ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

22Jun/1318

FINALS MVP

Posted by Gee_Spot

Vrijeme je da povratimo perspektivu u vokabular, nakon što se malo zamaglila i resetirala tijekom serije sa Spursima, posebice kada je u pitanju jedna individua s inicijalima LBJ. Naravno, svi znamo koliko je besmisleno rangiranje igrača na bilo kojoj osnovi jer ne uključuje kontekst u potpunosti, koliko god se trudili poboljšati formule i shvaćanje istoga. Ali, bazirani na statistici, rezultati su barem objektivni, pa ako već ne govore cijelu istinu, usmjeravaju nas u pravom smjeru. Dakle, čime se danas IOR bavi? Izračunom najboljih playoff nastupa za sve igrače koji su ikada osvojili titulu MVP Finala, koja je i svojevrsna titula MVP-a playoffa uopće.

Uključiti sve igrače koji su ostavili traga na playoffu, ali nisu došli do titule MVP-a stoga mi se učinilo nepotrebnim. Iako će time rezultati biti nepotpuni, dobit ćemo sasvim dovoljno kvalitetnih informacija, a kako su prstenje i titule itekako važni u cijeloj priči, držati se onih s najboljim pedigreom logičan je izbor. Izračunati IOR do 2004. nije bio problem obzirom na dostupnost statistike, ali za sve sezone ranije opet se trebalo obratiti nagađanju koje funkcionira na osnovi iznesenoj u postu o Draženu (ukratko, analiza box-score učinka direktnih pozicionih protivnika kako bi poboljšali PER, usporedba s igračima sličnih karakteristika i sličnih brojki kako bi dobili +/- osnovu).

Iz prilagodbi smo izbacili broj utakmica kao faktor jer ovih 20-ak playoff utakmica su same po sebi toliko mali uzorak da ih nema smisla dodatno oporezivati ili nagrađivati, a sve drugo ostalo je manje-više isto kao i kod izračuna učinka za regularnu sezonu. Treba samo napomenuti kako se nagrada za MVP-a Finala počela dodjeljivati tek 1969. i kako sve one godine ranije nisam uzeo u obzir, iako nije bilo problem zaključiti da bi se uglavnom bavili s petnaestak sezona Russella pomiješanih s malo Wilta, Petita i Mikana. Ali, kako je u principu već sve ranije od '80-ih, dakle od modernog doba NBA, upitno zbog krnje statistike, možete misliti kakve bi tek apstraktne teoreme morali postavljati da zaključimo koliki je bio Billov +/- ili PER na osnovu box-scorea koji ne donosi ništa osim tri osnovne statističke kategorije (primjera radi, ne zaboravim da je NBA tek 1974. počela brojati ukradene i blokade).

Naravno, to ne znači da nešto slično nećemo pokušati kroz ljeto, kada ću u pauzama između kupanja i izležavanja s dobrom knjigom u ruci pokušati pronaći i nešto prostora za složiti IOR za svaku sezonu od 1947. do danas, a usput izabrati i najbolje pojedince svakog desetljeća.

Uglavnom, slijedi popis 45 playoff nastupa koji su rezultirali titulom MVP-a Finala, od najboljih prema najmanje dojmljivima.

1. 1991. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 188

Mislim da nije pretjerivanje reći kako ovakav rezultat nitko nikada neće nadmašiti. Bullsi su do prvog naslova raznijeli sve redom, scoreom 15-2 koji uključuje dvije metle i dvije 4-1 serije. MJ u naponu snage, 27 godina na leđima i teret svih onih razočaranja i omalovažavanja ranijih godina (da je u njegovo vrijeme ESPN žutilo bilo ovako pojačano tehnologijom, tipa bi gazila kao LeBrona zbog 6 razočaravajućih nastupa u playoffu prije prvog naslova) jednostavno su doveli do eksplozije koja je rezultirala sa neviđenim one-man showom - 31 poen, 8 asista, 6 skokova i 4 stop akcije po utakmici uz samo 2.5 izgubljenih lopti. Ono što je zanimljivo istaknuti je da MJ nikada prije ni poslije manje lopti nije trošio na sebe, odnosno da je samo jednom u karijeri imao bolji omjer asista. Dežurni kritičari su isticali kako je upravo to sazrijevanje bilo ključno za iskorak, MJ je tvrdio da je tek tada počeo vjerovati u suigrače, a mi možemo zaključiti samo jedno - Air je najveći po svemu, tako i po ovome, i definitivno je šteta što ga nismo doživjeli u ESPN svijetu. Sjećam se da sam kao klinac trčao doma s ulice gledati kako gazi Lakerse u Finalu ove dotične godine, ali, jebote, možete li zamisliti kakav bi to tek gušt bio doživjeti kao formirani fanatik (ako tako nešto uopće može postojati).

2. 2012. LEBRON JAMES (Heat), IOR 171

Ako ništa drugo, barem smo Jamesov put do prvog naslova doživjeli u punom sjaju. Sve je još u sjećanju, od partija protiv Indiane preko Bostona do dominacije nad Durantom, sve je jasno, a ispada kako je pri tome i itekako značajno iz povijesnog kuta. LBJ je fenomenalnu regularnu sezonu digao na još veću razinu, što je teško, jer u playoffu obično padaju postotci, a s njima bi padao i IOR. Ova lista jasno pokazuje koliko smo privilegirani bili prošle godine, a ujedno nam olakšava Jamesa proglasiti najboljom trojkom svih vremena ili barem jednakim Larryu (do prstena broj 2, barem po meni, bilo je neupitno da Larry ima određenu prednost). Ok, pred njim je još 5-6 sezona igre u punoj snazi koje će ovakve tvrdnje još dodatno ojačati, ali dajmo mu mali kredit. Larry ima 3 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 5 nastupa u Finalu, LBJ ima 2 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 4 nastupa u Finalu. Nije nerealno pomisliti da će u idućem periodu ove brojke nadmašiti.

3. 1993. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 164

Treći naslov pred odlazak na pauzu Jordan je potvrdio još jednom dominacijom u playoffu, s tim da je ovdje već bilo izvjesno da su Bullsi sistemski stroj u kojemu se od njega prvenstveno očekuju poeni, a tek zatim kreacija. Iako, naravno, bez all-round kvaliteta nema ni ovakvog IOR rezultata.

4. 2000. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 156

Prošlo je već dosta godina i pomalo je već i zaboravljeno, ali činjenica je kako je Shaq u ovom periodu umalo uništio interes za košarkom koliko je dominantan bio. Nešto slično su u povijesti prezentirali Mikan, Wilt i Kareem, s tim da je ovaj drugi imao Russella da ga zaustavi, a Kareem u najboljim godinama nije imao momčad, sve dok se Magic nije pojavio. Shaq je takvom lakoćom trpao i nosio Lakerse, naravno u genijalnom sistemu Phila Jacksona, da se često činilo kako se doslovno šetaju kroz utakmice. Srećom, na Zapadu su tada taman stizali Kingsi i Blazersi su imali gomilu talenta koji su u dva navrata Lakerse držali na konopcima, ali Shaq je bio dovoljno čvrst da se i kroz te probleme provuče bez ožiljka.

5. 2003. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 155

Jednu od najboljih sezona ikada Timmy je okrunio i jednim od najboljih playoff nastupa ikada. Šteta što u Finalu nisu imali bolje protivnike, ali put Spursa kroz Zapad i razina košarke koju je Duncana tada igrao za mene su i dan-danas pojam all-round dominacije. Shaq i MJ ipak su prvenstveno bili strijelci, LBJ se razvio u ultimativnog šljakera i ljudsko univerzalno sredstvo za začepljivanje rupa, a Timmy je bio sve to skupa i onda uz to još i monstrum u obrani. Ovo je bila jedna od dvije njegove sezone u kojima se napad Spursa vrtio isključivo kroz njega jer u blizini nije bilo pick & roll majstora kakav je kasnije postao Parker koji je u ovoj sezoni igrao svoju tek drugu sezonu dok je Manu bio rookie, tako da je ostvario all-round brojke van pameti i zaradio maksimalne bodove u ocjenama vještina što je u ovom rangiranju uspjelo još samo Jamesu i Earvinu Johnsonu po dva puta (što nije ni čudo obzirom da su obojica playmakeri u tijelu rasnih trojki, što im olakšava igranje na više pozicija, a time i utjecaj u svim sferama igre), odnosno Birdu i Waltonu jednom.

6. 1996. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 154

MJ opet, ovaj put kao lider najveće momčadi svih vremena.

7. 2013. LEBRON JAMES (Heat), IOR 150

Očit je pad učinka u odnosu na fenomenalnu regularnu sezonu, dok je u lovu na prvi naslov u playoffu igrao čak i bolje. Dakle, istina je, LeBron stvarno u ovom playoffu nije bio dobar kao u prošlom! Ali, čovječe, pa to su i dalje svemirske brojke, a kada ih stavimo u kontekst i istaknemo da je uglavnom igrao izvan pozicije, izgledaju još bolje. Uglavnom, nešto što bi danas dobar dio medija i "fanova" pljucao da su Spursi imali malo više sreće u G6, pretvorilo se u sedmu najbolju post-sezonu ikada. Ajd' ti to skuži.

8. 1998. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 149

Zadnja sezona, zadnji naslov, još jedan klasični MJ, već četvrti put u osam najboljih post-sezona. Treba li još što dodati?

9. 2001. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 148

Ako su im godinu ranije spomenuti Kingsi i Blazersi skoro uzeli skalp, ove godine je dominacija Lakersa bila bolno očita. Još jednom fantastični Shaq vodio ih je do smiješnih 15-1, s tim da je jedini poraz došao od Sixersa u Finalu kada je već svima uključenima bilo jasno da su Lakersi jednostavno neranjivi - njihova kaznena ekspedicija je pomela i Kingse i Blazerse, usput i Spurse s Duncanom i Robinsonom (nakon što su dvije tekme držali Shaqa pod kontrolom, u G3 i G4 ih je uništio), kao osvetu za muku godinu ranije.

10. 1984. LARRY BIRD (Celtics), IOR 146

Ptica na vrhuncu. Zdrav, taman kreće u seriju od tri titule MVP-a regularne sezone za redom (podsjeća vas na nekoga?), u naponu snage s 27 godina, svaku večer double-double s 7 asista kao bonusom. U playoffu sve skupa diže na novu razinu, posebice broj koševa, skokova i postotke šuta.

11. 1971. KAREEM ABDUL-JABBAR (Bucks), IOR 145

Kareemova druga sezona u ligi bila je stvarno nešto posebno. Sa samo 23 godine, što je za centra tek početak početka karijere, odveo je Buckse (i usput Oscara) do prvog i jedinog naslova uz 32 poena, 16 skokova i 3 asista u prosjeku. On je nastavio igrati na istoj razini, Bucksi ga nisu pratili, pa je taman pred najbolje godine prešao u Lakerse gdje je čekao da rebuilding u kojem je proveo idealne godine (od 28 do 32, dvije titule MVP-a lige) donese Magica i tako zaokruži novu generaciju sposobnu loviti naslov.

12. 2006. DWYANE WADE (Heat), IOR 144

Jordanovsko izdanje Wadea. Od stila igre (samoubilački juriši začinjeni zglobolomećim skok-šutevima s laktova) do pojave (vanserijski atleta idealnih fizikalija za dvojku), čovjek je s 28-6-6 uz izuzetnu obranu nosio već u 24-oj godini Heat do prvog naslova. Šteta što je ostatak momčadi bio s krive strane vremenske crte i što smo izgubili mogućnost gledati ga u konkurentnijim momčadima tijekom najboljih dana karijere koji su tek uslijedili (raspad momčadi rezultirao je s 3 ispadanja u prvoj rundi i jednim propuštenim playoffom, a igrači s kojima je Wade tada bio okružen bili su čak i lošiji od onoga što je LeBron imao u Clevelandu ili čak i Kobe u Los Angelesu). Neme veze, Riley je sklepao momčad za lov na prsten, prsten je i ulovio, taj se nikada nije zamarao prosjekom.

12. 1994. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 144

Najbolja sezona Hakeema u kasnoj fazi, nakon što je dominantnog atletu zamijenio profesor košarke.

14. 1997. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 143

Nešto "slabije" izdanje Jordana, koje je najlakše opravdati činjenicom da je liga te godine bila poprilično slabašna. Na Istoku nije bilo poštenog izazivača, iako su bitke Miamia i New Yorka stvarno bile nešto posebno. Ali, jednostavno nisu imali momčad za napasti Bullse, dok su ih u Finalu dočekali ostarjeli Jazzeri nakon što su razbili zadnji pravi pokušaj Rocketsa, koji su se pak seriju prije obračunali s jedinom momčadi koje su se Bullsi trebali bojati, Sonicsima.

15. 1983. MOSES MALONE (Sixers), IOR 142

Nakon gomile gladnih godina u Houstonu, Moses se udružio s Doktorom Juliusom u Phillyu. On u naponu snage, Dr. J u ulozi iskusnog veterana koji lovi prsten - bilo je to previše čak i za Boston i Lakerse. 26 koševa, 16 skokova i totalna kontrola reketa.

16. 2002. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 141

Zadnji naslov osovine Shaq-Kobe donio je dramu s Kingsima i prve pukotine u momčadi, ali, izuzmemo li tu nezaboravnu seriju (Bibby!!! Horry!!!), Shaq je još jednom prošetao kroz playoff s 29-13-3, 53% šuta iz igre i 65% s linije slobodnih (njegov uvjerljivo najbolji učinak s linije ikada).

17. 1969. JERRY WEST (Lakers), IOR 140

Prvi trofej MVP-a Finala ikada dodijeljen i to odmah u ruke poraženoga. West je ovdje još jednom izgubio od Russella, ali čovječe, ove brojke nisu ostavile izbora nikome, morao je biti MVP - 31 poen, 8 asista, 4 skoka. Do njegove pojave tako nešto bekovi u igri jednostavno nisu bili u stanju prezentirati, čovjek je bio prototip po kojemu su napravljeni Jordan, Wade i Bryant.

18. 2009. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 139

Kobe je možda uz Shaqa imao i bolje nastupe, to ovom prilikom nisam računao, ali ovdje je dokazao da može nositi franšizu i sam. Briljantan playoff okrunio je nezaboravnom serijom protiv Nuggetsa, a u sjećanju zauvijek ostaju Gasolova, Odomova i Bynumova podrška (posebice u Finale protiv Orlanda), kao i bljesak Trevora Arize, koji je praktički na kratko bio Danny Green prije Danny Greena u Finalu 2013. (i koji je i danas kvalitetan igrač, ali nikako da naleti na ozbiljnu momčad koja bi znala iskoristiti njegove kvalitete na pravi način).

18. 1992. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 139

Nakon što je godinu ranije skinuo teret s leđa i osvojio naslov, MJ se mogao opustiti. Pravog protivnika nije ni bilo, pogotovo nakon što su sredili Knickse u drugom krugu. Pistonse su izbjegli jer su ih ti isti Knicksi izbacili, Cavsi još nisu bili spremni (nažalost, nikada i neće biti zbog problema s ozljedama), a vrijeme Blazersa je već bilo prošlo.

20. 1987. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 138

Daleko najbolju sezonu u karijeri Magic je okrunio naslovom i trećom i zadnjom titulom MVP-a Finala, koja je ovaj put bila posebno vrijedna jer je Kareem već bio u poznim godinama i više nije bilo potrebe dijeliti svjetla reflektora s njim. Šetnja kroz Zapad, a onda i još jedno gaženje Birdovih Celticsa.

20. 1986. LARRY BIRD (Celtics), IOR 138

Pošteno je da dvojica nerazdvojnih ikona dijele ovo mjesto - nakon što je dvije godine ranije odigrao jedno od najboljih doigravanja ikada, Bird je opet dominirao, posebice u Finalu gdje je ovaj put zamalo ostvario triple-double tijekom 6 utakmica protiv Rocketsa (točne brojke su bile 24 poena, 9.7 skokova i 9.5 asista). Šteta samo što se nije susreo s Magicom.

22. 1999. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 129

Druga godina u ligi, prvi naslov. Da nije Kareemovih 144 IOR boda s 23 godine, ovo njegovo ostvarenje s 22 bilo bi stvarno nešto posebno, pogotovo kada je visoki igrač u pitanju. Imali su doduše i Shaq i Hakeem slične prilike na početku karijera, ali nisu imali Oscara i Admirala da im pomognu usmjeriti se na pravi put.

23. 1982. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 126

Šetnja po Zapadu, gaženje Sixersa (koji se dogodine osvećuju dovođenjem Mosesa) - dvojac Magic-Kareem tada je jednostavno bio previše za ligu, pogotovo jer se ona legendarna jezgra Celticsa tek formirala. Doduše, sezona nije počela dobro, trener Westhead s kojim su osvojili prvi naslov dvije godine ranije otjeran je navodno jer se nije slagao s Magicom, tako da je ovo ujedno i prvi trenerski trofej Pata Rileya.

24. 1995. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 123

Kada je bilo najpotrebnije, Hakeem je izvlačio puno više nego to brojke mogu dokazati. Sretna okolnost je bila u tome što su Sunsi bili u padu, Bullsi su bili u pripremi za drugu fazu Jordanove ere, a Shaq još nije bio spreman.

25. 1975. RICK BARRY (Warriors), IOR 122

Također svojevrsni prototip modernog all-round košarkaša. Njegovih 28-6-6 uz hrpu energije u obrani odveli su Warriorse do jedinog naslova.

26. 2010. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 121

Još jedan kvalitetan playoff nastup Bryanta, iako je po bodovima već vidljivo da napuštamo sfere franšiznih igrača i idemo na nešto manje spektakularne prve opcije.

27. 2005. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 119

Ovdje su Manu i Tony već preuzeli dio tereta, inače bi Timmy u najboljim godinama vjerojatno ostvario i bolje brojke.

27. 1974. JOHN HAVLICEK (Celtics), IOR 119

Za njega vrijedi isto što i za Barrya, ti tipovi bi vjerojatno i danas mogli igrati košarku na visokoj razini. All-round radilica prve klase, Havlicek je ovdje već imao 33 godine, ali to ga nije spriječilo da igra 45 minuta u prosjeku u playoffu i ostvari 27-6-6 pored Cowensa, Whitea, Silasa, Chaneya, Nelsona i Westphala.

29. 2011. DIRK NOWITZKI (Mavs), IOR 118

Predivna karijera i predivna sezona okrunjeni su predivnim playoff izdanjem. Prva opcija iz snova.

30. 1980. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 117

U rookie sezoni osvojiti naslov MVP-a Finala? To mogu samo posebni igrači, a Magic je imao i posebnu vrstu sreće. Iako je igrao sjajno, ovi Lakersi su bili Kareemova momčad. Već površni pogled na brojke otkriva tko ih je nosio najveći dio sezone i playoffa. Ali, u Finalu se Kareem ozljedio, Magic je preuzeo odgovornost, a kako Jabbar nije ni zaigrao u G6, Magic, ponavljam - rookie, tada je zauzeo njegovo mjesto u sredini i na poziciji centra odveo Lakerse do naslova s 42 poena. I tako je rođena legenda.

31. 1990. ISIAH THOMAS (Pistons), IOR 113

Isiah je imao potencijala biti još čvršća verzija Chrisa Paula (nizak, eksplozivan, uvijek s loptom u ruci, u stanju biti najbolji strijelac svaku večer, ali se zadovoljava ulogom napasti u obrani i dirigenta u napadu), ali su ga stalne ozljede i stil igre Pistonsa (kao i okruženost limitiranima suigračima) zadržali malo ispod tog ranga (u ranijim danima bio je puno eksplozivniji, ali Bad Boysi su se složili tek kada je ta eksplozivnost počela kopniti). Ipak, njegova najbolja post-sezona karijere rezultirala je drugim naslovom Pistonsa, poslije više jednostavno nije bilo moguće pratiti Jordana, a kako se bližila 30-a i ozljede su postale sve ozbiljnije dok ga ahilova tetiva nije potpuno uništila.

32. 1972. WILT CHAMBERLAIN (Lakers), IOR 112

Tu je Wilt postao Russell i konačno odveo Westove Lakerse do naslova. West je bio prva opcija, a Wilt se zadovoljio ulogom šljakera, s 15 poena, 21 skokom i 3 asista (plus nebrojenim blokadama koje se tada još nisu brojale) dao je Lakersima kičmu - njihov napad nikada nije bio problem, ali žestinom u obrani nikada nisu bili dorasli Celticsima. Do Wiltovog 35-og rođendana.

33. 2004. CHAUNCEY BILLUPS (Pistons), IOR 107

Možda je netko zaboravio gledajući ga zadnjih godina kako se muči, ali Chauncey je svojevremeno zasluženo bio MVP Finala i jedan od najboljih bekova u ligi. Pouzdana prva opcija i prije svega pouzdani lider.

34. 1977. BILL WALTON (Blazers), IOR 106

Bill nije bio fizički dominantan centar koji je ostvarivao svemirske brojke, ali je bio sve što treba Blazersima da dođu do svog jedinog naslova - strijelac, skakač, stup obrane i, najvažnije, playmaker oko kojega se sjajni napad Blazersa vrtio.

35. 1985. KAREEM ABDUL-JABBAR (Lakers), IOR 105

Iako već u poznim godinama (37) i iako je Riley već poprilično prebacio momčad u Magicove ruke (a već su stigli i Worthy i Scott kao nove omiljene Magicove mete u napadu), Kareem nije mogao odoljeti da još jednom ne ukrade show. Praktički je vratio ono što mu je Magic uzeo 1980. 22-8-4 nisu neka bajna statistika za MVP-a (svakako jesu za veterana), ali Kareem je praktički šetao kroz konferencijski dio playoffa da bi u Finalu konačno preuzeo stvar u svoje ruke, uništio Boston (Parish valjda još uvijek sanja tu seriju) i osvetio im se za poraz od godinu ranije, postavivši tako temelje svojevrsnoj dominaciji Lakersa nad Bostonom do kraja desetljeća.

36. 1970. WILLIS REED (Knicks), IOR 103

Svojevrsni nasljednik Russella po stilu igre i utjecaju na momčad (i svoju i suparničku), Reed je predvodio krcate Knickse do prvog naslova i ostao zapamćen po tome što je osvojio titulu MVP-a Finala iako nije ni igrao zadnje dvije utakmice. Odnosno, nije igrao G6, u G5 se pojavio na minutu i znate već što se dogodilo. Dva skok-šuta kasnije Lakersi nisu znali što ih je snašlo.

36. 2008. PAUL PIERCE (Celtics), IOR 103

Imao je PP i boljih individualnih sezona, ali dizanje dva trofeja na kraju 2008. vrhunac su jedne fantastične karijere.

38. 1981. CEDRIC MAXWELL (Celtics), IOR 99

S Maxwellom dolazimo do igrača koji su podigli trofej MVP-a, a da nisu bili ni udarne napadačke opcije momčadi. Maxa se inače spominjalo dok se tražio primjer za objasniti Dannya Greena, ali Max definitivno nije bio igrač zadatka. Kako Parish i McHale još nisu bili spremni nositi teret, a kako su legende poput Cowensa digle sidro, Cedric je ostao kao svojevrsni međugeneracijski flaster koji je pomogao Birdu doći do prvog naslova. Bird je u svojoj drugoj sezoni bio najbolji strijelac i igrač Bostona, a Rocketsi su uložili ogromne napore da ga zaustave, svjesni da ostatak momčadi baš i nije nešto. To je iskoristio Maxwell (zbog kojega je inače Bird počeo karijeru na četvorci, odakle se preselio na trojku kada je Max otišao da bi napravio mjesto za McHalea) te je u Finalu složio nekoliko dobrih utakmica protiv Rocketsa koji nisu imali rješenja za drugog rasnog strijelca koji je mogao zabiti i s perimetra i iz posta.

39. 1988. JAMES WORTHY (Lakers), IOR 95

Legendarni Magicov sidekick došao je do svog MVP trofeja u fazi kada je rivalstvo s Bostonom već bilo gotovo (Birda su sredile ozljede), Jordan još nije bio zreo, a Pistonsi još nisu znali kako zabiti dovoljno da prate Lakerse. Naime, Kareem je bio na zadnjim parama, Magica su zaustavili Dumars i Thomas, ali nitko nije znao da će Worthy ponijeti teret i u sedam teških utakmica doći do uloge junaka. Osim Rileya, naravno.

40. 1979. DENNIS JOHNSON (Sonics), IOR 93

Prije nego je postao jedan od najtvrđih stopera svih vremena i ultimativni glue-guy u Celticsima, DJ je bio mini-Jordan koji je Seattle odveo do jedinog naslova. 21-6-4 uz divlju obranu i to sve u drugoj sezoni u ligi. Specijalan igrač, definitivno ispred svog vremena.

41. 1976. JO JO WHITE (Celtics), IOR 87

Post-Russell Celticsi i dalje su bili krcati sjajnim igračima, a nedostatak dominantnog strijelca razlog je zašto se i Jo Jo White upisao među legende. Kvalitetna druga opcija i pouzdan all-round bek, White je iskoristio povoljne match-upove i nedostatak dominantne sile u ligi u ovom desetljeću da se pored Cowensa i Havliceka, neospornih nositelja igre Bostona, dokopa titule MVP-a Finala.

42. 1989. JOE DUMARS (Pistons), IOR 86

Pouzdani drugi igrač Pistonsa i vječni partner Thomasa dokaz je koliko su Bad Boysi bili posebni, kao i koliko su Daly i Thomas vjerovali u tu filozofiju zajedništva. Usput su se i osvetili Lakersima za godinu ranije - dok su oni pazili na Thomasa, izrešetao ih je Joe.

43. 1978. WES UNSELD (Bullets), IOR 84

Iako je Unseld bodovima na granici druge i treće opcije, napadački on u Wizardsima u ovo doba nije bio ništa više od smetlara. Međutim, njegov obrambeno-skakački učinak ono je što je Wizardsima dalo balans, ali i potrebnu moć da nadigraju Sonicse.

44. 2007. TONY PARKER (Spurs), IOR 76

Nedorasli LeBron (tek 22 godine) okružen hrpom likova koji su zalutali u Finale (Larry Hughes???) predstavljao je tako slabašan izazov Spursima da Pop nije ni uključio motore. Duncan se odmarao, a Parker se šetao kroz obranu Cavsa. Mislim da ovo sve govori o stanju na Istoku tih godina.

45. 1973. WILLIS REED (Knicks), IOR 60

Willis je ovdje već bio ozbiljno usporen ozljedama, a Knicksi su bili toliko dobri na ostale četiri pozicije (Frazier i Monroe vani, Bradley i Debusschere na krilima) da im nije ni trebalo ništa drugo od njega osim skokova i obrane. Kako su Wilt i West bili na zadnjim parama, zajedništvo Knicksa ih je još jednom došlo glave. Svi su zabijali, svi su skakali, svi su igrali obranu. Pa iako su titulu MVP-a mogli ponijeti i Frazier i Monroe i Bradley, Willis kao kapetan i legenda, ali i simbol nesebičnosti, došao je do nje jer je u ključnim utakmicama nadigrao Wilta koji se nakon ovog poraza povukao u mirovinu (West će to napraviti godinu kasnije, kao i Willis kojega su ozljede prisilile da se umirovi u 32-oj godini).

28Oct/101

CELTICS / HEAT

Posted by Gee_Spot

''Paper doesn’t play, people play''
- Doc Rivers

SCORE: 56-26
PRVIH 5: Rondo, Allen, Pierce, Garnett, Perkins
DRUGIH 5: Robinson, West, Daniels, Big Baby, Shaq
MVP: Rajon Rondo
LVP: Jermaine O'Neal

''Heat is looking more like Cavs than Celtics. Just like with the Cavs, the Miami offense often degenerated into the pick-and-stand-around play - the one where James retreats after a high screen and then works on one-on-one from the top of the key''
- John Hollinger

SCORE: 64-18
PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony
5 ZA KRAJ: James, Wade, Miller, Haslem, Bosh
MVP: Mike Miller
LVP: Chris Bosh

I tako je netko u NBA uredu pomislio kako bi super bilo kada bi dvije najbolje momčadi na Istoku otvorile sezonu. Da svi vide ono naj od oba NBA svijeta - onog momčadskog, old school kojega predstavljaju Celticsi i u kojemu su najvažnije ''prave'' vrijednosti, te onog zvjezdanog, post-Jordanovskog u kojemu je pojedinac na vrhu piramide, kao sam po sebi najvrijedniji.

Dobra zamisao, samo tko je mogao misliti da će momčad oko koje se digla tolika graja završiti prvu četvrtinu s 9 postignutih koševa. Devet. Miami Heat ili Miami Svjetlost? OK, znali smo da je Wade van forme i da im treba vremena da se uigraju, ali izgleda da gornja izjava Johna Hollingera izrečena tijekom predsezone pogađa u samu srž problema.

Primjetno je kako takozvana velika trojka većinu vremena uopće ne zna gdje sa sobom, napad nema nimalo tečnosti te se sve svodi na 1 na 5 silovanja i besciljno kruženje lopte. U takvom rasporedu snaga, do jučer veliki igrači djeluju kao obični smrtnici. A smrtnik je jači u skupini, društvu. Dok Miami ne nauči igrati kao momčad, nikakvi naslovi neće put Floride.

Naravno, individualni bljeskovi neće moći ništa protiv Bostona, Lakersa i možda još Magica. Ali preostale NBA momčadi nemaju čvrste obrane i učinkovite napade koji mogu zaustaviti tranziciju Heata te ih osuditi na organiziranu i sporu igru. Dakle, protiv ostalih 26 ekipa u ligi LeBron James, Dwyane Wade i onaj treći lik samo na osnovu individualnih kvaliteta radit će ogromnu razliku koja će pokriti sve vidljive nedostatke.

Upravo velika količina tih minusa i činjenica da je ovo tek prva sezona jednog dugoročnog projekta dovoljni su razlozi zašto smatram da je Miami izvrsna ekipa za regularnu sezonu, ali ne i za playoff. Zato i ne mislim da je ovih 60-ak pobjeda previše. Mislim, jednako loš Miami (ne računamo Bosha i LBJ-a) lani je samo s Wadeom ostvario plasman u playoff i 47 pobjeda. Dakle, 64 su minimum ovaj put.

S tri igrača navikla dobivati sama, ove slabije momčadi nemaju šanse. Makar pri tome morali, kako to Hollinger fino reće, degenerirati, Heatovci će na krilima obrane, brzine i snage nositi sve pred sobom. Stoga nije pošteno naglašavati kako nisu dovoljno čvrsti pod košem, kako nemaju pravog playa (ili barem još jednog dobrog beka) i kako im je klupa uglavnom krcata beskorisnim tijelima. Mislim, to može iskoristiti ionako samo nekoliko odabranih momčadi.

Da bi i Miami postao odabrana ekipa, trebat će im vremena da shvate koja je čija uloga. Nije dovoljno samo dati jedan napad za redom Wadeu, a sljedeći LeBronu. Netko će morati više vući u obrani, netko u organizaciji, netko u šutu. To kako će se raspodjeliti odgovornosti i uloge bit će interesantno za pratiti ovih prvih mjesec dana.

Evo, sinoć je bilo očito kako Wade igra ozljeđen. Da li zbog toga ili nečeg drugoga, James nije djelovao kao išta drugo nego James na kojega smo navikli. Čovjek koji stalno traži loptu, carini je i guši svaki pokušaj igre. Da, zabit će i namjestiti zicer, ali imaš osjećaj da akcija ne valja ako na neki način nema njegov pečat na sebi. Odobrio Kralj.

Bosh se odmah dokazao kao totalna tetkica. Najgore što mu se moglo dogoditi je bilo doći u momčad s dva ovakva fanatika. Svjestan da im nije ni blizu talentom i karakterom, Bosh će se povući u ulogu sporednog igrača, zadovoljit će se s desetak lopti, pokupit će neki skok i u sebi se nadati da će LBJ i Wade odraditi sav težak posao. Mislim, možda pretjerujem, ali imam osjećaj da je Miami dao ogroman novac za još jednog Udonisa Haslema, samo što se ova verzija boji kontakta (osim, naravno, s Jarrettom Jackom).

Možda Kralj ode malo u pozadinu kada Wade bude spreman, možda Bosh odluči biti aktivniji. Možda zaigraju bolje. Možda. Ali, još je važnije da se Mike Miller vrati u rotaciju. S njim će puno lakše kružiti i lopta, a lakše će se i zabijati jer Miller je bez konkurencije najbolji vanjski šuter kojega imaju. Mislim, ako žele biti Celticsi, tada u Miamiu moraju shvatiti da ne igraju imena već momčad. Ubuntu. Uvijek dodatni pas, ako treba i ako ne treba. Uostalom, Celticsi su im odmah na startu očitali lekciju upravo o tome.

Dok se na javi taj ubuntu, možemo uživati u egzibicijama koje će LBJ i Wade odrađivati protiv Kingsa i Hornetsa ovoga svijeta. I to ne toliko zbog individualnih kvaliteta, koliko zbog obrane koja će im omogučiti gomile kontri i lakih koševa. I LBJ i Wade mogu biti stoperi kada požele, Chalmers zna biti dosadan u pritisku na loptu, Haslem je još uvijek pouzdan policajac, a Joel Anthony je ako ništa drugo izuzetno pokretan obrambeni smetač.

Dodaj još Bosha koji će se valjda početi gurati za ponekim skokom, dodaj podatak da je trener Eric Spoelstra fanatik obrane koji se uopće ne zamara napadom jer zna da će ovakvi talenti s vremenom ionako sve sami skužiti i eto ti jedne čvrste obrane koja će kontrolirati skok i koja će sa svim ovim asistentima uokolo letjeti u napad.

Jako je važno i da Miller, njegova zamjena James Jones te nesretni playmakerski dvojac Mario ChalmersCarlos Arroyo (grozan, grozan košarkaš koji neće biti u stanju niti minimalno koristiti sav prostor koji će mu ostati) zabijaju svoje otvorene šuteve, pogotovo u utakmicama s jakim momčadima. U biti, obzirom da su Chalmers i Arroyo šrot, dobri stari Eddie House mogao bi dobiti popriličnu minutažu jer je u stanju zabiti. Njegov glavni nedostatak, kontrola lopte, u ovoj momčadi nije bitan.

Osim fajtera Anthonya i Haslema te onog trećeg velikana, pod košem Heata vlada suša. Zydrunas Ilgauskas, Jamaal Magloire i Juwan Howard više nisu u stanju biti članovi standardne rotacije. Dakle, čak i kada shvate što žele, Heatovci će se morati pomiriti s time da ovo ipak nije njihova godina, ma koliko mainstream bio nabrijan zaključiti kako jeste.

Za razliku od Heata koji ima neke slabosti, Celticsi se vraćaju jači nego ikada. Nakon lanjskog poraza u Finalu do kojega je po mnogima došlo zbog gubitka Kendricka Perkinsa kojega nisu imali kime nadomjestiti (i bez kojega će zbog iste ozljede biti do Nove Godine), Danny Ainge bez previše razmišljanja potrošio je dobar dio budžeta na dovođenje dva O'Neala – Shaqa i Jermainea.

Sad, možda je bio dovoljan i jedan, ali bolje ne riskirati. Ja osobno mislim da je ugovor Shaqu pun pogodak, jer Shaq će protiv Orlanda i protiv Lakersa vrijediti zlata (uostalom, lani je u dresu Cavsa upravo u tim susretima briljirao, jedini problem je što ga za sve ostale treba spremiti na policu), ali isto tako mislim da je ugovor Jermaineu spaljen novac.

Ono, ni jedan ni drugi nemaju što tražiti u napadačkom dijelu igre, ali Shaq barem ima širinu i snagu da smeta u obrani. Plus, Shaq u reketu ipak zahtijeva striktno čuvanje, dok Jermaine sa onim svojim tankim nogama i klimavim skok-šutom valjda više nikome ne ulijeva strah.

Povratak Delontea Westa u staro jato također je pojačanje, Boston sada ima drugu petorku sastavljenu od igrača koji bi u većini klubova bili starteri ili barem šesti igrači. Dakle, radi se o dokazanim haklerima. Delonte West je all-round materijal, Marquise Daniels također, barem kada je zdrav – šteta što uz njega ide kvota od nekih 50 utakmica po sezoni.

Nate Robinson i Big Baby su ipak glavna osovina s klupe. Robinsona svi hvale zbog zrelosti kojom je pristupio novoj sezoni (valjda više ne puca čim primi loptu) i naravno zbog energije, a Big Baby je sam po sebi jedna nuklearna elektrana, čovjek je po učinku odavno prestao biti šesti čovjek i danas je vjerovatno uz Rajona Ronda jedini Celtic bez čije odlične partije Boston nema šanse dobiti one najvažnije utakmice.

Naravno, to što je ovo već par godina Rondova momčad i što se sve vrti oko njega, a da se i dalje govori samo o Velikoj Trojci, a ne i o njemu, to ćemo ostaviti na dušu mainstream medijima koji nekako teže usvajaju nova gradiva. Mislim, Rondo je valjda jedini čovjek u ligi koji može potpuno dominirati utakmicom a da ubaci 5 poena, toliko o tome.

Ok, možda taj njegov šut stvarno predstavlja problem, ali obzirom na agresivne ulaze i sjajne asiste radi se o zanemarivoj sitnici. Ostaviš li mu prostora za šut, Rondo će u većini slučajeva ionako uhvatiti zalet da se još jače probije kroz tebe.

A što se dobre stare trojke tiče, tu i dalje sve štima. Nošeni ovim mladim snagama, Ray, PP i KG odmarat će se tijekom regularne sezone kao nikada, uz povremene bljeskove kada bude trebalo. Da što spremniji dočekaju playoff i novi juriš na titulu.

Pišući o Lakersima natuknuo sam kako smatram da će Phil Jackson muku mučiti oko toga gdje da stavi novi prsten. Ali, Boston nije ništa lošiji. Dapače, uz obranu koju igraju i koja će opet biti među najboljima, uz sjajne fundamente i prije svega uz fantastičnu stalnu potragu za slobodnim čovjekom u napadu, Celticsi su još jednom glavni favoriti za suprostaviti se Lakersima.

Jedini minus je što više nema Briana Scalabrinea, ali dva rookiea znat će dodati ručnik kako treba. Luke Harangody bio je predobar igrač na sveučilištu da ne dobije šansu i na parketu, a Avery Bradley je možda i najbolji obrambeni play zadnjeg drafta te će u kombinaciji s ostalim bekovima činiti možda i najžilaviju vanjsku liniju lige.

Volio bih više od ičega da ova generacija osvoji još jedan naslov, stoga i dajem prednost Lakersima. Logično, zar ne. Ako oni dobiju, drago će mi biti zbog Phila i prognoze, ako dobije Boston drago će mi biti zbog momčadi koja predstavlja sve ono najbolje od košarke kao sporta. Nesebičnost, uvažavanje, mogućnost da jedan sporedni igrač bude junak na jedan dan.

Zato sam i stavio Mikea Millera za MVP-a Heata. Ne zato što sam blesav i pravim se pametan jer kao mrzim Heat, ne. Cijenim Heat i ono što pokušavaju. Ali, samo želim reći da dok ne dođu na tu razinu da je sasvim normalno da Mike Miller bude glavni igrač pojedinih večeri, Bron i društvo bit će tek razigrana ekipa koja je odlučila da je cool igrati zajedno i zabavljati se. Kada pak shvate da je Mike Miller na neki metaforički način glavni, e onda ćemo znati da zabavljanje nije važno, već da su se okupili kako bi odradili posao.

A Boston je najbolji dokaz da se pri obavljanju posla može i uživati.

Jedva čekam reprizu lanjskog Finala.

For Boston!

5Aug/106

CLEVELAND

Posted by Gee_Spot

Prije nego krenemo s pričom o Cavsima, par riječi o Shaqu u Bostonu, obzirom da je osvrt na Celticse iza nas. Ja stvarno mislim da je to solidan potez. Ono, u glavama Aingea i Riversa Boston je očito i dalje momčad koja je broj jedan na Istoku i koja prije svega treba još mesa pod košem da se nekako suprostavi Bynumu, Gasolu i Odomu. Kad se vratim na prošlu sezonu i kad se sjetim kako je fantastično (da, fantastično, uopće ne smatram da pretjerujem) Shaq igrao protiv Lakersa u dresu Cavsa (Cleveland je pobjedio u obje utakmice u regularnom djelu, i to poprilično uvjerljivo, a Shaqovo zatvaranje reketa i ometanje igre na centre bilo je ključno), samo mogu pozdraviti ovu odluku.

Naravno, tu negdje se krije i problem. Shaq je u tom periodu taman naučio kako ne smetati u napadu (na početku sezone neuigranost je bila najveći problem Cavsa) i kako pomoći u obrani, te je uhvatio pravu formu. Onda je došla ozljeda, ispadanja iz forme, povratak u momčad u playoffu i krah. Cavsi su, umjesto da ga doziraju samo u pravim situacijama, doveli sebe praktički u situaciju s početka sezone kada u isto vrijeme uigravaš momčad i razigravaš O'Neala. A tako nešto se u playoffu ne radi.

Dakle, ovaj potez ima smisla ako će Boston znati dozirati O'Neala. Znači, koristiti ga samo kada je potpuno spreman. Pažljivo mu dozirati minutažu na početku da pohvata koncepciju igre ali da ne smeta. Birati mu večeri kada će igrati značajnu ulogu – protiv Orlanda će trebati na 20 minuta, protiv Lakersa i više. Također, stvari kao takve treba postaviti u startu, a ne da se dovodiš u situaciju kao Mike Brown da plešeš oko njega i onda još zauzvrat dobiješ neprijatelja u svlačionici. Doduše, sumnjam da će veterani u Bostonu pasti pod Shaqove mentalne igre, ako ga itko može dovesti u red to su oni.

Na kraju krajeva, Boston praktički neće ništa koštati ni ako usred sezone zahvale Shaqu na uslugama i krenu svojim putem. Mudro su čekali da ovaj pristane na veteranski minimum, jedino što su eto napravili kompromis pa su ga potpisali na dvije godine umjesto na jednu. Ali, i to je bolje nego da su mu dali midlevel koji je Shaq prvotno tražio. Boston može dobiti solidnog back-up centra, ne može izgubiti ništa. Sad još samo da uvjerim Staroga u ovo, već je ljutito skinuo majicu na Celticse sa sebe i zaprijetio da će je baciti kada je čuo za ovaj spoj. Koji je možda neprirodan, ali u biti nije kada shvatite da su jedan drugome potrebni i da bi to moglo biti dovoljno da simbioza uspije.

CAVS

Oko Cavsa će biti zanimljivo vidjeti kako će se podijeliti tabori. Naime, imate samo dvije opcije – ili ćete zastupati onu struju koja tvrdi da će Cleveland bez Jamesa postati kanta za napucavanje, ili mislite da i bez njega ovaj roster ima dovoljno moći da se bori za utješni nastup u playoffu kao osmi nositelj. Ma kako slabašan bio Istok, i ma kako mi se sviđali Varejao i Hickson kao par pod košem, ja osobno više naginjem prvoj opciji.

Jednostavno ne vjerujem Byronu Scottu. Mislim da je bio poprilično siguran da će James ostati u gradu kada je prihvatio posao trenera i da sada uglavnom provodi dane razmišljajući zašto nije bio malo oprezniji. Scott do sada nije trenirao momčad bez dominantnog playmakera, praktički se dobar dio njegove filozofije svodio na to da pusti Kidda ili Paula da diktiraju tempo i način igre. Njegov posao je bio vikati na rookije, rotirati visoke i paziti da asistent zadužen za obranu radi svoj posao. Njegova karijera je splet okolnosti, čovjek je igrao s Magicom i znao je što za momčad znači pravi play, a onda ja kao trener nasljedio Kidda, zatim i Paula. Sve što je trebao bilo je balansirati između uloge prijatelja s veteranima i autoriteta prema mladima, što je princip na kojemu ne možeš izdržati dugo, osim ako nisi vrhunski manipulator poput Doca Riversa. A Doc je vrhunski jer i sam vjeruje u to što priča i ide u kost, dok Scott uvijek iza svega kao da ostavlja nekakav odmak koji smanjuje rizik i osigurava pozadinu.

Uglavnom, siguran sam da više vremena trenutno provodi smišljajući albije za buduće neuspjehe nego planirajući plan igre za iduću sezonu. U biti, Cavsima to vjerovatno i odgovara. U ovakvim situacijama, kada nemate talenta ni budućnosti, totalna destrukcija je jedino rješenje. Ludi Dan Gilbert za sada je mudro izbjegao zamku nasilnog pojačavanja momčadi, odlučio se za igru s ovim što ima i to je jedini ispravan put. Ostvarila se ova verzija koju ja zastupam, dakle da će Cavsi imati maksimalno 30 pobjeda, ili pak ona o ulasku u playoff, svejedno je dok god ovakav roster pliva ispod salary capa i dok god postoji šansa da već za dvije godine momčad potpuno promjeni izgled.

Draft je uvijek opcija, zato, kako god okrenuli, Gilbert u ovoj situaciji ne može izgubiti. Ako momčad uđe u playoff, bit će još veći heroj nego nakon što je napisao ono blesavo pismo. Ako ne uđe, čeka ga draft i dovođenje jeftinih talenata. Tu su uvijek i tradeovi – koja momčad koja se bori za vrh ne bi pokušala sve da dovede Varejaoa? Istina, ugovor na 5 godina nije malen, ali je realan kad uzmeš u obzir da je Varejao u stanju odigrati obranu pod košem kao malo koji igrač a upravo taj dio igre je ključan ako ste šampionska ekipa. Za momčad koja hvata 30 pobjeda takav igrač je nepotreban i beskoristan.

Takvoj ekipi treba nabijač brojki poput Ramona Sessionsa. Koji u ovoj kombinaciji praktički dolazi kao zamjena Delonteu Westu. Jadni munjeni Delonte, ma kako lud bio, opet je nakon Jamesa jedini Cavalier koji je bio u stanju odigrati 1 na 5 i stvoriti višak igrača. Praktički, revolveraški duo Williams-Sessions čini mi se kao realna kombinacija za većinu minuta misli li Scott nekako zabijati dovoljno s ovim rosterom.

Obrambeno Cavsi uvijek mogu biti dobri. Da je ostao Brown, vjerovatno bi takvima i ostali. Pod Scottom sumnjam u takav razvoj situacije. Hickson će naići na puno čvršće obrane nego je to bio slučaj lani dok su svi bili fokusirani na LBJ-a i barem ćemo imati šanse vidjeti o kakvom se igraču radi. Hollins, koji je također stigao iz Wolvesa, dokazano je beskoristan centar, a jadni Joey Graham, koji nekim čudom i dalje ima posao u ligi iako ni u Torontu a posebice lani u Denveru nije pokazao ništa, ima nezahvalnu ulogu da na rosteru popuni mjesto koje je zauzimao James. Mišićima i fizičkom pojavom Graham čak i podsjeća na LBJ-a, a onda ga vidiš kako igra i skužiš da tu staje svaka sličnost.

Cavsi imaju nešto prostora na salary capu, ali obzirom da na tržištu ionako nema igrača koji im može pomoći (naime, njima treba talenta na svim pozicijama a njega u ovoj fazi tržnice više ne možeš naći) i da nema smisla trejdati Varejaoa za igrača sličnog ugovora koji eventualno popunjava neku drugu ulogu, najpametnije im je mirovati i čekati da isteknu ugovori Williamsa i Jamisona te krenuti od nule.

INDIANS

Preko ove situacije s Jamesom naučili smo da navijači u Clevelandu nisu obični navijači. Naime, jadni, toliki su luzeri u profi sportu da im svaka situacija u kojoj se stvari ne odvijaju kako njima paše djeluje stresno. Papci, kao da im sport treba biti lijek za frustracije uzrokovane time što žive u post-industrijskom gradu i što nemaju muda kao svaki pravi Amerikenjac zaputiti se barem prema Floridi ako ne i prema Kaliforniji.

Samo, za razliku od situacije u kojoj se nalaze Brownsi (dugogodišnje rasulo u upravi i struci koje je dovelo do manjka talenta na svim pozicijama u momčadi) i Cavsi (post-LeBronovska apokalipsa), Indiansi uopće nisu loše postavljen klub. Nemaju novca, zbog čega im talenti uredno odlaze u bogatije klubova, ali barem stalno proizvode te iste talente. Također, povijest kluba krcata je uspjesima barem podjednako kao i razočaranjima.

Uostalom, zahvaljujući televiziji i filmu, te tom nesretnom logu na kojem se, budimo iskreni, nalazi zubati retardirani Indijanac crven od ispijenih hektolitara vatrene vode, Indiansi su definitivno ime koje ima neku težinu u mainstremu. Tako da je praktički pitanje sezone kada će im se poklopiti dobra generacija koja ih može odvesti do playoffa ili možda čak naslova. Dok mudro rade na svojim potencijalima, uvijek postoji nada, pa makar i dalje ne bili u stanju zadržati talente.

Njihov trenutni problem je nedostatak prvoklasnih pitchera, a kao što smo do sada naučili, bez toga nema rezultata. Prije par sezona imali su Clifa Leea, jednog od vjerovatno 5 najboljih pitchera uopće, ali su ga prepustili bogatijim klubovima. Sad, problem Indiansa je taj što ne samo da gube talent kada dođe vrijeme za produženje ugovora, već što ga uopće nemaju ambicija zadržati. Tako da je i Lee otišao dvije godine prije nego je trebao. Ma, uopće se riješe vrhunskih igrača čim im netko pokuca na vrata i zatraži ih. Doduše, dobiju zauzvrat dovoljno novih talenata od kojih će napraviti buduće zvijezde, ali malo je takav princip poslovanja isto blesav. Izgleda da ipak ima nešto u tim vodama u Clevelandu.

Uglavnom, trenutni mladi as se zove Jeanmar Gomez, on ima potencijal izrasti u zvijezdu, a od napadača treba izdvojiti mladog i sjajnog catchera Carlosa Santanu, koji je upravo prije neki dan gadno sredio nogu i za kojega je sezona završena. Šteta, jer se već u prvoj sezoni počeo nametati kao lider ekipe. Praktički, on i Gomez su budućnost kluba i dvojac na kojem bi svaka druga franšiza gradila budućnost.

Ostatak ekipe čine poneki solidni veteran, te uglavnom gomila nedokazanih igrača. Trenutno kvalitete kakvu imaju Gomez i Santana na ostalim pozicijama baš i nema, što je dobro znati ako ste kladioničar. Naime, dok se navijači ipak mogu nadati da će jednom imati dovoljno oružja da se ponovo bore za naslov, ozljedom Santane i nedavnim tradeovima nekoliko pouzdanih veterana u momčadi koje se bore za playoff, Indiansi su se praktički doveli u situaciju da imaju možda najgori roster u MLB.

THE ROSTER OF THREE

Entourage (Doug Ellin, 2004.-?)

Sedma sezone je u tijeku i taman će biti gotova negdje početkom devetog, nakon čega se lijepo skida u komadu, odvaja se jedan cijeli dan i – mozak na pašu. Sad, jasno je meni zašto mnogi ovu seriju smatraju glupom i ne kuže zašto bi itko odvojio vrijeme na nju. Ona to u principu i jeste. Stvar je u percepciji. Naime, ako gledate Entourage zbog drame, naići ćete samo na gomilu klišeja. Ali, ako volite film i Hollywood vam nije mrzak pojam već tek jedan od izvora zabave, onda je definitivno blesavo propustiti ne zaviriti kako se u njemu živi. A Entourage to prikazuje na gotovo dokumentaristički način, ako kužite što hoću reći. Volio sam Lost zbog te ovisnosti koju je izazivao svojim konstantnim zapletima. Ma, uživao sam u masu TV serija, zadnjih godina gotovo više nego u filmovima. Ali, samo dvije želim imati na polici, od prve do zadnje epizode u originalnim pakiranjima. Wire i Entourage. Jer, koliko god da vam se činilo da nemaju ništa zajedničko, varate se.

Wire je prikazivao stvarnost jednog predgrađa jednog grada Zapadne civilizacije (to što se radi o Baltimoreu daje pečat autentičnosti, ali u pitanju je ipak prije svega odlično napisana i realizirana fikcija koja je dovoljno univerzalna da se može vezati uz bilo koji drugi grad). Entourage prikazuje stvarnost jedne hollywoodske zvijezde i uopće stanje uma u tom dijelu svijeta. I jedna i druga serija su jače po onome na što ukazuju i po reakcijama koje izazivaju na račun svojih postavki, nego po onome što se dešava u klasičnoj fabuli. Wire ima masu klišeja u sitnim zapletima i epizodama, ali veličina ideje nad njima daje im snagu kakvu inače ne bi imali. Jasno, morate popušiti taj koncept da bi plovili kroz sve te minute uživajući i ne obazirući se na sitnice. Ista stvar je s Entourageom – popušite li koncept da je to što prikazuju stvarno to što govore da jeste, onda će vam epizodna pojavljivanja Stevea Nasha, Bona Voxa, LeBrona Jamesa, Matta Damona, Toma Bradya biti više nego dovoljna da izbrišu sve negativne konotacije koje budi eventualni neuvjerljivo odrađeni podzaplet.

A ako niste fan koncepta, tada je lako biti sitničav i naći nečemu mane. Ne znam, ali evo čak i u nedavnom slučaju LeBronova odlaska u Miami, kada se u jednom trenutko počeo spominjati izvjesni Ari Emanuel kao čovjek koji je s Maverickom Carterom došao na ideju za The Decision, meni je odmah pao na um upravo Entourage. Naravno, zato što je genijalni Ari Gold u izvedbi fenomenalnog Jeremya Pivena (koji je definitivno rođen samo zato da bi glumio Arija) kao lik baziran upravo na Emanuelu. To je ta stvarnost o kojoj vam pričam. Entourage je pogled u jedan svijet. To bi trebalo biti dovoljno da ga se prati. Jasno, da bi bili potpuni fan morate popušiti i likove i priču ali to je već individualna stvar. Meni su dogodovštine četiri najbolja prijatelja jednako drage i izazivaju jednake osjećaje kao kad se zajedno u kadru nađu McNulty, Bunk i Lester. To je onaj krajnji test koji npr. Mad Man kod mene nikada nije položio i zbog kojega me, usprkos solidnom konceptu i odličnoj izvedbi, ostavlja apsolutno hladnim.

The Franchise (Terry Pluto & Brian Windhorst, 2007.)

Dva najveća živuća sportska novinara iz Clevelanda na pitak način su opisali godine u kojima su Cavsi preko Kempa, Dariusa Milesa te na kraju LeBrona postali klub kakav smo do nedavno poznavali. Nije da masu toga svaki NBA fanatik već ne zna, ali ovakav faktografski tip štiva ionako najviše služi da se ubije vrijeme u hladu između kupanja. Doduše, ima par fenomenalnih poglavlja, posebice ono o potpisu Jamesa za Nike, koje baca dodatno svjetlo na način na koji funkcionira Globalna Đikona.

Stuck On Nothing (Free Energy, 2010.)

Jedna od osobno najdražih mi stvari koje sam ikada napisao recenzija je za ovaj fenomenalan pop album, koji za sada vodi u ovogodišnjoj trci za album godine. Svaka čast bendovima koji su u stanju izraziti blues bijeloga čovjeka, ali bio on trenutan ili prolazan, blues je uvijek nadahnut weltschmerzom (kad smo već kod boli, skužio sam da je osnovna razlika alternative i mainstreama u tome što alternativni glazbenici pjevaju o svjetskoj boli kroz vlastita iskustva, dok se mainstream uglavnom bavi vlastitom boli kroz iskustva kakva zamišlja da bi trebala biti). A za ljeto nam nikakvo šmrcanje ne treba. Da, lijepo je stisnuti volan svoga automobila u trenutcima dok svira glazba za koju misliš kako te razumije, ali još ljepše je nagaziti gas dok je oko tebe glazba koje ti mami osmjeh na lice i ne tjera te da se shvaćaš preozbiljno. Meni je samo žao što danas tisak nema nikakvog utjecaja i što su se svi zavukli u svoje ugodne kutke, jer samo deset godina ranije ova ploča bi vladala svijetom uz pomoć glazbenih magazina koji bi je promovirali. Danas vlada samo u mojoj glavi. Jebiga, idemo kuglati.