbiljnija konkurencija Lakersima), ali dvije činjenice treba podcrtati - prva je da Blazersi djeluju nemoćno igrajući ono što su igrali do playoffa, Aldridgea je Dallas potpuno uštopao i postavlja se pitanje kako jedan nositelj igre može samo tako nestati i postati onaj stari šuter iz vana na kojega smo već zaboravili, a druge je da je Dallas ovim porazom uspio nadmašiti sve dosadašnje, a nije da ih nema, Cuban slobodno može otvoriti muzej poraza u kojem bi jedan do drugoga bila izložena sama remek-djela (protiv Heata u G 3 Finala, protiv Warriorsa u G 1 prve runde 2007). Poseban dio muzeja pripao bi izrazima lica Dirka i Cubana, kojima se nakon noćas pridružuje i Rick Carlisle, koji je gutao slinu i bezidejno gledao kako ih ubija čovjek bez koljena. Gledati kako se prednost topi i ne napraviti ništa, to je specijalnost Dirkove generacije koja je na strani dobila bitnu utakmicu - nikada. Opet, da je kojim slučajem Terry zabio onu tricu sa sirenom, ni krivi ni dužni bi stigli do velike prednosti, a usput bi valjda ubili nekoliko tisuća ljudi u dvorani. Stoga je bolje da je fulao, hitne pomoći u Portlandu nisu morale raditi prekovremeno, a na Uskrs fanovi B-Roya mogu slaviti svoga Spasitelja koji za razliku od Isusa za neprijatelja nije imao Poncija Pilata, već Acea Venturu.

BULLS - PACERS, G 4

Thibodeau je u zadnjoj minuti praktično priznao kako nema nikakvog smisla da Bogans započinje utakmicu. Bullsi su bili u strašnoj seriji, igrali su odličnu obranu, bilo je samo +3 za Indianu koja je imala napad i loptu sa strane. Trener Bullsa tada uvodi Gibsona umjesto Boozera da pojača obranu, ali ostavlja Korvera koji je do tada radio solidan posao u obrani. Dakle, ako Thibodeau smatra kako je Kyle sposoban odigrati dobru obranu u ključnim minutama, a na klupi ima Bogansa i Brewera, onda je očigledno da nema nikakve prepreke da Korver i starta i tako omoguči Bullsima igru s najboljom napadačkom postavom. Doduše, u toj akciji je Korver napravio faul na Dunleavyu, valjda jedinom igraču na planeti sporijem od njega, tako da sve ove teze ostaju otvorene.

Indiana je napokon jednu pobijedila. Doduše, imali su priliku prokockati veliko vodstvo, ali Chicago je ipak ostao prekratak. Granger sve više izgleda kao da je prihvatio ulogu lidera koju Igoudala ima u 76ersima, s tim da Granger ima bolji izbor šuta u odlučujućim trenutcima. Odličan je bio i Hibbert, George sada već standardno dobar, a x-factor je bio Jeff Foster s ofenzivnim skokovima.

Što se Bullsa tiče, očigledno je kako je gležanj dosta smetao Roseu nakon što je nakratko izašao u prvoj četvrtini nakon ozljede. Nakon toga praktično nije ulazio pod koš, a nije ga ni išao ni šut pa je u jednom trenutku imao 10 uzastopnih promašaja. No, kada ga već nije išao šut, odlučio je razigravati momčad. U prvom poluvremenu mislim da nije imao niti jednu asistenciju, a utakmicu je završio s brojkom 10 u toj kategoriji. U takvoj situaciji Bullse je držao Noah koji je odlično koristio udvajanja Rosea i s loptom ulazio pod koš. Korver je nešto zabio, Boozer standardno zaradio dva brza faula pa su mu i dobre brojke (15k,13s,4a,2b) prošle nekako nezapaženo.

Serija se vraća u Chicago i samo je pitanje u kakvom je stanju Roseov zglob. Bez obzira na ovaj poraz i na tri teške pobjede prije njega, sve je i dalje u rukama Chicaga. I u ovoj utakmici su, u posljednjih pet minuta, pokazali kako mogu igrati obranu na način da Pacersi uopće ne znaju kud bi s loptom. Iskakanje i udvajanje Collisona je imalo efekta pa se može očekivati da bi to mogli češće vidjeti u petoj utakmici. I dalje mislim kako bi CJ Watson trebao dobiti više (ne previše) minuta na parketu zajedno s Roseom, a na početku osvrta sam napisao kako nema nikakvog razloga da Korver ne starta, barem u sljedećoj utakmici, ako ne i u nastavku playoffa. S njime u prvoj petorci, Indiana ne bi imala prostora za tolika udvajanja.

Plus, ako George čuva Rosea, to znači da bi na Korvera slali Collisona što bi Kyle znao iskoristiti. S druge strane, George je dobar u obrani, ali ne i u napadu, tako da Indiana ne bi iskoristila Korverove slabosti u obrani. Barem ne dok na parket ne bi izašao Dunleavy.

MAVS - BLAZERS, G 4

Poslije sinoćnje utakmice, u playoffu se, što se mene tiče, više ne mora ništa dogoditi. Blazersi su u jednom trenutku gubili 23 razlike. I onda je krenuo Brandon Roy i poveo jedan od najnevjerojatnijih comebacka u povijesti NBA.

"Win or Stay Home" je bila tema noćašnje utakmice Blazersa. Da li će dopustiti Dallasu povratak u ritam iz prve dvije utakmice ili će uspijeti prenijeti pozitivan momentum iz trećeg susreta bilo je ključno pitanje na koje je upravo Portland morao dati odgovor.

Iskreno, Blazersi su sinoć bili inferiorna ekipa. Dallas im je radio što je htio i kako je htio. Dirk je maksimalno koristio preuzimanja koja su mu ostavljala Batuma dok je LMA mora ostajati na Kiddu zbog trice. U obrani su Chandler i Haywood konstantno tukli LMA bacajući ga van iz reketa i sileći ga na loše šuteve (i posljedične promašaje). Napad Portlanda je stoga djelovao krezubo i nemoćno, nošen jedino Andre "Mickey Mouse" Millerom. Treća četvrtina se pokazala ključna, uz početni šut Blazersa od 0-14, boljemu od poraza se teško moglo nadati. Dallas je za to vrijeme zabijao ispod koša (Marion) i iza linije za tri poena te je pomeo Blazerse u trećoj 30:14 i otišao na komotnih 14 razlike. Dirk se smijao nakon što je po tko zna koji put pogodio šut s jedne noge iz okreta.

Najveći problem Blazersa u napadu je bilo nepostojanje vanjskog šuta kojim bi rasteretili LMA i slabo vidljivi Wallace. Sve što je dolazilo iz vana je djelovalo isforsirano i bez pravog učinka.

I onda je Brandon Roy uništio Dallas. Ulaz lijevo, ravno ili desno, skok šut malo unatrag, skok šut iz driblinga i kao šečer na kraju trica uz faul kojom su Blazersi došli u vodstvo u zadnjoj minuti susreta. Nevjerovatna večer igrača za kojeg Dallas sigurno nije imao scouting report. Bar su tako izgledali svi koji su ga čuvali.

Ovo je tip pobjede koji preokreće seriju. Mavsi su bili 10 minuta udaljeni od 3-1 i gotovo sigurnog prolaska u drugi krug. I onda ih je pokosio Portland nadahnut Royevom partijom. Mentalna prednost je sada definitvno na strani Blazersa, tim više jer su dobili pojačanje u Royu koji je makar na jednu večer, bio reinkarnacija samog sebe od prije godinu i pol.

Prekrasna večer u Rose Gardenu, posebno za čovjeka koji se borio i još uvijek bori protiv teške ozljede, a sve u želji da ponovno zaigra vrhunsku košarku. Bravo Brandone, lijepo te imati natrag.

SPURS - GRIZZLIES, G 3

Početak prolazi u ispipavanju snaga, u kojem treba istaknuti kako hi-low Zacha i Marca za ove Spurse djeluje kao boca coca-cole bušmanima. Svi stoje i u čudu gledaju što je to. Kakva braća Gasol, braća Randsol su deset puta veće face. Battier, Tony, ma svi grizliji su se pojavili, dok je kod Spursa jedini pažnju privlačio Neal. Čovjek tiho iz sjene igra jednu nevjerojatnu sezonu, nema večeri u kojoj neće odraditi svoj dio posla. Možda nemaju centre, ali Spursi svakako imaju skauting.

I dok su Grizzliesi izgledali kao momčad s misijom, Spursi su djelovali kao na pikniku. Obrana pliva, napad bez ideje. Od nikoga energije. A kad smo već kod energije, nakon sjajne atmosfere u Portlandu gledati tekmu u Memphisu gdje razglas i debilni zvukovi igraju glavnu ulogu bilo je bolno iskustvo. Svaka čast Conleyevim ulazima i telepatskoj povezanosti Marca i Zacha, ali bilo bi ih još zabavnije gledati okružene s ljudima koji znaju što gledaju i koje bi bilo briga.

Jedina pozitiva za Spurse u prvom dijelu bila je Parkerovo buđenje, čovjek je ulazio i razigravao kako znamo da može, konačno podsjetivši na starog Tonya.

U nastavku Spursi ulaze nabrijaniji, skaču, napadaju, ali Memphis na krilima individualnog talenta i sjajne obrane vanjske linije koja rezultira s par kontri drži tih standardnih desetak koševa razlike sve do zadnje minute treće, kada po prvi put na tekmi Spursi imaju trenutak prosvijetljenja. U 60-ak sekundi su konačno uspijeli izgledati kao bolja momčad. Conley je sjeo odmoriti se, ušao je nedorasli Vasquez i Parker uz pomoć energične i pokretne obrane za čas smanjuje na 5 razlike.

Ono što nisam dovoljno isticao u ovoj seriji mismatch je koji Memphis ima svaki put kada je na terenu Bonner. Bilo tko da se nađe protiv njega, Zach, Marc ili Arthur, uredno će zabiti koš. S druge strane, postava Spursa s Bonnerom daleko je najubojitija, ali ako im ne upada trica kao što je bio slučaj noćas, nema je smisla forsirati (doduše, ako su ostali bez McDyessa zbog ozljede ramena kojega mu je prilikom jednog skoka izbio Timmy, bit će prisiljeni igrati umanjeni još više nego su navikli). Ali, kako išta prigovoriti Popu, majstoru koji je sinoć još jednom pokazao svu svoju lukavost – na početku je skakao na svaku grešku, čupao kose i vikao na igrače, da bi na kraju, kada se stvari lome, pozivao na mir i govorio kako je ovo samo košarka. God cop, bad cop, euro-neurotičar, zen-master. Sve u jednom, jedan za sve, to je Pop, jedan od najslikovitijih likova u povijesti NBA.

Uglavnom, na kraju su odlučivali borbenost i koncentracija te šut iz vana (s tim da treba naglasiti koliko su opasna po Memphis slobodna bacanja, ova momčad u tom segmentu igre ima samo jednog pouzdanog igrača, Conleya, svi drugi su skloni kiksati, a to nikada nije dobra karakteristika ako mislite daleko u playoffu). I dok je trica Mayoa dala Grizzliesima poticaj u ključnom trenutku, ona odlučujuća Randolphova bila je tipični Zachovski potez. Memphisu treba koš da zadrži kontrolu nad svojom sudbinom, Gasol se namjestio sam pod košem protiv Bonnera, Zach ima loptu na trici. I umjesto da je spusti bratu pod koš, da ovaj onim svojim nespretnim horokom riješi stvar i tako se potvrdi kao MVP utakmice, Zach puca tricu dok ga Timmy u čudu gleda. I ubacuje.

Sad, Hollins sigurno nije tražio ovakvu akciju, ali što reći? Da je promašio, bio bi to klasični Randolphovski potez, kakvoga ćemo uvijek tu i tamo vidjeti. Vuk dlaku mijenja, jeli. Ali, zabio je i riješio tekmu. Na kraju su Spursi prokockali sve šanse koje su imali. Nekoliko sekundi do kraja, treba zabiti tricu za produžetak. Umjesto da zove time-out, Hill juri u kontru, baca Ginobiliu koji se zabija u kut, udvajaju ga, niti može dodati niti pucati, vrijeme ističe. Zaslužena pobjeda Memphisa koji je, ruku na srce, 80% ove serije bolja momčad.

THUNDER - NUGGETS, G 3

Nakon krepane publike u Memphisu ne-dorasle playoff atmosferi, čuti jednu od najboljih dvorana u ligi bilo je pravo osvježenje. Denver je imao sve potrebno na početku ove utakmice – pod košem su Nene i Martin držali stvari pod kontrolom, Afflalo je odradio svoj Willis Reed efekt i s dvije brze trice bacio publiku u trans, Lawson, a kasnije i Felton, su jurcali kroz reket i zabijali. I opet im to ništa nije vrijedilo – Oklahoma je uvijek bila u blizini, iako su u dobrom dijelu prve dvije četvrtine dobili minimum od Westbrooka i Duranta.

Zato je ostatak ekipe odradio posao, a sve je nadoknađivao Ibaka koji je briljirao pod oba obruča. Tek ulaskom Smitha i Birdmana Denver je stekao malu prednost, ali i to se brzo istopilo. Durant se probudio, doveo momčad u egal, da bi u zadnje dvije minute druge stvari u potpunosti otišle na stranu Oklahome – Ibaka je potpuno zatvorio reket, Durant i Harden su sijali paniku u prvoj liniji obrane i zatim u kontrama.

Tako se u treću ušlo s +7 za OKC, sve na krilima Ibake i par lucidnih trenutaka Duranta. Mislim, svi koji su očekivali da će ova seriji biti gusta i neizvjesna očito su se preračunali. Oklahoma igra kao banda, ali ova momčad krcata je pojedincima koji su u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom. Denver također igra kao banda, ali i pojedinačno se radi tek o hrpi bandita ovisnih o šutu, idealnim situacijama i ritmu. Očekivati od njih kontrolu skoka, konstantnu obranu, čuvanje lopte i mirnu ruku na slobodnima, previše je. Daj im priliku i, kao svaka Karlova ekipa, upucat će se u nogu.

Treća je tako prošla u sličnom tonu kao i prve dvije, koš na koš, s Thunderom na tih 6-8 koševa razlike. Dok se opet nije ponovila povijest iz prvog dijela – ulaskom Smitha i Andersona Denver dobiva energiju kojoj B-postava Thundera nije dorasla, Denver izjednačuje i čak stiže i povesti. Dobra vijest za Thunder je što im je ostala još četvrtina da nađu načina za isplivati iz egala, a loša za Denver što su im najveći plusevi večeri Birdman i Smith, šareni bijeli brat koji ima snage za 10 minuta i čovjek-dijete koji je dan ranije priznao da ga boli neka stvar za ekipu.

Kada su na 7 minuta do kraja na terenu bile uvjetno rečeno najbolje postave, Durant i Westbrook su jednostavno ubacili u višu brzinu. Počeli su zabijati, skakati, razigravati, lijepiti banane, a pridružio im se Ibaka koji je nastavio igrati kao MVP utakmice i začas su opet bili na +8. Nene je jedini donekle pružao otpor i to uglavnom u napadu, dok je u obrani u ključnim momentima bio kilav kao i obično. Naravno, Smith je na kraju zabio dvije trice zbog kojih stvari izgledaju izjednačenijima nego su bile (treću za produžetak je naravno zajebao upavši u Hardenovu zamku), ali to je priča njegova života i jedan od paradoksa kojih je ova momčad prepuna – ako već nema najbolju petorku, zašto Karl nije duže u igri držao najraspoloženije igrače, konkretno Smitha i Andersona? Odgovori na ovo pitanje, kao i mnoga druga, na kraju nisu ni bitni.

Oklahoma upisuje zasluženu pobjedu iako su odigrali ispod prosjeka u svakom pogledu, osim obrambenom za kojega se pobrinuo iBlocka. Na kraju, usprkos svim lošim potezima i padovima koncentracije, bolja i talentiranija ekipa priprema si put za skori prelazak u sljedeći rang. Put za skok dalje, na Memphis. E, to će biti serija.

17Oct/100

THUNDER

Posted by Gee_Spot

"I'm not nearly the player that I want to be, I've got so much more work to do.''
- Kevin Durant

SCORE: 56-26
PRVIH 5: Westbrook, Sefolosha, Durant, Green, Krstić
5 ZA KRAJ: Westbrook, Harden, Durant, Green, Ibaka
MVP: Kevin Durant
LVP: nema ga, čak i Krstić ima svoju korisnu rolu (koja ne uključuje bacanje stolica)

Od mlade momčadi koju nitko ne shvaća ozbiljno do prvog (i jedinog) izazivača Lakersima na Zapadu u manje od jedne sezone - to će biti podnaslov budućeg dokumentarca koji će se baviti rađanjem velesile u središnjoj Americi. Kevin Durant po svim izborima prvi je kandidat za MVP-a, a po svim draftovima neprikosnoveni je prvi pick. Pitanje je dana kada će ESPN napraviti posebnu podstranicu koja će izvještavati o svakom njegovom odlasku na WC.

Međutim, u ovo doba hype-a, najljepše od svega je što su Thunder tako old school. Nitko ne snima reality show, nitko ne daje bombastične izjave. Nitko ne podcjenjuje prave fanove toliko da misli da je išta što radi van terena imalo bitno. Čak i na terenu, koliko god potencijala imali za biti showmani, uvijek će prije svega odraditi posao. Thunder su utočište normalnosti u sezoni (eri?) u kojoj od debilnih naslova nećeš moći živjeti.

Ova momčad je već sada, u ovom sastavu, spremna za osvajanje konačnog trofeja. Lanjsko iskustvo borbe s Lakersima u prvom krugu to je jasno pokazalo. Ovaj put će se isti protivnici (ako sve bude išlo po planu) sresti u finalu konferencije, gdje će imati prilike dodatno razvijati rivalstvo. Lakersi su još uvijek dovoljno moćni i gladni da izdrže napada mlađih i potentnijih, ali svako manje odstupanje od maksimuma Durant i društvo znat će iskoristiti.

Momčad Thundera ogledni je primjer kako treba složiti roster. Nema ni jednog jedinog segmenta igre u kojem nisu barem vrlo dobri. Možda Russell Westbrook nije klasični play, ali kombinacijom slash 'n' kick igre, obrane i napadačkog skoka (!!!) nezamjenjivi je dio ekipe. Možda Jeff Green nije tipična treća opcija niti prava četvorka, ali, svojim all-round učinkom i sposobnošću da u isto vrijeme brani 5 pozicija i razvlači reket šutom iz vana, čini Thunder time što jeste.

Nitko nije savršen, osim možda Kevina Duranta, ali svatko na neki način uspijeva anulirati potencijalne minuse i biti koristan. Trener Scott Brooks brine se da obrana i pristup budu pravi, usprkos nedostatku dominantnog igrača pod košem skok je osiguran sa svih strana. Time su već ispunjeni oni osnovni uvjeti za biti ozbiljna momčad. Kemija među igračima je sjajna, zajedno su odrasli i imaju jasno posložen sustav vrijednosti kojega su pridržavaju svi, od prvog nositelja do zadnjeg sjeditelja. To je još jedan ogroman plus.

Svi specijalci su na mjestu. Imaš stopere, šutere, running backove, playmakere. I da, nije na odmet što imaš i najboljeg košarkaša na svijetu. O nepodnošljivoj lakoći igranja košarke koju prezentira Durant sve je već rečeno, ja mogu samo dodati da se, dok god mali igra, isplati iskesiti lovu za league pass samo kako bi ga mogao gledati iz dana u dan.

Znači, Westbrook je startni play, njegova energija i sve bolja realizacija zaslužuju ulogu drugog igrača. Eric Maynor dokazao je nakon dolaska iz Jazza da je stvoren za biti back-up u ozbiljnoj momčadi – mali je pravi general. Prava krađa Thundera i ogroman propust Jazza.

Kombinacija Thabo SefoloshaJames Harden na dvojci je izvrsna, jedan je u stanju uštopati svakog protivnika, drugi je u stanju napraviti kaos serijom koševa. Durant je malo krilo iz snova – na stranu njegova šuterska veličina, ali on može sve što i bekovi (razigrati, prenijeti loptu, pretrčati čuvara, odigrati presing), a i puno onog što mogu centri (odigrati leđima, skočiti, blokirati). Kada s vremenom nauči još bolje koristiti tu fluidnost, nema tog match-upa kojega neće biti sposoban okrenuti u svoju korist (Lakersi su ih dobrim dijelom lani kontrolirali jer su ga pretvorili prvenstveno u šutera iz vani).

Green pod košem često izgleda kao najslabija karika, ali Thunder si može priuštiti slabog skakača na četvorci obzirom da imaju dominantne skakače na vanjskim pozicijama. Njegova uloge je ionako postala čista stvar specijalizacije, što u pitanje dovodi njegov status trećeg igrača. Green je važan zbog obrane, ali u napadu od njegovog košarkaškog instinkta sve važniji postaje šut za tri koji dodatno otvara reket Durantu i Westbrooku.

Za skok, blokade i uopće čvrstu obranu pod košem zadužen je fenomenalni Serge Ibaka, koji je pokazao i poprilično meku ruku, što bi trebalo dovesti do toga da ove sezone upravo on postane prvo ime pod obručima i ta potrebna treća napadačka osovina. Nenad Krstić je još uvijek solidna pick 'n' pop opcija, ali uspije li Ibaka postati standardan s poludistance, Krstić se pretvara u višak jer Ibaka je apsolutno nadmoćniji u svakom drugom pogledu.

Uostalom, draftiranjem Colea Aldricha doveli su u momčad i pravu peticu, šljakera pod koševima koji skuplja skokove i dovoljno je jak da zatvori reket. Razvije li se u pravom smjeru, Aldrich je još jedan potencijalni nezamjenjivi dijelić budućnosti, čime bacač stolica postaje nepotreban. Dodaj još dobrog starog Nicka Collisona, borca pod obručima solidne ruke i eto ti rotacije bez mane. Naravno, ne bi bilo loše imati pod košem jednog Bynuma na petici ili lokalnog junaka Blakea Griffina na četvorki, ali postojeća rotacija garantira puno više dobrih nego loših stvari, a to je jedino važno.

Na kraju krajeva, kada je protivnik toliko zaokupljen zaustavljanjem Duranta, suigračima preostaje samo izaći na parket s vjerom u sebe i u to da mogu zabiti otvoreni šut iz omiljene pozicije. Kada dođeš do tog stadija, više nije stvar u talentu već samo u glavi. A ova godina pokazat će nam ima li na rosteru Thundera trulih jabuka koje nisu u stanju nadrasti dječje bolesti. Prvi sumnjivci za sada su Green (upitno može li nositi toliki šuterski teret), Harden (može li podnijeti pritisak važnih trenutaka) te Sefolosha (može li zabiti makar od table ako bude imao čisti šut u završnici).

Bez obzira na odličnu konkurenciju na Zapadu, svaki rezultat osim finala konferencije za ovu momčad po meni je razočaranje. Ne vidim kako se to može dogoditi osim u slučaju nekakve gadne epidemije ozljeda kakva zna poharati glavne konkurente poput Jazza, Rocketsa ili Blazersa. A tu možda u igru ulazi i karma. OK, u Oklahomi su redom mladi momci čija tijela se još nisu izmorila napornim NBA sezonama (iako bi teoretski nastupanje na SP-u moglo minimalno otežati život Durantu i Westbrooku, smatram da su premladi da bi ih radno ljeto ozbiljnije usporilo), ali harmonija koja vlada u cijeloj franšizi i nedostatak negativnih misli možda stvarno funkcionira kao totem koji tjera nesretni splet okolnosti da ostavi traga na ovoj ekipi.

Pardon - Ekipi.