ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

21Oct/1315

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

CLIPPERS

NAPAD: 112.0 (1.)

OBRANA: 105.2 (12.)

RASPORED: 14.

SCORE: 57-25

THAT WAS THEN

Nakon polufinala Zapada, od Paula i društva očekivalo se da naprave korak naprijed ili barem ponove lanjski doseg, ali ozljeda Griffina ostavila ih je bez šansi protiv Memphisa - momčadi s takvom zadnjom linijom nemoguće se suprotstaviti bez čovjeka na čijoj snazi i post igri u napadu temeljiš sve ambicije.

Međutim, čak i da su nekim čudom opet istovremeno dobili idealne partije od Paula, šutera i visokih kao što je bio slučaj godinu ranije i da su izbacili Memphis, problemi koji ih muče na putu da postanu potpuni izazivač bili su i dalje prisutni i kad-tad bi ih došli glave. Iako su značajno popravili obranu u odnosu na prvu zajedničku sezonu novog rostera, što je bilo vidljivo i u slučaju Jordana i Griffina, ovaj mladi dvojac još uvijek je bio previše sklon mentalnim greškama posebice kada je u pitanju bilo zaboravljanje vlastitog čovjeka nakon pomaganja.

I dok je razvijanje centarske linije dugotrajan proces tijekom kojega je svaki napredak hvale vrijedan, problem je predstavljala potpuna suša koja bi nastala nakon što bi na parket poslali rezerve, što se događalo češće nego bi željeli zbog nesposobnosti Jordana da realizira slobodna. Lamar Odom, koji je najbolji primjer toga što vam može napraviti pogrešan odabir žene, više nije bio ni sjena onog nekadašnjeg igrača, ali to je bilo isključivo vidljivo u napadu gdje je doslovno bio igrač manje. Obrambeno je pak svojom dužinom i pokretljivošću odrađivao odličan posao kao treći visoki, ali i tu se javljao problem - zadnja linija s njim i Griffinom, koja je praktički bila najbolji izbor u zadnjih 5 minuta, nije imala centimetara za čuvati reket na potrebnoj razini.

THIS IS NOW

Nakon što je od prvog dana bio pod pritiskom sa svih strana, Del Negro je dobio nogu. Sad, možemo pričati o tome da se radi o nezasluženom otkazu obzirom da je izvukao dosta iz onoga što je imao na raspolaganju i da je žrtva spleta okolnosti, ali, obzirom da je dobrim dijelom sam sudjelovao u slaganju rostera, odgovornost je očita. Uostalom, iako Del Negro nije toliko loš trener koliko kolektivno vjerujemo da jeste, izvjesno je da nije top klasa – sumnje u njega upravo i proizlaze iz toga što je, vodeći stvarno kvalitetne momčadi, često vukao potpuno blesave poteze.

Poanta je da pravi as na klupi iz momčadi može izvući još više od onoga što pojedinci na okupu daju po defaultu, a Del Negro, čiji sistem u obrani, a posebice u napadu, nije baš bio jasan, je očito dosegao svoj plafon. I tu na scenu stupa Rivers – da li je on taj trener koji će svemu dati smisao, to ćemo tek vidjeti obzirom da je za ono što je postigao dobrim dijelom dužan zamislima revolucionara Thibodeaua i GM-a Aingea, ali svakako se radi o potezu koji je trebalo povući kad se već ukazala prilika.

Implementacija nove obrane svakako bi trebala pomoći da Griffin i Jordan konačno naprave taj završni korak jer obojica imaju noge za igrati ultra-pokretnu i ultra-agresivnu hibridnu zonu, ali pitanje je koliko će taj proces privikavanja na nove uloge trajati – nije lako preko noći izgubiti navike poput Griffinove igre na petama s jednim okom uvijek usmjerenim prema potencijalnoj kontri ili Jordanovog hvatanje blokada i zaboravljanje šire slike iza leđa.

Također, neće biti lako održati obranu na razini bez pomoći klupe, a ta klupa će i dalje imati važnu ulogu obzirom da Jordan sigurno nije preko ljeta naučio pucati slobodna. Tko će ove godine biti Odom? Mullens i Jamison sigurno ne – iako dovedeni da donesu stretch opciju u rotaciju, ni jedan neće biti u stanju braniti ništa, a činjenica da je Hollins jedini čovjek na klupi sposoban zaigrati peticu dovoljno govori - zamislite tu situaciju kada Rivers bude trebao zaustaviti protivnika i onda se okrene i ugleda Hollinsa kao jedinu opciju koju može ubaciti na parket da bi izbjegao namjerne prekršaje na Jordanu. Del Negro je u odnosu na ovakvu rotaciju imao pravo blago na raspolaganju, a ovakav nedostatak talenta teško da može sakriti ikakav sistem.

Nemam pojma kako nikome nije palo na pamet uložiti u poštenog veterana koji igra obranu, ali znam da je to glavni razlog zašto im sistem predviđa popriličan obrambeni regres i zašto treba očekivati da tijekom sezone nekakvim tradeom isprave taj propust misle li napraviti korak naprijed kao franšiza.

Ostatak momčadi pak ostaje na visokoj razini, s napadačkim potencijalom koji bi mogao donijeti povijesne rezultate. Paul i Griffin su već odavno nezaustavljivi, što sve oko njih čini korisnijima nego jesu – u bilo kojoj drugoj ekipi Jordanovo trpanje otpadaka i Crawfordova 1 na 5 košarka odvijali bi se u puno težim okolnostima, ali, s prostorom koji suigračima ostavljaju CP3 i Blake, svatko u Clippersima može imati napadačku sezonu karijere.

Tu na scenu stupaju fenomenalna pojačanja poput Redicka i Dudleya, koji će uz dva takva nesebična asistenta i kreatora briljirati u spot up rolama. Ako su bili u stanju prošle sezone u jednom Orlandu i Phoenixu svojim prisustvom na parketu činiti razliku između prosječnog i lošeg napada, možete misliti kako će tek biti učinkoviti u puno manje odgovornim ulogama.

Rivers će tako na raspolaganju imati petorku s 5 izuzetno učinkovitih igrača čiji talenti se idealno nadopunjuju i doda li kojim slučajem Griffin šut s poludistance i tako dodatno raširi reket, ovo može biti navala sposobna dobrim dijelom sakriti obrambene minuse.

Ali, problem je što ih nikada neće moći maskirati u potpunosti, bez obzira koliko snage Collison sačuvao Paulu i usprkos tome što Barnesova i Dudleyeva energija na boku mogu maskirati manjak klasičnog stopera. U prvoj godini nove ere tako ne treba očekivati čuda, ali upravo u tome i jeste stvar – ovo je tek prva godina ovog poboljšanog i renoviranog projekta, a dobra vijest je da će u iduće 2-3 imati dovoljno prilika dodati ono što im nedostaje i tako zauzeti poziciju rasnog izazivača.

PLUS

Iako su Clippersi i lani bili top 10 tricaška momčad s izuzetnim doprinosom Butlera iz kuta, nikad boljim Barnesom i razigranim Crawfordom, najgora tricaška sezona Paula u karijeri, nesposobnost Bledsoea da redovno zabija tricu i gomila minuta potrošena na Greena, koji je doslovno uzimao samo širom otvorene šuteve, limitirali su njihov potencijal.

Dodatak Dudley i posebice Redicka, koji je potpuna suprotnost Greenu zbog stila igre u kojem se stalno otvara i traži loptu umjesto da samo sjedi u kutu, trebao bi ih lansirati u sam vrh, među Rocketse, Knickse i Heat, a povratak Paula na prijašnje postotke trice, uz standardan doprinos Barnesa i Crawforda, dodatno će ih potvrditi kao šutersku kremu lige.

Clippersi će dobivati utakmice s 5 inspiriranih šuterskih minuta, što je ogromna stvar ako vam je jedan od ciljeva konzerviranje energije za playoff. I još važnije, ako želite izbjeći igrati bitne obrambene sekvence u završnicama.

MINUS

Već više puta spomenuta tanka rotacija pod košem. S tim da će Jamison i Mullens biti i potencijalni minusi u napadu – svaki šut za tri koji uzmu oni umjesto nekog od bekova ili krila bit će obično pišanje u vjetar.

WARRIORS

NAPAD: 106.3 (15.)

OBRANA: 105.0 (11.)

RASPORED: 12.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

S Curryem u komadu veći dio sezone i s fenomenalnom klupom predvođenom Jackom i Landryem, Golden State je uspio zabijati dovoljno redovito da se uključi u borbu za playoff, a ono što ih je tamo definitivno gurnulo bila je - obrana.

Jackson je ekspresno nadogradio napadačke talente Currya, Thompsona i Leea obranom po uzoru na učitelja Popovicha, sa zonom oko boxa, kontrolom skoka i brzim i, što je još važnije, redovitim istrčavanjima prema šuterima. Istina, u praksi je obzirom na neiskustvo, manjak fizikalija na vanjskim pozicijama i uopće profil igrača to branjenje šuta poprilično štekalo, ali Warriorsi su i bez Boguta, koji je opet najveći dio sezone proveo na štakama, sasvim solidno čuvali reket, što je dovelo do toga da nakon dugo vremena u Zaljevu gledamo prosječnu obranu.

Kao bonus na solidnu sezonu stigao je i show protiv Denvera u kojem su sličnog limitiranog protivnika, koji nije bio u stanju kazniti njihove slabosti u branjenju trice, potpuno razmontirali, a onda su pokazali zube i protiv Spursa na leđima Boguta koji je u pravom trenutku odigrao najbolji niz utakmica u sezoni. Naravno, taj niz se prekinuo novom ozljedom usred serije, ali Warriorsi su dali naznake potencijala kojega imaju kad su u top formi (ili barem blizu nje, obzirom da su igrali bez Leea koji je na startu playoffa ozlijedio kuk).

THIS IS NOW

Zbog ugovora Biedrinsu i Jeffersonu nisu bili u poziciji vući ekstra poteze ovoga ljeta, stoga je dovođenje igrača Iguodalina ranga u takvoj situaciji istinsko remek-djelo upravljanja franšizom. Osim što im se posrećilo da su Utah i Denver voljni sudjelovati u ovakvom tradeu, Warriorsi su s Iggyem riješili najveći obrambeni problem prošle godine, a to je curenje na perimetru – ako je u Denveru, koji je bio bez ikakve smislene zadnje linije, Iggy bio u stanju napraviti razliku na obrambenom dijelu parketu, možete misliti kako će djelovati na jasan sistem s pravim centrom iza leđa.

Golden State se tako pomalo pretvara u tradicionalnu playoff momčad koja se oslanja na obranu, dok istovremeno u napadu igraju run and gun s bekovima bez savjesti koji imaju slobodu potegnuti kad žele i od kuda žele. Lakoća kojom Curry sebi onim korakom unazad kreira šut i domet koji ima u ruci, čine njihovu verziju košarke izuzetno lakom i ugodnom za gledanje, ali kao i uvijek stvari su daleko od idealnih.

Glavni razlog zašto sistem nije uvjeren da Warriorsi mogu ponoviti lanjsku napadačku prezentaciju, a kamoli napraviti korak naprijed, je prije svega gubitak moćne klupe – Jack i Landry nisu bili samo igrači koji održavaju rezultat, oni su često bili ti koji stvaraju prednost protiv slabije konkurencije i njihov gubitak neće nadoknaditi sumnjivi rotacijskih tipovi poput Douglasa i Speightsa. Obojica će zbog dužine za poziciju biti korisniji u obrani, što je svakako još jedan mali plus u toj sferi igre, ali bez iskre s klupe napad će još više ovisiti o Curryevim čarolijama.

Problem će dodatno potencirati to što će dobar dio Jackovih minuta pripasti Iggyu koji je all-round zvijer dok god od njega ne tražite da redovno zabija otvorene šuteve. Naravno, on svojim playmakerskim kvalitetama može omogućiti više spot up situacija Curryu, ali nije da ovome itko treba kako bi mu namjestio lagan šut. Uglavnom, način na koji će Jackson miksati rotaciju na boku i kako će koristiti Iggya, Thompsona i Barnesa, dobrim će dijelom odrediti njihovu sudbinu. Kao što vidimo u predsezoni, to još ni njemu samome nije jasno.

Pod košem pak stvari izgledaju bolje nego lani, što bi moglo pomoći smanjiti rizik od značajnijeg napadačkog regresa. Lee je odličan u ulozi point-forwarda s lakta i to je nešto što će Jackson zasigurno potencirati ne bi li iskoristili Iggyevo kretanje bez lopte i kako bi Curryu omogućio što više lakih pozicija za šut (ili je bolje reći još lakših obzirom da tom manijaku ni zabiti preko direktnog utrajanja nije problem), ali najveći plus je Bogut koji odavno nije izgledao ovako spremno, što je prvenstveno dobra vijest za obranu, ali i za napad – iako nije sjajan realizator u sredini, Bogutova sposobnost da odigra više uloga u napadu, od razigravača do šljakera, daje dodatnu opciju Jacksonu da se igra s flex akcijama i da vrti napade kroz rogove do iznemoglosti (istina, već nakon nekoliko utakmica predsezone opet su ga stisla leđa, ali to je kronična boljka s kojom se da živjeti, za razliku od lanjskih lomova koji su ga potpuno udaljili od parketa).

Warriorsi tako nastavlju gdje su stali, s tim da je ova godina ključna jer o njenom ishodu ovisi odluka o tome kako dalje – jezgra je tu, a pokaže li se Bogut sposobnim odraditi svoj dio posla i zaradi li novi ugovor, potrebne su samo određene sitne korekcije (prije svega klupe), kako bi se iz nje jednoga dana razvio i pravi izazivač. Pokaže li se pak da takav put leži na previše staklenim nogama (da ne kažem staklenim zglobovima), Warriorse čekaju zanimljive odluke obzirom na manjak fleksibilnosti čak i ako ne produže s Bogutom uz nove ugovore Thompsonu i Barnesu koji im vise nad glavom.

PLUS

Odigra li Curry količinski na lanjskoj razini i prenese li Barnes onu playoff formu u svoju drugu sezonu, teoretski pad napadačkog učinka dobrim dijelom se može anulirati. Nisu Jack i Landry toliko dobri koliko ih je Jacksonov sistem rotacija takvima učinio – s malo imaginacije i puno rada, Golden State je u stanju imati top 10 napad, što će uz napredak obrane u koji uopće ne treba sumnjati (osim ako Bogut opet propusti više od pola sezone), biti sasvim dovoljno za mirnu plovidbu po divljem Zapadu.

MINUS

Treba li svake godine ponavljati iste priče o krhkosti Currya i Boguta? Uz neke sitne smetnje sa gležnjevima, Curry je lani od početak do kraja izgledao vrlo solidno, ništa manje ili više načet od prosječnog NBA igrača, tako da se više nema smisla vraćati na ono što je bilo prije – čak i ako ima kronične probleme, očito je kako se naučio nositi s njima i kako mu ni malo ne smetaju da bude vrhunska prva opcija.

Bogut je pak playmaker u obrani i za ovu momčad, a posebice za njen plafon, ima istu vrijednost kao i Curry. Njegova medicinska povijest donosi puno manje razloga za optimizam, dakle ovisnost o ovakva dva igrača nije idealna, ali nije ni najgore što vam se može dogoditi.

Tako da bih ipak istaknuo potencijalno jalovu klupu kao problem broj jedan. Jackson je dobio dovoljno tijela da u sredini obrambeno životari (Ezeli je out, ali u perspektivi s njim i O'Nealom u stanju su preživjeti i duži period bez Boguta), dok napadački tu nemaju čovjeka koji može voditi igru osim ako Barnes ili Thompson ne polude u roli šestog čovjeka. Sve ovo jasno ocrtava status momčadi koja još nije spremna za borbu s velikim dečkima.

KINGS

NAPAD: 106.2 (16.)

OBRANA: 110.1 (29.)

RASPORED: 7.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

S mogućnosti preseljenja nad glavom, vlasnicima bez novca i trenerom i GM-om svjesnima da neće preživjeti sezonu, Kingse je čekala još jedna godina bez plana i cilja, osim ako ciljem ne bi smatrali pokušaj da nakon 4 bezuspješne kampanje konačno prođu granicu od 30 pobjeda.

Naravno, usprkos pristojnoj razini talenta, ni to im nije pošlo za rukom zbog nedostatka ikakvog obrambenog sistema i činjenice da trener Keith Smart nije uspostavio nikakav autoritet nad momčadi koja je u svakom pogledu igrala stihijski i neorganizirano.

Ipak, problem Kingsa nije bio samo u tome što nije postojala nikakva struktura od vrha do dna organizacije, već što je taj diletantizam rezultirao i rosterom koji ostaje u nasljeđe novoj upravi. Kada momčad toliko godina bira pri vrhu drafta, za očekivati bi bilo da se barem može nadati razvoju mladih igrača, ali Kingsi su i tu ostali nedorečeni.

Njihovi biseri Cousins i Evans pokazivali su ogromne rupe u igri 5 na 5, što je bio očit znak da se s njima loše radilo, a ostali visoki pickovi poput Jimmera i Robinsona nisu pokazali ništa. Upravo je Robinson primjer nedostatka analitike prilikom donošenja odluka, Kingsi su na draftu jednostavno uzeli najzvučnije ime bez da su razmišljali o tome kako takvog igrača uklopiti u postojeću momčad. To što su ga tijekom sezone zamijenili za igrača poput Pattersona koji stilom igre puno bolje odgovara uz Cousinsa katastrofalno je priznanje pogreške prilikom kojega se napravila još veća pogreška – takav visoki pick ne bacaš tek tako za igrača zadatka, bez obzira što možda ni Robinson nikada neće biti ništa više.

I tako su Kingsi u svom stilu konstatno radili jedan korak naprijed, a tri unatrag, sve dok se konačno nije završila sapunica oko ostanka u Sacramentu i dolaska novih vlasnika, što bi konačno trebalo označiti prekretnicu.

THIS IS NOW

Novi inteligentni vlasnik (braću kojima je tata ostavio dolare da ih spiskaju mijenja tehnološki genij koji je put do milijuna počeo sa 100 dolara u džepu), novi inteligentni GM (dinosaura koji je odavno prestao pratiti trendove mijenja do jučer desna ruka GM-a godine Ujiria zadužena za pravo, ekonomiju i analitiku) i novi inteligentni trener (nije ni Smart bio bezvezan, jednostavno nije imao sreće, ali Maloneov pedigre je mnogo bolji - od rada s Jeffom Van Gundyem preko obrana koje je pomogao složiti u Clevelandu u eri James do lanjskog preporoda Warriorsa za kojega su zaslužne i njegove ideje) potrudit će se da ova franšiza konačno dobije okvir.

To je proces koji se neće dogoditi preko noći, ali uz sve promjene možda će konačno imati šanse ove sezone uhvatiti tih 30 pobjeda. Randive i D'Alessandro odlučili su pružiti povjerenje Cousinsu uvjereni kako je dobrim dijelom za njegovo stajanje u mjesto bio kriv kontekst, što je izuzetno hrabar potez za dva tako racionalna tipa, ali nije da su imali previše izbora u ovom trenutku – Cousins je klasa do kakve bi u ovoj fazi teško mogli doći kroz tržišnu utakmicu, a pitanje je kada će opet postati dovoljno dobri da počnu privlačiti slobodne igrače.

Odluka da se fokusiraju na Cousinsa značila je kraj Tyrekea Evansa, za kojega su dobili kvalitetnog playa u Greivisu Vasquezu i dovoljno prostora da potpišu Landrya, čovjeka oko kojega je Malone mislio posložiti drugu postavu kao što je to napravio u Oaklandu. Daleko od toga da se radi o potezima koji mijenjaju smjer franšize, ali, gledajući važnost Jacka i Landrya godinu ranije za igru Warriorsa, Malone je itekako bio svjestan prednosti koji možete ostvariti s dva dokazana napadača na klupi.

Nažalost, Landry je zbog problema s kukom otpao na pola sezone, a tu na scenu stupa dubina Kingsa pod košem, gdje uz Cousinsa novi trener ima na raspolaganju uvijek pouzdanog back-up visokog Thompsona i pick & pop talente Pattersona koji po lani viđenom odlično pašu uz Cousinsa. Ni jedan od njih nije prava petica koja može zatvoriti reket, ali svi su dovoljno pokretni i čvrsti da se uklope u zonu, s tim da će do povratka Landrya rolu četvrtog visokog igrati žilavi Hayes čiji IQ i požrtvovnost će Malone definitivno znati bolje koristiti nego Smart.

Tu Malone ima dovoljno pijuna za napraviti korak naprijed, dok problem ostaju bokovi. U potrazi za stoperom angažirali su svestranog braniča Mbah a Moutea, ali ostatak rotacije na vanjskim pozicijama bit će puno teže staviti u korisnu situaciju. Vasquez i Thomas su apsolutne rupe na poziciji, prvi zbog sporosti, drugi zbog minijaturne građe, a rookie McLemore i Thornton prije svega su gunneri i usprkos razlici u godinama donose sličan neupotrebljiv obrambeni profil, što znači da će mogući pomaci biti sitni, posebice ako zbog minusa svih spomenutih Malone i dalje bude koristio Salmonsa.

Sistem, doduše, nema ni malo povjerenja u sposobnosti Kingsa da se poprave, ali tome je tako zbog nemogućnosti da u formulu na objektivan način ubacimo Maloneov doprinos i tezu kako je nerealno očekivati da Cousins opet odigra jednako loše u defanzivi i pod novim trenerom. Ili nije?

PLUS

S Cousinsom na laktu, Thorntonom i Pattersonom uokolo i dva solidna pick & roll playa uvijek u blizini, napad Kingsa bez problema bi mogao ponoviti lanjski učinak. Bez Landrya i s više Mbah a Moutea neće ga biti lako nadmašiti, ali u ovakvoj diviziji bit će barem prostora za hvatati zrak, posebice ako McLemore pokaže da nije izabran samo na račun imena u pravoj maniri Kingsa, već donese nešto od one tranzicijsko-šuterske energije s Kansasa (za razliku od također s Kansasa pristiglog Robinsona, ovogodišnji rookie imat će puno lakši posao zbog pozicije koja zahtijeva puno manje rada i koju je puno lakše uklopiti, posebice u novom kontekstu u kojem bi se trener čak i mogao potruditi raditi s njim na prilagodbi novim okolnostima).

MINUS

Svaka čast novostima koje će donijeti Malone, ali u ovom klubu sve ovisi o DeMarcusu. Ne uhvati li se on posla i ne prigrli li novi smjer i odgovornosti koje on donosi, Kingsi će stajati u mjestu. Promijeni li stil igre i počne više koristiti dobre stvari (snaga, skok, pregled igre, raznovrsnost u napadu) i rješavati se loših (igranje obrane rukama umjesto nogama, uzimanje loših šuteva s poludistance), Kingsi mogu napredovati u oba smjera, a posebice u obrani. Tu nikakve velike mudrosti nema, on je centar ove momčadi i figurativno i doslovno, vrijeme je da se tako počne i ponašati – u tom slučaju 30 pobjeda doći će lakoćom.

LAKERS

NAPAD: 105.7 (19.)

OBRANA: 109.8 (27.)

RASPORED: 5.

SCORE: 30-52

THAT WAS THEN

Kakav spektakularni debakl je bila prošla sezona, baš pravi holivudski. Znam, znam, svima nam je bilo jasno da se previše toga moralo poklopiti da Lakersi odu do kraja, ali opet, tko je mogao vjerovati da se toliko toga može poklopiti da odvede stvar u potpuno krivom smjeru, zar to nije bilo gotovo jednako statistički nemoguće kao i onaj super-pozitivan scenarij koji ih je vidio na vrhu?

Od ozljede Nasha tijekom trening kampa do činjenice da ni on ni Gasol tijekom cijele sezone nisu uhvatili formu zbog stalnih problema s ozljedama i godinama, preko Howardove slabije forme nakon povratka od operacije leđa do Kobeovog stradavanja na samom kraju, sezona Lakersa je stvarno izgledala poput sapunice u kojoj jedan šokantan zaplet zamjenjuje drugi, a sve kako bi se prekrila plićina karaktera i priče.

Što smo zaboravili? Otkaz Mikeu Brownu nakon što je ovaj odradio trening kamp uglavnom radeći na implementaciji sistema koji je, navodno, trebao omogućiti svim zvjezdama jednak pristup lopti, što su i Kobe i Dwight brzo maknuli s dnevnog reda. Pa dovođenje Mikea D'Antonia umjesto Phila Jacksona i to u momčad koja nije imala ni upola problema s napadom koliko s obranom. Da ne spominjemo činjenicu kako Kobe nije bio ni najmanje spreman prepustiti Dwightu bilo kakvu važniju ulogu u momčadi bez borbe na život i smrt, na što potonji, navikao da se svijet vrti oko njega u Orlandu, definitivno nije bio spreman.

Uostalom, dovoljno je već rečeno o Lakersima da još jedan sažetak nije potreban. Prošla sezona je bila dno karijere za četiri košarkaška velikana (dobro, možda nije za Kobea koji je svoju kvotu brojki uredno popunio) i kao njen krajnji rezultat neće se pamtiti sramotni nastup u playoffu protiv Spursa, koliko činjenica da ih je koštala gubitka franšiznog centra.

THIS IS NOW

Howard je pobjegao što dalje od Kobea, prema Houstonu u kojem ga čeka Hardenov puno blaži ego, ego koncentriran na igru puno više nego na borbu za vlast (nije na odmet što je tamo i momčad sposobna boriti se za vrh za razliku od rostera na kojem velikim slovima piše "rebuilding"). To Lakerse ostavlja bez jedinog čovjeka koji je držao obranu na okupu, s istom kolekcijom gerijatrije i rubnih NBA igrača kao i lani, samo dodatno "pojačanih" ovoljetnim akvizicijama u maniri najboljih GM-ova '90-ih. Ne kažem da podatak kako su Lakersi jedina NBA franšiza koja nije imala ni jednog akreditiranog predstavnika na zadnjoj Sloan konferenciji mora nešto značiti, ali recimo da bi se dala povući poveznica između tog podatka i angažmana igrača poput Wesa Johnsona i Chrisa Kamana.

Dok je Kupchak tako više zabavljen udobrovoljavanju agenata nego skautiranju igrača, što nije nužno pogrešan pristup jer će mu upravo oni pomoći sutra dovesti nove zvijezde u Los Angeles, Lakersi se nalaze na raskrižju – era Kobea Bryanta je, kolikog god to ne žele priznati iz jasnih marketinških razloga, gotova i novo krcanje rostera igračima poput Nasha i Gasola nema smisla, ali pitanje je koliko se eventualni rebuilding uklapa u profil najpoznatijeg košarkaškog kluba na svijetu.

Obzirom na stanje rostera i nepoznanicu oko Bryantova povratka i forme, činjenica je kako Lakersi ove sezone imaju idealnu šansu uhvatiti jeftini mladi talent na rijetko kada bogatom draftu i tako brzinski odraditi važan dio rebuildinga, ali nekakvo spajanje nove i stare generacije čak ni u slučaju jack-pota u lutriji neće proći iz čisto logičnih razloga.

Jednostavno, i Nash i Gasol i Kobe su prestari da bi na nogama dočekali kako ih nova nada odvodi nazad u bitne utakmice, stoga je jedini razuman rasplet ove priče rasturiti sve na kraju sezone. Kada izbrišu Kobea i Gasola iz knjiga, Lakersi praktički ostaju samo s Nashovim ugovorom i mogu krenuti iz početka, s novim talentima i gomilom novca na raspolaganju, što je uvijek dobra stvar kada ste Lakersi. Mogu dio tog prostora potrošiti i opet na Kobea ako ih puca sentimentalnost, ali poanta je da im se otvara samo takva prilika odraditi smjenu generacija gotovo bezbolno, u par godina, prije nego se opet vrate u konkurenciju za puno ozbiljnije stvari.

I sve bi to bilo sjajno da ne postoje dvije prepreke. Prva je očita, radi se o picku kojega godinu nakon ove duguju Sunsima, što bi mogao biti razlog da se nakon jednog izleta u lutriju opet pokušaju nakrcati dostupnim veteranima i loviti playoff (što u njihovom slučaju može proći jer svi slobodni igrači žele u Kaliforniju). Druga je ta što nakon dugo, dugo godina, praktički od kada je pokojni Jerry Buss kupio franšizu, imamo razloga sumnjati kako su Lakersi sposobni odraditi bilo kakav veliki plan, a taj razlog se zove Buss junior. Kao i Dolanovo mladunče u New Yorku, ovaj tip dokazuje da jabuka pada poprilično daleko od stabla, što znači da postoji poprilična bojazan kako bi od Lakersa mogao napraviti nove Knickse. Javna je tajna da Kupchak danas praktički nema ovlati kakve bi GM njegova profila trebao imati i da se junior previše petlja u košarkaške odluke, što obično ne završava dobro.

S takvim problemom iznad glava, Lakersi će nekako pokušati progurati kroz ovu sezonu dok čekaju što su doktori u Njemačkoj smislili za Kobeovu tetivu. Normalan čovjek s takvom ozljedom i u tim godinama u ovoj sezoni ne bi uopće trebao zaigrati, ali recimo da Kobeova "nenormalnost" znači kako ćemo ga ipak vidjeti na parketima negdje u drugoj polovini sezone.

Lakersi bi do tada već trebali biti debelo ispod playoff crte, što će Kobeu dodatno olakšati povratak u formu i rušenje svega što je D'Antoni do tada napravio s napadom. D'Antoni, koliko god zadnjih godina bio laka meta za ruganje, zna što treba napraviti da napad čak i s ovakvim igračima funkcionira solidno, ali problem je što fino kretanje lopte ovaj put neće donositi rezultate, a znamo da su oni jedini bitni.

Zdraviji Nash i Gasol će pomoći, a Meeks, Young i Farmar šuteri su kakve će moći uklopiti u rotaciju. Problem je pak sve ostalo. Pod košem opet fali i ljudi i talenta koji bi se uklopio u trenerove zamisli. Koliko je diletantski složen ovaj roster dovoljno govori podatak da Lakersi nisu pronašli solidnu stretch opciju koja bi omogućila korištenje Gasola na petici što bi bilo idealno za D'Antoniev sistem. Ovako, čovjek će morati posezati za kombinacijama s Kamanom ili Hillom kao drugim visokim uz Paua, što će obranama dodatno olakšati posao u zaustavljanju slash & kick akcije.

S tim da ništa bolje nije ni na bokovima. Dok čekaju Kobea, tipovi poput Meeksa i Younga natjecat će se u uzimanju loših šuteva, a prinove poput Johnsona i Henrya tu su da se vidi može li im se spasiti karijera više nego da pomognu.

Situacija je donekle podnošljiva jedino na playu gdje Nash i Farmar donose stabilnost, a tu je i Blake koji će zbog spot up kvaliteta zasigurno dobiti poneku minutu i na boku. Uglavnom, ovdje pričamo o lošem spoju talenta i sistema, što će biti dodatno naglašeno lošim okolnim kontekstom, odnosno medijima i navijačima koji neće imati previše strpljenja za uigravanje napada dok obrana pušta na sve strane.

PLUS

Gasol je u zadnjoj godini, navodno je spreman i to bi moglo značiti da će igrati toliko dobro da natjera neku ozbiljnu momčad da posegne za njim i prije ljeta. Nadamo se da će se nešto slično dogoditi i s Nashom jer će biti stvarno muka gledati ovakve dvije legende u ovako lošem okruženju. Postoji opcija i da je Jordan Hill dodao šut s poludistance, što bi svima olakšalo život, a njega pretvorilo u igrača za kojim bi se također probudio interes neke momčadi kojoj nedostaje skakački faktor pod koševima. Lakersi ionako nemaju potrebe držati ih u blizini ako misle izvući maksimalnu korist od lutrije.

MINUS

Teško je i zamisliti koliko ova obrana može biti loša. Sistem je optimističan, ako 27. mjesto možemo nazvati optimizmom, ali pitanje je koliko je zadnjih linija obrane u stanju biti lošije od ovoga što će Lakersi nuditi - Kaman je u fazi karijere kada bi mu bolje bilo promijeniti ime u O'Kamenjen, Gasol će se ionako minimalno trošiti na krpanje rupa radi značaja u napadu (a nije da će mu stopala dozvoljavati pretjeranu aktivnost), a Hill ima skočnost i energiju, ali ne i dužinu i IQ da čisti ispred njih dvoje, a posebice iza ovakve vanjske linije nesposobne stvoriti ikakav pritisak. A nije da će D'Antoni ionako previše pažnje posvećivati igri na tom dijelu parketa.

SUNS

NAPAD: 102.2 (28.)

OBRANA: 109.9 (28.)

RASPORED: 2.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Ključni događaj zbio se tijekom ljeta kada je Steve Nash odlučio kockati se s Lakersima i kada su Sunsi ostali bez igrača oko kojega su izgradili identitet. Izmisliti novi u hodu nije bilo lako, posebice kada je u pitanju talentom tanak roster okružen upravom bez vizije i bez dugoročnog trenerskog rješenja, ali, ako ništa drugo, barem su konačno mogli krenuti u rebuilding.

I dok se poslu oko prikupljanja pickova nema što prigovoriti (uz tri picka iduće sezone imaju i onaj Lakersa za dvije godine), prikupljanje talenta nije baš prošlo najbolje. GM Blanks platio je glavom zbog vjere da se isplati pokušati s Beasleyem, koji je bio uvjerljivo najgori igrač prošle godine zbog svoje sposobnosti da stilom igre sroza učinak u oba smjera do neslućenih razmjera, a ni dovođenje drugog brata Morrisa za pick druge runde nije baš imalo smisla obzirom na gomilu sličnih igrača na rosteru.

Sunsi su tako praktički gurali samo zahvaljujući energiji Jareda Dudleya i povremenoj inspiraciji Gorana Dragića, a mislim da je to samo po sebi dovoljno tragična rečenica i da dodatna objašnjenja nisu potrebna.

THIS IS NOW

Za početak karijere glavnog trenera Jeff Hornacek vratio se u Phoenix gdje je prije skoro tri desetljeća započeo i sjajnu igračku priču. Stigao je i novi GM, još jedan mladi analitički um iz krila Dannya Aingea, ali ostaje problem prisustva Roberta Sarvera, vlasnika čija financijska situacija ozbiljnu miriše na novi slučaj ala Maloof, kao i njegove desne ruke direktora Babbya, propalog agenta. Ne bude li se potonji dvojac previše petljao, a to je teško izbjeći ako ti je trošak važniji od rezultata, dva početnika bi mogla opravdati svoj angažman, iako je realniji rasplet onaj po kojem će ih NBA žrvanj samljeti i ispljunuti.

Sunsi naime tek ulaze u drugu pravu godinu rebuildinga, ali još nemaju ni mladog talenta na koji mogu računati u budućnosti, a niti previše prostora na salary capu ove ili iduće sezone. U Gortatu imaju ugovor koji mogu pretvoriti u nešto korisnije za budućnost, a ni Dragića nije nemoguće negdje trejdati, ali to su im praktički jedini resursi – zadnje dvije godine u lutriji uglavnom su riskirali (Marshall i Len), mladi igrači koje su prikupili uglavnom su rubni NBA talent (braća Morris, Plumlee), a Eric Bledsoe, koji jedini u ovom trenutku donekle odgovara ulozi budućeg člana jezgre, već dogodine će tražiti novi ugovor.

Sunsi imaju dovoljno prostora na capu u godinama koje dolaze i mogućnost čak tri picka prve runde dogodine (s tim da se radi o pickovima Pacersa i Wolvesa, dakle vrlo velika je mogućnost da samo onaj njihov bude lutrijski), ali čak ako i za potrebe ovog posta zaključimo kako je Bledsoe budući nositelj i kako bi Len također mogao biti član petorke, jasno je kako bi kroz iduće dvije godine sve, pa i cap, trebalo biti podređeno raznim transakcijam dok Phoenix prikuplja talent kroz visoke draft pickove.

U ovoj situaciji potpunog rebuildinga važnije će biti promatrati što će se dogoditi s Gortatom i Dragićem (obojica mogu biti od koristi nekoj playoff momčadi kojoj nedostaje combo s klupe ili treći visoki) i kako će Bledsoe reagirati na puno veće ovlasti (uspije li u ovom kontekstu ostati na sličnoj razini bez dodatnog pada šuterske učinkovitosti i bez dodatnog povećanja broja izgubljenih lopti, mogu biti zadovoljni) nego gledati ih u akciji, dakle bit će dovoljno pratiti vijesti.

Ako se pak netko odluči gledati ih u akciji, onda treba obratiti pažnju na to kako će Hornacek raspodijeliti minute među bekovima. Čovjek, logično, najavljuje brzu igru s dva playmakera što je idealno obzirom da Bledsoe nije klasični razigravač, ali, ruku na srce, nije to ni Dragić, što znači da ćemo gledati uglavnom njihovo napucavanje u iso situacijama. Ostatak napada činit će povremena screen igra s Gortatom te trice braće Morris i povratnika Fryea.

Ovaj nije dovoljno za kvalitetan NBA napad, a ništa bolja neće biti ni obrana. Osim Bledsoeva presinga koji bi od prvog dana trebao biti najveće oružje uopće, nema tu igrača koji može odigrati obranu na boku osim energičnog Tuckera, a Gortat, iako solidan centar, nije igrač koji može 30 i više minuta igrati playmakera u obrani i zapovjednika u sredini. Solidan je u rotacijama i 1 na 1 akciji, ali to njegovo solidno ne može biti dovoljno pored ovako neiskusnih i jednostavno nekvalitetnih partnera (njihovi krilni centri su posebice tragični, Markieff Morris je valjda najtromiji visoki u ligi, a ni brat mu Marcus i Frye nemaju baš NBA fizikalije).

Uglavnom, slijedi u najboljem slučaju repriza prošle sezone ako Hornacek stvarno ostvari nešto bolji učinak brzinom u napadu i obrani, odnosno ako Bledsoe ponovi Dudleyevu lidersku rolu. U najgorem slučaju, samo će Sixersi biti negledljiviji.

PLUS

U teoriji, Sunsi imaju dobru zalihu pickova koja bi uz malo sreće (raspad Wolvesa, nesposobnost Lakersa da se pojačaju iduće sezone) mogla donijeti solidnu količinu talenta kroz iduće dvije godine. Uz cap koji se lagano otvara također negdje u to vrijeme, nema sumnje kako će ova momčad imati šansu vratiti se u život, doduše u nešto dužem periodu nego što bi bilo idealno.

MINUS

U praksi, sve je to na staklenim nogama. Razloga za vjerovati u njihovu upravu nema, a relativno brzi povratak mogao bi biti stopiran nekim glupim potpisom nepotrebnog veterana. Kao da ovisnost o sreći nije dovoljna muka, tri-četiri sezone konstantih poraza mogle bi natjerati Sarvera da na silu pokuša doći do rezultata kako bi zadržao vrijednost franšize, a time i svog vlastitog osiromašenog tekućeg, što nikada nije dobro za dugoročne planove.

7May/133

LATE NIGHT PLAYOFF PODCAST

Posted by Gee_Spot

Iako smo obećali da nema više razgovora nakon večere, odoljeti pričati o playoffu mogli nismo. Nema produkcije, skupa je, a recesija i dalje trese, ali zato ima dokaza da je Sickre na putu da postane Jason Collins ovog bloga, barem kada je Steph Curry u pitanju. Uživajte u ostatku playoffa jer ono najbolje tek dolazi.

29Apr/131

DAY 9 – THE MERCY KILLING

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Sve se namjestilo da Boston produži nadu barem na još jednu utakmicu. S 3-0 u džepu i sljedećom utakmicom pred svojom publikom, očekivati od Knicksa da zaigraju punom snagom bilo je iluzorno, a uz to nije bilo ni J.R. Smitha koji je zaradio suspenziju zbog laktarenja Terrya.

A kad smo već kod Terrya, treba spomenuti i kako je Doc brzo odustao od niske postave s njim kao startnim bekom i za ovu utakmicu se opet vratio Bassu, koji je ionako radio najbolji posao na Carmelu tijekom serije. Međutim, više od ikakvih prilagodbi Bostonu je pomogao mlitavi ulazak Knicksa u utakmicu – momčad koja gubi uvjerljivo najmanji broj lopti u ligi sinoć je izgubila 4 u prvih 6 minuta.

Boston je spremno iskoristio nedostatak koncentracije kod protivnika kako bi održavao prednost, a ozbiljnije odvajanje dogodilo se početkom druge četvrtine nakon što je Woodson iz nekog razloga u rotaciju ubacio umjetnika nekada poznatog kao Quentin Richardson. Da je kojim slučajem Smith bio u svojoj roli u tom trenutku, prednost Bostona bila bi brzo izgubljena obzirom da su i sami pokazali zavidan nedostatak ideje (na parketu su bili Crawford i Williams). Ovako, Richardson nam je barem pokazao kako izgleda bivši košarkaš koji više nema noge za ovu razinu.

Međutim, treba biti pošten i reći da je Richardson bio simptom, ne i uzrok, jer prednost Bostona do dvije minute prije poluvremena nije prelazila desetak poena na koje se ovo izdanje Knicksa pretplatilo od starta. Razlog zašto se na odmor ipak otišlo s čak +19 za Boston leži u činjenici da su Celticsi nekako uspjeli ubaciti čak 10 koševa u zadnjih 90 sekundi, u što su ugrađene dvije trice Piercea, ali i nekoliko kriminalnih poteza Knicksa koji su se uglavnom ticali nepažnje oko lopte (čak 13 izgubljenih u prve 24 minute, nešto što će ozbiljno naljutiti Woodsona koji je navikao da mu momčad tijekom cijele utakmice izgubi 10-11 lopti).

U nastavku gledamo puno ozbiljnije izdanje Knicksa koji na krilima obrane i raspoloženog Feltona u 12 minuta razliku spuštaju na samo -3, a zanimljivo je primijetiti kako su u ovom periodu najbolje igrali bez Carmela u postavi jer je čovjek drugu utakmicu za redom pokazao manjak interesa za išta osim bacanja cigli prema obruču. Koliko god Boston opet izgledao nemoćno u ovom periodu, barem ih je jedna stvar mogla veseliti – pronašli su Jeffa Greena. Čovjek je naime nestao nakon prve dvije četvrtine serije, nitko ga nije vidio idućih deset, ali sinoć je uspio spojiti čak tri za redom u kojima je odigrao u izuzetnom napadačkom ritmu, agresivno, s odličnim miksom ulaza i šuta.

Zadnja četvrtina bila je obilježena dramom koja je uglavnom proizlazila iz loših odluka obje momčadi, a fascinantno je kako Boston nije uspio doći do pobjede u regularnom dijelu čak ni u situaciji kada su zabili preko 80, igrali solidnu obranu, dobili odličnu partiju od Greena od početka pa skoro do kraja (u samoj završnici i on se utopio u opće sivilo), New York nije imao Smitha, a Anthony je odigrao katastrofalnu utakmicu. Uspjeli su u produžetku jer su veterani Pierce, Garnett i Terry pronašli snage za iščupati utakmicu, ali sve ovo ranije navedeno jasno govori da su im šanse za ozbiljniji preokret serije ravne nuli - ovoliko se mučiti u večeri kada ti sve ide na ruku nikako nije dobar znak.

HEAT @ BUCKS

Izgleda da su priče o Wadeovim problemima s koljenom ipak imale neku težinu jer je Spoelstra odlučio ostaviti čovjeka na klupi. Nije da je neophodan za dobiti Buckse, ali ovo je ipak playoff i igrač se ne odmara tek tako, pa je za pretpostaviti kako je u pozadini nešto malo ozbiljnije od običnog slobodnog dana. Bit će ovo zanimljivo pratiti jer ni Heat nije toliko dobar da izbjegne muke koje dolaze s ozljedama – bez Wadea i njihove šanse se znatno smanjuju.

Ne i protiv Bucksa, naravno. Za njih im je više nego dovoljna kombinacija Miller-Allen, što je jasno već nakon prvih 12 minuta kada dolaze do prednosti čisto na račun solidne obrane i boljeg izbora šuta. Bucksi su odigrali neke od najgorih minuta u seriji, ali to se ispravilo čim je Boylan zacementirao Jenningsa na klupu i čim su u igru ušli Dunleavy i Redick, a ulogu playa preuzeo Monta – lopta se odmah počela kretati, a s tim je došlo i do prilika za izazvati Heat.

Jasno, taj izazov je postojao samo dok je Miami tako želio. U drugom dijelu je bilo očito da igraju koliko treba, s tim da ovaj put u završnici nisu ni trebali ubaciti u warp pogon jer su im krenule trice i, umjesto da unište Buckse energijom, jednostavno su ih izrešetali.

Obzirom na izostanak neizvjesnosti, bila je ovo relativno zabavna serija. Šteta što nismo vidjeli više Hensona, ali s druge strane uvjerili smo se da je Sanders budućnost Bucksa, kao i da su Dunleavy i Redick igrači koji će ovoga ljeta nekome biti značajno pojačanje (dozvolite da sanjam Dunleavya u Heatu na minimalcu). Također, dobili smo potvrdu da su Ellis i Jennings u suštini midlevel igrači, stoga će i tu biti zanimljivo vidjeti gdje će i za koliko love završiti i koliko će ih netko preplatiti.

Za Heat je pak najvažnije da su dobili par dodatnih dana pauze kako bi se odmorili, ali i pripremili Wadea za drugu rundu.

SPURS @ LAKERS

Hvala doktorima iz San Antonia što su ovako brzinski uspavali staroga Žuću. U još jednom negledljivom playoff "dvoboju" Spursi su startali s Aronom Baynesom (navodno je Mate Skelin bio zauzet) koji je toliko živcirao Dwighta da je ovaj molio za isključenje samo da se ne gura s njim u reketu. Spursi su utakmicu riješili krajem druge kada su Manu, Tony i Kawhi na nekoliko minuta otišli na razinu o kojoj Clark, Morris i Duhon mogu samo sanjati. Ne znamo samo što se ovo skupa govori o Devinu Ebanksu koji čak ni u ovakvoj rotaciji nije mogao do minuta.

Spursi su prošli puno bolje od očekivanoga, ozljede Nasha i Blakea donijele su im dodatnih nekoliko dana odmora, taman da se potpuno oporave i pripreme za školovanje Warriorsa. Što se Lakersa tiče, medijska mašinerija je već počela štancati priče o tome što ih možda čeka ili ne čeka, ali mi ćemo se, uz dužno poštovanje, ipak oprostiti s njima do nakon playoffa.

NUGGETS @ WARRIORS

Opet smo gledali istu utakmicu – Warriorsi zabijaju kad hoće, Denver pokušava pratiti taj ritam i vidno se muči održati korak. Tako vam je to kada protivnik zabija trice, a vaši napadi teško da mogu rezultirati s tri poena pa onda nekako morate stvoriti višak pokušaja ne bi li se doveli u egal. U prvom dijelu domaćin je tako zabio 12 poena više lakoćom, a sve na račun činjenice da je Curry i s načetim zglobom bolji od prosječnog Lawsonovog izdanja. Čak i kada je nakon poluvremena Ty ubacio u višu brzinu, Curry je imao spreman odgovor te je ubacio u warp.

U principu, Denver nema prednost nigdje – u ovoj seriji visoki su praktički nebitni osim za povremenu stop akciju u obrani, a i tu je Bogut daleko iznad konkurencije (Faried je neupotrebljiv čim nije u top formi). Na boku je jedino Iggy dobio dvoboj protiv Thompsona i tako donio nešto pozitivno momčadi, ali bez većeg utjecaja na širu sliku. Naime, Jack, Barnes i Green pokazali su se većim muškarcima od Brewera i posebice Chandlera - kada vrtiš film u glavi nije se problem sjetiti njihovih junačkih poteza diljem serije, a teško da isto možeš reći za bilo kojeg bočnog igrača Denvera (kod Brewera se samo sjetim obveznog airballa po utakmici, a kod Chandlera se ne sjetim ničega jer više nemam pojma kako čovjek uopće izgleda, nisam ga vidio od kada je počeo playoff).

Karl je jednostavno morao nešto izmisliti u hodu, ali što? Pokušao je ubrzati i nadskakati protivnika, ali ovome je to samo odgovaralo, pa ovo je momčad koja redovno poteže tranzicijske trice, njima ubrzani ritam ne može naškoditi. Pokušao je usporiti i nadigrati protivnika, ali za to nema ljudstvo jer je jedini triple threat na ovom rosteru Lawson, ujedno i jedini pouzdani šuter. Jedina nada ostala mu je tanka rotacija Warriorsa, ali, ako osim Iggya nemaš igrača koji može nametnuti svoju volju direktnom suparniku, kako ćeš iskoristiti taj višak tijela koji ti stoji na raspolaganju? Sve u svemu, jedna otužna perspektiva za momčad koja je poprilično uvjerljivo gazila do treće pozicije u doigravanju.

Pokušao je u drugom poluvremenu Karl s Brewerom na Curryu (meni nije jasno zašto Iggy nije na Curryu 48 minuta već povremeno ili ako ga slučajno preuzme), računao je valjda da će dodati malo visine u vanjsku liniju i tako otežati život niskoj vanjskoj liniji Warriorsa. Otežati malo sutra. Currya je nemoguće zaustaviti 1 na 1 obranom obzirom na jednostavnost kojom si kreira prostor za šut (u biti, njemu prostor i ne treba), kakav god izazov da su uputili prema njemu, čovjek im je odgovorio tricom kroz uši. Ovaj put mu čak nije trebala ni pomoć suigrača (Jack je bio najspremniji odraditi svoj dio posla), valjda je toliko tom lakoćom zabijanja ubio u pojam igrače Denvera da su jednostavno stali. Nemoćni da ga zaustave usprkos neospornom trudu.

Golden State se slično Bullsima stavio u situaciju da samo teoretski može izgubiti, dobiti jednu od tri u ovakvom odnosu snaga ne bi trebao biti problem. Nuggetsi su pak u situaciji kao i Netsi – nisu pokazali da imaju dovoljno kvalitetna rješenja za savladati protivnika, ali niti da imaju mogućnosti ta rješenja izmisliti. Za okrenuti ovakvu situaciju trebaš smisliti nešto revolucionarno, a apsolutno ništa što smo do sada od njih vidjeli i u obrani i u napadu ne daje povoda za vjerovati u mogućnost da se tako nešto dogodi.

HIGH FIVE

Jarrett Jack, Steph Curry, Ray Felton, LeBron James, Jeff Green

27Apr/131

DAY 7 – NO TWIST

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Kao da večer nije bila dovoljno tužna zbog vijesti o Westbrookovoj operaciji koljena koja je bacila dodatnu mrlju na sezonu i playoff (sada treba držati fige da Pacersi ili netko od dvojca Clippers-Grizzlies dođe do Heata ako želimo barem jednu seriju koja bi mogla imati utjecaja na gospodarenje prstenjem), u jutro nas je još dočekalo pokopati Celticse i Lakerse.

Docov potez za treću utakmicu bio je guranje Terrya u petorku i odustajanje od visoke postave s Bassom kao udarne. Green je tako završio na Melu, što je ovaj iskoristio za šetnju tijekom utakmice. Doduše, Melo u nekoj sjajnoj formi nije ni bio potreban jer su Knicksi lakoćom dolazili do prilika preko svoje dvoglave playmakerske nemani Prigioni - Felton, koji su na jednu večer stvarno izgledali kao neman pored mlitavih Terrya i Bradleya (posebice je sramotno bilo gledati kako jedan od najboljih obrambenih igrača u ligi dopušta veteranu Prigioniu da radi što poželi).

Izgleda kako je Doc pri određivanju novih rotacija zaboravio reći igračima da se igra utakmica jer ono što su Celticsi pokazali u prve 24 minute bilo je negledljivo. Knicksi su vrtili svoje akcije i kontrolirali loptu bez da im je itko radio probleme, kreirajući dovoljno otvorenih šuteva koje su zabijali s više nego dobrim postotkom. I iako je osnovni problem bio u lošijoj nego inače obrani Bostona, naravno da nije nedostajalo ni bezidejnosti prema naprijed koju je obilježila kriminalna partija Piercea koji je uzimao loš skok-šut jedan za drugim kao da je nekakav rookie.

Nigdje nije bilo one očekivane energije, ni od momčadi, ali ni od publike. Kao da su se prije utakmice svi pomirili da je gotovo, a tu predaju bez borbe Melo i društvo iskoristili su da jednostavno pretoče prednost u kvaliteti koju imaju u potpunu kontrolu. Bez dobivene bitke u pristupu i energiji, Celticsi su se prepustili na milost i nemilost Knicksa koji su dovoljno ozbiljna momčad da iskoriste ovakav poklon.

Kada čak ni govor na poluvremenu nije razbudio Boston, onda vam je sve jasno o stanju u kojem je trenutno ova momčad - umjesto da negdje iskopaju djelić šampionskog ponosa, Celticsi su se poput starog psa predali i odbrojavali minute do eutanazije. Knicksi su cijelu utakmicu držali prednost od nekih 10 do 15 poena, da bi u četvrtoj serijom trica potpuno osramotili Celticse. Doc se nije predavao, uspio je u zadnjih 6 minuta natjerati momčad da iskoristi opuštanje Knicksa i malo smanji razliku, ali teško da će im ti ostatci profesionalizma donijeti neki pozitivni momentum pred sljedeću utakmicu.

Naime, Boston ne može preko 80 ni da se postavi na glavu i dok ne riješe taj problem (što se čini nemogućom misijom obzirom na oružja koja imaju na raspolaganju), Knicksi mogu računati na metlu. Možda bi očajnička kombinacija ukradenih lopti, skokova u napadu i trica mogla dati impuls dovoljan da se ukrade jedna utakmica, ali odakle izvući potrebnu energiju za ovakav stil igre? Mislim, ako nije bilo volje i ideje za držati New York ispod 90 u prvoj utakmici u Bostonu, onda je valjda jednostavno nema.

I tako je u playoffu 2013. legenda o srcu prvaka koje se probudi kada je najteže konačno umrla.

SPURS @ LAKERS

Ginekološki odjel zvan Lakersi stvarno je istrčao s bekovskim dvojcem Morris – Goudelock. U playoff utakmicu. Protiv Parkera i obrane San Antonia. Dopustite stoga da ne analiziramo ovaj susret previše.

Nashov pick & roll je bio jedino što je napadu Lakersa dalo neki smisao u prve dvije utakmice, a ni s njim nisu mogli zabiti dovoljno. Jasno vam je stoga na što je ovo ličilo bez njega, na pokušaje da se Gasolu ili Dwightu odigra akcija u kontekstu u kojem protivnik zna da je to plan A, B i C te je sukladno tome i pripremljen. Gle čuda, peti, šesti i sedmi bek Lakersa to nisu bili u stanju kazniti (o tome da bi teško pomogli i prosječnoj momčadi Eurolige nećemo ovom prilikom, epidemija ozljeda je dovoljno bolan problem).

Što se faktografije tiče, istaknimo da je Duncan bio najbolji visoki na parketu, da je Splitter gadno iskrenuo zglob (čudo da mu nije otpala noga kako je krenulo ovo s ozljedama) i da su Lakersi ostali i bez Artesta kojega je izdalo nedavno operirano koljeno (ovo pak nećemo pripisati zloj sreći jer se čovjek vratio na parkete mjesec dana prije nego je trebao).

NUGGETS @ WARRIORS

Srećom, barem je Curryev zglob izdržao treninge pa je ova noć ipak donijela dašak playoff košarke. Prepričavati ovu sjajnu utakmicu stvarno nema smisla jer se toliko toga dogodilo da bi se post pretvorio u nešto slično skribomaniji Georgea RR Martina, ali spomenimo nekoliko bitnih momenata.

Nuggetsi su krenuli s Fariedom u postavi, ali ne u klasičnoj postavi uz centra već umjesto Koufusa, dakle Karl se ipak nije odlučio pokušati iskoristiti gubitak Leea od prve sekunde. Što je značilo da Fournier ostaje na parketu, iako u prve dvije utakmice nije ničim opravdao ovakvo povjerenje. Postava sa dva visoka je opet ostavljena za trenutak kada Bogut ode na odmor, ovaj put je bila još radikalnija s Koufusom uz McGeea, ali opet bez ikakvog učinka.

Curry je od samog starta krenuo sa šuterskim minijaturama, Jack je koristio svaki mismatch za 1 na 1 ekstravaganciju (zabijao preko Lawsona ili pored McGeea kad bi ga ovaj preuzeo), Barnes je zabio svaki put kada je trebalo, Landry je bio agresivan - napad Warriorsa opet je imao širinu (Curryevi ulazi i akrobacije u završnici bili su šlag večeri). Denver je istrčao pun energije, spreman, s planom da agresivnim udvajanjem oteža život Curryu, ali spreman i na puno više trke, posebice u pritisku na loptu kako bi generirao barem poneku obrambenu reakciju, a te su kao što smo do sada naučili zlata vrijedne u ovom ritmu u kojem zbog brzine ne samo da se nižu greška za greškom, već ni obrane ne postoje u klasičnom smislu.

Ni u jednom ni u drugom nisu previše uspjeli, ali su barem djelovali bolje nego u drugoj utakmici, tako da je jedini značajniji pomak koji su napravili u principu zasluga Iguodale koji je cijelu utakmicu davio Thompsona i ostavio ga na 6 poena i bez pogođene trice.

Kako ova kombinacija presinga i udvajanja Denveru nije donijela ništa konkretnog, prednost od desetak poena koju su stvorili do poluvremena Warriorsi su ekspresno stigli s par trica na startu treće četvrtine. Treba biti pošten i istaknuti da ni Warriorsi nisu bili ništa uspješniji obrambeno - Lawsonovi ulazi i solidna podrška vanjskog šuta razbucali su ovu njihovu kvazi zonu koja bez Leea očito ne funkcionira.

Jackson je praktički koristio samo 6 standardnih igrača, startere i Landrya, ali je u završnici dao ogromne role Ezeliu i Greenu koje su ovi, naravno, još jednom opravdali odigravši kao veterana s pet osvojenih prstenova. Kao i svi ostali uostalom - Jack i Landry opet su nosili napad kao i toliko puta ove sezone kada ne bi bilo Leea ili Currya u blizini.

S druge strane Karl je opet dao šansu Randolphu, zbog čega je brzo požalio jer je njegovih par grešaka u kombinaciji s nedostatkom ideje kod ostalih Denver brzo dovelo do minusa u zadnjoj četvrtini iz kojega se više nisu izvukli.

Iako smo imali prilike gledati fantastične partije Currya i Lawsona u 1 na 1 dvoboju (i hrpu promašaja na kraju), razlog zašto je vaga na kraju ipak potpuno zasluženo prevagnula na stranu Warriorsa poprilično je jasan. Koliko god Warriorsi ovisili o Curryu, to ne znači da su bez njega osuđeni na manjak ideja ili muda. Jackson je znao što radi kada je pripremio rotaciju u kojoj svi nisu jednaki talentom, ali zato su svi jednako samouvjereni i spremni preuzeti odgovornost u svakom trenutku.

Karl pak takav mentalni balans i takvu kemiju nema. Kod njega su svi jednaki talentom, ali tko je sposoban i voljan preuzeti odgovornost? Sinoć samo Lawson, što je dodatno bilo naglašeno očajnom partijom Millera koji je konačno odigrao u skladu s godinama i fizikalijama (izgledao kao da je zalutao u dvoranu na putu za ligu veterana). Naravno, tu se osjeti i nedostatak Gallinaria koji smo naglašavali obzirom da je upravo Gallo bio taj koji je uz ovaj dvojac najčešće uzimao stvar u svoje ruke u ovakvim završnicama.

Upravo zbog manjka Galloa i Millerove loše partije su se i dogodile sve one greške Nuggetsa koje su širom otvorile vrata Warriorsima (i koje je Karlovo povjerenje u Randolpha, istaknimo to opet, samo pojačalo). Koji su i sami griješili i to skoro fatalno (onih dosuđenih 5 sekundi prilikom izvođenja lopte na samom kraju bi, da je roster Denvera stabilniji, danas možda bili razlog da prozivamo Jacksona i njegovu mladost), ali u ukupnom zbroju ipak manje od Nuggetsa pred kojima je sada novi izazov. Ovaj energetski su riješili i sada znaju da moraju izmoriti protivnika, ali pri tome ne smiju sami sebe upucati u nogu. Za izvesti to, morat će izbjegavati ovako dramatične završnice jer njihov kolektivni IQ je ispod protivničkog, a to nikada nije dobra stvar.

HIGH FIVE

Pablo Prigioni, Ty Lawson, Steph Curry, Harrison Barnes, Tim Duncan

24Apr/136

DAY 4 – THE WARRIORS CAME OUT TO PLAY

Posted by Gee_Spot

BUCKS @ HEAT

Bucksi su još jednom solidno ušli u utakmicu – Ellis i Jennings tražili su otvorene šutere i birali kada će potegnuti, Ilyasova i Dunleavy su zabijali, Sanders i Udoh su dužinom zatvarali reket, uglavnom opet su igrali pravu košarku na obje strane, s tim da su to kruženje lopte i disciplina u izboru šuta stvarno dobro izgledali, što znači da je Boylan ne samo odlično pripremio momčad (mogu mu slobodno skinuti upitnik za iduću sezonu, čovjek je s ove dvije utakmice dokazao da zaslužuje posao), već i potpuno pridobio Ellisa i Jenningsa na stranu dobra (ili je pak za to isključivo odgovorna obrana Heata koja im ne dozvoljava da se razmašu).

Osim što ovakva igra jasno govori da one isprike za ogromnu potrošnju ovog dvojca ne stoje jer očito nisu morali uzimati sve one loše šuteve da bi se momčad kotrljala, već su ih uzimali zato što su to htjeli (da je Milwaukee ovako igrao kroz veći dio regularne sezone, odnosno s ovakvom raspodjelom lopte, nema šanse da bi imali negativni score na kraju godine), radi se i o pozitivnom znaku za buduće poslodavce – oba revolveraša očito su itekako spremna biti dio nečega većega i nisu nepopravljivi elementi. Nisu odigrali briljantno, daleko od toga, jednostavno nisu dorasli ovakvim protivnicima, ali to što nisu upucali vlastitu momčad je, barem za mene, izuzetno pozitivan aspekt ove priče, barem kada su Bucksi u pitanju.

Heat je djelovao puno kaotičnije, odlučivši se uglavnom za pokušaje iz kontri i što bržu tranziciju kako bi uhvatio obranu protivnika nespremnu. Također treba istaknuti da je ključni čovjek Milwaukeea u ranom periodu ipak bio Udonis Haslem koji je bio peta kolona u redovima Heata – ono što je on odigrao u startnih 6 minuta bio je čisti horror, takva nesposobnost da se ostavi pozitivan trag u ijednom aspektu igre je zabrinjavajuća. Heat je puno bolje izgledao čim se James prebacio na četvorku ulaskom Battiera, a pogotovo ulaskom Birdmana (to već postaje tradicija), ali Bucksi su i dalje visili u egalu, otišavši na odmor sa samo -4.

U nastavku ista priča, Milwaukee se drži pametnom igrom (bilo je zanimljivo gledati kako Heat ne može zaustaviti pick & roll sa Sandersom, kao i istaknuti da je Jennings s 5 poena do zadnje četvrtine odigrao bolju utakmicu nego što je slučaj kada zabije 20 uz 25 ispucanih lopti – playoff je stvarno nešto posebno kada igrače natjera na ovakvu zrelost) i u egalu je do početka četvrte. Heat onda jednostavno ubacuje u višu brzinu i to doslovno, kao u nekakvoj igrici ubrzali su se na obje strane parketa (warp pogon?) i u jednom od onih svojih već prepoznatljivih euforičnih perioda tijekom kojih izgledaju kao s drugog planeta za čas su otišli na +15 (i tako u manje od 180 sekundi uništili svaku nadu Bucksa). S tim da treba istaknuti kako je i ovaj put dio udarne postave bio Birdman koji očito ide ruku pod ruku s luđačkom energijom (a kad sam već kod energije, moram još jednom istaknuti koliko je dobra stvar za Heat u daljnjem tijeku playoffa što se neće morati oznojiti u prvoj rundi - možda će im baš protiv Thundera ove pohranjene rezerve biti ključne).

Milwaukee do kraja nije odustajao od svog stila, praktički možemo reći kako su 45 minuta bila u egalu, ali kako nisu imali odgovor za one 3 ključne minute u kojima je Heat bio Super Heat. Ipak, svaka čast zbog toga što su igrali košarku i sačuvali nas mučenja, odnosno gledanja Jenningsa i Ellisa kako glume Kobea Bryanta ili pokušavaju opravdati svoje nebulozne izjave (Ellisovu da je bolji od Wadea, Jenningsovu da su Bucksi bolji od Heata). Igrali su kao ono što jesu, dva prosječna košarkaša, omogućivši tako momčadi da odigra iznad prosjeka. Zbog toga - respect.

CELTICS @ KNICKS

Nastavlja se šahovska partija koju osim sporog ritma i razmišljanja prije svakog poteza u napadu obilježava i igra s polomljenim figurama. Chandler je totalno van forme (nepokretan i bez skoka, uopće ne liči na sebe), ali sreća po Knickse što Celticsi ne mogu direktno koristiti taj matchup zbog Garnettove limitirane uloge (bit će zanimljivo zato vidjeti kako će se New York suprotstaviti Pacersima i Hibbertu ako prođu dalje).

Plus, Doc ne može na petici rotirati Garnetta i Bassa (koji ne bi imao nikakvih problema s Martinom u obrani, a možda bi ga mogao napasti i u napadu uvjerljivije od KG-a) jer bi time osudio Greena i Piercea na čuvanje Anthonya cijelu utakmicu, a to bi onda ovaj iskoristio za još više post-up situacija koje bi samo dodatno otvorile prilike šuterima. Bass barem ne dozvoljava Melu da se stalno spušta pod koš, a očito je kako će upravo upravljanje figurama pod košem donijeti nekome prednost (Woodson se odlično nosi s problemima i barem ih ne uvećava korištanjem Novaka, umjesto kojega kao stretch četvorku i zamjenu za Anthonya koristi Copelanda).

Iako, možda Docu neće ni ostati ništa osim rizika ako misli zapaliti ovu seriju jer partija je ovaj put trajala puno kraće nego prvi put - Boston je pao bez borbe, već nakon dvije četvrtine. Knicksi su u nastavku opet digli razinu energije u obrani i to je bilo dovoljno, Boston jednostavno nema ideja kako se nositi s problemima (tu je, očekivano, došla na naplatu ovisnost o Rondu kao osnovi napada – kroz sezonu su se mogli nositi s takvim gubitkom promjenom pristupa, ali u playoffu ti treba i kvaliteta igre, ne samo uma, a bez Ronda toga nema), a ovaj put nije imao ni energije zbog kriminalne partije Greena koja je Piercea ostavila na streljani kao jedinog nositelja. KG je pak zbog problema s osobnima odigrao čak i manje od očekivanih 30 minuta.

Doduše, na početku se činilo da bi stvari mogle biti gotove i ranije zbog šuterskih kvaliteta Smitha koji je obilježio prvih 12 minuta suzom s 9 metara koja je izgledala pravilinije i čišće od 90% šuteva sa slobodnih bacanja u ligi. Iako je JR na kraju odigrao bitnu ulogu, presudila je ipak napadačka širina Knicksa, ovaj put još i pojačana u odnosu na prvu utakmicu povratkom Prigionia u rotaciju i to čak u roli startera.

Woodson uživa kada može koristiti veterane kao što su Kidd i Prigioni u ulozi organizatora jer su sposobni kontrolirati loptu i tako svesti Feltona na spot-up igrača, što je u biti potrebno protiv ovakve obrane kakvu igra Boston – Prigioni/Kidd i Chandler/Martin vrte pick & roll, a oko njih su u spot-up situacijama tri igrača (idealno Felton, Smith i Anthony) koje mogu ne samo zabiti otvoreni šut, nego i kreirati sebi još bolju situaciju driblingom. Dodatni plus ove postave je što se i Kidd i Prigioni nakon što započnu napad pretvaraju u pouzdane šutere. Petorka sa Shumpertom to ipak ne može, iako je princip sličan. Ali, Iman nije šuter ni kreator u razini Feltona, kao što ni Felton nije pouzdan dirigent kao Prigioni ili Kidd.

Rivers o ovakvim kombinacijama može samo sanjati, ali za to je dobrim dijelom kriv i sam jer je sve bazirao na igraču kojega nema i jer u međuvremenu nije stvorio sistem koji bi ga zamijenio. I Terry i Crawford kroz karijeru su pokazali pick & roll kvalitetu (mislim, Terry je 2 na 2 košarkom s Dirkom osvojio naslov prije dvije sezone), ali u dresu Celticsa služe samo kako bi potezali šuteve preko ruke (u čemu su bili skroz solidni noćas s klupe). Za to vrijeme lopta je u rukama Bradleya koji nije play, a Lee, solidan 3&D igrač koji bez problema može odraditi rolu kao Shumpert, ne koristi praktički ničemu (njemu bi se mogle otvoriti minute odluči li se Doc za nižu postavu - jasno, sve je ovo teoretiziranje bez uporišta ne zaigra li Green kao muškarac protiv Mela).

Jasno, Woodson nije imao izbora nego uigrati ovakve postave kao osnovu napada, dok je Boston ipak u srži naslonjen na Ronda, Piercea i Garnetta. Samo želim reći da razlika u talentu nije glavni razlog zašto Knicksi igraju bolju košarku - osim Anthonya, nema tu igrača koji može napraviti značajnu individualnu prednost u cijeloj seriji. Knicksi su jednostavno prihvatili to što jesu i iz toga izvukli momčad, dok su Celticsi već duže vremena u fazi mutacije i, poput Čudovišta iz močvare, ni sami nemaju pojma što su u stvari.

To ne znači da nemaju šanse dobiti iduće dvije u Bostonu, ali samo ako nađu načina i inspiracije da ubace više od 80 jer s 20 po četvrtini ne mogu izazvati ovakav New York, pa makar on bio bez Chandlera.

WARRIORS @ NUGGETS

Faried nije bio spreman startati ni drugu utakmicu, što je Jacksonu svakako olakšalo odluku o zamjeni za Leea – umjesto da potroši Landrya kao startera uz Boguta, gurnut će u petorku Jacka i tako pokušati parirati Denveru njihovim oružjem, igrom s 4 beka. A to je pak značilo da ćemo gledati još luđi ritam i još manje obrane nego u prvoj utakmici.

E, pa ovo sa obranama se ostvarilo, posebice u slučaju šuterske rapsodije Warriorsa, ali ritam je bio nešto sporiji (koliko god u to bilo teško vjerovati obzirom na broj koševa, ovo je bila utakmica s manje posjeda lopte nego prethodna koju su obilježile nervoza i greške). To je pomoglo Warriorsima da sačuvaju dah i donekle iskoriste Bogutovo prisustvo, iako je ključ svega ipak bila trica - od kada je Curry krenuo polovinom druge s rešetanjem, više nisu stajali.

Prvu grešku je napravio Karl, koji je Iggya, nakon što je ovaj dobar dio prve utakmice bio zadužen za Currya, stavio na Thompsona kako bi spriječio njegove ulaze u post, dok se za Stepha brinuo ostatak momčadi stalnim preuzimanjima prilikom svakog postavljenog bloka. Istu stvar su radili i Warriorsi, što je totalno logično kada praktički igraš s istim tipom košarkaša. Ne želim implicirati da je ovo ostavilo prostora Curryu jer takvu klasu je nemoguće zaustaviti kada krene, ali definitivno mu nije smetala činjenica da je uglavnom igrao protiv Lawsona.

Uvođenjem McGeea i Farieda krajem prve, dakle uvođenjem dva najbolja visoka igrača, Karl je zaigrao na kartu visoke postave i dizanja energije baš u trenutku kada je Bogut morao na klupu jer je odigrao prvih 9 minuta. Teoretski dobra zamisao - ovo je Jacksona prisililo da uz Landrya na teren gurne i Ezelia, što ih je ostavilo bez potrebne širine u napadu. Ali, srećom po Warriorse, Faried je izvan ritma serije, McGee se nije upalio (to je vječni problem s njim - na 10 minuta može biti najbolji čovjek na parketu jednu večer, a već drugu je nevidljiv) i veće štete nije bilo.

Ovo transformacija iz ultra niske postave u ultra visoku je dobro zamišljena, ali nije donijela rezultata. S pravom peticom i pravom četvorkom, Millerom na playu i dva rasna swingmana na boku, Denver je u drugoj četvrtini izgledao kao klasična snagatorska playoff momčad, a Jacksonov odgovor na ovo je bio još radikalniji – uz Ezelia i Landrya pod košem na bokove je stavio Greena i Jeffersona, odlučan da ne popusti ni centimetra (ovakvo povjerenje su mu i jedan i drugi vratili - zabivši trice). U ovom ludom periodu praktički je Curry driblao, dok su preostala četiri igrača postavljala blokove, ali je funkcioniralo – utakmica je cijelo vrijeme bila u egalu, a Steph je pronašao ritam.

Kada su se krajem druge na parket vratile udarne postave, Curry je već bio u elementu - s 11 poena u nizu (15 ukupno u drugoj četvrtini) napravio je razliku koju, pokazat će se, Denver neće stići do kraja. Iggy se ubrzo prebacio na njega, ali bilo je kasno, šteta je već bila napravljena. Denver je na kraju zabio svoja 53 poena za 24 minute, ali dijelom zbog kilavije obrane nego inače (skoro da su bili bez blokade i ukradene lopte u prvom dijelu, o kretanju u obrani da ne pričam), a dijelom zbog činjenice da za Currya nema lijeka kada uđe u ritam, primili su čak 61.

Sva nadanja da ih je spasilo zvono i da će nakon odmora preuzeti inicijativu, Curry je brzo zgazio – odmah je zabio dugu dvicu u prvom napadu nastavka, a zatim u čistoj kontri nalazi Thompsona, koji u stilu najvećih šuterskih mudonja tipa Dražena, Oscara, Larrya i Andrewa, poteže i zabija tranzicijsku tricu. Košarka Warriorsa u jednoj akciji - velika muda, sa šuterskom rukom između njih umjesto kite. To bi im trebao biti logo umjesto onog mosta.

Denver se u ovim trenutcima našao pred teškim zadatkom - istovremeno su morali naći rješenje za sve ove opasne tricaše i za zonu s Bogutom kao korektorom ispod obruča. To nije nimalo lako kada ne možete spojiti par šuteva iz vana - da bi dobio iskru u napadu Karl je odmah krenuo u nastavak s Millerom i Lawsonom, ali to je samo značilo da će ili Curry ili Thompson češće dolaziti u dobru poziciju za realizaciju. I tako se razlika od desetak koševa koju se Curry stvorio iz ničega održala - svaki put kada bi Denver zabio dva napada za redom, ili Steph ili Klay zabili bi tricu preko Lawsona.

Onda u jednom trenutku šok - Curry je u jednom driblingu iskrenuo taj svoj nesretni zglob, nije izgledalo opasno, ali, poznavajući njegovu situaciju, prva je misao bila da će ispasti iz ritma, možda i iz utakmice. Međutim, takva mogućnost nije puno uzbudila njegove kolege – Thompson i Barnes su uzeli stvar u svoje ruke i poput prekaljenih playoff veterana u tom periodu bez Stepha držali su prednost. Kao uostalom što su Ezeli i Green bili spremni na izazov kad god su dobili zadatak nešto odraditi. To Jacksonovo povjerenje u mlade zna uzeti danak, što je bio slučaj u prvom susretu, ali se i vraća ovakvim samouvjerenim partijama.

Digresija na trenutak - Barnes je imao prilično mirnu rookie sezonu, ali digne li igru na višu razinu u playoffu i to u situaciji kada je potreban, Warriorsi su dobili još jednog mladog i neustrašivog igrača za jezgru prije vremena, čime su praktički riješili brige oko rostera i plasmana u playoff idućih 6-7 godina.

Ovim emocionalnim i šuterskim buđenjem Warriorsa u trećoj, u zadnjih 12 minuta se ušlo s momentumom debelo na strani gostiju, kojima je na ruku išlo što su sačuvali dio energije za završnicu. S druge strane Karl je pokušao sve moguće, ali nije uspio naći raspoloženu postavu koja bi se mogla oduprijeti na oba kraja parketa, nitko nije mogao spojiti dva šuta, niti je itko donio energiju u obranu (bez McGeevih minijatura Denver nije Denver, a koliko je Karl bio očajan u potrazi za nečim od visokih sve govori podatak da je u ovom periodu šansu dao čak i Anthonyu Randolphu).

Kada se pokazalo da je zglob u redu i kada se Curry vratio u igru, pa onda odmah zabio novu tricu, postalo je jasno da Warriorsi ovo mogu izgubiti samo ako se svoj petorici startera odjednom strgaju mišići u kuku (što me, obzirom na to kakva je ovo sezone, uopće ne bi začudilo). Game over.

Denver i dalje ima dvije utakmice doma i dovoljno izgleda da iščupa jednu na strani u ludoj atmosferi Oracle arene u kojoj trice upadaju još većom frekvencijom. Međutim, morat će zaigrati s puno više energije i puno više ritma kako bi iskoristili manjak tijela kod protivnika. Za šutere Warriorsa nemaju rješenja, kao ni za zonu - rezultat je možda 1-1, ali igra je debelo na strani protivnika (5-3 u četvrtinama, a o dojmu da ne pričam). Mislim, prepuste li im i ovaj energetski dio igre, Nuggetsi nemaju što tražiti u ovoj seriji. Trčati, trčati, trčati, skakati, skakati, skakati - to je jedina formula koja im može donijeti prednost.

To je to što se tiče filozofije igre, a može li se što poduzeti po pitanju matchupova?

Trojka Miller-Lawson-Iggy trebala bi činiti vanjsku liniju, ali problem je što u tome slučaju imaš dva minus obrambena igrača i Iggya kojega ne možeš maknuti s Thompsona. To znači da se nadaš kako će Miller i Lawson zabiti barem približno kao Jack i Curry, dakle na ovim pozicijama pobjedu ne možeš odnijeti sve i da hoćeš. Zaigra li s Iggyem i Brewerom na boku kako bi jednoga mogao staviti na Currya, gubi kreaciju u napadu koju donosi Miller. Ovdje nema dobitne kombinacije kada protivnik ima najboljeg igrača na parketu, stoga bi se prema tome tako trebalo i postaviti - Curry je ključ, dakle Iggy mora biti na njemu i treba živjeti s onim što napravi Thompson, iako je i on u ova dva susreta dokazao da se ne boji ničega i da će vas zaklayti čim mu se pruži prilika. Slay Thompson.

Tako da je najveći adut Karlu i dalje pod koševima – Faried mora igrati puno bolje (i to od prve minute kako bi iznenadili Jacksona koji zasigurno nakon ovakve predstave nema namjeru odustati od igre s 4 niska i Barnesom na četvorki), a McGee mora igrati puno inspiriranije u svojim epizodnim pojavljivanjima i biti dominantna pojava u reketu misle li zaprijetiti. Karl dakle mora ne samo ubrzati igru, već je fokusirati na unutarnju liniju, što je totalno ironično, da je momčad koja je od run and guna i niskih postava napravila umjetnost naišla na protivnika koji još bolje trči i koji ima još bolju nisku postavu (a ironiju dodatno naglašava činjenica da to nikada ne bi saznali da se Lee nije ozlijedio).

HIGH FIVE

Steph Curry, Klay Thompson, JR Smith, Harrison Barnes, Carmelo Anthony

30Jan/1318

THE RONDOCAST

Posted by Gee_Spot

Sickre i Gee o Bostonu i Rondu iz svih uglova, a tu su i po prvi puta odgovori na pitanja čitatelja. Čak je i minutaža ovaj put relativno prihvatljiva - oko sat (izgubljenog) vremena.

1Nov/124

PROTO-POWER RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Iako mi ne pada na pamet pisati skoro post dnevno kao što je bio slučaj lani, kako i dalje ne namjeravam odustajati od ritma gledanja minimalno utakmice dnevno, od ove sezone odlučio sam pisati power rankingse svaki tjedan. Bit će i postova između kad god bude vremena i inspiracije, nadam se uskoro i ponekom podcastu, ali tjedni power rankingsi služit će kao primarni dokument sezone. Poslužit će da sve one natuknice skupljene tijekom tjedna negdje završe, a ujedno i da pratimo razvoj momčadi i igrača. Jedina bitna novost je da franšize neću raspoređivati po vlastitom dojmu, ma koliko se trudio da on bude potkrijepljen objektivnim činjenicama, već isključivo po učinku pojedine momčadi u obrani i napadu, odnosno izvedbi u tzv. 4 faktora. O novom sistemu ipak detaljnije idući put.

Za ovo prvo izdanje u kojem još nemamo nikakve podatke na raspolaganju, poslužit ću se osvježenom IOR prognozom finalnih omjera za pojedinu momčad, s tim da su, za razliku od originalnih projekcija, ovoj prognozi dodani svi najnoviji podatci. To je posebice bitno obzirom na hrpu ozljeda koja je prije starta sezone pogodila cijeli niz momčadi, u rasponu od onih sa stvarnim ambicijama do onih totalno slackerskih. Uz pomoć dostupnih podataka o težini ozljede, a time i vremenski očekivanom izbivanju s parketa, izračunat ćemo nova očekivanja od određene momčadi po IOR formuli, a, kako se u međuvremenu dogodio i trade Jamesa Hardena, koji je itekako promijenio odnos snaga na Zapadu, naravno da i njega moramo uzeti u obzir. Također, kako se kroz predsezonu jasnije stekao dojam o rotacijama, raspodjela minuta u pojedinim momčadima nešto je drugačija, što je dovelo do toga da su neki i bez promjena rostera završili s boljim ili lošijim scoreom u odnosu na prvotni izračun.

Kako ćemo ići redom kroz svih 30 klubova, ovo će ujedno biti i prilika da istaknemo sve promjene na rosterima koji su konačno zaključeni. Osim imena koja su dodana za popunu klupe, navest ću i nove ugovore koji su dani vlastitim igračima na zadnji dopušteni dan. Jasno, zaključeni roster je u NBA okvirima fleksibilan pojam, posebice s novom stretch provizijom koja omogućuje klubovima da otpuste igrača i plaćaju ga tijekom dužeg perioda (što praktički znači da se ovi sitni ugovori koji su ostali Orlandu i Houstonu nakon što su otpustili garantirane igrače neće ni osjetiti), a i dobro dođe u slučaju da netko poželi raskinuti s puno bolje plaćenim igračem - npr. kada Knicksi odluče otpustiti Stoudemirea prije iduće sezone, stretch provizija će im, kao što samo ime kaže, omogućiti da 45 milja koje su mu dužni razvuku na 5 godina, tako da će mu umjesto 22 milje za 2013. platiti 6.5 milja, a što je pak posebno bitno zbog salary capa. Koji će doduše 5 godina nositi mrtvi teret vrijedan jednog midlevel igrača, ali barem neće biti zagušen ovom mrcinom od ugovora.

Kako su momčadi poredane od 1 do 30, samo bih još napomenuo da će uz novi score biti naveden i stari, čisto da se istakne promjene tamo gdje je do njih došlo.

1. MIAMI 61-21 (61-21)

Josh Harrellson je upao na roster, što naravno nije imalo nikakvog utjecaja na IOR, time ni na prognozirani score, ali bi njegovo prisustvo moglo dobro doći tokom sezone. Nećemo reći da Heat sada ima pravog centra, ali još jedan visoki pick & pop igrač dobro dođe, pogotovo ako je praktički besplatan. Obzirom da je čak i Rashard Lewis u ovom okruženju počeo pokazivati puls (barem ako je suditi po predsezoni i otvaranju protiv Bostona), Harrellsonovu meku ruku treba držati na oku. Iako su njegove minute u Knicksima lani bile skromne, a time je i njegova IOR vrijednost bazirana na malom uzorku, radi se o solidna 33 boda što ga u tom kontekstu čini igračem rotacije, odnosno sedmim čovjekom po kvaliteti na rosteru.

Naravno da stvarnost nije takva, Haslem i Anthony trenutno ipak imaju provjerene vrijednosti i prednost u rotaciji, ali ne dođeš do dobrih brojki tijekom boravka na parketu slučajno, kao ni do jednog od 15 mjesta na šampionskom rosteru. Drugim riječima, dogodi li se nešto Boshu ili Haslemu, Miami bi ovaj put mogao imati znatno bolju zakrpu nego ikada tijekom prve dvije sezone (šifra: Juwan Howard). Dodajmo dva živa tijela poput Lewisa i Harrellsona totalnoj krađi zvanoj Ray, zaokružimo sve skupa know how samopouzdanjem kojega Heat sada posjeduje na kolektivnoj razini i jasno je kako su oni trenutno na jednom višem nivou od ostatka lige.

2. LA LAKERS 55-27 (55-27)

Čak i ako im umanjimo vrijednost zbog Kobeovih problema sa stopalom koji su ozbiljniji nego itko želi priznati (istegnuće stopala na mladom čovjeku možda nije ozbiljno, ali na Metuzalemu koji iza sebe ima više kilometara nego Golf III i jedva je u stanju napasti reket iz driblinga, itekako je zabrinjavajuće), Lakersi i dalje izgledaju kao favoriti na papiru. Problem pak o kojem papir nema pojma, a o kojem nažalost i velika većina masovnih medija šuti, činjenica je da ova momčad u svojim redovima ima petu kolonu, opasne unutrašnje neprijatelje koji su im trenutno najveći problem. Naravno, radi se o trenerima Mikeu Brownu i Eddiu Jordanu koji vode neke vlastite bitke, pri tome zaboravljajući koga imaju na raspolaganju.

Nije slučajno da su Lakersi izgubili 9 utakmica u nizu, ma kako nebitne te utakmice možda bile. Izgubiti 9 puta ne vole ni Bobcatsi, a kamoli skup ovakvih veličina, stoga je jasno kako će se uskoro morati ili odustati od uvođenja Princetona, koji jednostavno nije sistem u kojem i Nash i Howard mogu profitirati (šteta što Krešimir Mišak nema NBA blog, jer bi on vjerojatno zaključio kako je Princeton Kobeova ideja, obzirom da je to bio jedini način da i dalje zadrži ulogu prve opcije pored Nasha i Howarda), ili pod hitno pronaći nekakve druge uzorke rotiranja igrača.

Pau Gasol je već nakon utakmice protiv Dallasa javno rekao da ovaj napad nema smisla i da se moraju vratiti bazičnim stvarima (tipa, korištenju centara u post up situacijama umjesto na vrhu reketa ili korištenju Stevea kao playmakera, a ne kao čovjeka koji trči uokolo kroz blokove), ali gledajući oba susreta Lakersa moram priznati da sam ostao ugodno iznenađen kako se oni u nečemu tako kompleksnom već poprilično dobro snalaze. Posebice je dobar dojam ostavio Dwight koji pokazuje rijetko viđen osjećaj za pravovremeni pass, a Gasol očekivano briljira.

Također, nije problem ni u samom korištenju Princetona obzirom da ga koriste povremeno (stoga je možda bolje govoriti o klasičnom pokretnom napadu s čitanjima igre nego o nekoj složenoj koncepciji kretanja i postavljanja), a da na post up i spot up situacije i dalje otpada dvije trećine napada. Problem su nijanse, recimo premalo je pick akcije za Nasha, a previše je ovlasti dano Artestu, ali kad se to izbalansira te kada se dodatno uigraju u kretanjima prilikom korištenja Princetona, Lakersi će imati pravo bogatstvo napadačkih akcija na raspolaganju. Sad lagano shvaćam i želju da se ovako nešto ubaci u napad, jer u ovakvom 5 na 5 sistemu puno manje do izražaja dolaze godine glavnih igrača. Igrati 1 na 1 protiv Duranta i Westbrooka jednako je porazu, ali suprotstaviti njihovo bezglavo jurcanje pravom sistemu, e to Lakersima daje šansu. Uglavnom, ono što im je trenutno ogroman problem, moglo bi vrlo lako postati veliki plus kada dođe playoff.

Međutim, problem ostaje istovjetan lanjskome, a po svemu sudeći čini se da Mike Brown to nikako ne shvaća - rotacije. Klupa je loša za potrebe NBA sezone, ali je bolja od lanjske, samo Brown i dalje nema boljeg rješenja od korištanje Gasola s drugom postavom ili čak i ostavljanja same druge postave na parketu. Antawn Jamison jednostavno nije dovoljno dobar da sam nosi momčad u ulozi šestog igrača i ovdje će Lakersi morati ili ozbiljno razmisliti o drastičnim pristupima (Nash kao šesti igrač?) ili posegnuti za nekim pojačanjem. Ostao im je dio midlevela, taman za dovesti još jednog veterana, a kako su već probili 100 milja za plaće ove godine, taj dodatni trošak je zanemariv. Obzirom da su najtanji upravo na trojki, gdje Artest nema prave zamjene, jasno je kako su pogriješili pustivši Barnesa da odšeta.

3. SAN ANTONIO 54-28 (54-28)

Kod njih se nije promijenilo ništa, osim konteksta. Dok si Oklahoma i Lakersi pucaju u vlastita stopala, Spursi mudro čekaju iz prikrajka. Tko zna, možda je upravo ovo njihova godina.

4. OKLAHOMA CITY 52-30 (54-28)

Sistem je izuzetno nepovoljan bio prema njima i s Hardenom (prognozirao im samo 54 pobjede i treće mjesto na Zapadu), a bez njega ih dodatno diskvalificira. Ipak, divizijska titula ne bi trebala doći pod upitnik. Treba istaknuti da nisu produžili s Maynorom, koji je na ljeto slobodan igrač (nadaju se da će Reggie Jackson pokazati napredak kao play ove sezone), kao i to da su Hardenovim tradeom opustošeni roster popunili s dva donedavna igrača Magica te prije toga Kentuckya, Ortonom i Ligginsom.

Što se samog tradea tiče, već smo sve apsolvirali, Presti je svjesno žrtvovao sadašnji uspjeh za buduću fleksibilnost rostera (da je Harden ostao, OKC bi ušao u hard cap sfere u kojima je nemoguće pojačati rotaciju), čime je samo još jednom pokazao da je fantastičan u svome poslu. Sad, da li su mogli jurišati na naslov ove sezone? Očito ni tu nije htio riskirati ponavljanje situacije kakvu su proživljavali u Clevelandu, Denveru ili Orlandu. A to da li su mogli progutati ponos, odustati od plana i riskirati stavljajući sve na jednu opciju, u to ne treba ulaziti, jer ovo je prije svega vrhunski poslovni potez (svi koji mislite da su onih finalnih 6 milja razlike smiješni, dobro razmislite, jer, kako god okrenete, jedan jedini dolar je granica između soft capa i hard capa, pitajte samo Bullse).

Moj osobni stav je da je za dobrobit lige puno važnije da je Harden završio u Houstonu nego da je ostao u Oklahomi, tako da uopće njihov evenutalni gubitak ne uzimam srcu niti ga smatram tragičnim, dapače, ovo je prvi dokaz da novi CBA ipak pomaže da se ostvari konkurentnost u ligi. Sreća u cijeloj situaciji je što James Harden ima sve potrebno da se razvije u rasnu prvu opciju, tako da ni max koji je dobio ovom prilikom ne predstavlja problem. Još samo kad bi liga uvela MLB pravilo po kojem veći dio zarade ulazi u zajednički bazen iz kojega se dalje raspoređuje, onda bi i Lakersi i Knicksi možda živjeli po istim pravilima. Dok se Lakersi moraju odreći oko 15-ak milja umjesto 100 (što bi otprilike bila cifra po MLB pravilima) od svojih godišnjih 300 milja od tv prava, nitko im ne može zamjeriti što troše debelo iznad prosjeka - njihovo je obveza pružiti najbolji mogući proizvod obzirom na to da ih netko (tv kuće) za to masnu plaćaju.

5. LA CLIPPERS 50-32 (50-32)

Clippersi nisu osjetili pomak od pada Oklahome, ali i dalje djeluju kao najopasnija plutajuća mina. Obzirom na trenutne probleme Lakersa i medijski odnos prema sportu u Los Angelesu, možda bi konačno mogli zasjeniti gradske suparnike i u žutom tisku, ne samo na parketu.

6. BOSTON 50-32 (50-32)

Barbosa i rookie Joseph zaokružuju roster, ali bez većih utjecaja na ono što smo znali od ranije - Boston je jedini pravi izazivač Heatu u konferenciji. Iako pogled na prvu utakmicu to baš i ne potvrđuje - Miami je djelovao kao momčad s brzinom više, a Bostonu još slijedi proces uigravanja. Terry još nema rolu, ali on je manji problem, puno veći je totalna izgubljenost Jeffa Greena viđena tijekom predsezone i potvrđena u sudaru protiv Heata.

7. DENVER 49-33 (49-33)

Pad Oklahome otvara im vrata za lov na divizijski naslov, ali za njih je najvažnije da je Lawson potpisao novi ugovor. S njim, Iggyem i Gallinariem kao predvodnicima mirni su dvije sezone, sad samo treba dočekati doprinos od mladih pod košem. Ovdje moram istaknuti da su sistemi Johna Hollingera i ekipe iz Basketball Prospectusa ludi za njima, stavljajući ih na vrh Zapada i prognozirajući im oko 60 pobjeda, a sklon sam vjerovati da je tome tako zbog oslonjenosti njihovih proračuna na napadačku stranu igre. Trudeći se uključiti obranu barem približno 50% u formulu, Denver sam praktički osudio na slabiju projekciju, ako se 49 pobjeda na ovakvom Zapadu može tako okarakterizirati. Sad ćemo vidjeti tko je lukaviji, američki original ili balkanska kopija.

8. ATLANTA 49-33 (49-33)

Dodataka Tollivera daje jedno toplo tijelo pod košem, ništa više. Njihova najveća slabost ostaje nedostatak stopera na boku jer bi davanjem minuta Stevensonu na račun Morrowa ili Korvera vrlo lako mogli srušiti ovu projekciju za pobjedu ili dvije (Stevensona praktički nisam ni računao nadajući se da će razum prevagnuti i da će za rotaciju na boku biti dovoljni Korver, Morrow i Williams, uz dozu Teaguea i Harrisa).

9. INDIANA 47-35 (47-35)

Grangerovi problemi s koljenom ne obećavaju, ali nisam ih mogao uzeti u obzir obzirom da još nema vijesti o tome koliko je stvar ozbiljna. Ipak, padom Knicksa dolaze do prednosti domaćeg parketa u eventualnoj prvoj rundi, što u ranijoj projekciji nije bio slučaj.

10. NEW YORK 47-35 (48-34)

Gubitak Amarea na nešto manje od dva mjeseca nije toliko bolan jer Amare je po sistemu bio granična treća opcija, što je relativno lako zamijeniti ako imaš solidnu klupu (što Knicksi imaju) i čvrstu jezgru (Carmelo i Chandler to svakako jesu). Kad bi gledali samo lanjsku sezonu, na koju u sistemu otpada oko 70%, dva mjeseca bez njega ne bi ni uzimali u obzir, ali ovih 30% koji se odnose na dvije prethodne sezone, u kojima je Amare još mogao potrčati bez da se raspadne, tjeraju nas da vodimo o računa o takvom "gubitku". Kada smanjimo njegov IOR doprinos rotaciji dobivamo Knickse mjesto niže, s pobjedom manje - umjesto 48-34, njihov novi score je 47-35. Osobno pak mislim da će bez Amarea igrati bolje, što im samo povećava šanse da nadmaše projekciju.

Dodatak rosteru Rasheeda Wallacea (istrošeni veteran) i Chrisa Copelanda (formirani šljaker koji daje još jednu dodatnu 3&D opciju na boku, praktički Renaldo Balkman sa skok-šutom) apsolutno nema nikakvog značaja na rezultat, ali još jednom naglašava nebrigu Knicksa oko razvoja igrača - ova dva mjesta trebali su iskoristiti na dojučerašnje NCAA igrače poput Johna Shurne i Henrya Simsa, spremiti ih u NBDL i nadati se možda razvoju nekog svog Lina. Naravno, tako nešto čini se previše racionalnim potezom za Knickse.

11. MEMPHIS 46-36 (46-36)

Zbog straha od poreza ostali su na samo 13 imena, ali za njih je najvažnije da su Bayless i Randolph za sada zdravi i da je novi vlasnik konačno preuzeo klub.

12. BROOKLYN 45-37 (43-39)

Dvije pobjede manje u diviziji (Knicksi i Sixersi) nekome su morale otići, a teško da ima bolje opcije od divizijskih rivala. Osim toga, za razliku od prvotne projekcije ovdje smo Teletovićeve minute dali Blatcheu koji se izborio za garantirani ugovor, što je dodatno napumpalo ukupni IOR Netsa (znam, zvuči besmisleno da Blatche nekome pomogne, ali Mirzina projekcija bila je poprilično skromna). Od svega je pak najvažnije sve glasnije šaputanje o Deronovim zglobovima - mislim, tko najavaljuje operaciju nečega što će se dogoditi iduće ljeto dok sezona nije ni počela? Također, Prokohorov je brigu o klubu prepustio posrednicima odlučivši se u potpunosti posvetiti političkoj karijeri, pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li time Billy King dobiti dodatne ovlasti da uništi franšizu.

13. CHICAGO 44-38 (44-38)

Loše zdravlja kapetana Kirka i očajna situacija na jedinici uzeti su u obzir puno ranije, tako da nove komplikacije nisu ostavile traga na broju pobjeda, iako u ovom novom rasporedu u kojem su ih preskočili Netsi idu na Boston umjesto na Atlantu (bude li Rose tada dio rotacije, to znači da nas čeka izuzetan dvoboj prve runde). U svakom slučaju, momčad s Dengom, Boozerom, Gibsonom i Noahom trebala bi izboriti playoff makar Nate Robinson bio najbolje ime na vanjskim pozicijama (uz dobrog starog Ripa kojega tijekom sezone zasigurno čeka neka duža pauza). Najvažnija vijest za njih je produženje s Gibsonom za solidan ugovor, 38 milja za 4 godine. To ni škrti Reinsdorf nije mogao odbiti platiti.

14. DALLAS 43-39 (43-39)

Zanimljivo, njih ni gubitak Dirka nije bacio iz sedla, štoviše situacija s Wolvesima lansirala ih je jedno mjesto više iako score ostaje isti. Objašnjenje? Njihova dubina u stanju ih je izvući iz ovakvih situacija i održati iznad vode dok se Dirk ne vrati, kvalitetne dvije petorke prednost su u regularnoj sezoni (kad Dirkove minuta rasporediš na Mariona, Wrighta i Branda, nekako preživiš). Ogroman plus za Jaea Crowdera koji je u sezonu uletio kao dežurni revolveraš, miks Kennetha Farrieda i J.R. Smitha.

15. UTAH 42-40 (42-40)

Povijest se izgleda ponavlja, Jazz još jednom jaše prema osmom mjestu. Iako, obzirom na činjenicu da danas imaju stvarno dvije izuzetne petorke i još već dubinu nego lani, ostanu li na okupu ne bi nas trebao ni iznenaditi krenu li u lov na Memphis i šesto mjesto.

16. MINNESOTA 41-41 (45-37)

Wolvesi svakako i dalje imaju šansu za upasti u playoff, ali skoro dva mjeseca bez Lovea i Rubia ipak će ih baciti u popriličan zaostatak. Bez prvog skakača i ključnog obrambenog igrača (Rubio je uz Kirilenka trebao davati ravnotežu ovoj isključivo napadu okrenutoj rotaciji), Adelmanov Ku Klux Klan odred ipak neće biti toliko opasan. Njihova sreća je što imaju izuzetno lagan ulazak u sezonu u kojem im obrambeno-skakački problemi ne bi trebali predstavljati problem, tako da, odrade li očekivano u napadu, Lovea i Rubia bi mogla po povratku čekati pozitivna nula, koja će znatno olakšati pravi start u sezonu koji će dogoditi negdje sredinom 12 mjeseca.

17. PHILA 41-41 (42-40)

Kako Bynum nije spreman za otvaranje sezone, a obzirom na sve probleme koje je ovoga ljeta imao s koljenom, mislim da slobodno možemo umanjiti njegovu projekciju sa 72 (koliko sam uzeo u obzir za ovu sezonu) na 66 odigranih utakmica, što znači da Sixersi gube jednu utakmicu i skoro pa padaju u negativne vode. A to da Istok u playoff šalje negativnu momčad, na to smo već navikli.

18. GOLDEN STATE 40-42 (41-41)

Obzirom da Bogut iza sebe još nema ni pošteni trening i pitanje je koliko će minuta dobivati na startu sezone (krenuo je sa skromnih 18), a da se Curry i dalje nije u stanju pomaknuti bez da izvrne gležanj, dodao sam dodatne penale u broj odigranih utakmica ovoga dvojca (u startu sam ih stavio na optimističnih 72). Logično, to Warriorsima dodatno otežava lov na playoff. Štoviše, obzirom da se kod Curry očito radi o kroničnom stanju za koje nema lijeka, bojim se da su ovih 66 prognoziranih utakmica još i previše. Time je i novi ugovor koji su mu dali Warriorsi totalno zbunjujući - zar nisu mogli čekati do ljeta da vide može li izvući nešto iz svojih zglobova umjesto da mu odmah garantiraju skoro pa max ugovor? Obzirom na ugovore Bogutu, Curryu i Leeu, njih dogodine čekaju bolni rezovi s Jeffersonom i Biedrinsom, zajedno su im dužni 20 milja i tu će izgleda u akciju stretch provizija.

19. MILWAUKEE 39-43 (39-43)

Roster je bio već davno finaliziran, tu iznenadnog napretka nema, osim što je izgledno kako će imati još manje produkcije na boku obzirom na Dunleavyeve probleme sa stopalom i činjenicu da su se već pomirili s Tobiasom Harrisom kao ozbiljnom opcijom. Što je dobra vijest za Tobiasa Harrisa, ali ne i za njihovu obranu.

20. TORONTO 38-44 (38-44)

Nema promjena, iako se nakon najava da misle dati ozbiljne minute Valanciunasu poneka pobjeda manje može očekivati. Također, novi ugovor DeRozanu u svjetlu draftiranja Rossa i preplaćivanja Fieldsa nema nikakvog smisla - em su bacili 42 milje tijekom 4 godine (sličan iznos dobio je i Lawson, što je apsurdno), em su dodatno trošili na poziciji swingmana u koju već imaju uloženo previše i koju je realno vrlo lako pokrpati igračima klase DeRozan (atletama bez šuta). Sve se čini kako Colangelo još jednom ima namjeru Raptorse ukopati u sredini.

21. NEW ORLEANS 33-49 (33-49)

Iako sam uračunao Gordonu sličan broj propuštenih utakmica kao Bynumu, Bogutu i Curryu (umjesto 72 uzeli smo 66 kao realan broj), zbog stanja s koljenom koje ni ljeto kasnije nije ništa bolje nego na kraju prošle sezone, sistem ne vidi razloga dati Hornetsima poneku pobjedu manje u odnosu na raniju prognozu. Razlog nije u tome što Hornetsi imaju dobru zamjenu za Gordona (jer je nemaju), već u tome što su Hornetsi u startu bili po IOR bodovima debelo ispred ostatka Zapada, zbog čega bi trebali izbjeći dodatni pad (drugim riječima, kombinacija Davisa, Andersona, Vasqueza i Smitha trebala bi biti dovoljna da ih održi iznad vode u periodima bez Gordona). Mudro su odbili pokupiti opcije na zadnju godinu rookie ugovora Henrya i Aminua, što znači da ih iduće ljeto brišu iz knjiga, što im pak daje dodatnih 7 milja mjesta na salary capu. Nastavi li Gordon i dalje biti u ovakvoj magli s tim koljenom, taj prostor će im dobro doći. Monty Williams je situaciju oko svog glavnog igrača opisao frustrirajućom, ali bitno je da ne preraste u depresivnu.

22. PORTLAND 32-50 (32-50)

Blazersi ostaju na svom prognoziranom scoreu dok god imaju udarnu petorku na raspolaganju. Terry Stotts je u predsezoni dao do znanja da ima namjeru kopirati stil igre mentora Karla i napraviti od Blazersa brzu i agresivnu tranzicijsku momčad, što znači da će Lillard imati još veće šanse ukrasti Anthonyu Davisu titulu rookiea godine uspije li ostati na pristojnom šutu iz igre i solidnim omjerima asista i izgubljenih.

23. HOUSTON 32-50 (29-53)

Ispada kako je Harden vrijedan tri pobjede, što se ne čini previše, iako u ovoj prvoj sezoni to neće biti ni bitno - Harden je odmah potpisao dvostruki max (najviše godina i najviše love, što je čak 26 milja više nego su mu nudili u OKlahomi, tako da mislim da mu više nitko normalan ne može zamjeriti što je promijenio boje) tako da će tu biti dovoljno dugo da pokaže kako zaslužuje biti smatran legitimnom prvom opcijom. Zanimljivo je istaknuti kako Rocketsi uz 15 igrača imaju još barem petoricu koju moraju plaćati da ne igraju za njih (što ih opterećuje za dodatnih 5 milja ove sezone, što se pak raspoređeno stretch provizijom neće ni osjetiti). Plus je i što se Scott Machado usprkos nezavidnoj situaciji izborio za mjesto među 15, to sve govori o njegovim kvalitetama. Obzirom da je Linovo koljeno dosta klimavo, Machado bi tijekom sezone mogao dobiti priliku uz Hardena, što znači da će barem dva moja najveća draft ljubimca ostaviti traga na ligi u prvoj godini (Machado i Crowder, treći je Orlando Johnson u Indiani, on je u nešto nezavidnijoj situaciji).

24. DETROIT 32-50 (32-50)

Slično Raptorsima, Pistonsi ovom prilikom dovode prognozu u pitanje garantiranjem velike minuteže svom rookie centru. Međutim, oslanjanje na Valanciunasa i Drummonda su dva poteza koja ove sezone nemaju pozitivnog značaja, ali za ubuduće su itekako bitni.

25. SACRAMENTO 31-51 (31-51)

Rocketsi ih preskaču dolaskom Hardena, što znači da se Kingsi vraćaju u pet najgorih. Happy times!

26. CLEVELAND 31-51 (28-54)

Od slabijih Wizardsa i posebice Magica jedino korist očito ima Cleveland, koji je dobio nekoliko pobjeda više na kontu. Dok čekaju da se Kyrie i Dion uigraju (protiv Wizardsa su izgledali odlično, naglasivši zašto su Cavsi riskirali s Waitersom na draftu - jer Irving nije klasični play, više je šuter, zato mu i treba dvojka koja voli daviti loptu i olakšati mu pozicioniranje na perimetru), izgleda da će glavni playmaker biti Varejao koji se u UCLA high post akcijama snalazi kao Bill Walton (ili je to samo tako izgledalo protiv slabašnih Wizardsa i Emeke Flat Okafora)

27. PHOENIX 30-52 (28-54)

I dalje ostaju najgora momčad Zapada, dapače, promoviranjem Beasleya u ozbiljnu napadačku opciju pored Dragića i Gortata na dno su osuđeni (tako je barem izgledalo u predsezoni, možda budu pametniji sada kada su krenule prave utakmice), ali pad Warriorsa i Wolvesa donio im je dvije pobjede viška na kontu.

28. WASHINGTON 30-52 (31-51)

Wallova ozljeda već je bila uračunata u prvotnu prognozu, a ovom prilikom novi udarac im stiže u vidu Neneovih problema sa stopalom pored kojih stoji opaska kronični (izgleda da je i on žrtva plantarnog fašizma). Denver je izgleda dobro iskoristio njihov očaj i uvalio im ugovor koji teško da će ikada opravdati svoju težinu, obzirom da problemi sa stopalima ne odlaze i imaju običaj znatno usporiti one koji od njih boluju. Jedan Timmy se sasvim dobro snašao igrajući u nižoj brzini, ali ovisnik o fizikalijama poput Nenea po svemu sudeći je ostavio svoje najbolje dane iza sebe (i sada se pridružuje Okaforu u tandemu visokih koji, da parafraziramo Genea Wildera i Richarda Pryora, niti trče niti skaču).

29. ORLANDO 26-56 (29-53)

Ozljede Ayona i Harringtona (oba su out barem pola mjeseca) ozbiljan su udarac obzirom da su prvotnoj projekciji bili uzeti u obzir kao dio top 8 rotacije, a ulazak u sezonu s back-up playevima poput Etwauna Moorea i Isha Smitha brine se za ostalo. Pad od tri pobjede u odnosu na raniju prognozu je očekivan, Rob Hennigan na to zadovoljno klima glavom, prvi pick je sve izgledniji.

30. CHARLOTTE 19-63 (16-66)

Na dnu Istoka ništa novo, osim tri dodatna pobjede koju im donose problemi Magica i pad svih ostalih. Nakon što smo uračunali da će i Wizardsi i Pistonsi i Raptorsi i Sixersi biti slabiji od očekivanoga, Bobcatsi se odjenom ne čini više toliko kriminalni, iako su i dalje uvjerljivo najgori roster lige.

28Apr/1214

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

Posted by ispdcom

Izbor deset najboljih igrača po pozicijama završava se s playmakerima. Iskoristite ovih desetak kartica teksta za skratiti vrijeme do početka playoffa, a, ako vam je malo, uvijek se možete prisjetiti i ranijih izbora.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

MBE CENTERS

Gee: Kao što je već postao običaj u ovim izborima, uvod počinjem rečenicom kako mi je najlakše bilo složiti vrh liste najboljih playmakera u ligi. Od kada su krajem 90-ih zabranili bilo kakav kontakt na perimetru, liga se počela krcati sve bržim i nižim igračima kojima je pomicanje fokusa sa snage olakšalo dolazak do NBA minutaže. Ubrzanje igre dovelo je do nikad veće uloge playmakera jer je dribling postao nezaustavljivo oružje, a pick & roll i slash & kick igra osnove svakog napada. Iako danas u ligi gotovo svaka momčad ima playa startnog kalibra, u prednosti su one momčadi u kojima je playmaker prva, druga ili treća napadačka opcija, a ne samo role player.

S druge strane, usprkos svoj gomili driblera i brzanaca, meni se čini da su samo dva playa u ligi trenutno dostojna titule franšiznih igrača - CP3 i Rose. Oba su nesumnjivo prve opcije u svojim ekipama, iako na nešto drugačije načine. CP3 je klasični play koji održava napad živim dok ne pronađe suigrača u idealnoj situaciji, a Rose je strijelac čija agresivnost u slash igri hrani sve ostale. Ipak, iako se oko obojice da složiti šampionska momčad, prednost dajem Paulu jer je jednostavno kompletan igrač i jer može sve što može konkurencija - može zabijati u serijama kao Rose, može razigravati kao Rondo, može šutirati kao Nash. Ostali, pa tako ni ovi spomenuti, jednostavno nisu tako svestrani.

Sicke: Znajući da ćemo kad-tad doći do plejeva dugo sam razbijao glavu oko prvog mjesta. U prvom planu su naravno Rose i CP3, ali me skroz ubija kod odabira to što govorimo o dva potpuno suporotna pristupa igri. Kad bi učio nekog playa kako igrati, dao bih mu snimke CP3-a. Pravi general na parketu koji popušta ili zateže uzde momčadi prema potrebi, pritišće suce kad zagusti, a u Clipersima je ujedno i trener. Njegova prošlogodišnja serija protiv Lakersa je za udžbenike košarke.

Rose je s druge strane, kako ga je Nash nazvao, predstavnik nove generacije super-bekova u koju spada i Westbrook (stilom igre, ne i klasom). Rose je poput nekog uber-combo beka, kompletan napad u jednoj osobi sposoban bilo kada i bilo kako napasti koš. Razigravanje je tu sekundarno, ali učinak po protivnika je jednak. Rose pored svega ovoga još i živi samo za košarku, što je dodatni plus u doba raznih drama-queens & kings. Osobno nisam pobornik njegovog stila igre, ne preferiram ga, ali poštujem način na koji vodi Bullse.

Nakon svega ovoga što sam do sada nabrojao još uvijek sam u dilemi, stoga bih prvo mjesto dodijelio Rajonu Rondu, čovjeku s hrpom felera u igri, ali jedinstvenoj pojavi na parketima koju je nemoguće ubaciti u neki kalup. Njegov pregled terena i način kretanja po istome me opčinjava i ovom prilikom ću ignorirati zdrav razum, statistiku i odlike franchise plejera te pokleknuti eye-testu i emocijama. RR, ti si za mene br.1 jer kad tebe gledam kako igraš, želim odmah ići na basket.

Gee: Ulažem ispravak netočnog navoda jer ne kužim koji to eye test ne uzima u obzir kriminalan Rondov šut i gomilu izgubljenih lopti koje njegov stil igre generira. Taj stilski dio o kojem pričaš kada je način igranja pozicije u pitanju mene uopće ne smeta, poanta je da se radi o top klasama (tu govorim o Roseu i Paulu, jer Rondo nije top klasa, koliko god da je originalan i jedinstven) koje su svaka na svoj način prve opcije. Paul je već sada jedan od najvećih svih vremena, fali mu samo prsten, a i jedini je bek u ligi sposoban biti prvi u tri glavne statističke kategorije na kraju sezone (asistima, ukradenima i koševima kad bi htio).

Rose igru bazira na uzimanju ogromnog tereta u napadu kao strijelac, a tek zatim kao asistent, Paul ima obrnuti ritam, ali ono po čemu je Paul nedostižan već godinama, osim već spomenute svestranosti i igre bez ozbiljnije rupe, omjer je izgubljenih lopti koji se naspram tolike aktivnosti čini nenormalnim - sa samo 7 izgubljenih lopti na 100 posjeda, Paul je na razini nekakvog visokog igrača koji uopće ne sudjeluju u napadu već samo kupi otpatke.

Birdie: Ja ću naravno na prvo mjesto staviti Rosea. Razlog tome samo dijelom je ljubav prema Bullsima, a puno više činjenica da je on jedan od najdominantnijih igrača u ligi trenutno. Donekle se slažem da je Rose generator one-man napada, odnosno da je u stanju sam dobiti utakmicu sa svojim ulazima, driblinzima, šutevima s poludistance i tricama, ali se ne slažem s tvrdnjom da ne sudjeluje u razigravanju momčadi koliko bi trebao. Ove sezone radi ozljeda možda to i nije dokazao, ali kao čovjek koji je pogledao više-manje sve utakmice Bullsa ove godine moram reći kako je Rose to stvarno pokušavao. Pogotovo na početcima utakmica, vjerojatno zato da bi skrenuo pažnju obrambenih igrača sa sebe. To dosta dobro funkcionira i prava je šteta što je predugo ozlijeđen i što se prije playoffa neće stići uigrati s Hamiltonom koji se pokazao kao potencijalno odličan partner.

Jasno je da Rose nikada neće biti play tipa Paula, Nasha ili Ronda, ali je isto tako jasno da je on playmaker. On kreira igru svoje momčadi, a to što to radi na drugačiji način od 'klasičnih' playeva, to je neka druga priča. Njegova želja za košarkom i koncentracija samo na nju je dodatni plus u mojoj viziji njega kao igrača i zato je Rose broj jedan. I kao play i kao igrač općenito.

Paul je definitivno na drugom mjestu jer je opet pokazao kako je u stanju od prosječne momčadi stvoriti gotovo pa contendera. Treće mjesto je po meni zaslužio Tony Parker. S jedne strane moram nekako nagraditi sjajnu igru Spursa, a s druge strane je upravo on (uz Popa, naravno) najzaslužniji za tu sjajnu igru svojom najboljom sezonom u karijeri. Naravno, sjajna podrška Timmya u pick'n'roll igri, to što se Manu zadovoljava ulogom x-faktora s klupe i ubitačni tricaši koji kažnjavaju svako udvajanje, u tome mu svakako pomažu, bez obzira što je ostao bez zgodne i poznate žene. Osjećaj za igru je tu, jači nego ikada i vjerujem kako je Parker u stanju stvoriti prednost protiv svake obrane u Ligi.

Sickre: Jasno mi je kako je moj odabir Ronda problematičan i kako se lako može opovrgnuti. Ali, nekada moraš slušati srce jer bez srca nema košarke niti naslova. Rondo je za razliku od većine konkurenata došao bez ikakvog pedigrea u ligu i u sjeni budućih hall of famera izrastao u igračinu. Kad je zadnji put liga imala razigravača koji na toliko različitih polja pridonosi igri momčadi? Kidd i Magic padaju na um ovako iz prve. Lika možeš staviti da na trenutke čuva Jamesa, nedavno je imao 17 skokova. Kao playmaker! Mislim da nekada brojke uzimamo zdravo za gotovo jer mentalna i energetska potrošnja koju iziskuje takav nastup je za nas smrtnike nezamisliva. Rondo možda nikada neće doseći nivo franšiznog igrača, ali Rose i CP3 mi nikada svojom igrom neće značiti koliko Rondo.

Između playmakerstva Paula i Roseovog one man offensea, nakon (pre)dugih dvojbi biram ovog prvog. Iako, kod Paula me brine da nije ni blizu 30-ih, a igra s on/off prekidačem, čuvajući se za završnice. Dakle, ima old man's game.

Tony Parker je četvrti, dobio je momčad na vođenje i odradio sjajnu sezonu, nemam što dodati.

Gee: Meni je ovog argumenta protiv Paula o navodnoj konzervaciji energiji već na vrh glave, ljudi kad nemaju što reći protiv čovjeka izmišljaju, pa tako baziraju kritike na nečemu što je totalno logično (osim ako se ne zoveš LeBron James), a to je da čovjek čuva snagu za onda kada je najpotrebnije, pa jebote nije da Clippersi gube utakmice u serijama zato što Paul ne zabija 40, ne kužim o čemu govorimo.

Uostalom, old man game je sinonim za igru pod kontrolom, a to je ono što je kod Ronda često dvosjekli mač. Ako ćemo se igrati konteksta, mislim da nema sumnje kako bi Boston s Paulom umjesto Ronda osvojio minimalno naslov više (sjetimo se samo finala s Lakersima u kojemu je Fisher uživao 40 minuta na parketu ne morajući čuvati nikoga).

Ipak, obzirom na težinu tereta kojega nosi, Rondo je broj tri na mojoj listi. Njegove brojke su u jednu ruku sjajne i usporedbe s Kiddom su legitimne, ali ne bih ga stavljao u isti koš s Magicom koji je ipak bio kompletan košarkaš i sjajan strijelac. Nakon Paula i Rosea, Rondo je jedini play u ligi na granici franšizne vrijednosti oko kojega možeš složiti momčad, ali, za razliku od Paula i Rosea koji pored sebe mogu imati 4 slučajna prolaznika, pored Rajona ipak treba staviti vrhunskog strijelca.

Svaka čast Parkeru na ovoj sezoni, ali on nije odradio ništa više nego što radi inače. Kod Spursa je ionako sistem ispred svega, a Tony, iako sjajan igrač, nije prva opcija. Tako da mi je broj četiri Steve, kojega ne mogu staviti ispred Ronda jer više nije u stanju nikoga pretrčati, ali koji i dalje svojom kombinacijom razigravanja i šuta donosi vanserijsku kvalitetu na parket. Da ima jednog pravog strijelca pored sebe koji bi mu malo pomogao otvaranjem prostora, siguran sam da bi imao još bolje brojke, ali, nažalost, u Phoenixu je doslovno osuđen nositi momčad čak i više nego je to radio u danima ponosa i slave. Da je umjesto Gortata i Dudleya pored sebe imao npr. Aldridgea ili Batuma, možda bih imao hrabrosti gurnuti ga čak i u ovim poznim godinama ispred Ronda, ovako ostaje broj 4.

Sickre: Ma daj, Parker još uvijek trči kao da mu je 20 godina, taj motor ne možeš zanemariti. Jest da je dio Popova sistema, ali taj sistem ne bi tako dobro radio bez ovakvog Tonya. Nashu stoga ide peto mjesto. Činjenica da su zamalo upali u playoff s ovim sastavom graniči s čudom koje samo ovakav genijalac može pripremiti, ali na Nashu se itekako vide godine. Dovoljan argument da ga stavim iza Parkera.

Gee: Svaka čast Tonyevom trčanju, možda bi bio super na atletskoj stazi, ali na mojoj listi nije ni broj 5. Nemam namjeru nagraditi čovjeka za životno djelo, iako imam osjećaj da to donekle radim stavljanjem Derona Williamsa ovako visoko. Ono što nakon ove očajne sezone u Netsima definitivno znam je da Deron nije franšizni igrač, povećana odgovornost u napadu dokazala je da ono do nedavno postavljano pitanje - tko je bolji play, on ili CP3 - više nema smisla, ali kao druga banana ima mi više smisla od Parkera jer je kompletan play i strijelac. Tony je ipak prvenstveno pick & roll mašina, dok Deron jeste mašina. Iako je fenomenalan dribler i asistent, ono što ga čini posebnim je fenomenalan catch & shoot osjećaj i mislim da bi pick igra njega i Dirka stvarno mogla biti nešto posebno ako dođe do fuzije u Dallasu.

Ovaj Parker danas je isti onaj Parker od prije pet, tri ili dvije godine, ne kužim kako vam uspjeh momčadi koja po defaultu osvaja startne pozicije u playoffu odjednom može zamaskirati tu činjenicu. U biti kužim, netko mora biti nagrađen za uspjeh Spursa, pa neka to bude Tony. Samo, zašto bi itko morao biti nagrađen zato što su Spursi kao organizacija totalni genijalci, na jednoj drugoj razini od svega što ih okružuje?

Sickre: Rekao bih da se kod Parkera ove sezone jednostavno puno više nego ranije osjeti njegova pristunost na parketu. Istina da je isti igrač, ali valjda i konstantnost i timski uspjeh nešto vrijede i kao takve ih treba nagraditi. Luzer poput Derona pak ove sezone ne zaslužuje biti spomenut u društvu Nasha i Parkera, stoga šesto mjesto dajem Westbrooku, koji je po profilu igre super-bek, ali je ipak daleko blentavija verzija od vođe Bullsa. Mene osobno fascinira količina energije s kojom igra, kao da se ne može umoriti, a odbija me sve ono o čemu pričamo godinama kao objektivnim problemima OKC-a. S druge strane, jedan je od jedina tri ozbiljna strijelca ekipe koja je na vrhu Zapada pa mora da nešto dobro radi.

Birdie: Što se tiče četvrtog mjesta, tu mi je dvojba možda bila i najveća. Na kraju sam se ipak odlučio staviti Nasha jedno mjesto ispred Ronda. To što je Nash napravio s ovako limitiranim rosterom je nevjerojatno, od poluigrača je stvorio momčad koju je jedna pobjeda koštala ulaska u playoff.

Rondov stil igre je neviđen, posebice taj pregled igre, a kada igra sa samopouzdanjem (kao ove godine nakon all-stara), onda je gotovo nezaustavljiv. Opet, uvijek će biti upitnika nad njim zbog šuta izvana i nedovoljne sigurnosti s linije slobodnih bacanja, tako da sumnjam da bi ikada mogao opravdati prvo mjesto na ovakvom izboru.

Na šesto mjesto stavljam Derona. Tu izvlačim stare zasluge jer ga jednostavno ne mogu staviti ispod ostatka konkurencije i vjerujem da će se sljedeće godine u nekoj boljoj momčadi vratiti na raniju razinu, sezona u Netsima je ionako bila samo preživljavanje. Možda bi mu bolje bilo da je ostao u Bešiktašu.

Gee: Ja sam stigao do broja 6. i tu sam smjestio Tonya za dlaku ispred Westbrooka. Usporedbe Rosea i Westbrooka kao strijelaca stoje, ali mi je zanimljivo kako se lako zaboravi da je Parker igrao istim stilom puno prije nego su ova dva došla u ligu, osvojivši čak i naslov MVP-a Finala. Tako da, ako se netko pita, postoji presedan i dokazano je moguće osvojiti naslov s takvim tipom playa, pogotovo ako su ti na boku Ginobili, a pod košem Timmy.

Nego, da ne odem previše od glavne teme, u pitanju su tri fenomenalna strijelca (posebice u postu), a razlog zbog kojega Rose ima toliku prednost je njegova kombinacija karaktera, kompletnog talenta i fizikalija. Tony usprkos brzini nema tu masu i energiju koja nosi sve pred sobom, ali posjeduje finesu o kakvoj Westbrook može samo sanjati (nadam se da se kuži kako mislim da Rose objedinjuje obje kategorije, i silu i mekoću). Razlog zašto prednost dajem Parkeru tako je više estetske prirode jer aktivnost obojice krucijalna je za njihove momčadi, ali ujedno mislim kako Parker jednostavno ima košarkaški IQ i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost pred čovjekom koji brojkama konkurira za top 15 igrača lige, dok je u isto vrijeme tek treći najvažniji igrač vlastite momčadi.

Sickre: Dakle, uspjeli smo se složiti da je Parker ispred Westbrooka. Ugodno sam iznenađen. Evo, ja na sedmo mjesto stavljam još jednog svog ljubimca, Stepha Curryja. Nešto sitno je odigrao ove sezone, ali i dalje ostaje Nashov nasljednik po jedinstvenoj kombinaciji pregleda igre, šuta i upitne obrane.

Gee: Meni je Steph broj 8. iako zbog ozljeda to još nije potvrdio. Ali, mali je potencijalni nositelj, kombinacija šuta i osjećaja za igru su mu fantastične, neće nikada biti prirodan play poput Nasha, ali ima prvi korak, ima brzinu, ima dribling i nema razloga da zdrav ne bude makar poštena druga opcija.

Birdie: Ja moram priznati da Curryja uopće nisam stavio na svoju listu. Čovjek praktično nije igrao ove sezone i nisam siguran u kojem će se stanju vratiti na parket. Stalni problemi s ozljedama jednostavno mi ne dozvoljavaju da ga nagradim samo na račun talenta. Kod mene sedmo mjesto tako zauzima Westbrook. Nisam baš pretjerani fan njegove igre, ali ne mogu zanemariti njegove brojke i ulogu koju ima u jednoj od najboljih momčadi lige. Ne sviđa mi se kao playmaker, ali mi se sviđaju te sekvence u kojima ga nitko ne može zaustaviti kada juriša prema košu.

Osmo mjesto pripada Conleyju koji je sazrio i zaslužuje priznanje zbog pouzdanosti i toga što će obaviti sve što se od njega traži - odigrati dobru obranu, povući napad, zabiti otvorenu tricu.

Sickre: Da, Conley je meni isto tu negdje, stvarno je napredovao kao organizator plus zabija trice kad treba (a to Memphisu itekako fali), a skupa s Allenom je najzaslužniji za strašni pritisak koji rade na vanjsku liniju protivnika.

Ipak, na osmo mjesto moram staviti Ricky Rubia. Njegov dolazak je vratio košarku u Minneapolis na najbolji mogući način. Njegova lepršavost sa smislom gledatelja sili da posveti duplo veću pozornost igri negoli je slučaj kod većine drugih igrača jer nikad ne znaš kad će izvesti neki mini-spektakl. Obrana mu je iznad prosjeka i prvi je igrač nakon Kirilenka koji bi mogao ozbiljno uzdrmati percepciju o Europljanima kao lošim individualnim defenzivcima. Njegovom ozljedom Wolvesi su se raspali što dovoljno govori o značaju Rubia, ali i o siromaštvu vanjske linije Wolvesa. Estetski mi je uz bok s Rondom.

Conley ide na 10. mjesto, a 9. ide Kyrie Irvingu. Mali je onu kriminalnu momčad Cavsa do Varejaove ozljede držao u zoni playoffa, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

Gee: Moj deveti izbor je Conley, solidan play koji bi u savršenom svijetu bio donja granica kvalitete - igrač u svemu dobar, u ničemu sjajan. Na njegovu igru nemam nikakvog prigovara, ali ni pretjerane pohvale iako smatram da je takva all-round pouzdanost izuzetna. Od driblinga, ulaza, pregleda parketa, obrane - Conley ima sve.

Za zadnje mjesto sam se dugo mozgao oko Lowrya i Lawsona kao zadnje opcije, a kako su obojica dosta srčani i slični napadačkim učinkom, praktički combo bekovi koji su itakako naučili biti playevi, izbor nije bio lagan. Lawson je nešto bolji šuter, ali Karl ipak i dalje preferira završnice igrati s Millerom dok Lawson uglavnom igra off the ball opciju. Lowry je nosio Rocketse na početku sezone kombinacijom agresivnih ulaza, povratnih i trica, ali bez njega nisu previše ispali iz igre kad je konce preuzeo Dragić.

Tako da sam se na kraju ipak odlučio odati počast ovom malom uzorku Kyriea Irvinga iz kojega je vidljivo da je mali odličan košarkaš. Gledajući šuterske brojke koje su identične onima koje su kao rookiei ostvarivali Nash ili Steph Curry, jasno je kako ruka nikada neće biti problem i kako će Irving jednog dana možda postati i član ekskluzivnog kluba 50-40-90 (redom - postotci šuta za dva, za tri i slobodnih).

Ali, još je važnije što pokazuje lakoću kreiranja šuta sebi i drugima. Šuterska kvaliteta u kombinaciji s talentom strijelca obećavaju i kada nauči igrati poziciju playa, mogao bi postati rasni franšizni igrač. U svakom slučaju, već sada posjeduje neustrašivost i sigurnost u sebe kakvu jedan bivši stanovnik Clevelanda nije ovako rano iskazivao.

Birdie: Iako će Irving sigurno osvojiti naslov rookieja godine, ja ću poziciju više dati Rickyju jer je pokazao da je cijeli hype oko njega bio opravdan. Ricky ima strašan pregled terena, a dojma sam kako je spreman raditi i na šutu kako bi postao potpuna opasnost.

Potpuna opasnost će biti i Irving, koji je već sada superstar - spreman je voditi momčad i povlačiti prave poteze u ključnim trenutcima.

Za kraj bih samo želio spomenuti dvojac iz Rocketsa. Lowry i Dragić su zaslužili spominjanje jer nitko nije očekivao ni njihove dobre igre, ali ni uspjeh Rocketsa ove sezone koji su do 10 dana prije kraja sezone bili u igri za playoff. Bit će zanimljivio viidjeti što će biti s njima sljedeće godine.

Gee: Čekaj, jel vas dvoje to mene zajebajete? Obojica imate Rubia u top 10? Pa gledao sam ga svaku sekundu na parketu ove sezone i kad sam slagao ovu listu nisam ga mogao staviti više od 14. pozicije, a vama je u top 10 i to ispred Irvinga? Zašto? Pa tip je gađao 36% iz igre, nije košarka samo indie izgled i lijepi asisti.

Po logici potencijala, Irving je miljama ispred jer iskazuje karakteristike franšiznog igrača, a Ricky s ovakvim šutom može biti samo Caritas verzija Ronda. Sad, po čemu je njegova kombinacija obrane, asista i očajnog šuta bolja od npr. onoga što donosi Wall svojom brzinom i skočnošću? Moram izraziti protest zbog ovakvog baziranja na estetiku, a i zbog toga što će Rubio biti bolje plasiran od Lawsona i Lowrya.

Sickre: Igrača poput Lawsona i Lowryja je bilo i bit će na bacanje. Rubio je prilično posebna pojava zbog koje će stotine početi igrati košarku na pravi način. Uostalom, pozicija playa je najteža za igrati i zbog toga igrači često kasnije sazrijevaju, tako da je meni čak i iznenađenje što se Rubio ekspresno izvukao iz europskog mraka usput podignuvši Wolvese iz mrtvih.

Jednostavno, njegova igra je zarazna, potiče vlastitu momčad na više kretnji nego što bi to bilo uobičajeno jer znaju da će biti nagrađeni u dobroj poziciji, a protivnik mora biti ekstra alarmiran u obrani jer svaku situaciju rješava na neki neubičajen način. Gotovo svaki asist mu je nepredvidiv do te razine da i najobičnije dodavanje na liniji trice pretvori u neki no-look pass.

Košarka je igra i Rubio se igra košarke na najljepši mogući način i samo mogu biti sretan što živim u vrijeme da uživam u njegovim majstorijama.

Gee: Odlično, drago mi je zbog tebe. Najvažnije da nije upao u ukupnih top 10 jer ima dva glasa i to osmo i deveto mjesto mu ne pomažu.

Nakon svega rečenog, poredak je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. CP3 (2, 2, 1)
2. Rose (1, 3, 2)
3. Rondo (5, 1, 3)
4. Parker (3, 4, 6)
5. Nash (4, 5, 4)
6. Westbrook (7, 6, 7)
7. Conley (8, 10, 9)
8. Irving (10, 9, 10)
9. Deron (6, -, 5)
10. Steph (-, 7, 8 )

23Dec/111

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

CLIPPERS

THAT WAS THEN:

Griffinova eksplozija i Gordonovo sazrijevanje preko noći napravili su od njih nove favorite mainstreama koji NBA doživljava isključivo preko NBA actiona. Iako nisu bili ni blizu playoffu, potencijal koji su pokazali nije ostavljao mjesta sumnji – Clippersi će imati uspješnu budućnost. Još kada su se riješili Barona Davisa, samo kako bi mladim snagama omogučili rast bez nepotrebnih smetnji, svima je postalo jasno kako se nešto čudno počinje događati u Los Angelesu. To nešto kulminiralo je već prvim potezima nove sezone.

THIS IS NOW:

Odreći se Gordona nije bilo lako, ali ne pruža ti se često šansa dovesti u momčad najboljeg playmakera u ligi. Možemo mi pričati o Paulovim koljenima koliko hoćemo, ali dosta je sjetiti se razine na kojoj je igrao lani u playoffu protiv Lakersa kako bi shvatili da se ovakva prilika ne propušta. S Gordonom, Clippersi bi ove godine vrlo vjerojatno bili playoff momčad. S Paulom, oni su preko noći glavna konkurencija Durantu i društvu za vrh Zapada. Billups može funkcionirati kao drugi bek jer je pod stare dane sve bolji šuter, Jordan kao najbolji Blakeov prijatelj jednostavno mora imati mjesto u momčadi, a Bledsoe, Butler i Mo Williams znat će iskoristiti prostor koji će im ostavljati dva na pet majstorije Paula i Griffina. Lob city, kao što već danas priča legenda.

PLUS:

Imaju idealnu kombinaciju prvog i drugog igrača, možda i najbolju trenutno u ligi (stilski su zasigurno korisniji jedan drugome nego što su to npr. Wade i James), a ostatak petorke čine korisni igrači koji se solidno uklapaju u svoje role. Butler je preplaćen, ali ako je u njemu ostalo još išta od nekadašnje all-round kvalitete, možda su dobili i potrebnu treću napadačku opciju. Ako i nisu, Chauncey još uvijek može pokriti sve što se od njega traži. Možda i najvažnije od svega je što dolaskom Paula sve ono što priča Vinnie Del Negro postaje nebitno. Pravi trener nalazi se na parketu.

MINUS:

Klupa je upitna, a dok ne počnu utakmice ne možemo znati kako se u petorku uklapaju Butler i Billups. Podbace li iz nekog razloga (Butler zbog debljine tj. ozljeda, Chauncey zbog godina), Paul i Griffin morat će još dodatno pojačati ritam. Lob city na kvadrat.

IDEALNIH 5: Paul, Billups, Butler, Blake, Jordan

6TH MAN: Mo Williams

SCORE: 42-24

LAKERS

THAT WAS THEN:

Što se dogodilo s Lakersima u playoffu saznat ćemo kad jednog dana Phil Jackson napiše The Last Season 2. Usprkos tome što su šlepali mrtvog Fishera cijelu sezonu i što su Kobeova koljena očito klecala pod kilometrima, Lakersi do starta playoffa nisu gubili etiketu favorita, ponajviše zato što je trojka pod košem igrala odlično. I onda je stiglo mučenje s Hornetsima, a zatim i pucanje po šavovima protiv Dallasa. Ako Fisher više i nije mogao, ako je Kobe u gorem stanju nego itko želi priznati, što je zaustavilo Gasola i Bynuma? Zašto je Phil digao ruke od momčadi prije kraja? Da li je stvarno Dallas samo tako odjednom postao duplo bolja momčad? Kakav god bio razlog, očito je bilo da Lakersi ne mogu ni izgubiti bez drame. Sjetimo se samo na koji su način poraženi od Pistonsa 2004. Objašnjenje koje se nameće je da se radi o arogantnim tipovima koji ne znaju gubiti, pa onda, kada poraz postane izvjestan, pokušavaju sakriti činjenicu da su naišli na boljega tako što skreću pažnju na sebe – hej, pa mi smo Lakersi, možemo izgubiti samo ako sami tako odlučimo. A možda je Gasol samo otkrio da ga žena vara s Kobeom.

THIS IS NOW:

Kad se već sjećamo Finala protiv Pistonsa, sjetimo se i kako je izgledala godina nakon. U Los Angeles kao da je pala bomba, a nešto slično dogodilo se i ovog ljeta. Otišao je Phil, nisu doveli nikoga (blokiranje tradea za Paula na kraju se pokazalo sjajnim potezom lige jer su Hornetsi dobili Gordona), samo tako su se riješili Odoma iz, kako se čini, financijskih razloga. Kako znamo da Kupchak nije budala, svi ovi potezi mogu se objasniti samo kao početak rebuildinga jer s ovakvim rosterom Lakersi nemaju šanse boriti se za išta više od nastupa u playoffu. Mislim, da se žele boriti za naslov, onda bi valjda konačno doveli solidnog playa (Fisher je gotov, a Blake više nije NBA kvalitet, ako je ikada i bio) i ne bi pustili Odoma da odšeta. Ovako, ne samo da će opet imati rupu na jedinici, već su ostali i bez klupe i bez ključnog krilnog igrača. Jer, Odom ne samo da je mijenjao obe pozicije pod košem, čovjek je uskako i na malo krilo gdje se izvjesna persona s inicijalima MWP lani potpuno raspala. Sad, koji je glavni razlog zašto su Lakersi ovako olako digli ruke od sezone? Pa, po meni, isti onaj zbog kojega su lani pali bez ispaljenog metka – zato što je Kobe nakon dvije za njega osrednje sezone očito nepovratno krenuo prema dolje. Može čovjek posjećivati svakakve doktore Frankenstaine i mijenjati krv, hrskavice ili što već, ali sat se ne može vratiti natrag. Bez velike trojke da mu čuva leđa, Kobeu će ove i idućih sezona bolje pristajati prezime Johnson ili Jackson nego Bryant.

PLUS:

U sjeni Paula i Odoma ostaje neprimjećeno kako Kupchak okuplja jedan od najvećih dork timova svih vremena. Oni koji redovno čitaju ovaj blog dobro znaju da svake godine biram idealnu petorku bijele braće među igračima zadatka, a Lakersi su ove godine doveli ultimativna imena. Blake, Kapono i starosjedilac Walton bili su izabrani u petorku još tamo 2007. O Troyu Murphyu se nema što reći, čovjek je prototip visokog bijelog šutera i još se preziva Murphy, kvrago. Svi zajedno vjerojatno više nikada neće odigrati bitnu ulogu u NBA, ali sama činjenica da je ih netko okupio na istom rosteru razlog je za slavlje. Naravno, ne treba zanemariti ni Josha McRobertsa koji će svojom energijom zasigurno pomoći. Pitanje je samo da li je činjenica što im je upravo on četvrti najbolji igrač plus.

MINUS:

Gdje početi? Kobe je na zalasku, a ključno pitanje je može li on to prihvatiti ili će zajedno sa sobom prema dnu vući i momčad. Nakon debakla 2004. imao je dovoljno energije sam nositi franšizu, ali danas takvi potezi više ne prolaze. Nemaju klupu, a na dvije pozicije u momčadi startaju im igrači koji su još lani trebali biti u mirovini (ako ništa drugo, mladi Ebanks i rookie Morris mogli bi iskoristiti situaciju i nametnuti se kao NBA igrači). A ni Mike Brown se ne čini kao dugoročno trenersko rješenje. Sve u svemu, Lakersi danas više podsjećaju na Atlantu nego na Lakerse od prije godinu dana. Go figure.

IDEALNIH 5: Morris, Kobe, Ebanks, Gasol, Bynum

UMJESTO ODOMA: McRoberts

SCORE: 37-29


- Znaš da smo prodali već jedan dres s mojim imenom? Neki tip iz Hrvaskije, to je tamo u Srbiji.

GOLDEN STATE

THAT WAS THEN:

Nade da će promjena vlasnika i dresova donijeti promjenu pokazala se iluzornom. Istina, rano je za donositi ikakve zaključke, ali lani su Warriorsi bili ista momčad kao mnogih godina do sada – run and gun banda koja ne igra obranu ni pod razno. Steph Curry je muku mučio s ozljedama, a Monta Ellis s nastojanjima da igra pametno na parketu i van njega.

THIS IS NOW:

Počelo je kao repriza - Curry se ozljedio u prvoj predsezonskoj utakmici, a Ellis i dalje ničim ne pokazuje da je sazrio dovoljno za ulogu nositelja koju su mu namijenili (mali bi bio briljantan kao prvi igrač s klupe). Oko ova dva beka se sve vrti, igračka pojačanja su nepostojeća, a to znači da bi eventualni pomak naprijed trebao doći od okolnih faktora. Marc Jackson kao novi trener? Sudeći po onome što sam godinama imao prilike čuti u eteru, Jackson je simpatičan tip koji nema kapaciteta za obavljanje ovoga posla. Jerry West je doveden u ulogu savjetnika, ali obzirom na njegove godine vjerojatno se radi samo o PR potezu. Praktički, nikakvih promjena nema. Warriorsi su i dalje run 'n' gun banda u kojoj jedino Curry posjeduje talent za biti učinkovit napadač (a bazirati planove na run 'n' gunu u kojem ste u startu žrtvovali obranu i ne biti učinkovit u napadu ne vodi nigdje), iako ni usprkos tome ne kužim što je to mali specijalnoga pokazao u ove dvije sezone da zaslužuje da ga Warriorsi smatraju toliko bitnim da ga ne žele uključiti u nijedan potencijalni trade. Lee bi trebao imati bolju godinu, pogotovo skakački, ali Wright zasigurno neće onako zabijati trice. Izgleda da ih čeka još jedna sezona bez playoffa.

PLUS:

Kada su zdravi, koncentrirani i kada nalete na idealne protivnike koji ne mogu iskoristiti njihov manjak mišića i visine, Curry i Ellis djeluju kao nezaustavljiva kombinacija na vanjskim pozicijama.

MINUS:

Čak i da konačno bude zdrav, Biedrins nema kako olakšati život suigračima u napadu – tip je toliko drven da sve ono dobro što napravi u obrani najčešće prospe. Dovođenje Kwamea Brownea kao zamjene ne riješava ništa, a klupa jednostavno ne postoji.

IDEALNIH 5: Steph, Monta, Wright, Lee, Biedrins

SCORE: 28-38

PHOENIX

THAT WAS THEN:

Nash je zaslužio igrati u pravom klubu, ali, nažalost, Sunsi ga trebaju da bi zadržali kakav-takav interes za sezonskim kartama, dok je on sam preponosan da traži trade. Lanjski podbačaj time je tužniji jer dolazi samo godinu nakon iznenađujućeg playoff nastupa, međutim roster Sunsa je takav da je i skoro polovičan učinak bio svojevrsni uspjeh. Potezi koje su vukli zadnjih godina, igrači koje su pustili da odšetaju i oni koje su masno preplatiti, morali su se odbiti o glavu i Sunsi su lani postali rebuilding momčad, run and gun banda koja je bez one prijašnje efikasnosti postala kopija jednih Warriorsa.

THIS IS NOW:

A to su i danas, samo što to još ne žele priznati. Njihov menadžment spada u jedan od najgorih u cijeloj ligi, što bolje od ičega dokazuje lanjsko puštanje Amarea i onda trošenje tog istog novca na bezveznjake poput Childressa (koji niti u Grčkoj nije mogao ostaviti traga) ili Warricka. Da ne spominjemo sukob interesa kakav se obično viđa u hrvatskoj politici u koji su uključeni GM Sunsa Babby koji je, kao slučajno, potpisao Childressa i zatim opteretio klub Turkogluovim ugovorom. Nego, na stranu sve, na koga Sunsi mogu računati u budućnosti na parketu? Možda na Gortata, koji je sjajno koristio Nashove asiste u drugoj polovici prošle sezone. Definitivno na Dudleya, koji ima sve all-round atribute za biti rasni šesti igrač ili za zaokružiti petorku. Problem je samo što su njih dva doslovno jedine svijetle točke ovog rostera koji izgleda kao da su sklepala tri pijana srednjoškolca koja još nisu otkrila pravila igre.

PLUS:

Steve Nash bi bio zlata vrijedan momčadi koja se bori za naslov i Sunsi ovaj žeton moraju vrhunski uložiti. Inače, obzirom na stanje u kojem su, iduće 3-4 sezone njihovim navijačima neće donijeti apsolutno ništa.

MINUS:

Od svih loših poteza najgorim bi se moglo pokazati to što nisu pojačali rotaciju na vanjskim pozicijama. Nash je doslovno sam i ako misle biti u igri veći dio utakmica onda će ga morati jahati do besvijesti. A to nije dobra vijest za ovog veterana, ma kako žilav bio i ma kako se dobro hranio.

JEDINIH 5: Nash, Dudley, Hill, Frye, Gortat

SCORE: 22-44

SACRAMENTO

THAT WAS THEN:

Kingsi su svojevrsni Wizardsi zapadne konferencije po načinu na koji roster krcaju talentiranim igračima sumnjiva karaktera. Ne boje se draftirati Evanse i Cousinse ovoga svijeta, niti ih se kasnije boje baciti na parket bez ikakvog smjera. Stanje oko svlačionice je takvo da su problemi s igračima gotovo nebitni (dvorana, ostanak ili odlazak, vlasnici bez kinte, trener kojega boli neka stvar), čak je malo i žalosno da potencijalne zvijezde ovako trunu.

THIS IS NOW:

A trunut će i dalje, bez obzira što je Evans ove sezone konačno zdrav (lani imao problema sa stopalom) i što je Cousins godinu iskusniji. Naime, priče po kojima je Evans došao u kamp s nekoliko kilograma viška i van forme dovoljno govore o tome o kakvom se "profesionalcu" radi, a rookie sezona u kojoj se Cousins uspio čak i potući sa suigračem teško da je pripomogla sazrijevanju ovog velikog djeteta. S ovakvom jezgrom možemo od njih očekivati puno grešaka i glupih poraza. Usprkos talentu kojega ima jedan Thornton i cijelom nizu korisnih tijela pod košem poput Hicksona i Thompsona, Kingse ne vidim kao potencijalnu momčad koja može pozitivno iznenaditi. Za razliku od sličnih Wizardsa, u Sacramentu jednostavno nema vizije, a niti je Evans u rangu Johna Walla.

PLUS:

Ako ništa drugo - mogu zabiti. Evans ima potencijal izrasti u dvojku koja će pomoći barem fantasy momčadima da dođu do naslova, a Cousins također kao od šale može biti double-double igrač. Zaustaviti ih mogu samo problemi s ozljedama i glavom.

MINUS:

Ako mislite da su vlasnici i trener problem, što tek reći za GM-a Petriea koji je zadnjih godina odlučio trošiti tonu novca kojega nemaju na likove poput Garcie ili Salmonsa (trošenje na Outlawa je van pameti, ali očito misle kako na ovakvom rosteru moraju imati čovjeka s takvim prezimenom) i koji uporno u klub dovodi igrače poput Jimmera, Greena i sličnih revolveraša, iako su volume scoreri ono što im najmanje treba na rosteru kojega grade oko takvih crnih rupa kakve su Evans i Cousins. Čak je i jedini potez ovoga prijelaznog roka koji je imao smisla (dovođenje Hayesa kao igrača koji prvo pita što može napraviti za momčad, a tek zatim što momčad može napraviti za njega) stopirao prst sudbine, što je samo još jedan znak da nitko ne želi da se ova agonija u Sacramentu nastavlja.

DONEKLE LOGIČNIH 5: Evans, Thornton, Salmons, Hickson, Cousins

SCORE: 20-46

1Nov/1023

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

I tako se ja mislim kako da nazovem ovaj ubuduće obavezni tjedni post već nekoliko dana (da, da, obavezni, neće ga ni jugo omesti). Ono, mjesečni power rankingsi zvat će se i dalje tako, bit će postova uokolo koliko god treba kad to situacija bude nalagala, ali čisto da se ostavi dojam ozbiljnosti pred sve većim brojem čitatelja (imam je google analytics, sad mi još samo treba komentara da znam da li imam posla s pravim fanaticima ili nekim papcima) neka postoji ovaj tjedni post u kojem ću se osvrnuti na ono najvažnije iz prethodnog tjedna. Pa neko standardno ime nije na odmet, zar ne.

Triple-double? Kakav koncept staviti oko toga? Tri teme u po deset kartica? Ili tri rečenice o deset tema? Bio sam blizu ovom drugom, a onda sam skužio dvije stvari:

1. nema šanse da ja o NBA pišem išta u tri rečenice jer to onda jednostavno više nisam ja
2. ako je jedna momčad u stanju secirati drugu samo pick igrom, zašto je ne bi secirao ligu u rubrici koja se tako zove?

Uglavnom, tako sam došao do koncepta za kojega je bitno jedino to da koncepta nema. Jebi ga, znam da bi nekima bilo lakše kad bi se pisalo kratko i sažeto, kad bi bilo preglednije i kad bi bilo raznih lista. Samo, što mogu kada je pretjerana analiza stvari koje ne trebaju biti pretjerano analizirane moj život i nema smisla da se sada mijenjam.

Ipak, stavit ću svako malo naslov nad novim odlomkom koji se bavi novom temom, čisto radi preglednosti te se truditi da post bude spreman za nedjelju (ovaj put je iznimno ponedjeljkom jer ovaj vikend više ne kužim ništa, što zbog dužeg odmora, što zbog micanja sata). Eto. A sada pojašnjenje ove druge točke. Naime, kada pričam o seciranju, mislim o tome kako sam se jutros probudio, upalio Jazz i Thunder te u čudu gledao kako Sloanova ekipa doslovce razbija na sitne faktore Duranta i društvo.

Ono što su Jazzeri priredili Thunderu bila je čista škola košarke, a osnova svega bila je pick'n'roll. Pomaganje i kretanje bez lopte, da bi lopta stigla do tebe u što boljoj situaciji. Jasno, u Sloanovom sistemu treći i četvrti igrač imaju jednaku vrijednost kao i ova dvojica što vrte pick 'n' roll jer je netko uvijek spreman utrčati i stvoriti višak, ali osnova je uvijek ista, ma koliko Denis Bajramović šutio o tome.

(Kad sam već kod Dene, sjajno je vodio Zagreb protiv Cibone sinoć, nema što. Ma šalu na stranu, prekidam zavjet i progovaram o domaćoj košarci zato jer sam sinoć nakon dugo vremena vidio dobru igru i nekoliko zanimljivih košarkaša na domaćem parketu. Ono, kad imaš dva iskusna haklera poput Kasuna i Simona na jednoj strani to već nije loše, ali kad se na drugoj nađu četiri mlada igrača poput Bogdanovića, Pašalića, Zubčića i Radoševića, i to u glavnom ulogama, e onda je to konačno ono za čime godinama čeznemo. Zanimljivo i kako su ovi mali klubovi koji su do jučer živjeli od talenta preko noći zamijenili uloge s Cibonom koja je sada praktički jedini domaći klub čiju jezgru čine momci koji imaju budućnost, a ne oni koji su svoju već prokockali.)

JERRY SLOAN JE LEGENDA

Hajdemo se na početku dogovoriti odmah jednu stvar – dajmo Jerryu više taj trofej za trenera godine. Mislim, do jučer sam bio ozbiljno zabrinut za Jazz. Gledao sam ih u predsezoni jednom prilikom (ne, ne mijenjam stav da je predsezona besmislena, jednostavno sam kupio league pass i htio sam provjeriti kako radi) i vidio potpuno raštimanu momčad. Posebice pod košem, gdje su se Millsap i Jefferson sudarali jedan od drugoga jer ni jedan još nije kužio što mu je činiti.

Nakon što su otvorili sezonu s dva ružna poraza, već sam očekivao najgore. Ne raspad ili eventualni negativni score na kraju, to nikako. Ali, nekakvo teško razdoblje od mjesec-dva dok svi ovi novi igrače ne pohvataju bit Sloanove igre i dok sam Jerry ne odluči na koji način koristiti Jeffersona. Bilo je primjetno kako upravo Millsap i Williams najviše pate zbog te potrebe da ubace u nižu brzinu kako bi se lopta spustila do Big Ala.

I onda noćas – raspsodija. Kao nekim čudom Jazz više nije pokušavao ništa na silu, već je igrao svoju igru. Williams je dirigirao orkestrom, svi su se kretali i dodavali. Dok je Thunder igrao klasičnu NBA košarku u kojoj jedan čovjek pimpla nakon čega ili puca ili doda nekome ako se otvori situacija, Jazzeri su samo ispaljivalji pasove. Prvi, drugi, treći, evo malo prostora, pa još jedan pas i eto zicera.

Na kraju su završili s 32 asista na 44 ubačaja iz igre što vam valjda dovoljno govori. Jasno, kada Kirilienku i Milesu upadne svaki šut iz vana, puno je lakše igrati i ostalima, ali izvlačiti se na savršenu večer nije fer prema lekciji iz košarke koju su Jazzeri očitali svima nama.

Uvijek traži slobodnog čovjeka, ne boj se izvesti pas više, ne forsiraj ništa. U takvom ritmu posebice je briljirao Millsap koji je u prve dvije utakmice bio malo ukočen zbog nejasne pozicije u momčadi, ali sada je valjda sve jasno. Taj momak je šljaker koji će zabiti dovoljno bez ikakvih specijalnih akcija, samo promatranjem i kretanjem. Kao stvoren je za Sloanov sistem jer je apsolutno nesebičan, ne traži loptu i uvijek će je dodati bolje postavljenom suigraču.

Dakle, on je idealan partner za pick igru, dok Jefferson služi kao onaj krajnji primatelj, čisti centar koji završava. Big Al jednostavno nije ni dovoljno brz ni spretan s loptom u dva na dva igri, ali ako mu baciš pravi pas u njegovoj omiljenoj situacija, a to je bilo gdje na par metara od koša, nema šanse da se neće izboriti za dobar šut.

Najvažnije je da se ništa ne forsira. Dakle, da Deron ne dolazi prema naprijed sa šakom u zraku i da se onda Big Al izvlači na desni post kako bi primio loptu i odigrao sam. Lopta ide uokolo preko svih, a Big Al je dobiva tek u situaciji kada dodavanje stvori višak. Ovako nešto uopće nije problem kada su i Deron i AK-47 i Millsap u svakom trenutku sposobni podvaliti pravi pas.

Osim što su kliknuli ranije nego je itko mogao zamisliti, novi Jazzeri pokazuju još nekoliko pomaka naprijed. Iako sam bio uvjeren kako će ili Kirilenko ili Millsap završiti na klupi kako bi Sloan uvijek imao mogućnost posegnuti za jokerom, Jerry je mudro popustio i ulogu šestog čovjeka dao Milesu. Miles je godinama živio u nekakvoj ulozi krilnog stopera, međutim, oslobođen ikakvih obveza osim zabijanja, pokazuje svoje pravo lice i daje Jazzu opciju koja može odmoriti sjajnu prvu postavu.

Naravno, obrana je i dalje ranjiva. Ma kako pokretan i živahan bio Millsap i ma kako čvrst bio Big Al, ipak nisu blokeri niti ulijevaju strah u kosti većim igračima. Ali, ono što znaju je postavljati se. Bio je gušt gledati Sloana kako reagira svaki put kad Big Al izvuče faul u napadu bacanjem na pod ili kad zabije zicer. Čovjek je sretan što netko tako brzo shvaća sve što treba raditi na parketu, bez da protestira zbog toga što nema 20 lopti po utakmici da radi što hoće.

Kada konce igre pohvata i mladi Hayward, bit će ovo još opasnija momčad. Njenu učinkovitost, zajedništvo i predanost trenerovoj viziji nije u stanju kopirati previše njih.

S druge strane Thunder je pokazao razloge za brigu. Obrana je još pospana, poneki poraz i razočaranje natjerat će mlade igrače da se podsjete kako bez potpune predanosti i koncetracije nema rezultata. Obzirom na fizičke atribute koje imaju, ne sumnjam da će u Oklahomi vrlo brzo zaigrati kako treba po tom pitanju.

Ali, nešto sasvim drugo je napad. Lani je skrivanje iza Duranta i Westbrooka bilo razumljivo, danas je potreban korak naprijed. Kada Westbrook ili Harden ne probijaju ili kada Durant ne igra 1 na 5, ova momčad stoji na mjestu. Ne kažem da Ibaka i Harden nisu bolje opcije od Sefoloshe i Krstića, to je svima jasno. Međutim, i Thabo i Nenad imaju sposobnosti pomoći ako ih se stavi u pravi sistem.

To OKC još nema. Uvijek mi je išlo na živce što se jedan Jeff Green, čovjek koji je praktički na sveučilištu igrao playa u postu, ne koristi kao pokretač igre već samo kao strijelac usprkos Odomovskom potecnijalu. Durant uglavnom ima zadatak trpati, ali ne bi bilo loše povremeno i preko njegove sposobnosti da stvori višak zavrtiti kakvu akciju.

Ne kažem da tipičnim agresivnim zabijanjem pod koš on i Westbrook ne mogu napraviti dovoljno, bilo koševima, bilo povratnim loptama. Samo kažem da je ono što igra Jazz i ono što igra Thunder dijametralno suprotno, a ne treba tako biti. S ovoliko pametnih igrača, Oklahoma bi trebala rasturati, a ne da se sve svodi na tek još jednu NBA momčad koja gleda što će izvesti zvijezde.

Obranu već imaju, ali dok ne dignu napad na tu razinu mogu zaboraviti na drugu poziciju na Zapadu.

RICK ADELMAN, GORKI STARAC

Dok Jazz uklapa 4 važna igrača u rotaciju i još barem toliko starih u nove uloge, Houston na papiru ima samo jednu bitniju promjenu. Ali, povratak Minga je momčad stvorenu za trku koje je lani briljirala u realizaciji pretvorio u zbunjenu skupinu koja ne zna što da radi. A kako Rick Adelman ipak nije Jerry, proces privikavanja na nove sheme u Houstonu će malo potrajati.

I Houston ima isti problem kao i Jazz – pod košem nemaju visokog čovjeka sposobnog zatvoriti reket. Zbog toga su vjerovatno do daljnjega isključeni iz borbe za sami vrh. Ali, po logici stvari ove dvije ekipe bi morale gaziti slabije protivnike samo na račun širine i sistema kojega njeguju.

Scola briljira, Kevin Martin trpa kao lud, a nanizali su tri poraza? U čemu je problem? Prvo, problem je u glavi. Da Steve Blake nije odradio posao u onoj završnici prve utakmice, Houston bi danas imao skalp Lakersa. Već iduću večer išli su na noge napaljenim i odmornim Warriorsima protiv kojih očekivano nisu imali šanse.

Međutim, poraz od Denvera pokazao je prve probleme. Slično kao što su se Jazzeri mučili da dovedu loptu do Jeffersona umjesto da igraju svoju igru, tako i Houston gubi vrijeme i ritam da razigra Minga. Gle, Yao će napraviti dovoljno u svojih 20 minuta na parketu i bez specijalne podrške, čovjek ima 230 cm pobogu.

Umjesto takvog pristupa u kojem je Yao plus, Adelman i dalje uporno pokušava tretirati limitiranog čovjeka kao nositelja. I to je samo njegov problem. Jer, Ming je rijetka dobričina koja se nikada neće buniti ako ne dobije loptu. Uostalom, sjetite se samo onih dana s Van Gundyem tijekom kojih se nije nikada žalio iako ga nesretni Jeff uopće nije koristio na vrhu posta gdje pripada, već ga je gurao pod koš i u obrani i u napadu. Htio je da Rik Smits glumi Patricka Ewinga.

Houstonu bi trenutno najpametnije bilo da Minga gurne u drugu petorku, olakša mu život i vrti preko njega sve što se događa dok na parketu nema prve petorke. Međutim, kada su u igri Brooks, Martin i Scola, tada ti trebaju još samo dva specijalca koja će trčati i šutirati jer ova trojka vidi sve i uvijek će dodati otvorenom suigraču.

Problem je dakle, kao i uvijek, u prihvaćanju vlastitih ograničenja. Era Minga je gotova. S njim je Houston možda mogao biti prvak. To više ne dolazi u obzir. Kako ti on više nije potreban da bi bio dobra playoff ekipa jer si to i bez njega, umjesto u ulogu prve opcije treba ga staviti u ulogu pomoćne radne snage (nešto kao Shaq) i eto ti opet opasne momčadi.

Daj Adelman, trgni se i prestani misliti na novi poraz od Jacksona. Koncentriraj se na osvetu.

ZVJEZDANA ROOKIE KLASA

Znali smo da ovaj draft ima potencijala, ali već prvih dana rookiei su promijenili izgled NBA lige. Realne su šanse da za par godina gledamo čak četiri ovogodišnja rookiea na all-staru (kad bi uopće gledali all-star, naravno). Jasno, dobrim dijelom zasluge za to idu i lanjskoj ozljedi Blakea Griffina koja ga je koštala sezone zbog čega ga vodimo kao rookiea, ali što je tu je. Dakle, Blake, Wall, Cousins i Favors su četiri nova imena zbog kojih vrijedi propustiti koji sat sna.

O Griffinu smo se već naslušali, čovjek leti po parketu, baca se na glavu za svakom loptom i uopće luduje nafiksan čistom energijom i obdaren neumornim nogama. U svojoj biti Blake je savršeni šljaker. Samo na račun fizikalija i bez ikakvih akcija zabit će 20 koševa. Svi njegovi potezi se ionako svode na brzinu i nevjerojatni prvi korak za tako visokog i teškog igrača. Međutim, mene zabrinjava nedostatak šuta, druge brzine i činjenica da po utakmici pada na parket u punom naletu između 5 i 10 puta. Tako jednostavno ne možeš igrati regularnu sezonu niti izdržati bez ozljeda.

Zato opet ponavljam ono što sam govorio još tamo od prije drafta – Derrick Favors ipak će biti najbolji igrač ove generacije. On ima sve mogućnosti kao i Griffin, ali nema mentalitet šljakera. Favors je proračunata, tiha zvijer koja ne traži pažnju i loptu, ali koje će eksplodirati u sekundi i raznijeti sve pred sobom. Kad vidim Griffina, vidim čudno građenog tipa za kojega ne mogu zamisliti da sutra nosi momčad u gustim završnicama. Kad vidim Favorsa, vidim čovjeka koji će u završnici naći načina da zabije jer nitko neće moći predvidjeti čime će te napasti.

Nemojte misliti da podcjenjujem Griffina. Ni slučajno, jer svi načini na koje on može utjecati na utakmicu Favorsu će ostati nepoznanica. Ali, ako tražite temelj za franšizu, čovjeka koji će deset godina za redom kao od šale skupljati double-double, Favors je moj izbor. Eksplozivan kao Amare u jednom trenutku, u drugom već smiren i hladan kao Timmy. I ne zaboravite - iza sebe ima tek jedan pošteni trening kamp, a već pokazuje da fizičkim mogućnostima spada u sam vrh. Kad još nauči nešto o košarci, čuvajte se.

I da, druga dvojica me nisu toliko oduševila, ali potencijal je itekako vidljiv. Cousins je div koji će lakoćom kupiti skokove kada nauči ne faulirati, što dovodi do računice da bi vrlo skoro sva tri ova igrača mogli biti glavna konkurencija Dwigthu Howardu za naslov najdominantnijeg skakača NBA lige. To, morate priznati, baca itekako pozitivno svjetlo na ovu generaciju.

Cousins možda neće nikada utjecati na igru u tolikoj mjeri koliko to mogu Favors i Griffin, ali nije ga teško zamisliti kao pravu, čvrstu peticu nekoliko godina u budućnosti. Jasno, uspije li kontrolirati glavu.

Wall me pak najmanje oduševio, iako je očito da je momak budući superstar. Previše šutira iako je svima jasno kako nema kvalitetan vanjski šut, ali vidljivo je kako mu Saunders daje potpunu kontrolu nad loptom. Nisam siguran da je da to nužno dobro, prvenstveno zato jer nije moguće stalno igrati u petoj brzini, a Wall, kao ni Griffin, još ne zna biti učinkovit u nižim stupnjevima prijenosa.

Potencijal je pak strašan, nešto kao Rondo križan s Roseom. Tko se još sjeća Gilberta Arenasa?

CENTRI SU OPET U MODI

Roy Hibbert ne samo da služi kao primarni playmaker u novoj sezoni Pacersa, već je razvio takav šut s poludistance da podsjeća na legendu Rika Smitsa (kojega spominjem već drugi put u postu zbog čega se nadam nekakvoj nagradi od strane nizozemske ambasade u Hrvatskoj). Naravno, to ne znači da mislim kako će Pacersi biti bolji od očekivanoga, već samo da je Hibbert već sada prava stvar, što znači da je liga dobila još jednog vrhunskog centra nakon godina suše.

Marc Gasol je pak još jednom pokazao zašto je najvažniji čovjek Memphisa. Bez lakše ozljeđenog Randolpha Grizzliesi su dobili dvije za redom čim se u momčad vratio čovjek koji ih čini onim što jesu. I to sve usprkos ozljedi gležnja zbog koje mu je upitan nastup iz večeri u večer. Međutim, Gasol je centar ove momčadi u pravom smislu i sve se vrti oko njegovih pasova. Uostalom, pogledajte samo prve četvrtine prve utakmice bez njega i ove dvije s njim, sve će vam biti jasno.

A kad sam se već uhvatio sjajnih centara, čini se da Milwaukee neće moći predugo držati Boguta na limitu od 30 minuta. Ovoljetna napadačka pojačanja za sada nisu pokazala ništa, tako da su Bogutovi skokovi i obrana neophodni. Prisustvo u postu u napadu da ne spominjem. Najbolje od svega? Gasolu je tek 25, Bogut će za koji dan navršiti 26, a Hibbert ima 23. Mislim, možda nisam normalan, ali ja jedva čekam idućih 10 godina njihovih dvoboja.

KOLIKO JE STVARNO OPASAN GOLDEN STATE?

Dosta. Ono što se dalo vidjeti u prvim utakmicama (a i njih sam tu i tamo ćirnuo u predsezoni, jebiga) je da petorka Curry, Ellis, Wright, Lee i Biedrins ima sve potrebno da bude uspješna u svom brzom stilu igre. Svi su pokretni strijelci, svi su nesebični (Ellis je Houstonu zabio 46, ali bez ijednog forsiranog šuta), svi skaču. Da Curry opet nije pogoršao stanje zgloba koje ga muči još od ljeta, istog trena bi ih potpisao kao osme na Zapadu.

Evo samo kratka usporedba sa Sunsima da objasnim zašto. Warriorsi nemaju klupu kao Sunsi, ali imaju petorku o kojoj ovi mogu samo sanjati – Dorrell Wright pokazuje kako je vrijedio kockanja, nastavlja igrati all-round igru s puno trica baš kao i lani krajem sezone u Heatu. Zabiti im nije problem s pet igrača koji znaju kako se to radi (dobro, Biedrins baš i nije strijelac, ali mu ta uloga odgovora dok god ima 5-6 zicera za zakucati).

Warriorsi imaju skakački dvojac kakav nema nitko – i Lee i Biedrins su igrači koji hvataju deset skokova po utakmici lakše nego Denis Bajramović objasni pick 'n' roll. Uz sve to, ne moraju razbijati glavu oko toga da li je Curry play i hoće li Monta nastaviti silovati loptu, jer obojica su potpuno fokusirani na kreaciju. Dvoglavo čudovište kojem se ni Steve Nash ne može suprostaviti.

I da, kad David Lee pronađe ritam i kad mu se namjesti šut sa poludistance, bit će još opasniji. Fantastična ekipa, držite fige da se stvari oko Curryeva zgloba ne pogoršaju.

TRIO NA ISTOKU

U ovako kratko vrijeme već smo imali prilike vidjeti dovoljno. Boston je sjajan, ali nije bez problema – poraz od Clevelanda dan nakon što su očitali lekciju Heatu samo je podsjetnik da su jedina dva mlada igrača u ovoj ekipi Rondo i Big Baby. Međutim, to što Boston neće rasturati u regularnom dijelu nije ni važno, znamo što će se dogoditi u playoffu (bilo je i nekih priča o problemima s Delonteom Westom u svlačionici, ali to nas opet vraća na onu lanjsku situaciju s Nateom Robinsonom i ovoljetnu sa Shaqom – problema nema jer to su igrači koji mogu puno pomoći, a ako budu radili probleme ništa ne košta riješiti ih se, dovoljno je opcija na rosteru).

Na neki način, onaj početni poraz od Bostona je najbolje što se Heatu moglo dogoditi jer su već u prvoj utakmici sezone dobili lekciju o tome što i kako trebaju igrati ako misle biti šampioni. Na kraju će to biti manji šok nego da su gazili neke osrednje ekipe i onda dobili po nosu. Uostalom, već protiv Magica su pokazali da shvaćaju neke stvari (protiv Netsa su pak pokazali zašto će lakoćom doći do 60 pobjeda).

Lopta je protiv Orlanda kružila vrhunski, obrana je bila na još većoj razini i eto Heata za čas na 20 razlike. Najluđe od svega, dobivaju solidne partije od Arroya, dvije večeri za redom već, što me pomalo tjera da mislim kako su LBJ i Wade stvarno veći od života, što bi ESPN htio da mislimo. Ali, ne, ipak je to Arroyo, skupo će ih koštati kada to budu najmanje očekivali.

Što se Orlanda tiče, može ih tješiti što je Dwight izgleda stvarno radio na igri ovoga ljeta. Nekoliko horoka je djelovalo izuzetno elegantno, sve skupa bolje nego do sada. Ono, sada napad može ići preko njega bez previše komplikacija. Samo, što ti sve to vrijedi kada ti je drugi igrač playmaker koji je propustio barem tri čista rolinga Howarda jer se okrenuo u krivu stranu i nije ih uopće vidio? Howard nakon bloka ide sam na Joela Anthonya, a ti mu ne bacaš loptu? Kakav je to vražji playmakerski instinkt?

O Lewisu i Carteru ne želim uopće trošiti riječi, njihov nedostatak jaja je bolan, ali nedostatak ikakve ideje i šuterske forme još je bolniji. Već ih vidim kako se busaju u prsa kada razbiju Pistonse ili neku sličnu momčad s 40 razlike. Onda će doći Boston ili Miami i opet će nestati u mišju rupu. Da sam ja Dwight, dobro bih se izvikao na svu trojicu, ali kako je Dwight ipak predobar krščanin za tako nešto ostaje mu samo moliti se.

Tko zna, možda mu Bog i ispuni želju, jer Magic nema što čekati već se treba svim snagama baciti na dovođenje Chrisa Paula. Ono, ako treba neka daju Hornetsima svih 14 igrača pod ugovorom osim Dwighta, jer Paul i Dwight će uz tri NBDL igrača biti bolji nego je to Orlando danas. Garantiram. Ovo što Magic igra ionako nije momčadska igra, već šuterski trening tri tipa koja misle da su važni oni, a ne kontekst u kojem Howard radi za njih i omogućuje im da i tako prosjećni budu tako uspješni.

Pogledajte samo što je CP3 napravio Spursima ili Bucksima. OK, Hornetsi su stvarno dobro obrambeno posloženi, David West je odličan strijelac i šuterski briljira u ovim prvim utakmicama, ali ja nisam vidio ništa osim toga. A opet su nekim čudom ne dobili nego lakoćom počistili i Spurse i Buckse. Paul je doktor koji je operirao te momčadi sam samcat, cijelo vrijeme igrajući i ulogu medicinske sestre koja čita misli i dodaje instrumente ostalim kirurzima bez da ovi išta i kažu.

U ovih prvih nekoliko dana vidio sam već 20 ekipa i ni jedna mi nije ostavila bezvezniji dojam od Hornetsa. Niti smrde niti mirišu. Čista sredina. Bez obzira na to, imaju čisti score i tri pobjede protiv tri do jučerašnje playoff momčadi. Sve što mogu reći je da smo malo pretjerali kad smo se brinuli za Paula i njegovu ozljedu. Hej, i Jordan je u mladim danima slomio stopalo, propustio cijelu sezonu i vratio se osvojiti 6 naslova i promijeniti košarku. Paul se vratio uzeti titulu najboljeg od Derona. Bit će ovo luda sezona.

CRTICE

Vinnie je i dalje najgori trener u NBA.

Drago mi je što sam izabrao Netse kao playoff momčad, usprkos porazu od Heata. Devin Harris i Avery Johnson odnose se jedan prema drugom s punim poštovanjem, što je dobar znak da su sjekire zakopane, a Favors i Lopez su najpotentniji unutarnji dvojac na Istoku.

Al Horford je igračina, a atmosfera u Hawskima je sjajna. Tako nasmijanu momčad nisam vidio odavno, izgleda da je promjena trenera dala dodatnu energiju za još jedan juriš.

Knicksi su grozni, a jedina momčad na Istoku koja izgleda kao da manje zna što radi od njih su Sixersi.

Derrick Rose i Joakim Noah nisu normalni, da su Bullsi pojačali momčad ijednim igračem ovoga ljeta (što, zar jesu?) isti tren bi ih stavili iznad Magica.

Portland je djelovao solidno i ozbiljno u prve tri utakmice, što je dobra vijest. Loše vijest za fanove Blazersa je prerana smrt legende kluba Mauricea Lucasa, čovjeka koji je s Billom Waltonom bio najzaslužniji za jedini naslov kluba. Prepisat ću nekoliko rečenica iz ''Breaks Of The Game'', odnosno nekoliko citata iz ''Loose Balls'', kako bi se sjetili uloge koju je ovaj Oakley prije Oakleya odigrao u razvoju košarke.

R.I.P. Luke

''Maurice Lucas was the first player I had ever seen who was into serious stretching. Guys would be shooting around during warm-ups and he would be on the floor, turning his body into a pretzel. He also was into a health-food diet – no red meat, just chicken and fish, when everyone else was eating steaks and hamburgers. He was doing anything he could to get an edge.''
- Gene Littles, 1975., tada igrač Kentucky Colonelsa

''Maurice Lucas was on time. He didn't complain. He was unselfish and he passed the ball. He was second on the Spirits in assists, only behind point guard. That is rare for a 6-9 power forward. I loved the guy.''
- Rod Thorn, 1975., tada trener Spirits of St.Louis

''It was interesting to watch Lucas develop. One night the Spirits were playing Kentucky and Lucas was trading elbows with Artis Gilmore. At 7-2 and 240 pounds, Gilmore just towered over Maurice. Lucas's only chance was to beat Gilmore to a spot on the floor and then try to hold him off. Artis got sick of Lucas bodying him, and he took a swipe at Lucas and missed. Lucas put up his fists, but he was backpedaling like any sane man would when confronted by Gilmore. It started at the foul line, and Lucas was backing up toward the corner. Finally, he was traped in the corner, out of court. He planted his feet and threw this tremendous punch at Gilmore and Artis hit the deck. Guys were holding Lucas back and Artis was still down. From that point on, Lucas developed into a helluva player.''
- Bob Costas, 1975., tada radijski komentator Spiritsa,

''Maurice Lucas was most demonstrably not an obedient kid. He was very black, very articulate, very political, a strong and independent man sprung from circumstances that could also create great insecurity. There was about him a constant sense of challenge; everything was a struggle, and everything was a potential confrontation, a strugle for turf and position. It was in part what had made him at his best so exceptional an athlete. He liked the clash of will. He was at once an intensely proud black man, justifiably angry about the injustice around him, and a superb and subtle con artist, a man who had in effect invented himself and his persona – Luke the Intimidator''
- David Halberstam, 1979., pišući o Blazersima u sezoni nakon osvojenog naslova

5Oct/100

WARRIORS

Posted by Gee_Spot

"It's obvious and true that Curry is a guy who is going to have the ball in his hands a lot, and we're going to play right through him a great deal. He's the point guard of this team, and Monta plays the two, and that's the direction we're going. You don't build your team around a two-guard. You build around a point guard."
- Larry Riley

SCORE: 35-47
PRVIH, ZADNJIH I JEDINIH 5: Curry, Ellis, Wright, Lee, Biedrins
MVP: Stephen Curry
LVP: Monta Ellis

Neshvatljiva je moć koju je u ovoj franšizi imao Don Nelson kada ga ni novi vlasnici nisu mogli otjerati s mjesta trenera sve do prije neki dan. Praktički, reagiravši ovako kasno Warriorsi su se našli u situaciji da ne mogu posegnuti za nekim provjerenim imenom jer su svi već našli nekakav posao te su ulogu trenera povjerili dugogodišnjem Nelsonovom pomoćniku Keithu Smartu. Također, na poziciji GM-a ostao je Larry Riley, čovjek koji je prije godinu dana postavljen na tu poziciju upravo zato što se bivši GM Chris Mullin sukobio s Nelsonom oko slaganja momčadi.

Stoga očekivati veće promjene i odskakanja od dosadašnjeg stila igre, barem u ovoj sezoni, nije realno. Uostalom, gornji citat Rileya dovoljno govori o tome da su Warriorsi i dalje u klimavim rukama - ako ne želiš dodatno otuđiti zbunjenog dojučerašnjeg nositelja, onda ne govoriš ovakve stvari (posebice stoga što postoji nešto zvano tržišna vrijednost). Promjene se ne mogu dogoditi bez potpunog čišćenja na vrhu, jer tek u tom slučaju moguć je ozbiljan pristup dovođenju igrača i pojačanje slabijih aspekata igre. Dovodeći Davida Leea nisu gledali da pojačaju obranu, ali barem su riješili pitanje četvorke za duže vrijeme i stavili se u poziciju da možda već iduće sezone počnu igrati nešto ozbiljniju košarku. Dani Azubuikea i J Richa na krilnom centru su prošlost.

Upravo Lee garantira da će skok biti najveća snaga ove malo izmjenjene postave, a uz skupljanje odbijanaca, ogroman teret trebao bi pasti i na napadački potencijal kojega imaju Stephen Curry i Monta Ellis. Ni jedan nije klasični play, ali obojica su fenomenalni slasheri sposobni uposliti suigrača u pravoj poziciji (doduše, za razliku od Currya, Ellis baš i nije voljan iskazivati tu svoju stranu). Curry je već u rookie sezoni pokazao zavidan pregled igre i osjećaj za pas te se čini da je njegova budućnost na playu poprilično svjetla. Kako je Curry sklon zabijati iz vana (i to s razlogom jer ima prekrasan i precizan šut), to se odlično uklapa s Ellisom koji preferira ulaze i nešto bezglaviji stil igre.

Samo, tu se javljaju i prvi problemi. Iako je pretjerano reći da su se njih dvoje dobro nadopunjavali, istina je da u napadu mogu funkcionirati, posebice ako Ellis prihvati manje aktivnu ulogu, odnosno ako dozvoli još ponekome suigraču da vidi loptu. Svaka mu čast na srčanosti, ali momak mora shvatiti da nije toliko dobar strijelac da bi mogao trčkarati uokolo i raditi što ga je volja. Tu sada na scenu stupa Smart, jer upravo je ovakav Ellisov razvoj u krivom smjeru najveći grijeh nezainteresirane Nelsonove vladavine. Monta se u kratkom roku od učinkovitog ubojice s klupe pretvorio u razmaženu zvijezdu koja radi što želi. Po nekim lanjskim izjavama i igrama reklo bi se kako se Ellis teško može složiti s gornjim Rileyevim citatom, a nastavi li se taj trend i ove sezone, trade je neminovan. Uglavnom, sve je u njegovim rukama.

Dok je napadačko slaganje pod upitnikom, obrambeno uopće nije sporno - bez obzira na sav trud, veći bekovi će moći protiv obojice raditi što god požele, zbog čega Warriorsi i neće previše pažnje posvećivati obrani. Čemu sav trud, kada ionako curi na sve strane. Par pod koševima nije ništa kompatibilniji. Lee i Andris Biedrins mogu skakati i zabijati nakon pick 'n' rolla, ali nakon što su se razvili u igrače pod paskom trenera koji na treningu nikada nisu spomenuli riječ obrana, njihova sposobnost shvaćanja tog dijela igre u najboljem slučaju na razini je pijanog rakuna.

Biedrins bi trebao odigrati bolju sezonu od lanjske (što neće biti nikakav problem, većinu godine je ionako propustio, a ono što je igrao odradio je ozljeđen i nespreman), uz Leea imat će još više prilika za zabiti svoje zicere, a Lee će zauzvrat iza leđa imati čovjeka koji je barem u stanju zalijepiti blokadu te čovjeka koji će ga poštediti mučenja na petici protiv jačih i većih igrača (iako je glupo reći da se mučio, jednostavno ga nije ni bilo briga). Međutim, koliko god ovaj dvojac bio propusan u obrani, on garantira Warriorsima nešto što u Nelsonovom mandatu nisu imali – potpunu kontrolu skoka, koja je krucijalna za tranzicijsku igru.

Mislim, Nelsonova igra se gradila na jurnjavi i još je dobro i funkcionirala obzirom da je Biedrins često bio jedini igrač na parketu u dresu Warriorsa sposoban uhvatiti skok. Sada bi većina obrambenih skokova trebala završiti u njihovim rukama, što će otvoriti prostora Ellisu i Curryu da još brže dođu do protivničkog koša i siju paniku. Na postavljene napade sada također imaju dodatno rješenje u Leeovom fantastičnom osjećaju za pick igru (njegov šut s poludistance danas je u rangu najboljih) ili u čvrstom Biedrinsovom rolanju prema košu koje uglavnom završava zakucavanjem.

Ovu udarnu postavu zaokružuje iz Miamia doveden Dorell Wright, malo krilo koje stiže u Warriorse nakon sezone karijere u Heatu. Međutim, čak i u takvom stanju on nije ništa više od all-round igrača koji je solidan u svemu, ali sjajan u ničemu. Da bi se uklopio u ovu momčad morat će biti sposoban odigrati minimum obrane u svoj ovoj strci, a usput i zabiti svoje otvorene šuteve. Dok ga ne vidimo u akciji, sve se svodi na vjerovanje - vjerujete li da je lanjska solidna sezona u Heatu konačni znak da Wright pretvorio u igrača vrijednog minuta, ili vjerujete da je to samo slučaj i da se nakon kratke eksplozije Wright vraća u klasično katatonično stanje u kojem je proveo prve godine u ligi.

U slučaju da Wright završi na dnu klupe, u igru ulazi lanjski dežurni revolveraš doveden iz NBDL-a Reggie Williams. U pitanju jedan na pet strijelac s klupe koji može uskočiti na bokove i, ako je u stanju ponoviti lanjsku sezonu, može dobiti prednost pred Wrightom. Ovoj momčadi trebaju koševi da bi bila konkurentna, tako da mogu preći preko toga što Williams nema ni jednu drugu kvalitetu.

Uglavnom, novi vlasnici možda nisu pokazali da im se žuri raskrstiti s dosadašnjim načinom slaganja momčadi (iako im treba priznati da su vrlo brzo situaciju sa salary capom doveli pod kontrolu, makar su se pritom riješili kompletne klupe), ali su barem pokazali osjećaj za dobar PR. Tako je kao back-up play doveden nedraftirani rookie Jeremy Lin, kojega čeka lijepo mjesto na klupi s kojega će se pobrinuti da petina azijskog stanovništa u okolici osjeća dobrodošlicu u NBA dvorane.

Charlie Bell, pristigao iz Bucksa u tradeu kojim su se riješili utega Maggetteovog ugovora, već godinama je kapetan no-star teama ovog bloga te je jasno da o njemu ovdje nećete pročitati ništa pozitivno (obzirom na manjak vanjskih igrača ne gine mu ozbiljna uloga u rotaciji što će momčad koštati nekoliko poraza), što Warriorse ostavlja na praktički četiri iskoristiva igrača za tri pozicije. Ovaj, mislim da to nije dobar znak pred početak 82 utakmice duge sezone.

Niti Lee i Biedrins neće imati previše šanse odmoriti se. Warriorsi su potpisali back-up centra Sunsa Louisa Amundsona koji donosi energiju i koji zna kako igrati u run 'n' gun sistemu bez lopte, ali on sam teško da može previše pomoći. Brandan Wright sprema se na svoju četvrtu NBA sezonu, a do sada je svoj visoki pick opravdao tek povremenim skakačkim bljeskovima. Obzirom da je propustio cijelu lanjsku sezonu zbog ozljede ramena (zbog kojega je i ranije propuštao utakmice), upitno je u kakvom se stanju vraća i može li na stranu staviti do sada katastrofalnu karijeru te se koncentrirati na borbu pod obručima.

Rookie Ekpe Udoh definitivno bi pomogao svojom all-round igrom, ali slomio je zglob šake zbog čega će propustiti minimalno pola sezone. To pak znači da postoje velike šanse da u igri vidimo Vladimira Radmanovića za kojega su košarkaški fanatici već mislili da se povukao u mirovinu nakon što ga je prošle sezone Don Nelson sakrio na dno klupe. Nažalost, Vlade je živ i zdrav te ima namjeru još jednom dokazati da više nije ni k od košarkaša.

Ostala imena na trenutnom širem rosteru nema smisla ni nabrajati, radi se redom o igračima koji ne bi pomogli ni prosjećnoj Euroligaškoj momčadi, ali mi je drago da su u kamp pozvali sjajnog fajtera s Uconna Jeffa Adriena, prvoklasnog šljakera koji je prošlu sezonu proveo u drugoj španjolskoj ligi. Potpišu li ga za minimalac, imat će barem jednog čovjeka u svlačionici koji ne dobije alergiju na spomen obrane.

Ovu franšizu čeka još dalek put od izlaska iz mraka, ali barem su povukli prve poteze. Novi vlasnici sada samo moraju potpuno prebrisati otiske Nelsonovih prstiju koji se nalaze svuda po klubu ako misle zakoračiti u novo doba stabilnosti, a ne samo doba povremenih bljeskova nakon kojih slijede godine mraka.

Mislim, Nelson je praktički na ovaj ili onaj način uništavao ovu momčad već dva desetljeća, stoga je vrijeme za ozbiljne promjene. Dok do njih ne dođe, ostaje im roster sastavljen od četiri sjajna košarkaša i gomile potpunih prolaznika, roster pretanak da bi se ozbiljnije suprostavio svakom iole ozbiljnijem programu u NBA.

I da ironija bude potpuna, jedina šansa tog rostera ove sezone da bude barem približno konkurentan je potpuna posvećenost nekima od postulata Nellieballa. Ne nužno u igri s niskim postavama, ali definitivno u okrenutosti brzoj tranziciskoj košarci, ultra kratkim napadima i potpunom zanemarivanju obrane kako bi se moglo što bolje koncetrirati na trku i šut.

Možda se 35 pobjeda čini prevelikim zalogajem za ovaku tanku momčad, ali njihova trkačka i skakačka moć je tolika da ne vidim previše ekipa koje mogu braniti konstantne juriše Ellisa i Leea na koš. Jedini uvjet je, naravno, da uspiju složiti napad koji će ipak sadržavati elemente timske igre, a ne samo kvotu lopti koju svaki igrač ima pravo ispaliti. I dok ne sumnjam da će Lee i Curry pronaći zajednički jezik, ključ svega je Ellis – uspije li pronaći rolu bit će ugodno osvježenje. Ostane li vjeran stilu igre u koji ga je gurnuo Nelson, u kojem zabija 40 dok momčad gubi, tada Warriorsima ne preostaje ništa osim tradea. Upisavši ga kao LVP-a momčadi, jasno je u što vjerujem. Ali, ja sam pesimista po prirodi, to ne znači da ne bi uživao u Ellisovom povratku na stari stil igre kakav je njegovao dok je Baron Davis bio play.

To je u biti i jedino važno pitanje na koje će ova sezona dati odgovor. Ako su Curry i Lee nositelji te ako je novčana situacija ubuduće stabilna (točnije, ako je franšiza ubuduće u cjelosti spremna na korak naprijed), sada samo treba saznati tko je od ostalih vrijedan ostanka, a tko će sreću tražiti negdje drugdje. Veliki plus za navijače Warriorsa je što će, za razliku od onih Clippersa, Wolvesa ili Kingsa, dok čekaju odgovore na takva i slična pitanja, barem moći uživati u igri nekolicine rasnih košarkaša.

9Aug/107

OAKLAND

Posted by Gee_Spot

Dozvolite da na početku izrazim svoje dugogodišnje nezadovoljstvo time što se ovaj klub zove Golden State Warriors. Koji k je golden state? Naziv za Kaliforniju, koju se tako naziva još od dana zlatne groznice a, bogami, obzirom na njenu današnju privredu i činjenicu kako su legalizirali marihuana (i tu ulogu igra Oakland – blago Davidu Leeu) taj nadimak dobro se drži. Samo, odakle pravo klubu iz Zaljeva da se smatra državnim pored klubova iz Los Angelesa i Sacramenta?

Warriorsi su se preselili iz Philadelphie ranih 60-ih, ali, iako su nominalno bili smješteni u San Franciscu, igrali su svuda gdje je postojala adekvatna dvorana. Takva su to bila vremena, i dobrim dijelom zbog toga seljakanja uokolo po cijeloj Kaliforniji, kasniji vlasnici odlučili su ga proglasiti narodnim klubom. Međutim, jasno je kako Warriorsi svoju vjernu publiku imaju upravo u zaljevu San Francisca, dakle u San Franciscu i Oaklandu koji se nalazi preko puta.

Kako je sredinom 60-ih svoju franšizu u Oaklandu pokrenulu ABA (o čemu možete čitati u jučer preporučenoj knjizi ''Loose Balls'' – evo, na pamet mi odmah pada fascinantan način na koji je Rick Barry napustio Warriorse da bi zaigrao u Oakland Oaksima), u tom gradu niknula je konačno prava dvorana u kojoj su s vremenom počeli igrati i San Francisco Warriorsi, koji su konačno 1971. promijenili ime u Golden State Warriorse.

Uglavnom, kako već skoro 40 godina igraju samo u Oaklandu, mislim da bi bio red kad bi klub više promijenio ime u Oakland Warriors, nekako sumnjam da bi dobri ljudi iz Frisca zbog toga otkazali svoje godišnje preplate. A, ako ikad promijene ime u Oakland Warriors, tada svečano obećavam da ću ih prigrliti kao svoj prvi i jedini klub, umjesto da ih, kako više nema Sonicsa, simpatiziram zajedno s još tri ekipe (Wolvesi, Blazersi, Thunder & Warriorsi četiri su kluba koja su mi nekako prirasla srcu zadnjih godina).

WARRIORS

Prva i najvažnija stvar koju su napravili ovoga ljeta je bila konačni rasplet napete vlasničke situacije. Chris Cohan je nakon 15 godina u kojima je uspio klub dovesti do dna konačno odlučio ostaviti se ćorava posla i prodati ga nekome tko zna nešto o sportskom biznisu. Novi prvi ljudi kluba su izvjesni Peter Gruber, filmski producent, lokalni tip i zaljubljenik u Warriorse, te Joe Lacob, do jučer manjinski vlasnik Celticsa, na prvi pogled prava kombinacija kakvu klub ovakve povijesti i s fenomenalnom publikom i zaslužuje.

Uglavnom, kada pohvataju sve konce, možemo očekivati da se brzo riješi kompletne uprave a posebice metuzalema Nelsona koji valjda sada, kada je postao NBA trener s najviše pobjeda u povijesti, konačno poželi otići u penziju. Također, neke daljne velike poteze ne treba očekivati, roster je finaliziran i iznad salary capa, tako da ostaje prostora tek za dovođenje nekoliko igrača za minimalac.

Dva preostala velika poteza ionako su već napravljena i ova franšiza ima sve preduvjete da konačno krene prema gore. Prvo, stigao je David Lee sa svojim double-double učinkom i potencijalom da postane apsolutni ljubimac publike, a drugo – napušten je idiotski logo s tipom u trikou i gromom u rukama te kričavi dresovi u korist dobrih, starih žuto plavih kombinacija i malkice moderniziranog motiva Golden Gatea, mosta koji povezuje Oakland i Frisco, motiva koji se nalazio na originalnim The City uniformama, u kojima su ionako zadnjih godina Warriorsi često igrali.

Totalni rebuilding momčadi i njenog gubitničkog mentaliteta na parketu će možda ipak ići malo sporije, zavisi kako će se zajedno uklopiti Lee i lanjski rookie Curry, koji su definitivno budući nositelji, sa starosjediocima Biedrinsom i Ellisom (zbog čije ozljede lani nismo mogli dobiti pošteni odgovor na pitanje kako će igrati zajedno on i Stephen). Naravno, puno toga ovisi i od novog trenera (ako ga bude, Nelsonov autoritet u NBA krugovima je neshvatljiv i novi vlasnici se možda odluče dati mu da odradi jednu prijelaznu godinu), ali ne sumnjam da će u slučaju eventualnih problema telefoni raditi kao ludi prije kraja prijelaznog roka.

A ludo je bilo i ovoga ljeta. Prvo su nekim čudom uspijeli utopiti očajni ugovor Coreya Maggettea Bucksima. Dobili su dva beskorisna leša u Gadzuricu i Bellu, ali o financijskom olakšanju nema smisla pričati, Maggete ne vrijedi pola od 30 milja koliko su mu Bucksi dužni isplatiti iduće tri sezone. Osim što su si kupili prostora na salary capu ubuduće, doveli su si potrebno pojačanje pod koševima u Leeu a zauzvrat su se odrekli jednog potencijala kojega više nije imalo smisla čekati. Tako je Anthony Randolph završio u Knicksima. Momak o kojem se već godinama pričaju bajke konačno će (valjda) dobiti potrebnu minutažu, ali za klub je veći gubitak odlazak solidnih igrača s klupe Turiafa i Azubuikea.

Manjak tijela na klupi pokušali su pokrpati dovođenjem Wadeova prijatelja Dorella Wrighta iz Miamia te potpisavši nedraftiranu senzaciju ljetne lige Jeremya Lina. Mekano malo krilo i momak koji je očito potpisan zbog marketinga (azijskih je korijena, kao i petina stanovnika Zaljeva) nisu zamjena za dva pouzdana veterana ali što se može. Barem bi Brendan Wright konačno mogao dobiti priliku pokazati zašto je bio lutrijski pick sad već daleke 2007.

Tricaš Anthony Morrow otišao je u Netse, a back-up play Watson u Bullse, što je dodatno oslabilo roster, a Warriorsi su napravili lošu kontru potpisavši od Bullsa odbačenog Parga koji više nema one stare vatre u nogama. Tako da, kad sve zbrojiš i oduzmeš, ispada da su dali pola rotacije za Leea. Što nije nužno loše obzirom da neće preko noći do vrha, ali je dobar pokazatelj potencijala za ovu sezonu (drugim riječima, ništa od playoffa). Nositelji imaju talenta, ali bez klupe neće im biti lako stasati.

Doduše, ostavili su Reggiea Williamsa, jednoga od lanjskih padobranaca iz NDBL lige, koji se pokazao solidnim strijelcem, te su na draftu uhvatili odličnog Udoha, koji bi odmah pomogao pod košem da se nije ozljedio (lom zgloba ruke) zbog čega će propustiti do 6 mjeseci, dakle dobar dio sezone. Kako ovo što je ostalo na tržištu baš ne obećava, draftanje Leea, Currya, Ellisa i Biedrinsa u prve dvije runde fantasya nameće se kao logičan potez.

ATHLETICS

Athleticsi su legendaran klub od samih početaka profesionalne igre, klub koji je osvajao naslove redovito u svim generacijama, ali njihova slava dosegla je posebne visine u devedesetima i novom mileniju. Naime, klub je od trenutka kada se kasnih 60-ih stabilizirao u Oaklandu (počeo u Philadelphiji, zatim u Kansas Cityu) vrlo brzo osvojio tri naslova prvaka, te nastavio s pobjedničkim sezonama dugi niz godina. Ali, tijekom cijelog tog perioda, zbog okrenutosti lokalne publike San Francisco Giantsima, imao je jednu od najmanjih posjeta u ligi.

Kada su bogate gazde, koje su trošile vlastiti novac na pobjedničke momčadi, zamijenili nešto škrtiji biznismeni koji su prvenstveno htjeli da klub sam sebe financira (na sam spomen ovako nečega već vidim kako se Markovićima, Mamićima i sličnima blokira mozak i na čelu im se upali napis UNABLE TO COMPLY) naslovima je došao kraj. Od 1989. i zadnjeg naslova klub je utonou u prosjek a mala posjeta dodatno se smanjila. I tada na scenu stupa legendarni Billy Beane.

Naime, Beane je u kratkom roku uspio Oakland vratiti na vrh (nisu osvojili naslov ali jesu izborili 5 nastupa u playoffu za redom) a da je cijelo vrijeme imao ili najniži ili jedan od najnižih budžeta u ligi. To čudo je ostvario u prvi plan gurnuvši draft, kupovinu jeftinih igrača u kojima bogate momčadi nisu vidjele potencijal i, prije svega, okrenuvši leđa klasičnom skautingu igrača te umjesto toga birajući igrače za svoj sistem kroz novu revolucionarnu statistiku koja je promijenila pogled na baseball kao igru, potpuno zanemarivši klasične poglede po kojima je najvažnije što dalje opaliti lopticu.

Po novim shvaćanjima najvažnija je bila obrana, točnije kvalitetni pitcheri (kojima je ogromni teren u Oaklandu itekako odgovarao) a u napadu ništa nije svetije od dolaska na bazu. Igrači koji su gomilali home runove po nižim ligama, sveučilištima i srednjim školama uopće nisu zanimali nove ideologe iz Oaklanda, ako su u isto vrijeme propuštali doći na bazu jer su zamahivali na svaku bačenu loptu.

Danas Athleticsi imaju treći najniži budžet u ligi, nemaju ni jednog udarača kojega bi poželjela neka skupa momčad jer ni jedan nije atraktivan, ali su uredno iznad 50%. Najveći razlog je gomila odličnih pitchera koji im svaku večer garantiraju konkurentnost. U prosjeku imaju po 23 godine i manje od pola milje godišnje gaže što je nevjerojatno kad uzmete u obzir da as malo bogatije momčadi zarađuje preko 15 milja. Svih pet njihovih startera potencijalni su asevi i vrlo vjerovatno će jednoga dana to i biti u nekoj drugoj ekipi, ali za sada najstariji Braden nominalno je prvi pitcher (ujedno i najmanje talentiran, ali minimalno solidan treći igrač šampionske rotacije). Brett Anderson, Tim Cahill, Vin Mazzaro i Gio Gonzalez mladići su čija imena treba zapamtiti i čiji talent obećava blistavu budućnost.

Najluđe od svega, kada oni napuste klub, nema sumnje da će Beane od nekuda iskopati pet novih bisera. Samo, da bi se makli s ove mrtve točke, Athleticsi moraju definitivno ili izgraditi manji ali novi stadion koji će uspijevati donositi profit, ili promijeniti grad (Giantsi su i dalje neprikosnoveni u ovom području) ili pak pronaći vlasnike koji se neće libiti trošiti vlastiti novac. Kombinacija pronalaženja talenta kakvu danas ima Oakland i novca ne može promašiti, što su uostalom zadnjih godina najbolje pokazali Red Soxi koji su jedna od prvih franšiza koja se okrenula izgradnji sistema po formuli Athleticsa.

Što se udarača tiče, Oakland ima solidan broj odbačenih veterana koji znaju kako se dokopati baza (Davis, Crisp, Ellis, Kouzmanoff, Cust) ali ono što im nedostaje njihovi su vlastiti talenti. Izbacili su nekoliko solidnih igrača (Suzuki, Pennington, Barton) ali bez ekstra klasa koje su neophodne da izboriš playoff (i koje po defaultu završe ili u Bostonu ili u Yankeesima) teško da mogu očekivati bitnije pomake. Obrana te može dovesti i održati na zlatnoj sredini, za korak naprijed trebat će im iskorak nekoga od klinaca iz sistema. Samo, problem je uvijek u tajmingu – dok jedan momak bljesne i osjeti se spremnim za nositi MLB napad, možda se zalomi sezona u kojoj rotacija pitchera neće biti ovako dobra. I tako iz sezone u sezonu izgleda život siromašne franšize koja je napravila sve što je ljudski moguće da uspije. Pa ti reci da salary cap nije zakon.

THE ROSTER OF THREE

Moneyball (Michael Lewis, 2003.)

Sve ovo o čemu sam gore pričao vezano uz Athleticse i promjenu paradigme u baseballu nalazi se u ovoj genijalnoj knjizi koja je proglašena jednom od najboljih sportskih knjiga uopće. Jasno je i zašto – tema velikih ideja, novca u sportu i svakodnevne borbe univerzalna je i može se primjeniti ne samo u svakom sportu već i u životu. Ono što me pak najviše oduševilo i zbog čega ''Moneyball'' uzimam u ruke svako malo je, uz naravno temu, i činjenica da je Lewis sjajan pisac u najboljoj Haleberstamovoj tradiciji koji priči i likovima daje podjednaku važnost kao i razlogu zbog kojega se uopće nalazi u njihovoj blizini.

Inception (Christopher Nolan, 2010.)

Ako je itko do sada sumnjao, nakon ovoga više nema zašto – Nolan je jedan od rijetkih živućih redatelja čije svako novo djelo zaslužuje odlazak u kino i potpuni respekt. Nije ''Inception'' bezgrešan film – da se nadovežem na ''Moneyball'', Nolan nema tu pripovjedačku toplinu i sposobnost da likovima udahne život i da ih postavi barem ravnima ideji ako već ne iznad nje, ne, kod njega su svi samo pijuni u službi koncepta zbog čega ''Inception'' neće biti ničiji najdraži film – ali je prvoklasna zabava koja će vas na sto načina natjerati, ne da mozak uputite na pašu, već da ga maksimalno upalite. Mislim, kakav je to ljetni blockbuste nakon kojega možete sjediti pet sati na piću s prijateljem i razbijati glavu oko referenca, skrivenih poruka, logičkih rupa, smisla i uopće ikakvog zaključka? Nolanov blockbuster. Svaka čast čovjeku što održava čaroliju filma i dalje živom. Meni je samo žao što ovako dobro razrađena ideja nije pretvorene u seriju od nekih 12 epizoda i barem tri sezone jer materijala ima koliko hoćete, a onda bi nesumnjivo dobili i bolje karakterizacije (tu se krije i glavni razlog zašto toliko danas volimo serije – imamo vremena doživjeti likove). Nema više ''Losta'' da postavlja blesava pitanja i da nas navuče na nebitne odgovore, ali na jedno ljeto ''Inception'' će poslužiti kao savršena zamjena.

Bay Area Funk (various artists, 2003.)

James Brown je kum, otac i duh sveti funka. New Orleans je leglo pionira zvuka The Meters. George Clinton je svojim radom funk odveo u svemir. Međutim, kada pređeš preko tih nekoliko najvećih imena, pitaš se zar je tako mali broj ljudi definirao jedan od najvažnijih žanrova 70-ih, i, ako mene pitate, najbolji plesni žanr uopće? Naravno da nije, ali mainstream tako funkcionira, uvijek se mora složiti neka piramida koja se nakon toga uzima zdravo za gotovo. Za one pak koji vole kopati, ova kompilacija izvrsna je polazna točka. Na njoj su najbolji izvođači i najveći bezimeni hitovi. Možda nisu masovno popularni, ali svaka puhačka linija, bas solaža i promjena ritma na ovim stvarima originalna je do boli i rastura do jaja. Check it ou now, the funk soul brothers and sisters! A uz ovu kompilaciju chekirajte i sljedeće - nastavak peglanja po Zaljevu, pripreme za dolazak kraljevskog ogromnog penisa, čaganje s Bogom, nastavak priprema za dolazak kraljevskog ogromnog penisa, kako Oklahoma može biti selo kad ima Duranta i ovo?, New Orleans je zakon sa i bez Paula, don't mess with Texas! i, naravno - they took our team - they can't take our memories!