UBER-LOST
Već sam počeo slagati post za najavu Finala, razbijati glavu oko toga da li je dvoboj Rondo - Fisher dovoljan da se odlučim za Boston, kad ono – amazing strikes again. Bum. Završnica Losta je najobičnija kamilica (i to ona najgora, Franckova) prema vrhunskom zelenom čaju koji nam pruža NBA playoff. Taman kad sam se pomirio s tim da više nema noćarenja, da će i snimka biti sasvim dovoljna jer ionako se više nema za vidjeti bog zna što značajnoga, u obje serije došlo je do zamjene uloga. Potlačeni su postali tlačitelji.
Orlando je od početka igrao čvrsto, ali nedovoljno dobro, i nakon što ih je Boston onako pregazio u trećoj, serija je za mene bila gotova. Mislim, tu večer su ostali i bez muškosti koju su pokazivali, kada već nisu mogli pokazati igru. I onda u četvrtoj ne samo da se muškost vratila, već su počeli igrati brže, lakše, učinkovitije. Naravno, da je Boston pametnije odigrao završnicu, sad ne bi uopće pričali o tome, ali činjenica je kako je Orlando pronašao muđu, te je u četvrtoj odigrao onako kako smo očekivali cijelo ovo vrijeme. S puno trica, brzo i nesebično u napadu, čvrsto i pametno u obrani.
Boston još uvijek ima dovoljnu prednost, mogu ubaciti dovoljno i obrana im je itekako u stanju uštopati Orlando, ali serija je opet postala obavezna lektira. S tim da sjajnu igru Magica u petoj ipak treba uzeti u kontekstu, a on nam govori da je Boston bio ranjeni protivnik. Itekako ranjeni. Da Perkins nije bio isključen, da Davis nije bio nokautiran i da Sheed nije bio u problemima s osobnima, siguran sam da bi gledali nešto neizvjesniju završnicu. A to kako su sudci kriminalno reagirali i ubili jednu utakmicu bespotrebnim isključenjem Perkinsa, prestrašno je. U isto vrijeme dopuštaš ratničku igru na rubu tuče, koja očito odgovara objema ekipama, a onda u sljedećem drastično kažnjavaš bezazlene reakcije igrača? Da stvar bude apsurdnija, u onoj drugoj seriji praktički do noćas nismo vidjeli mušku igru, a fauli se sude na sve strane.
Srećom, liga je poništila tehničku, koja je ujedno značila i izostanak Perkinsa iz šeste utakmice, i Boston ima priliku sve riješiti u svojoj dvorani - kompletan. Mislim da ne treba naglašavati koliko je i zašto Perk bitan za igrati obranu protiv Magica. Uglavnom, pobjeda Celticsa večeras puno je logičniji rasplet od toga da Magic preokrene tri tekme zaostatka. A opet, ako smo išta naučili svih ovih godina, kada je playoff košarka u pitanju, logika nije uvijek najbolji izbor.
Kako god, Orlando ima momentum, što je opet dobro za Boston jer znamo da oni najbolje igraju kada su pred zidom i kada im nitko ne vjeruje. Sve što im treba je još jedna jedina vrhunska tekma prepuna energije, posebice Rondove, te pametna raspodjela napadačkih prilika između Piercea, Allena, Garnetta i klupe.
I još dvije stvari. Kad bi na početku playoffa morao izabrati jednu momčad kao potencijalno sposobnu preokrenuti 0-3 i ući u povijest, zar to ne bi bio baš Orlando zbog stila igre i ogromnog napadačkog potencijala? Ono, ako itko može ovo izvesti to je Magic.
Ali, tu je ipak prevelika prepreka, ne samo u činjenici da je dokazano kako je najbolje izdanje Bostona bolje od najboljeg izdanja Orlanda, već prije svega u karmi. Naime, kakve su šanse da još jedna momčad iz Bostona izgubi četiri utakmice za redom nakon prednosti od 3-0? Bruinsi su to odveli na novu razinu, izgubili su čak i rezultatsku prednost od 3-0 u sedmoj utakmici, primivši i 4 gola za redom na putu do svog četvrtog poraza. Nemoguće da se dogodi i Celticsima, zar ne? Preokret Red Soxa iz 2004. doveden je u balans kolapsom Bruinsa. Celticse isključimo iz toga.
Po meni, Orlando je jednostavno predobar i morao je razvuči seriju, ali noćas i tome dolazi kraj. Problem je bio samo u tome što smo prestali vjerovati da Boston može od nekuda izvući vrhunske partije, jer ih predugo nije bilo, ali sada kada znamo da su to u stanju, dajem im prednost. Osim, ako karma ipak nije odlučila zaigrati na jednu drugu kartu - što ako se loše igre u regularnom dijelu na neki način moraju naplatiti, te nam je prikazana sva ova drama samo kako bi poraz bio još bolniji. Ono, napustimo paralelni svijet/čistilište i vratimo se u stvarnost u kojoj je Boston odavno ostavio najbolje dane iza sebe.
Uglavnom, pomak u ovoj seriji ne čini mi se ni izbliza tako dramatičnim kao u onoj između Sunsa i Lakersa. Rezultat je isti, ali Orlando je ionako većinu vremena bio u igri, dok su Lakersi u prve dvije jednostavno zgazili Sunse. Pobjeda Phoenixa u trećoj nekako me nije pretjerano uzbudila, odgledao sam tekmu u snimci i vidio dvije momčadi koje ne igraju obranu i mogu zabiti kad god se sjete, s tim da se Phoenix odvojio u pravom trenutku, serijom koševa na kraju, te da su im nakon toga upale sve lopte koje su trebale, dok Lakersima nisu.
Četvrta, pak, donosi nešto potpuno novo, jednu dozu samopozdanja kakvu do sada nismo vidjeli kod Sunsa, nešto što nam konačno omogućuje da gledamo pravi dvoboj i na Zapadu. Lakersi više nisu ti koji dominiraju i odlučuju, ovisno o svojoj volji, kada netko pobjeđuje a kada gubi, već ravnopravan protivnik jednako otvoren porazu ili pobjedi.
Svu prednost koju su Lakersi nametnuli igrom u reketu, Sunsi su poništili zonom, klupom i vanjskim šutom. Priče kako će biti dovoljno zaigrati ozbiljnije pale su u vodu jer Nash i društvo su ubacili u višu brzinu, kakvu Lakersi vidjeli od onih dvoboja s Thunderom. Ne, i dalje ni jedni ni drugi nisu igrali obranu, ali obrana je u ovom slučaju precijenjena jer nisu Lakersi dominirali na početku zato što su zaustavili Phoenix, već zato što su maksimalno koristili svoje ofenzivne kapacitete. Poanta je cijelo vrijeme bila u učinkovitosti, u tome da su na 50% šuta Sunsa oni odgovarali sa 60%, dok je sad situacija promijenjena – šut je 50-50, a takve su i šanse.
Lakersi su znali da sinoć neće biti dovoljno odigrati samo ozbiljno, kao u prve dvije, da se odvoje i opet vrate prednost, jer ovo nisu isti Sunsi. Već da će morati boriti za svaku loptu. Tako da smo već u startu vidjeli netipično čvrstu obranu za seriju, rekao bih - konačno obranu na razini playoffa. Sunsi borbeni i rastrčani, u svom elementu, Lakersi čvrsti pod košem i odlučni, kao pravi prvaci. Nitko ne dozvoljava laki koš. Gledam to i mislim se kako serija definitivno po prvi put izgleda kao nešto što će se odlučiti i ponekom obrambenom reakcijom, i najluđe od svega, Sunsi ne izgledaju ništa manje sposobni.
Naravno, prema kraju je opet sve bačeno u stranu u korist zabijanja, samo se čekalo tko će prije promašiti. Ako ništa drugo, čovjek se u ovim utakmicama može uvjeriti da su najbolje NBA momčadi vjerovatno u stanju odigrati nekakav revijalni susret bez promašaja, samo kada bi se dovoljno koncentrirali. Razina talenta je takva da cijela ta priča oko zone nema smisla. Jer, nije zona zaustavila Lakerse, već činjenica da odjednom svi Sunsi zabijaju. Odnosno, tako je bilo do sinoć.
Opet, bez obzira što su Lakersi na kraju izvukli sretnu i spretnu pobjedu, čak i pomalo tragičnu (smiješna završnica u kojoj je prvo Kobe ispucao napad bez veze, pa Nash, pa onda Artest s onom glupom tricom na početku napada) - sve je otvoreno. Usprkos sjajnom Kobeu, Sunsi su ti koji sami kontroliraju svoju sudbinu, a da mi je to netko rekao nakon prve dvije tekme, mislio bi da nije normalan. Playoff je zakon.
I tako će Sunsi dobiti doma šestu, jer su u ritmu u kojem ne mogu izgubiti dvije za redom, ali ipak mislim da će, usprkos svemu, Lakersi opet izvući pobjedu u sedmoj. Jebiga, ovakve prilike kao što je bila peta se ne pružaju uvijek na protivničkom parketu. Problem je i što ne samo da Kobe zabija kako se sjeti, već je i Fisher odličan, i da stvar bude gora, čak i Farmar i Brown i Vujačić ostave neki pozitivni trag kada uđu u igru. Što u prijevodu znači da je vanjska linija Sunsa u obrambenom dijelu još gora od unutarnje, ma koliko se to nemogućim činilo. Njima zona praktički i jeste jedino oružje, i to, ponavljam, ne zato što nešto previše smeta Lakersima, već više jer ih tjera da uzimaju šut nego da do kraja igraju svoju igru brzih pasova. Ono, umjesto da igraju za peticu, igraju za minus 5, i tu je taj mali, mali prostor koji su Sunsi sinoć mogli iskoristiti.
Noćas je bilo primjetno i da Sunsi imaju problema čim lopta uspori, iako Lakersi ne igraju zonu. Naime, čim počnu razmišljati, napad otupi, izgubi oštricu. To ih je mučilo dobar dio pete tekme, ali čim su ušli u svoj ritam, za čas su izjednačili. Ali ne i pobjedili. I taj nedostatak čvrstine, kako mentalne, tako i fizičke, na kraju će ih koštati. Jer, nema šanse da im Lakersi opet dozvole dva skoka u napadu za redom u ključnim trenutcima. To imaš priliku iskoristiti jednom u životu. Ako ne uspiješ, čemu se više imaš nadati. Mislim da su toga svjesni svi, pogotov stari ratnik poput Nasha. Njihova jedina nada sada je da netko od mlade garde poludi, da stasa u ubojicu preko noći. Obzirom da u i Dragić i Dudley i Frye već imali svoje momente, nekako mi se čini da je i ta nada poprilično sitna.
Sve to me vodi ka sljedećem - neće li utakmica viška i nekoliko dana odmora manje biti prevelik minus Lakersima u Finalu protiv Celticsa?
NEW OLD WORLD ORDER
Sve priče o divljem, divljem Zapadu, razbile su se o hrid zvanu konferencijska polufinala, koja valjda od kad znam za sebe nekako donose najmanje playoff uzbuđenja. Ne zato što su serije dosadne po defaultu, već zato što nakon ludnice prve runde (svaki dan je gomila utakmica, playoff je tek krenuo i nitko ne zna kako će koja ekipa reagirati, donji dom uvijek je u stanju namučiti gornji ako se potrefe dvije ekipe koje jedna drugoj ne odgovaraju iz ovih ili onih razloga) slijedi razdoblje u kojem se sve smiruje. Raspored tekmi je po prvi put nakon pola godine sveden na tekmu ili dvije dnevno, a da ne govorim kako se svakoj sitnici posvećuje previše pažnje. Puno se priča, premalo igra.
Ako imamo sreće, svake godine od četiri pružit će nam se barem jedna serija vrijedna praćenja, pa kad to podijeliš na dnevne doze, stvarno nije lako ostati u NBA ludilu. Doduše, kad se čovjek navikne na ritam, onda još više uživa u svim trenutcima finala konferencija i Finala. Samo, te serije su uglavnom drame samim time što uključuju najbolje momčadi, što uglavnom znači i najveću izjednačenost. Ne uvijek, ali zasigurno češće nego polufinala koja uglavnom mnogima donose otriježnjenje.
Otriježnjenje je ovaj put pogodilo sve, te čak ni serija od koje smo najviše očekivali, ona između Sunsa i Spursa više nije napeta. Praktički, nakon sinoćnjih pobjeda Cavsa i Sunsa, više nemamo što gledati do idućeg vikenda, kada bi, ako bude sreće, trebala početi konferencijska finala. Mislim, ima se što gledati – dobre košarke nikada dosta, ali ništa od onih trenutaka većih od života koje ćemo pamtiti.
Pa obzirom da smo se nagledali utakmica i znamo sve, da donesemo neke zaključke i pokušamo predvidjeti što nas još čeka.
Krenimo s Orlandom jer tu se ima najmanje toga za reći. Magic će očekivano pomesti Hawkse, s tim da ovakav raspad Atlante ipak nije bio planiran. Joe Johnson javno proziva suigrače i izriče sumnje u njihov pristup, Woodsona navodno ne samo da nitko ne sluša već mu mamicu psuje tko se sjeti, te svi kao da jedva čekaju što prije otići doma. Nešto ponosa se pronašlo da bi se suprostavilo Bucksima, ali za stati pred Howarda i društvo to neće biti dovoljno, jer Hawksi ni u idealnoj situaciji ne mogu dobiti više od dvije utakmice u dvoboju s Orlandom.
Sad, dobra je stvar što se Hawksima sada kao imperativ nametnula promjena te više uopće nema neke druge opcije, opcije koja bi možda uključivala zadržavanje momčadi na okupu. Treba pustiti Johnsona i Woodsona da se odšeću, pokušati nekome pretendentu na playoff uvaliti zadnju godinu Crawfordova ugovora i zauzvrat dobiti poneki draft pick, te nuditi uokolo Josha Smitha sada dok ima najveću vrijednost. Ostaje ti momčad za lutriju, ali i Horford oko kojega možeš graditi. Bez Smitha imaš financijsku fleksibilnost, te s pravim draftom plus eventualnim napretkom Jeffa Teaguea, vrlo brzo možeš opet prema gore.
A što se Orlanda tiče, samo pokazuju da su spremni igrati najbolju košarku kada je najpotrebnije. Ta ekipa ima tolike rezerve da si može dopustiti natezati se s Bobcatsima, dok neinspirirane Hawkse doslovno gaze. Digli su obranu na razinu iznad, a u napadu za sada svi štimaju. Mislim, nema sumnje da su Cavsi puno veći izazov od svih dosadašnjih, ali po svemu što smo do sada vidjeli, koliko vas vidi LeBrona u Finalu?
Dok se Magic opušteno kotrlja predvođen čovjek zvanim Jameer, kojega lani uopće nije bilo za kormilom (i koji je igru u ovom playoffu digao na razinu lanjskog prvog dijela sezone, prije ozljede, kada je bio nezaustavljiv), Cleveland je sve samo ne opušten. Grč je vidljiv na licima svih, a posebice Mikea Browna, Dannya Ferrya i Jamesa.
Mike zna da ne zna bolje i da mu se cijeli sistem vrti oko toga koliko će LBJ namjestiti zicera i pogoditi šuteva iz vani jer tada praktički ne mogu izgubiti. Ferry tek treba vidjeti da li su toliki financijski rizici sa Shaqom i Jamisonom imali smisla, jer, kao što znamo, da ne postoji Orlando (točnije Dwight i Rashard) ne bi bilo ni potrebe za njima dvojicom u dresu Cavsa. A Bron se grči od bolova uzrokovanih prvom malo ozbiljnijom ozljedom u karijeri. Koja je dovela do toga da s njega konačno padne veo nadčovjeka, te da i mainstream mediji lagano počnu nazirati njegove prve mane.
Na stranu sve kad je u pitanju talent, jer LBJ je dokazao da može dobiti tekmu vanjskim šutom te praktički kao igrač nema slabe točke, ali sumnjati u njegovu glavu više nije privilegija manjine (u koju, po mojim saznanjima, spada i većina ljudi koja čita ove retke), već svih NBA fanova i promatrača.
Kad su prije nekoliko dana Simmons i Bucher pričali o Jamesovom laktu, bilo je primjetno kako im je pomalo neugodno reći da je Kralj možda Kraljica. OK, ozljede nisu nešto s čime se treba šaliti jer i previše puta su nas lišile potencijalnih vrhunskih doživljaja, ali nekakva tolerancija na bol mora postojati. Također, mora postojati i nekakav karakter koji će te spriječiti da radiš grimase i pipkaš si lakat svaki put kad stane igra. Mislim, pa snimaju te kamere, i ako to radiš non-stop, što čovjek drugo može pomisliti nego da tražiš isprike za poraz.
Jamesa smo uspoređivali s Magicom po stilu igre, s Maloneom po neuništivosti, s Jordanom po važnosti za momčad i ligu. A evo, u proljeće 2010. konačno smo došli i do trenutka, nakon svih ovih sezona gorkih poraza i globalnog đikanizma, da ga usporedimo pomalo i s – Vinceom Carterom. Fantastičan talent kakav se rijetko viđa? Tu je. Čovjek u stanju sam samcat nositi momčad do solidnih playoff rezultata? Da, iako Vince iza sebe ima samo onu jednu pamćenja vrijednu playoff epizodu u polufinalu Istoka protiv Iversona i Sixersa. Košarkaš koji će iskoristiti svaki trenutak da ukaže kako mu nešto nije po volji? Da. Košarkaš koji jednostavno nema tu glad i odnos prema igri kao nečemu najvažnijem u njegovom životu? Definitivno.
Mislim, LBJ je bolji od Vincea i njihove karijere uopće nisu usporedive. Ali, zamislite tu ironiju ako za mjesec dana Vince bude taj s naslovom prvaka dok će LBJ opet biti taj koji ljut odlazi s terena? Doduše, poznavajući LBJ-a, njega taj bijes neće držati dugo, čeka ga snimanje filma i još nekih stotinjak reklama. Ali, dok god ga taj bijes ne bude držao i dok god ne bude osjećao tu glad kakvu su osjećali Michael, Timmy, Larry i Magic, po meni puno realnije ga je uspoređivati s Vinceom nego s spomenutima.
Plus, što nije dodatni bonus cijele serije između Cavsa i Magica ta mogućnost da James doživi još jedan krah a da se Vincent iskupi za sva razočaranja koja je priredio svima nama? Ili pak da se uvjerimo kako je Vince konačni papak, a kako su porazi ipak nešto naučili Kralja? Ludnica.
Kao što vidite, Boston baš i ne spominjem. Kao da se tu ima što reći. Još lani smo govorili kako ova ekipa ide kamo ih Rondo odvede. Ništa se nije promijenilo. LBJ je malo udario lakat, malo je popustio stisak, suigrači mu jednostavno nisu sposobni potegnuti bez njega i to je bilo to, Boston je u prve dvije utakmice bio ravnopravan protivnik. Sada je valjda ovih nekoliko dana odmora napravilo svoje, valjda su i Kralju do ušiju došle priče koje dovode u sumnju njegovu muškost, pa je odlučio u jednoj četvrtini riješiti seriju.
Samo, mene osobno njegov sinoćnji nastup nije previše impresionirao jer se dogodio protiv Bostona. Mislim, cijelu sezonu Celticsi su igrali loše. Zaboravite na priče kako nisu imali sreće, na muke s ozljedama, nedostatak motiva, veterane koji znaju razliku između nevažne tekme i playoffa. To su priče za malu djecu. Istina je samo jedna a ta je da je Boston bivša velika momčad koja gubi zato što su drugi bolji, a ne zato što su stari. Mogu biti u egalu koliko hoće, ali kao što se pokazalo milijun puta, kada god LBJ odluči da zabije koš protiv njih, to će i napraviti.
Jedno od osnovih pravila kojih se držim u životu, a posebice kada je košarka u pitanju, je sljedeće – ako hoda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je patka. Možete vi misliti o regularnoj sezoni što hoćete, ali njene 82 utakmice sasvim su solidan uzorak iz kojega se da zaključiti dosta toga. Ono što smo znali je da Boston nije dobar. Jedna pobjeda, na račun nesposobnosti Jamesa i suigrača mu da odrade posao bez da se zamaraju sporednim stvarima, to ne može promijeniti.
Isto pravilo primjenjivo je i na račun Spursa. Mavsi su kao i obično stisli gumb za samouništenje, te je nekako postalo popularno misliti da će San Antonio ipak doći do Finala. Što je bio i popularan izbor na početku sezone, te se i meni tada činio najrealnijim. Ali, nakon cijele sezone muke, sezone u kojoj su visili na samoj granici playoffa, Spursi su bili otpisani. Svaka im čast što to nisu htjeli priznati, ali previše je toga bilo protiv njih.
Naime, tko je na početku sezone mogao znati da će Timmy nakon cijelog ljeta fanatičnih priprema otići u invalidsku mirovinu (stanje je toliko loše da ga čak i komentatori TV prijenosa prozivaju, a to vam je uvijek znak da je nešto postalo apsolutni mainstream i gotovo pa konačna istina – ukratko, Timmy je na oba kraja terena tek igrač zadatka, tijelo u obrani i solidna opcija za vrtiti napad, u biti nešto kao Marc Gasol, samo manje pokretan), da će Jefferson biti gori suigrač nego mladoženja i da će Tony i Manu opet biti načeti.
Što me dovodi da serije protiv Sunsa. To što Sunsi vode 3-0 nije čudo nego realnost. I kroz tri utakmice sezone, od čega sam odgledao dvije, bilo je vidljivo da ovakav Duncan više ne može pratiti ritam Nasha i Stoudemirea. Dodaj činjenicu da su Sunsi u pravom trenutku postali momčad, dok Spursi jednostavno nemaju takvu privilegiju. Previše je tu bilo improvizacije da bi se uhvatio nekakav ritam. Svaka čast Popu na još jednom sjajnom poslu, ali Sunsi su jednostavno bolji. I da, konačno će pobijediti San Antonio, što je odlična vijest za sve nas. Nash i društvo barem su im malo vratiti za sve one poraze od ranije, a ostatak svijeta ne mora se bojati da će u najvažnijim utamicama godine gledati Spurse kako muče sebe, protivnika i sve nas skupa.
Naravno, sada treba biti realan. Iako su Sunsi za razliku od Celticsa i Spursa ugodno iznenađenje ove sezone, to ne znači da su u išta boljem položaju protiv Lakersa. Jedina momčad koja je mogla skinuti Lakerse zvala se Denver, a oni su kao što znamo, potonuli pod teretom vlastitog ludila, bez vodiča koji bi ih izveo iz tunela. Sunsi su odigrali sjajnu sezonu, nadali smo se dobrom playoff nastupu, ali Lakersi će ipak biti previsoka prepreka.
Možda je sada popularno tvrditi da je ovo najbolja momčad Sunsa ikada, ali meni ta tvrdnja ne drži vodu. Nash više nije u stanju svaku večer odigrati kao npr. u prvoj tekmi protiv Spursa, a to je nekada mogao. Lijepo je da konačno ima pravu zamjenu, da Barbosa konačno može letati uokolo bez potrebe da organizira igru, da je Hill u sjajnoj formi i da Amare ne smeta. Lijepo je i da Frye i Dudley daju toliko potrebnu energiju s klupe, i da je Richardson raspoložen. I sve ove sjajne rezultate postižu bez Lopeza, jedinog pravog centra, što je još jedan dodatni plus. Ali, ovo nije bolja momčad od one s Kurtom Thomasom, Rajom i Matrixom u naponu snage.
Smiješno mi je što se toliko pažnje posvećuje obrani Phoenixa, kao da ona generacija nije imala još bolje obrambene igrače. Thomas, Bell i Matrix su bili majstori svoga posla. Samo, jebiga, nikada nisu naišli na ovakvoga Duncana. Još bih iskoristio priliku da apostrofiram činjenicu kako je era Duncana gotova, a s njom je pala zavjesa i na posljednje NBA desetljeće – evo, samo iz naše idealne momčadi nultih više nema Big Bena, Timmya, Ray je na izdisaju, a i PP je izgubio noge prije nego je itko očekivao. Nash se drži, ali, kao što rekoh, primjetno je kako ni on nema energije za odigrati cijelu seriju na istoj razini.
Uglavnom, Steve Kerr ni sam ne zna kako se dogodilo da ova momčad djeluje ovako dobro. Ali dogodilo se. Cijelu sezonu su plakali zbog Amarea, bili su ga spremni trejdati u sekundi. Danas je on ''oslonac''. J Rich već je bio prekrižen, sada je njegovih 20 koševa razlika između poraza i pobjede. Naravno, kada ti momčad ovisi o takvim tipovima kao što su J Rich i Amare, to nije pretjerano bajna stvar. I zato Sunse ipak ne mogu staviti u isti koš s Lakersima, Magicom i Cavsima.
Lakersi su, čak i u danima kada su jedva ulazili u playoff, uvijek mučili Sunse zbog svog sistema igre. Sunsi su uvijek imali pojedince sposobne odigrati obranu, ali kao momčad pred trokutom su bili nemoćni. Evo kako ja na to gledam - današnji Lakersi su šampioni, a ovi Sunsi nisu na razini prijašnjih. Nash ne može sedam utakmica maltretirati Fishera, koji opet s druge strane ima nikada lakši način da dođe do šuta zbog Nashova stila igre. Čak i da izračunamo kako su na vanjskim linijama, ako uključimo i mala krila, podjednaki, pod košem je prednost Lakersa očita. Gle, ne znam za vas, ali ako sam išta naučio u ovom playoffu to je da Amare nije igrač za maksimalnu lovu. Protiv Portlanda bio je nebitan, manje-više tako je nastavio i kroz seriju s Spursima. Iz nekog razloga, u velikim utakmicama njegova nedavno pronađena energija i volja za skokovima i igrom u obrani kao da nestanu. Što mi govori da Amare samo nabija brojke. Ali, na stranu njega, jer Nash, klupa, Hill, J Rich, svi su redom do sada bili važniji. I tako će i ostati. Samo, neće biti dovoljno protiv Lakersa.
Lakersi su u zadnje dvije sezone, od kada imaju ovu rotaciju pod košem, razbijali Sunse sa preko 10 razlike u prosjeku. Sunsi su od 8 posljednjih tekmi dobili dvije, što je u biti i neka najava onoga što će se dogoditi u finalnoj seriji (rezultat od 4-2 za Lakerse nekako je najrealniji). Doduše, sličan omjer su imali i Mavsi protiv Spursa, ali nema smisla uspoređivati glave Dallasa s glavama Lakersa. Nije da Kobe i ekipa nisu ranjivi, ali su ipak puno, puno čvršći. Usprkos svim manama, usprkos ''the disease of more'', pokazali su da, kada treba, mogu zapeti. Nikada ne podcjenjuj srce prvaka, jelte.
Argumente o boljoj kemiji Sunsa naspram disfunkcionalnosti Lakersa, te isticanje toga faktora kao prevage ne pušim kao presudno. Kemija radi razliku kada su u igri dvije podjednake momčadi, ali ako su Lakersi u startu bolji, Sunsi s tim nemaju prednost. Imaju šansu, ali ništa više. Jedni moraju briljirati, drugi tek odraditi posao.
Naravno, ovakvo razmišljanje ne znači da neću navijati za Phoenix i rasplet iz snova. Ne, to samo znači da mislim kako nije problem boljem stisnuti ruku na kraju priče. A ma što mislili o Lakersima, ovo kako igraju od pete utakmice protiv Thundera, uključujući gaženje u šestoj (to kako je odjednom Kobe postao svježiji od Westbrooka i kako su Odom i Gasol nadjačali i nadskakali Ibaku, ravno je čudu), da ne spominjem totalnu kontrolu nad drugom tekmom u seriji s Jazzom nakon što su na iskustvo izvukli prvu, prava je playoff košarka kakvu nitko od konkurenata na Zapadu još nije pokazao.
Po mome sudu, mogućnosti da se dignu kada je najteže, da ubace u drugu brzinu, do sada pokazali su samo oni, Magic i Cleveland. To su tri momčadi očito u svom svijetu. Ma koliko želio ubaciti Sunse u tu jednadžbu, realno, oni nisu stanovnici te planete.
I za kraj bih rekao još samo par riječi o Jazzu. Celticse i Spurse, nadam se, pozdravljamo do dana kada će napraviti ozbiljnije promjene, ove kozmetičke tipa dovođenja raznih Rasheeda ili Jeffersona više ne prolaze. Dallas i Denver valjda su psihološki toliko oštećeni nakon ovakvog playoffa da u ovom obliku, bez većih promjena, više i ne očekuju ništa od budućnosti. Sve su nade polagali u ovu sezonu, imali su priliku, nisu je iskoristili, a kako su bili na klimavim temeljima, do nove će teško.
Jazz pak ima budućnost pri vrhu dok god ima Derona Williamsa. Samo, za sve navijače Jazza bolje je da mantraju o lutriji. Jer, bez pravih pojačanja pod obručima, nema im pomaka naprijed. Koooooollllllllll Ooooooolllllldddriiiiiiiiiččč. Kooooooolllll Ooooooollllddddrriiiiiččč.
Ma nije ni Cole garancija zatvorena reketa, ali barem je petica kakvu se ne sramiš staviti na parket. Dosta je eksperimenata i čekanja s raznim Fesovima i Kupusima. Jer, nećeš uvijek naići na momčad u rasulu poput Denvera, kojoj čak i jedan Boozer može zabijati ispod koša. Loše ekipe možeš pobijediti s dva igrača, ali za pravu playoff košarku moraš imati barem trojicu sposobnu nositi momčad na leđima. To je jedno od pravila kojih se uvijek treba držati. Evo, Lakersi igraju pravu playoff košarku, i Jazz nema tog trećeg igrača koji može uskočiti.
Opet se pokazali koliko su Jazzeri ranjivi u obrani. I ova serija će završiti s 4-2, kao i tolike do sada, kada su u pitanju Jazzeri i Lakersi (ili da kažem, Jerry i Phil). Deron je u ovakvom dvoboju usamljeniji nego ikada. Boozer je preplašen od borbenih visokih i osuđen je na šut iz vana, a njegove prve dvije utakmice tipični su primjer onoga što ne valja u njegovoj igri – u prvoj je ispalio 17 lopti za 18 koševa, u drugoj čak 21 za 20. Na kraju tekme pogledaš statistiku, vidiš double-double i uopće ne pomisliš da je on problem. Ali je, jer to nije double-double, to je alibi. Jedan poen po lopti učinak je ispodprosjećnog igrača, nikako prve napadačke opcije momčadi koja bi željela do Finala.
Doduše, obzirom na sve probleme, Jazz mora biti zadovoljan sezonom. Dobili su dva mlada igrača, Matthewsa i Milesa, kojima će ovo playoff iskustvo biti neprocjenjivo. Pokazalo se da Millsap i Korver zaslužuju biti dio momčadi i ubuduće. Sad samo treba Boozera zamijeniti pravim centrom, dovesti nekoga tko može kreirati sebi šut a da se ne zove Deron, i tako dalje i tako bliže. S Jazzom uvijek ista priča. I uvijek šuplji reket kroz koji se svi Lakersi redom šetaju.
Iako je prva tekma pokazala da ovogodišnje izdanje Lakersa ima previše mana, Utah ih opet nije znala iskoristiti. Nekoliko je razloga zašto. To da je Boozer propalica, to smo već istakli previše puta. Deron je taj koji je prije uzimao stvar u svoje ruke, trebao bi to raditi i sada, ali obzirom da nema Okura koji jedini ima muda da potegne ključnu loptu, Derona je prelako zatvoriti. Previše je to posla za jednog čovjeka.
Wes i C.J. hrabro koriste prostor koji im je ostavljen nakon što je Deron izoliran i Boozer protjeran, ali oni su ipak igrači zadatka, oni koji zaokružuju momčad, a ne lideri koji rješavaju kritične situacije. Njihova svježina i noge daju im egal u borbi s Kobeom i Artestom, ali glava je daleko od potrebne razine.
U biti, Phil Jackson je pretvorivši njih dvojicu u igrače odluke samo još jednom dokazao da je doktor znanosti kad je košarka u pitanju. Za to vrijeme, dobri stari Jerry još jednom zbunjeno gleda kako gubi. Opet i uvijek od tog istog Jacksona. Da sam je na njegovom mjestu, nakon svih ovih godina, bilo bi mi dosta. Ili bi barem pokušao nešto promijeniti. Ono, ako ne mogu protiv trokuta flexom, pokretljivošću i kretanjima, možda da pokušam nešto drugo. Recimo, nabaviti igrača pod košem koji ima igru leđima i koji može pravovremenim pasovima dovesti visoke Lakersa u probleme s osobnima?
Štogod, meni iz glave, od svih ovih utakmica, pa čak i nakon noćašnje eksplozije Dragića i Jamesa, ne izlazi jedan trenutak, kada u završnici prve tekme Sloan ne zove time out nakon što mu momčad prospe vodstvo do kojega je došla po prvi put na utakmici, već zbunjeno gleda kako ih Kobe rešeta i kako Miles baca u bunar ključne lopte. Znam da je reći nešto protiv Jerrya kažnjivo po zakonu, ali tolike godine teških poraza nisu slučajne. Mislim, samo to navodim kao potencijalnu mogućnost.
Koooolllll Oooooldriiiiiiččččččččč Koooool Oooooooldriiiiiiiiiiččč
LOSE THE BUN
Prije samog odlaska na ludi vikend u Dubrovnik, tijekom kojeg sam pogledao 11 tekmi NBA playoffa u pravim terminima (dakle, zamijenio noći za dane), našvrljao sam nekakav osvrt na druge utakmice prvog kruga. I čim sam ga završio, stjerao sam ga u recycle bin. Zašto? Zato što je prvi krug za gledati i uživati a ne puno pisati, pogotovo zato jer se u dva dana ništa pametnoga ne može dogoditi. Donositi neke mudre zaključke nema smisla, a opisivati događanja još manje. Mislim, svi gledamo tekme, ili barem pogledamo box score.
E, ali zato sada, kada je iza nas već 5 utakmica u većini serija, možemo slobodno reći kako je i ove godine NBA playoff ispunio očekivanja. Barem na Zapadu, jer na Istoku ništa novo – sve se vrti oko Orlanda i Clevelanda, uz jedini mali plamićak nade da bi Boston mogao LeBronu i ekipi zagorčati život više od očekivanoga. Taj plamićak je toliko malen da ga je upravo ugasio LBJ tricom s centra.
Stoga, umjesto klasičnog reporta od serije do serije, ovom prilikom idemo proživjeti vikend služeći se tokom nesvijesti zvanim ''where alphabet happens''.
A kao Atlanta
Koja nam je omogučila da gledamo jedinu zanimljivu seriju na Istoku. Bucksi bez Boguta nisu ista momčad, ali Hawksima je svejedno. Naime, izostanak Boguta ionako ne mogu iskoristiti, obzirom da su odavno navikli i sami igrati bez centra. Nažalost, ne mogu iskoristiti ni fizičke prednosti na ostalim pozicijama, obzirom da su Bucksi jednako žilavi – Joe Johnson ide na Salmonsa koji je također velika all-round dvojka, dok je npr. Delfino prgava i agresivna persona koja ima fizikalije za namučiti Marvina Williamsa (za obranu njegov manjak centimetara nije ni važan jer Marvin se ionako nema namjeru spustiti u reket da eventualno iskoristi fizikalije – vjerovali ili ne Marvin ima tek 23 godine, a imam osjećaj kao da je veteran s deset godina iskustva, koliko dugo već pričamo o svim njegovim minusima).
Dva dvoboja još su gora - Jennings ima širom otvorene opcije protiv Bibbya i Crawforda koji nisu u stanju rookiea natjerati na previše grešaka, dok Josh Smith ne može vladati u reketu i raditi što hoće jer se na njemu stalno izmjenjuju dva uporna policajca kao što su Mbah a Moute i Ilyasova.
Hawksi ne mogu nametnuti svoj agresivni stil jer Bucksi su još agresivniji, a u ovom slučaju i daleko motiviraniji. Naime, Hawksi su ušli u seriju kao favoriti koji će momčad bez najboljeg igrača lagano razbiti, dok je s druge strane Scott Skiles itekako pripremio sve potrebno da se to ne dogodi. Klasična priča o Davidu i Golijatu, s tim da je ovaj Golijat još ranjiviji jer je i sam u biti više David, ako kužite što hoću reći.
Bucksi mogu žaliti za Bogutom jer nema šanse da bi s njim izgubili ovu seriju, kvragu, realno je reći kako su kompletni treća momčad Istoka, odmah iza Cavsa i Magica. I mogu se nadati kako će dogodine nastaviti prema gore. S druge strane, Hawksi su uhvatili tu magičnu brojku od 50 pobjeda i time dosegli svoj maksimum. Ispadanje u drugoj rundi ili prvoj svejedno, bez većih promjena za njih nema pomaka. Odlazak Joea Johnsona u tom slučaju i nije nužno loš razvoj događaja, jer barem će se nešto promijeniti. Odreknu li se buduće financijske fleksibilnosti i zadrže Johnsona kako bi i dogodine bili ekipa od 50 pobjeda, ne može im se zamjeriti. Ali ni pohvaliti. Jebiga, postoje win-win situacije, a izgleda i ove lose-lose.
B kao buns
Bun iliti po naški pecivo. Obzirom da su NBA tekme pune reklama, a da se reklame bave ili automobilima ili brzom hranom ili gay gušterima ili amerićanskim inačicama ''Stipe u Gostima'' u kojima afro-amerikanci glume Dalmatinske Vlaje, nakon vikenda mi u glavi odzvanja bun bun bun. ''Think outside the bun'', kaže slogan Taco Bella, dok dva lika reklamiraju tortade, što bi bile neka vrsta tortille koju od one originalne razlikuje činjenica što sadrži 1500 kalorija više od uobičajenoga. Pa onda čovjek sazna i kako postoji hamburger od dolara, pa ga više ne čudi što su u Americi samo profi sportaši normalne težine (uz iznimke poput Shaqa, football igrača i ponekog baseball udarača) i što prosjećna priglupa obitelj više troši na lijekove protiv debljine nego na zdravu hranu.
Burger King se ne srami krasti od McDonaldsa, cinično i realno shvaćajući da je cijena važnije od kvalitete (jer je i sam pojam kvalitete u takvom sektoru nešto poprilično nejasno). Negdje u Teksasu postoji i drive-in na kojem su tamnoputi izdvojeni bojom uniforme i uz to uglavnom ordiniraju u pozadini. Međutim, vrh je ipak KFC-ov konačni odjeb zdravom razumu i svijetu kakvog poznajemo. Naime, kruh deblja, pa ga treba odbaciti, te ga zamijeniti s dva komada piletine pohane u masnoći, između kojih lijepo staviš one kolestelorske bombe u listićima koje Ameri nazivaju sirom, sve to uz neizbježnu prženu slaninu. Fali još samo jaje na oko i hrenovka pa da si čovjek lijepo ima priliku kupiti srčani udar za svega par dolara. Ali, na stranu sve. Odbaci kruh, on deblja, i hrani se zdravo!
C kao Chauncey
Očekivao sam od njega jedan sjajan playoff nastup koji će biti kruna fantastične i često podcijenjene karijere. Igre u regularnom dijelu sezone obećavale su, Chauncey je odigrao jednu od najboljih sezona u karijeri, ostavši i dalje onaj isti pouzdani play ali i nikada opasniji po koš. I onda je, samo tako, nestao. Njegove očajne igre protiv Derona Williamsa samo dokazuju da je vrijeme napravilo svoje i da osim povremenog šuta, Billups više nema noge koje mogu pratiti ono što bi srce i glava htjeli. Uostalom, sve je rekao Sir Charles Barkley u poluvremenu utakmice protiv Jazza. Gleda tako Charles ispod stola, pa ga pita Kenny Smith što traži, na što Barkley odgovara ''I'm looking for Chauncey Billups''. I mi s tobom, Charles.
D kao Dirk's Dallas
Momčad koja je napravili korak nazad u odnosu na prošlu sezonu. Već dvije sezone imaju igru protiv Spursa. I onda naprave trade koji ih je pojačao protiv svih drugih momčadi osim tih istih Spursa. Naime, Dallas je dovođenjem Butlera i Haywooda pojačao rotaciju, obranu pod košem i trku, ali je ujedno i složio momčad koja se sastoji od dva igrača koji igraju van pozicija na kojima se osjećaju ugodno. Butler i Marion bolji su kao trojka i četvorka nego kao dvojka i trojka, a Spursi to itekako znaju iskoristiti. Nije čudo da je baš Pop oživio Jeffersona u ovoj seriji, niti da bekovi briljiraju.
San Antonio se muči, i što Pop napravi? Zamijeni uloge Parkeru i Ginobiliu, dok se Dallas snađe prođu dvije utakmice, i ode San Antonio u sljedeći krug. Timmy je na kraju puta, ali Hill i Blair su na početku i tu negdje dolazi do balansa. Spursi znaju što rade i što hoće, vjeruju u sebe, a Dallas uglavnom gleda oko sebe i traži rješenje. Pop je uštopao Dirka, i onda ostalima treba dvije tekme da shvate kako to njima ostavlja više prostora za nešto napraviti. Mislim, ovim ritmom učenja Dallas nema što tražiti protiv Spursa i to je u biti najveći mogući minus ove sezone. Cuban nikako da shvati da potrebno prvo imati sistem a tek onda njemu prilagoditi igrača, a ne prvo dovoditi igrače bez ikakve racionalne podloge i onda u hodu slagati sistem.
Ovaj poraz ne ide na ničiju dušu nego na njegovu – on je taj koji je potpisao Mariona, riskirao s Butlerom i Haywoodom, iako je lani imao momčad koja je pregazila Spurse a koja se razlikovala u tome što su umjesto Mariona imali Howarda, dok su na dvojci minute djelili Barea i Wright (Bass je glumio Haywooda). Mislim, nije da ovaj roster nema potencijal i talent da trčanjem i borbenošću razbije Spurse u preostale dvije utakmice, ali u to je teško vjerovati zato jer do sada nisu pokazali da imaju mozak i srce, kemiju općenito. Osim Dirka, kojem nakon ovih svih godina možemo oprostiti sve mane jer je jednostavno prekrasan košarkaš. Nažalost, nije GM.
E kao Ervin No Magic Johnson
I tako smo jednu večer, zahvaljujući ipak ne tako savršeno skrojenom programu (neke tekme se preklapaju, a onda između nekih ostane po sat vremena pauze, nema logike), umjesto da se odmorimo od basketa, odlučili pogledati jedan od klasika koje nam nudi League Pass. Izbor je pao na sudar Wolvesa i Kingsa od prije nekih šest godina, sedmu utakmicu u kojoj su Garnett i društvo još jednom dokazali Kingsima da talent nije dovoljan ako su ti Webber i Stojaković glavni igrači (nakon svih poraza Peje i Dirka, nije ni čudo da Ameri baš ne vjeruju previše u Europljane).
Uglavnom, bilo je lijepo vidjeti Brada Millera u pokretnom izdanju, zabavno je bilo sjetiti se Earving No Magic Johnsona kao startnog centra playoff momčadi, ali bez daha te ostavlja kada vidiš Garnetta u naponu snage. Takva žilavost, talent, originalnost, genijalnost, upornost, srčanost i što sve ne, podsjete te kako je nekada bio veličanstven igrač i kako je danas, u biti, tek jedan običan veteran bez koljena, kao i stotine drugih.
F kao fantasy
Ljudi, fantasy košarka je zabavna i zakon, ali ne znate što propuštate dok ne zaigrate i ostale ESPN-ove genijalne lige. Fantasy baseball je trenutno moj glavni izvor opuštanja - uz neizbježno čitanje vijesti svakoga jutra, sada odvajam i dodatnih pola sata na pregled baseball rezultata i slaganje momčadi za taj dan. Da, svaki dan se ima nešto dodati na rosteru, puno je zabavnije i zahtijevnije od košarke, a da ne govorim da sam zahvaljujući fantasyu od čovjeka koji zna za Soxe, Rayse i Yankeese, u mjesec dana postao MLB stručnjak koji zna napamet gotovo svih 30 postava, s kompletnom rotacijom bacača. A zadnjih par dana uhvatio sam se kako recitiram i središnje bacače i one za završnice poznate kao closere. OK, priznam da je sam fantasy često zanimljiviji od samih tekmi, ali i one imaju jedan neobavezan, opuštajući ritam, kakav nam adrenalinski sport uglavnom ne omogućava. Baseball je bliži pikadu, balotama i biljaru. Samo je bolji.
A što se tiče footballa, neki dan sam otvorio ligu i sam pogled na opcije, bodovanje i uopće način igre u kojem je svaki tjedan važan (kvragu, svi igramo samo po 13 tekmi, ovo je kao pravo samo što nije pravo nego fantasy!!!) napalio me kao dvije godine u kući zatvorenog mačka. E sad, kako mi se ne igra i taj fantasy s nekakvim Amerima (ovi s kojima igram baseball su totalno mutavi, sve je poslovno i svaki gleda samo učinak), molim lijepo sve zainteresirane da se jave za NFL fantasy, a zašto ne, i dogodine za novu MLB sezonu. Nikada nije prerano za planirati. ESPN – volim te.
G kao George Karl
Nije bilo lako gledati ljudinu Karla kako iscijeđen od kemoterapije pokušava zvučati kao čovjek kojemu nisu sve lađe potonule. Mislim, navodno su šanse ogromne da preživi, ali kad vidiš prepolovljenog čovjeka idiotski ti je uopće misliti o tome kako će jednog dana opet trenirati, a kamoli već u ovom playoffu. Stvar je ozbiljna, Karla možda sutra neće biti među nama, stoga koristim ovu priliku da još jednom naglasim koliko mi je taj čovjek značio u životu, prvo kao trener jedine momčadi koju sam ikada volio više od igre, Seattle Sonicsa, a zatim i kao trener Milwaukee Bucksa, jedne od najpotcijenjenijih momčadi proteklog desetljeća. Za ovo u Denveru nisam mu toliko zahvalan, ali očito je kako je i tu napravio strašan posao, uopće održati na okupu i s glavom na ramenima onakvu skupinu morona, strašan je uspjeh.
Uostalom, jedan od najljepših trenutaka vikenda došao je upravo od Karla, koji je sjedeći na kauču i gledajući utakmicu Nuggetsa i Jazza u društvu ESPN-ova dežurnog novinara za životne drame Ricka Reillya, ovako prokomentirao što je dobro a što loše kod JR Smitha. ''Dobar je kada šutira postavljen, onda s njim nema problema''. ''Nije dobar kada dribla deset sekundi misleći da će završiti negdje a u biti se ne mrda s mjesta''. Tek kada čuješ ovakvu izjavu jednog trenera shvatiš kako je to zajeban posao i kakve živce moraš imati da radi poneke dobre stvari istrpiš sve one loše. Treneru, vrati se što prije, jer bez tebe liga neće biti ista. S druge strane, samo ti uživaj u odmoru od Smitha i Martina.
H kao Howard
Prosjek od 20-ak minuta i 6 osobnih nije obećavajući. Doduše, Magic je prošao bez problema Bobcatse, na krilima sjajnog Nelsona i za playoff spremnih Lewisa i Pietrusa. Ova momčad ima muda i zna završiti utakmicu, te svi oni koji misle da će ih Carter doći glave pretjeruju. Ne kažem da isključujem mogućnost da Carter podbaci, već samo napominjem da on uopće nije toliko važan. Nelson je onaj koji vuče, a Nelsona lani nije bilo. I to je bio razlog što se Hedo igrao playmakera, ne to što je Hedo košarkaški genije. Nelson, uz pomoć Cartera tu i tamo, pokriva pitanje kreacije. Često se pitam nije li uloga vođe koju je sam sebi dodijelio preveliko breme za tako sitnog košarkaša. I onda Nelson napravi nešto veliko. Više se ne pitam.
Ionako je, što se tiče završnice, Lewis nebrojeno puta dokazao da može biti nevidljiv 40 minuta ali da će na kraju napraviti posao. Pietrus je trebao biti smetalo za LeBrona, ali dolaskom Barnesa ostao je bez te uloge, te se pretvorio u instant koševe s klupe, u stanju serijom desetak koševa riješiti utakmicu. Magic got game.
Što nas dovodi opet do Howarda. U drugom krugu problema neće biti jer Hawksi i Bucksi nemaju luksuz kakav su imali Bobcatsi, da ga udaraju i stalno šalju igrače na njega, jer nemaju dovoljno tijela. Ali, protiv Cavsa, koji su krcati pod košem, Howard će morati naći načina da pomogne na više od 20 minuta.
Sad, istina je kako je čak i u ovo malo minuta bio dominantna figura pod košem (nezaboravna sekvenca iz treće tekme od 4 napada Bobcatsa za redom koja je zaustavio blokadom, nakon kojih bi svaki puta završio na liniji slobodnih gdje bi zabio jedno bacanje, totalna ludnica), ali protiv Cavsa 20 minuta dominacije bit će premalo. Trebat će ih barem 40. I to dok LeBronu ne upada svaka lopta koju baci iz svlačionice.
Također, pomalo je i smiješno kakvi mu se sve faulovi sude, posebice ovi napadački. I to ne samo njemu, i Carmelo je 90% svojih osobnih zaradio na probijanju. Njih dvojica očito ne uživaju nikakav respekt kod sudaca (što za Magic koji uvijek prigovara, a posebice Van Gundy i Howard, još nekako i stoji, ali za Denver je očito glavni problem bio nedostatak trenera koji bi viknuo na sudce jer Dantley cijelu seriju sjedi usran na klupi), a, iskreno, čini mi se da sudci lakše od očekivanog sviraju i Kobeu i LeBronu.
Sad, da li je u pitanju nekakav naputak po kojem se posebna pažnja treba posvetiti odnosu prema superstarovima, ili su pak odlučili konačno svirati pošteno, nemam pojma. Samo znam da svi ovi dominantni igrači, a posebice mrcine kakve su Melo, Bron i Dwight, u svojoj igri najviše koriste fizikalije kojima mogu nadjačati protivnika a sudci im očito nemaju namjeru dopustiti silu. Uglavnom, bit će zanimljivo pratiti suđenje, posebice u eventualnom finalu Istoka između Cavsa i Magica. Baš me zanima hoće li se Bronovo probijanje kojim raznese sve oko sebe gledati jednako kao i Dwightovo guranje.
I kao Istok
Koji je bezveze. Na stranu što su Bucksi seriju protiv Hawksa učinili zanimljivom, sama igra je daleko od gledljive. Slična stvar je i s Bullsima, svaka čast na borbenosti i srcu, bilo je lijepo gledati one trenutke nervoze na licima Jamesa i Browna (a prisutni su uvijek kada nešto nije po njihovom), ali doći u četvrtoj u Chicagu i onako se rugati kao što je to činio LeBron, najbolji je pokazatelj ipak deficitarnog talenta u svim segmentima momčadi Chicaga. Miami je grozan koliko god je Wade fantastičan, a Bobcatsi su u jednog godini dosegli svoj maksimum i sada im slijedi opet put prema dolje, posebice ako Larry Brown odluči da je gotovo i krene prema drugoj momčadi koju treba spasiti.
J kao Jermaine O Neal
Miami je najgora momčad u playoffu, a Jermaine je uvjerljivo najgori starter u povijesti lige, s 9 pogođenih šuteva od 44 pokušaja. Za 23 minute nije bio u stanju skupiti ni 6 skokova u prosjeku, i ako smo ikada imali sumnje prema njegovoj budućnosti, mislim da su upravo nestale. Čovjek je gotov, kremirajte ga i raspršite pepel uokolo. A momčad koja mu eventualno ponudi veteranski minimum dogodine treba globiti porezom na luksuz i porezom na glupost.
K kao Kobe
Teza koju sam iznio prije neki dan u komentaru na vlastiti post (a mora netko i komentirat, e) glasi da bi Lakersi bili jednako dobri i sa Stephenom Jacksonom ili bilo kojim graničnim all-star bekom šuterom koji treba 30 lopti za 30 koševa, igra solidnu obranu i posjeduje all-round instinkte. Dakle, Jackson, Johnson, J Rich, taj tip igrača. Stavi ih u Lakerse umjesto Kobea i imaš istu momčad, možda čak i bolju jer će više lopti doći do Gasola, Bynuma i Odoma koji su najvažniji dio momčadi. Mislim da više priče o Kobeu kao top igraču nemaju nikakvog smisla. Čovjeka ne da su debelo u prašini ostavili i Bron i Durant, već su ga preskočili i Melo i Deron i Wade a bogami i Rose i Roy. Kobe je solidan bek za petorku. Sad još samo da se počne tako ponašati, a ne brijati da je Durant. Btw, njegovo izbjegavanje šuta u četvrtoj tipični je primjer Kobea. Nakon što je u trećoj uzeo sve one grozne šuteve, Phil mu je valjda rekao da je potreban momčadi kao razigravač i da bi bilo dobro kad bi loptu malo dao Gasolu i Bynumu, na što je ovaj opet odglumio zvijezdu. Gle, Kobač, Bobcatsi su postali momčad zato što je Stephen Jackson na sebe preuzeo odgovornost za vanjski šut i za ritam napada. Ne trebaš biti posebno učinkovit, samo moraš šutirati. Odbivši da to radiš, ti si u toj četvrtoj tekmi izgledao kao John Salmons. ESPN - up yours!
L kao Larry Brown
Postoje stari starci a postoji i Larry Brown. Čovjek se kotrlja po NBA parketima toliko dugo da je već zašao u fazu Lego kockice, kako iz milja nazivamo botoxirane penziće plastičnih lica. Kakav je ego i kakvi kompleksi žive u ljudima poput Westa, Rileya ili Browna ne znam, ali znam da bez njih više ništa neće biti isto. Brown je došao u jednu smiješnu momčad, promijenio je sve što je mogao, posložio kockice kao da je slagao vlastito lice samo puno bolje, i odveo Bobcatse u playoff. Vrlo dobro zna da nema mogućnosti za poboljšati momčad iz vana, a iznutra je ona dosegla svoj vrhunac.
Stoga, novi odlazak i novi kreativni izazov ne samo da su poželjni, već se i priželjkuju. Barem se možete kladiti da će Sixersi dogodine u playoff i to možda baš preko Bobcatsa. Njihovi veterani mogu ići samo prema dolje, osobito Diaw i Jackson. Gerald Wallace je to što jeste, fenomenalni radnik i druga banana maskirana u lidera, više time što mu je Jordan stalno u uhu i nešto mu šapće, nego što to jeste igračkim sposobnostima. Što će s njima biti ne znam, ali pretpostavljam da neće biti dobro. Preskupo je plaćena ova metla, ali barem je bilo zabavno putovanje. Osim ako ste navijač Bobcatsa. Tada vam nije bilo zabavno. Ni putovanje ni konačni dolazak.
M kao mrlijanje
Iako na samom jugu Hrvatske pod ovim pojmom poznaju mnoge stvari, među košarkaškim fanaticima ono označava situaciju kada gomila mladih, zdravih (izuzev leđa), natprosjećno elokventnih, eruditski nastrojenih i izuzetno bistrih ljudi, provodi noći pred televizijom, gledajući prijenose NBA lige i uz pretjerano uživanje u voću (ali i ostalim biljkama), dopušta sebi da se ponaša poput najvećih kretena, bilo stavljajući slike JR Smitha kao wallpaper, bilo uzvikujući imena omiljenih klubova, bilo gledajući zaljubljeno omiljene igrače, bilo tražeći isprike za iste. Mrlijanje je zakon.
N kao Noah
Ovim putem se ispričavam svima koje je pogodilo što Noah nije dobio spomenicu ''ispodobruča'' ove sezone. Nisam ga zaboravio, već sam radi ozljede odbio ga uopće uzeti u razmatranje. Što je greška, jer i pola sezone Noaha bolje je od cijelih sezona većine. Odavno je dokazao da je kralj (trebam li uopće spominjati da je najzaslužniji za ostanak petorke Gatorsa zajedno još jednu sezonu, iako su svi mogli u NBA, samo zato da bi proživjeli još jednu godinu kao cimeri, suigrači koji dijele isti bong, čime je ukazao koje su prave vrijednost u životu – a ako netko ne kuži, da mu nacrtam = uživati godinu dana u mladosti uvijek je bolje nego zarađivati milijune koje ćeš stići uživati u penziji u kojoj ti neće ni koljena valjati), a ovim izjavama protiv Clevelanda dosegao je novi vrh. Konačno politički nekorektan košarkaš koji ne smatra da je njegov posao uz košarku ujedno biti i uzoran građanin pred kamerama (jer, svi znamo da takvi nisu kada se iste ugase). Hvala na osvježenju i na tome što ne vrijeđaš naš razum, Noah. Iako, strah me da uho Davida Sterna ne postane još veće ako će morati dodatno ga napeti da čuje što sve priča ovaj lik.
O kao Oklahoma
Najbolja publika u playoffu i možda najbolja momčad u playoffu. Nemojte me krivo shvatiti, mladost je itekako vidljiva iz većine njihovih poteza. Lakerse i dalje smatram favoritima jer igraju sedmu doma. Ali, Thunder me još jednom natjerao da se pitam nije li paradigma po kojoj momčadi stasavaju i vremenom zarađuju poštovanje, status i iskustvo prije nego postanu velike, u opasnosti da bude zamijenjena onom po kojoj nije važno ništa osim talenta, srca i kemije.
Uživajte u Oklahomi dok možete jer ni oni neće zauvijek ostati mladi, nevini i savršeni. Kvragu, već dogodine ih čeka nekoliko ozbiljnih poteza. Koga potpisati, što s pickovima, koga zadržati. Imam milijun kombinacija u glavi, ovoga ljeta bit će free agenata na sve strane, ali mene ne zanima to o ćemu se pričaaaaa. Briga me gdje će Wade, Bron, a pogotovo me briga gdje će Amare i Boozer. Ali, čovječe, koga će potpisati OKC događaje je ljeta, jer pravi čovjek može biti sve što treba da ova momčad napravi korak dalje. Krivi može biti početak kraja. Pitajte samo Blazerse. Stoga, što kažete na ovo - David Lee kao uber-Collison? Idealni scenarij za sada.
Također, dragi prijatelji s ESPN-a nisu se na početku sezone pokazali, prognozirajući Thunderu tek 30-ak pobjeda i ostanak u lutriji. Više ih je glasalo za Clipperse u playoffu. Ja sam bio siguran u to što sam vidio, i iako me oči u zadnje vrijeme često varaju, ne bojim se ovom prilikom reći sljedeće – dogodine će OKC izjednačiti score Bostona iz 1986. s 40 pobjeda na domaćem parketu. I dogodine ih gledamo u minimalno finalu Zapada.
P kao Portland
Momčad koja je izgubila busolu. Oni su krenili onim klasičnim ritmom, sezona upoznavanja, sezona prvog kruga playoffa, pa ima nije uspio sljedeći korak. Pa su htjeli ubrzati proces, dovođenjem Millera koji se po nikakvoj logici nije uklapao u njihov sistem, samo zato da nekoga dovedu. Anti-Oklahoma. Sada su potpisali Cambya iako već imaju dvije petice. OK, Camby je bolji od oboje, ali ni on nije rješenje. A nije ni rješenje dopustiti Royu da igra 8 dana nakon operacije koljena, ma kako ona benigna bila.
Aldridge uživa s Cambyem iza leđa, i igra bolje nego ikada. Ajde, bar netko je sretan. Jer Roy i Rudy baš i nisu, a ni Batum i Webster na krilu ne izgledaju kao da bi bili zadovoljni s rolom na klupi. Uostalom, pogledajte samo ove poraze protiv Sunsa. Da, Portland još ima aktivan rezultat, ali momčad je ovo koja se prebrzo predaje i koja ne pokazuje karakter pobjednika. Ako ti je, da bi se borio, potrebna adrenalinska inekcija zvana Royev ulazak pred domaćom publikom usprkos mogućem izazivanju kraja karijere, u nevažnoj seriji prvog kruga, tada nešto s tobom nije u redu.
S druge strane, barem Sunsi uživaju. Steve konačno pokazuje godine, Amare je opet nestao u važnim utakmicama, ali nije ni važno. Lijepo ih je vidjeti da igraju svoju igru, bez opterećenja rezultatima. Tu su Dragić, Dudley, Hill, sve majstori igre i pravi timski igrači. Fali samo Lopez pa da gušt bude potpun. Ne, Sunsi nemaju dovoljno za borbu za vrh, ali uvijek je lijepo kad su tu, što je ultimativni kompliment. Uostalom, svi ovi momci prošli su školu Stevea Nasha. Idućih deset godina gledat ćemo ih po raznim playoff ekipama i svaki puta sjetit ćemo se čovjeka koji je svima nama Otac. Dalaj Nash. Pazite na unos rafiniranog šećera, budite dobar suigač i sve što radite u životu radite s pozitivnim stavom.
R kao Raymond Felton
Jedne večeri je kolega Sickre, kojega ću ovom prilikom zvati iSickre zbog neobjašnjive potrebe klanjanja pred olatrom Stevea Jobsa (zanimljivo kako su jedini fundamentalisti žešći od muslića upravo ti jabučari, mogla bi se povući i teza kako je slično i na vrhu hranidbenog lanca, među rajom koja visi po crkvama, te na vrhu među korporativnim tehnokratima - ni jedni ni drugi ne priznaju toleranciju), izazvao pravu bunu okupljenog košarkaškog puka izjavivši da je Raymond Felton dobar playmaker. Stavivši na papir sve playeve u ligi, došli smo do zaključka da je Felton negdje 18 play lige, što je tvrdnja s kojom se i iSickre morao složiti.
Jednu stvar da pojasnim. Felton je solidan, osrednji igrač, ponekad čak i koristan. To su epiteti kojima ga opisujemo. Ali Felton nema ni jednu jedinu osobinu svoje igre koja bi ga izdigla iznad te sredine, kako bi barem na trenutak izgledao kao poseban igrač. Felton će odraditi svoje u oba pravca, neće previše napraviti, neće previše ni skriviti.
Doduše, play mora biti na razini iznad u gustim završnicama, a Felton to nije. To što je solidan u svim segmentima biva zasjenjeno time što kada je najpotrebnije nije u stanju donijeti pravu odluku. Sad, Felton će ovo ljeto biti jedan od traženijih playeva u ligi. Može li momčad poput Miamia napraviti rezultat s njime kao starterom? Može, ako će joj preostala četiri igrača biti all-star kalibra, ili razine do.
Felton odrađuje, nikako ne transcendentira. Felton je Hyundai, ne Chrysler. Felton je bezimeni mp3 player, nikako iPod. Felton je Nokia iz Tele2 paketa, nikako iPad. Najluđe od svega, dok smo mi tražili razloge zašto Felton nije dobar, pred očima nam je Nelson mrcvario jadnika tricama i ulazima. Muslići - iSickre 1:0.
S kao superstars
Wade, LBJ, Melo, Deron, Durant – igraju na najvišoj mogućoj razini. Dirk, Dwight, imaju problema ali kada bljesnu zaslijepe sve oko sebe. Uglavnom, ako i ne uživate u dvobojima, ako mislite da igra nije na nekoj razini, ono najosnovnije što NBA nudi – fantastični pojedinci – nikada nisu bili bolji i mnogobrojniji. I da, možete uživati u utakmici gledajući samo jednog čovjeka kako radi razliku. Da li je to dobro ili loše ne znam, ali znam da – i like it.
T kao tribine
Atmosferu u Salt Lakeu, Oklahomi, Milwaukeeu i Portlandu nećeš naći u Los Angelesu, Orlandu, Dallasu, Phoenixu, Clevelandu. Ali je ni ne tražiš, očekuješ buku, krcate tribine. I sve to imaš svuda osim u Miamiu. Početkom sezone, kada je LBJ bio gost Wadeu, i to netom nakon što je Riley pustio glasinu po kojoj bi volio gledati njih dvoje skupa, očekivao bi krcatu dvoranu a ono nigdje nikoga. Kao da su stigli Clippersi. Sada je stigao playoff, imaš prilike gledati košarku na najvišoj razini (ok, ovo je malo nategnuto kad su Miami i Boston u pitanju, ali znate što želim reći), i opet – nigdje nikoga.
Sad, ima li smisla da Miami kao grad uopće ima NBA momčad? Sjećate se penzionerskog navijanja u sezoni kada su postali prvaci? Čemu slagati fantastičnu ekipu, kada se oko nje ne može skupiti ni desetak tisuća fanatika koji bi je bodrili u borbi za vrh? Jedan Miami ima momčad, a košarkaški gradovi poput Seattlea ili Kansas Citya nemaju. Tu se nešto treba mijenjati, a obzirom da ni ono nepisano pravilo po kojoj momčad s naslovom ne smije napustiti grad očito više ne vrijedi (Sonicsi su svoju povijest zamijenili ružnim dresovima i svijetlom budućnosti Thundera), molim nekog dežurnog bogataša da kupi Heat i preseli ga što dalje od onih šminkera. Ili ga barem posude negdje na par godina dok Kubanci i Dominikanci ne dosegnu dovoljni standard da si mogu priuštiti karte za utakmice.
U kao Utah
Na stranu ozljede igrača, Utah dominira serijom kao da je Denver bez pola petorke. Sad, Jazz jeste odlična momčad, s jasnim sistemom igre, liderom na terenu i talentiranim košarkašima uokolo. Međutim, to ne znači da taj Jazz u isto vrijeme nije i momčad sposobna primiti 120 koševa kao od šale, momčad preovisna o agresivnom i učinkovitom napadačkom nastupu dva solidna i neiskusna swingmana i korisnim minutama ruskog drveta pod košem. Samo, s jedne strane imate momčad koja zna što radi, a s druge obezglavljenu razbijenu vojsku koja se predala nakon prvog poraza.
Zašto je Denver ovako bezvoljan? Nedostatak trenera se nameće kao prvi odgovor, Dantley nije dorastao situaciji. Odnosi među igračima očito nisu blistavi, svi osim Carmela nestali su s lica zemlje. Billupsa smo već spomenuli, ali ni način na koji Martin i Nene ne igraju sa srcem (mislim, Carlos Boozer im ulazi u kost i zabija ispod koša, hellouuuuu), a ni način na koji Smith ne privlači pažnju niti glupostima a kamoli dobrim stvarima, ne pomažu. Nimalo.
I dok se Nuggetsi pitaju tko treba što raditi, Jazz to ima u svojoj DNK. Momčad koja odbija umrijeti već godinama nas iznenađuje, što pozitivno, što negativno, i obzirom da iduće sezone Dallas, Phoenix, Lakersi i San Antonio lagano odlaze sa scene, upravo se Utah nameće kao nasljednik na vrhu. Ovogodišnji nastupi Matthewsa i Milesa u playoffu važniji su za budućnost nego za sljedeći krug, jer praktički Sloan sada zna na koga može ozbiljno računati. I zna da sve resurse, bilo da je u pitanju draft pick, midlevel ugovor, ili nekakav sign and trade, treba uložiti u pojačanja pod košem koja će konačno zatvoriti taj reket.
Korvera svakako treba zadržati, ovim nastupom u playoffu zaslužio je novi ugovor. Boozer je i dalje dobar kada je sve ok, nestane u gustoj završnici, a obzirom da je Millsap postao kompletan igrač, dodavši čak i ozbiljni šut s poludistance, upravo njegov ugovor treba biti dio sign and tradea koji će im dovesti nekakvog Ibaku. A što se tiče ove godine i eventualne borbe s Lakersima za koji dan, recimo samo da Fesenko i Millsap neće moći tek tako uokolo bacati Bynuma i Gasola.
V kao voće
Najbolji prijatelj svakoj noći košarke. Bilo da radiš smoothie, shake, frape, voćnu salatu ili ga tek onako old-school jedeš samodostatnog, voće je zakon u kasnim noćnim satima. Em ti daje energiju potrebnu za sve procese koje obavljaš (sjedenje ili ležanje, twitanje, razmišljanje o budućem picku druge runde Bucksa), em te zabavlja dovoljno da odvrati tijelo od opuštanja i padanja u meditaciju, em je ukusno. Klopaš ga i klopaš, samo za razliku od svih onih burgera ne ostavlja ti smrtne posljedice. Osim po pitanju mekoće stolice sutradan, jasno. Uglavnom, i među voćem ima jednakijih, a ovom prilikom bi istaknuo ananas kao ultimativnog igrača. Praktički je voda, nije težak, ne puni te s previše energije, ne ostavlja baš nikakve posljedice, a ima i masu stvari koje drugo voće nema te potpuno pomaže ne samo probavu već i uopće čišćenje organizma. Plus, trenutno je ultra jeftin. Ne propustite ostatak playoffa provesti u društvu s ananasom.
Z kao zvuk sirene
Naravno, kao i svi pravi fanatici, morali smo pogledati i susret između Cibone i Partizana. Na stranu što je tekma bila užasna, i što je Aco Petrović bio smiješan, i što smo imali prilike vidjeti sve one spodobe tipa Zule, Jokea, nemam pojma više koga, koje predstavljaju umove naše košarke (da, naša košarka pod hitno treba biti smještena u centar za odgoj i obrazovanje osoba s posebnim potrebama). Ona završnica, s onom suludom tricom, meni osobno predstavlja kraj ikakvog zanimanja za domaću nam košarku.
Nije da sam puno pratio što se događa zadnjih par godina, ali sada više uopće ne želim ni čuti za ništa domaće. Prvo, ne opravdavam igrače i posebice na trenere Cibone zbog idiotskih reakcija. Što bi rekao Forrest Gump – stupid is as stupid does. Međutim, činjenica da sudci nisu prekinuli igru nakon što je u teren utrčalo deset ljudi s klupe, te to što nisu dali slobodna bacanja Partizanu a Ciboni tehničke, apsolutni je dokaz besmisla ovog i sličnih natjecanja na ovim prostorima.
Na seoskoj olimpijadi susreti završavaju regularnije nego u ovim nazovi profi ligama. Igra ti je na nikakvoj razini, i to još mogu razumjeti, jer nije svatko rođen talentiran ni sposoban. Ali, da ni sam okvir natjecanja nije u stanju barem odavati dojam nečega smislenog i kvalitetnog, e to je stvarno previše. Znači da kao društvo još nismo ni na razini da uopće možemo nešto stvoriti, jer su nam pojmovi poput odgovornosti potpuno strani. Cibona je izgubila svojom krivicom. Karma, slučajnost, Bog, zaboravite na ta sranja. The world has turned and left me here. Prihvatite to ili budite Cibona svaki dan. Jebote, kao da mi nije dosta što živim u državi kojom vlada grupa TNT, pa još da gledam i sport u stilu Alana Forda? Ne hvala. Adieu, hr košarko.
TEAM OF THE DECADE
Naravno, kakav bi ovo bio košarkaški blog da na njemu ne osvane lista najboljih košarkaša proteklog desetljeća. Urednički dvojac McGee-Sickre za ovu priliku odlučio je udružiti snage, te se nakon desetak užarenih mailova, eksplicitnih poput epizode ''Ulice Sezam'', došlo do načina na koji će se izabrati najbolji od najboljih.
Dakle, imamo roster s petnaest dvanaest mjesta, baš po pravilima NBA. Sad, prelako bi ga bilo popuniti s najboljim pojedincima, što valjda može i svaki desetogodišnjak koji ligu prati preko ''NBA Actiona'' i Sportskih (ma prati je kitu tako, to je bila naša sudbina, ovi klinci danas imaju League Pass, satelite, internet, ESPN i blogove). Stoga smo se odlučili složiti baš MOMČAD. Dakle, ekipu po nekim pravilima omiljenog sporta.
Ukratko, moramo imati tri nositelja, dva igrača koja ih idealno nadopunjavaju, klupu koja nudi specijaliste svake vrste, te navijače/dodavače ručnika (po mogućnosti bijele puti). Naravno, trebamo imati i salary cap, a kako bi ovaj sadašnji ipak bio preškrt, te bi nas lišio draži da spomenemo neke igrače koji to stvarno zaslužuju, odlučili smo se za jednu drugu granicu. Naime, zbroj prosjeka koševa svih naših 15 12 igrača ne smije prelaziti 150 poena, što je idealna brojka – niti je previše, jer 150 poena je nešto realno u NBA kontekstu, a niti je premalo, pa da izgubimo mogućnost slaganja stvarno sjajne ekipe.
Nažalost, neki sjajni igrači za koje smo navijali do zadnjeg trena nisu upali, npr. Prince ili Haslem, jer su njihove role bile popunjene, a nedostajalo nam je drugih elemenata. Ono što nam nije bilo potrebno je trener, mada nema sumnje da bi Phil ili Pop bez problema našli svoju rolu s ovom momčadi. A ta je - sjesti i uživati. Uglavnom, bez daljneg odugovlačenja, s ponosom vam predstavljamo ultimativnu ekipu protekle dekade po izboru ispodobruca.com.
THE ULTIMATES 2000.-20009.
PETORKA
PG STEVE NASH (14.5 poena u karijeri)
Mislim da nema čovjeka koji stvarno prati NBA kojemu treba nešto dodatno objašnjavati. Znamo sve, i kako je promijenio percepciju košarke i vratio vjeru u NBA običnim ljudima, i kako je jedan od najčistijih šutera u povijesti igre (ako ne i najbolji, s – skoro - suludih 50-90-40 u karijeri), i kako je nesebičan, i kako lebdi terenom, i kako igra glavom, i kako je veće fizičko čudo nego sve nabildane atlete zajedno, i kako je zaslužio i tri MVP naslova a ne dva (iako bi mu neki i ta dva uzeli jer nije dobar obrambeni igrač – a zamisli da je uz sve još i Rondo u obrani, pričali bi o najboljem igraču u povijesti).
Dodali bi samo kako, dok razni Jamesi, Wadeovi i Bryanti doslovno ucjenjuju vlastite klubove svojim ostancima ili odlascima ako ne dovedu pojačanja (kao da svi GM-ovi, treneri i skauti rade protiv interesa kluba, pa će namjerno slagati loše rostere), Steve bez pompe produžuje vjernost sa svojim nesavršenim klubom jer je svjestan da se svijet ne vrti oko njega.
Ni u jednom trenutku karijere nije tražio trade, pričao o nekim drugim opcijama ili bilo čemu osim o Phoenixu (ili nekada Dallasu). To čak nije ni odanost klubu, to je jednostavno karakter. I taj karakter je glavni razlog zašto je uz Timmya naj igrač desetljeća i naš zamjenik kapetana. Stevan je pozitivan na jedan toliko veći način od same košarke. Čovjek snima reklame, filmove, gostuje u ''Entourage'', navija za Tottenham, igra nogomet u slobodno vrijeme, bavi se raznim dobrotvornim i humanitarnim akcijama (uostalom, sjetite se kako je 2002. na all-staru nosio anti-ratnu majicu – niti godinu nakon tornjeva, dok je većina strahovala imati drugačije mišljenje – da bi se danas s takvim stavovima ponosili čak i hollywoodski obiteljski blockbusteri, bilo pametni poput Avatara, bilo glupi poput 2012.)
Oko košarke mu se vrti cijeli život, ali ona nije život – Steve ne dopušta da ga glad za uspjehom i pobjedama pretvori u asertivnu karikaturu, kako to danas obično biva s NBA košarkašima (jer kako MJ jednom reče ''Republicans buy sneakers too''), koji van parketa jedino brinu o tome na koje sve unovčiti svoj brand. Steve itekako zna uživati u životu, što mu je jednako velik plus, kao i ljubav za asistiranjem. Jer iako miljama udaljen od običnog čovjeka, Steve jeste jedan od nas.
THE MOMENT – Od svih velikih serija koje je odigrao u dresu Sunsa, ludilo koje je prezentirao u prvom playoffu nakon povratka u Phoenix iz Dallasa, i to baš protiv svojih dojučerašnjih suigrača, nezaboravno je. Serija je krenula u Phoenixu, gdje je Nash prvu tekmu proveo razigravajući suigrače. U drugoj se ozljedio Joe Johnson, što je Dallas iskoristio i iznenadio Phoenix. Treća se igrala u Dallasu i plan Dona Nelsona bio je jednostavan – bez Johnsona, Phoenix je oslabljen u vanjskoj liniji, stoga zatvorimo prilaze košu i pustimo Nasha da nas pobjedi. Cuban i Nelson su bili uvjereni da Steve u sebi nema instinkt ubojice, i da će se izgubiti u ulozi prve opcije. Kakva greška. Steve je zabio 27, pogađajući svaki puta kada je trebalo, u isto vrijeme radeći dar-mar pick igrom sa Stoudemireom (koji je zabio 37, od čega većinu na račun Nashovih 17 asista). Dallas je dobio sljedeću, usprkos Nashovih 48 koševa, ali i samo 5 asista.
I onda je krenuo pravi show. Preostale dvije tekme fantazija su košarke i nešto što svaki pravi NBA fanatik mora imati u kolekciji. Doma Steve pobjedu donosi gotovo sam, s triple-doubleom (34 koša, 12 asista i 13 skokova!!!!), a na gostovanju odigrava tekmu karijere – 39 koševa, 12 asista, 9 skokova, plus zabija svaki bitan koš kada je trebalo. Osam ih pogađa u zadnjoj minuti da bi izborio produžetak, a onda s još jednom tricom, petom te večeri, donosi konačnu pobjedu Sunsima. Do tada sam bio NBA fan, ali nakon toga postao sam fanatik. I ostao.
SG RAY ALLEN (20.9)
Jesus je upao u momčad na račun činjenice što smo tražili timske igrače. Kobe i Iverson su možda bolji pojedinci, ali njima i sličnima morali bi podrediti sve ostalo. Ray se uklapa u našu momčad kao prava rasna dvojka koje će zabiti svoj otvoreni šut, i koje će, ako mu onemogućite vanjski šut, krenuti u dribling prema reketu gdje će ili izboriti slobodna ili zabiti nekakvim prekrasnim old-school polaganjem.
Ray je kompletan igrač, ali je prije svega šuter. Uostalom, radi se o budućem rekorderu po broju pogođenih trica (nedostaje mu dvije stotine trica da prestigne Millera, a obzirom da zabija preko 100 po sezoni, i da će sigurno odigrati još koju sezonu...), i to s postotkom šuta od 40%, što je naravno prag koji razlikuje izvrsne od dobrih šutera.
Jasno je kako ova naša momčad s ovakvom vanjskom linijom neće imati problema raširiti reket, ali neće imati problema ni s ostalim aspektima igre. Jer Ray je pravi, solidni all-round bek koji će odigrati dobru obranu, i dodati 4-5 skokova i 3-4 asista. Ukratko, Ray će napraviti sve kako treba. I to je ono što je fascinantno kod njega – iako je imao potencijal biti prvi strijelac lige, nikada nije iskakao iz momčadi. Kada je imao odriješene ruke i bio prva opcija, kao u Seattleu, zabijao je 25-26 koševa, u Bostonu je bez problema prihvatio ulogu treće opcije, a u Milwaukeeu druge (iako je bio mlad i u naponu snage). Allen je jednostavno zen personificiran u košarkaša, čovjek koji ništa ne forsira već čeka da situacija dođe sama. A kada dođe, pripremite se za spektakl.
THE MOMENT(S) - Kako se, bez dvojbe, radi o mom najdražem igraču ikada, moram navesti tri trenutka, i to po jedan iz svake faze karijere. Iz prve faze odrastanja izbor pada na šestu utakmicu finala Istoka 2001. protiv Sixersa. Ja vam sada nemam vremena ni prostora objašnjavati kako su tada igrali Bucksi predvođeni Georgeom Karlom na klupi, a Cassellom, Allenom i ''Big Dogom'' Robinsonom na parketu, ali ta momčad je doslovno letjela. I iako je Cassell bio najglasniji, a Robinson nominalno prva opcija u napadu, Ray je bio taj koji je uvijek imao spreman potez kada je bilo najpotrebnije. Iako je protiv njih i ''dosadnog'' Milwaukeea bio cijeli svijet (jer NBA je očajnički tražila Jordanova nasljednika, toliko očajnički da su favorizirali Iversona i sileđije iz Sixersa), Ray je skoro sam odveo Buckse u Finale. Briljirao je cijelu seriju, ali u šestoj je poludio, sa 9 pogođenih trica od 13 pokušaja, i ukupno 41 košem. U sedmoj je pak Iverson ispalio 33 lopte i odveo Sixerse u Finale, ali srećom sredio ih je drugi zen majstor, Phil.
Iz druge faze zrelosti izdvajamo četvrtu utakmicu polufinala Zapada 2005. protiv Spursa, gdje je Ray s 32 koša predvodio skupinu plaćenika i sporednjaka do izjednačenja serije na 2-2 protiv budućih prvaka. Fascinira da niti u takvoj momčadi (gdje je drugi igrač Rashard Lewis zbog ozljede sjedio u odjelu na klupi), Ray nije forsirao, već je puštao da igra dođe njemu dozvoljavajući i suigračima poput Antonia Danielsa, Lukea Ridnoura i nezaboravnog Dannya Fortsona da sudjeluju.
Iz treće faze starosti, gdje je konačno došao do naslova u Bostonu, možemo izdvojiti još uvijek svježe remek-djelo koje je odigrao u najluđoj playoff seriji ikada protiv Bullsa, kada je zabio 51 koš uz 9 trica, noseći Celticse kroz tri produžetka. Izgubili su, ali kao što znamo nije sve ni u pobjeđivanju. Poanta je da čovjek može u 34-oj godini igrati standardno iz večeri u večer, te jednom u mjesec dana izgledati kao najbolji košarkaš na planeti, i još te natjerati da vikneš – Isuse, kako igra ovaj Jesus!
SF PAUL PIERCE (22.9)
Prirodan, ali i osobni odabir za startno nisko krilo je PP, karakteran košarkaš koji s vanjskih pozicija može vrhunski igrati u oba smjera. Uz Kobea posjeduje najraznovrsniju napadačku igru u ligi, igru kojoj je svake godine marljivo dodavao pojedine detalje (iako o tome nećete pronaći puno članaka). Jedan na jedan, ulaz, spuštanje leđima košu, šut s poludistance, trica, iznuđivanje slobodnih te još niz različitih načina dolaska u najbolju situaciju za zabiti, čine ga močnom noćnom morom svakog obrambenog igrača. Psihološki je izuzetno jak, karijera mu je išla prirodnom, lagano uzlaznom putanjom, te se za svaku pobjedu, i na terenu i van njega (slučaj kad je više puta uboden nožem), sam izborio. Trenutak kada je konačno priznat kao vrhunski igrač je vjerovatno pobjeda protiv LBJ-a i Kobea u izravnim dvobojima šampionske 2008. PP može odraditi cijeli niz zadataka, od čisto šljakerskih poput obrane na najboljem protivničkom igraču, pa sve do odigravanja zadnje akcije i šuta za pobjedu. I sve to bez velike pompe.
THE MOMENT - Nagrada za MVP-a Finala, bez sumnje. Kao kruna jedne velike karijere. Puno razvikanijih košarkaša nikada nisu ništa osvojili, a Pierce je zaslužio naslov najboljega, i to u izravnom dvoboju protiv Kobea. Treba li ikoga podsjećati na game one, 15 poena za otvaranje treće četvrtine, na paljbu sa svih strana (najviše, naravno, u njegovom klasičnom stilu, s vrha posta iz okreta) i onda odvoženje u invalidskim kolicima nakon kojega smo svi proklinjali život i prizivali brzu i bolnu smrt? Pa povratak pred kraj za dvije trice za redom koje su ubile svaku nadu Lakersa da se mogu ičemu nadati u ovom Finalu? Samo je Pierce mogao biti lider ovako nesebične i borbene momčadi kao što su Celticsi, baš zato jer je u svojoj srži takav. Iako je imao talenta na bacanje, njegova najveća vrijednost, iskazana i u ovoj seriji, bila je upravo ta što se njime nikada nije razbacivao.
PF TIM DUNCAN (21.4)
Prototip savršenog visokog igrača. Imali smo tu sreću da ga gledamo u njegovim najboljim godinama, iako je bilo momenata kada to nismo znali cijeniti jer su Spursi po holivudskim principima, kakvi uglavnom prevladavaju u NBA, bili “dosadna” momčad. Ta nepravda je ustvari savršeno ogledalo našeg vremena, gdje su forma i pakiranje bitniji od sadržaja. Duncanov dres je uglavnom tijekom karijere bio crn ili bijel, a kao posljedicu imamo da se jedan, na parketu sebični i arogantni, Kobe (koji je tek kasno u karijeri shvatio vrijednost timske igre) u zlatnom dresu može uopće staviti u istu rečenicu s Duncanom kada se priča o igraču desetljeća. Dovoljno je reći da je TD šutke radio i pomogao izgraditi Spurse iz provincijske momčadi u jednu od najboljih NBA momčadi u povijesti. Kobe je za to vrijeme (skupa sa Shaqom) uspio razoriti jednu od potencijalno najvećih dinastija Lakersa ikada. Zadnji naslov ga ne može iskupiti.
Najbolji igrač proteklog desetljeća, najbolje visoko krilo u povijesti igre, četiri naslova u kolekciji, superstar bez zvjezdanih sponzorskih ugovora, tihi vođa momčadi iz malog grada koja je obilježila NBA povijest. Mr. Fundamental. Njegovi šutevi sa strane od tablu, post igra i obrana su lektira svakog visokog igrača. Mane? Nema ih, niti na parketu niti u svlačionici. Jel' treba još koji razlog zašto je Timmmy tu, kao kapetan i najbolji igrač? U bilo kojoj ekipi može pokriti i visoko krilo i centra. Recimo da izvedemo ovu run’n’gun postavu: Steve, PP, Finley, Horry i TD na petici. Mokri san je pitati se što bi bilo da je uistinu odigrao bar dvije sezone sa Nashom, da vidimo taj pick’n’roll. Jedino je pitanje Steveova reakcija na onu tricu kojom je TD uništio Sunse prije godinu i pol. Možda nam naruši kemiju. Mo'š mislit.
THE MOMENT - Najveći igrač kojega smo imali prilike gledati za života, ma kako uvijek bio jednako pouzdan i solidan, imao je vjerovali ili ne, vrhunac karijere. On se dogodio u sezoni 02./03. i ako ćemo biti pošteni, cijela ta sezone je njegov the moment. Timmy je bio nezaustavljiv u napadu, ujedno i najbolji obrambeni igrač u ligi. Bez premca. O ozbiljnosti nagrada NBA lige najbolje govori podatak da Timmy, usprkos 8 prvih najboljih obrambenih petorki, nikada nije osvojio naslov najboljeg obrambenog igrača. Smiješno.
Uglavnom, da se zadržimo na sezoni iz snova – osim što je Spurse odveo do 60 pobjeda, zatim i do naslova preko Lakersa u naponu snage (ne zaboravite da je sam doslovno pregazio Shaqa i Kobea, brojke iz te serije su mu prebolesne), ono što je napravio Netsima u Finalu bilo je nestvarno. Dominacija na oba kraja terena svoju najbolju potvrdu brojkama dobila je u zadnjoj, šestoj utakmici, gdje je Timmy uz triple-double (21 koš, 20 skokova i 10 asista) imao i – 8 blokada. Eto, ako ste od onih koji sve gledaju kroz brojke, čitajte ovo iznova i iznova, i recite mi po čemu je ovo manje fascinantno od bilo koje brojke koju su ponudili Shaq, Kobe ili AI?
Da, ali najluđe od svega, možda je njegov the moment nešto potpuno drugo. Finale 2007. gdje je, umjesto da ide u lov na svoj četvrti naslov MVP-a Finala, mirno radio svoj posao i gledao kako Tony Parker trpa koš za košem Clevelandu. Mislim, Tony Parker je MVP NBA Finala. Ako to nije ultimativni dokaz veličine Tima Duncana, onda ne znam što vam još treba.
C BEN WALLACE (6.2)
OK, odmah da priznamo – Big Ben je upao u momčad dobrim dIjelom zato što ima prosjek od 6 koševa u karijeri. S njim dobivamo vrhunskog obrambenog centra, a praktički ne uzima ništa od ovog našeg poenskog salary capa. Ali nemojmo se fokusirati odmah na poene, jer time gubimo iz vida svu veličinu Big Bena.
Ova naša momčad ima strijelca u postu, ima šutere, dakle nema potrebe za ničim više. Ako nam zatvore vanjsku liniju, Timmy i Pierce će ih ubiti igrom leđima. Napad ne može zaštekati ni slučajno. A s Big Benom, ne može ni obrana. Zamislite reket koji brane on i Timmy. Ni jedan nije bloker ranga Mutomba ili Mourninga, možda nam fali takva petica, ali molim vas, zbrojite koliko prstena su osvojile momčadi s Mutombom i Mourningom pod košem, a koliko momčadi s Timmyem i Benom? Točno to.
Big Ben je za peticu bio izuzetno nizak sa svojih 205 centimetara, i izuzetno vitak sa uvijek manje od 110 kilograma. Ali nedostatak mase i visine on je nadoknađivao žilavošću, upornošću i bekovskim atletskim kvalitetama. On nije bio klasični centar koji zatvara reket, Ben je igrao praktički libera. Isto kao što bek ide na udvajanje pa trči nazad svome igraču nakon povratne, tako je Wallace igrao svaki napad – trčao je na sve strane zatvarati i pomagati, i uvijek bi stigao nazad zaustaviti svog protivnika. Kapetan u obrani, fantastičan skakač, čovjek koji blokadama i ukradenim loptama donese barem još 5-6 dodatnih napada po tekmi, Big Ben je u svoje vrijeme bio idealan peti igrač koji pokriva sve one male stvari koje jedna petorka treba. Čovjek za prljave poslove koji cijeni to što radi, svjestan da je to jedini način da opstane u NBA.
Malo je popustio nakon što je zaradio ogroman novac, ali tih nekoliko sezona s Pistonsima čine ga idealnom dopunom za našu momčad. Prave petice su ionako rijetkost, a kako nam i Timmy može pokriti tu poziciju, nema razloga za brigu. Možda Ben i jeste igrač manje u napadu, ali s pravim suigračima nema problema. Što su, uostalom, pokazali i Pistonsi.
THE MOMENT - Četiri sezone za redom bio je proglašen najboljim obrambenim igračem lige, možda malo pretjerano, ali njegove obrambene kvalitete su neupitne. Posebno su nezaboravne partije protiv Lakersa u Finalu, gdje doduše nije zaustavio Shaqa, ali je dizao energiju fanatičnim skokovima u stilu Rodmana. Ali, moment koji ćemo izdvojiti ipak je lakat Artestu, koji je doveo do sada već legendarne tučnjave u Detroitu. Nitko jednim potezom nije potpuno uništio najljućeg protivnika kako je to tada uspjelo Benu protiv Pacersa. Indiana do danas nije ista, a Detroitu je bio otvoren put ka drugom nastupu u Finalu. U kojem su izgubili od Spursa u jednoj od najdosadnijih serija ikada. Međutim, obzirom da su reket čuvali baš Big Ben s jedne, a Timmy s druge strane, možda to i nije bila dosada, već vrhunska obrana u kojoj možete zaboraviti na atrakciju.
KLUPA
DEREK FISHER (9.1)
Iako je njegova uloga u prva tri milenijska naslova Lakersa bila minorna, Fish je već tu potvrdio kako je savršen za ulogu koju smo mu namjenili – onu back-up playa. Za razliku od današnjih ultra-brzih bekova, njegove noge nikada nisu funkcionirale na taj način. One su služile za postaviti se iza linije za tri i zabiti svaku povratnu loptu. Fisher nije kreator čak niti u pick igri, kamoli slash 'n' kick akciji, ali je pouzdani play koji će prenijeti loptu, odigrati sjajnu obranu i pogoditi svaku bitnu loptu. Uostalom, da je čovjek za velike stvari pokazao je više puta. Nakon što je izgubio dvije godine u Golden Stateu, kao back-up Williamsu pomogao je Jazzu da dođe do finala Zapada 2006. Nakon toga se vratio u Lakerse, postao pouzdani prvi play Kobeove i Philove momčadi, te idealni djelić trokuta. I iako mu s 35 godina igra pada na sve niže i niže razine, opet je stigao ubaciti ključnu loptu u Finalu protiv Orlanda i potvrditi zadnji naslov Lakersa.
THE MOMENT - U kolektivnu svijest urezana su dva koja se nikada neće zaboraviti. Prvo, nemogući šut protiv Spursa s 0.4 sekunde do kraja, koji je produžio život Lakersa za još jednu tekmu u borbi protiv gore spomenutog Duncana iz 2003. Drugo, let iz New Yorka gdje je bio s kćerkom u bolnici, dolazak u Salt Lake City nakon što je već počela game 2 polufinala protiv Warriorsa, ulazak u igru krajem treće četvrtine te trica za pobjedu.
RAJA BELL (10.3)
On je tu naravno zbog obrane, prljavih poslova i detalja koji odlučuju bliske utakmice, poput bacanja za loptom te pogađanja otvorenih trica, na koje se navikao igrajući sa Steveom. U našoj momčadi ima priliku sahranjivati protivnike i na Duncanove povratne lopte. Ultimativni borac koji će intenzivnom obranom iscrpiti najboljeg protivničkog vanjskog igrača, bio on play ili bek šuter. Prednost pred Bowenom dobiva jer je raznovrsniji i jednostavno bolji napadač.
THE MOMENT - Možda nije fer, umjesto sjajnih stoperskih partija na Kobeu ili dobrih šuterskih večeri, istaknuti nešto ovako banalno, ali jebi ga. Moment koji je Bella urezao u našu svijest zbio se davne 2003. u Finalu Zapada. Raja je tada igrao za Mavse, s druge strane bili su spomenuti Duncanovi Spursi, a Bell je potpuno neočekivano zabio 14 koševa, na trenutak davši nadu Mavsima da se mogu nositi s Timmyem i društvom. Naravno, ništa od toga, jer Spursi su se prošetali do Finala preko Dallasa, ali nakon što je Raja zabio svoju jedinu tricu na utakmici i dao Mavsima dozu energije, legendarni Marv Albert uzviknuo je jednu od, barem među nama Hrvatima, najvećih rečenica ikada (odmah uz Franjinu ''Imamo Hrvatsku!'' i Balogovu ''Lee Clark, Lee Clark! I brodi Newcastle prema naslovu prvaka'') – ''Ring Them Bells Raja!''. Kad vam Marv Albert nešto blagoslovi, onda je to definitivno the moment.
MICHAEL FINLEY (16.2)
U najboljim danima u Phoenixu i Dallasu bio je sposoban zabiti, iz ulaza ili šuta, po dvadeset koševa bilo komu, te odigrati dobru obranu. U ovoj ekipi bi bio šesti čovjek koji donosi instant offense i ne dozvoljava da ritam na oba kraja terena imalo padne zbog izlaska startera. Dakle, nama treba Finley iz Spursa. Prema potrebi može mijenjati i Paula i Raya, izmjenjujući se s Rajom ovisno o protivniku s druge strane. Još jedan koji će ekstra profitirati od Steveovih i Duncanovih lopti, dijelom zato što je fantastičan tricaš (preko 1300 u karijeri, trinaesti na listi svih vremena), a dijelom i zato što se navikao na obojicu (s Steveom je proveo šest sezona u Dallasu, a s Timmyem mu upravo teće peta).
THE MOMENT - Usprkos fantastičnim šuterskim partijama u Sunsima i posebice Dallasu, gdje je dugo bio glavni igrač pored Nasha i Dirka, najdojmljiviji dio njegove karijere je način na koji je 2007. prihvatio ulogu iza Ginobilia, te postao pouzdani strijelac iz vana u još jednom lovu na naslov Spursa. U prvoj rundi zabio je 19 trica Denveru u 5 tekmi (da, to je skoro 4 po susretu), u drugoj rundi i ratu protiv Sunsa ''samo'' 15, a u šetnji do naslova preko Jazza i Cavaliersa još 10. Instant offense indeed.
ROBERT HORRY (7.0)
Iako ova naša momčad ne treba više šutera, moramo imati pokretnu četvorku koja je u stanju raširiti reket. Čisto da budemo u toku s vremenom. Možda smo malo tanki pod košem, ali sve nadoknađujemo borbenošću i neviđenom šuterskom moći. A pazi sad kakva je Horryeva uloga. Osim što će nam dobro doći u drugoj četvrtini da malo odmori visoke, njegova uloga je najvažnija u zadnjih 6 minuta. Timmy se seli na peticu, a Big Shot Rob ulazi na četvorku. I da, u momčadi koju čine Pierce, Nash i Allen, sve redom najveći clutch šuteri zadnjih deset godina i ljudi koji su pogodili nebrojene ključne lopte, svaka važna lopta imat će samo jedan zadatak. Naći put do Horrya. Ostatak priče znate.
THE MOMENT - Ovo je šala, naravno. Mislim, kako izdvojiti jedan trenutak iz karijere čovjeka koji ima 7 naslova, u koje je ugradio bezbrojne pobjedničke koševe, što u same utakmice Finala, što u playoff serije putem do Finala. Ma i sam pokušaj da ih nabrojimo oduzeo bi nam nekoliko kartica. Njegovih 16 sezona jednostavno su, sami po sebi, jedan divan, fantastičan moment.
P.J. BROWN (9.1)
Ono što Bell radi na vanjskim pozicijama, to PJ radi pod košem. Savršen za ući s klupe i čuvati leđa velikom Duncanu, uloviti par otpadaka i zabiti lijepim šutom s poludistance kada nekoga udvoje. Nekako najviše pamtimo njegove godine u Miamiju te kasnije u New Orleansu, kada je redovno imao 10-10 i bio ultimativni timski igrač. A kada se organizira neka dobrotvorna večera, koga je bolje poslati nego PJ-a. Igrač za prljave poslove na parketu i ultimativni gospodin van njega.
THE MOMENT - Povratak iz mirovine da bi osvojio prsten s Celticsima, i to ne za sjedenje na klupi. PJ je svoj prsten itekako zaslužio, zaustavivši zahuktali Cleveland u sedmoj, kada se situacija po Boston činila bezizlaznom. Prvo s nekoliko fantastičnih šuteva s vrha reketa, u najboljem Oakleyevsko-Thorpeovskom stilu, a zatim i s 6 ključnih skokova. Jedini konkurent po kvaliteti obrane, šutu s poludistance i šljakerskoj prirodi, Haslem, otpao je zbog nemogućnosti da igra peticu na golu snagu, što je Brown radio bez problema. Dobroćudni div, baš kao i prototip ovakve četvorke, Oakley.
PAUL SHIRLEY (1.8)
Realno, on je tu kako bi mogao iz prve ruke pratiti momčad desetljeća, te napisati par zabavnih i poučnih redaka na zajedničkom blogu (bio bi zadužen i za twitter, facebook i myspace ekipe), i usput sve začiniti nekim solidnim, bjelačkim soundtrackom. Svaki ulazak u igru suigrači promatraju sa zebnjom, što zbog rezultata koji će nužno otići u minus, ali i zbog stalne opasnosti od ozljede koja bi ga mogla udaljiti od njegove prvotne, spisateljsko-navijačke zadaće u ovoj ekipi.
THE MOMENT - Paul nije nikada stigao pretjerano uživati u igri, ali itekako je znao iskoristiti ono što mu je košarka dala. Iz prve je gledao Nasha, bodrio Sunse, i odlučiti se za jedan moment stvarno je teško. Jer u konkurenciju ulazi bilo koja anegdota s putovanja koja mu je priuštila karijera (od Kansasa preko Tatarstana do Baleara), ili objavljenja knjiga, glazbene kolumne na ESPN-u ili pak rad na pilotu TV serije u Hollywoodu. Šteta jedino što je Paul toliko melankolično stvorenje da ne kuži koliko je sretan. Ali, ako bi morali izdvojiti jednu stvar, onda je to definitivno pisanje dnevnika na službenim stranicama Sunsa koje ga je i lansiralo u orbitu.
BRIAN SCALABRINE (3.5)
Ako bi Paul bio navijač iz pozadine koji bodri razgovorom, Brian bi bio onaj bučni tip koji, poput trenera, cijelo vrijeme stoji uz aut liniju i skače od prve od zadnje sekunde. Idealni suigrač, što mu je uostalom i donijelo višegodišnji ugovor, kakav igrač njegovih kvaliteta više nikada nije i neće ugledati. Uz to, ne zaboravimo da je čovjek godinama bio na rosteru Netsa, pa i onda kada su dvije godine za redom igrali Finale. Nije slučaj da se za njega lijepe pobjedničke momčadi. Ni naša nije iznimka. Uostalom, nije loše imati ni navijača koji ujedno može pomoći i kao peti visoki.
THE MOMENT - Sad bih se mogao rugati i reći da je njegov trenutak karijere ona večer kada je za 30-ak minuta u igri pod košem uspio uhvatiti nevjerojatnih 0 skokova, ali ne želim biti zloban. Jer lanjski playoff je pokazao da je Scal fajter koji ipak zna igrati košarku i može pomoći dok igra u skladu s mogućnostima. A to znači na desetak minuta, prilikom kojih se od njega ne traži ništa više osim da rotira na vrijeme u obrani i eventualno pogodi otvoreni šut. Stoga, Scalov moment je definitivno lanjski playoff kada je svoju minutažu odrađivao iznad svih očekivanja, i kada smo svi skupa pomislili, nakon što se ozljedio protiv Magica, da je Boston gotov. Scal je igrao i dalje, ali sama činjenica da smo tako nešto pomislili, ravna je čudu.
Lektira
- Ball Don’t Lie
- Basketball Prospectus
- Basketball Reference
- DraftExpress
- ESPN
- FreeDarko
- fullcourtpress
- HoopsHype
- Simmons
- Sports Illustrated
- Wojo
-
Amare Stoudemire
Andrew Bynum
Boston Celtics
Chicago Bulls
Chris Bosh
Cibona
Cleveland Cavaliers
Cliff Lee
Cole Aldrich
Denver Nuggets
Derek Fisher
Derrick Favors
draft
Duke
Dwight Howard
Dwyane Wade
Evan Turner
Finals
Gilbert Arenas
Greg Monroe
Hedo Turkoglu
Joe Johnson
John Wall
Kevin Durant
Kobe Bryant
LeBron James
Los Angeles Lakers
Miami Heat
Mike Miller
NBA
NFL
Orlando Magic
Pat Riley
Pau Gasol
Paul Pierce
Phil Jackson
Phoenix Suns
playoffs
Rajon Rondo
Rasheed Wallace
Ray Allen
Roko Ukić
SP
Steve Nash
Tiago Splitter
Los Arhivos
- September 2010
- August 2010
- July 2010
- June 2010
- May 2010
- April 2010
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- January 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
