SPURS

”I really feel like this is our last run because of Timmy’s age. It ‘s not about my contract. It’s going to be tough. It’s a long season, Timmy’s 34 going to be 35. That’s why I feel like it’s our last chance because, once Timmy’s gone, it’s going to be really tough.”
– Tony Parker

SCORE: 46-36
PRVIH 5: Parker, Hill, Jefferson, Duncan, Splitter
5 ZA KRAJ: Parker, Hill, Ginobili, Blair, Duncan
MVP: Manu Ginobili
LVP: Richard Jefferson

Tony Parker se ovo ljeto odmarao po šibenskoj rivijeri, usput sanjajući o svjetlima velegrada i životu u New Yorku. Ušao je u zadnju godinu ugovora sa Spursima i očito je da ni jedna ni druga strana nemaju interesa produžiti suradnju. Tony je svjestan da Spursi za njegove karijere više neće biti izazivači, a sumnjam da je Gregg Popovich nakon milijuna iskrcanih pred Manuom Ginobiliem i Richardom Jeffersonom željan pre-platiti još jednog igrača koji je prešao točku bez povratka.

Čekaj, zar je Parker gotov? Sudeći po lanjskim igrama, jeste. Iako ozljeda stopala može opravdati nešto lošiju statistiku, činjenica je kako Tony više jednostavno nema onu eksplozivnost kao nekada, a bez toga nije u stanju biti važna napadačka opcija. Ako ćemo pričati o all-star kvaliteti, on nije kreator, nije šuter, a sada jedva da je i strijelac u tom rangu. Još uvijek je dobar bek, ali nije prva ili druga opcija.

Tim Duncan je lani definitivno zakoračio u umirovljeničku fazu karijere, pretvorivši se od nositelja igre u pouzdanu statistiku koja više nije u stanju iz rukava izvući potez koji mijenja tijek utakmice. Timmy će i dalje hvatati odbijance i zabit će svoju kvotu na golu mehaniku i memoriju mišića, ali zaboravite ne Timmya playmakera koji je u stanju zaključati reket.

Manu Ginobili je postao ultimativni joker. Kod njega sve ovisi o trenutnoj formi. Kao nekakav hokejaški golman, Manu je u stanju biti u top formi mjesec dana i sam samcat dobiti utakmicu za utakmicom. Njegov stil je uvijek najbolje funkcionirao u kratkim dozama, ali nakon svih ozljeda, njegova igra je u potpunosti postala jedna kratka doza.

Evo, bude li Manu u top formi pred početkom playoffa, Spursi mogu napraviti svašta. Uđe li u playoff usporen zbog problema s leđima, zglobovima ili kosom, Spursi ostaju bez potrebne doze nepredvidljvosti i bez najboljeg napadačkog playmakera. Postaju tek još jedna solidna, ali limitirana momčad.

Čak i ako se stvari poklope do te mjere da sva trojica dugogodišnjih nositelja budu u vrhunskoj formi kada bude napotrebnije, San Antonio nema dovoljno baruta na ostalim pozicijama da se nosi s novom generacijom klubova. Popovich će uvijek naći prave igrače za svoj sistem, ali čak i taj sistem treba vrhunsku kvalitetu da bi odnio prevagu. Osim u obliku povremenog Ginobilievog bljeska, vrhunska kvaliteta više ne stanuje u ovom dijelu Teksasa.

Spursi su danas prije svega šljakerska momčad, momčad čija nova maskota je DeJuan Blair. Kao što je jednom prilikom rekao John Hollinger, kada čovjek gleda Blaira, poželi da mu odstrane ligamente iz koljena. Momak kojega nitko nije htio draftati zbog straha da mu koljena neće izdržati više od par NBA sezona, već kao rookie nametnuo se kao najbolji skakač i igrač pod koševima u ekipi.

Kako je tijekom prošle sezone Antonio McDyess preminuo, ideja o Duncanu na centru i njemu kao šuteru s poludistance nije profunkcionirala, ali upravo je Blair svojom energijom, širinom i spretnim rukama dao potrebni zamah ekipi. Međutim, čak ni Blairovo skakačko ludilo nije moglo sakriti činjenicu da su preostali visoki Spursa hodajuće mumije. Uz pokojnog McDyessa, koji bi teško bio koristan čak i kada bi mu svaku pogođenu dugu dvojku računali kao šest poena, Matta Bonnera koji služi samo za raširiti reket šutom za tri te Blaira koji je ipak prenizak i preneiskusan za ulogu čuvara reketa, dobri stari Timmy još uvijek je nosio većinu tereta u obrani, što objašnjava zašto usprkos besprijekornom Popovom dizajnu Spursi u tom dijelu igre više nisu u samom vrhu lige.

Međutim, konačni dolazak Tiaga Splittera u NBA možda ih opet lansira tamo gdje su se nalazili godinama. Naime, Spursi su bili dominantni dok se obrana bazirala na branjenju vanjskog šuta te usmjeravanju protivničkih ulaza u sredinu reketa gdje bi ih čekao Duncan kao svojevrsni stoper. Duncan je također funkcionirao i kao korektor, ispravljajući rijetke propuste suigrača usput čuvajući najopasniju protivničku opciju u postu. Timmy je danas još uvijek dobar u guranju jedan na jedan, ali nema noge da zatvori rupe ili da odigra ulogu sidruna u obrani. Splitterova pokretljivost i snaga možda su u stanju opet donijeti takav aspekt njihovoj igri.

Daleko od toga da kažem kako je Splitter njihova karta za raj. Radi se o napadački limitiranom igraču koji u tom dijelu igre neće pomoći, što opet ostavlja Timmya kao jedinu legitimnu post opciju, ako ne računamo Blairove skokove u napadu i polaganja. Kraj momčadi poput Lakersa, Jazza, Blazersa ili Rocketsa koje imaju puno bolji balans napadačke igre između unutrašnje i vanjske linije, povremeni ubačeni odbijanac ili poluhorok nisu dostatni.

Vanjski igrači će stoga biti ti koji će odlučivati o sudbini ove momčadi. Čak ako i odluče trejdati Parkera, ostaje im solidna rotacija na bekovskim pozicijama. Uz Manua tu je još George Hill, koji se tijekom prošle sezone nametnuo kao starter svojim all-round kvalitetama, combo potencijalom i prije svega šutom za tri. Rookie James Anderson možda im donese potrebnu 1 na 5 agresivnost i atraktivnost u drugu postavu, ali spremniji sam kladiti se da će do minuta doći specijalista za tricu Gary Neal, veteran europske košarke kojega su otkrili na ljetnoj ligi i odmah mu ponudili trogodišnji ugovor.

Jedina slaba točka na parketu pozicija je maloga krila. Predstava koju su Spursi odigrali oko zadnje godine Jeffersonova ugovora primjer je vrhunskog poslovanja (umjesto da mu isplate 15 milja ove sezone i plate porez na luksuz, Spursi su pristali na više godina, više milijuna, ali i mogućnost da ove godine dovedu Splittera i izbjegnu plaćanje poreza na luksuz), ali takav poslovni potez služi tek kontroli štete koja je već nanesena dovođenjem Jeffersona u klub.

Nevjerojatno je da ni Pop nije posumnjao u nemogućnost takvog igrača da se uklopi u njegov sistem. Istina, Jefferson je cijelu karijeru proveo u tranzicijskoj igri oslonjen na fizikalije, ali uvijek je pokazivao dovoljno dobar šut i solidnu igru u obrani zbog čega je bilo logično očekivati da se može transformirati u solidnog igrača zadatka. Međutim, kada ti se fokus igre pomakne upravo na to da zabijaš otvoreni šut i paziš da ne radiš greške u obrani, onda se u biti pokaže koliko si zapravo učinkovit kao košarkaš.

Jefferson je svoje otvorene šuteve uglavnom promašivao, igrači za koje je bio zadužen uglavnom su mu bježali, a ta nesposobnost da odradi osnovne zadatke na kraju ga je toliko ubila u pojam da više nije bio u stanju zabiti ni iz kontri ili onih rijetkih jedan na jedan situacija. Obzirom da su ipak pristali trpiti ga još tri godine, valjda Pop vjeruje da može nešto izvući iz njega, ali čak i da to bude puno više nego lani, opet neće biti ni izbliza dovoljno da se sakrije činjenica kako RJ više jednostavno nije dovoljno dobar da bude starter.

Kako god okrenuli, Spursi i dalje imaju sve potrebno da još jednom uđu u playoff. Obrana će biti dovoljno dobra, napad je potentan iako ne i previše raznovrstan, a skok će biti osnova svega. Svježa krv Blaira, Splittera i Hilla dat će dovoljno poticaja, ali i dalje će se sve vrtiti oko raspoloženja i zdravstvenog stanja velike trojke, posebice Manuove inspiracije. Tako da je pravo pitanje što će se dogoditi kada počne playoff. Hoće li biti spremni za bitku ili će biti toliko načeti i umorni da će ih protivnik secirati uzduž i poprijeko na način na koji su to lani napravili Sunsi?

Obzirom da po mojoj prognozi idu na Thunder u prvom krugu, bojim se da je odgovor jasan. Vrijeme je da jedna od najvećih momčadi posljednjih 15 godina prepusti mjesto pod reflektorima budućim šampionima, franšizi koju su ionako pomogli izgraditi bivajući tako briljantnim klubom u svakom pogledu.

ROKO ONO

(Kako bi rekao onaj genijalni policajac u Lebowskom – they got us working in shifts! Obzirom da izbjegavam gledati SP – posebice nakon što sam vidio ono mučenje NBA igrača protiv Brazila i ozbiljno se zapitao tko je ovdje lud, milijunaši koji nisu u stanju odigrati akciju na postavljenu obranu ili Brazil koji je igrao kao da ima tenk u guzici ili coach K. koji je na klupi zaboravio MVP-a turnira Kevina Lovea – opet je uskočio Emir s osvrtom na daljnji tijek natjecanja, ako ovo što gledamo možemo nazvati takvim imenom. Obzirom da blog radi punom parom, post o footballu ide kasno večeras kako bi imali vremena stići sve ovo pročitati. Hvala na pažnji i ako ima itko zainteresiran za football fantasy nek se javi, a moj favorit za srebro je i dalje Turska – eto, sad sam ih duplo urekao, gube sljedeću garant.)

Moram reći kako nisam gledao SP onoliko koliko sam to želio. Jebiga, bavio sam se drugim stvarima koje su ipak nešto važnije (Srđ je naš!) od gledanja ‘loptanja pod obručima’. Sve skupa sam vidio šest utakmica – naše tri (ove koje smo izgubili, zar ima smisla gledati utakmice protiv Irana i Tunisa), Francuze protiv Španjolaca, Argentince protiv Srba te dio utakmice Grka i Rusa. Nije puno za stvaranje bilo kakvih zaključaka, ali kako nemam što pametnije raditi, komesar piše o footballu, a Sickre se bavi Arkejd Fajerom i Kemikal Braćom umjesto Rokom i ekipom, onda evo i par crtica o utakmicama osmine finala koje se, da se mene pita, uopće ne bi trebale igrati.

Ovakav sustav natjecanja koji dozvoljava da momčadi poput naše prođu dalje je antisportski. FIBA je trebala izabrati između dvije opcije – da prvaci skupina direktno idu u četvrtfinale, a drugi i treći razigravaju za ta mjesta ili da samo dvije repke prolaze dalje i automatski ulaze u četvrt finale. Ovo što trenutno imamo je sprdačina. U stvari, ispada da sve što se do sada igralo nema nikakvog smisla jer ništa ne znači. Netko može reći da će bolje pozicionirani u skupini imati lakši ždrijeb za dalje, ali svjedočili smo da su neke reprezentacije sve radile kako bi izbjegle dio kostura gdje je SAD. Ali, to je njihova stvar. Ako im je to FIBA dozvolila sustavom natjecanja, zašto ne iskoristiti i tu opciju.

To je isto kao i sa Srđem – ako je Grad Dubrovnik dozvolio investitorima da unište to brdo i rade novi grad iznad grada, ne možeš zamjeriti investitorima što žele zaraditi lovu (a još su uz to i Židovi pa se to nekako podrazumijeva – valjda sada neće izraelski hackeri uništiti ovaj sjajan blog) nego Gradu i onoj budali koja mu je na čelu. OK, da ne dužim više – evo kratkog predviđanja što će se dalje događati na ovom Svjetskom prvenstvu. Idemo redom po danima kako će se utakmice igrati.

Srbija – Hrvatska

Mislio sam da će Srbi ove godine biti lošiji nego lani na EP, ali ipak nisu. Imaju ponajboljeg trenera na prvenstvu, a gledajući utakmicu protiv Gaučosa opet sam se divio jednostavnosti i ljepoti njihove igre. Veličković, Teodosić i Krstić su mi najdraži njihovi igrači i oni su apsolutni favoriti protiv nas, ALI… Daleko prije početka prvenstva želio sam da idemo na Srbe u osmini finala. Doduše, mislio sam da će oni biti drugi, a mi treći (iako se ne nerviram radi naših i dalje sam nepopravljivi optimista), ali eto, ipak se dogodilo da igramo jedni protiv drugih. Ovo je za nas ipak najlakša utakmica – bez obzira na sve tenzije oni su ipak puno jači, a eventualna pobjeda bi bila na razini svjetskog čuda i odmah bi poništila sve ono grozno što smo odigrali protiv Brazila i Slovenije. Kaže Slavko na kraju utakmice protiv Brazila kako su nam nositelji igre potpuno podbacili i to je nešto na što računam u ovoj utakmici – Tomić jednostavno MORA odigrati još jednu dobru utakmicu da bi oplemenio sjajnu sezonu u Realu, Tomas se mora nametnuti kao lider na jednu večer, a Ukić valjda može barem ne podbaciti. Bogdanović se isprofilirao kao dobar igrač, a nadam se kako će se Žorić oporaviti jer je njegova borbenost jako važna. Doduše, ne znam kako se mislimo braniti protiv Srba kada se nismo branili cijeli turnir, ali možda možemo zabiti više. Možda. Teško, ali imam neki feeling da ćemo ih dobiti. Da igramo protiv bilo koga drugog iz te skupine (dobro, ne protiv Angole) rekao bih da ćemo izgubiti, ali sada mislim da ćemo ipak dobiti. Onako, za raju.

Španjolska – Grčka

Nominalno najjači par osmine finala i utakmica koja se mora pogledati. Španjolci su izgubili dvije utakmice više nego se to očekivalo, a Grcima na primjer komesar uopće ne vjeruje (obje ove momčadi su bivše, prošo voz, op.k.). Ishod ove utakmice je teško prognozirati – Grci već godinama igraju isto i čini se kao da je to isto lako braniti, ali opet to malo kome uspije. S druge strane, Španjolci su u nekoj nacionalnoj sportskoj euforiji, ali previše (samoprozvanih) zvjezdica u vanjskoj liniji ih vuče prema dnu. Ipak, volim Španjolce i mislim da će ovo dobiti, ali bit će zajebano.

Turska – Francuska

Francuze sam gledao protiv Španjolaca i dobili su tu utakmicu samo zato jer su bili manje loši. Ne vjerujem u njih nimalo, a ne sviđa mi se ni njihova ideja da puste zadnju utakmicu kako bi izbjegli dio ždrijeba gdje su Ameri. Ne znam ni kakva je to ideja da se ide na domaćina koji je prvu rudnu odigrao odlično – navodno su Grke potpuno razmontirali. Tu su se Frančezi zajebali. Glatka pobjeda Turske uz ludu partiju Jordana Turkoglua.

Slovenija – Australija

Ne vjerujem Frančezima, a ne vjerujem ni Janezima. Moraju jednom puknuti, tako bude svaki put, a bolje bi im bilo da su pukli protiv nas nego sada protiv Klokana. Vjerujem da će centri ‘down under’ dominirati, a Mills će izvana zabiti dovoljno. Utakmica na veliki broj koševa.

SAD – Angola

Ne želim trošiti riječi na ovu utakmicu osim što ću čestitati Angolcima na pobijedi protiv Švaba.

Rusija – Novi Zeland

Da su birali suparnika, Novi Zeland ne bi mogao izabrati boljeg od Rusije jer svatko ima šansu protiv ovako sakate ekipe (btw, novinar Sportskih je u najavi SP-a napisao kako su tri najbolja europska igrača posljednjih 5 godina Nowitzki, Gasol i Kirilenko – samo ne znam gdje zaboravio Parkera). Ipak, Novi Zeland ovo ne može dobiti jer bi bilo previše da dvije repke iz Oceanije prođu dalje.

Litva – Kina

Moram priznati kako nisam očekivao ovako dobru Litvu, ali to je zato jer ne znam ove mlađe igrače. Isto tako nisam očekivao kako će Obala Bjelokosti pobjediti Portoriko točno onoliko razlike koliko je bilo potrebno da Kina prođe (u stvari nisam očekivao da Obalobjelokoščani uopće pobjede Portorikance – Arroyo opet ima dobre trave), ali dogodilo se. Bilo što osim pobjede Litve ovdje se ne bi trebalo i neće dogoditi.

Argentina – Brazil

E, ovo će biti utakmica. Od svih parova ovoj se najviše veselim. Brazilce od početka guram kao dark horse turnira (iako po sastavu ne bi trebali biti dark horse), a kada sam ih vidio kako igraju protiv naših (OK, znam da je lako izgledati dobro protiv Ukića & Co) dodatno su me učvrstili u toj vjeri. Okršaj Scola & Oberto vs Varejao & Splitter će biti vatren, kao i Delfino vs Barbosa, a Brazil po meni ima prednost jer je Huertas puuuuuuno kvalitetniji i inteligentniji igrač od Prigionia. Ja navijam za Brazilce. U nogometu uvijek, a u košarci sada.

Dakle, ako se moje prognoze ostvare parovi četvrtfinala su: Hrvatska – Španjolska, Turska – Australija, SAD – Rusija, Litva – Brazil. Prognoze za poslije ne dajem. Još.

P.S. Za vrijeme pisanja ovog teksta slušao se novi album grupe No Age koji je zakon. Eto.

ČUJ TO – SP 2010. SPECIAL

Svjetsko prvenstvo ne samo da je pred vratima nego je već zakoračilo u naše stanove, a urednički dvojac ovog bloga to uredno ignorira. Komesar se zabavlja dobivanjem oklade i priča kako ga ne zanima to ‘trećerazredno natjecanje’, a Sickre se druži s Matom i Hobitima te posjećuje Zrće i kaže kako je to sve u redu. Ostalo je samo da ja u skladu sa svojim skromnim mogućnostima pokušam napraviti kratku najavu ovog natjecanja kojeg smo nas trojica imali namjeru i fizički pratiti (danas nam je drago što se ipak nismo odlučili za takav luksuz, opaska komesara).

Opći dojam prije svega

Svi znamo kako je SP osiromašen nedolaskom najvećih zvijezda. SAD ima reprezentaciju u kojem nema niti jednog igrača s OI u Pekingu, a i mnoge druge NBA zvijezde su odlučile preskočiti ovo natjecanje. FIBA mora nešto dramatično napraviti kako bi se to u budućnosti promjenilo (ako je to uopće moguće). U tom svjetlu i naslov svjetskog prvaka vrijedi manje nego bi trebao.

Hrvatski novinari

Koliko je košarka u našoj državi spala na niske grane govori podatak kako je praktično nemoguće naći najavu SP-a bez nekih krupnih grešaka. Podcjenjivanje američke reprezentacije jer za njih ne igraju LeVlatka, Kobač ili Duvajt je stvarno smješno. Pa onda greške što se rostera tiče, pa onda ovo, pa onda ono. Drago mi je da je košarka dobila neki medijski prostor (veći nego inače), ali mi je bed što nitko ne zna dosta o ovom sportu i zato je sramota da se još nitko nije sjetio pozvati komesara da piše za njih. Doduše, ne znam kako bi se komesar navikao na činjenicu da se u modernom novinarstvu velikim tekstom naziva sve iznad kartice, kartice i po, ali pametan je to mladić – navikao bi se on i na to (nisam toliko pametan, op.k.).

Hrvatska reprezentacija

Iako ću proći sve skupine, našima ipak treba dati malo više prostora. Prije svega, drago mi je da se ne zanosimo nekim velikim najavama, odnosno da nema nekih velikih očekivanja. Joke kaže kako mu je cilj proći u drugi krug, a poslije što bude i s time se slažem. Ako ne pobjedimo Tunis i Iran to je stvarno sramota, ali bilo koji protivnik u osmini finala će biti favorit protiv nas, to je valjda svima jasno. I zbog toga je ona Ukićeva najava na televiziji kako će nas iznervirati, kako ćemo lomiti daljinske i kako će oni dati sve od sebe – genijalna. Daljinski neću slomiti sigurno (ipak nisam toliko emotivno vezan za njih), nervirati se hoću, a koliko vidim ekipa je posložena tako da će stvarno dati sve od sebe i to je ono što me veseli i zbog toga Joki skidam kapu. Prije svega, čovjek je odlučio dati reprezentaciju u ruke Ukiću, Tomasu i Tomiću. Tomić je već sada ponajbolji europski krilni centar i mislim da bi se snašao i u NBA ligi, Tomas je odigrao maestralnu sezonu u kojoj je pokazao sve svoje vrijednosti, a Ukić je toliko napaljen na košarku da to poništava sve njegove minuse. Njih trojica plus Bogdanović, Lončar i Žorić (za kojeg tvrdim da bi mogao biti iznenađenje prvenstva) su okosnica repke, a drago mi je da je Joke Popoviću, Planiniću i Kusu namjenio epizodne uloge. Doduše, ja Kusa ne bih pozvao ni na pripreme KK Dubrovnika, ali eto – kada je već tamo neka ga. Da je Joke bio malo hrabriji poveo bi i Perića jer on nudi opciju više, ali radi ozljeda Ukića i Planinića odlučeno je da u Tursku ide Stipčević koji nema nekakve kvalitete osim što je mlađa verzija Popovića. Ako je to neki kvalitet. Uglavnom, čini mi se da se stvara jedna dobra okosnica za budućnost i samo je bitno da se ne obrukamo u Turskoj. Znači, dvije pobjede minimalno, probat dignuti Sloveniju ili Brazil, a u osmini finala igrati hrabro. Pobjeda i ulazak među osam bi bio fantastičan uspjeh koji bi dao Joki vjetar u leđa za budućnost u kojoj bi se prostor trebao otvoriti i nekim drugim igračima bez obzira što je najbolji od njih, Delaš, očigledno klasični moron poput većine onih splitskih talentiranih košarkaša koji se posljednjih godina zgrabili prvu priliku i posrali se na sav talent kojeg su imali.

Skupina A – Angola, Argentina, Australija, Njemačka, Jordan, Srbija

Kada bi se gledalo samo po rosterima Argentina bi trebala biti neprikosnovena za prvu poziciju u skupini. Scola, Nocioni, Oberto, Delfino i Prigioni su klase za sebe, a da im je Manu tu onda bi to bilo strašno. I ovako su favoriti broj jedan, a dvije su stvari koje to mogu promjeniti – kemija u momčadi i činjenica da su tijekom priprema imali dosta ozljeda. Ako se to dvoje posloži, onda ne vidim kako bi ih neko mogao dobiti. Treba samo dosta spuštati na Scolu koji s Obertom čini ponajbolji centarski tandem na prvenstvu. U momčadi ima dovoljno šutera koji će znati kažnjavati udvajanja pod košem, trčati mogu dosta i to bi trebalo biti dosta za prvo mjesto u skupini.

Drugo mjesto čuvam za Srbiju. Imaju najboljeg trenera na prvenstvu koji je lani na EP-u promovirao jednu strašno potentnu momčad. Teodosić, Tepić, Veličković, Krstić i ekipa igraju odličnu košarku u kojoj svatko zna svoju ulogu, a suspenzije koje je FIBA dodjelila za legendarnu tuču s braćom Grcima nije neka kazna. Krstić neće igrati protiv Angole, Njemačke i Jordana, a Teodosić će na parket i protiv Jordanaca. Znači, ništa. U stvari, možda je ova suspenzija i najbolje što im se moglo dogoditi. Sport je u Srbiji pred bankrotom – savez nije imao dovoljno love za sve što su htjeli napraviti na pripremama, a ovo će ih dodatno motivirati. Ništa nije bolje od dobre tuče, rekli bi neki. Ja nisam među njima, ali nakon ovakve tuče možda ih i razumijem.

Da je Australcima Bogut zdrav to bi bilo zanimljivo gledati. Andersen se pokazao kao koristan i u NBA ligi, a u tandemu s Bogutom trebao bi im samo šuter izvana koji bi samo trebao kažnjavti protivničku obranu. Njega imaju u liku i djelu Patricka Millsa za kojeg moram priznati da nisam znao da je igrao nešto u Portlandu, ali sam ga neki dan gledao kako Francuzima radi što hoće (je, ali od kada je Mills taj šuter, op.k.?). Njih trojica plus Aleks Marić koji je bio odličan u Partizanu te ostatak ekipe gdje se krije sigurno par zanimljivih igrača (dvojica su trenutno u NCAA) dovodi do toga da želim pogledati Klokane na ovom prvenstvu.
Nijemci su kupili pozivnicu iako su znali da ni Dirk ni Kaman neće igrati. Valjda hoće promovirati ovu mladu reprezentaciju koja je lani na EP igrala par zanimljivih utakmica. Na žalost, ja nisam zapamtio imena njihovih zvijezda, a ni gledanje po rosteru mi ništa ne pomaže. Samo se sjećam da je Robin Benzing dobro izgledao na EP, ali sigurno će se Joe javiti u komentarima da kaže nešto više o Švabima koji se ne zovu Švabo Šmit.
Uglavnom, Nijemci su na četvrtom mjestu samo zato jer su valjda bolji od Angole i Jordana.

Derbi Angola-Jordan će trebati gledati. Niti jedan igrač Angole ne igra van Angole, a nemaju ni bilo kakvog diva
iznad 210. Dva Jordanca, s druge strane, studiraju u Americi. Jesu li zbog toga favoriti u toj utakmici? Pojma nemam.

Skupina B – Brazil, Hrvatska, Iran, Tunis, Slovenija, SAD

Ima li potrebe lamentirati zbog čega je SAD aposlutni favorit prvenstva? Ili je bolje napisati nešto protiv argumenata onih koji tvrde da Ameri nisu favoriti? Recimo, kažu da ekipa nema iskustva. OK, ljudi su mladi, ali tu su ipak dva igrača s prstenima, najbolji strijelac NBA lige, par igrača koji su glavni igrači u svojim klubovima. Je li to dovoljno iskustva? Što se tiče napada na zonu, zbog toga su i uzeli Coach K-a za trenera. Da ih čovjek malo poduči tome (točnije, za zonu je zadužen pomoćni trener Boeheim s Syracuse, čovjek koji je inače svojevremeno i po Europi ljeti predavao na tu temu, doktor zone, op.k.). Imat će oni sigurno problema sa zonom, ali ne vjerujem da će bilo koja zona biti toliko stabilna da ih ovi ne bi probili. Jedina stvarna zamjerka je činjenica da su malo tanki pod košem. Chandler je jedini pravi centar, a to nije nešto za pohvaliti se. Svi će protiv njih igrati zonu, probati igrati što sporije i gurati se pod košem. Ja bih isto tako naredio svojim igračima tuču pod košem sa što više faulova na centrima i visokim krilima, ali sve su to šuplje priče. Mislim, tko će braniti Duranta? Tko? Tomas?

Iako sam već napisao kako od naših ne očekujem previše ipak smatram kako bi se mogli ubaciti u borbu za drugo mjesto i to više zato što Slovenci i Brazilci imaju neke felere nego što smo mi jaki. Recimo, Slovenci bi po imenima (da su svi tamo) bili odmah iza Amera i Španjolaca, ali dosta njih je otkazalo (pogotovo oni pod košem), nekima su vrata repke zatvorena, a njihov glavni problem je činjenica kako nikada nisu imali dobru atmosferu u momčadi. I sada mislim da će pogriješiti ako ne daju repku Dragiću u ruke, a nekako mislim da to neće biti slučaj. Ipak, s Brezecom, Nachbarom, Slokarom i ostalima Slovenci i dalje imaju šanse za svašta.

Ipak, pod košem je Brazil u strahovitoj prednosti nad njima. Splitter i Varejao će biti najdivljiji centarski tandem na prenstvu, a da se Nene nije ozlijedio nitko ne bio bolji od njih. I ovako je to sasvim dobro, a Barbosa i Huertas su jako dobar bekovski tandem. Znači, ostaje samo pitanje atmosfere u momčadi koja i njima zna biti problem. Ipak, mislim da će Brazil osvojiti drugo mjesto u skupini, nama ostavljam treće i dvoboj sa Srbima u osmini finala, a Slovenci će se opet raspasti i biti četvrti. Iran će biti peti samo zato što imaju Haddadija (zajebavam se, nemam pojma zašto mislim da će biti peti), a Tunis zadnji.

Skupina C – Kina, Obala Bjelokosti, Grčka, Rusija, Portoriko, Turska

E, ovo će biti zanimljiva skupina. Ipak, favoriti broj jedan su Grci koji su izmislili tu igru s tri playa u petorci, zajebani su borci, znaju u svakom trenutku što treba raditi, FIBA ih nije baš drastično kaznila, a imaju i strašnu momčad. Fotsis, Spanoulis, Bourousis, Zisis, Schortanitis su imena koja iza sebe imaju nekoliko odličnih sezona u Europi, naosvajali su se svega, a dugo su i zajedno u repki. Dovoljno za status favorita za medalju.

Turci su domaćini i mislilo se da će to biti razlog da se ta reprezentacija napokon okupi u punom broju i da budu motivirani, ali opet ništa. Nekoliko igrača fali (Okur ne bi bio tu ni da je zdrav), a motivacije opet nigdje. Ono što sam malo čitao po netu ispada da se Turkogluu opet ne da igrati, a on je ipak turski Jordan i jako je bitan za sve. Ipak, kada grunu navijači s tribina trebali bi proigrati. Turkoglu, Ilyasova, Asik, Erden, Tunceri, Arslan sasvim su dovoljni da budu drugi u skupini.

Portoriko s Bareom i Arroyom ima jako smješnu bekovsku liniju koju će biti zakon gledati. Bareu nikako ne volim, a ni Arroyo nije baš omiljen. Za nešto više bi trebali imati dosta dobre trave ili nekih drugih ‘poguritisa’ koji se uvijek vrte oko njih.

Rusi su stvarno došli u lošem sastavu. Jebote, čak nemaju ni crnca, a kakva je to Rusija bez crnaca. Najveća zvijezda im je Khryapa koji je stalno ozlijeđen, a tu je i Mozgov koji bi trebao biti u Knicksima dogodine, ali malo je to. Premalo.

Kina ima Jianlian Yia i Fangyu Zhua i Yue Suna. Je li to nekoga oduševljava? Ni mene isto. Ipak, ovo nije prvenstvo u nogometu pa bi trebali dobiti Obalu Bjelokosti za koju igra momak po imenu Abouo Charles koji studira na Brigham Youngu. Mormoni i Obalobjelokoščanin? Svašta.

Skupina D – Kanada, Francuska, Libanon, Litva, Novi Zeland, Španjolska

E ovako, da je Pau Gasol odlučio igrati prvenstvo ja bih Španjolce stavio kao veće favorite od Amera. Ovako to ipak nisu iako ne bi bilo iznenađenje da dođu do zlata. Rubio, Rudy, Marc Gasol, Navarro, Garbajosa, Reyes, Mumbru, Llull…strašna momčad. Ozljeda Calderona im je po meni i dobro došla jer je ipak Ricky prvi play, a Navarro odlično igra na dvici. Calderon bi s klupe mogao unositi samo razdor radi nezadovoljstva, a Llull i Lopez su dovoljno dobre zamjene za bekove. Llull mi je osobni favorit jer je prošlu sezonu igrao strašno u kombinaciji s Tomićem.

Francuze sam stavio na drugo mjesto iako je njihov problem s ozljedama, otkazima i atmosferom u momčadi očigledno trajan. Da su im Parker i Noah u Turskoj to bi bilo strašno, ali i ovako imaju zanimljivu momčad. Vjerujem da se neće raspasti, barem ne u skupini.

Negdje sam pročitao kako bi bilo dobro za Litvu da se Kleiza može klonirati pa da imaju dva vrhunska igrača. To dovoljno govori o njima – mislim, Kleiza je meni drag ali nije baš on takva klasa. Stara generacija je otišla sa scene, nova nema takav potencijal i treće mjesto u skupini im je maksimum.

Kanađani nisu mogli naći više od jednog NBA igrača za momčad pa boje najjače svjetske lige brani Joel Anthony. Imaju oni i dosta igrača koji igraju po Europi pa bi valjda trebali biti bolji do Novog Zelanda koji je navodno jako borben i jedina je reprezentacija koja ne igra pick’n’roll, što je njihov trener obrazložio činjenicom da ga nisu u stanju usvojiti, ali da imaju druge vrijednosti. Eto, ja im vjerujem i dajem im prednost pred Libanonom.

Rasplet

Mogao bih sada ići korak po korak i analizirati parove osmine finala i tako dalje, ali neću. Jedino ću reći da se finale SAD-Španjolska nameće samo po sebi, odmah do njih su Grčka i Argentina, a ja navijam za Brazil iz nepoznatog razloga. Srbija bi se mogla ovaj put raspasti i recimo ispasti od nas. To bi bila fora (čuj to, op.k.?).

SAN ANTONIO

Prije standardnog osvrta, jedna mala digresija. Nekakvo Svjetsko Prvenstvo u košarci je pred vratima, a kako mi se ne da raditi specijalni pregled o nečemu o čemu iskreno nemam pojma (pola zvijezda nedostaje, većina reprezentacija je skrpana, gledao sam sve skupa 3 i pol tekme priprema), to ću iskoristiti ovaj prostor da napišem par crtica i istaknem neke stvari za koje mislim da su vrijedne isticanja. Kako zbog početka NFL sezone nakon ovih pregleda krećem odmah svakodnevno s najavom footballa, misli vezane uz SP bit će rasute svakodnevno po postovima, počevši s osvrtom na naš sutrašnji poraz od Y repke Amerike koji ide kao uvod u post o Torontu. Kakva poetska pravda, zar ne.

Međutim, prije toga, negdje kroz jutro, na blogu će osvanuti i pravi pregled za kojega se pobrinuo Emir, tako da će sutra ispodobruča.com raditi punom parom. Za razliku od 90% repki na ovom smiješnom turniru. Ukratko, evo par crtica za početak:

– Angola, Iran, Jordan, Tunis, Kita Ivorova, Kina, Kanada i Libanon ne zaslužuju ni sekunde vašeg vremena, ako FIBA smatra da je u redu imati turnir na kojem četvrtina momčadi nema nikakvih šansi za prolaz među 16 onda je FIBA jedna poprilično glupa organizacija. Čekaj, pa FIBA i jeste glupa organizacija

– Novi Zeland se izdvaja iz ove kategorije jer morate vidjeti Peru Camerona – ovaj veteran je nekada čak bio solidan košarkaš, ali danas je toliko debel i spor da, dok ga gledaš kako se ne rotira u obrani i lupa rukama sve oko sebe, imaš osjećaj da pratiš lokalni streetball turnir na kojem nema osobnih i na kojem pobjednika čeka gajba Kaltenberga

– USA je čak i u ovakvom sastavu favorit, ne zato što su dobri, već zato što su momčadi koje su im do prije par godina mogle zapapriti sada bivše – Španjolci su bez Gasola starijeg i Calderona (iako je po meni ovo drugo dobra vijest, Calderon je van forme i samo je smetao Rubiu), Rudy je totalno van forme, Garbajosa je bivši, a sistem je isti kao da je sve u najboljem redu. Marc Gasol koristi se kao šljaker preko kojega ne idu akcije ni pod razno, što je ogroman minus za njih i plus za ostale. Uostalom, znamo da su Španjolcima najveći problem uvijek bili treneri. Srbi su bljesnuli, ali to još uvijek nije momčad za velike stvari. Grčka šampionska generacija je preminula. Ukratko, iako je ova ekipa USA Basketballa selektirana bez ikakvog smisla (molim vas, nemojte pušiti priče o igračima koji odgovaraju sistemu, zoni, presingu bla bla, ovo su igrači koji nisu odbili poziv, kratko i jasno), samo na račun atletike i sirove snage može pomesti ovu konkurenciju. Dodaj Duranta kao killera kakvoga nema nitko i eto ti budućih prvaka. NFL je pred vratima, a prvu NFL momčad imamo prilike gledati ovih dana – američku košarkašku repku.

– Turci su uvijek opasni kao domaćini, Ilyasova je po meni budući član naj petorke turnira, a kad mu dodaš Hedu, širinu pod košem i pouzdanog playa Tunceria, mislim da im medalja ovaj put ne može pobjeći

– Ostale Euro ekipe su tu negdje, s tim da ih ipak dijelim na dvije skupine
a) prolaznici – Litva uvijek može imati solidan turnir dok god skaču i pogađaju trice, ali nedostaje im kreacije, ova generacija je pročitana knjiga; Njemačka ima odličnu školu košarke i dobru, uigranu repku, ali ne i talent; Francuzi su jednodimenzionalna trkača momčad bez najboljih igrača; Rusi su svoje napravili, Blatt ne može dva puta prodati istu kombinaciju obrane i Utah Jazz napada, pogotovo ne bez Kirilenka
b) izazivači – spomenute Grčka, Srbija, Turska, Španjolska te Slovenija i Hrvatska borit će se ulazak u četvrtfinale

– Gle, Slovenci su bez možda najboljeg igrača Lorbeka, ali konačno imaju lidera u Dragiću, te dovoljno talenta i širine po svim pozicijama. Da je tu Lorbek, bili bi top 5 momčad. Ovako, zagorčat će nekome život. Hrvatska? Prvo, mislim da je konačno došlo vrijeme da nas malo posluži i sreća. Drugo, imamo dovoljno širine ako već nemamo ekstra talent, stvarno djelujemo kao ekipa i ako će nam upadati trice (a po svemu sudeći bi trebale, iako možda malo previše nade polažem u izbornika koji mora biti dovoljno pametan da Planinićeve i Kusove minute prepusti Bogdanoviću) te ako ćemo konačno kontrolirati skok (Ante Tomić je konačno tu, a zašto je Stankec Barać nestao s lica zemlje, e to nemam pojma) imamo šansu ući među 8

– Ostali su mi totalna nepoznanica. Sumnjam da Australija bez Boguta ima ikakve šanse ući među 8, Portorikanci su već pomalo dosadni s tim dva-beka-luduju-a-ostali- gledaju-ekipama, ali Brazilu i Argentini treba posvetiti dužno poštovanje. Ne znam koliko još vatre ima u vanjskoj liniji Argentine, prelazak s Manua na Delfina usprkos Carlosovim kvalitetama mogao bi biti bolan – Delfino ipak prvo gleda vlastiti šut. Falit će im kreacije, ali u ovoj konkurenciji borbenost i snaga pod koševima mogli bi biti dovoljni za polufinale. Slično je i s Brazilom – nemaju pedigre Argentine, ali imaju slične slabe i jake točke. Pod košem će dominirati, a ako Barbosa još stigne ponešto i razigrati uz stalne ulaze, mogli bi biti teška prepreka čak i Amerikancima. Ali ne i nepremostiva, pored Barbose i Prigionia uvijek biram Rosea i Westbrooka, ma kako jadni šuteri bili.

SPURS

Regularna sezona još nije ni završila, a Spursi su već odlučili kojim putem idu ubuduće. Ili je možda bolje reći kojim putem nastavljaju. Usprkos relativno lošim rezultatima dvije godine za redom (ipak se očekivalo barem jedno finale konferencije), Pop i društvo pokušat će još jednom u istom sastavu.

Manu Ginobili potpisao je ugovor na dodatne tri godine, Timmyev traje još dvije, a jedino je Parkerov trenutno u zadnjoj sezoni. Obzirom na odluku da zadrže Ginobilia, ne bi nas trebalo čuditi ako će u dogledno vrijeme ponuditi slično produženje i Parkeru.

I dok im nitko ne može zamjeriti zato što i dalje vjeruju u sebe, potez s Richardom Jeffersonom ostavio je malo čudan dojam. Jefferson se odrekao zadnje rate ugovora koja bi mu donijela 15 milja kako bi pokušao uloviti duži i po mogućnosti veći ugovor prije nego se iduće ljeto promijene pravila onog kolektivnog.

Kako su sretni ti Spursi, pomisli čovjek, ali izgleda da sreća nema veze s tim. Izgleda da se radilo o dogovoru između kluba i igrača po kojem je ovaj praktički smanjio svoju plaću iduće sezone za pola (čime su se Spursi spustili taman ispod granice poreza na luksuz što im je uštedjelo najmanje još 4 milje), da bi zauzvrat dobio željeni višegodišnji ugovor baš od San Antonia.

Sam dogovor ispod stola mi ne predstavlja nikakav problem, ali mi nije jasno zašto su Spursi morali biti ovako darežljivi. 38 milja je 23 više od onoga što su mu bili dužni te čak i kad odbijemo uštedu od poreza, ostaje nam 19 milja za preostale tri godine nakon ove, 19 milja koje će itekako smetati na salary capu za par sezona. Netipično iracionalan potez za ovu franšizu, osim ako Spursi stvarno vjeruju da mogu od njega imati koristi.

Svoju veteransku jezgru pojačali su produživši i s Mattom Bonnerom. 16 milja za 4 sezone solidan je ugovor za tricaškog specijalca. Međutim, očito je kako Spursima treba i doza svježe krvi, a nju su mogli pronaći samo preko drafta i tržnice. I tu leži glavna snaga ove organizacije – iako su godinama u vrhu, zbog čega biraju pri dnu drafta i iako su iznad salary capa, zbog čega se ne mogu uključiti u borbu za slobodne igrače, San Antonio uvijek nađe načina za osvježiti roster (znate li što je zajedničko ovoj trojki na slikama koje se nalaze u postu?).

Ovogodišnji draft nije ništa posebno, James Anderson ima veće šanse postati novi Rashad McCants nego novi Stephen Jackson. Ali, zahvaljujući pravima na Tiaga Splittera (draftiran još 2007.), Spursi su si mogli priuštiti dovođenje vrhunskog centra preko salary capa pojačavši time najslabiji dio momčadi (Duncan je pao iz glavne uloge ne onu veteranske podrške, a pokretni šljaker kao Splitter baš je ono što im treba da vrate potrebnu energiju u reket).

Zatim su zaokružili roster potpisavši Garya Neala, beka-šutera koji je rasturao na ljetnoj ligi. Čovjek je proveo zadnje dvije godine u Italiji, naigrao se i postao profesionalac. I onda ga Spursi snime na ljetnoj ligi i potpišu za minimalac. Umjesto da riskiraš s klincima i njihovim potencijalom, ponekad je bolje uzeti gotovog igrača usprkos svim njegovim limitima.

Neal će zamijeniti tricaške role Bogansa i Masona za kojima nitko neće plakati, dok će ostatak rostera popuniti neki od igrača koji su sudjelovali na ljetnoj ligi kao predstavnici Spursa – bek-šuter Garrett Temple (lani popunio roster do kraja sezone) i play Curtis Jerrells (lani igrao za njihovu NDBL franšizu). Obzirom na nos Spursa za karakterne specijaliste, ne bi me čudilo da Neal iduće sezone bude više od ugodnog iznenađenja, a iz istoga razloga ne možemo isključiti ni ova dva igrača.

Eh, da – i da ne bi bilo samo kako Spursi stvaraju kadrove za pola lige (u zadnjih nekoliko tjedana još su dva njihova čovjeka zasjela za kormilo NBA franšiza – Demps u New Orleansu i Blanks u Phoenixu), ovoga ljeta su i se sami pojačali u birokratskom području. Naime, vratio se Danny Ferry, dugogodišnji GM Cavaliersa, koji je bio jedan od prvih ljudi Spursa koji su posuđeni od drugog kluba. Danas valjda nema NBA franšize koja u nekom svojstvu ne zapošljava nekog ex-Spursa, ne bi li na taj način nekako na sebe prenijeli tu vještinu bivanja uspješnim klubom u svakom pogledu.

PADRES

Klub iz San Diega sam jučer spominjao u priči o Giantsima, kao ekipu koja je ove godine iznenađujuće zasjela na prvo mjesto divizije i nema namjeru izgubiti ga. Međutim, tu prestaju sve sličnosti dvije momčadi. Doduše, i jedni i drugi imaju sjajne pitchere, ali Giantsi su u stanju i platiti ponekoga sa strane. Da ne govorim kako napadačka rotacija Giantsa košta duplo više od one Padresa. Plus, na strani Giantsa je povijest i ugled, dok su Padresi po svim mjerilima najmanji MLB klub. Pa kako su onda tako uspješni? Moneyball, naravno.

Padresi su, poput naših dobrih poznanika Spursa, eksperti za pronalaženje jeftinog talenta od kojega su u stanju izući maksimum zato što imaju sistem te biraju igrače koji se u njega uklapaju. Isto kao što jeftini swingman ne može igrati u Spursima ako ne može pogoditi tricu, tako ni u Padresima ne možeš igrati ako nisi u stanju doći na bazu ili igrati obranu.

Padresi na svom rosteru nemaju ni jednu jedinu zvijezdu. Njihov najbolji igrač, Adrian Gonzalez, trebao je postati Yankee ili Red Sox prije početka sezone, pa tijekom sezone, a onda, kako su zaredali pobjedama, odlučili su zadržati ga do kraja godine makar ne dobili ništa zauzvrat. Pošteno. Međutim, nije Gonzalez jedini koji zabija, u ovoj momčadi zabija doslovno svaki igrač koji uskoči u postavu, makar bio jučer doveden iz druge lige.

To je princip Oaklanda doveden do savršenstva. Padresi imaju budžet u rangu Pittsburgha, dakle uvjerljivo najmanji u ligi. Međutim, zahvaljujući statističkoj analizi i vjeri u svoj sistem u stanju su pronaći igrače koji znaju doći na bazu i biti aktivni, igrače koje nitko drugi nije otkrio jer su bili zauzeti gledanjem u neke druge brojke i ravnajući se dojmovima.

Međutim, ono gdje pronalaženje jeftinih igrača donosi potpunu pobjedu je izbor pitchera. Sav njihov sistem i gomila dobrih napadača ne bi značili ništa da Padresi svaki dan nisu u stanju na teren poslati pouzdane pitchere. Iako nemaju klasičnog asa, vrhunskog pitchera koji garantira pobjedu svaki dan, imaju 5 jednako dobrih bacača koji su redom svi u rangu trećeg startera u jednoj dobroj playoff rotaciji. Čista matematika – 5 dobrih donose isti prosjek na kraju dana kao 1 odličan, 3 dobra i 1 užasan. Dodaj na to njihov stadion koji je najduži u ligi te je na njemu skoro pa nemoguće zabiti home run i eto recepta za uspjeh.

Dakle, prvi starter je veteran Garland, odbačen i prekrižen od svih, koji je u San Diegu neočekivano postao lider. Drugi starter Correia veteran je koji je odlučio odigrati sezonu života u pravo vrijeme. Slična je priča i trećeg pitchera, Richarda. Ova trojka teško da će ubuduće igrati opet na ovoj razini, a i primjetno je da su im brojke znatno bolje doma nego na gostovanjima. Međutim, dva njihova klinca kojima je rotacija zaokružena – Latos i LeBlanc – imaju potencijala i za nešto više od ovoga što trenutno pokazuju (a što nije malo, LeBlanc brojkama nije ništa lošiji od prve trojice dok je Latos, iako ne pretjerano atkraktivan, po prodanim poenima i poklonjenim bazama među najboljima u ligi).

Uz dobar napad i dobru obranu, ono što Padrese diže iznad konkurencije i po čemu se broj jedan u ligi su njihovi rezervni pitcheri, koji su po brojkama čak i bolji od startera. Dok druge ekipe strahuju od toga da nakon 5 devetina izvade startera, Padresima je to čak dio taktike. Gregerson, Mujica, Adams i posebice closer Bell, po svim brojkama čine uvjerljivo najpouzdaniju klubu u MLB-u.

Najluđe od svega, kada za koji tjedan krene playoff, Padresi mogu otići do kraja. Napad ne popušta, pitcheri su pouzdani. Dok je god njihov teren iza njih u igru su. I to je najveća ljepota baseballa. Jedan igrač Yankeesa košta koliko cijela momčad San Diega, međutim, kako su Yankeesi trenutno u strci s pitcherima (samo jedan im je spreman za playoff) te kako im je pola igrača u polju van forme, Padresi koji su u vrhunskoj formi na svim područjima, imaju šansu. Da, možda je to šansa koja se pruža jednom u životu dok za Yankeese uvijek postoji iduća sezona. Ali je šansa. Nije ni to malo.

THE ROSTER OF THREE

Grizzly Man (Werner Herzog, 2005.)

Gledao sam ovaj film čim se pojavio, kao tvrdi Herzogov fan. Čovjek i kada snimi sranje, barem snimi zanimljivo sranje. Međutim, ovaj film nije sranje, već možda najbolje što je Herzog ikada napravio. Lani me malo iznenadilo kada bih ga ugledao na raznim popisima najboljih filmova desetljeća. Ali, bilo mi je drago da je i mainstream prepoznao vrhunsku stvar, bez obzira na to tko stoji iza nje. Prvo, ovo je zabavan film. Herzog kao narator, s tvrdim njemačkim naglaskom, urnebesan je. Svi likovi koji se pojavljuju u filmu su pomalo ludi, ne čudi što su mnogi mislili da je u pitanju lažni dokumentarac. Mislim, njemački naglasak, tip kojega su rastrgali grizliji i koji je sve snimao svojom kamerom, njegova luda djevojka, spaljeni roditelji i šizofreni patolog – ne djeluje stvarno. Ali, tu je uvijek bila najveća Herzogova vrlina. Uzeti stvarnost i pokazati je iz takvoga kuta da joj se diviš jer je luđa od ikakve mašte.

Foolish (Superchunk, 1993.)

Vrhunac karijere benda koji je postavio temelje nezavisnoj sceni kakvu danas poznajemo. Samo, na stranu izdavaštvo, marketing, uopće taj glazbeni princip moneyballa koji je pokazao da ne moraš biti dio korporacije da uspiješ doći do slušatelja, već da ti je samo potreban plan i rad. Ovaj album na sebi ima 12 bisera zbog kojih je sve to skupa nekako manje važno, a istodobno ima više smisla. Ako kužite što hoću reći.

Basketball And Philosophy (razni autori, 2007.)

Biblioteka ”…i Filozofija” prevođena je i kod nas, do sada su izašle knjige o Simpsonima, Seinfeldu, South Parku, Zvjezdanim Stazama, Pajtonovcima… Neke su bolje, neke su lošije, ali sve imaju zajedničku sljedeću crtu – kroz prizmu popularne kulture učiš i ponavljaš vječne filozofske ideje. Nažalost, ovaj naslov nije preveden, valjda zato što naši izdavači misle da publiku ova kombinacija ne zanima. Tko zna, možda su u pravu. Jer, ovo jeste prije svega suhoparno filozofsko štivo, ali meni su neodoljivi oni trenutci kada odeđeni esejist ubode vrhunsku tezu vezanu uz košarku. Plus, stvarno nije zahtjevno, stil je ogoljen do te mjere da imaš osjećaj da čitaš običnu biografiju o npr. Philu Jacksonu, a ne i usputni osvrt na zen budizam i protestantsku etiku.