ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

1Jun/137

IOR TIME-OUT – TOP 10 MRP

Posted by Gee_Spot

Danas se bavimo igračima koji su napravili najveći bodovni korak unazad u odnosu na prošlu sezonu (za dva dana su na radu MIP-ovci), odnosno igračima koji su iz raznih razloga (promjena konteksta, standardna regresija uzrokovana ozljedama ili starenjem) napravili značajan korak unazad. Uz jednu napomenu - radi atraktivnosti izbor je ograničen na bazen top 100 igrača tako da smo izbjegli spominjati prezimena poput Bargnani ili Camby. Njihova regresija jednostavno nije toliko važna za ligu, a samim time nije ni toliko zanimljiva.

Već kratki pogled na listu otkriti će kolika su katastrofa bili Lakersi prošle sezone. Naravno, to što imaju rezervirane prve tri pozicije dijelom je vezano uz promjenu konteksta, točnije uz skok iz nečega dobroga (definirane role koje su imali Nash u Phoenixu, Dwight u Orlandu, pa čak i Pau pod Mikeom Browneom) u nešto očajno (psihodelični paralelni svemir Mikea D'Antonia u kojem se sve vrti oko Kobea, dok je Nash šuter, Dwight šljaker, a Pau tricaš), ali istovremeno je jasno kako se najveći dio problema može povezati s dva puno opipljivija elementa od loše kemije uzrokovane nekompetentnim vođenjem kluba na svim razinama - godinama i ozljedama.

1. DWIGHT HOWARD (Lakers) -26

2012 IOR: 132
2013 IOR: 106

1. STEVE NASH (Lakers) -26

2012 IOR: 89
2013 IOR: 63

3. PAU GASOL (Lakers) -24

2012 IOR: 99
2013 IOR: 75

I dok su ozljede bile zajedničke svoj trojici, Dwighta treba odvojiti od dva veterana ne samo zbog toga što se nalazi na sasvim drugom kraju vremenske krivulje, već i zato što je odigrao skoro cijelu sezonu (nevjerojatno da je obzirom na leđa i ozljedu ramena propustio samo 6 utakmica). Pau i Steve imali su tu nesreću da su kombinirali ozljede s čestim i dugim pauzama (što je samo po sebi utjecalo na razinu forme) i pri tome su odigrali dovoljno utakmica (60%) da ih sistem uzme u obzir kao temlje nove procjene. Jasno je kako ovo ni u jednom slučaju nije bila normalna sezona, stoga je i ovakva regresija više rezultat nevjerojatnog skupa nesretnih okolnosti nego stvarnog pada kvalitete ovih igrača. Međutim, to što pad možda nije ovako drastičan, ne znači da ga nije bilo, a koliko je stvaran moći ćemo odrediti tek kada ih dogodine vidimo u nešto boljim okolnostima.

Drugim riječima, koliko god nekakav oporavak nakon ovakvih katastrofa bio očekivan, pitanje je koliko će značajan biti obzirom na ne baš sjajni individualni kontekst u kojem se svaki od ovih igrača nalazi. Hoće li Dwight, čak i nakon povratka u punu formu (a pitanje je što je puna forma ako su leđa postala kroničan problem), ikada više biti franšizni igrač, odnosno postoji li momčad spremna poput Orlanda nekada cijeli roster izgraditi tako da maksimizira njegove potencijale? Može li njegovo sazrijevanje kao osobe (koje je, doduše, teško uočiti u svim onim katastrofalnim izjavama za medije, ali koje je isto tako očekivano obzirom na godine - rijetki all-star talenti su ostali vječna djeca, kad-tad su prihvatili da s velikom moći dolazi i velika odgovornost) kompenzirati napadačke limite njegove igre?

S druge strane, Gasol i Nash moraju zaustaviti tijela od daljnjeg raspada i pri tome trebaju situaciju u kojoj će netko znati koristiti njihove pluseve (IQ, talent, šut) i sakriti minuse (manjak atleticizma). Dakle, kad uzmemo sve u obzir, koliko je realno od njih očekivati značajnije poboljšanje forme, posebice od Nasha koji će iduću sezonu igrati s 40 godina na leđima?

Ako bi morao pogađati, rekao bih da je Dwight kao franšiza gotov (jer nitko oko njega neće graditi napad), ali da će ostati kvalitetna prva opcija i all-star igrač na račun obrane i učinkovitosti. Pod jednim uvjetom - da potpiše za Rocketse. Partnerstvo njega i Hardena moglo bi stvarno biti nešto posebno za obojicu. Gasol je dovoljno mlad da se vrati u kategoriju drugih opcija, ali obzirom da su njegov problem stopala (to je nešto što se vuče godinama) i da nikada nije bio oličenje čvrstine, nisam se spreman kladiti da je ova IOR ocjena koja ga svrstava u treće banane pretjerano promašena. Što se Nasha tiče, tu sam mišljenja da je ovo rangiranje na granici između trećih opcija i talenta za popunu petorke u ovom trenutku čak i optimistično. Obzirom na godine i činjenicu da su ga odmah po odlasku iz Phoenixa napale ozljede, tko može biti siguran da legenda već dogodine neće otići u mirovinu pokaže li se da regres nije moguće okrenuti u suprotnom smjeru, odnosno da bez čudesnog medicinskog osoblja Sunsa nije moguće ostati u komadu (a bez toga i u potrebnoj formi - stara tijela trebaju puno više vremena za regeneraciju od mladih)?

4. DIRK NOWITZKI (Mavs) -15

2012 IOR: 102
2013 IOR: 87

Slično Nashu i Gasolu, zbog kombinacije ozljeda i dužih pauza Dirkov minus možda je nešto veći nego bi trebao biti, ali regresija je neosporna. S 35 godina na leđima jasno je kako Dirk više nikada neće biti od velike koristi u obrani i skoku, a niti će moći biti na parketu dovoljno dugo da opravda ulogu prve opcije (sada je u fazi kada će mu Carlisle minutažu držati oko 30 minuta kako bi mu produžili karijeru). Dirk kao druga banana, posebice za onaj manji ugovor koji bi trebao potpisati dogodine, nije loša opcija, ali zanimljivo je primijetiti kako vrijeme leti i kako se liga brzo mijenja - prije dvije godine čovjek je bio MVP Finala. Život stvarno nije pravedan, čak ni prema najboljima od najboljih.

4. RAY ALLEN (Heat) -15

2012 IOR: 72
2013 IOR: 57

Sporedna uloga u Miamiu oduzela mu je velik dio bodova (igra čak 8 minuta manje nego u Bostonu s puno manjim odgovornostima u igri), ali svatko tko ima oči i gleda ga trenutno u playoffu (gdje preko njega zakucava, ironije li, čovjek koji se preziva Young) jasno vidi da su godine učinile svoje i da je čak optimistično što ga sistem smatra igračem za petorku. Mirovina nije isključena (Ray ima opciju za iduću godinu koju nakon još jednog prstena ne mora aktivirati pod svaku cijenu), ali, ako se i vrati u pohodu na još jedan naslov, jasno je kako u ligi teško ikada više može biti starter u ozbiljnoj momčadi.

6. JOE JOHNSON (Nets) -13

2012 IOR: 84
2013 IOR: 71

Koliko su ga usporile ozljede, to je uvijek teško reći obzirom da nije propustio previše utakmica i da je ostao na sličnoj minutaži kao i uvijek, s istim volumenom lopti. Dapače, obzirom da pored sebe ima playa poput Williamsa i centra poput Lopeza, čovjek bi pomislio da će manje odgovornosti dovesti do veće učinkovitosti, ali Joe je jednostavno potonuo. Možemo kriviti sistem, neuigranost, stopala, ali možda je jednostavno u pitanju dobro staro Vrijeme, koje ima običaj pokucati na vrata graničnim all-star dvojkama oko 32-33 godine (očite šifre: Mitch Richmond, Allan Houston). A kada mu ih jednom otvorite i pustite ga unutra, povratka nema.

7. MARCIN GORTAT (Suns) -12

2012 IOR: 75
2013 IOR: 63

Gortat je dvostruka žrtva sistema - u sezoni ranije Nash mu je napumpao brojke, u ovoj mu ih je očajni kontekst ispuhao. Ali, da se radi o centru koji može odraditi pošteni posao u oba smjera nije sporno. U ligi u kojoj visoki zahvaljujući Gasolu i Hibbertu opet postaju cijenjeni, pitanje je tko će biti dovoljno mudar pokupiti ga iz Phoenixa i dodati svom playoff rosteru? Uz Duranta i Westbrooka bio bi savršen, a Oklahoma ima i pickove i mlade igrače koji trebaju Sunsima.

8. MANU GINOBILI (Spurs) -11

2012 IOR: 94
2013 IOR: 83

Obzirom na godine, Manu je dugo i trajao. Iz sezone u sezonu možemo očekivati sličan pad (iz all-star igrača u treću opciju pa u strijelca s klupe) što znači da je njegova karijera ušla u završnu fazu i da će novi ugovor sa Spursima biti i zadnji.

8. ERIC GORDON (Pelicans) -11

2012 IOR: 80
2013 IOR: 69

Potencijal za kvalitetnu drugu bananu i dalje postoji, ali ozljede i čudan roster Hornetsa u koji se nikako nije uklopio uzele su svoj danak. Može li s Pelicansima biti bolje ili će morati mijenjati sredinu, a ne samo natpis na prsima? Koja je uopće njegova rola - playa-šutera ili spot-up strijelca? Hoće li ikada biti dovoljno zdrav da ostvari barem dio potencijala? Puno je stvari koje će se morati poklopiti, ali osobno od njega ne bih digao ruke - za eksploziju tipa Curry sve je manje nade (što će njegov ugovor koji mu donosi 4 milje više nego Stephu označiti kao promašaj dok god ne proigra), ali definitivno može puno bolje od ovoga što trenutno pokazuje. Hoće li dogodine konkurirati za najveći skok ne znam (vjerojatno neće), ali pretpostavljam da će biti puno bolji od prosječne treće opcije jer lakoća kojom kreira šut sebi i suigračima bila je vidljiva čak i u ovoj nesretnoj sezoni iza nas.

8. KEVIN LOVE (Wolves) -11

2012 IOR: 111
2013 IOR: 100

Ovih 18 utakmica koje je odigrao morali smo uzeti u obzir, što je dovelo do minimalnog broja negativnih bodova jer se radi o nebitnom uzorku, kojega još manje važnim čini saznanje da ih je odigrao u stanju u kojem se nije ni trebao vraćati na parket. Kao nešto veći problem pokazali su se negativni bodovi zbog sklonosti ozljedama - ovo je četvrta sezona u kojoj Love ima problema s ostankom na parketu, što je za mladog igrača koji bi lakše trebao podnositi sitne ozljede popriličan problem (a još je veći za Minnesotu koja nije ista momčad kada je njihov franšizni igrač izvan parketa). Obzirom da iza sebe ima dvije vrhunske sezone, jasno je kako se radi o talentu koji neće imati problema vratiti se u šutersko-skakačke visine koje je demonstrirao, ali sada se postavlja pitanje može li ikada s ovom kombinacijom fizičko-atletskih atributa ostvariti značajniji all-round napredak i nadmašiti ovih 111 bodova iz 2012. ili će to ostati njegov maksimum? Kako god bude, Love bi Wolvesima trebao donijeti produkciju negdje između top 8 i top 15 igrača, a to znači da će bitka za playoff na Zapadu opet biti uzbudljiva do samog kraja.

31Jul/120

30 FOR 30: PHOENIX

Posted by Gee_Spot

SCORE: 33-33

MVP: Steve Nash

X-faktor: Steve Nash

U svojoj zadnjoj sezoni u Phoenixu, Steve Nash je opet uspio održati momčad u playoff konkurenciji do samog kraja. Kao i godinu ranije, Sunsi su završili na desetom mjestu Zapada, ali ovaj put rezultat je mrvicu fascinantniji jer je Nash imao najmanju minutažu i najmanji prosjek koševa još od 2000. kada je promoviran u rolu trećeg igrača Dallasa nakon Dirka i Michaela Finleya. U Nashevom slučaju pad je vezan i uz potrošnju – Steve je uzimao najmanje šuteva u prosjeku u svojoj karijeri u Phoenixu (ispod 20% napada u kojima je sudjelovao), a to je detalj koji je ipak više vezan uz manjak eksplozivnosti i brzine nego uz minute (Nash nije čovjek koji će forsirati loš šut samo da zadovolji statistiku).

Zadnje dvije sezone nemoguće je promatrati odvojeno jednu od druge. Steveov pad započeo je godinu ranije, a u skraćenoj sezoni dobio je svoj očekivani nastavak. Ono čime je Nash maskirao manjak produktivnosti kao strijelac (iako kao šuter nije pokazao nikakav znak nazadovanja – ostao je na istim hall of fame prosjecima koji ga čine savršenim dodatkom sistemu u kojem nužno ne mora svaka akcija ići preko njega), povećani je broj asista. Iako brojka od 10.7 predstavlja treći najmanji prosjek asista po utakmici u njegovoj karijeri u Sunsima, prilagođena minutaži ona ukazuje kako je Nash u svojoj 38-oj godini uspio ostvariti najveći postotak asistiranih koševa u životu – tijekom zadnje dvije sezone čak 53% poena Phoenixa zabijenih tijekom Nashova boravka na parketu rezultat su njegovih asista.

Nažalost, ovaj roster Sunsa tijekom zadnje dvije godine nije imao dovoljno talenta koji bi mogao pokupiti Nashov pad produkcije u napadu. Bez Amarea kao najčešće mete Nashovih asista, Phoenix je s prvog mjesta napadačke učinkovitosti pao na deveto, što je na kraju predstavljalo tu ključnu razliku između playoffa i lutrije. Ove godine su ponovili gotovo iste brojke kao i lani – 9. u napadu, 24. u obrani (čak jedno mjesto bolji), ali pokazalo se kako najbolje partije Marcina Gortata ipak nisu u rangu najboljih partija Stoudemirea (u zadnjoj Amareovoj sezoni i s dvije godine mlađim Steveom bili su najbolji napad lige dok se učinak obrane nije mijenjao - i tada su bili 23.).

Stoga, nakon dvije godine bezuspješnog lova na playoff, Nash i Phoenix odlučili su se na rastanak. Njegov put iz uloge MVP-a prema roli treće opcije i slabiji roster od onoga iz zlatnih dana, kombinacija su koja je i ranije trebala doživjeti resetiranje, ali dijelom zbog tvrdoglavosti vlasnika Sarvera (koji je s razlogom strahovao da bez Nasha neće imati što ponuditi navijačima), a dijelom zbog Nashova zen pristupa (njegova rutina i karijera važniji su od ikakvog apstraktnog lova na prstenje), ono se nije dogodilo. I dok se Nash u Lakersima ima šanse naći u okruženju sposobnom iskoristiti njegove trenutne kapacitete, bez svog pokretača Sunsi su okruženi na godine tijekom kojih će se lov na zadnje playoff mjesto činiti fantastičnim dostignućem.

Što nas vraća na Gortata. Iako se tijekom dvije sezone nametnuo kao Nashova desna ruka i koristan double-double igrač, Gortat je ulozi prve opcije bio, blago rečeno, precijenjen. Čak 80% njegovih pogodaka bili su rezultat asistencija, a njih 70% realizirano je u reketu. Uglavnom, cijeli napad Sunsa bio je baziran na screen igri Nasha i Gortata koja bi rezultirala ili s rollom nakon kojega bi Gortat položio loptu od tablu ili popom nakon kojega bi Gortat iz sredine reketa zabio suzu. Naravno, postojala je i treća opcija – povratna lopta nekom od šutera. Gdje dolazimo do novog problema – osim Nasha, koji je bio zadužen za distribuciju i time zakonima fizike onemogućen da se nađe u spot up situaciji, Sunsi nisu imali dobre šutere.

Nash i Gortat su odrađivali svoj dio posla, ali osim Jareda Dudleya, koji je krpao rupe na vanjskim pozicijama i bokovima na obje strane parketa, ni jedan igrač Sunsa nije imao šutersku sezonu za pamćenje. Grant Hill je bio odličan u ulozi lidera i obrambenog asa, ali osim energije nije donosio previše toga u napad – za razliku od ranijih sezona u Phoenixu kada je tricu gađao s 40%, u ovoj zadnjoj vratio se svojim starim navikama i očajnom šutu iz vana (samo 26%). Nominalno drugi bek na rosteru, Shannon Brown, tricu je gađao solidnih 36%, a kako je isključivo služio kao catch & shoot igrač, njegovih ukupnih 42% šuta nisu bili od velike koristi.

Ipak, najveće razočaranje stiglo je od tri visoka igrača koji su u Gentryevom sistemu trebali služiti da se reket dodatno raširi za 2 na 2 igru Nasha i Gortata. Dva pick & pop specijalista Sunsa – Frye i Morris – gađali su tricu solidno (35%), ali problem je što su podbacili s poludistance (njih dvoje plus Warrick pucali su 33%), a to je šut kojega su uglavnom uzimali. Kada dodaš da spomenuta trojica ne služe ni u obrani ni u skoku, ispada da su ispod-prosječnim napadačkim izdanjima povukli na dno cijelu momčad. Što potvrđuje i podatak kako su Sunsi cijele sezone najslabiju produkciju u oba smjera dobivali s pozicije četvorke.

Pored usporenijeg i manje efikasnog napada nego što smo navikli, standardno loša obrana Phoenixa ostavljala je dodatno gorak okus. Osim žilavih Nasha i Browna, koji su barem pokušavali skrenuti napade prema srcu obrane, jedino što je funkcioniralo bili su Hill i Dudley u ulogama 1 na 1 stopera na perimetru. Međutim, bez podrške visokih, sav trud ovih ispred bio je uzaludan – reket Sunsa bio je otvoren od 0 do 24, za što zasluge pripadaju ne samo mekanim krilnim centrima, već i Gortatu koji se u obrani najčešće gubio. Naravno, u ovakvim situacijama uvijek dio krivnje otpada na nedostatak sistema i pravog suigrača, ali neosporno je kako se pored Gortata zakucavalo kao na reviji i kako je njegov interes uglavnom bivao usmjeren na trku i napad, a minimalno na rotiranje i postavljanje tijela pred napadača u naletu.

Robin Lopez kao back-up centar, naravno, nije previše utjecao na popravak ovakvog stanja. Kao tipični Lopez, Robin nije skakao ni igrao obranu nogama, ali, za razliku od Gortata, barem je pokazivao želju da povremeno faulira protivnika.

FAST FORWARD

U novu eru bez Nasha Sunsi ulaze s donedavnom Steveovom zamjenom Dragićem u ulozi playa, a samim time i ulozi glavnog pokretača (nekako sumnjam da će Alvin Gentry previše mijenjati stil igre obzirom na ostatak rostera). I dok će Marcin i Goran pokušati zadržati napadački učinak barem u prvih 15, doza skepse prame Dragiću u ovako istaknutoj ulozi je dobrodošla – čovjek ima 26 godina i u zadnje dvije sezone dokazao se kao NBA materijal (dvije i pol, ako dodamo ono odlično izdanje iz zadnjeg nastupa Sunsa u playoffu), ali koliko će dobar biti ne samo kao full time starter, već kao alfa mužjak?

Da se Sunsi pojačavaju kako bi ulovili što viši pick na idućem draftu govori i zamjena Granta Hilla Michaelom Beasleyem, što je valjda ekvivalent tome da svoga pouzdanog Golfa zamijenite romobilom. Hillova lanjska šuterska neučinkovitost činit će se kao najbolja sezona Raya Allena kada Beasley počne ispaljivati svoje cigle, a razliku u igri u obrani nema potrebe naglašavati. Mislim, napad Sunsa će dogodine patiti, ali obrana će također doživjeti pad, što je poprilično jadno ako uzmete u obzir da su prošlu sezonu završili kao 24. od 30 momčadi.

Dolazak Scole će u tome zasigurno pomoći – Luis će se sjajno uklopiti u gomilu četvorki koja ne igra obranu, iako će svojom igrom s poludistance zasigurno pomoći u napadu. Uostalom, da mu otvore prostor Sunsi su se brzinski riješili Lopeza i Warricka, dva igrača s dna klupe, iako je to značilo da su morali prihvatiti jednog takvog sličnog u Wesu Johnsonu. Iako se radi o nebitnoj zamjeni obzirom na nedostatak produktivnosti svih navedenih, ovo je logičan potez za zaokružiti roster s viškom visokih i manjkom swingmana.

JEZGRA: Dragić, Gortat, Scola, Dudley, Brown (27 milja)

ROSTER: jezgra + Beasley, Morris, Johnson, Frye, Marshall, Telfair (49 milja)

- Sunsi trenutno u rukama imaju ugovor Brada Millera (ovo ljeto promijenio više adresa od Leonarda DiCapria u onom filmiću o varalici koja na kraju postane FBI agent) koji će im uzeti samo pola garantirane milje kada se netko konačno odluči iskoristiti klauzulu i prekinuti ga

- to znači da su jedna od rijetkih momčadi u ovom trenutku koja ima dovoljno prostora na salary capu za ponuditi nešto više od midlevela (oko 8 milja), ali obzirom na poznatu Sarverovu škrtost i činjenicu da ionako moraju platiti amnestiranom Childressu ratu koja ove godine iznosi 6.5 milja, za očekivati je da se u ovaj prostor ne diraju (a nije i da imaju previše opcija na koje ga se isplati trošiti)

- ostatak rostera vjerojatno će popuniti minimalnim ugovorima kako bi dogodine, u slučaju da se odreknu prava na Johnsona i Morrisa (još pod rookie ugovorom) mogli opet imati oko 20 milja slobodnog prostora za lov na slobodne igrače

- jedna zanimljivost vezana uz Scolin ugovor – razlog zbog kojega su Sunsi morali na aukciji ponuditi puno više nego su npr. Mavsi dali za Branda (2 milje), leži u tome što je Scola imao zadnju godinu ugovora s Rocketsima negarantiranu, a izgleda da, po pravilima amnestije, ona momčad koja dolazi do amnestiranog igrača putem aukcije mora preuzeti punu cifru za tu negarantiranu godinu

- u Scolinom slučaju radi se o 11 milja, što su Sunsi podijelili u 3 godine (dali su za svaki slučaj malo više, 13, iako nitko drugi nije bio zainteresiran Scoli platiti toliko)

- praktički, to znači da će Rocketsi uštedjeti tek isti mali iznos kao Sixersi (2 milje), jer ovih preostalih 10 ionako nisu bili dužni isplatiti Scoli

28Apr/1214

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

Posted by ispdcom

Izbor deset najboljih igrača po pozicijama završava se s playmakerima. Iskoristite ovih desetak kartica teksta za skratiti vrijeme do početka playoffa, a, ako vam je malo, uvijek se možete prisjetiti i ranijih izbora.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

MBE CENTERS

Gee: Kao što je već postao običaj u ovim izborima, uvod počinjem rečenicom kako mi je najlakše bilo složiti vrh liste najboljih playmakera u ligi. Od kada su krajem 90-ih zabranili bilo kakav kontakt na perimetru, liga se počela krcati sve bržim i nižim igračima kojima je pomicanje fokusa sa snage olakšalo dolazak do NBA minutaže. Ubrzanje igre dovelo je do nikad veće uloge playmakera jer je dribling postao nezaustavljivo oružje, a pick & roll i slash & kick igra osnove svakog napada. Iako danas u ligi gotovo svaka momčad ima playa startnog kalibra, u prednosti su one momčadi u kojima je playmaker prva, druga ili treća napadačka opcija, a ne samo role player.

S druge strane, usprkos svoj gomili driblera i brzanaca, meni se čini da su samo dva playa u ligi trenutno dostojna titule franšiznih igrača - CP3 i Rose. Oba su nesumnjivo prve opcije u svojim ekipama, iako na nešto drugačije načine. CP3 je klasični play koji održava napad živim dok ne pronađe suigrača u idealnoj situaciji, a Rose je strijelac čija agresivnost u slash igri hrani sve ostale. Ipak, iako se oko obojice da složiti šampionska momčad, prednost dajem Paulu jer je jednostavno kompletan igrač i jer može sve što može konkurencija - može zabijati u serijama kao Rose, može razigravati kao Rondo, može šutirati kao Nash. Ostali, pa tako ni ovi spomenuti, jednostavno nisu tako svestrani.

Sicke: Znajući da ćemo kad-tad doći do plejeva dugo sam razbijao glavu oko prvog mjesta. U prvom planu su naravno Rose i CP3, ali me skroz ubija kod odabira to što govorimo o dva potpuno suporotna pristupa igri. Kad bi učio nekog playa kako igrati, dao bih mu snimke CP3-a. Pravi general na parketu koji popušta ili zateže uzde momčadi prema potrebi, pritišće suce kad zagusti, a u Clipersima je ujedno i trener. Njegova prošlogodišnja serija protiv Lakersa je za udžbenike košarke.

Rose je s druge strane, kako ga je Nash nazvao, predstavnik nove generacije super-bekova u koju spada i Westbrook (stilom igre, ne i klasom). Rose je poput nekog uber-combo beka, kompletan napad u jednoj osobi sposoban bilo kada i bilo kako napasti koš. Razigravanje je tu sekundarno, ali učinak po protivnika je jednak. Rose pored svega ovoga još i živi samo za košarku, što je dodatni plus u doba raznih drama-queens & kings. Osobno nisam pobornik njegovog stila igre, ne preferiram ga, ali poštujem način na koji vodi Bullse.

Nakon svega ovoga što sam do sada nabrojao još uvijek sam u dilemi, stoga bih prvo mjesto dodijelio Rajonu Rondu, čovjeku s hrpom felera u igri, ali jedinstvenoj pojavi na parketima koju je nemoguće ubaciti u neki kalup. Njegov pregled terena i način kretanja po istome me opčinjava i ovom prilikom ću ignorirati zdrav razum, statistiku i odlike franchise plejera te pokleknuti eye-testu i emocijama. RR, ti si za mene br.1 jer kad tebe gledam kako igraš, želim odmah ići na basket.

Gee: Ulažem ispravak netočnog navoda jer ne kužim koji to eye test ne uzima u obzir kriminalan Rondov šut i gomilu izgubljenih lopti koje njegov stil igre generira. Taj stilski dio o kojem pričaš kada je način igranja pozicije u pitanju mene uopće ne smeta, poanta je da se radi o top klasama (tu govorim o Roseu i Paulu, jer Rondo nije top klasa, koliko god da je originalan i jedinstven) koje su svaka na svoj način prve opcije. Paul je već sada jedan od najvećih svih vremena, fali mu samo prsten, a i jedini je bek u ligi sposoban biti prvi u tri glavne statističke kategorije na kraju sezone (asistima, ukradenima i koševima kad bi htio).

Rose igru bazira na uzimanju ogromnog tereta u napadu kao strijelac, a tek zatim kao asistent, Paul ima obrnuti ritam, ali ono po čemu je Paul nedostižan već godinama, osim već spomenute svestranosti i igre bez ozbiljnije rupe, omjer je izgubljenih lopti koji se naspram tolike aktivnosti čini nenormalnim - sa samo 7 izgubljenih lopti na 100 posjeda, Paul je na razini nekakvog visokog igrača koji uopće ne sudjeluju u napadu već samo kupi otpatke.

Birdie: Ja ću naravno na prvo mjesto staviti Rosea. Razlog tome samo dijelom je ljubav prema Bullsima, a puno više činjenica da je on jedan od najdominantnijih igrača u ligi trenutno. Donekle se slažem da je Rose generator one-man napada, odnosno da je u stanju sam dobiti utakmicu sa svojim ulazima, driblinzima, šutevima s poludistance i tricama, ali se ne slažem s tvrdnjom da ne sudjeluje u razigravanju momčadi koliko bi trebao. Ove sezone radi ozljeda možda to i nije dokazao, ali kao čovjek koji je pogledao više-manje sve utakmice Bullsa ove godine moram reći kako je Rose to stvarno pokušavao. Pogotovo na početcima utakmica, vjerojatno zato da bi skrenuo pažnju obrambenih igrača sa sebe. To dosta dobro funkcionira i prava je šteta što je predugo ozlijeđen i što se prije playoffa neće stići uigrati s Hamiltonom koji se pokazao kao potencijalno odličan partner.

Jasno je da Rose nikada neće biti play tipa Paula, Nasha ili Ronda, ali je isto tako jasno da je on playmaker. On kreira igru svoje momčadi, a to što to radi na drugačiji način od 'klasičnih' playeva, to je neka druga priča. Njegova želja za košarkom i koncentracija samo na nju je dodatni plus u mojoj viziji njega kao igrača i zato je Rose broj jedan. I kao play i kao igrač općenito.

Paul je definitivno na drugom mjestu jer je opet pokazao kako je u stanju od prosječne momčadi stvoriti gotovo pa contendera. Treće mjesto je po meni zaslužio Tony Parker. S jedne strane moram nekako nagraditi sjajnu igru Spursa, a s druge strane je upravo on (uz Popa, naravno) najzaslužniji za tu sjajnu igru svojom najboljom sezonom u karijeri. Naravno, sjajna podrška Timmya u pick'n'roll igri, to što se Manu zadovoljava ulogom x-faktora s klupe i ubitačni tricaši koji kažnjavaju svako udvajanje, u tome mu svakako pomažu, bez obzira što je ostao bez zgodne i poznate žene. Osjećaj za igru je tu, jači nego ikada i vjerujem kako je Parker u stanju stvoriti prednost protiv svake obrane u Ligi.

Sickre: Jasno mi je kako je moj odabir Ronda problematičan i kako se lako može opovrgnuti. Ali, nekada moraš slušati srce jer bez srca nema košarke niti naslova. Rondo je za razliku od većine konkurenata došao bez ikakvog pedigrea u ligu i u sjeni budućih hall of famera izrastao u igračinu. Kad je zadnji put liga imala razigravača koji na toliko različitih polja pridonosi igri momčadi? Kidd i Magic padaju na um ovako iz prve. Lika možeš staviti da na trenutke čuva Jamesa, nedavno je imao 17 skokova. Kao playmaker! Mislim da nekada brojke uzimamo zdravo za gotovo jer mentalna i energetska potrošnja koju iziskuje takav nastup je za nas smrtnike nezamisliva. Rondo možda nikada neće doseći nivo franšiznog igrača, ali Rose i CP3 mi nikada svojom igrom neće značiti koliko Rondo.

Između playmakerstva Paula i Roseovog one man offensea, nakon (pre)dugih dvojbi biram ovog prvog. Iako, kod Paula me brine da nije ni blizu 30-ih, a igra s on/off prekidačem, čuvajući se za završnice. Dakle, ima old man's game.

Tony Parker je četvrti, dobio je momčad na vođenje i odradio sjajnu sezonu, nemam što dodati.

Gee: Meni je ovog argumenta protiv Paula o navodnoj konzervaciji energiji već na vrh glave, ljudi kad nemaju što reći protiv čovjeka izmišljaju, pa tako baziraju kritike na nečemu što je totalno logično (osim ako se ne zoveš LeBron James), a to je da čovjek čuva snagu za onda kada je najpotrebnije, pa jebote nije da Clippersi gube utakmice u serijama zato što Paul ne zabija 40, ne kužim o čemu govorimo.

Uostalom, old man game je sinonim za igru pod kontrolom, a to je ono što je kod Ronda često dvosjekli mač. Ako ćemo se igrati konteksta, mislim da nema sumnje kako bi Boston s Paulom umjesto Ronda osvojio minimalno naslov više (sjetimo se samo finala s Lakersima u kojemu je Fisher uživao 40 minuta na parketu ne morajući čuvati nikoga).

Ipak, obzirom na težinu tereta kojega nosi, Rondo je broj tri na mojoj listi. Njegove brojke su u jednu ruku sjajne i usporedbe s Kiddom su legitimne, ali ne bih ga stavljao u isti koš s Magicom koji je ipak bio kompletan košarkaš i sjajan strijelac. Nakon Paula i Rosea, Rondo je jedini play u ligi na granici franšizne vrijednosti oko kojega možeš složiti momčad, ali, za razliku od Paula i Rosea koji pored sebe mogu imati 4 slučajna prolaznika, pored Rajona ipak treba staviti vrhunskog strijelca.

Svaka čast Parkeru na ovoj sezoni, ali on nije odradio ništa više nego što radi inače. Kod Spursa je ionako sistem ispred svega, a Tony, iako sjajan igrač, nije prva opcija. Tako da mi je broj četiri Steve, kojega ne mogu staviti ispred Ronda jer više nije u stanju nikoga pretrčati, ali koji i dalje svojom kombinacijom razigravanja i šuta donosi vanserijsku kvalitetu na parket. Da ima jednog pravog strijelca pored sebe koji bi mu malo pomogao otvaranjem prostora, siguran sam da bi imao još bolje brojke, ali, nažalost, u Phoenixu je doslovno osuđen nositi momčad čak i više nego je to radio u danima ponosa i slave. Da je umjesto Gortata i Dudleya pored sebe imao npr. Aldridgea ili Batuma, možda bih imao hrabrosti gurnuti ga čak i u ovim poznim godinama ispred Ronda, ovako ostaje broj 4.

Sickre: Ma daj, Parker još uvijek trči kao da mu je 20 godina, taj motor ne možeš zanemariti. Jest da je dio Popova sistema, ali taj sistem ne bi tako dobro radio bez ovakvog Tonya. Nashu stoga ide peto mjesto. Činjenica da su zamalo upali u playoff s ovim sastavom graniči s čudom koje samo ovakav genijalac može pripremiti, ali na Nashu se itekako vide godine. Dovoljan argument da ga stavim iza Parkera.

Gee: Svaka čast Tonyevom trčanju, možda bi bio super na atletskoj stazi, ali na mojoj listi nije ni broj 5. Nemam namjeru nagraditi čovjeka za životno djelo, iako imam osjećaj da to donekle radim stavljanjem Derona Williamsa ovako visoko. Ono što nakon ove očajne sezone u Netsima definitivno znam je da Deron nije franšizni igrač, povećana odgovornost u napadu dokazala je da ono do nedavno postavljano pitanje - tko je bolji play, on ili CP3 - više nema smisla, ali kao druga banana ima mi više smisla od Parkera jer je kompletan play i strijelac. Tony je ipak prvenstveno pick & roll mašina, dok Deron jeste mašina. Iako je fenomenalan dribler i asistent, ono što ga čini posebnim je fenomenalan catch & shoot osjećaj i mislim da bi pick igra njega i Dirka stvarno mogla biti nešto posebno ako dođe do fuzije u Dallasu.

Ovaj Parker danas je isti onaj Parker od prije pet, tri ili dvije godine, ne kužim kako vam uspjeh momčadi koja po defaultu osvaja startne pozicije u playoffu odjednom može zamaskirati tu činjenicu. U biti kužim, netko mora biti nagrađen za uspjeh Spursa, pa neka to bude Tony. Samo, zašto bi itko morao biti nagrađen zato što su Spursi kao organizacija totalni genijalci, na jednoj drugoj razini od svega što ih okružuje?

Sickre: Rekao bih da se kod Parkera ove sezone jednostavno puno više nego ranije osjeti njegova pristunost na parketu. Istina da je isti igrač, ali valjda i konstantnost i timski uspjeh nešto vrijede i kao takve ih treba nagraditi. Luzer poput Derona pak ove sezone ne zaslužuje biti spomenut u društvu Nasha i Parkera, stoga šesto mjesto dajem Westbrooku, koji je po profilu igre super-bek, ali je ipak daleko blentavija verzija od vođe Bullsa. Mene osobno fascinira količina energije s kojom igra, kao da se ne može umoriti, a odbija me sve ono o čemu pričamo godinama kao objektivnim problemima OKC-a. S druge strane, jedan je od jedina tri ozbiljna strijelca ekipe koja je na vrhu Zapada pa mora da nešto dobro radi.

Birdie: Što se tiče četvrtog mjesta, tu mi je dvojba možda bila i najveća. Na kraju sam se ipak odlučio staviti Nasha jedno mjesto ispred Ronda. To što je Nash napravio s ovako limitiranim rosterom je nevjerojatno, od poluigrača je stvorio momčad koju je jedna pobjeda koštala ulaska u playoff.

Rondov stil igre je neviđen, posebice taj pregled igre, a kada igra sa samopouzdanjem (kao ove godine nakon all-stara), onda je gotovo nezaustavljiv. Opet, uvijek će biti upitnika nad njim zbog šuta izvana i nedovoljne sigurnosti s linije slobodnih bacanja, tako da sumnjam da bi ikada mogao opravdati prvo mjesto na ovakvom izboru.

Na šesto mjesto stavljam Derona. Tu izvlačim stare zasluge jer ga jednostavno ne mogu staviti ispod ostatka konkurencije i vjerujem da će se sljedeće godine u nekoj boljoj momčadi vratiti na raniju razinu, sezona u Netsima je ionako bila samo preživljavanje. Možda bi mu bolje bilo da je ostao u Bešiktašu.

Gee: Ja sam stigao do broja 6. i tu sam smjestio Tonya za dlaku ispred Westbrooka. Usporedbe Rosea i Westbrooka kao strijelaca stoje, ali mi je zanimljivo kako se lako zaboravi da je Parker igrao istim stilom puno prije nego su ova dva došla u ligu, osvojivši čak i naslov MVP-a Finala. Tako da, ako se netko pita, postoji presedan i dokazano je moguće osvojiti naslov s takvim tipom playa, pogotovo ako su ti na boku Ginobili, a pod košem Timmy.

Nego, da ne odem previše od glavne teme, u pitanju su tri fenomenalna strijelca (posebice u postu), a razlog zbog kojega Rose ima toliku prednost je njegova kombinacija karaktera, kompletnog talenta i fizikalija. Tony usprkos brzini nema tu masu i energiju koja nosi sve pred sobom, ali posjeduje finesu o kakvoj Westbrook može samo sanjati (nadam se da se kuži kako mislim da Rose objedinjuje obje kategorije, i silu i mekoću). Razlog zašto prednost dajem Parkeru tako je više estetske prirode jer aktivnost obojice krucijalna je za njihove momčadi, ali ujedno mislim kako Parker jednostavno ima košarkaški IQ i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost pred čovjekom koji brojkama konkurira za top 15 igrača lige, dok je u isto vrijeme tek treći najvažniji igrač vlastite momčadi.

Sickre: Dakle, uspjeli smo se složiti da je Parker ispred Westbrooka. Ugodno sam iznenađen. Evo, ja na sedmo mjesto stavljam još jednog svog ljubimca, Stepha Curryja. Nešto sitno je odigrao ove sezone, ali i dalje ostaje Nashov nasljednik po jedinstvenoj kombinaciji pregleda igre, šuta i upitne obrane.

Gee: Meni je Steph broj 8. iako zbog ozljeda to još nije potvrdio. Ali, mali je potencijalni nositelj, kombinacija šuta i osjećaja za igru su mu fantastične, neće nikada biti prirodan play poput Nasha, ali ima prvi korak, ima brzinu, ima dribling i nema razloga da zdrav ne bude makar poštena druga opcija.

Birdie: Ja moram priznati da Curryja uopće nisam stavio na svoju listu. Čovjek praktično nije igrao ove sezone i nisam siguran u kojem će se stanju vratiti na parket. Stalni problemi s ozljedama jednostavno mi ne dozvoljavaju da ga nagradim samo na račun talenta. Kod mene sedmo mjesto tako zauzima Westbrook. Nisam baš pretjerani fan njegove igre, ali ne mogu zanemariti njegove brojke i ulogu koju ima u jednoj od najboljih momčadi lige. Ne sviđa mi se kao playmaker, ali mi se sviđaju te sekvence u kojima ga nitko ne može zaustaviti kada juriša prema košu.

Osmo mjesto pripada Conleyju koji je sazrio i zaslužuje priznanje zbog pouzdanosti i toga što će obaviti sve što se od njega traži - odigrati dobru obranu, povući napad, zabiti otvorenu tricu.

Sickre: Da, Conley je meni isto tu negdje, stvarno je napredovao kao organizator plus zabija trice kad treba (a to Memphisu itekako fali), a skupa s Allenom je najzaslužniji za strašni pritisak koji rade na vanjsku liniju protivnika.

Ipak, na osmo mjesto moram staviti Ricky Rubia. Njegov dolazak je vratio košarku u Minneapolis na najbolji mogući način. Njegova lepršavost sa smislom gledatelja sili da posveti duplo veću pozornost igri negoli je slučaj kod većine drugih igrača jer nikad ne znaš kad će izvesti neki mini-spektakl. Obrana mu je iznad prosjeka i prvi je igrač nakon Kirilenka koji bi mogao ozbiljno uzdrmati percepciju o Europljanima kao lošim individualnim defenzivcima. Njegovom ozljedom Wolvesi su se raspali što dovoljno govori o značaju Rubia, ali i o siromaštvu vanjske linije Wolvesa. Estetski mi je uz bok s Rondom.

Conley ide na 10. mjesto, a 9. ide Kyrie Irvingu. Mali je onu kriminalnu momčad Cavsa do Varejaove ozljede držao u zoni playoffa, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

Gee: Moj deveti izbor je Conley, solidan play koji bi u savršenom svijetu bio donja granica kvalitete - igrač u svemu dobar, u ničemu sjajan. Na njegovu igru nemam nikakvog prigovara, ali ni pretjerane pohvale iako smatram da je takva all-round pouzdanost izuzetna. Od driblinga, ulaza, pregleda parketa, obrane - Conley ima sve.

Za zadnje mjesto sam se dugo mozgao oko Lowrya i Lawsona kao zadnje opcije, a kako su obojica dosta srčani i slični napadačkim učinkom, praktički combo bekovi koji su itakako naučili biti playevi, izbor nije bio lagan. Lawson je nešto bolji šuter, ali Karl ipak i dalje preferira završnice igrati s Millerom dok Lawson uglavnom igra off the ball opciju. Lowry je nosio Rocketse na početku sezone kombinacijom agresivnih ulaza, povratnih i trica, ali bez njega nisu previše ispali iz igre kad je konce preuzeo Dragić.

Tako da sam se na kraju ipak odlučio odati počast ovom malom uzorku Kyriea Irvinga iz kojega je vidljivo da je mali odličan košarkaš. Gledajući šuterske brojke koje su identične onima koje su kao rookiei ostvarivali Nash ili Steph Curry, jasno je kako ruka nikada neće biti problem i kako će Irving jednog dana možda postati i član ekskluzivnog kluba 50-40-90 (redom - postotci šuta za dva, za tri i slobodnih).

Ali, još je važnije što pokazuje lakoću kreiranja šuta sebi i drugima. Šuterska kvaliteta u kombinaciji s talentom strijelca obećavaju i kada nauči igrati poziciju playa, mogao bi postati rasni franšizni igrač. U svakom slučaju, već sada posjeduje neustrašivost i sigurnost u sebe kakvu jedan bivši stanovnik Clevelanda nije ovako rano iskazivao.

Birdie: Iako će Irving sigurno osvojiti naslov rookieja godine, ja ću poziciju više dati Rickyju jer je pokazao da je cijeli hype oko njega bio opravdan. Ricky ima strašan pregled terena, a dojma sam kako je spreman raditi i na šutu kako bi postao potpuna opasnost.

Potpuna opasnost će biti i Irving, koji je već sada superstar - spreman je voditi momčad i povlačiti prave poteze u ključnim trenutcima.

Za kraj bih samo želio spomenuti dvojac iz Rocketsa. Lowry i Dragić su zaslužili spominjanje jer nitko nije očekivao ni njihove dobre igre, ali ni uspjeh Rocketsa ove sezone koji su do 10 dana prije kraja sezone bili u igri za playoff. Bit će zanimljivio viidjeti što će biti s njima sljedeće godine.

Gee: Čekaj, jel vas dvoje to mene zajebajete? Obojica imate Rubia u top 10? Pa gledao sam ga svaku sekundu na parketu ove sezone i kad sam slagao ovu listu nisam ga mogao staviti više od 14. pozicije, a vama je u top 10 i to ispred Irvinga? Zašto? Pa tip je gađao 36% iz igre, nije košarka samo indie izgled i lijepi asisti.

Po logici potencijala, Irving je miljama ispred jer iskazuje karakteristike franšiznog igrača, a Ricky s ovakvim šutom može biti samo Caritas verzija Ronda. Sad, po čemu je njegova kombinacija obrane, asista i očajnog šuta bolja od npr. onoga što donosi Wall svojom brzinom i skočnošću? Moram izraziti protest zbog ovakvog baziranja na estetiku, a i zbog toga što će Rubio biti bolje plasiran od Lawsona i Lowrya.

Sickre: Igrača poput Lawsona i Lowryja je bilo i bit će na bacanje. Rubio je prilično posebna pojava zbog koje će stotine početi igrati košarku na pravi način. Uostalom, pozicija playa je najteža za igrati i zbog toga igrači često kasnije sazrijevaju, tako da je meni čak i iznenađenje što se Rubio ekspresno izvukao iz europskog mraka usput podignuvši Wolvese iz mrtvih.

Jednostavno, njegova igra je zarazna, potiče vlastitu momčad na više kretnji nego što bi to bilo uobičajeno jer znaju da će biti nagrađeni u dobroj poziciji, a protivnik mora biti ekstra alarmiran u obrani jer svaku situaciju rješava na neki neubičajen način. Gotovo svaki asist mu je nepredvidiv do te razine da i najobičnije dodavanje na liniji trice pretvori u neki no-look pass.

Košarka je igra i Rubio se igra košarke na najljepši mogući način i samo mogu biti sretan što živim u vrijeme da uživam u njegovim majstorijama.

Gee: Odlično, drago mi je zbog tebe. Najvažnije da nije upao u ukupnih top 10 jer ima dva glasa i to osmo i deveto mjesto mu ne pomažu.

Nakon svega rečenog, poredak je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. CP3 (2, 2, 1)
2. Rose (1, 3, 2)
3. Rondo (5, 1, 3)
4. Parker (3, 4, 6)
5. Nash (4, 5, 4)
6. Westbrook (7, 6, 7)
7. Conley (8, 10, 9)
8. Irving (10, 9, 10)
9. Deron (6, -, 5)
10. Steph (-, 7, 8 )

2Mar/120

RUNNING WITH THE PACK G37

Posted by Gee_Spot

Najveća zanimljivost sinoćnje utakmice u Phoenixu, inače trećeg susreta u tri večeri za Wolvese, bila je u tome što su ključne uloge u odvajanju napravili igrači druge postave Sunsa. I to ni manje ni više nego Robin Lopez i Shannon Brown, dva možda i najveća razočaranja poprilično tanke rotacije iz razloga što se od njih, za razliku od Telfaira ili Childressa ovoga svijeta, nešto i očekivalo. E, pa noćas su konačno prezentirali to nešto - Robin je odigrao sjajnu rolu u kojoj je dominirao reketom u obrani, dok je Brown donio instant koševe s klupe.

Nakon njihove iskre, stvar su zaključili udarni igrači. Steve je odsvirao završnicu udarajući osnovni ritam napadu (a to je, kao i uvijek, pick igra s pokretnim visokim igračem, u ovom slučaju Gortatom) uz cijeli niz melodija (pronalaženje otvorenih igrača na šutu, dodavanja od parketa kroz obranu) i poneku solažu (šut za tri). Ukratko, Nash je bio Nash, a ni prvi pomagači Dudley i Hill nisu podbacili.

Posebice treba istaknuti Hilla koji je briljirao u završnici i to ponajviše u obrani. Čovjek ulazi u 40-u godinu života, ali to ga nije spriječilo da bude najaktivniji i najenergičniji igrač u obje momčadi. U ključnim trenutcima doslovno je zaključao reket (!?!?!!!?), bivajući na dvije minute istovremeno i vanjski stoper i unutarnji bloker. Njegov učinak u obrani uz poslovično precizan napad izbio je Wolvsima svaku pomisao na povratak.

Naravno, to nije nikakvo opravdanje Adelmanovoj momčadi, kao što to nije ni činjenica da im je ovo bila treća utakmica u tri dana. Sunsi su simpatična ekipa, prije svega kvalitetna klapa (što nije ni čudo s dva ovakva karakterna, nesebična i profesionalna veterana u ulogama predvodnika), ali mane njihova rostera su itekako iskoristive. Međutim, osim Lovea i Pekovića koji su nešto odradili pod obručima i to, poslovično, prvenstveno u napadu, nitko drugi nije pokazao trunku energije. All-star pauza kao da nije donijela nikakvu korist Wolvesima, a Rubio posebice izgleda totalno prazno.

Treću večer za redom odigrao je ispod razine, trčao je kao da se pola sata prije utakmice vratio s trodnevnog techno partya, što u kombinaciji s načetim i atipično neučinkovitim Loveom ne ostavlja previše prostora za pogrešku. U pitanju je valjda onaj poznati zid na kojega rookiei naiđu sredinom svake sezone, kada ih akumulirani umor non-stop ritma konačno iscijedi. Naravno, Ricky nije tipični rookie, ali, ako je ovakva sezona u stanju jednog manijaka pripreme poput Lovea ostaviti bez zraka, iluzorno je uopće pričati što može napraviti momku koji je do jučer šetao po Euroligi.

Šteta jedino što kao NBA fan očekuješ nešto posebno od dvoboja između Nasha i njegovog potencijalnog nasljednika, a dobiješ ništa jer ovakva utakmica doslovno ostavlja okus odrađenog posla i križanja još jednog datuma s kalendara. Opet, sve je ovo donekle razumljivo obzirom na kontekst. Mislim, čak i da do kraja više ne dobiju ni jednu jedinu utakmicu, Wolvesi su već ispunili ovogodišnji plan. Temelji budućnosti su udareni, sada samo treba preživjeti ne bi li netko u toj budućnosti mogao i sudjelovati.

23Dec/111

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

CLIPPERS

THAT WAS THEN:

Griffinova eksplozija i Gordonovo sazrijevanje preko noći napravili su od njih nove favorite mainstreama koji NBA doživljava isključivo preko NBA actiona. Iako nisu bili ni blizu playoffu, potencijal koji su pokazali nije ostavljao mjesta sumnji – Clippersi će imati uspješnu budućnost. Još kada su se riješili Barona Davisa, samo kako bi mladim snagama omogučili rast bez nepotrebnih smetnji, svima je postalo jasno kako se nešto čudno počinje događati u Los Angelesu. To nešto kulminiralo je već prvim potezima nove sezone.

THIS IS NOW:

Odreći se Gordona nije bilo lako, ali ne pruža ti se često šansa dovesti u momčad najboljeg playmakera u ligi. Možemo mi pričati o Paulovim koljenima koliko hoćemo, ali dosta je sjetiti se razine na kojoj je igrao lani u playoffu protiv Lakersa kako bi shvatili da se ovakva prilika ne propušta. S Gordonom, Clippersi bi ove godine vrlo vjerojatno bili playoff momčad. S Paulom, oni su preko noći glavna konkurencija Durantu i društvu za vrh Zapada. Billups može funkcionirati kao drugi bek jer je pod stare dane sve bolji šuter, Jordan kao najbolji Blakeov prijatelj jednostavno mora imati mjesto u momčadi, a Bledsoe, Butler i Mo Williams znat će iskoristiti prostor koji će im ostavljati dva na pet majstorije Paula i Griffina. Lob city, kao što već danas priča legenda.

PLUS:

Imaju idealnu kombinaciju prvog i drugog igrača, možda i najbolju trenutno u ligi (stilski su zasigurno korisniji jedan drugome nego što su to npr. Wade i James), a ostatak petorke čine korisni igrači koji se solidno uklapaju u svoje role. Butler je preplaćen, ali ako je u njemu ostalo još išta od nekadašnje all-round kvalitete, možda su dobili i potrebnu treću napadačku opciju. Ako i nisu, Chauncey još uvijek može pokriti sve što se od njega traži. Možda i najvažnije od svega je što dolaskom Paula sve ono što priča Vinnie Del Negro postaje nebitno. Pravi trener nalazi se na parketu.

MINUS:

Klupa je upitna, a dok ne počnu utakmice ne možemo znati kako se u petorku uklapaju Butler i Billups. Podbace li iz nekog razloga (Butler zbog debljine tj. ozljeda, Chauncey zbog godina), Paul i Griffin morat će još dodatno pojačati ritam. Lob city na kvadrat.

IDEALNIH 5: Paul, Billups, Butler, Blake, Jordan

6TH MAN: Mo Williams

SCORE: 42-24

LAKERS

THAT WAS THEN:

Što se dogodilo s Lakersima u playoffu saznat ćemo kad jednog dana Phil Jackson napiše The Last Season 2. Usprkos tome što su šlepali mrtvog Fishera cijelu sezonu i što su Kobeova koljena očito klecala pod kilometrima, Lakersi do starta playoffa nisu gubili etiketu favorita, ponajviše zato što je trojka pod košem igrala odlično. I onda je stiglo mučenje s Hornetsima, a zatim i pucanje po šavovima protiv Dallasa. Ako Fisher više i nije mogao, ako je Kobe u gorem stanju nego itko želi priznati, što je zaustavilo Gasola i Bynuma? Zašto je Phil digao ruke od momčadi prije kraja? Da li je stvarno Dallas samo tako odjednom postao duplo bolja momčad? Kakav god bio razlog, očito je bilo da Lakersi ne mogu ni izgubiti bez drame. Sjetimo se samo na koji su način poraženi od Pistonsa 2004. Objašnjenje koje se nameće je da se radi o arogantnim tipovima koji ne znaju gubiti, pa onda, kada poraz postane izvjestan, pokušavaju sakriti činjenicu da su naišli na boljega tako što skreću pažnju na sebe – hej, pa mi smo Lakersi, možemo izgubiti samo ako sami tako odlučimo. A možda je Gasol samo otkrio da ga žena vara s Kobeom.

THIS IS NOW:

Kad se već sjećamo Finala protiv Pistonsa, sjetimo se i kako je izgledala godina nakon. U Los Angeles kao da je pala bomba, a nešto slično dogodilo se i ovog ljeta. Otišao je Phil, nisu doveli nikoga (blokiranje tradea za Paula na kraju se pokazalo sjajnim potezom lige jer su Hornetsi dobili Gordona), samo tako su se riješili Odoma iz, kako se čini, financijskih razloga. Kako znamo da Kupchak nije budala, svi ovi potezi mogu se objasniti samo kao početak rebuildinga jer s ovakvim rosterom Lakersi nemaju šanse boriti se za išta više od nastupa u playoffu. Mislim, da se žele boriti za naslov, onda bi valjda konačno doveli solidnog playa (Fisher je gotov, a Blake više nije NBA kvalitet, ako je ikada i bio) i ne bi pustili Odoma da odšeta. Ovako, ne samo da će opet imati rupu na jedinici, već su ostali i bez klupe i bez ključnog krilnog igrača. Jer, Odom ne samo da je mijenjao obe pozicije pod košem, čovjek je uskako i na malo krilo gdje se izvjesna persona s inicijalima MWP lani potpuno raspala. Sad, koji je glavni razlog zašto su Lakersi ovako olako digli ruke od sezone? Pa, po meni, isti onaj zbog kojega su lani pali bez ispaljenog metka – zato što je Kobe nakon dvije za njega osrednje sezone očito nepovratno krenuo prema dolje. Može čovjek posjećivati svakakve doktore Frankenstaine i mijenjati krv, hrskavice ili što već, ali sat se ne može vratiti natrag. Bez velike trojke da mu čuva leđa, Kobeu će ove i idućih sezona bolje pristajati prezime Johnson ili Jackson nego Bryant.

PLUS:

U sjeni Paula i Odoma ostaje neprimjećeno kako Kupchak okuplja jedan od najvećih dork timova svih vremena. Oni koji redovno čitaju ovaj blog dobro znaju da svake godine biram idealnu petorku bijele braće među igračima zadatka, a Lakersi su ove godine doveli ultimativna imena. Blake, Kapono i starosjedilac Walton bili su izabrani u petorku još tamo 2007. O Troyu Murphyu se nema što reći, čovjek je prototip visokog bijelog šutera i još se preziva Murphy, kvrago. Svi zajedno vjerojatno više nikada neće odigrati bitnu ulogu u NBA, ali sama činjenica da je ih netko okupio na istom rosteru razlog je za slavlje. Naravno, ne treba zanemariti ni Josha McRobertsa koji će svojom energijom zasigurno pomoći. Pitanje je samo da li je činjenica što im je upravo on četvrti najbolji igrač plus.

MINUS:

Gdje početi? Kobe je na zalasku, a ključno pitanje je može li on to prihvatiti ili će zajedno sa sobom prema dnu vući i momčad. Nakon debakla 2004. imao je dovoljno energije sam nositi franšizu, ali danas takvi potezi više ne prolaze. Nemaju klupu, a na dvije pozicije u momčadi startaju im igrači koji su još lani trebali biti u mirovini (ako ništa drugo, mladi Ebanks i rookie Morris mogli bi iskoristiti situaciju i nametnuti se kao NBA igrači). A ni Mike Brown se ne čini kao dugoročno trenersko rješenje. Sve u svemu, Lakersi danas više podsjećaju na Atlantu nego na Lakerse od prije godinu dana. Go figure.

IDEALNIH 5: Morris, Kobe, Ebanks, Gasol, Bynum

UMJESTO ODOMA: McRoberts

SCORE: 37-29


- Znaš da smo prodali već jedan dres s mojim imenom? Neki tip iz Hrvaskije, to je tamo u Srbiji.

GOLDEN STATE

THAT WAS THEN:

Nade da će promjena vlasnika i dresova donijeti promjenu pokazala se iluzornom. Istina, rano je za donositi ikakve zaključke, ali lani su Warriorsi bili ista momčad kao mnogih godina do sada – run and gun banda koja ne igra obranu ni pod razno. Steph Curry je muku mučio s ozljedama, a Monta Ellis s nastojanjima da igra pametno na parketu i van njega.

THIS IS NOW:

Počelo je kao repriza - Curry se ozljedio u prvoj predsezonskoj utakmici, a Ellis i dalje ničim ne pokazuje da je sazrio dovoljno za ulogu nositelja koju su mu namijenili (mali bi bio briljantan kao prvi igrač s klupe). Oko ova dva beka se sve vrti, igračka pojačanja su nepostojeća, a to znači da bi eventualni pomak naprijed trebao doći od okolnih faktora. Marc Jackson kao novi trener? Sudeći po onome što sam godinama imao prilike čuti u eteru, Jackson je simpatičan tip koji nema kapaciteta za obavljanje ovoga posla. Jerry West je doveden u ulogu savjetnika, ali obzirom na njegove godine vjerojatno se radi samo o PR potezu. Praktički, nikakvih promjena nema. Warriorsi su i dalje run 'n' gun banda u kojoj jedino Curry posjeduje talent za biti učinkovit napadač (a bazirati planove na run 'n' gunu u kojem ste u startu žrtvovali obranu i ne biti učinkovit u napadu ne vodi nigdje), iako ni usprkos tome ne kužim što je to mali specijalnoga pokazao u ove dvije sezone da zaslužuje da ga Warriorsi smatraju toliko bitnim da ga ne žele uključiti u nijedan potencijalni trade. Lee bi trebao imati bolju godinu, pogotovo skakački, ali Wright zasigurno neće onako zabijati trice. Izgleda da ih čeka još jedna sezona bez playoffa.

PLUS:

Kada su zdravi, koncentrirani i kada nalete na idealne protivnike koji ne mogu iskoristiti njihov manjak mišića i visine, Curry i Ellis djeluju kao nezaustavljiva kombinacija na vanjskim pozicijama.

MINUS:

Čak i da konačno bude zdrav, Biedrins nema kako olakšati život suigračima u napadu – tip je toliko drven da sve ono dobro što napravi u obrani najčešće prospe. Dovođenje Kwamea Brownea kao zamjene ne riješava ništa, a klupa jednostavno ne postoji.

IDEALNIH 5: Steph, Monta, Wright, Lee, Biedrins

SCORE: 28-38

PHOENIX

THAT WAS THEN:

Nash je zaslužio igrati u pravom klubu, ali, nažalost, Sunsi ga trebaju da bi zadržali kakav-takav interes za sezonskim kartama, dok je on sam preponosan da traži trade. Lanjski podbačaj time je tužniji jer dolazi samo godinu nakon iznenađujućeg playoff nastupa, međutim roster Sunsa je takav da je i skoro polovičan učinak bio svojevrsni uspjeh. Potezi koje su vukli zadnjih godina, igrači koje su pustili da odšetaju i oni koje su masno preplatiti, morali su se odbiti o glavu i Sunsi su lani postali rebuilding momčad, run and gun banda koja je bez one prijašnje efikasnosti postala kopija jednih Warriorsa.

THIS IS NOW:

A to su i danas, samo što to još ne žele priznati. Njihov menadžment spada u jedan od najgorih u cijeloj ligi, što bolje od ičega dokazuje lanjsko puštanje Amarea i onda trošenje tog istog novca na bezveznjake poput Childressa (koji niti u Grčkoj nije mogao ostaviti traga) ili Warricka. Da ne spominjemo sukob interesa kakav se obično viđa u hrvatskoj politici u koji su uključeni GM Sunsa Babby koji je, kao slučajno, potpisao Childressa i zatim opteretio klub Turkogluovim ugovorom. Nego, na stranu sve, na koga Sunsi mogu računati u budućnosti na parketu? Možda na Gortata, koji je sjajno koristio Nashove asiste u drugoj polovici prošle sezone. Definitivno na Dudleya, koji ima sve all-round atribute za biti rasni šesti igrač ili za zaokružiti petorku. Problem je samo što su njih dva doslovno jedine svijetle točke ovog rostera koji izgleda kao da su sklepala tri pijana srednjoškolca koja još nisu otkrila pravila igre.

PLUS:

Steve Nash bi bio zlata vrijedan momčadi koja se bori za naslov i Sunsi ovaj žeton moraju vrhunski uložiti. Inače, obzirom na stanje u kojem su, iduće 3-4 sezone njihovim navijačima neće donijeti apsolutno ništa.

MINUS:

Od svih loših poteza najgorim bi se moglo pokazati to što nisu pojačali rotaciju na vanjskim pozicijama. Nash je doslovno sam i ako misle biti u igri veći dio utakmica onda će ga morati jahati do besvijesti. A to nije dobra vijest za ovog veterana, ma kako žilav bio i ma kako se dobro hranio.

JEDINIH 5: Nash, Dudley, Hill, Frye, Gortat

SCORE: 22-44

SACRAMENTO

THAT WAS THEN:

Kingsi su svojevrsni Wizardsi zapadne konferencije po načinu na koji roster krcaju talentiranim igračima sumnjiva karaktera. Ne boje se draftirati Evanse i Cousinse ovoga svijeta, niti ih se kasnije boje baciti na parket bez ikakvog smjera. Stanje oko svlačionice je takvo da su problemi s igračima gotovo nebitni (dvorana, ostanak ili odlazak, vlasnici bez kinte, trener kojega boli neka stvar), čak je malo i žalosno da potencijalne zvijezde ovako trunu.

THIS IS NOW:

A trunut će i dalje, bez obzira što je Evans ove sezone konačno zdrav (lani imao problema sa stopalom) i što je Cousins godinu iskusniji. Naime, priče po kojima je Evans došao u kamp s nekoliko kilograma viška i van forme dovoljno govore o tome o kakvom se "profesionalcu" radi, a rookie sezona u kojoj se Cousins uspio čak i potući sa suigračem teško da je pripomogla sazrijevanju ovog velikog djeteta. S ovakvom jezgrom možemo od njih očekivati puno grešaka i glupih poraza. Usprkos talentu kojega ima jedan Thornton i cijelom nizu korisnih tijela pod košem poput Hicksona i Thompsona, Kingse ne vidim kao potencijalnu momčad koja može pozitivno iznenaditi. Za razliku od sličnih Wizardsa, u Sacramentu jednostavno nema vizije, a niti je Evans u rangu Johna Walla.

PLUS:

Ako ništa drugo - mogu zabiti. Evans ima potencijal izrasti u dvojku koja će pomoći barem fantasy momčadima da dođu do naslova, a Cousins također kao od šale može biti double-double igrač. Zaustaviti ih mogu samo problemi s ozljedama i glavom.

MINUS:

Ako mislite da su vlasnici i trener problem, što tek reći za GM-a Petriea koji je zadnjih godina odlučio trošiti tonu novca kojega nemaju na likove poput Garcie ili Salmonsa (trošenje na Outlawa je van pameti, ali očito misle kako na ovakvom rosteru moraju imati čovjeka s takvim prezimenom) i koji uporno u klub dovodi igrače poput Jimmera, Greena i sličnih revolveraša, iako su volume scoreri ono što im najmanje treba na rosteru kojega grade oko takvih crnih rupa kakve su Evans i Cousins. Čak je i jedini potez ovoga prijelaznog roka koji je imao smisla (dovođenje Hayesa kao igrača koji prvo pita što može napraviti za momčad, a tek zatim što momčad može napraviti za njega) stopirao prst sudbine, što je samo još jedan znak da nitko ne želi da se ova agonija u Sacramentu nastavlja.

DONEKLE LOGIČNIH 5: Evans, Thornton, Salmons, Hickson, Cousins

SCORE: 20-46

23Jan/1115

WEEKLY PICK’N’ROLL

Posted by Gee_Spot

MVP NAKON POLA SEZONE JE...

Liga je kao rijetko kada krcata talentom, ali ironija cijele situacije je da usprkos tome nemamo izrazite kandidate za titulu najboljeg igrača. Odnosno, nemamo ih ako ćemo se držati osnovnog pravila kod ovakvih izbora, a taj je da u konkurenciju za MVP-a ulaze samo igrači iz ekipa sposobnih boriti se za naslov. Što u startu odstranjuje igračine poput Kevina Lovea i Blakea Griffina, neprikosnovene motore svojih momčadi. Da su u pitanju ozbiljni izazivači, način na koji ova dvojica igraju, neviđen od dana Mosesa Malonea, definitivno bi ih svrstao u sam vrh.

Ako maknemo njih i ako odbacimo članove playoff prolaznika zaglavljenih u sredini poput Hornetsa ili Jazza (Chris Paul drži sve pod kontrolom u New Orleansu, ali, da bi zanemarili koliko su Hornetsi limitirani, trebao bi nam ponuditi uvjerljivo najbolju sezonu karijere, a slično vrijedi i za Derona), ostaje nam uvijek ista skupina igrača. Kobe, Dwigth, LeBron, Dwyane. Durant je bio kandidat za priključiti im se, ali niti njegova igra niti ona momčadi mu ne ostavljaju dojam da se radi o nečemu vrijednom nagrada. Jednostavno, znamo da mogu i moraju puno bolje.

Urnebesni su mi pokušaji NBA mašinerije da predstavi Amarea kao legitimnog kandidata, a još mi je fascinantnija gomila ozbiljnih i pametnih ljudi koja nasjeda na ovakve štoseve. Razriješimo neke stvari. Prvo, Knicski su imali jedan od najlakših rasporeda u ligi. Da li je realno bilo očekivati da će imati lošiji score od ovoga kojega su ostvarili? U čemu je onda kvaka s Amareom, po čemu je spasitelj kada je momčadi dao točno ono što se očekivalo?

Drugo, Amare igra u sistemu koji je stvoren za bildanje brojki. Čovjek je još za ranih dana u Sunsima sebe prozvao STAT jer ima sjajnu statistiku. I to je sve. Da, Knicksi su bolji nego lani upravo zbog Amarea, ali da li povratak u playoff na očajnom Istoku zaslužuje ovakvu pompu? Neki dan sam konačno pogledao ESPN-ov dokumentarac ''The Guru Of Go'' i teza koje se drži i sam izumitelj run and guna Paul Westhead je da igrači uživaju u ovom stilu igre jer su u mogućnosti skupiti brojke od kojih boli glava. Pitajte samo Feltona i Chandlera.

S druge strane, Westhead je isticao važnost kondicije, što je nešto do čega se itekako držalo u Sunsima pod D'Antoniem i nešto na račun čega je lani Gentry Sunse vratio u playoff na velika vrata (odvevši to na novu razinu koristeći praktički dvije petorke). Ovi Knicksi kao nisu svjesni važnosti kondicije, u zadnjih nekoliko utakmica ponestaje im zraka i pitanje je da li je problem D'Antonieva nesklonost rotiranju igrača (koja je možda Sunse i koštala većih rezultata) ili jednostavno jedan Felton, koji nije oličenje atlete i očito ne može izdržati cijelu sezonu u ovakvom ritmu, bez obzira na sav predah koji on i suigrači uzimaju u obrani.

Ukratko, Knicksi nisu ozbiljni, a time ni Amare ne zaslužuje biti ništa više u konkurenciji od Lovea ili Griffina. Uz ranije navedene uobičajene sumnjivce, samo dva imena su se istakla i zaslužuju maksimalan respekt - Dirk i Derrick. Međutim, čak iako ispunjavaju sve uvjete za kandidaturu, ne mogu se odlučiti za njih iz razloga koje ću upravo navesti.

Rose jednostavno nije učinkovit igrač, a ni mentalno nije na razini na kojoj su konkurenti mu na poziciji poput Paula i Williamsa (ili Nasha, koji u debeloj sjeni igra još jednu sjajnu sezonu). Predvodi ozbiljnu momčad, igra all-round košarku, najveći dio napada Bullsa vrti se preko njega, a ništa manje nije važan u obrani. Međutim, Rose je više od svega volume scorer, igrač bliži ulozi koju igraju Wade, Kobe ili Carmelo, što znači da si može napuhati brojke do razine koja je toliko abnormalna da sakriva učinkovitost.

Za biti koristan na način na koji su to Paul (CP3 s puno manje postiže puno više) ili Deron (sposoban podignuti razinu igre ovisno o potrebi) trebat će čekati. Rose je čudo prirode, sjajan momak i fenomenalan atleta, ali odličan graf koji je neki dan napravila ekipa sa SB Nationa sve govori.

Ovaj pure point rating na okomitoj crti nije ništa drugo nego omjer asista i izgubljenih (prilagođenih odigranim minutama, tako da ne ispadne da Rose zbog ogromne minutaže pati), dok je horizontalno napadački učinak (true shooting %, za one koji nisu upoznati s formulom koju je smislio John Hollinger to vam je, ukratko, postotak koji uzima u obzir svaki oblik postizanja koševa - od slobodnih bacanja preko dvojki do trica, dajući svakom određeni koeficijent i tako jasno pokazuje tko su košarkaši, a tko tek nabijači brojki).

Činjenica je da Rose troši lopte strašnim postotkom, a da to ne radi učinkovito. I tu spora nema. Sad, rezultati Bullsa jasno pokazuju da ekipa zbog toga ne pati, ali možete li samo zamisliti koliko bi bolji bili da se Rose odrekne poneke trice (gađa ih više od 4 po utakmici) ili duge dvojke (od 16 šuteva barem pola mu ih je s poludistance) i da se posveti ulazima i prije svega, iznuđivanju slobodnih (gađa sramotnih 6 po tekmi, što je za igrača koji može ući u reket kada poželi stvarno malo).

O omjeru asista i izgubljenih da ne govorim, koliko god Rose napredovao ove sezone kao razigravač, činjenica je da se to ne može osjetiti u igri dok god gubi skoro 4 lopte po susretu (nepisana pravila košarke kažu kako bi, da bi se iskupio za izgubljenu loptu, playmaker trebao nanizati barem tri asista, što u prijevodu znači da je Rose kratak za 3 do 4 lopte više prema suigračima).

Naravno, uvijek se može igrati na kartu talenta ostatka ekipe i to navesti kao razlog zašto Rose nema tih 10 ili više asista, što je, moram se složiti, u ovom slučaju možda i presudno. Bullsi stvarno imaju najmanju razinu napadačkog talenta na rosteru od svih izazivača. Međutim, oko šuterskog dijela igre nema spora – Rose može i mora biti učinkovitiji strijelac, ne samo volume scorer.

Što se Dirka tiče, on s učinkovitošću nikada nije imao problema, ali ozljeda ga je vratila unazad, izbacivši momčad iz sjajnog ritma u koji je upala. Odradi li drugi dio sezone kao ovaj prije ozljede, ima moj glas. Lider je jedne ekipe koja po svemu pokazanome djeluje kao sposobna otići do kraja, ekipe koja igra sjajnu košarku na oba kraja terena. I koja u isto vrijeme ne može bez njega. E, ukratko, to vam je MVP.

Ostali?

Dwight se činio dobrom okladom, popravio je napadačku igru, ali trenutno ga, slično kao i Kobea, ponajviše košta dojam koji ostavlja momčad. Ni Orlando ni Lakersi ne briljiraju. Doduše, i jedni i drugi imaju potencijala razigrati se u ovom drugom dijelu. Sad, Kobea će ipak kočiti prisustvo Gasola koji je fantastično krenuo u sezonu i koji je važniji za krajnji doseg momčadi od Bryanta (kada Gasol u postu igra punom snagom i kada se igra vrti preko njega, Lakersi djeluju sjajno). Nešto slično se događa i s Wadeom i Jamesom, dijelomično su sami sebe anulirali, nose ovu nesretnu momčad Miamia na leđima i, iako sa svim tim škartom koji ih okružuje pokazuju da mogu dominirati, teško je odrediti koji je od njih broj jedan u ekipi, kamoli koji je MVP kandidat.

Dwight pak ima otvoren put ka tituli. Orlando je nakon godine pauze opet pronašao onaj stari recept igre koji ih je odveo do Finala, što je odmah rezultiralo i Dwightovim buđenjem. Okružen šuterima Howard ima prostora za MVP rolu, za skakanje, zabijanje zicera i čuvanje reketa. Jednostavno, bez njegovog maksimalnog učinka takva košarka bazirana na šutu iz vana ne može donijeti vrhunski rezultat, a po svemu sudeći on je spreman odgovoriti na taj izazov.

I dok čekam da u drugom dijelu polude Dirk, Rose ili Howard kako bi zaslužili moj glas, trenutni MVP mi je najdraži igrač ikada. Čak ni u njegovim najboljim danima nikada ga nisam smatrao MVP kandidatom zbog izražene role volume scorera koja je gušila all-round učinak, ali spletom okolnosti ove sezone Ray Allen je prvo ime lige. Prije nego prestanete čitati ovaj post ili se počnete histerično smijati, dozvolite da objasnim.

Celticsi su najbolja momčad u ligi. Napad na granici savršenstva, obrana koja je odavno prešla tu granicu. Momčad s velikim M, na jednom drugom nivou od svih ostalih. Ozbiljno, Boston je sveučilišna momčad, svi drugi su NBA plaćenici. Ovi Celticsi ginu jedni za druge u svakom trenutku, kao da im računi u banci nisu natopljeni dolarima i kao da su se jučer vratili sa zajedničkog kampiranja na kojem su se otrovali ćevapima. Rondo, KG i PP su jednako važni kao i Ray, u biti možemo reći da jedni bez drugih ne mogu funkcionirati, ali Raya ističem samo zato što je u ovom prvom dijelu sezone odigrao van pameti, puno bolje od očekivanog i puno bolje nego je uopće potrebno.

Boston ima ovako sjajan omjer i puno više pobjeda nego bi možda trebao ponajviše zbog Rayeve neshvatljivo visoke razine energije i namještenih nišanskih sprava. Čovjek je sjajan u obrani, predobar za starčića iza kojega su tolike operacije zglobova, a šuterski lomi utakmice svojim tricama koje su ne samo sklone upadati u ključnim trenutcima, već su i na najvišem nivou u karijeri mu (trenutno je na 47 %, što je van pameti čak i za skorašnjeg NBA rekordera svih vremena po ubačenim tricama). I dvojke gađa suludo dobro, debelo iznad prosjeka, (preko 50%), a, zanimljivo, u slobodnima, koja su mu uvijek bila jedno od najjačih oružja, nekoliko je postotaka slabiji od očekivanog. Nije teško zaključiti kako su ovih pola sezone do sada najbolji period koji je uopće odigrao u dresu Celticsa, a nije da nije imao sjajnih trenutaka.

Naravno, to što trenutno on nosi momčad mrvicu više od ostalih, ne znači da sutra neće iskočiti PP ili KG ili Rondo. Kvragu, siguran sam da se slične priče mogu isplesti za svakoga od njih – bez Garnettove obrane i intenziteta u pristupu igri ne bi bilo ni Bostonova zida, bez Rondove nesebičnosti, energije i talenta za pronalaženjem suigrača ne bi bilo tako tečnog napada, a bez Piercea ne bi bilo nekoga da začepi sve rupe, nekoga tko će odigrati ono što treba kada je najpotrebnije. To je jedini razlog zašto na kraju sezone neću Raya proglasiti MVP-om i zašto u biti ovo proglašenje njega kao najboljega nije toliko nagrada za trenutno odrađeni posao (jer Raya ne možeš vaditi iz konteksta kao što možeš izvaditi Rosea, Dirka ili Dwighta), već je više nagrada za životno djelo.

Samo, jednu stvar treba istaknuti. Ne naprave li Dwight, Dirk ili Rose taj kvantni skok o kojem sam govorio i ne počnu li igrati na razini iznad onoga što su nam do sada prezentirali, titula MVP-a sezone može otići samo na jednu adresu. Kompletnoj momčadi Boston Celticsa. Sad, ne znam za vas, ali ja se naježim kad promislim da pored svih ovih talenata kojima nas liga zasipa i to još u ovako sebičnom svijetu i sebičnom momentu za samu ligu, sa svim tim prijetnjama i tradeovima i štrajkovima koji se nadvijaju nad sve nas, nagradu za najboljeg individualca zaslužuje jedna ekipa.

Nekako olako zaboravljamo da Boston trenutno ima četiri sigurna hall of famera na rosteru, četiri od 100 najvećih svih vremena. Momčad je ovo o kojoj ćemo za deset godina pričati kao o jednoj o najvećih ikada, bez obzira osvoje li još jedan naslov ili ne (iako mi dođe plakati kad pomislim da bi mogli ostati samo na jednome, teško će biti objasniti tu veličinu nekome tko ih nije vidio na djelu ako nemaš te egzaktne brojke kojima možeš potkrijepiti svoju tezu). Ali, ujedno je to i momčad koja je pokazala da postoji nešto puno više od svih individualnih ostvarenja i fenomenalnih brojki. Timska igra. Ubuntu. Definicija košarke. Gledajte ih i uživajte dok možete.

SUN IS RISING

Ili možda ne, nije toliko ni važno. Govorilo smo u ranijim postovima da Sunsi u nogama imaju onu dodatnu snagu za lov na playoff u drugom dijelu sezone, što zbog pripremljenosti koja je na razini iznad protivnika (zahvaljujući fenomenalnim trenerima, doktorima i klimi u Arizoni), što zbog činjenice da rotiraju desetak igrača. U ovom periodu loših igara ta rotacija se razbila, ali u zadnjih nekoliko utakmica da se primjetiti povratak onome što smo gledali lani.

Doduše, nedostaje onaj partner koji će olakšati život Nashu. Grant Hill odrađuje koliko može, ali ovdje više mislim na pravog strijelca. Kad vidiš koliko je J Rich u biti višak u Orlandu, stvarno ti bude žao što nije ostao u Sunsima jer je baš on sve što im treba. Vince Carter ionako samo razmišlja o tome kako da odleži ostatak sezone, a onaj bljesak protiv Knicksa ne govori toliko o tome da u njemu još ima vatre, koliko govori o strukturnoj nemoći Knicksa. Mislim, ako doma u Madisonu, pred onakvim navijačima, dozvolite da vas u želji i borbenosti zasjeni jedan Vince, onda je to sve što treba znati o vama kao momčadi. I o Amareu kao MVP kandidatu.

Jasno, konkurencija Houstona, Memphisa, Clippersa i Warriorsa ne garantira lak put Phoenixu, ali treba obratiti pažnju na detalje poput trke i pucanja. Ove momčadi nemaju klupu kojom mogu pratiti 48 minuta agresije Sunsa, sistem može odnijeti pobjedu još jedan put. Run će svoje odraditi, ali za to će mu trebati i pomoć guna, nekakav minimum šuterske konstante. I to leži problem, jer trenutno trica Sunsa nije na razini na koju smo navikli. Doduše, ne bi škodilo da i ova šačica visokih nešto uhvati pod košem.

Što me dovodi do Robina Lopeza. Gortatov dolazak pokazat će se ključnim potezom sezone, jer ovo što Lopez igra je smijurija. Za 20 minuta jedan Earl Boykins može uhvatiti 2 skoka (dobro, ne može, njegov prosjek za toliko minuta je 1 skok, ali Earl ima 34 godine, a ne pomaže mu ni što je niži od 170 cm i upola lakši od Lopeza). Čovjek visok 213 cm i težak 120 kg tijekom zadnjih nekoliko tjedana ostvaruje takav učinak.

Da li je problem u genima obitelji Lopez, ozljedi leđa koja ga čini skoro pa nepokretnim ili nečem trećem, ne znam, ali znam da je čudo da su Sunsi s ovakvim pacijentima na rosteru uopće još uvijek u šansi da uđu u playoff. A to samo još jednom potvrđuje veličinu Stevea Nasha. Gledano učinkom, ništa manje nije bitan svojoj ekipi od npr. Rosea, a uzima duplo manje lopti. Izgubljene pokriva asistima omjerom kojega smo spominjali (3 naprema 1), a od 36 godina starog čovjeka nećemo tražiti dodatna slobodna (uostalom, i bez njih mu je TS% na vrhu lige, u što se isto možete uvjeriti na gornjem grafu – ukratko, Steve je i ove sezone najučinkovitiji play lige). Uspiju li Sunsi uhvatiti playoff, Nashu stvarno treba dati nekakvu specijalnu diplomu.

MATT BULLARD AWARD

Nagrada koja tradicionalno ide najboljem bijelom visokom tricašu, lani ju je osvojio Ryan Anderson, a bogami i ove godine će je osvojiti Ryan Anderson. Odlazak Rasharda Lewisa preporodio je Orlando, ali svi tradeovi o dolasci koje je Otis Smith odradio nisu toliko važni kao minute koje su se otvorile za Andersona, Bassa i Redicka.

Evo, Arenas je, realno, nebitan, ono što on igra može igrati svaki combo bek kakvih je liga puna, i to za 20 puta manje novca. Hedin povratak je važan, donio je vanjskog igrača koji zna razigrati, point-forwarda koji će olakšati život limitiranom Nelsonu, ali koji će ujedno i biti match-up problem svojom visinom i stilom igre svakom protivniku. Ajde, u Gortatu su žrtvovali jedinu rezervu Howardu za njega pa to malo cijelu stvar baca unazad, ali u principu to je pozitivan pomak.

Međutim, najvažnije od svega je da, zahvaljujući Andersonu, Orlando opet može igrati kao Orlando. Postava za završnice Orlanda u sastavu Nelson, J Rich ili Redick, Hedo, Ryan i Dwight sve govori. Dwight radi, ostali pucaju trice. To je Orlando koji je došao do Finala, Orlando koji je na račun svoje različitosti i svjesnim odstupanjem od uvriježenih vrijednosti uspio nešto što recimo Sunsi, koji su možda najveći revolucionari u zadnjih 20 godina, nikada nisu – doći na korak do naslova (dobro, nije im odmoglo ni to što imaju obranu i skok o kakvima su Sunsi samo mogli sanjati).

I onda se događa tragedija, prvo dovođenjem Cartera i puštanjem Turkoglua (poetska pravda je da su kasnije upravo Hedu vratili Carterovim ugovorom), koje se tada i nije činilo toliko lošim potezom, na dvojki su imali rupu koju je nekako trebalo pokrpati. Međutim, na stranu to što je Orlandu trebalo pojačanje za borbu protiv Kobea ovoga svijeta, problem je bio u tome što su tim potezom postali obični. Taj proces prelaska u običnost završio se smrću Rasharda Lewisa, kada Magic više nije imao tu lažnu četvorku na parketu i kada su postali momčad kao svaka druga.

I onda se događa čudo, sat se vraća unazad. Izgubljena je godina i pol momčadi u naponu snage, ali možda još nije kasno. Jer, Anderson je novi Lewis, samo još borbeniji i čvršći, Hedo je u Orlandu nekim čudom opet Hedo, a Redick garancija da neće trebati trošiti nikakav dodatni novac na J Richa, ujedno i podsjetnik da im nikakav Carter nije bio potreban jer su rasnu dvojku cijelo vrijeme imali u svome dvorištu. Orlando tako uz više sreće nego pameti ima šansu još jednom izazvati.

JERRY

Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena, čovjek za kojim svake godine plačemo zato što nije osvojio titulu trenera godine. I što se dogodi prošli tjedan? Njegova momčad izgubi dvije za redom protiv ekipa predvođenih dvojicom trenera koji su možda najveći kandidati za najgore u ligi. Porazi od Flipa Saundersa i Averya Johnsona nisu razlozi za paniku, Jazz je momčad sklona upadanju u promjene raspoloženja, ali da Jerryev sistem izgubi dvije ovakve za redom stvarno zaslužuje spomen (noćašnji poraz od Sixersa stavimo na stranu, Doug Collins ipak ima momčad koja donekle zna što radi). U svakom slučaju, Jazzu nedostaje žestine, igraju manekenski, a kako Jerry vozi traktor i vjerovatno nosi balvan preko ramena kao Arnold u Komandosu tijekom ljeta, krivnju za to pripisat ćemo njemu. Dakle, ovaj put ništa od titule trenera godine na ispodobruca.

MIKHAIL

Prkohorov je sasjekao sramoćenje, šteta što nije u Jerseyu pa da ranije reagira. Mislim, kako čovjek koji ne koristi internet uopće prati što se događa u NBA ligi i brine li ga to uopće? Ili je u svojoj glavi svjestan da pravi posao počinje tek seljenjem u Brooklyn? Jasno, odluka da zaposli dokazanog nesposobnjakovića kao što je Billy King prvenstveno je njegov problem, ali čini mi se da Rus neće imati problema istog tog Kinga sutra baciti na ulicu. Uostalom, natjerao ga je da se spusti na parket i ispriča momčadi zbog trakavice s Melom, što je stvarno rijetka scena u NBA. Već ga vidim kako saziva sastanak i pušta upravi "Eastern Promises", čisto da svi vide kako ruska mafija riješava stvari. Nekima je smiješan njegov način rada, nekima je simpatičan. Time will tell. Međutim, činjenica je da je ovo što je poduzeo jedino što je mogao. A to da bi trebao malo češće biti oko momčadi kao Šef i da nije trebao lijepiti Salinu glavu na tijelo Terencea Williamsa, to je činjenica.

MELO

Carmelo je pobijedio u natezanju s Denverom i nemam s tim problema. Pravila su jasna, daju čovjeku pravo da bira gdje će igrati. Jasno, ako je spreman riskirati, a Carmelo očito jeste. Jamesu, Wadeu i Boshu je bilo puno lakše, znali su da će dobiti blizu maksimumu, ali situacija u kojoj je Carmelo, s novim kolektivnim ugovorom i smanjenjem plaća iza ugla, puno je teža. I zato mu svaka čast. Da, maltretirao je vjerne navijače koji su ga godinama bodrili i koji mu sada zvižde, ali to je tako, takve situacije se događaju. Puno važnije od slomljenih srdaca navijača Denvera (koji nisu ništa manje sebični od Mela, i njima je samo stalo do igrača koji će im donositi rezultat) je činjenica što je Melo odlučio igrati u New Yorku i što riskira jedino on.

I ma kako ovi igrači bili iritantni zbog svojih odluka koje donose uglavnom vođeni linijom manjeg otpora, to su te nove generacije. Doći će nakon njih nove, radničke, koje će se vratiti starim vrijednostima. Durant i Griffin su možda prvi predstavnici tih koji dolaze, nekako mi se čini gledajući ih da njima nikakav problem neće biti cijelu karijeru ostati u Oklahomi ili Clippersima. Samo, u široj slici, mene boli mogućnost da sutra svega toga neće biti. Uvede li se taj tvrdi cap, ponište li se sve te opcije i prava, iznimke i mogućnosti prelaska zadane granice, uvede li se taj nesretni franchise tag kojega koristi NFL (praktički, imaš pravo jednog igrača svake godine zadržati izvan tržišta, što recimo znači da Orlando tri sezone može Howardu braniti da postane slobodan nudeći mu jednogodišnje ugovore ili će Howard pristati na više godina kako se riješio te neizvjesnosti), NBA će izgubiti. Igrači bez slobode, kao i ljudi bez slobode, neće biti sretni. Nesretni igrači znače lošije igre. Carmelo možda živcira svojim postupcima sve nas koji se možemo prepoznati u koži navijača Denvera, ali Carmelo igra odlično zato što je sretan, zato što zna da je na kraju balade njegova sudbina u njegovim rukama. Mislim, nitko nikoga ne tjera da mu ponudi maksimalan ugovor. Izgubio, dobio, sam si je kriv. Sutra možda više ne bude takvog luksuza, a to je loše. Jer, radije bih gledao 8 vrhunskih ekipa i 22 koje prodaju nadu, nego 30 osrednjih koje će radovati samo vlasnike.

BARON

Clippersi ni krivi ni dužni u ovom trenutku imaju možda najbolju 1-2 mladu opciju u ligi. Gordon i Griffin su do sada vjerovatno preskočili Duranta i Westbrooka kao dvojac na kojem je idealno graditi momčad (Noah i Rose su već veterani mnogih playoff bitaka, njih ne uzimamo u obzir prilikom ovakvih izbora). Trenutno briljiraju jer im se sve poklopilo - u Baronu Davisu dobili su veterana koji im donosi stabilnost u napadu, provjerenu treću opciju koja može preuzeti stvari u svoje ruke kada mladi stanu, a ostatak momčadi je krcat igračima zadatka koji svoje role odrađuju sjajno. Jasno, Clippersima je od sadašnjosti ipak puno važnija budućnost, a ona teško da može uključivati Davisa.

Baronovo buđenje treba iskoristiti kao mamac kako bi ga se poslalo u momčad kojoj treba iskusni playmaker, jer nije problem samo u tome što Baron fizički neće moći dugo ostati pratnja dvojici nositelja, već što on jednostavno ne gleda svijet istim očima kao oni. Gordon i Griffin su pripadnici nove generacije koja pretpostavlja rad talentu, momaka koji šute i dokazuju se igrom. Baron pripada jednoj drugoj vrsti, milenijskoj generaciji koja je živjela na račun talenta i koja nikada nije znala držati jezik za zubima. Hip-hopere su zamijenili šljakeri. Primjer vam je utakmica protiv Lakersa, kada je Odom odgurnuo Griffina zato što se ovaj, u trenutku kada je utakmica već bila riješena, preko njega bacio za loptom. Na stranu to što je Odomova reakcija odraz njegova mentaliteta, što je smiješno da se netko ljuti na protivnika zbog želje koju iskazuje, ali način na koji su Griffin i Gordon na to reagirali je fantastičan.

Griffin je samo digao ruke i zatražio primirje, dok je Gordon mirno došetao kako bi odveo suigrača prema klupi. Davis, najiskusniji igrač na terenu, uletio je pak u gužvu kao obični uličar, tražeći kavgu s Odomom. I u tom trenutku ti je jasno da, ma kako god lijepo bilo vidjeti da je Baron zbog nečega konačno uzbuđen, njegova emocionalna inteligencija nikada nije nadrasla ulicu. Griffin i Gordon su već bili spremni rešetati Lakerse zakucavanjima i tricama, dok bi Baron boksao. I da, koliko god da je ovaj dvojac spasio Davisovu karijeru, ništa manje nije napravio za Vinniea. Koji se odjednom ne čini kao najgori NBA trener.

A možda je sve najbolje opisao Gordon, u jednoj utakmici koju sam nedavno gledao momak je na samom startu, dok im je Vinnie još dijelio upute prije podbacivanja crtajući po ploči, mrtvo-hladno zijevao. I nije to bilo neko slučajno zijevanje, već ono pravo, rasno, od nekoliko sekunda tijekom kojih si mogao čovjeku snimiti grlo. Sad, Gordon većinu vremena izgleda smireno kao panda, ili barem kao napušen, kao netko tko bi zijevao i na Rileyev govor pred sedmu utakmicu Finala. Ali, simboličan je to bio trenutak. Koji me podsjetio da Clipperse čeka težak put - ovaj dvojac u potrazi za priznanjem mora preći i preko Vinniea i preko Sterlinga. Samo, ako za ikoga mislim da to može, to su njih dva. Jedan koji izgleda kao da se nikada ne budi i drugi koji izgleda kao da nikada ne spava. Toliko različiti da djeluju kao savršen par. Poklon s neba svima nama.

16Nov/1010

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Zbog manjeg broja odgledanih tekmi nego inače (do čega je došlo zbog maslina, jedne žene, ogromnih količina piva i visinskih priprema za odlazak na Truckerse) bit će ovo izuzetno kratak osvrt na tjedan, a kako je vrijeme i dalje dragocjeno, krenimo što prije na masline. Pardon, na posao.

TKO SU DRUGI NOSITELJI

Nakon prvog tjedna oduševljeno sam izjavio kako bi vrlo lako druge momčadi Istoka i Zapada, odmah nakon neprikosnovenih Lakersa i Celticsa, mogle biti upravo Bullsi i Jazz. Danas u to više ne sumnjam. Na Zapadu je, doduše, konkurencija za drugu poziciju ogromna, ali ovaj niz utakmica koji su odradili Jazzeri, ta stalna vraćanja nakon dvoznamenkastih zaostataka protiv vrhunskih protivnika, ukrašena herojskim partijama pojedinaca (Millsapove tri trice su valjda već upisane u nove verzije mormonske biblije), otkrivaju nam kako je ova momčad možda u idealnoj godini.

To naravno ne znači da će Jerry Slona dobiti trofej za trenera godine – neće, jer Monty Williams je pick kakav upadne u oko, netko tko je naizgled od momčadi predodređene za podbačaj napravio ratnički stroj koji gazi sve pred sobom. Ono, tipična ljudska priroda. Jerry je ionako tu svake godine, već je pomalo dosadio s tim uspjehom. A nagrada Montyu opravdat će to što nismo vjerovali u Hornetse početkom sezone, proglasimo li ga čudom od trenera objasnit ćemo sami sebi da nismo pogriješili u procjeni, već da su Hornetsima trebala upravo čuda da budu ovako dobri.

Da se razumijemo, i Jazz i Bullsi i dalje imaju ogromne probleme u određenim dijelovima igre. Utah će uvijek imati propuh pod košem, Chicago nije u stanju zabiti dovoljno iz vana. Ali, radi se o tako dobro posloženim momčadima, igračima među kojima vlada savršena kemija, pojedincima koji su jednostavno briljantni te svakako imaju pravo nadati se tom drugom mjestu.

Uostalom, Miami šteka više nego su i najveći pesimisti mogli očekivati. Pod košem apsolutno nemaju nikoga – podatak da sjajni stari Z, usprkos svoj tromosti, samo sa svojim šutom iz vana koristi više od bilo koga drugoga, sve govori. Problem je naravno u tome što gospodin Chris Bosh očito još nije spreman zasukati rukave i raditi. Doduše, transformacija iz uloge prve opcije u sporednu nije laka, ali ja osobno nisam siguran da Bosh u sebi ima iti zrno karaktera potrebnog da se pretvori u ratnika pod koševima.

Davit Thorpe je mudro povukao paralelu s Gasolom u čiju muškost smo također sumnjali, ali Gasol je, dok smo mu vikali da je tetkica, ipak bio rasni igrač u postu, barem u napadačkom dijelu. Bosh je tek strijelac licem košu, a njegovo bježanje pred Rondom ili onaj jedan skok protiv Hornetsa sve govori o njegovom pravom mentalitetu. Pogrešan igrač za pogrešnu momčad.

Ne smijemo poštediti ni LBJ-a. Da, pored zbunjenog Wadea često izgleda kao jedini koji ima hrabrosti i odlučnosti, ali zar nije malo simptomatično što može igrati samo ako ima loptu u rukama i ako igru Miamia pretvori u ono što smo gledali u Cavsima? Prije će Boshu izrasti par testisa i prije će se Wade pretvoriti u stopera i strijelca iz vana nego će LBJ napraviti išta korisno bez lopte.

Orlando se muči, a muči se i Van Gundy koji na sve načina pokušava oživiti anemični napad. Pa onda šalta Lewisa s četvorke na trojku, pa ga sada opet vraća na četvorku. Međutim, stvar je jednostavna. Rashard Lewis je drugi najskuplji košarkaš na svijetu, odmah nakon Kobea Bryanta. A igra kao Damir Markota. Pa se ti bori za naslov u takvoj situaciji.

JESU LI HORNETSI STVARNI

Jesu, i to iz više razloga. Iako sam jutros gledao kako prosipaju prednost pred Dallasom, činjenica je kako su stvarno dobre Mavse imali u šaci. Chris Paul je apsolutni pokretač svega, ali treba priznati da im se poklopila gomila stvari na koje nitko normalan nije mogao računati.

Obrana im je fantastična, počevši od Paula koji je vječna opasnost po loptu, pa preko Arize koji grize kao lud, do Okafora koji igra kao da je opet na UConnu. Paul je taj koji nesebičnim dijeljenjem lopti sve čini sretnima, poslušnima i maksimalno angažiranima, ali nisu samo on i obrana zaslužni za dobre igre. Hornetsi odjednom imaju i dobru klupu.

Jason Smith odigrao je solidnu rookie sezonu za Sixerse (zamalo upao u all-dorks team ispodobruca 2008.) zatim je drugu propustio zbog teške ozljede koljena, da bi lani tu i tamo dobio šansu dok se oporavljao. Ali, nakon dvije godine života u sjeni nitko od njega nije očekivao previše, a danas opet igra kao onaj sjajni rookie. Bori se pod koševima, ima meku ruku koja se da rastegnuti skoro do trice, ono – idealni treći visoki.

A ako je njegovo buđenje iznenađenje, što tek reći za igre Williea Greena, jednog od bezveznijih košarkaša u NBA već godinama, koji je odjednom strijelac s klupe kakav je trebao biti Marcus Thornton.

Sad, dok Ariza i Okafor igraju van pameti, s ovakvom podrškom klupe, sve je moguće. Samo, postavlja se pitanje što će biti kada Okaforu cigle više ne budu upadale i kada utakmicu započne s 4 promašaja? Do kada će Ariza uživati u staroj ulozi all-round krila i ponovnom dokazivanju NBA svijetu i što ako se opet probudi onaj silovatelj lopte iz Houstona? Koliko dugo mogu Smith i Green odavati dojam ozbiljne klupe?

Znači, pravi odgovor glasi – Hornetsi jesu stvarni, ali isto tako su na tankoj liniji da od neporažene momčadi upadnu u sličnu seriju poraza i postanu onaj prosjek kakav smo očekivali da će biti. Za sada je sve idealno, bit će zanimljivo vidjeti kako će se snaći u trenutcima kada stvari neće biti ružičaste. I, naravno, bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati trenutni kandidat za trenera godine.

ŽILAVI VETERANI

Spursi, Mavsi i Sunsi već godinama trebaju prepustiti mjesto mlađima, ali uporno se ne daju. Kakvi Rocketsi, kakvi Blazersi, kakav Thunder. Momčadi koje su u vrhu već skoro cijelo desetljeće opet se vraćaju jače nego ikada. U čemu je tajna?

U San Antonio ona je izražena u nikada zdravijoj momčadi, ovo je valjda prvi put u zadnjih pet sezona da su sva tri nositelja spremna i da ih ne gnjave zdravstveni problemi ovako rano u sezoni. Također, širina rotacije nije na odmet, uvijek će se naći dva-tri igrača koja će po večeri iskočiti i pomoći Timmyu, Manuu i Tonyu da odrade posao.

Poseban pak osvrt zaslužuje Richard Jefferson, koji opet igra korisnu košarku i koji je izgleda konačno shvatio što mu je glavni zadatak – zabiti sve one otvorene šuteve koji mu ostanu nakon što velika trojka odradi svoje. A i to što Eva više neće gnjaviti Tonya oko selidbe u New York ili L.A. vjerovatno će pomoći. Longoria je opet samo Parker.

Mavsi su pri vrhu zahvaljujući sjajnoj obrani na čelu koje je spremni Tyson Chandler, pratiti njihove obrambene rotacije poseban je gušt i još jedan dokaz da je u tom segmentu igre Rick Carlisle pravi doktor košarke. Međutim, u napadu ih i dalje drži samo sjajni Dirk, a odličan posao odrađuje i Barea kao jedini slasher u ekipi koja čeka da mladi Beaubois zaliječi petu i da mladi Jones shvati što mu je uopće činiti ne bi li malo začinila ovaj predvidljivi napad (koji se opet ne može braniti dok god Dirk ima onu savršenu ruku).

Bareina vrijednost posebno je značajna zbog Kidda i Terrya koji su u godinama kada bilo kakvi ulazi pod koš više nisu dobrodošli. To ekstra vrijedi za Kidda koji još uvijek prekrasno vodi momčad i šalje točne i pravovremene pasove, ali doslovno to radi od jedne crte trice do druge, bez da zagazi u obilježeni prostor oko obruča. Čovjek izgleda kao nekakva poluga koja ide gore-dolje, uvijek u istom pravcu, bez promjene ritma ili naglih skretanja.

Ono, sjajan je i dalje, posebice kada zabija tricu, ali pitanje je gdje bi bio kraj Mavsima kad bi imali jednog rasnog beka koji može igrati obranu bez pomoći i koji je u stanju stvoriti višak ulazima. Inače, Mavsi opet imaju fantastičan prosjek pobjeda u gustim završnicama, nakon što su lani u tom segmentu vodili u ligi (u broju pobjeda s razlikom manjom od jedne lopte), ove su došli već do tri pobjede s tri poena ili manje.

Jednostavno, Dirk i Terry su closeri kakve samo poželjeti možete, ali isto tako njihova obrana i skok u stanju su odigrati najbolje kada je najpotrebnije. Doduše, u playoffu se to nekako raspadne, ali barem u regularnoj sezoni treba Dirka staviti uz bok Carmelu kada je zadnji šut u pitanju.

Što se Sunsa tiče, iako skoro cijelo vrijeme igraju s načetim Lopezom (koji je usprkos limitiranim minutama pokleknuo i propustit će neko vrijeme) nekako su dogurali do pozitivnog rezultata. Znamo i zašto, naravno, zbog Stevea. Najbolje je to rekao Ric Bucher u svom tweetu kada ga je nazvao MacGyverom lopte. Daj čovjeku četiri potpuna invalida i on će naći načina da ih iskoristi.

CRTICE

Kevin Love je sa svojim 31 skokom u onoj ludoj večeri postao lider na ljestvici najboljih skakača, preskočivši Noaha, Gasola i Howarda. Svi znamo da je prvi čovjek nakon skoro 30 godina i Mosesa Malonea koji je u jednoj utakmici imao 30 ili više koševa i skokova, ali ono što je još luđe je to što do prosjeka od 14.3 skoka po utakmici dolazi usprkos tome što igra deset minuta manje od Gasola i Noaha (Dwight igra samo dvije minute više, što zbog osobnih, što zbog Van Gundyevih rotacija i Gortata).

Carmelo Anthony mora da opako želi taj novi ugovor negdje drugdje, jer ne samo da šutira bolje nego ikada, već se i bori kao lav, osobito u skoku gdje je s prosjećnih 6 skokova došao na prag double-doublea (čemu su pomogla i sinoćnja 22 skoka protiv Sunsa, što dovoljno govori kakav pakao pod košem čeka Sunse bez Lopeza). Doduše, nagledali smo se dobrih početaka i prijašnjih godina i pada negdje oko Nove Godine. Možda jedina razlika bude u tome što će ovaj put Novu Godinu Melo dočekati u novom dresu.

Paul Pierce je prešao granicu od 20 000 koševa u karijeri i time valjda definitivno potvrdio svoju poziciju jednoga od velikana košarke svih vremena i jednog od najvećih Celticsa ikada. Ono što je posebno bolesno je da je to sve postigao pred očima moje generacije – sjećam se kao jučer drafta 1998. i krađe koju su Celticsi izveli draftavši ga desetim pickom. Mislim, nisam tada uopće bio mulac, imao sam 17. I u tih 13 godina ovaj ludak je ostvario sve o čemu većina sanja, iako mu nitko nije davao nikakve izglede. Ono, star sam, ali i ponosan što sam proveo s njim cijelu karijeru. I što ću ga uz malo sreće još jednom gledati u Finalu.

Nažalost, ništa slično neće se dogoditi Brandonu Royu. Nakon što ga je opet izdalo to nesretno lijevo koljeno, sam Roy izrazio je sumnju da će ikada više moći igrati kao do sada. To do sada ionako uključuje četiri sezone u kojima su smetnje bile konstanta gotovo u jednakoj mjeri kao i sjajni driblinzi i ulazi ili šutevi s poludistance nakon što bi jednim pokretom tijela izbacio protivnika iz ravnoteže. Dok jedan Pierce preživi višestruke ubode nožem i uspije ući u legendu, Roya će te iste legende koštati nož koji mu iz sezone u sezonu čačka po ligamentima. Život je prekrasan, ali u isto vrijeme i jebeno okrutan.

9Oct/101

SUNS

Posted by Gee_Spot

"I think that when you have Steve Nash as the engine that runs the car, I think you always have a chance."
- Alvin Gentry

SCORE: 44-38
PRVIH 5: Nash, Richardson, Hill, Turkoglu, Lopez
DRUGIH 5: Dragić, Childress, Dudley, Warrick, Frye
MVP: Steve Nash
LVP: Robert Sarver

Do prošle sezone gornju izjavu Alvina Gentrya tumačio bih kao jeftini PR. Iako mi je Steve Nash u srcu i iako mi barem 20% NBA arhive otpada na utakmice Sunsa u njegovoj eri (praktički, u pitanju su utakmice zbog kojih sam se nakon više od desetljeća duge veze na kraju i oženio za košarku), zadnje dvije godine nisam im uopće vjerovao. Prije dvije sezone, kada je Porter postavljen za trenera, u najavi sam bezobrazno napisao kako je era Nasha stigla do kraja, a u lanjskom pregledu nisam niti pomišljao da bi mogli do playoffa.

I onda se dogodilo ono što se dogodilo, 54 pobjede i finale konferencije, nakon čega se opet nalazimo pred pitanjem na koje odgovor može dati samo vrijeme. Naime, da li je epizoda s Porterom bila samo mala prepreka na čudnom, dugom putu koji i dalje traje ili su lanjski rezultati bili tek splet okolnosti koji je ovu momčad odnio u visine s kojih će pad koji slijedi biti još bolniji?

Meni i jedna i druga verzija zvuči uvjerljivo, ali ovaj put sam odabrao malo drugačiju stranu. Da, bio sam cinični bezveznjak, obični konformist koji je smatrao da onako jednodimenzionalan roster pun igrača koji do tada nisu pokazali previše nije konkurentan, dok je svaki pravi vjernik u srcu znao da Steve može od vode napraviti vino. Danas vjerujem.

Baš sam neki dan s Krehom pričao o Sunsima i on je odmah izvukao argument kako Nash ima 37 godina i kako je već vrijeme da se raspadne, da je nemoguće da opet nosi teret plasmana u playoff. Hej, taj argument mi je poznat, vrtio sam ga zadnje dvije godine. Pa ima 35, pa ima 36. Ne više, danas sam pametniji. Ili je možda bolje reći religiozniji.

Dok Steve ne odigra prvu prosjećnu sezonu, sezonu nakon koje ćemo moći reći: ''gle, Nash je usporio, nije to više stari Stevan'', nemam namjeru glumiti Nostradamusa. Nash je živ i zdrav, još uvijek je all-star, još uvijek je u top 3 na svojoj poziciji. S tim na umu počinjem analizu ovogodišnjih Sunsa, slično kao što Gentry s tim na umu kreće u nove izazove.

A izazovi su očiti. Na prvi pogled, ovogodišnji roster Sunsa ostavlja dojam ekipe sa samog dna lige. Makni Nasha i eto ti momčadi za maksimalno 20 pobjeda, zar ne? Da, ali takve zaključke donosimo na temelju predrasuda o tome kako košarka mora izgledati. Čim ne vidiš centre i visoka krila, odmah misliš kako će obrana biti grozna, a skok nepostojeći.

Ali, ako su Sunsi išta lani dokazali, to je da obranu igra cijela momčad i da svi skaču. Daleko od toga da kažem da su bili dobri u tim segmentima, ali nisi bili ni katastrofalni kao što je uvriježeno misliti. Naravno, ove sezone nema Stoudemire, a dopustili su da im odšeta i Amundson, dakle ostali su bez dva od tri visoka (Channing Frye je visok samo centimetrima pa ga ne ubrajam u rotaciju pod košem).

Miriše na katastofu. Možeš misliti. Prvo, ne zaboravite da su godinama igrali s Amareom na petici, što nije ništa manje neprimjereno od toga što će sutra igrati s Hidayetom Turkogluom na četvorki. Uostalom, zar lanjska renesansa nije krenula tek nakon što je Gentry pod koš instalirao Robina Lopeza, nakon čega se Amare mogao posvetiti trčkaranju okolo umjesto da se gura pod košem?

Tako da, barem što se obrane i skoka tiče, samo apsolutni licemjer može gubitak Amarea proglasiti nenadoknadivim. Pa valjda nema fana košarke na svijetu koji se nije ljutio na Amarea zbog njegove nezainteresiranosti u tim segmentima igre. Ok, treba biti pošten pa reći da će se gubitak tako potentnog košarkaša svakako osjetiti, ali prije svega u napadu. Sunsi će puno teže zabijati iz reketa sada kada Nash nema svoju omiljenu pick 'n' roll opciju, što će staviti dodatni teret na šuterski dio igre. Ali, tko je spreman kladiti se protiv ovih revolveraša?

Po meni, puno više će nedostajati jedan Amundson, koji je svojom živahnom igrom i aktivnim rukama bio osigurač za Lopeza, netko tko može smetati u reketu i skakati do besvijesti. Njegovim odlaskom Sunsi su se praktički doveli u situaciju da im je Lopez možda i važniji od Nasha. Znamo da nije bitno što radi preostala četvorka dok je Robin usidren u reketu, jer samim svojim prisustvom na parketu Sunsima donosi dimenziju više. Samo, čovjek je u prve dvije sezone iskazao sklonost ozljedama, posebice problemima s leđima, što nikako nije dobar znak za visokog čovjeka. Kako će Phoenix reagirati u slučaju da mora odraditi 20 utakmica bez svog jedinog centra, jedinog čovjeka koji daje nekakav balans?

Ne znam kako će reagirati doslovno, ali znam da neće paničariti. Gentry će vjerovatno još ubrzati igru, a Nash i društvo pronaći će već način da pobijede. U čemu će im na kraju krajeva pomoći i matematika. Formula je jednostavna - ako su s Lopezom u stanju skakati za 2 i igrati obranu za 2, a bez njega su u oba predmeta jedva 1 (ne možemo im baš dati nulu), opet će zahvaljujući napadu koji je za plus 5 zaslužiti prolaznu ocjenu.

Da se razumijemo, je ne mislim da je Phoenix išta više od solidne momčadi. Lani su imali sreće što su naletjeli na raštimane Blazerse i istrošene Spurse koji nisu imali odgovora na njihovu lepršavost, klupu i prije svega pozitivnost. U borbi protiv Lakersa, čistih profesionalaca, ta naivna dječja razigranost nije bila dovoljna.

Neće biti ni sada, Sunsi će zasigurno uredno gubiti od ekipa poput Orlanda, Lakersa, Miamia, Bostona, Oklahome, dakle ekipa koja imaju puno bolju ravnotežu među linijama, također duboku klupu i svoje vlastite sisteme te su još i dovoljno raznovrsni da se prilagode svakome protivniku dok ne nametnu svoju igru.

Međutim, ekipe nešto šrktije talentom i bez pedigrea, a takvih je većina na Istoku uz ovih nekoliko na Zapadu koje smo već obradili, jednostavno neće biti u stanju pratiti frenetični ritam Sunsa. Veliki plus je što su u diviziji s čak tri loše momčadi koje na papiru u startu imaju prednost pod košem, ali koje će Sunsi jednostavno pomesti s parketa čim u igru stupi druga postava.

Naravno, sve pobjede iz utakmica s autsajderima opet ne donose ništa više od polovičnog učinka. Phoenix nema previše talenta i nema mogućnost prilagodbe, ali ima sve potrebno da maksimalno iskoristi potencijale svoga sistema. To za sebe ne može reći previše franšiza, ali to je lekcija koju su naučili nakon bezuspješne epizode s Kerrom i Porterom kada su htjeli postati nešto što nisu, usput skoro izgubivši dušu.

Sunsi su run and gun poezija, totalna suprotnost bezglavom trčanju kakvog smo se nagledali u ekipama poput Warriorsa. Da, važno je opaliti šut što prije, uvuči protivnika u taj kaos, ali još je važnije opaliti taj šut iz što bolje pozicije, stvoriti privid kontrole. To je ujedno i glavna snaga Sunsa. Učinkovitost. A ona proizlazi iz činjenice da na rosteru nema igrača koji će odbiti vidjeti bolje postavljenog suigrača.

Krcati su šuterima, svaku četvrtinu mogu jahati drugoga, da ne govorim da netko drugi može biti junak svaku sljedeću utakmicu. Jason Richardson u najboljim je godinama, zabija trice kao od šale, ne gubi lopte, plus je i sjajan skakač za svoju poziciju (kao uostalom i svi ostali Sunsi, čime donekle i kompenziraju manjak klasičnih skakača). Grant Hill je Nashova desna ruka, all-round ljepilo koje sve drži na okupu, na parketu i u svlačionici.

Goran Dragić i Jared Dudley su fajteri, ali odjednom i ubojiti šuteri iz vana, Channing Frye je konačno prestao glumiti odraslog momka i posvetio se šutiranju trica što mu je donijelo desetke milijuna u novom ugovoru, a novopridošli Turkoglu također nije za baciti kada treba opaliti iz vana. I da, tu je i nekakav Steve Nash, najbolji šuter svih vremena. U povijesti košarke. Od Naismitha do danas.

Možda najveći plus ovih Gentryevih Sunsa nad onim D'Antonievima je što Nash nije jedini playmaker na rosteru. Hill je point-forward po potrebi, a dodatni bonus je Dragićevo odrastanje u adekvatnu zamjenu Nashu, prvu uopće tijekom karijere u Sunsima. Dodaj još Turkoglua koji je prije dvije sezone kao playmaker igrao Finale i eto ti momčadi koja u svakom trenutku na terenu ima nekoga sposobnog zabiti ili odigrati potez koji će stvoriti višak, bez obzira na težinu situacije.

I sve ovo skupa je sjajno, ali nije sjajnije od klupe, najvećeg blaga ove momčadi. Ni Nash ni Lopez, bez obzira na važnost, ne moraju igrati više od 30-ak minuta po večeri. Svaka zamjena u stanju je donijeti nešto na parket. Uz ova nabrojana imena tu je još lanjski rookie Earl Clark koji bi mogao biti novo oružje iz vana, ali ovaj put u tijelu rasnog krila. Ovogodišnji rookie Gani Lawal možda nema sjajne ruke, ali je dokazani borac pod obručima na sveučilišnoj razini. Hakim Warrick nije bi blizu dobar kao Amare, ali u nekim večerima izgledat će kao njegova jeftina, ali uvjerljiva kopija.

Josh Childress je možda preplaćen, ali donosi prvog potencijalnog policajca na vanjskim pozicijama još od Raje Bella. Zamislite postavu s Dragićem, Childressom i Dudleyom ili Hillom na perimetru. Tko će uopće proći kraj njih da iskoristi slabosti u reketu? Gentry ima opcija na bacanje, a negdje u njihovom pravilnom miksanju krije se recept za uspjeh.

Phoenix će rotirati 10 ili više igrača svaku večer, računajući na svakoga od njih. Bez garbage timea, bez nevažnih minuta. Taj intenzitet igre koristit će tijekom cijele sezone, ali glavninu dividendi trebao bi isplatiti u kasnijem dijelu godine, kada će zbog duge klupe Sunsi opet biti jedna od odmornijih momčadi. Pitajte samo Spurse.

Mogu svi biti bolji pod košem, ali nitko ne može trčati ni šutirati kao oni. I to je ukratko glavna misao vodilja Alvina Gentrya u ovoj renesansi koju je priredio u manje od godinu i pol dana. Drži se onoga što funkcionira. Stoga nije ni čudo da mu Robert Sarver toliko vjeruje (novi predsjednik i novi GM praktički su tu da se brinu oko salary capa i skautinga, ali igrače bira Gentry, novi Pop) – u stanju je iz jeftinih igrača izvući rezultat jer ima sistem i zna kako ih u njemu koristiti. Hej, tko ne bi volio takvog trenera.

Sarverova škrtost je već legendarna, ali nemojte mislite da su slučajno pustili dva visoka igrača i onda ih umjesto sličnima zamijenili raznovrsnim swingmanima koji mogu pokriti tri ili više pozicija. To je jednostavno filozofija koju su izabrali. Da, do nje je možda dovela potreba, a ne ideal, ali zar tako nije sa svim velikim idejama?

U Phoenixu se sve vrti oko mismatcha, a toga će ove sezone biti koliko hoćete. Gentry i ekipa odvode ideju do ekstrema pa što bude. Vjerujem da Gentry ne bi imao ništa protiv da i dalje na raspolaganju ima Amarea i Amundsona, ali vrlo dobro shvaća da tako stvari u Phoenixu ne funkcioniraju. Stoga je bolje novac potrošiti na pojačanje onih dobrih strana, nego na krpanje onih koje će i dalje ostati loše.

U tome se upravo i krije sva veličina Gentrya kao trenera, ali i Nasha i Hilla kao igrača, veličina koja se zrcali na cijeloj momčadi. Oni nikada ne zastaju da se žale zbog onoga što nemaju ili da se pitaju zašto stvari nisu mogle biti drugačije. Oni rade, trče, šutiraju i uživaju u igri, izvlačeći maksimum iz onoga što imaju.

Tko može reći da im to neće poći za rukom još jednom.

28May/100

UBER-LOST

Posted by Gee_Spot

Već sam počeo slagati post za najavu Finala, razbijati glavu oko toga da li je dvoboj Rondo - Fisher dovoljan da se odlučim za Boston, kad ono – amazing strikes again. Bum. Završnica Losta je najobičnija kamilica (i to ona najgora, Franckova) prema vrhunskom zelenom čaju koji nam pruža NBA playoff. Taman kad sam se pomirio s tim da više nema noćarenja, da će i snimka biti sasvim dovoljna jer ionako se više nema za vidjeti bog zna što značajnoga, u obje serije došlo je do zamjene uloga. Potlačeni su postali tlačitelji.

Orlando je od početka igrao čvrsto, ali nedovoljno dobro, i nakon što ih je Boston onako pregazio u trećoj, serija je za mene bila gotova. Mislim, tu večer su ostali i bez muškosti koju su pokazivali, kada već nisu mogli pokazati igru. I onda u četvrtoj ne samo da se muškost vratila, već su počeli igrati brže, lakše, učinkovitije. Naravno, da je Boston pametnije odigrao završnicu, sad ne bi uopće pričali o tome, ali činjenica je kako je Orlando pronašao muđu, te je u četvrtoj odigrao onako kako smo očekivali cijelo ovo vrijeme. S puno trica, brzo i nesebično u napadu, čvrsto i pametno u obrani.

Boston još uvijek ima dovoljnu prednost, mogu ubaciti dovoljno i obrana im je itekako u stanju uštopati Orlando, ali serija je opet postala obavezna lektira. S tim da sjajnu igru Magica u petoj ipak treba uzeti u kontekstu, a on nam govori da je Boston bio ranjeni protivnik. Itekako ranjeni. Da Perkins nije bio isključen, da Davis nije bio nokautiran i da Sheed nije bio u problemima s osobnima, siguran sam da bi gledali nešto neizvjesniju završnicu. A to kako su sudci kriminalno reagirali i ubili jednu utakmicu bespotrebnim isključenjem Perkinsa, prestrašno je. U isto vrijeme dopuštaš ratničku igru na rubu tuče, koja očito odgovara objema ekipama, a onda u sljedećem drastično kažnjavaš bezazlene reakcije igrača? Da stvar bude apsurdnija, u onoj drugoj seriji praktički do noćas nismo vidjeli mušku igru, a fauli se sude na sve strane.

Srećom, liga je poništila tehničku, koja je ujedno značila i izostanak Perkinsa iz šeste utakmice, i Boston ima priliku sve riješiti u svojoj dvorani - kompletan. Mislim da ne treba naglašavati koliko je i zašto Perk bitan za igrati obranu protiv Magica. Uglavnom, pobjeda Celticsa večeras puno je logičniji rasplet od toga da Magic preokrene tri tekme zaostatka. A opet, ako smo išta naučili svih ovih godina, kada je playoff košarka u pitanju, logika nije uvijek najbolji izbor.

Kako god, Orlando ima momentum, što je opet dobro za Boston jer znamo da oni najbolje igraju kada su pred zidom i kada im nitko ne vjeruje. Sve što im treba je još jedna jedina vrhunska tekma prepuna energije, posebice Rondove, te pametna raspodjela napadačkih prilika između Piercea, Allena, Garnetta i klupe.

I još dvije stvari. Kad bi na početku playoffa morao izabrati jednu momčad kao potencijalno sposobnu preokrenuti 0-3 i ući u povijest, zar to ne bi bio baš Orlando zbog stila igre i ogromnog napadačkog potencijala? Ono, ako itko može ovo izvesti to je Magic.

Ali, tu je ipak prevelika prepreka, ne samo u činjenici da je dokazano kako je najbolje izdanje Bostona bolje od najboljeg izdanja Orlanda, već prije svega u karmi. Naime, kakve su šanse da još jedna momčad iz Bostona izgubi četiri utakmice za redom nakon prednosti od 3-0? Bruinsi su to odveli na novu razinu, izgubili su čak i rezultatsku prednost od 3-0 u sedmoj utakmici, primivši i 4 gola za redom na putu do svog četvrtog poraza. Nemoguće da se dogodi i Celticsima, zar ne? Preokret Red Soxa iz 2004. doveden je u balans kolapsom Bruinsa. Celticse isključimo iz toga.

Po meni, Orlando je jednostavno predobar i morao je razvuči seriju, ali noćas i tome dolazi kraj. Problem je bio samo u tome što smo prestali vjerovati da Boston može od nekuda izvući vrhunske partije, jer ih predugo nije bilo, ali sada kada znamo da su to u stanju, dajem im prednost. Osim, ako karma ipak nije odlučila zaigrati na jednu drugu kartu - što ako se loše igre u regularnom dijelu na neki način moraju naplatiti, te nam je prikazana sva ova drama samo kako bi poraz bio još bolniji. Ono, napustimo paralelni svijet/čistilište i vratimo se u stvarnost u kojoj je Boston odavno ostavio najbolje dane iza sebe.

Uglavnom, pomak u ovoj seriji ne čini mi se ni izbliza tako dramatičnim kao u onoj između Sunsa i Lakersa. Rezultat je isti, ali Orlando je ionako većinu vremena bio u igri, dok su Lakersi u prve dvije jednostavno zgazili Sunse. Pobjeda Phoenixa u trećoj nekako me nije pretjerano uzbudila, odgledao sam tekmu u snimci i vidio dvije momčadi koje ne igraju obranu i mogu zabiti kad god se sjete, s tim da se Phoenix odvojio u pravom trenutku, serijom koševa na kraju, te da su im nakon toga upale sve lopte koje su trebale, dok Lakersima nisu.

Četvrta, pak, donosi nešto potpuno novo, jednu dozu samopozdanja kakvu do sada nismo vidjeli kod Sunsa, nešto što nam konačno omogućuje da gledamo pravi dvoboj i na Zapadu. Lakersi više nisu ti koji dominiraju i odlučuju, ovisno o svojoj volji, kada netko pobjeđuje a kada gubi, već ravnopravan protivnik jednako otvoren porazu ili pobjedi.

Svu prednost koju su Lakersi nametnuli igrom u reketu, Sunsi su poništili zonom, klupom i vanjskim šutom. Priče kako će biti dovoljno zaigrati ozbiljnije pale su u vodu jer Nash i društvo su ubacili u višu brzinu, kakvu Lakersi vidjeli od onih dvoboja s Thunderom. Ne, i dalje ni jedni ni drugi nisu igrali obranu, ali obrana je u ovom slučaju precijenjena jer nisu Lakersi dominirali na početku zato što su zaustavili Phoenix, već zato što su maksimalno koristili svoje ofenzivne kapacitete. Poanta je cijelo vrijeme bila u učinkovitosti, u tome da su na 50% šuta Sunsa oni odgovarali sa 60%, dok je sad situacija promijenjena – šut je 50-50, a takve su i šanse.

Lakersi su znali da sinoć neće biti dovoljno odigrati samo ozbiljno, kao u prve dvije, da se odvoje i opet vrate prednost, jer ovo nisu isti Sunsi. Već da će morati boriti za svaku loptu. Tako da smo već u startu vidjeli netipično čvrstu obranu za seriju, rekao bih - konačno obranu na razini playoffa. Sunsi borbeni i rastrčani, u svom elementu, Lakersi čvrsti pod košem i odlučni, kao pravi prvaci. Nitko ne dozvoljava laki koš. Gledam to i mislim se kako serija definitivno po prvi put izgleda kao nešto što će se odlučiti i ponekom obrambenom reakcijom, i najluđe od svega, Sunsi ne izgledaju ništa manje sposobni.

Naravno, prema kraju je opet sve bačeno u stranu u korist zabijanja, samo se čekalo tko će prije promašiti. Ako ništa drugo, čovjek se u ovim utakmicama može uvjeriti da su najbolje NBA momčadi vjerovatno u stanju odigrati nekakav revijalni susret bez promašaja, samo kada bi se dovoljno koncentrirali. Razina talenta je takva da cijela ta priča oko zone nema smisla. Jer, nije zona zaustavila Lakerse, već činjenica da odjednom svi Sunsi zabijaju. Odnosno, tako je bilo do sinoć.

Opet, bez obzira što su Lakersi na kraju izvukli sretnu i spretnu pobjedu, čak i pomalo tragičnu (smiješna završnica u kojoj je prvo Kobe ispucao napad bez veze, pa Nash, pa onda Artest s onom glupom tricom na početku napada) - sve je otvoreno. Usprkos sjajnom Kobeu, Sunsi su ti koji sami kontroliraju svoju sudbinu, a da mi je to netko rekao nakon prve dvije tekme, mislio bi da nije normalan. Playoff je zakon.

I tako će Sunsi dobiti doma šestu, jer su u ritmu u kojem ne mogu izgubiti dvije za redom, ali ipak mislim da će, usprkos svemu, Lakersi opet izvući pobjedu u sedmoj. Jebiga, ovakve prilike kao što je bila peta se ne pružaju uvijek na protivničkom parketu. Problem je i što ne samo da Kobe zabija kako se sjeti, već je i Fisher odličan, i da stvar bude gora, čak i Farmar i Brown i Vujačić ostave neki pozitivni trag kada uđu u igru. Što u prijevodu znači da je vanjska linija Sunsa u obrambenom dijelu još gora od unutarnje, ma koliko se to nemogućim činilo. Njima zona praktički i jeste jedino oružje, i to, ponavljam, ne zato što nešto previše smeta Lakersima, već više jer ih tjera da uzimaju šut nego da do kraja igraju svoju igru brzih pasova. Ono, umjesto da igraju za peticu, igraju za minus 5, i tu je taj mali, mali prostor koji su Sunsi sinoć mogli iskoristiti.

Noćas je bilo primjetno i da Sunsi imaju problema čim lopta uspori, iako Lakersi ne igraju zonu. Naime, čim počnu razmišljati, napad otupi, izgubi oštricu. To ih je mučilo dobar dio pete tekme, ali čim su ušli u svoj ritam, za čas su izjednačili. Ali ne i pobjedili. I taj nedostatak čvrstine, kako mentalne, tako i fizičke, na kraju će ih koštati. Jer, nema šanse da im Lakersi opet dozvole dva skoka u napadu za redom u ključnim trenutcima. To imaš priliku iskoristiti jednom u životu. Ako ne uspiješ, čemu se više imaš nadati. Mislim da su toga svjesni svi, pogotov stari ratnik poput Nasha. Njihova jedina nada sada je da netko od mlade garde poludi, da stasa u ubojicu preko noći. Obzirom da u i Dragić i Dudley i Frye već imali svoje momente, nekako mi se čini da je i ta nada poprilično sitna.

Sve to me vodi ka sljedećem - neće li utakmica viška i nekoliko dana odmora manje biti prevelik minus Lakersima u Finalu protiv Celticsa?

8May/1017

NEW OLD WORLD ORDER

Posted by Gee_Spot

Sve priče o divljem, divljem Zapadu, razbile su se o hrid zvanu konferencijska polufinala, koja valjda od kad znam za sebe nekako donose najmanje playoff uzbuđenja. Ne zato što su serije dosadne po defaultu, već zato što nakon ludnice prve runde (svaki dan je gomila utakmica, playoff je tek krenuo i nitko ne zna kako će koja ekipa reagirati, donji dom uvijek je u stanju namučiti gornji ako se potrefe dvije ekipe koje jedna drugoj ne odgovaraju iz ovih ili onih razloga) slijedi razdoblje u kojem se sve smiruje. Raspored tekmi je po prvi put nakon pola godine sveden na tekmu ili dvije dnevno, a da ne govorim kako se svakoj sitnici posvećuje previše pažnje. Puno se priča, premalo igra.

Ako imamo sreće, svake godine od četiri pružit će nam se barem jedna serija vrijedna praćenja, pa kad to podijeliš na dnevne doze, stvarno nije lako ostati u NBA ludilu. Doduše, kad se čovjek navikne na ritam, onda još više uživa u svim trenutcima finala konferencija i Finala. Samo, te serije su uglavnom drame samim time što uključuju najbolje momčadi, što uglavnom znači i najveću izjednačenost. Ne uvijek, ali zasigurno češće nego polufinala koja uglavnom mnogima donose otriježnjenje.

Otriježnjenje je ovaj put pogodilo sve, te čak ni serija od koje smo najviše očekivali, ona između Sunsa i Spursa više nije napeta. Praktički, nakon sinoćnjih pobjeda Cavsa i Sunsa, više nemamo što gledati do idućeg vikenda, kada bi, ako bude sreće, trebala početi konferencijska finala. Mislim, ima se što gledati – dobre košarke nikada dosta, ali ništa od onih trenutaka većih od života koje ćemo pamtiti.

Pa obzirom da smo se nagledali utakmica i znamo sve, da donesemo neke zaključke i pokušamo predvidjeti što nas još čeka.

Krenimo s Orlandom jer tu se ima najmanje toga za reći. Magic će očekivano pomesti Hawkse, s tim da ovakav raspad Atlante ipak nije bio planiran. Joe Johnson javno proziva suigrače i izriče sumnje u njihov pristup, Woodsona navodno ne samo da nitko ne sluša već mu mamicu psuje tko se sjeti, te svi kao da jedva čekaju što prije otići doma. Nešto ponosa se pronašlo da bi se suprostavilo Bucksima, ali za stati pred Howarda i društvo to neće biti dovoljno, jer Hawksi ni u idealnoj situaciji ne mogu dobiti više od dvije utakmice u dvoboju s Orlandom.

Sad, dobra je stvar što se Hawksima sada kao imperativ nametnula promjena te više uopće nema neke druge opcije, opcije koja bi možda uključivala zadržavanje momčadi na okupu. Treba pustiti Johnsona i Woodsona da se odšeću, pokušati nekome pretendentu na playoff uvaliti zadnju godinu Crawfordova ugovora i zauzvrat dobiti poneki draft pick, te nuditi uokolo Josha Smitha sada dok ima najveću vrijednost. Ostaje ti momčad za lutriju, ali i Horford oko kojega možeš graditi. Bez Smitha imaš financijsku fleksibilnost, te s pravim draftom plus eventualnim napretkom Jeffa Teaguea, vrlo brzo možeš opet prema gore.

A što se Orlanda tiče, samo pokazuju da su spremni igrati najbolju košarku kada je najpotrebnije. Ta ekipa ima tolike rezerve da si može dopustiti natezati se s Bobcatsima, dok neinspirirane Hawkse doslovno gaze. Digli su obranu na razinu iznad, a u napadu za sada svi štimaju. Mislim, nema sumnje da su Cavsi puno veći izazov od svih dosadašnjih, ali po svemu što smo do sada vidjeli, koliko vas vidi LeBrona u Finalu?

Dok se Magic opušteno kotrlja predvođen čovjek zvanim Jameer, kojega lani uopće nije bilo za kormilom (i koji je igru u ovom playoffu digao na razinu lanjskog prvog dijela sezone, prije ozljede, kada je bio nezaustavljiv), Cleveland je sve samo ne opušten. Grč je vidljiv na licima svih, a posebice Mikea Browna, Dannya Ferrya i Jamesa.

Mike zna da ne zna bolje i da mu se cijeli sistem vrti oko toga koliko će LBJ namjestiti zicera i pogoditi šuteva iz vani jer tada praktički ne mogu izgubiti. Ferry tek treba vidjeti da li su toliki financijski rizici sa Shaqom i Jamisonom imali smisla, jer, kao što znamo, da ne postoji Orlando (točnije Dwight i Rashard) ne bi bilo ni potrebe za njima dvojicom u dresu Cavsa. A Bron se grči od bolova uzrokovanih prvom malo ozbiljnijom ozljedom u karijeri. Koja je dovela do toga da s njega konačno padne veo nadčovjeka, te da i mainstream mediji lagano počnu nazirati njegove prve mane.

Na stranu sve kad je u pitanju talent, jer LBJ je dokazao da može dobiti tekmu vanjskim šutom te praktički kao igrač nema slabe točke, ali sumnjati u njegovu glavu više nije privilegija manjine (u koju, po mojim saznanjima, spada i većina ljudi koja čita ove retke), već svih NBA fanova i promatrača.

Kad su prije nekoliko dana Simmons i Bucher pričali o Jamesovom laktu, bilo je primjetno kako im je pomalo neugodno reći da je Kralj možda Kraljica. OK, ozljede nisu nešto s čime se treba šaliti jer i previše puta su nas lišile potencijalnih vrhunskih doživljaja, ali nekakva tolerancija na bol mora postojati. Također, mora postojati i nekakav karakter koji će te spriječiti da radiš grimase i pipkaš si lakat svaki put kad stane igra. Mislim, pa snimaju te kamere, i ako to radiš non-stop, što čovjek drugo može pomisliti nego da tražiš isprike za poraz.

Jamesa smo uspoređivali s Magicom po stilu igre, s Maloneom po neuništivosti, s Jordanom po važnosti za momčad i ligu. A evo, u proljeće 2010. konačno smo došli i do trenutka, nakon svih ovih sezona gorkih poraza i globalnog đikanizma, da ga usporedimo pomalo i s – Vinceom Carterom. Fantastičan talent kakav se rijetko viđa? Tu je. Čovjek u stanju sam samcat nositi momčad do solidnih playoff rezultata? Da, iako Vince iza sebe ima samo onu jednu pamćenja vrijednu playoff epizodu u polufinalu Istoka protiv Iversona i Sixersa. Košarkaš koji će iskoristiti svaki trenutak da ukaže kako mu nešto nije po volji? Da. Košarkaš koji jednostavno nema tu glad i odnos prema igri kao nečemu najvažnijem u njegovom životu? Definitivno.

Mislim, LBJ je bolji od Vincea i njihove karijere uopće nisu usporedive. Ali, zamislite tu ironiju ako za mjesec dana Vince bude taj s naslovom prvaka dok će LBJ opet biti taj koji ljut odlazi s terena? Doduše, poznavajući LBJ-a, njega taj bijes neće držati dugo, čeka ga snimanje filma i još nekih stotinjak reklama. Ali, dok god ga taj bijes ne bude držao i dok god ne bude osjećao tu glad kakvu su osjećali Michael, Timmy, Larry i Magic, po meni puno realnije ga je uspoređivati s Vinceom nego s spomenutima.

Plus, što nije dodatni bonus cijele serije između Cavsa i Magica ta mogućnost da James doživi još jedan krah a da se Vincent iskupi za sva razočaranja koja je priredio svima nama? Ili pak da se uvjerimo kako je Vince konačni papak, a kako su porazi ipak nešto naučili Kralja? Ludnica.

Kao što vidite, Boston baš i ne spominjem. Kao da se tu ima što reći. Još lani smo govorili kako ova ekipa ide kamo ih Rondo odvede. Ništa se nije promijenilo. LBJ je malo udario lakat, malo je popustio stisak, suigrači mu jednostavno nisu sposobni potegnuti bez njega i to je bilo to, Boston je u prve dvije utakmice bio ravnopravan protivnik. Sada je valjda ovih nekoliko dana odmora napravilo svoje, valjda su i Kralju do ušiju došle priče koje dovode u sumnju njegovu muškost, pa je odlučio u jednoj četvrtini riješiti seriju.

Samo, mene osobno njegov sinoćnji nastup nije previše impresionirao jer se dogodio protiv Bostona. Mislim, cijelu sezonu Celticsi su igrali loše. Zaboravite na priče kako nisu imali sreće, na muke s ozljedama, nedostatak motiva, veterane koji znaju razliku između nevažne tekme i playoffa. To su priče za malu djecu. Istina je samo jedna a ta je da je Boston bivša velika momčad koja gubi zato što su drugi bolji, a ne zato što su stari. Mogu biti u egalu koliko hoće, ali kao što se pokazalo milijun puta, kada god LBJ odluči da zabije koš protiv njih, to će i napraviti.

Jedno od osnovih pravila kojih se držim u životu, a posebice kada je košarka u pitanju, je sljedeće – ako hoda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je patka. Možete vi misliti o regularnoj sezoni što hoćete, ali njene 82 utakmice sasvim su solidan uzorak iz kojega se da zaključiti dosta toga. Ono što smo znali je da Boston nije dobar. Jedna pobjeda, na račun nesposobnosti Jamesa i suigrača mu da odrade posao bez da se zamaraju sporednim stvarima, to ne može promijeniti.

Isto pravilo primjenjivo je i na račun Spursa. Mavsi su kao i obično stisli gumb za samouništenje, te je nekako postalo popularno misliti da će San Antonio ipak doći do Finala. Što je bio i popularan izbor na početku sezone, te se i meni tada činio najrealnijim. Ali, nakon cijele sezone muke, sezone u kojoj su visili na samoj granici playoffa, Spursi su bili otpisani. Svaka im čast što to nisu htjeli priznati, ali previše je toga bilo protiv njih.

Naime, tko je na početku sezone mogao znati da će Timmy nakon cijelog ljeta fanatičnih priprema otići u invalidsku mirovinu (stanje je toliko loše da ga čak i komentatori TV prijenosa prozivaju, a to vam je uvijek znak da je nešto postalo apsolutni mainstream i gotovo pa konačna istina – ukratko, Timmy je na oba kraja terena tek igrač zadatka, tijelo u obrani i solidna opcija za vrtiti napad, u biti nešto kao Marc Gasol, samo manje pokretan), da će Jefferson biti gori suigrač nego mladoženja i da će Tony i Manu opet biti načeti.

Što me dovodi da serije protiv Sunsa. To što Sunsi vode 3-0 nije čudo nego realnost. I kroz tri utakmice sezone, od čega sam odgledao dvije, bilo je vidljivo da ovakav Duncan više ne može pratiti ritam Nasha i Stoudemirea. Dodaj činjenicu da su Sunsi u pravom trenutku postali momčad, dok Spursi jednostavno nemaju takvu privilegiju. Previše je tu bilo improvizacije da bi se uhvatio nekakav ritam. Svaka čast Popu na još jednom sjajnom poslu, ali Sunsi su jednostavno bolji. I da, konačno će pobijediti San Antonio, što je odlična vijest za sve nas. Nash i društvo barem su im malo vratiti za sve one poraze od ranije, a ostatak svijeta ne mora se bojati da će u najvažnijim utamicama godine gledati Spurse kako muče sebe, protivnika i sve nas skupa.

Naravno, sada treba biti realan. Iako su Sunsi za razliku od Celticsa i Spursa ugodno iznenađenje ove sezone, to ne znači da su u išta boljem položaju protiv Lakersa. Jedina momčad koja je mogla skinuti Lakerse zvala se Denver, a oni su kao što znamo, potonuli pod teretom vlastitog ludila, bez vodiča koji bi ih izveo iz tunela. Sunsi su odigrali sjajnu sezonu, nadali smo se dobrom playoff nastupu, ali Lakersi će ipak biti previsoka prepreka.

Možda je sada popularno tvrditi da je ovo najbolja momčad Sunsa ikada, ali meni ta tvrdnja ne drži vodu. Nash više nije u stanju svaku večer odigrati kao npr. u prvoj tekmi protiv Spursa, a to je nekada mogao. Lijepo je da konačno ima pravu zamjenu, da Barbosa konačno može letati uokolo bez potrebe da organizira igru, da je Hill u sjajnoj formi i da Amare ne smeta. Lijepo je i da Frye i Dudley daju toliko potrebnu energiju s klupe, i da je Richardson raspoložen. I sve ove sjajne rezultate postižu bez Lopeza, jedinog pravog centra, što je još jedan dodatni plus. Ali, ovo nije bolja momčad od one s Kurtom Thomasom, Rajom i Matrixom u naponu snage.

Smiješno mi je što se toliko pažnje posvećuje obrani Phoenixa, kao da ona generacija nije imala još bolje obrambene igrače. Thomas, Bell i Matrix su bili majstori svoga posla. Samo, jebiga, nikada nisu naišli na ovakvoga Duncana. Još bih iskoristio priliku da apostrofiram činjenicu kako je era Duncana gotova, a s njom je pala zavjesa i na posljednje NBA desetljeće – evo, samo iz naše idealne momčadi nultih više nema Big Bena, Timmya, Ray je na izdisaju, a i PP je izgubio noge prije nego je itko očekivao. Nash se drži, ali, kao što rekoh, primjetno je kako ni on nema energije za odigrati cijelu seriju na istoj razini.

Uglavnom, Steve Kerr ni sam ne zna kako se dogodilo da ova momčad djeluje ovako dobro. Ali dogodilo se. Cijelu sezonu su plakali zbog Amarea, bili su ga spremni trejdati u sekundi. Danas je on ''oslonac''. J Rich već je bio prekrižen, sada je njegovih 20 koševa razlika između poraza i pobjede. Naravno, kada ti momčad ovisi o takvim tipovima kao što su J Rich i Amare, to nije pretjerano bajna stvar. I zato Sunse ipak ne mogu staviti u isti koš s Lakersima, Magicom i Cavsima.

Lakersi su, čak i u danima kada su jedva ulazili u playoff, uvijek mučili Sunse zbog svog sistema igre. Sunsi su uvijek imali pojedince sposobne odigrati obranu, ali kao momčad pred trokutom su bili nemoćni. Evo kako ja na to gledam - današnji Lakersi su šampioni, a ovi Sunsi nisu na razini prijašnjih. Nash ne može sedam utakmica maltretirati Fishera, koji opet s druge strane ima nikada lakši način da dođe do šuta zbog Nashova stila igre. Čak i da izračunamo kako su na vanjskim linijama, ako uključimo i mala krila, podjednaki, pod košem je prednost Lakersa očita. Gle, ne znam za vas, ali ako sam išta naučio u ovom playoffu to je da Amare nije igrač za maksimalnu lovu. Protiv Portlanda bio je nebitan, manje-više tako je nastavio i kroz seriju s Spursima. Iz nekog razloga, u velikim utakmicama njegova nedavno pronađena energija i volja za skokovima i igrom u obrani kao da nestanu. Što mi govori da Amare samo nabija brojke. Ali, na stranu njega, jer Nash, klupa, Hill, J Rich, svi su redom do sada bili važniji. I tako će i ostati. Samo, neće biti dovoljno protiv Lakersa.

Lakersi su u zadnje dvije sezone, od kada imaju ovu rotaciju pod košem, razbijali Sunse sa preko 10 razlike u prosjeku. Sunsi su od 8 posljednjih tekmi dobili dvije, što je u biti i neka najava onoga što će se dogoditi u finalnoj seriji (rezultat od 4-2 za Lakerse nekako je najrealniji). Doduše, sličan omjer su imali i Mavsi protiv Spursa, ali nema smisla uspoređivati glave Dallasa s glavama Lakersa. Nije da Kobe i ekipa nisu ranjivi, ali su ipak puno, puno čvršći. Usprkos svim manama, usprkos ''the disease of more'', pokazali su da, kada treba, mogu zapeti. Nikada ne podcjenjuj srce prvaka, jelte.

Argumente o boljoj kemiji Sunsa naspram disfunkcionalnosti Lakersa, te isticanje toga faktora kao prevage ne pušim kao presudno. Kemija radi razliku kada su u igri dvije podjednake momčadi, ali ako su Lakersi u startu bolji, Sunsi s tim nemaju prednost. Imaju šansu, ali ništa više. Jedni moraju briljirati, drugi tek odraditi posao.

Naravno, ovakvo razmišljanje ne znači da neću navijati za Phoenix i rasplet iz snova. Ne, to samo znači da mislim kako nije problem boljem stisnuti ruku na kraju priče. A ma što mislili o Lakersima, ovo kako igraju od pete utakmice protiv Thundera, uključujući gaženje u šestoj (to kako je odjednom Kobe postao svježiji od Westbrooka i kako su Odom i Gasol nadjačali i nadskakali Ibaku, ravno je čudu), da ne spominjem totalnu kontrolu nad drugom tekmom u seriji s Jazzom nakon što su na iskustvo izvukli prvu, prava je playoff košarka kakvu nitko od konkurenata na Zapadu još nije pokazao.

Po mome sudu, mogućnosti da se dignu kada je najteže, da ubace u drugu brzinu, do sada pokazali su samo oni, Magic i Cleveland. To su tri momčadi očito u svom svijetu. Ma koliko želio ubaciti Sunse u tu jednadžbu, realno, oni nisu stanovnici te planete.

I za kraj bih rekao još samo par riječi o Jazzu. Celticse i Spurse, nadam se, pozdravljamo do dana kada će napraviti ozbiljnije promjene, ove kozmetičke tipa dovođenja raznih Rasheeda ili Jeffersona više ne prolaze. Dallas i Denver valjda su psihološki toliko oštećeni nakon ovakvog playoffa da u ovom obliku, bez većih promjena, više i ne očekuju ništa od budućnosti. Sve su nade polagali u ovu sezonu, imali su priliku, nisu je iskoristili, a kako su bili na klimavim temeljima, do nove će teško.

Jazz pak ima budućnost pri vrhu dok god ima Derona Williamsa. Samo, za sve navijače Jazza bolje je da mantraju o lutriji. Jer, bez pravih pojačanja pod obručima, nema im pomaka naprijed. Koooooollllllllll Ooooooolllllldddriiiiiiiiiččč. Kooooooolllll Ooooooollllddddrriiiiiččč.

Ma nije ni Cole garancija zatvorena reketa, ali barem je petica kakvu se ne sramiš staviti na parket. Dosta je eksperimenata i čekanja s raznim Fesovima i Kupusima. Jer, nećeš uvijek naići na momčad u rasulu poput Denvera, kojoj čak i jedan Boozer može zabijati ispod koša. Loše ekipe možeš pobijediti s dva igrača, ali za pravu playoff košarku moraš imati barem trojicu sposobnu nositi momčad na leđima. To je jedno od pravila kojih se uvijek treba držati. Evo, Lakersi igraju pravu playoff košarku, i Jazz nema tog trećeg igrača koji može uskočiti.

Opet se pokazali koliko su Jazzeri ranjivi u obrani. I ova serija će završiti s 4-2, kao i tolike do sada, kada su u pitanju Jazzeri i Lakersi (ili da kažem, Jerry i Phil). Deron je u ovakvom dvoboju usamljeniji nego ikada. Boozer je preplašen od borbenih visokih i osuđen je na šut iz vana, a njegove prve dvije utakmice tipični su primjer onoga što ne valja u njegovoj igri – u prvoj je ispalio 17 lopti za 18 koševa, u drugoj čak 21 za 20. Na kraju tekme pogledaš statistiku, vidiš double-double i uopće ne pomisliš da je on problem. Ali je, jer to nije double-double, to je alibi. Jedan poen po lopti učinak je ispodprosjećnog igrača, nikako prve napadačke opcije momčadi koja bi željela do Finala.

Doduše, obzirom na sve probleme, Jazz mora biti zadovoljan sezonom. Dobili su dva mlada igrača, Matthewsa i Milesa, kojima će ovo playoff iskustvo biti neprocjenjivo. Pokazalo se da Millsap i Korver zaslužuju biti dio momčadi i ubuduće. Sad samo treba Boozera zamijeniti pravim centrom, dovesti nekoga tko može kreirati sebi šut a da se ne zove Deron, i tako dalje i tako bliže. S Jazzom uvijek ista priča. I uvijek šuplji reket kroz koji se svi Lakersi redom šetaju.

Iako je prva tekma pokazala da ovogodišnje izdanje Lakersa ima previše mana, Utah ih opet nije znala iskoristiti. Nekoliko je razloga zašto. To da je Boozer propalica, to smo već istakli previše puta. Deron je taj koji je prije uzimao stvar u svoje ruke, trebao bi to raditi i sada, ali obzirom da nema Okura koji jedini ima muda da potegne ključnu loptu, Derona je prelako zatvoriti. Previše je to posla za jednog čovjeka.

Wes i C.J. hrabro koriste prostor koji im je ostavljen nakon što je Deron izoliran i Boozer protjeran, ali oni su ipak igrači zadatka, oni koji zaokružuju momčad, a ne lideri koji rješavaju kritične situacije. Njihova svježina i noge daju im egal u borbi s Kobeom i Artestom, ali glava je daleko od potrebne razine.

U biti, Phil Jackson je pretvorivši njih dvojicu u igrače odluke samo još jednom dokazao da je doktor znanosti kad je košarka u pitanju. Za to vrijeme, dobri stari Jerry još jednom zbunjeno gleda kako gubi. Opet i uvijek od tog istog Jacksona. Da sam je na njegovom mjestu, nakon svih ovih godina, bilo bi mi dosta. Ili bi barem pokušao nešto promijeniti. Ono, ako ne mogu protiv trokuta flexom, pokretljivošću i kretanjima, možda da pokušam nešto drugo. Recimo, nabaviti igrača pod košem koji ima igru leđima i koji može pravovremenim pasovima dovesti visoke Lakersa u probleme s osobnima?

Štogod, meni iz glave, od svih ovih utakmica, pa čak i nakon noćašnje eksplozije Dragića i Jamesa, ne izlazi jedan trenutak, kada u završnici prve tekme Sloan ne zove time out nakon što mu momčad prospe vodstvo do kojega je došla po prvi put na utakmici, već zbunjeno gleda kako ih Kobe rešeta i kako Miles baca u bunar ključne lopte. Znam da je reći nešto protiv Jerrya kažnjivo po zakonu, ali tolike godine teških poraza nisu slučajne. Mislim, samo to navodim kao potencijalnu mogućnost.

Koooolllll Oooooldriiiiiiččččččččč Koooool Oooooooldriiiiiiiiiiččč

28Apr/1014

LOSE THE BUN

Posted by Gee_Spot

Prije samog odlaska na ludi vikend u Dubrovnik, tijekom kojeg sam pogledao 11 tekmi NBA playoffa u pravim terminima (dakle, zamijenio noći za dane), našvrljao sam nekakav osvrt na druge utakmice prvog kruga. I čim sam ga završio, stjerao sam ga u recycle bin. Zašto? Zato što je prvi krug za gledati i uživati a ne puno pisati, pogotovo zato jer se u dva dana ništa pametnoga ne može dogoditi. Donositi neke mudre zaključke nema smisla, a opisivati događanja još manje. Mislim, svi gledamo tekme, ili barem pogledamo box score.

E, ali zato sada, kada je iza nas već 5 utakmica u većini serija, možemo slobodno reći kako je i ove godine NBA playoff ispunio očekivanja. Barem na Zapadu, jer na Istoku ništa novo – sve se vrti oko Orlanda i Clevelanda, uz jedini mali plamićak nade da bi Boston mogao LeBronu i ekipi zagorčati život više od očekivanoga. Taj plamićak je toliko malen da ga je upravo ugasio LBJ tricom s centra.

Stoga, umjesto klasičnog reporta od serije do serije, ovom prilikom idemo proživjeti vikend služeći se tokom nesvijesti zvanim ''where alphabet happens''.

A kao Atlanta

Koja nam je omogučila da gledamo jedinu zanimljivu seriju na Istoku. Bucksi bez Boguta nisu ista momčad, ali Hawksima je svejedno. Naime, izostanak Boguta ionako ne mogu iskoristiti, obzirom da su odavno navikli i sami igrati bez centra. Nažalost, ne mogu iskoristiti ni fizičke prednosti na ostalim pozicijama, obzirom da su Bucksi jednako žilavi – Joe Johnson ide na Salmonsa koji je također velika all-round dvojka, dok je npr. Delfino prgava i agresivna persona koja ima fizikalije za namučiti Marvina Williamsa (za obranu njegov manjak centimetara nije ni važan jer Marvin se ionako nema namjeru spustiti u reket da eventualno iskoristi fizikalije – vjerovali ili ne Marvin ima tek 23 godine, a imam osjećaj kao da je veteran s deset godina iskustva, koliko dugo već pričamo o svim njegovim minusima).

Dva dvoboja još su gora - Jennings ima širom otvorene opcije protiv Bibbya i Crawforda koji nisu u stanju rookiea natjerati na previše grešaka, dok Josh Smith ne može vladati u reketu i raditi što hoće jer se na njemu stalno izmjenjuju dva uporna policajca kao što su Mbah a Moute i Ilyasova.

Hawksi ne mogu nametnuti svoj agresivni stil jer Bucksi su još agresivniji, a u ovom slučaju i daleko motiviraniji. Naime, Hawksi su ušli u seriju kao favoriti koji će momčad bez najboljeg igrača lagano razbiti, dok je s druge strane Scott Skiles itekako pripremio sve potrebno da se to ne dogodi. Klasična priča o Davidu i Golijatu, s tim da je ovaj Golijat još ranjiviji jer je i sam u biti više David, ako kužite što hoću reći.

Bucksi mogu žaliti za Bogutom jer nema šanse da bi s njim izgubili ovu seriju, kvragu, realno je reći kako su kompletni treća momčad Istoka, odmah iza Cavsa i Magica. I mogu se nadati kako će dogodine nastaviti prema gore. S druge strane, Hawksi su uhvatili tu magičnu brojku od 50 pobjeda i time dosegli svoj maksimum. Ispadanje u drugoj rundi ili prvoj svejedno, bez većih promjena za njih nema pomaka. Odlazak Joea Johnsona u tom slučaju i nije nužno loš razvoj događaja, jer barem će se nešto promijeniti. Odreknu li se buduće financijske fleksibilnosti i zadrže Johnsona kako bi i dogodine bili ekipa od 50 pobjeda, ne može im se zamjeriti. Ali ni pohvaliti. Jebiga, postoje win-win situacije, a izgleda i ove lose-lose.

B kao buns

Bun iliti po naški pecivo. Obzirom da su NBA tekme pune reklama, a da se reklame bave ili automobilima ili brzom hranom ili gay gušterima ili amerićanskim inačicama ''Stipe u Gostima'' u kojima afro-amerikanci glume Dalmatinske Vlaje, nakon vikenda mi u glavi odzvanja bun bun bun. ''Think outside the bun'', kaže slogan Taco Bella, dok dva lika reklamiraju tortade, što bi bile neka vrsta tortille koju od one originalne razlikuje činjenica što sadrži 1500 kalorija više od uobičajenoga. Pa onda čovjek sazna i kako postoji hamburger od dolara, pa ga više ne čudi što su u Americi samo profi sportaši normalne težine (uz iznimke poput Shaqa, football igrača i ponekog baseball udarača) i što prosjećna priglupa obitelj više troši na lijekove protiv debljine nego na zdravu hranu.

Burger King se ne srami krasti od McDonaldsa, cinično i realno shvaćajući da je cijena važnije od kvalitete (jer je i sam pojam kvalitete u takvom sektoru nešto poprilično nejasno). Negdje u Teksasu postoji i drive-in na kojem su tamnoputi izdvojeni bojom uniforme i uz to uglavnom ordiniraju u pozadini. Međutim, vrh je ipak KFC-ov konačni odjeb zdravom razumu i svijetu kakvog poznajemo. Naime, kruh deblja, pa ga treba odbaciti, te ga zamijeniti s dva komada piletine pohane u masnoći, između kojih lijepo staviš one kolestelorske bombe u listićima koje Ameri nazivaju sirom, sve to uz neizbježnu prženu slaninu. Fali još samo jaje na oko i hrenovka pa da si čovjek lijepo ima priliku kupiti srčani udar za svega par dolara. Ali, na stranu sve. Odbaci kruh, on deblja, i hrani se zdravo!

C kao Chauncey

Očekivao sam od njega jedan sjajan playoff nastup koji će biti kruna fantastične i često podcijenjene karijere. Igre u regularnom dijelu sezone obećavale su, Chauncey je odigrao jednu od najboljih sezona u karijeri, ostavši i dalje onaj isti pouzdani play ali i nikada opasniji po koš. I onda je, samo tako, nestao. Njegove očajne igre protiv Derona Williamsa samo dokazuju da je vrijeme napravilo svoje i da osim povremenog šuta, Billups više nema noge koje mogu pratiti ono što bi srce i glava htjeli. Uostalom, sve je rekao Sir Charles Barkley u poluvremenu utakmice protiv Jazza. Gleda tako Charles ispod stola, pa ga pita Kenny Smith što traži, na što Barkley odgovara ''I'm looking for Chauncey Billups''. I mi s tobom, Charles.

D kao Dirk's Dallas

Momčad koja je napravili korak nazad u odnosu na prošlu sezonu. Već dvije sezone imaju igru protiv Spursa. I onda naprave trade koji ih je pojačao protiv svih drugih momčadi osim tih istih Spursa. Naime, Dallas je dovođenjem Butlera i Haywooda pojačao rotaciju, obranu pod košem i trku, ali je ujedno i složio momčad koja se sastoji od dva igrača koji igraju van pozicija na kojima se osjećaju ugodno. Butler i Marion bolji su kao trojka i četvorka nego kao dvojka i trojka, a Spursi to itekako znaju iskoristiti. Nije čudo da je baš Pop oživio Jeffersona u ovoj seriji, niti da bekovi briljiraju.

San Antonio se muči, i što Pop napravi? Zamijeni uloge Parkeru i Ginobiliu, dok se Dallas snađe prođu dvije utakmice, i ode San Antonio u sljedeći krug. Timmy je na kraju puta, ali Hill i Blair su na početku i tu negdje dolazi do balansa. Spursi znaju što rade i što hoće, vjeruju u sebe, a Dallas uglavnom gleda oko sebe i traži rješenje. Pop je uštopao Dirka, i onda ostalima treba dvije tekme da shvate kako to njima ostavlja više prostora za nešto napraviti. Mislim, ovim ritmom učenja Dallas nema što tražiti protiv Spursa i to je u biti najveći mogući minus ove sezone. Cuban nikako da shvati da potrebno prvo imati sistem a tek onda njemu prilagoditi igrača, a ne prvo dovoditi igrače bez ikakve racionalne podloge i onda u hodu slagati sistem.

Ovaj poraz ne ide na ničiju dušu nego na njegovu – on je taj koji je potpisao Mariona, riskirao s Butlerom i Haywoodom, iako je lani imao momčad koja je pregazila Spurse a koja se razlikovala u tome što su umjesto Mariona imali Howarda, dok su na dvojci minute djelili Barea i Wright (Bass je glumio Haywooda). Mislim, nije da ovaj roster nema potencijal i talent da trčanjem i borbenošću razbije Spurse u preostale dvije utakmice, ali u to je teško vjerovati zato jer do sada nisu pokazali da imaju mozak i srce, kemiju općenito. Osim Dirka, kojem nakon ovih svih godina možemo oprostiti sve mane jer je jednostavno prekrasan košarkaš. Nažalost, nije GM.

E kao Ervin No Magic Johnson

I tako smo jednu večer, zahvaljujući ipak ne tako savršeno skrojenom programu (neke tekme se preklapaju, a onda između nekih ostane po sat vremena pauze, nema logike), umjesto da se odmorimo od basketa, odlučili pogledati jedan od klasika koje nam nudi League Pass. Izbor je pao na sudar Wolvesa i Kingsa od prije nekih šest godina, sedmu utakmicu u kojoj su Garnett i društvo još jednom dokazali Kingsima da talent nije dovoljan ako su ti Webber i Stojaković glavni igrači (nakon svih poraza Peje i Dirka, nije ni čudo da Ameri baš ne vjeruju previše u Europljane).

Uglavnom, bilo je lijepo vidjeti Brada Millera u pokretnom izdanju, zabavno je bilo sjetiti se Earving No Magic Johnsona kao startnog centra playoff momčadi, ali bez daha te ostavlja kada vidiš Garnetta u naponu snage. Takva žilavost, talent, originalnost, genijalnost, upornost, srčanost i što sve ne, podsjete te kako je nekada bio veličanstven igrač i kako je danas, u biti, tek jedan običan veteran bez koljena, kao i stotine drugih.

F kao fantasy

Ljudi, fantasy košarka je zabavna i zakon, ali ne znate što propuštate dok ne zaigrate i ostale ESPN-ove genijalne lige. Fantasy baseball je trenutno moj glavni izvor opuštanja - uz neizbježno čitanje vijesti svakoga jutra, sada odvajam i dodatnih pola sata na pregled baseball rezultata i slaganje momčadi za taj dan. Da, svaki dan se ima nešto dodati na rosteru, puno je zabavnije i zahtijevnije od košarke, a da ne govorim da sam zahvaljujući fantasyu od čovjeka koji zna za Soxe, Rayse i Yankeese, u mjesec dana postao MLB stručnjak koji zna napamet gotovo svih 30 postava, s kompletnom rotacijom bacača. A zadnjih par dana uhvatio sam se kako recitiram i središnje bacače i one za završnice poznate kao closere. OK, priznam da je sam fantasy često zanimljiviji od samih tekmi, ali i one imaju jedan neobavezan, opuštajući ritam, kakav nam adrenalinski sport uglavnom ne omogućava. Baseball je bliži pikadu, balotama i biljaru. Samo je bolji.

A što se tiče footballa, neki dan sam otvorio ligu i sam pogled na opcije, bodovanje i uopće način igre u kojem je svaki tjedan važan (kvragu, svi igramo samo po 13 tekmi, ovo je kao pravo samo što nije pravo nego fantasy!!!) napalio me kao dvije godine u kući zatvorenog mačka. E sad, kako mi se ne igra i taj fantasy s nekakvim Amerima (ovi s kojima igram baseball su totalno mutavi, sve je poslovno i svaki gleda samo učinak), molim lijepo sve zainteresirane da se jave za NFL fantasy, a zašto ne, i dogodine za novu MLB sezonu. Nikada nije prerano za planirati. ESPN – volim te.

G kao George Karl

Nije bilo lako gledati ljudinu Karla kako iscijeđen od kemoterapije pokušava zvučati kao čovjek kojemu nisu sve lađe potonule. Mislim, navodno su šanse ogromne da preživi, ali kad vidiš prepolovljenog čovjeka idiotski ti je uopće misliti o tome kako će jednog dana opet trenirati, a kamoli već u ovom playoffu. Stvar je ozbiljna, Karla možda sutra neće biti među nama, stoga koristim ovu priliku da još jednom naglasim koliko mi je taj čovjek značio u životu, prvo kao trener jedine momčadi koju sam ikada volio više od igre, Seattle Sonicsa, a zatim i kao trener Milwaukee Bucksa, jedne od najpotcijenjenijih momčadi proteklog desetljeća. Za ovo u Denveru nisam mu toliko zahvalan, ali očito je kako je i tu napravio strašan posao, uopće održati na okupu i s glavom na ramenima onakvu skupinu morona, strašan je uspjeh.

Uostalom, jedan od najljepših trenutaka vikenda došao je upravo od Karla, koji je sjedeći na kauču i gledajući utakmicu Nuggetsa i Jazza u društvu ESPN-ova dežurnog novinara za životne drame Ricka Reillya, ovako prokomentirao što je dobro a što loše kod JR Smitha. ''Dobar je kada šutira postavljen, onda s njim nema problema''. ''Nije dobar kada dribla deset sekundi misleći da će završiti negdje a u biti se ne mrda s mjesta''. Tek kada čuješ ovakvu izjavu jednog trenera shvatiš kako je to zajeban posao i kakve živce moraš imati da radi poneke dobre stvari istrpiš sve one loše. Treneru, vrati se što prije, jer bez tebe liga neće biti ista. S druge strane, samo ti uživaj u odmoru od Smitha i Martina.

H kao Howard

Prosjek od 20-ak minuta i 6 osobnih nije obećavajući. Doduše, Magic je prošao bez problema Bobcatse, na krilima sjajnog Nelsona i za playoff spremnih Lewisa i Pietrusa. Ova momčad ima muda i zna završiti utakmicu, te svi oni koji misle da će ih Carter doći glave pretjeruju. Ne kažem da isključujem mogućnost da Carter podbaci, već samo napominjem da on uopće nije toliko važan. Nelson je onaj koji vuče, a Nelsona lani nije bilo. I to je bio razlog što se Hedo igrao playmakera, ne to što je Hedo košarkaški genije. Nelson, uz pomoć Cartera tu i tamo, pokriva pitanje kreacije. Često se pitam nije li uloga vođe koju je sam sebi dodijelio preveliko breme za tako sitnog košarkaša. I onda Nelson napravi nešto veliko. Više se ne pitam.

Ionako je, što se tiče završnice, Lewis nebrojeno puta dokazao da može biti nevidljiv 40 minuta ali da će na kraju napraviti posao. Pietrus je trebao biti smetalo za LeBrona, ali dolaskom Barnesa ostao je bez te uloge, te se pretvorio u instant koševe s klupe, u stanju serijom desetak koševa riješiti utakmicu. Magic got game.

Što nas dovodi opet do Howarda. U drugom krugu problema neće biti jer Hawksi i Bucksi nemaju luksuz kakav su imali Bobcatsi, da ga udaraju i stalno šalju igrače na njega, jer nemaju dovoljno tijela. Ali, protiv Cavsa, koji su krcati pod košem, Howard će morati naći načina da pomogne na više od 20 minuta.

Sad, istina je kako je čak i u ovo malo minuta bio dominantna figura pod košem (nezaboravna sekvenca iz treće tekme od 4 napada Bobcatsa za redom koja je zaustavio blokadom, nakon kojih bi svaki puta završio na liniji slobodnih gdje bi zabio jedno bacanje, totalna ludnica), ali protiv Cavsa 20 minuta dominacije bit će premalo. Trebat će ih barem 40. I to dok LeBronu ne upada svaka lopta koju baci iz svlačionice.

Također, pomalo je i smiješno kakvi mu se sve faulovi sude, posebice ovi napadački. I to ne samo njemu, i Carmelo je 90% svojih osobnih zaradio na probijanju. Njih dvojica očito ne uživaju nikakav respekt kod sudaca (što za Magic koji uvijek prigovara, a posebice Van Gundy i Howard, još nekako i stoji, ali za Denver je očito glavni problem bio nedostatak trenera koji bi viknuo na sudce jer Dantley cijelu seriju sjedi usran na klupi), a, iskreno, čini mi se da sudci lakše od očekivanog sviraju i Kobeu i LeBronu.

Sad, da li je u pitanju nekakav naputak po kojem se posebna pažnja treba posvetiti odnosu prema superstarovima, ili su pak odlučili konačno svirati pošteno, nemam pojma. Samo znam da svi ovi dominantni igrači, a posebice mrcine kakve su Melo, Bron i Dwight, u svojoj igri najviše koriste fizikalije kojima mogu nadjačati protivnika a sudci im očito nemaju namjeru dopustiti silu. Uglavnom, bit će zanimljivo pratiti suđenje, posebice u eventualnom finalu Istoka između Cavsa i Magica. Baš me zanima hoće li se Bronovo probijanje kojim raznese sve oko sebe gledati jednako kao i Dwightovo guranje.

I kao Istok

Koji je bezveze. Na stranu što su Bucksi seriju protiv Hawksa učinili zanimljivom, sama igra je daleko od gledljive. Slična stvar je i s Bullsima, svaka čast na borbenosti i srcu, bilo je lijepo gledati one trenutke nervoze na licima Jamesa i Browna (a prisutni su uvijek kada nešto nije po njihovom), ali doći u četvrtoj u Chicagu i onako se rugati kao što je to činio LeBron, najbolji je pokazatelj ipak deficitarnog talenta u svim segmentima momčadi Chicaga. Miami je grozan koliko god je Wade fantastičan, a Bobcatsi su u jednog godini dosegli svoj maksimum i sada im slijedi opet put prema dolje, posebice ako Larry Brown odluči da je gotovo i krene prema drugoj momčadi koju treba spasiti.

J kao Jermaine O Neal

Miami je najgora momčad u playoffu, a Jermaine je uvjerljivo najgori starter u povijesti lige, s 9 pogođenih šuteva od 44 pokušaja. Za 23 minute nije bio u stanju skupiti ni 6 skokova u prosjeku, i ako smo ikada imali sumnje prema njegovoj budućnosti, mislim da su upravo nestale. Čovjek je gotov, kremirajte ga i raspršite pepel uokolo. A momčad koja mu eventualno ponudi veteranski minimum dogodine treba globiti porezom na luksuz i porezom na glupost.

K kao Kobe

Teza koju sam iznio prije neki dan u komentaru na vlastiti post (a mora netko i komentirat, e) glasi da bi Lakersi bili jednako dobri i sa Stephenom Jacksonom ili bilo kojim graničnim all-star bekom šuterom koji treba 30 lopti za 30 koševa, igra solidnu obranu i posjeduje all-round instinkte. Dakle, Jackson, Johnson, J Rich, taj tip igrača. Stavi ih u Lakerse umjesto Kobea i imaš istu momčad, možda čak i bolju jer će više lopti doći do Gasola, Bynuma i Odoma koji su najvažniji dio momčadi. Mislim da više priče o Kobeu kao top igraču nemaju nikakvog smisla. Čovjeka ne da su debelo u prašini ostavili i Bron i Durant, već su ga preskočili i Melo i Deron i Wade a bogami i Rose i Roy. Kobe je solidan bek za petorku. Sad još samo da se počne tako ponašati, a ne brijati da je Durant. Btw, njegovo izbjegavanje šuta u četvrtoj tipični je primjer Kobea. Nakon što je u trećoj uzeo sve one grozne šuteve, Phil mu je valjda rekao da je potreban momčadi kao razigravač i da bi bilo dobro kad bi loptu malo dao Gasolu i Bynumu, na što je ovaj opet odglumio zvijezdu. Gle, Kobač, Bobcatsi su postali momčad zato što je Stephen Jackson na sebe preuzeo odgovornost za vanjski šut i za ritam napada. Ne trebaš biti posebno učinkovit, samo moraš šutirati. Odbivši da to radiš, ti si u toj četvrtoj tekmi izgledao kao John Salmons. ESPN - up yours!

L kao Larry Brown

Postoje stari starci a postoji i Larry Brown. Čovjek se kotrlja po NBA parketima toliko dugo da je već zašao u fazu Lego kockice, kako iz milja nazivamo botoxirane penziće plastičnih lica. Kakav je ego i kakvi kompleksi žive u ljudima poput Westa, Rileya ili Browna ne znam, ali znam da bez njih više ništa neće biti isto. Brown je došao u jednu smiješnu momčad, promijenio je sve što je mogao, posložio kockice kao da je slagao vlastito lice samo puno bolje, i odveo Bobcatse u playoff. Vrlo dobro zna da nema mogućnosti za poboljšati momčad iz vana, a iznutra je ona dosegla svoj vrhunac.

Stoga, novi odlazak i novi kreativni izazov ne samo da su poželjni, već se i priželjkuju. Barem se možete kladiti da će Sixersi dogodine u playoff i to možda baš preko Bobcatsa. Njihovi veterani mogu ići samo prema dolje, osobito Diaw i Jackson. Gerald Wallace je to što jeste, fenomenalni radnik i druga banana maskirana u lidera, više time što mu je Jordan stalno u uhu i nešto mu šapće, nego što to jeste igračkim sposobnostima. Što će s njima biti ne znam, ali pretpostavljam da neće biti dobro. Preskupo je plaćena ova metla, ali barem je bilo zabavno putovanje. Osim ako ste navijač Bobcatsa. Tada vam nije bilo zabavno. Ni putovanje ni konačni dolazak.

M kao mrlijanje

Iako na samom jugu Hrvatske pod ovim pojmom poznaju mnoge stvari, među košarkaškim fanaticima ono označava situaciju kada gomila mladih, zdravih (izuzev leđa), natprosjećno elokventnih, eruditski nastrojenih i izuzetno bistrih ljudi, provodi noći pred televizijom, gledajući prijenose NBA lige i uz pretjerano uživanje u voću (ali i ostalim biljkama), dopušta sebi da se ponaša poput najvećih kretena, bilo stavljajući slike JR Smitha kao wallpaper, bilo uzvikujući imena omiljenih klubova, bilo gledajući zaljubljeno omiljene igrače, bilo tražeći isprike za iste. Mrlijanje je zakon.

N kao Noah

Ovim putem se ispričavam svima koje je pogodilo što Noah nije dobio spomenicu ''ispodobruča'' ove sezone. Nisam ga zaboravio, već sam radi ozljede odbio ga uopće uzeti u razmatranje. Što je greška, jer i pola sezone Noaha bolje je od cijelih sezona većine. Odavno je dokazao da je kralj (trebam li uopće spominjati da je najzaslužniji za ostanak petorke Gatorsa zajedno još jednu sezonu, iako su svi mogli u NBA, samo zato da bi proživjeli još jednu godinu kao cimeri, suigrači koji dijele isti bong, čime je ukazao koje su prave vrijednost u životu – a ako netko ne kuži, da mu nacrtam = uživati godinu dana u mladosti uvijek je bolje nego zarađivati milijune koje ćeš stići uživati u penziji u kojoj ti neće ni koljena valjati), a ovim izjavama protiv Clevelanda dosegao je novi vrh. Konačno politički nekorektan košarkaš koji ne smatra da je njegov posao uz košarku ujedno biti i uzoran građanin pred kamerama (jer, svi znamo da takvi nisu kada se iste ugase). Hvala na osvježenju i na tome što ne vrijeđaš naš razum, Noah. Iako, strah me da uho Davida Sterna ne postane još veće ako će morati dodatno ga napeti da čuje što sve priča ovaj lik.

O kao Oklahoma

Najbolja publika u playoffu i možda najbolja momčad u playoffu. Nemojte me krivo shvatiti, mladost je itekako vidljiva iz većine njihovih poteza. Lakerse i dalje smatram favoritima jer igraju sedmu doma. Ali, Thunder me još jednom natjerao da se pitam nije li paradigma po kojoj momčadi stasavaju i vremenom zarađuju poštovanje, status i iskustvo prije nego postanu velike, u opasnosti da bude zamijenjena onom po kojoj nije važno ništa osim talenta, srca i kemije.

Uživajte u Oklahomi dok možete jer ni oni neće zauvijek ostati mladi, nevini i savršeni. Kvragu, već dogodine ih čeka nekoliko ozbiljnih poteza. Koga potpisati, što s pickovima, koga zadržati. Imam milijun kombinacija u glavi, ovoga ljeta bit će free agenata na sve strane, ali mene ne zanima to o ćemu se pričaaaaa. Briga me gdje će Wade, Bron, a pogotovo me briga gdje će Amare i Boozer. Ali, čovječe, koga će potpisati OKC događaje je ljeta, jer pravi čovjek može biti sve što treba da ova momčad napravi korak dalje. Krivi može biti početak kraja. Pitajte samo Blazerse. Stoga, što kažete na ovo - David Lee kao uber-Collison? Idealni scenarij za sada.

Također, dragi prijatelji s ESPN-a nisu se na početku sezone pokazali, prognozirajući Thunderu tek 30-ak pobjeda i ostanak u lutriji. Više ih je glasalo za Clipperse u playoffu. Ja sam bio siguran u to što sam vidio, i iako me oči u zadnje vrijeme često varaju, ne bojim se ovom prilikom reći sljedeće – dogodine će OKC izjednačiti score Bostona iz 1986. s 40 pobjeda na domaćem parketu. I dogodine ih gledamo u minimalno finalu Zapada.

P kao Portland

Momčad koja je izgubila busolu. Oni su krenili onim klasičnim ritmom, sezona upoznavanja, sezona prvog kruga playoffa, pa ima nije uspio sljedeći korak. Pa su htjeli ubrzati proces, dovođenjem Millera koji se po nikakvoj logici nije uklapao u njihov sistem, samo zato da nekoga dovedu. Anti-Oklahoma. Sada su potpisali Cambya iako već imaju dvije petice. OK, Camby je bolji od oboje, ali ni on nije rješenje. A nije ni rješenje dopustiti Royu da igra 8 dana nakon operacije koljena, ma kako ona benigna bila.

Aldridge uživa s Cambyem iza leđa, i igra bolje nego ikada. Ajde, bar netko je sretan. Jer Roy i Rudy baš i nisu, a ni Batum i Webster na krilu ne izgledaju kao da bi bili zadovoljni s rolom na klupi. Uostalom, pogledajte samo ove poraze protiv Sunsa. Da, Portland još ima aktivan rezultat, ali momčad je ovo koja se prebrzo predaje i koja ne pokazuje karakter pobjednika. Ako ti je, da bi se borio, potrebna adrenalinska inekcija zvana Royev ulazak pred domaćom publikom usprkos mogućem izazivanju kraja karijere, u nevažnoj seriji prvog kruga, tada nešto s tobom nije u redu.

S druge strane, barem Sunsi uživaju. Steve konačno pokazuje godine, Amare je opet nestao u važnim utakmicama, ali nije ni važno. Lijepo ih je vidjeti da igraju svoju igru, bez opterećenja rezultatima. Tu su Dragić, Dudley, Hill, sve majstori igre i pravi timski igrači. Fali samo Lopez pa da gušt bude potpun. Ne, Sunsi nemaju dovoljno za borbu za vrh, ali uvijek je lijepo kad su tu, što je ultimativni kompliment. Uostalom, svi ovi momci prošli su školu Stevea Nasha. Idućih deset godina gledat ćemo ih po raznim playoff ekipama i svaki puta sjetit ćemo se čovjeka koji je svima nama Otac. Dalaj Nash. Pazite na unos rafiniranog šećera, budite dobar suigač i sve što radite u životu radite s pozitivnim stavom.

R kao Raymond Felton

Jedne večeri je kolega Sickre, kojega ću ovom prilikom zvati iSickre zbog neobjašnjive potrebe klanjanja pred olatrom Stevea Jobsa (zanimljivo kako su jedini fundamentalisti žešći od muslića upravo ti jabučari, mogla bi se povući i teza kako je slično i na vrhu hranidbenog lanca, među rajom koja visi po crkvama, te na vrhu među korporativnim tehnokratima - ni jedni ni drugi ne priznaju toleranciju), izazvao pravu bunu okupljenog košarkaškog puka izjavivši da je Raymond Felton dobar playmaker. Stavivši na papir sve playeve u ligi, došli smo do zaključka da je Felton negdje 18 play lige, što je tvrdnja s kojom se i iSickre morao složiti.

Jednu stvar da pojasnim. Felton je solidan, osrednji igrač, ponekad čak i koristan. To su epiteti kojima ga opisujemo. Ali Felton nema ni jednu jedinu osobinu svoje igre koja bi ga izdigla iznad te sredine, kako bi barem na trenutak izgledao kao poseban igrač. Felton će odraditi svoje u oba pravca, neće previše napraviti, neće previše ni skriviti.

Doduše, play mora biti na razini iznad u gustim završnicama, a Felton to nije. To što je solidan u svim segmentima biva zasjenjeno time što kada je najpotrebnije nije u stanju donijeti pravu odluku. Sad, Felton će ovo ljeto biti jedan od traženijih playeva u ligi. Može li momčad poput Miamia napraviti rezultat s njime kao starterom? Može, ako će joj preostala četiri igrača biti all-star kalibra, ili razine do.

Felton odrađuje, nikako ne transcendentira. Felton je Hyundai, ne Chrysler. Felton je bezimeni mp3 player, nikako iPod. Felton je Nokia iz Tele2 paketa, nikako iPad. Najluđe od svega, dok smo mi tražili razloge zašto Felton nije dobar, pred očima nam je Nelson mrcvario jadnika tricama i ulazima. Muslići - iSickre 1:0.

S kao superstars

Wade, LBJ, Melo, Deron, Durant – igraju na najvišoj mogućoj razini. Dirk, Dwight, imaju problema ali kada bljesnu zaslijepe sve oko sebe. Uglavnom, ako i ne uživate u dvobojima, ako mislite da igra nije na nekoj razini, ono najosnovnije što NBA nudi – fantastični pojedinci – nikada nisu bili bolji i mnogobrojniji. I da, možete uživati u utakmici gledajući samo jednog čovjeka kako radi razliku. Da li je to dobro ili loše ne znam, ali znam da – i like it.

T kao tribine

Atmosferu u Salt Lakeu, Oklahomi, Milwaukeeu i Portlandu nećeš naći u Los Angelesu, Orlandu, Dallasu, Phoenixu, Clevelandu. Ali je ni ne tražiš, očekuješ buku, krcate tribine. I sve to imaš svuda osim u Miamiu. Početkom sezone, kada je LBJ bio gost Wadeu, i to netom nakon što je Riley pustio glasinu po kojoj bi volio gledati njih dvoje skupa, očekivao bi krcatu dvoranu a ono nigdje nikoga. Kao da su stigli Clippersi. Sada je stigao playoff, imaš prilike gledati košarku na najvišoj razini (ok, ovo je malo nategnuto kad su Miami i Boston u pitanju, ali znate što želim reći), i opet – nigdje nikoga.

Sad, ima li smisla da Miami kao grad uopće ima NBA momčad? Sjećate se penzionerskog navijanja u sezoni kada su postali prvaci? Čemu slagati fantastičnu ekipu, kada se oko nje ne može skupiti ni desetak tisuća fanatika koji bi je bodrili u borbi za vrh? Jedan Miami ima momčad, a košarkaški gradovi poput Seattlea ili Kansas Citya nemaju. Tu se nešto treba mijenjati, a obzirom da ni ono nepisano pravilo po kojoj momčad s naslovom ne smije napustiti grad očito više ne vrijedi (Sonicsi su svoju povijest zamijenili ružnim dresovima i svijetlom budućnosti Thundera), molim nekog dežurnog bogataša da kupi Heat i preseli ga što dalje od onih šminkera. Ili ga barem posude negdje na par godina dok Kubanci i Dominikanci ne dosegnu dovoljni standard da si mogu priuštiti karte za utakmice.

U kao Utah

Na stranu ozljede igrača, Utah dominira serijom kao da je Denver bez pola petorke. Sad, Jazz jeste odlična momčad, s jasnim sistemom igre, liderom na terenu i talentiranim košarkašima uokolo. Međutim, to ne znači da taj Jazz u isto vrijeme nije i momčad sposobna primiti 120 koševa kao od šale, momčad preovisna o agresivnom i učinkovitom napadačkom nastupu dva solidna i neiskusna swingmana i korisnim minutama ruskog drveta pod košem. Samo, s jedne strane imate momčad koja zna što radi, a s druge obezglavljenu razbijenu vojsku koja se predala nakon prvog poraza.

Zašto je Denver ovako bezvoljan? Nedostatak trenera se nameće kao prvi odgovor, Dantley nije dorastao situaciji. Odnosi među igračima očito nisu blistavi, svi osim Carmela nestali su s lica zemlje. Billupsa smo već spomenuli, ali ni način na koji Martin i Nene ne igraju sa srcem (mislim, Carlos Boozer im ulazi u kost i zabija ispod koša, hellouuuuu), a ni način na koji Smith ne privlači pažnju niti glupostima a kamoli dobrim stvarima, ne pomažu. Nimalo.

I dok se Nuggetsi pitaju tko treba što raditi, Jazz to ima u svojoj DNK. Momčad koja odbija umrijeti već godinama nas iznenađuje, što pozitivno, što negativno, i obzirom da iduće sezone Dallas, Phoenix, Lakersi i San Antonio lagano odlaze sa scene, upravo se Utah nameće kao nasljednik na vrhu. Ovogodišnji nastupi Matthewsa i Milesa u playoffu važniji su za budućnost nego za sljedeći krug, jer praktički Sloan sada zna na koga može ozbiljno računati. I zna da sve resurse, bilo da je u pitanju draft pick, midlevel ugovor, ili nekakav sign and trade, treba uložiti u pojačanja pod košem koja će konačno zatvoriti taj reket.

Korvera svakako treba zadržati, ovim nastupom u playoffu zaslužio je novi ugovor. Boozer je i dalje dobar kada je sve ok, nestane u gustoj završnici, a obzirom da je Millsap postao kompletan igrač, dodavši čak i ozbiljni šut s poludistance, upravo njegov ugovor treba biti dio sign and tradea koji će im dovesti nekakvog Ibaku. A što se tiče ove godine i eventualne borbe s Lakersima za koji dan, recimo samo da Fesenko i Millsap neće moći tek tako uokolo bacati Bynuma i Gasola.

V kao voće

Najbolji prijatelj svakoj noći košarke. Bilo da radiš smoothie, shake, frape, voćnu salatu ili ga tek onako old-school jedeš samodostatnog, voće je zakon u kasnim noćnim satima. Em ti daje energiju potrebnu za sve procese koje obavljaš (sjedenje ili ležanje, twitanje, razmišljanje o budućem picku druge runde Bucksa), em te zabavlja dovoljno da odvrati tijelo od opuštanja i padanja u meditaciju, em je ukusno. Klopaš ga i klopaš, samo za razliku od svih onih burgera ne ostavlja ti smrtne posljedice. Osim po pitanju mekoće stolice sutradan, jasno. Uglavnom, i među voćem ima jednakijih, a ovom prilikom bi istaknuo ananas kao ultimativnog igrača. Praktički je voda, nije težak, ne puni te s previše energije, ne ostavlja baš nikakve posljedice, a ima i masu stvari koje drugo voće nema te potpuno pomaže ne samo probavu već i uopće čišćenje organizma. Plus, trenutno je ultra jeftin. Ne propustite ostatak playoffa provesti u društvu s ananasom.

Z kao zvuk sirene

Naravno, kao i svi pravi fanatici, morali smo pogledati i susret između Cibone i Partizana. Na stranu što je tekma bila užasna, i što je Aco Petrović bio smiješan, i što smo imali prilike vidjeti sve one spodobe tipa Zule, Jokea, nemam pojma više koga, koje predstavljaju umove naše košarke (da, naša košarka pod hitno treba biti smještena u centar za odgoj i obrazovanje osoba s posebnim potrebama). Ona završnica, s onom suludom tricom, meni osobno predstavlja kraj ikakvog zanimanja za domaću nam košarku.

Nije da sam puno pratio što se događa zadnjih par godina, ali sada više uopće ne želim ni čuti za ništa domaće. Prvo, ne opravdavam igrače i posebice na trenere Cibone zbog idiotskih reakcija. Što bi rekao Forrest Gump – stupid is as stupid does. Međutim, činjenica da sudci nisu prekinuli igru nakon što je u teren utrčalo deset ljudi s klupe, te to što nisu dali slobodna bacanja Partizanu a Ciboni tehničke, apsolutni je dokaz besmisla ovog i sličnih natjecanja na ovim prostorima.

Na seoskoj olimpijadi susreti završavaju regularnije nego u ovim nazovi profi ligama. Igra ti je na nikakvoj razini, i to još mogu razumjeti, jer nije svatko rođen talentiran ni sposoban. Ali, da ni sam okvir natjecanja nije u stanju barem odavati dojam nečega smislenog i kvalitetnog, e to je stvarno previše. Znači da kao društvo još nismo ni na razini da uopće možemo nešto stvoriti, jer su nam pojmovi poput odgovornosti potpuno strani. Cibona je izgubila svojom krivicom. Karma, slučajnost, Bog, zaboravite na ta sranja. The world has turned and left me here. Prihvatite to ili budite Cibona svaki dan. Jebote, kao da mi nije dosta što živim u državi kojom vlada grupa TNT, pa još da gledam i sport u stilu Alana Forda? Ne hvala. Adieu, hr košarko.

7Jan/1011

TEAM OF THE DECADE

Posted by Gee_Spot

Naravno, kakav bi ovo bio košarkaški blog da na njemu ne osvane lista najboljih košarkaša proteklog desetljeća. Urednički dvojac McGee-Sickre za ovu priliku odlučio je udružiti snage, te se nakon desetak užarenih mailova, eksplicitnih poput epizode ''Ulice Sezam'', došlo do načina na koji će se izabrati najbolji od najboljih.

Dakle, imamo roster s petnaest dvanaest mjesta, baš po pravilima NBA. Sad, prelako bi ga bilo popuniti s najboljim pojedincima, što valjda može i svaki desetogodišnjak koji ligu prati preko ''NBA Actiona'' i Sportskih (ma prati je kitu tako, to je bila naša sudbina, ovi klinci danas imaju League Pass, satelite, internet, ESPN i blogove). Stoga smo se odlučili složiti baš MOMČAD. Dakle, ekipu po nekim pravilima omiljenog sporta.

Ukratko, moramo imati tri nositelja, dva igrača koja ih idealno nadopunjavaju, klupu koja nudi specijaliste svake vrste, te navijače/dodavače ručnika (po mogućnosti bijele puti). Naravno, trebamo imati i salary cap, a kako bi ovaj sadašnji ipak bio preškrt, te bi nas lišio draži da spomenemo neke igrače koji to stvarno zaslužuju, odlučili smo se za jednu drugu granicu. Naime, zbroj prosjeka koševa svih naših 15 12 igrača ne smije prelaziti 150 poena, što je idealna brojka – niti je previše, jer 150 poena je nešto realno u NBA kontekstu, a niti je premalo, pa da izgubimo mogućnost slaganja stvarno sjajne ekipe.

Nažalost, neki sjajni igrači za koje smo navijali do zadnjeg trena nisu upali, npr. Prince ili Haslem, jer su njihove role bile popunjene, a nedostajalo nam je drugih elemenata. Ono što nam nije bilo potrebno je trener, mada nema sumnje da bi Phil ili Pop bez problema našli svoju rolu s ovom momčadi. A ta je - sjesti i uživati. Uglavnom, bez daljneg odugovlačenja, s ponosom vam predstavljamo ultimativnu ekipu protekle dekade po izboru ispodobruca.com.

THE ULTIMATES 2000.-20009.

PETORKA

PG STEVE NASH (14.5 poena u karijeri)

Mislim da nema čovjeka koji stvarno prati NBA kojemu treba nešto dodatno objašnjavati. Znamo sve, i kako je promijenio percepciju košarke i vratio vjeru u NBA običnim ljudima, i kako je jedan od najčistijih šutera u povijesti igre (ako ne i najbolji, s – skoro - suludih 50-90-40 u karijeri), i kako je nesebičan, i kako lebdi terenom, i kako igra glavom, i kako je veće fizičko čudo nego sve nabildane atlete zajedno, i kako je zaslužio i tri MVP naslova a ne dva (iako bi mu neki i ta dva uzeli jer nije dobar obrambeni igrač – a zamisli da je uz sve još i Rondo u obrani, pričali bi o najboljem igraču u povijesti).

Dodali bi samo kako, dok razni Jamesi, Wadeovi i Bryanti doslovno ucjenjuju vlastite klubove svojim ostancima ili odlascima ako ne dovedu pojačanja (kao da svi GM-ovi, treneri i skauti rade protiv interesa kluba, pa će namjerno slagati loše rostere), Steve bez pompe produžuje vjernost sa svojim nesavršenim klubom jer je svjestan da se svijet ne vrti oko njega.

Ni u jednom trenutku karijere nije tražio trade, pričao o nekim drugim opcijama ili bilo čemu osim o Phoenixu (ili nekada Dallasu). To čak nije ni odanost klubu, to je jednostavno karakter. I taj karakter je glavni razlog zašto je uz Timmya naj igrač desetljeća i naš zamjenik kapetana. Stevan je pozitivan na jedan toliko veći način od same košarke. Čovjek snima reklame, filmove, gostuje u ''Entourage'', navija za Tottenham, igra nogomet u slobodno vrijeme, bavi se raznim dobrotvornim i humanitarnim akcijama (uostalom, sjetite se kako je 2002. na all-staru nosio anti-ratnu majicu – niti godinu nakon tornjeva, dok je većina strahovala imati drugačije mišljenje – da bi se danas s takvim stavovima ponosili čak i hollywoodski obiteljski blockbusteri, bilo pametni poput Avatara, bilo glupi poput 2012.)

Oko košarke mu se vrti cijeli život, ali ona nije život – Steve ne dopušta da ga glad za uspjehom i pobjedama pretvori u asertivnu karikaturu, kako to danas obično biva s NBA košarkašima (jer kako MJ jednom reče ''Republicans buy sneakers too''), koji van parketa jedino brinu o tome na koje sve unovčiti svoj brand. Steve itekako zna uživati u životu, što mu je jednako velik plus, kao i ljubav za asistiranjem. Jer iako miljama udaljen od običnog čovjeka, Steve jeste jedan od nas.

THE MOMENT – Od svih velikih serija koje je odigrao u dresu Sunsa, ludilo koje je prezentirao u prvom playoffu nakon povratka u Phoenix iz Dallasa, i to baš protiv svojih dojučerašnjih suigrača, nezaboravno je. Serija je krenula u Phoenixu, gdje je Nash prvu tekmu proveo razigravajući suigrače. U drugoj se ozljedio Joe Johnson, što je Dallas iskoristio i iznenadio Phoenix. Treća se igrala u Dallasu i plan Dona Nelsona bio je jednostavan – bez Johnsona, Phoenix je oslabljen u vanjskoj liniji, stoga zatvorimo prilaze košu i pustimo Nasha da nas pobjedi. Cuban i Nelson su bili uvjereni da Steve u sebi nema instinkt ubojice, i da će se izgubiti u ulozi prve opcije. Kakva greška. Steve je zabio 27, pogađajući svaki puta kada je trebalo, u isto vrijeme radeći dar-mar pick igrom sa Stoudemireom (koji je zabio 37, od čega većinu na račun Nashovih 17 asista). Dallas je dobio sljedeću, usprkos Nashovih 48 koševa, ali i samo 5 asista.

I onda je krenuo pravi show. Preostale dvije tekme fantazija su košarke i nešto što svaki pravi NBA fanatik mora imati u kolekciji. Doma Steve pobjedu donosi gotovo sam, s triple-doubleom (34 koša, 12 asista i 13 skokova!!!!), a na gostovanju odigrava tekmu karijere – 39 koševa, 12 asista, 9 skokova, plus zabija svaki bitan koš kada je trebalo. Osam ih pogađa u zadnjoj minuti da bi izborio produžetak, a onda s još jednom tricom, petom te večeri, donosi konačnu pobjedu Sunsima. Do tada sam bio NBA fan, ali nakon toga postao sam fanatik. I ostao.

SG RAY ALLEN (20.9)

Jesus je upao u momčad na račun činjenice što smo tražili timske igrače. Kobe i Iverson su možda bolji pojedinci, ali njima i sličnima morali bi podrediti sve ostalo. Ray se uklapa u našu momčad kao prava rasna dvojka koje će zabiti svoj otvoreni šut, i koje će, ako mu onemogućite vanjski šut, krenuti u dribling prema reketu gdje će ili izboriti slobodna ili zabiti nekakvim prekrasnim old-school polaganjem.

Ray je kompletan igrač, ali je prije svega šuter. Uostalom, radi se o budućem rekorderu po broju pogođenih trica (nedostaje mu dvije stotine trica da prestigne Millera, a obzirom da zabija preko 100 po sezoni, i da će sigurno odigrati još koju sezonu...), i to s postotkom šuta od 40%, što je naravno prag koji razlikuje izvrsne od dobrih šutera.

Jasno je kako ova naša momčad s ovakvom vanjskom linijom neće imati problema raširiti reket, ali neće imati problema ni s ostalim aspektima igre. Jer Ray je pravi, solidni all-round bek koji će odigrati dobru obranu, i dodati 4-5 skokova i 3-4 asista. Ukratko, Ray će napraviti sve kako treba. I to je ono što je fascinantno kod njega – iako je imao potencijal biti prvi strijelac lige, nikada nije iskakao iz momčadi. Kada je imao odriješene ruke i bio prva opcija, kao u Seattleu, zabijao je 25-26 koševa, u Bostonu je bez problema prihvatio ulogu treće opcije, a u Milwaukeeu druge (iako je bio mlad i u naponu snage). Allen je jednostavno zen personificiran u košarkaša, čovjek koji ništa ne forsira već čeka da situacija dođe sama. A kada dođe, pripremite se za spektakl.

THE MOMENT(S) - Kako se, bez dvojbe, radi o mom najdražem igraču ikada, moram navesti tri trenutka, i to po jedan iz svake faze karijere. Iz prve faze odrastanja izbor pada na šestu utakmicu finala Istoka 2001. protiv Sixersa. Ja vam sada nemam vremena ni prostora objašnjavati kako su tada igrali Bucksi predvođeni Georgeom Karlom na klupi, a Cassellom, Allenom i ''Big Dogom'' Robinsonom na parketu, ali ta momčad je doslovno letjela. I iako je Cassell bio najglasniji, a Robinson nominalno prva opcija u napadu, Ray je bio taj koji je uvijek imao spreman potez kada je bilo najpotrebnije. Iako je protiv njih i ''dosadnog'' Milwaukeea bio cijeli svijet (jer NBA je očajnički tražila Jordanova nasljednika, toliko očajnički da su favorizirali Iversona i sileđije iz Sixersa), Ray je skoro sam odveo Buckse u Finale. Briljirao je cijelu seriju, ali u šestoj je poludio, sa 9 pogođenih trica od 13 pokušaja, i ukupno 41 košem. U sedmoj je pak Iverson ispalio 33 lopte i odveo Sixerse u Finale, ali srećom sredio ih je drugi zen majstor, Phil.

Iz druge faze zrelosti izdvajamo četvrtu utakmicu polufinala Zapada 2005. protiv Spursa, gdje je Ray s 32 koša predvodio skupinu plaćenika i sporednjaka do izjednačenja serije na 2-2 protiv budućih prvaka. Fascinira da niti u takvoj momčadi (gdje je drugi igrač Rashard Lewis zbog ozljede sjedio u odjelu na klupi), Ray nije forsirao, već je puštao da igra dođe njemu dozvoljavajući i suigračima poput Antonia Danielsa, Lukea Ridnoura i nezaboravnog Dannya Fortsona da sudjeluju.

Iz treće faze starosti, gdje je konačno došao do naslova u Bostonu, možemo izdvojiti još uvijek svježe remek-djelo koje je odigrao u najluđoj playoff seriji ikada protiv Bullsa, kada je zabio 51 koš uz 9 trica, noseći Celticse kroz tri produžetka. Izgubili su, ali kao što znamo nije sve ni u pobjeđivanju. Poanta je da čovjek može u 34-oj godini igrati standardno iz večeri u večer, te jednom u mjesec dana izgledati kao najbolji košarkaš na planeti, i još te natjerati da vikneš – Isuse, kako igra ovaj Jesus!

SF PAUL PIERCE (22.9)

Prirodan, ali i osobni odabir za startno nisko krilo je PP, karakteran košarkaš koji s vanjskih pozicija može vrhunski igrati u oba smjera. Uz Kobea posjeduje najraznovrsniju napadačku igru u ligi, igru kojoj je svake godine marljivo dodavao pojedine detalje (iako o tome nećete pronaći puno članaka). Jedan na jedan, ulaz, spuštanje leđima košu, šut s poludistance, trica, iznuđivanje slobodnih te još niz različitih načina dolaska u najbolju situaciju za zabiti, čine ga močnom noćnom morom svakog obrambenog igrača. Psihološki je izuzetno jak, karijera mu je išla prirodnom, lagano uzlaznom putanjom, te se za svaku pobjedu, i na terenu i van njega (slučaj kad je više puta uboden nožem), sam izborio. Trenutak kada je konačno priznat kao vrhunski igrač je vjerovatno pobjeda protiv LBJ-a i Kobea u izravnim dvobojima šampionske 2008. PP može odraditi cijeli niz zadataka, od čisto šljakerskih poput obrane na najboljem protivničkom igraču, pa sve do odigravanja zadnje akcije i šuta za pobjedu. I sve to bez velike pompe.

THE MOMENT - Nagrada za MVP-a Finala, bez sumnje. Kao kruna jedne velike karijere. Puno razvikanijih košarkaša nikada nisu ništa osvojili, a Pierce je zaslužio naslov najboljega, i to u izravnom dvoboju protiv Kobea. Treba li ikoga podsjećati na game one, 15 poena za otvaranje treće četvrtine, na paljbu sa svih strana (najviše, naravno, u njegovom klasičnom stilu, s vrha posta iz okreta) i onda odvoženje u invalidskim kolicima nakon kojega smo svi proklinjali život i prizivali brzu i bolnu smrt? Pa povratak pred kraj za dvije trice za redom koje su ubile svaku nadu Lakersa da se mogu ičemu nadati u ovom Finalu? Samo je Pierce mogao biti lider ovako nesebične i borbene momčadi kao što su Celticsi, baš zato jer je u svojoj srži takav. Iako je imao talenta na bacanje, njegova najveća vrijednost, iskazana i u ovoj seriji, bila je upravo ta što se njime nikada nije razbacivao.

PF TIM DUNCAN (21.4)

Prototip savršenog visokog igrača. Imali smo tu sreću da ga gledamo u njegovim najboljim godinama, iako je bilo momenata kada to nismo znali cijeniti jer su Spursi po holivudskim principima, kakvi uglavnom prevladavaju u NBA, bili “dosadna” momčad. Ta nepravda je ustvari savršeno ogledalo našeg vremena, gdje su forma i pakiranje bitniji od sadržaja. Duncanov dres je uglavnom tijekom karijere bio crn ili bijel, a kao posljedicu imamo da se jedan, na parketu sebični i arogantni, Kobe (koji je tek kasno u karijeri shvatio vrijednost timske igre) u zlatnom dresu može uopće staviti u istu rečenicu s Duncanom kada se priča o igraču desetljeća. Dovoljno je reći da je TD šutke radio i pomogao izgraditi Spurse iz provincijske momčadi u jednu od najboljih NBA momčadi u povijesti. Kobe je za to vrijeme (skupa sa Shaqom) uspio razoriti jednu od potencijalno najvećih dinastija Lakersa ikada. Zadnji naslov ga ne može iskupiti.

Najbolji igrač proteklog desetljeća, najbolje visoko krilo u povijesti igre, četiri naslova u kolekciji, superstar bez zvjezdanih sponzorskih ugovora, tihi vođa momčadi iz malog grada koja je obilježila NBA povijest. Mr. Fundamental. Njegovi šutevi sa strane od tablu, post igra i obrana su lektira svakog visokog igrača. Mane? Nema ih, niti na parketu niti u svlačionici. Jel' treba još koji razlog zašto je Timmmy tu, kao kapetan i najbolji igrač? U bilo kojoj ekipi može pokriti i visoko krilo i centra. Recimo da izvedemo ovu run’n’gun postavu: Steve, PP, Finley, Horry i TD na petici. Mokri san je pitati se što bi bilo da je uistinu odigrao bar dvije sezone sa Nashom, da vidimo taj pick’n’roll. Jedino je pitanje Steveova reakcija na onu tricu kojom je TD uništio Sunse prije godinu i pol. Možda nam naruši kemiju. Mo'š mislit.

THE MOMENT - Najveći igrač kojega smo imali prilike gledati za života, ma kako uvijek bio jednako pouzdan i solidan, imao je vjerovali ili ne, vrhunac karijere. On se dogodio u sezoni 02./03. i ako ćemo biti pošteni, cijela ta sezone je njegov the moment. Timmy je bio nezaustavljiv u napadu, ujedno i najbolji obrambeni igrač u ligi. Bez premca. O ozbiljnosti nagrada NBA lige najbolje govori podatak da Timmy, usprkos 8 prvih najboljih obrambenih petorki, nikada nije osvojio naslov najboljeg obrambenog igrača. Smiješno.

Uglavnom, da se zadržimo na sezoni iz snova – osim što je Spurse odveo do 60 pobjeda, zatim i do naslova preko Lakersa u naponu snage (ne zaboravite da je sam doslovno pregazio Shaqa i Kobea, brojke iz te serije su mu prebolesne), ono što je napravio Netsima u Finalu bilo je nestvarno. Dominacija na oba kraja terena svoju najbolju potvrdu brojkama dobila je u zadnjoj, šestoj utakmici, gdje je Timmy uz triple-double (21 koš, 20 skokova i 10 asista) imao i – 8 blokada. Eto, ako ste od onih koji sve gledaju kroz brojke, čitajte ovo iznova i iznova, i recite mi po čemu je ovo manje fascinantno od bilo koje brojke koju su ponudili Shaq, Kobe ili AI?

Da, ali najluđe od svega, možda je njegov the moment nešto potpuno drugo. Finale 2007. gdje je, umjesto da ide u lov na svoj četvrti naslov MVP-a Finala, mirno radio svoj posao i gledao kako Tony Parker trpa koš za košem Clevelandu. Mislim, Tony Parker je MVP NBA Finala. Ako to nije ultimativni dokaz veličine Tima Duncana, onda ne znam što vam još treba.

C BEN WALLACE (6.2)

OK, odmah da priznamo – Big Ben je upao u momčad dobrim dIjelom zato što ima prosjek od 6 koševa u karijeri. S njim dobivamo vrhunskog obrambenog centra, a praktički ne uzima ništa od ovog našeg poenskog salary capa. Ali nemojmo se fokusirati odmah na poene, jer time gubimo iz vida svu veličinu Big Bena.

Ova naša momčad ima strijelca u postu, ima šutere, dakle nema potrebe za ničim više. Ako nam zatvore vanjsku liniju, Timmy i Pierce će ih ubiti igrom leđima. Napad ne može zaštekati ni slučajno. A s Big Benom, ne može ni obrana. Zamislite reket koji brane on i Timmy. Ni jedan nije bloker ranga Mutomba ili Mourninga, možda nam fali takva petica, ali molim vas, zbrojite koliko prstena su osvojile momčadi s Mutombom i Mourningom pod košem, a koliko momčadi s Timmyem i Benom? Točno to.

Big Ben je za peticu bio izuzetno nizak sa svojih 205 centimetara, i izuzetno vitak sa uvijek manje od 110 kilograma. Ali nedostatak mase i visine on je nadoknađivao žilavošću, upornošću i bekovskim atletskim kvalitetama. On nije bio klasični centar koji zatvara reket, Ben je igrao praktički libera. Isto kao što bek ide na udvajanje pa trči nazad svome igraču nakon povratne, tako je Wallace igrao svaki napad – trčao je na sve strane zatvarati i pomagati, i uvijek bi stigao nazad zaustaviti svog protivnika. Kapetan u obrani, fantastičan skakač, čovjek koji blokadama i ukradenim loptama donese barem još 5-6 dodatnih napada po tekmi, Big Ben je u svoje vrijeme bio idealan peti igrač koji pokriva sve one male stvari koje jedna petorka treba. Čovjek za prljave poslove koji cijeni to što radi, svjestan da je to jedini način da opstane u NBA.

Malo je popustio nakon što je zaradio ogroman novac, ali tih nekoliko sezona s Pistonsima čine ga idealnom dopunom za našu momčad. Prave petice su ionako rijetkost, a kako nam i Timmy može pokriti tu poziciju, nema razloga za brigu. Možda Ben i jeste igrač manje u napadu, ali s pravim suigračima nema problema. Što su, uostalom, pokazali i Pistonsi.

THE MOMENT - Četiri sezone za redom bio je proglašen najboljim obrambenim igračem lige, možda malo pretjerano, ali njegove obrambene kvalitete su neupitne. Posebno su nezaboravne partije protiv Lakersa u Finalu, gdje doduše nije zaustavio Shaqa, ali je dizao energiju fanatičnim skokovima u stilu Rodmana. Ali, moment koji ćemo izdvojiti ipak je lakat Artestu, koji je doveo do sada već legendarne tučnjave u Detroitu. Nitko jednim potezom nije potpuno uništio najljućeg protivnika kako je to tada uspjelo Benu protiv Pacersa. Indiana do danas nije ista, a Detroitu je bio otvoren put ka drugom nastupu u Finalu. U kojem su izgubili od Spursa u jednoj od najdosadnijih serija ikada. Međutim, obzirom da su reket čuvali baš Big Ben s jedne, a Timmy s druge strane, možda to i nije bila dosada, već vrhunska obrana u kojoj možete zaboraviti na atrakciju.

KLUPA

DEREK FISHER (9.1)

Iako je njegova uloga u prva tri milenijska naslova Lakersa bila minorna, Fish je već tu potvrdio kako je savršen za ulogu koju smo mu namjenili – onu back-up playa. Za razliku od današnjih ultra-brzih bekova, njegove noge nikada nisu funkcionirale na taj način. One su služile za postaviti se iza linije za tri i zabiti svaku povratnu loptu. Fisher nije kreator čak niti u pick igri, kamoli slash 'n' kick akciji, ali je pouzdani play koji će prenijeti loptu, odigrati sjajnu obranu i pogoditi svaku bitnu loptu. Uostalom, da je čovjek za velike stvari pokazao je više puta. Nakon što je izgubio dvije godine u Golden Stateu, kao back-up Williamsu pomogao je Jazzu da dođe do finala Zapada 2006. Nakon toga se vratio u Lakerse, postao pouzdani prvi play Kobeove i Philove momčadi, te idealni djelić trokuta. I iako mu s 35 godina igra pada na sve niže i niže razine, opet je stigao ubaciti ključnu loptu u Finalu protiv Orlanda i potvrditi zadnji naslov Lakersa.

THE MOMENT - U kolektivnu svijest urezana su dva koja se nikada neće zaboraviti. Prvo, nemogući šut protiv Spursa s 0.4 sekunde do kraja, koji je produžio život Lakersa za još jednu tekmu u borbi protiv gore spomenutog Duncana iz 2003. Drugo, let iz New Yorka gdje je bio s kćerkom u bolnici, dolazak u Salt Lake City nakon što je već počela game 2 polufinala protiv Warriorsa, ulazak u igru krajem treće četvrtine te trica za pobjedu.

RAJA BELL (10.3)

On je tu naravno zbog obrane, prljavih poslova i detalja koji odlučuju bliske utakmice, poput bacanja za loptom te pogađanja otvorenih trica, na koje se navikao igrajući sa Steveom. U našoj momčadi ima priliku sahranjivati protivnike i na Duncanove povratne lopte. Ultimativni borac koji će intenzivnom obranom iscrpiti najboljeg protivničkog vanjskog igrača, bio on play ili bek šuter. Prednost pred Bowenom dobiva jer je raznovrsniji i jednostavno bolji napadač.

THE MOMENT - Možda nije fer, umjesto sjajnih stoperskih partija na Kobeu ili dobrih šuterskih večeri, istaknuti nešto ovako banalno, ali jebi ga. Moment koji je Bella urezao u našu svijest zbio se davne 2003. u Finalu Zapada. Raja je tada igrao za Mavse, s druge strane bili su spomenuti Duncanovi Spursi, a Bell je potpuno neočekivano zabio 14 koševa, na trenutak davši nadu Mavsima da se mogu nositi s Timmyem i društvom. Naravno, ništa od toga, jer Spursi su se prošetali do Finala preko Dallasa, ali nakon što je Raja zabio svoju jedinu tricu na utakmici i dao Mavsima dozu energije, legendarni Marv Albert uzviknuo je jednu od, barem među nama Hrvatima, najvećih rečenica ikada (odmah uz Franjinu ''Imamo Hrvatsku!'' i Balogovu ''Lee Clark, Lee Clark! I brodi Newcastle prema naslovu prvaka'') – ''Ring Them Bells Raja!''. Kad vam Marv Albert nešto blagoslovi, onda je to definitivno the moment.

MICHAEL FINLEY (16.2)

U najboljim danima u Phoenixu i Dallasu bio je sposoban zabiti, iz ulaza ili šuta, po dvadeset koševa bilo komu, te odigrati dobru obranu. U ovoj ekipi bi bio šesti čovjek koji donosi instant offense i ne dozvoljava da ritam na oba kraja terena imalo padne zbog izlaska startera. Dakle, nama treba Finley iz Spursa. Prema potrebi može mijenjati i Paula i Raya, izmjenjujući se s Rajom ovisno o protivniku s druge strane. Još jedan koji će ekstra profitirati od Steveovih i Duncanovih lopti, dijelom zato što je fantastičan tricaš (preko 1300 u karijeri, trinaesti na listi svih vremena), a dijelom i zato što se navikao na obojicu (s Steveom je proveo šest sezona u Dallasu, a s Timmyem mu upravo teće peta).

THE MOMENT - Usprkos fantastičnim šuterskim partijama u Sunsima i posebice Dallasu, gdje je dugo bio glavni igrač pored Nasha i Dirka, najdojmljiviji dio njegove karijere je način na koji je 2007. prihvatio ulogu iza Ginobilia, te postao pouzdani strijelac iz vana u još jednom lovu na naslov Spursa. U prvoj rundi zabio je 19 trica Denveru u 5 tekmi (da, to je skoro 4 po susretu), u drugoj rundi i ratu protiv Sunsa ''samo'' 15, a u šetnji do naslova preko Jazza i Cavaliersa još 10. Instant offense indeed.

ROBERT HORRY (7.0)

Iako ova naša momčad ne treba više šutera, moramo imati pokretnu četvorku koja je u stanju raširiti reket. Čisto da budemo u toku s vremenom. Možda smo malo tanki pod košem, ali sve nadoknađujemo borbenošću i neviđenom šuterskom moći. A pazi sad kakva je Horryeva uloga. Osim što će nam dobro doći u drugoj četvrtini da malo odmori visoke, njegova uloga je najvažnija u zadnjih 6 minuta. Timmy se seli na peticu, a Big Shot Rob ulazi na četvorku. I da, u momčadi koju čine Pierce, Nash i Allen, sve redom najveći clutch šuteri zadnjih deset godina i ljudi koji su pogodili nebrojene ključne lopte, svaka važna lopta imat će samo jedan zadatak. Naći put do Horrya. Ostatak priče znate.

THE MOMENT - Ovo je šala, naravno. Mislim, kako izdvojiti jedan trenutak iz karijere čovjeka koji ima 7 naslova, u koje je ugradio bezbrojne pobjedničke koševe, što u same utakmice Finala, što u playoff serije putem do Finala. Ma i sam pokušaj da ih nabrojimo oduzeo bi nam nekoliko kartica. Njegovih 16 sezona jednostavno su, sami po sebi, jedan divan, fantastičan moment.

P.J. BROWN (9.1)

Ono što Bell radi na vanjskim pozicijama, to PJ radi pod košem. Savršen za ući s klupe i čuvati leđa velikom Duncanu, uloviti par otpadaka i zabiti lijepim šutom s poludistance kada nekoga udvoje. Nekako najviše pamtimo njegove godine u Miamiju te kasnije u New Orleansu, kada je redovno imao 10-10 i bio ultimativni timski igrač. A kada se organizira neka dobrotvorna večera, koga je bolje poslati nego PJ-a. Igrač za prljave poslove na parketu i ultimativni gospodin van njega.

THE MOMENT - Povratak iz mirovine da bi osvojio prsten s Celticsima, i to ne za sjedenje na klupi. PJ je svoj prsten itekako zaslužio, zaustavivši zahuktali Cleveland u sedmoj, kada se situacija po Boston činila bezizlaznom. Prvo s nekoliko fantastičnih šuteva s vrha reketa, u najboljem Oakleyevsko-Thorpeovskom stilu, a zatim i s 6 ključnih skokova. Jedini konkurent po kvaliteti obrane, šutu s poludistance i šljakerskoj prirodi, Haslem, otpao je zbog nemogućnosti da igra peticu na golu snagu, što je Brown radio bez problema. Dobroćudni div, baš kao i prototip ovakve četvorke, Oakley.

PAUL SHIRLEY (1.8)

Realno, on je tu kako bi mogao iz prve ruke pratiti momčad desetljeća, te napisati par zabavnih i poučnih redaka na zajedničkom blogu (bio bi zadužen i za twitter, facebook i myspace ekipe), i usput sve začiniti nekim solidnim, bjelačkim soundtrackom. Svaki ulazak u igru suigrači promatraju sa zebnjom, što zbog rezultata koji će nužno otići u minus, ali i zbog stalne opasnosti od ozljede koja bi ga mogla udaljiti od njegove prvotne, spisateljsko-navijačke zadaće u ovoj ekipi.

THE MOMENT - Paul nije nikada stigao pretjerano uživati u igri, ali itekako je znao iskoristiti ono što mu je košarka dala. Iz prve je gledao Nasha, bodrio Sunse, i odlučiti se za jedan moment stvarno je teško. Jer u konkurenciju ulazi bilo koja anegdota s putovanja koja mu je priuštila karijera (od Kansasa preko Tatarstana do Baleara), ili objavljenja knjiga, glazbene kolumne na ESPN-u ili pak rad na pilotu TV serije u Hollywoodu. Šteta jedino što je Paul toliko melankolično stvorenje da ne kuži koliko je sretan. Ali, ako bi morali izdvojiti jednu stvar, onda je to definitivno pisanje dnevnika na službenim stranicama Sunsa koje ga je i lansiralo u orbitu.

BRIAN SCALABRINE (3.5)

Ako bi Paul bio navijač iz pozadine koji bodri razgovorom, Brian bi bio onaj bučni tip koji, poput trenera, cijelo vrijeme stoji uz aut liniju i skače od prve od zadnje sekunde. Idealni suigrač, što mu je uostalom i donijelo višegodišnji ugovor, kakav igrač njegovih kvaliteta više nikada nije i neće ugledati. Uz to, ne zaboravimo da je čovjek godinama bio na rosteru Netsa, pa i onda kada su dvije godine za redom igrali Finale. Nije slučaj da se za njega lijepe pobjedničke momčadi. Ni naša nije iznimka. Uostalom, nije loše imati ni navijača koji ujedno može pomoći i kao peti visoki.

THE MOMENT - Sad bih se mogao rugati i reći da je njegov trenutak karijere ona večer kada je za 30-ak minuta u igri pod košem uspio uhvatiti nevjerojatnih 0 skokova, ali ne želim biti zloban. Jer lanjski playoff je pokazao da je Scal fajter koji ipak zna igrati košarku i može pomoći dok igra u skladu s mogućnostima. A to znači na desetak minuta, prilikom kojih se od njega ne traži ništa više osim da rotira na vrijeme u obrani i eventualno pogodi otvoreni šut. Stoga, Scalov moment je definitivno lanjski playoff kada je svoju minutažu odrađivao iznad svih očekivanja, i kada smo svi skupa pomislili, nakon što se ozljedio protiv Magica, da je Boston gotov. Scal je igrao i dalje, ali sama činjenica da smo tako nešto pomislili, ravna je čudu.