ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

22Jun/1318

FINALS MVP

Posted by Gee_Spot

Vrijeme je da povratimo perspektivu u vokabular, nakon što se malo zamaglila i resetirala tijekom serije sa Spursima, posebice kada je u pitanju jedna individua s inicijalima LBJ. Naravno, svi znamo koliko je besmisleno rangiranje igrača na bilo kojoj osnovi jer ne uključuje kontekst u potpunosti, koliko god se trudili poboljšati formule i shvaćanje istoga. Ali, bazirani na statistici, rezultati su barem objektivni, pa ako već ne govore cijelu istinu, usmjeravaju nas u pravom smjeru. Dakle, čime se danas IOR bavi? Izračunom najboljih playoff nastupa za sve igrače koji su ikada osvojili titulu MVP Finala, koja je i svojevrsna titula MVP-a playoffa uopće.

Uključiti sve igrače koji su ostavili traga na playoffu, ali nisu došli do titule MVP-a stoga mi se učinilo nepotrebnim. Iako će time rezultati biti nepotpuni, dobit ćemo sasvim dovoljno kvalitetnih informacija, a kako su prstenje i titule itekako važni u cijeloj priči, držati se onih s najboljim pedigreom logičan je izbor. Izračunati IOR do 2004. nije bio problem obzirom na dostupnost statistike, ali za sve sezone ranije opet se trebalo obratiti nagađanju koje funkcionira na osnovi iznesenoj u postu o Draženu (ukratko, analiza box-score učinka direktnih pozicionih protivnika kako bi poboljšali PER, usporedba s igračima sličnih karakteristika i sličnih brojki kako bi dobili +/- osnovu).

Iz prilagodbi smo izbacili broj utakmica kao faktor jer ovih 20-ak playoff utakmica su same po sebi toliko mali uzorak da ih nema smisla dodatno oporezivati ili nagrađivati, a sve drugo ostalo je manje-više isto kao i kod izračuna učinka za regularnu sezonu. Treba samo napomenuti kako se nagrada za MVP-a Finala počela dodjeljivati tek 1969. i kako sve one godine ranije nisam uzeo u obzir, iako nije bilo problem zaključiti da bi se uglavnom bavili s petnaestak sezona Russella pomiješanih s malo Wilta, Petita i Mikana. Ali, kako je u principu već sve ranije od '80-ih, dakle od modernog doba NBA, upitno zbog krnje statistike, možete misliti kakve bi tek apstraktne teoreme morali postavljati da zaključimo koliki je bio Billov +/- ili PER na osnovu box-scorea koji ne donosi ništa osim tri osnovne statističke kategorije (primjera radi, ne zaboravim da je NBA tek 1974. počela brojati ukradene i blokade).

Naravno, to ne znači da nešto slično nećemo pokušati kroz ljeto, kada ću u pauzama između kupanja i izležavanja s dobrom knjigom u ruci pokušati pronaći i nešto prostora za složiti IOR za svaku sezonu od 1947. do danas, a usput izabrati i najbolje pojedince svakog desetljeća.

Uglavnom, slijedi popis 45 playoff nastupa koji su rezultirali titulom MVP-a Finala, od najboljih prema najmanje dojmljivima.

1. 1991. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 188

Mislim da nije pretjerivanje reći kako ovakav rezultat nitko nikada neće nadmašiti. Bullsi su do prvog naslova raznijeli sve redom, scoreom 15-2 koji uključuje dvije metle i dvije 4-1 serije. MJ u naponu snage, 27 godina na leđima i teret svih onih razočaranja i omalovažavanja ranijih godina (da je u njegovo vrijeme ESPN žutilo bilo ovako pojačano tehnologijom, tipa bi gazila kao LeBrona zbog 6 razočaravajućih nastupa u playoffu prije prvog naslova) jednostavno su doveli do eksplozije koja je rezultirala sa neviđenim one-man showom - 31 poen, 8 asista, 6 skokova i 4 stop akcije po utakmici uz samo 2.5 izgubljenih lopti. Ono što je zanimljivo istaknuti je da MJ nikada prije ni poslije manje lopti nije trošio na sebe, odnosno da je samo jednom u karijeri imao bolji omjer asista. Dežurni kritičari su isticali kako je upravo to sazrijevanje bilo ključno za iskorak, MJ je tvrdio da je tek tada počeo vjerovati u suigrače, a mi možemo zaključiti samo jedno - Air je najveći po svemu, tako i po ovome, i definitivno je šteta što ga nismo doživjeli u ESPN svijetu. Sjećam se da sam kao klinac trčao doma s ulice gledati kako gazi Lakerse u Finalu ove dotične godine, ali, jebote, možete li zamisliti kakav bi to tek gušt bio doživjeti kao formirani fanatik (ako tako nešto uopće može postojati).

2. 2012. LEBRON JAMES (Heat), IOR 171

Ako ništa drugo, barem smo Jamesov put do prvog naslova doživjeli u punom sjaju. Sve je još u sjećanju, od partija protiv Indiane preko Bostona do dominacije nad Durantom, sve je jasno, a ispada kako je pri tome i itekako značajno iz povijesnog kuta. LBJ je fenomenalnu regularnu sezonu digao na još veću razinu, što je teško, jer u playoffu obično padaju postotci, a s njima bi padao i IOR. Ova lista jasno pokazuje koliko smo privilegirani bili prošle godine, a ujedno nam olakšava Jamesa proglasiti najboljom trojkom svih vremena ili barem jednakim Larryu (do prstena broj 2, barem po meni, bilo je neupitno da Larry ima određenu prednost). Ok, pred njim je još 5-6 sezona igre u punoj snazi koje će ovakve tvrdnje još dodatno ojačati, ali dajmo mu mali kredit. Larry ima 3 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 5 nastupa u Finalu, LBJ ima 2 prstena, 2 titule MVP-a Finala i 4 nastupa u Finalu. Nije nerealno pomisliti da će u idućem periodu ove brojke nadmašiti.

3. 1993. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 164

Treći naslov pred odlazak na pauzu Jordan je potvrdio još jednom dominacijom u playoffu, s tim da je ovdje već bilo izvjesno da su Bullsi sistemski stroj u kojemu se od njega prvenstveno očekuju poeni, a tek zatim kreacija. Iako, naravno, bez all-round kvaliteta nema ni ovakvog IOR rezultata.

4. 2000. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 156

Prošlo je već dosta godina i pomalo je već i zaboravljeno, ali činjenica je kako je Shaq u ovom periodu umalo uništio interes za košarkom koliko je dominantan bio. Nešto slično su u povijesti prezentirali Mikan, Wilt i Kareem, s tim da je ovaj drugi imao Russella da ga zaustavi, a Kareem u najboljim godinama nije imao momčad, sve dok se Magic nije pojavio. Shaq je takvom lakoćom trpao i nosio Lakerse, naravno u genijalnom sistemu Phila Jacksona, da se često činilo kako se doslovno šetaju kroz utakmice. Srećom, na Zapadu su tada taman stizali Kingsi i Blazersi su imali gomilu talenta koji su u dva navrata Lakerse držali na konopcima, ali Shaq je bio dovoljno čvrst da se i kroz te probleme provuče bez ožiljka.

5. 2003. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 155

Jednu od najboljih sezona ikada Timmy je okrunio i jednim od najboljih playoff nastupa ikada. Šteta što u Finalu nisu imali bolje protivnike, ali put Spursa kroz Zapad i razina košarke koju je Duncana tada igrao za mene su i dan-danas pojam all-round dominacije. Shaq i MJ ipak su prvenstveno bili strijelci, LBJ se razvio u ultimativnog šljakera i ljudsko univerzalno sredstvo za začepljivanje rupa, a Timmy je bio sve to skupa i onda uz to još i monstrum u obrani. Ovo je bila jedna od dvije njegove sezone u kojima se napad Spursa vrtio isključivo kroz njega jer u blizini nije bilo pick & roll majstora kakav je kasnije postao Parker koji je u ovoj sezoni igrao svoju tek drugu sezonu dok je Manu bio rookie, tako da je ostvario all-round brojke van pameti i zaradio maksimalne bodove u ocjenama vještina što je u ovom rangiranju uspjelo još samo Jamesu i Earvinu Johnsonu po dva puta (što nije ni čudo obzirom da su obojica playmakeri u tijelu rasnih trojki, što im olakšava igranje na više pozicija, a time i utjecaj u svim sferama igre), odnosno Birdu i Waltonu jednom.

6. 1996. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 154

MJ opet, ovaj put kao lider najveće momčadi svih vremena.

7. 2013. LEBRON JAMES (Heat), IOR 150

Očit je pad učinka u odnosu na fenomenalnu regularnu sezonu, dok je u lovu na prvi naslov u playoffu igrao čak i bolje. Dakle, istina je, LeBron stvarno u ovom playoffu nije bio dobar kao u prošlom! Ali, čovječe, pa to su i dalje svemirske brojke, a kada ih stavimo u kontekst i istaknemo da je uglavnom igrao izvan pozicije, izgledaju još bolje. Uglavnom, nešto što bi danas dobar dio medija i "fanova" pljucao da su Spursi imali malo više sreće u G6, pretvorilo se u sedmu najbolju post-sezonu ikada. Ajd' ti to skuži.

8. 1998. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 149

Zadnja sezona, zadnji naslov, još jedan klasični MJ, već četvrti put u osam najboljih post-sezona. Treba li još što dodati?

9. 2001. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 148

Ako su im godinu ranije spomenuti Kingsi i Blazersi skoro uzeli skalp, ove godine je dominacija Lakersa bila bolno očita. Još jednom fantastični Shaq vodio ih je do smiješnih 15-1, s tim da je jedini poraz došao od Sixersa u Finalu kada je već svima uključenima bilo jasno da su Lakersi jednostavno neranjivi - njihova kaznena ekspedicija je pomela i Kingse i Blazerse, usput i Spurse s Duncanom i Robinsonom (nakon što su dvije tekme držali Shaqa pod kontrolom, u G3 i G4 ih je uništio), kao osvetu za muku godinu ranije.

10. 1984. LARRY BIRD (Celtics), IOR 146

Ptica na vrhuncu. Zdrav, taman kreće u seriju od tri titule MVP-a regularne sezone za redom (podsjeća vas na nekoga?), u naponu snage s 27 godina, svaku večer double-double s 7 asista kao bonusom. U playoffu sve skupa diže na novu razinu, posebice broj koševa, skokova i postotke šuta.

11. 1971. KAREEM ABDUL-JABBAR (Bucks), IOR 145

Kareemova druga sezona u ligi bila je stvarno nešto posebno. Sa samo 23 godine, što je za centra tek početak početka karijere, odveo je Buckse (i usput Oscara) do prvog i jedinog naslova uz 32 poena, 16 skokova i 3 asista u prosjeku. On je nastavio igrati na istoj razini, Bucksi ga nisu pratili, pa je taman pred najbolje godine prešao u Lakerse gdje je čekao da rebuilding u kojem je proveo idealne godine (od 28 do 32, dvije titule MVP-a lige) donese Magica i tako zaokruži novu generaciju sposobnu loviti naslov.

12. 2006. DWYANE WADE (Heat), IOR 144

Jordanovsko izdanje Wadea. Od stila igre (samoubilački juriši začinjeni zglobolomećim skok-šutevima s laktova) do pojave (vanserijski atleta idealnih fizikalija za dvojku), čovjek je s 28-6-6 uz izuzetnu obranu nosio već u 24-oj godini Heat do prvog naslova. Šteta što je ostatak momčadi bio s krive strane vremenske crte i što smo izgubili mogućnost gledati ga u konkurentnijim momčadima tijekom najboljih dana karijere koji su tek uslijedili (raspad momčadi rezultirao je s 3 ispadanja u prvoj rundi i jednim propuštenim playoffom, a igrači s kojima je Wade tada bio okružen bili su čak i lošiji od onoga što je LeBron imao u Clevelandu ili čak i Kobe u Los Angelesu). Neme veze, Riley je sklepao momčad za lov na prsten, prsten je i ulovio, taj se nikada nije zamarao prosjekom.

12. 1994. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 144

Najbolja sezona Hakeema u kasnoj fazi, nakon što je dominantnog atletu zamijenio profesor košarke.

14. 1997. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 143

Nešto "slabije" izdanje Jordana, koje je najlakše opravdati činjenicom da je liga te godine bila poprilično slabašna. Na Istoku nije bilo poštenog izazivača, iako su bitke Miamia i New Yorka stvarno bile nešto posebno. Ali, jednostavno nisu imali momčad za napasti Bullse, dok su ih u Finalu dočekali ostarjeli Jazzeri nakon što su razbili zadnji pravi pokušaj Rocketsa, koji su se pak seriju prije obračunali s jedinom momčadi koje su se Bullsi trebali bojati, Sonicsima.

15. 1983. MOSES MALONE (Sixers), IOR 142

Nakon gomile gladnih godina u Houstonu, Moses se udružio s Doktorom Juliusom u Phillyu. On u naponu snage, Dr. J u ulozi iskusnog veterana koji lovi prsten - bilo je to previše čak i za Boston i Lakerse. 26 koševa, 16 skokova i totalna kontrola reketa.

16. 2002. SHAQUILLE O'NEAL (Lakers), IOR 141

Zadnji naslov osovine Shaq-Kobe donio je dramu s Kingsima i prve pukotine u momčadi, ali, izuzmemo li tu nezaboravnu seriju (Bibby!!! Horry!!!), Shaq je još jednom prošetao kroz playoff s 29-13-3, 53% šuta iz igre i 65% s linije slobodnih (njegov uvjerljivo najbolji učinak s linije ikada).

17. 1969. JERRY WEST (Lakers), IOR 140

Prvi trofej MVP-a Finala ikada dodijeljen i to odmah u ruke poraženoga. West je ovdje još jednom izgubio od Russella, ali čovječe, ove brojke nisu ostavile izbora nikome, morao je biti MVP - 31 poen, 8 asista, 4 skoka. Do njegove pojave tako nešto bekovi u igri jednostavno nisu bili u stanju prezentirati, čovjek je bio prototip po kojemu su napravljeni Jordan, Wade i Bryant.

18. 2009. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 139

Kobe je možda uz Shaqa imao i bolje nastupe, to ovom prilikom nisam računao, ali ovdje je dokazao da može nositi franšizu i sam. Briljantan playoff okrunio je nezaboravnom serijom protiv Nuggetsa, a u sjećanju zauvijek ostaju Gasolova, Odomova i Bynumova podrška (posebice u Finale protiv Orlanda), kao i bljesak Trevora Arize, koji je praktički na kratko bio Danny Green prije Danny Greena u Finalu 2013. (i koji je i danas kvalitetan igrač, ali nikako da naleti na ozbiljnu momčad koja bi znala iskoristiti njegove kvalitete na pravi način).

18. 1992. MICHAEL JORDAN (Bulls), IOR 139

Nakon što je godinu ranije skinuo teret s leđa i osvojio naslov, MJ se mogao opustiti. Pravog protivnika nije ni bilo, pogotovo nakon što su sredili Knickse u drugom krugu. Pistonse su izbjegli jer su ih ti isti Knicksi izbacili, Cavsi još nisu bili spremni (nažalost, nikada i neće biti zbog problema s ozljedama), a vrijeme Blazersa je već bilo prošlo.

20. 1987. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 138

Daleko najbolju sezonu u karijeri Magic je okrunio naslovom i trećom i zadnjom titulom MVP-a Finala, koja je ovaj put bila posebno vrijedna jer je Kareem već bio u poznim godinama i više nije bilo potrebe dijeliti svjetla reflektora s njim. Šetnja kroz Zapad, a onda i još jedno gaženje Birdovih Celticsa.

20. 1986. LARRY BIRD (Celtics), IOR 138

Pošteno je da dvojica nerazdvojnih ikona dijele ovo mjesto - nakon što je dvije godine ranije odigrao jedno od najboljih doigravanja ikada, Bird je opet dominirao, posebice u Finalu gdje je ovaj put zamalo ostvario triple-double tijekom 6 utakmica protiv Rocketsa (točne brojke su bile 24 poena, 9.7 skokova i 9.5 asista). Šteta samo što se nije susreo s Magicom.

22. 1999. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 129

Druga godina u ligi, prvi naslov. Da nije Kareemovih 144 IOR boda s 23 godine, ovo njegovo ostvarenje s 22 bilo bi stvarno nešto posebno, pogotovo kada je visoki igrač u pitanju. Imali su doduše i Shaq i Hakeem slične prilike na početku karijera, ali nisu imali Oscara i Admirala da im pomognu usmjeriti se na pravi put.

23. 1982. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 126

Šetnja po Zapadu, gaženje Sixersa (koji se dogodine osvećuju dovođenjem Mosesa) - dvojac Magic-Kareem tada je jednostavno bio previše za ligu, pogotovo jer se ona legendarna jezgra Celticsa tek formirala. Doduše, sezona nije počela dobro, trener Westhead s kojim su osvojili prvi naslov dvije godine ranije otjeran je navodno jer se nije slagao s Magicom, tako da je ovo ujedno i prvi trenerski trofej Pata Rileya.

24. 1995. HAKEEM OLAJUWON (Rockets), IOR 123

Kada je bilo najpotrebnije, Hakeem je izvlačio puno više nego to brojke mogu dokazati. Sretna okolnost je bila u tome što su Sunsi bili u padu, Bullsi su bili u pripremi za drugu fazu Jordanove ere, a Shaq još nije bio spreman.

25. 1975. RICK BARRY (Warriors), IOR 122

Također svojevrsni prototip modernog all-round košarkaša. Njegovih 28-6-6 uz hrpu energije u obrani odveli su Warriorse do jedinog naslova.

26. 2010. KOBE BRYANT (Lakers), IOR 121

Još jedan kvalitetan playoff nastup Bryanta, iako je po bodovima već vidljivo da napuštamo sfere franšiznih igrača i idemo na nešto manje spektakularne prve opcije.

27. 2005. TIM DUNCAN (Spurs), IOR 119

Ovdje su Manu i Tony već preuzeli dio tereta, inače bi Timmy u najboljim godinama vjerojatno ostvario i bolje brojke.

27. 1974. JOHN HAVLICEK (Celtics), IOR 119

Za njega vrijedi isto što i za Barrya, ti tipovi bi vjerojatno i danas mogli igrati košarku na visokoj razini. All-round radilica prve klase, Havlicek je ovdje već imao 33 godine, ali to ga nije spriječilo da igra 45 minuta u prosjeku u playoffu i ostvari 27-6-6 pored Cowensa, Whitea, Silasa, Chaneya, Nelsona i Westphala.

29. 2011. DIRK NOWITZKI (Mavs), IOR 118

Predivna karijera i predivna sezona okrunjeni su predivnim playoff izdanjem. Prva opcija iz snova.

30. 1980. MAGIC JOHNSON (Lakers), IOR 117

U rookie sezoni osvojiti naslov MVP-a Finala? To mogu samo posebni igrači, a Magic je imao i posebnu vrstu sreće. Iako je igrao sjajno, ovi Lakersi su bili Kareemova momčad. Već površni pogled na brojke otkriva tko ih je nosio najveći dio sezone i playoffa. Ali, u Finalu se Kareem ozljedio, Magic je preuzeo odgovornost, a kako Jabbar nije ni zaigrao u G6, Magic, ponavljam - rookie, tada je zauzeo njegovo mjesto u sredini i na poziciji centra odveo Lakerse do naslova s 42 poena. I tako je rođena legenda.

31. 1990. ISIAH THOMAS (Pistons), IOR 113

Isiah je imao potencijala biti još čvršća verzija Chrisa Paula (nizak, eksplozivan, uvijek s loptom u ruci, u stanju biti najbolji strijelac svaku večer, ali se zadovoljava ulogom napasti u obrani i dirigenta u napadu), ali su ga stalne ozljede i stil igre Pistonsa (kao i okruženost limitiranima suigračima) zadržali malo ispod tog ranga (u ranijim danima bio je puno eksplozivniji, ali Bad Boysi su se složili tek kada je ta eksplozivnost počela kopniti). Ipak, njegova najbolja post-sezona karijere rezultirala je drugim naslovom Pistonsa, poslije više jednostavno nije bilo moguće pratiti Jordana, a kako se bližila 30-a i ozljede su postale sve ozbiljnije dok ga ahilova tetiva nije potpuno uništila.

32. 1972. WILT CHAMBERLAIN (Lakers), IOR 112

Tu je Wilt postao Russell i konačno odveo Westove Lakerse do naslova. West je bio prva opcija, a Wilt se zadovoljio ulogom šljakera, s 15 poena, 21 skokom i 3 asista (plus nebrojenim blokadama koje se tada još nisu brojale) dao je Lakersima kičmu - njihov napad nikada nije bio problem, ali žestinom u obrani nikada nisu bili dorasli Celticsima. Do Wiltovog 35-og rođendana.

33. 2004. CHAUNCEY BILLUPS (Pistons), IOR 107

Možda je netko zaboravio gledajući ga zadnjih godina kako se muči, ali Chauncey je svojevremeno zasluženo bio MVP Finala i jedan od najboljih bekova u ligi. Pouzdana prva opcija i prije svega pouzdani lider.

34. 1977. BILL WALTON (Blazers), IOR 106

Bill nije bio fizički dominantan centar koji je ostvarivao svemirske brojke, ali je bio sve što treba Blazersima da dođu do svog jedinog naslova - strijelac, skakač, stup obrane i, najvažnije, playmaker oko kojega se sjajni napad Blazersa vrtio.

35. 1985. KAREEM ABDUL-JABBAR (Lakers), IOR 105

Iako već u poznim godinama (37) i iako je Riley već poprilično prebacio momčad u Magicove ruke (a već su stigli i Worthy i Scott kao nove omiljene Magicove mete u napadu), Kareem nije mogao odoljeti da još jednom ne ukrade show. Praktički je vratio ono što mu je Magic uzeo 1980. 22-8-4 nisu neka bajna statistika za MVP-a (svakako jesu za veterana), ali Kareem je praktički šetao kroz konferencijski dio playoffa da bi u Finalu konačno preuzeo stvar u svoje ruke, uništio Boston (Parish valjda još uvijek sanja tu seriju) i osvetio im se za poraz od godinu ranije, postavivši tako temelje svojevrsnoj dominaciji Lakersa nad Bostonom do kraja desetljeća.

36. 1970. WILLIS REED (Knicks), IOR 103

Svojevrsni nasljednik Russella po stilu igre i utjecaju na momčad (i svoju i suparničku), Reed je predvodio krcate Knickse do prvog naslova i ostao zapamćen po tome što je osvojio titulu MVP-a Finala iako nije ni igrao zadnje dvije utakmice. Odnosno, nije igrao G6, u G5 se pojavio na minutu i znate već što se dogodilo. Dva skok-šuta kasnije Lakersi nisu znali što ih je snašlo.

36. 2008. PAUL PIERCE (Celtics), IOR 103

Imao je PP i boljih individualnih sezona, ali dizanje dva trofeja na kraju 2008. vrhunac su jedne fantastične karijere.

38. 1981. CEDRIC MAXWELL (Celtics), IOR 99

S Maxwellom dolazimo do igrača koji su podigli trofej MVP-a, a da nisu bili ni udarne napadačke opcije momčadi. Maxa se inače spominjalo dok se tražio primjer za objasniti Dannya Greena, ali Max definitivno nije bio igrač zadatka. Kako Parish i McHale još nisu bili spremni nositi teret, a kako su legende poput Cowensa digle sidro, Cedric je ostao kao svojevrsni međugeneracijski flaster koji je pomogao Birdu doći do prvog naslova. Bird je u svojoj drugoj sezoni bio najbolji strijelac i igrač Bostona, a Rocketsi su uložili ogromne napore da ga zaustave, svjesni da ostatak momčadi baš i nije nešto. To je iskoristio Maxwell (zbog kojega je inače Bird počeo karijeru na četvorci, odakle se preselio na trojku kada je Max otišao da bi napravio mjesto za McHalea) te je u Finalu složio nekoliko dobrih utakmica protiv Rocketsa koji nisu imali rješenja za drugog rasnog strijelca koji je mogao zabiti i s perimetra i iz posta.

39. 1988. JAMES WORTHY (Lakers), IOR 95

Legendarni Magicov sidekick došao je do svog MVP trofeja u fazi kada je rivalstvo s Bostonom već bilo gotovo (Birda su sredile ozljede), Jordan još nije bio zreo, a Pistonsi još nisu znali kako zabiti dovoljno da prate Lakerse. Naime, Kareem je bio na zadnjim parama, Magica su zaustavili Dumars i Thomas, ali nitko nije znao da će Worthy ponijeti teret i u sedam teških utakmica doći do uloge junaka. Osim Rileya, naravno.

40. 1979. DENNIS JOHNSON (Sonics), IOR 93

Prije nego je postao jedan od najtvrđih stopera svih vremena i ultimativni glue-guy u Celticsima, DJ je bio mini-Jordan koji je Seattle odveo do jedinog naslova. 21-6-4 uz divlju obranu i to sve u drugoj sezoni u ligi. Specijalan igrač, definitivno ispred svog vremena.

41. 1976. JO JO WHITE (Celtics), IOR 87

Post-Russell Celticsi i dalje su bili krcati sjajnim igračima, a nedostatak dominantnog strijelca razlog je zašto se i Jo Jo White upisao među legende. Kvalitetna druga opcija i pouzdan all-round bek, White je iskoristio povoljne match-upove i nedostatak dominantne sile u ligi u ovom desetljeću da se pored Cowensa i Havliceka, neospornih nositelja igre Bostona, dokopa titule MVP-a Finala.

42. 1989. JOE DUMARS (Pistons), IOR 86

Pouzdani drugi igrač Pistonsa i vječni partner Thomasa dokaz je koliko su Bad Boysi bili posebni, kao i koliko su Daly i Thomas vjerovali u tu filozofiju zajedništva. Usput su se i osvetili Lakersima za godinu ranije - dok su oni pazili na Thomasa, izrešetao ih je Joe.

43. 1978. WES UNSELD (Bullets), IOR 84

Iako je Unseld bodovima na granici druge i treće opcije, napadački on u Wizardsima u ovo doba nije bio ništa više od smetlara. Međutim, njegov obrambeno-skakački učinak ono je što je Wizardsima dalo balans, ali i potrebnu moć da nadigraju Sonicse.

44. 2007. TONY PARKER (Spurs), IOR 76

Nedorasli LeBron (tek 22 godine) okružen hrpom likova koji su zalutali u Finale (Larry Hughes???) predstavljao je tako slabašan izazov Spursima da Pop nije ni uključio motore. Duncan se odmarao, a Parker se šetao kroz obranu Cavsa. Mislim da ovo sve govori o stanju na Istoku tih godina.

45. 1973. WILLIS REED (Knicks), IOR 60

Willis je ovdje već bio ozbiljno usporen ozljedama, a Knicksi su bili toliko dobri na ostale četiri pozicije (Frazier i Monroe vani, Bradley i Debusschere na krilima) da im nije ni trebalo ništa drugo od njega osim skokova i obrane. Kako su Wilt i West bili na zadnjim parama, zajedništvo Knicksa ih je još jednom došlo glave. Svi su zabijali, svi su skakali, svi su igrali obranu. Pa iako su titulu MVP-a mogli ponijeti i Frazier i Monroe i Bradley, Willis kao kapetan i legenda, ali i simbol nesebičnosti, došao je do nje jer je u ključnim utakmicama nadigrao Wilta koji se nakon ovog poraza povukao u mirovinu (West će to napraviti godinu kasnije, kao i Willis kojega su ozljede prisilile da se umirovi u 32-oj godini).

7Jun/132

DAY 39 – LAST MAN STANDING

Posted by Gee_Spot

Parker u prvih 12 minuta nije napravio ništa kroz pick & roll i to je ključni detalj na otvaranju serije (još je važnije da ga uopće nisu napadali nekim specijalnim presingom, najveći dio posla odradio je Bosh u usamljenim visokim preuzimanjima dok su ostala 4 braniča Heata ostajala na svom čovjeku i usporavala napad, prisiljavajući Spurse na resetiranje akcije kako bi pronašli rupu u obrani). Do prilika za realizaciju Tony bi dolazio kroz screenove ili cutove, što je scenarij koji bi Miami vjerojatno potpisao istog trena do kraja Finala. Također je uočljivo da će Spursi imati ozbiljnih problema nametnuti igru kroz visoke – em su Haslem i Bosh sasvim dovoljni za guranje pod košem, em je James u stanju napasti Timmya direktnim ulazima u tijelo, što je nešto na što se gotovo nikada nije odlučivao protiv Hibberta (to je dovelo do dvije brze osobne Duncana, nenadoknadivog igrača za obranu San Antonia – em nitko nije u stanju čuvati obruč na tom nivou, em njegova zamjena omogućuje Heatu igru s niskom petorkom bez posljedica).

Još jedan zanimljiv detalj u ovom uvodnom odmjeravanju snaga je i energičan ulazak Wadea i Bosha u utakmicu, s tim da mi nije jasno zašto je Bosh uzeo više šuteva za tri nego za dva kada je očito po svim pokazateljima da još uvijek nije toliko dobar tricaš (pogotovo kad uzmeš u obzir da je s poludistance fantastičan) i da će protiv Spursa imati dovoljno otvorenih šansi u situacijama koje realizira s puno boljim postotcima. Nije zgorega ni spomenuti da je Battier mjesto u rotaciji prepustio Milleru, što je pomalo čudno obzirom da su Spursi matchup u kojem bi Shane došao do izražaja, ali Spoelstra očito vjeruje u momentum i želi Milleru dati protiv Indiane zasluženu šansu.

Trice se pogađaju solidnim ritmom, ali Heat ubacuje u brzinu više ulaskom Allena i prebacivanjem Spursa na nisku petorku (Neal je u ovom trenutku rupetina u obrani u rangu hrvatskog proračuna), zbog čega Pop vrlo brzo na parket vraća dodatnog visokog (Diaw umjesto Leonarda, s tim da treba istaknuti kako je Leonard sjajno ušao u utakmicu, posebice u napadu, gdje je agresivnim ulazima i stalnim kretanjem očito pokušavao natjerati Jamesa da radi prekovremeno u obrani). Međutim, primjetno je kako Heat puno lakše dolazi do poena od Spursa koji bez Parkerova pick & roll učinka nisu onaj stroj koji smo navikli gledati, stoga Pop (majstorski osjeća da je ovo biti ili ne biti) vrlo brzo vraća Duncana na parket kako bi dobio ne samo čvršću obranu, već i neku osnovu u napadu.

Timmy tako brzinski dokazuje da mu Birdman nije dorastao (Andersen je sjajan podizač energije, ali njegova 1 na 1 obrana u postu s onim stalnim izmicanjem stolice blago rečeno je mizerna), a kako Bosh ubrzo zarađuje treću osobnu, ulogu centra u Heatu dobiva Joel Anthony (Spoelstra još jednom dokazuje da je odličan i u vođenju utakmice, ne samo u pripremi, ne treba mu veliki uzorak da shvati kako dvoboj Birdman-Duncan ne miriše na dobro i do kraja uglavnom Birdmana šalje na Splittera).

Usprkos dobroj obrani reketa i iznenađujuće pozitivnoj energetskoj roli Anthonya, posebice u napadačkom skoku, Timmy je odličnom igrom pod oba obruča uspio razbuditi Spurse, ali i uzdrmati obranu Heata, koja tako u zadnje dvije minute druge četvrtine dopušta Parkeru više uspješnih pick & roll akcija (tri) nego u cijelom periodu prije.

Heat pak ima odgovor u vidu Dwyanea Wadea, koji napad za napadom kreće na svoje poznate samoubilačke ulaze u sredinu i tako daje još jedan razlog Heatu za optimizam. Njegova energija obilježila je i treću četvrtinu u kojoj Heat nastavlja održavati rezultatski minimalnu prednost, ali i dojam da jednostavno imaju više rješenja ove večeri. Što se moglo vidjeti i u periodu kada su nekoliko napada za redom vrtili akciju kroz Jamesa u postu, da bi se, čim su Spursi počeli stizati ranije na pomoć Leonardu, odmah vratili Jamesa na vrh reketa u pick igru.

Problem je nastao u zadnjih 12 minuta kada je James usporio, što je posebice bilo vidljivo na otvaranju zadnje četvrtine kada je nekoliko napada za redom jednostavno loše odigrao u idealnim situacijama (2 na 2 igra njega i Bosha) i pri tome izgubio dvije neforsirane lopte (situacija slična završnici druge utakmice protiv Pacersa kada je netipično poklonio dvije kontre Indiani). Spursi te greške koriste da kroz tranziciju dođu do prednosti, ali i ritma kakav im odgovara – Parker se rastrčao, zabio nekoliko šuteva na još nepostavljenu obranu i okrenuo momentum na stranu Spursa pred zadnjih nekoliko minuta.

Sad, obzirom da su Spursi i dalje nastavili igrati svoju standardnu obranu (ok, možda su ostajali u zoni dublje nego smo navikli, ali tu je teško odvojiti koliku je ulogu imala njihova svjesna odluka da se povuku u 2-3 formaciju, a koliko mlitavost Heata u napadu koji je jednostavno stao s kretanjem bez lopte), postavlja se pitanje što se dogodilo u zadnjoj četvrtini s napadom Miamia? Da li je moguće da je u pitanju tek banalni razlog poput umora i da je James jednostavno ostao bez zraka zbog svega što je odradio u prvih 36 minuta, a posebice zbog taktike Popa da ga većinu utakmice maltretira s Leonardom kao aktivnom napadačkom opcijom? Što god bilo, Heat je u ovom period ostao bez Jamesovih ulaza i onih povratnih lopti od kojih šuteri žive, a njihova pick igra je bila potpuno predvidljiva (Spursi su lakoćom čitali Bosheve blokove i pokrivali prostor, dijelom i zato što je LeBron izgubio onaj prvi korak).

Praktički, Miami je u prvih 8 minuta zadnje četvrtine zabio samo 7 poena i imao više izgubljenih lopti od ubačaja. Te izgubljene su odigrale ključnu ulogu u oslobađanju Parkera, koji je napravio ono što lider treba, podigao razinu igre, dok je James na drugoj strani odigrao par najgorih minuta u ovom playoffu. Tonyeva energija, lucidnost, brzina i kontrola lopte u ovakvim momentima je zadivljujuća, čovjek ima pluća maratonca i bistrinu uma šahiste, a to je još jednom i zasluga načina na koji ga Pop koristi – Timmy je odradio ogroman posao u sredini utakmice, Manu je odradio vrhunsku rolu sekundarnog razigravača (posebice u trećoj četvrtini), a Parker je za to vrijeme služio kao mamac dok se napad vrtio kroz ovu dvojicu. Sve to pomoglo je da bude najbolji kada je najpotrebnije, iako je, naravno, na kraju ključno to što je zabijao kada je trebalo i to, osim iz spomenute tranzicije, uglavnom iz čudnih izolacijskih situacija u kojima je doslovno igrao 1 na 5.

Samo, što nije ta ravnoteža možda i ključ? Trojac Spursa pomogao si je raspodijeliti energiju na način koji Miami nije mogao pratiti - James je toliko važan za organizaciju napada, obranu i skok, da sama podjela lopti prilikom realizacije nije dovoljna, Bosh i Wade moraju preuzeti veću odgovornost i u ostalim segmentima igre (posebice Wade koji je imao za njega mizernih 2 skoka i 2 asista).

U zadne tri minute Spursi tako ulaze u puno boljem ritmu, a Spoelstra odlučuje još i povećati odgovornost Jamesu stavljajući ga na Parkera u obrani. Međutim, nije se lako vratiti iz rupe koju si je Heat iskopao, a pogotovo ne u situaciji kada Bosh i dalje nepotrebno puca trice umjesto da uđu u sredinu i uzme tu dugu dvicu koja je za njega praktički slobodno bacanje (ovo je stvarno postalo besmisleno - znam da je trica efikasniji šut, ali samo ako je pogađaš - nastave li Bosh i Spoelstra forsirati ovakav vid akcije umjesto da se vrate klasičnom pick & popu, mogli bi sami sebi postati najveći neprijatelji).

Dramu na kraju povećava Parkerov ubačaj s istekom vremena (iz situacije bez izlaza), koji pak samo potvrđuje jednostavno činjenicu – kada se utakmica lomila, Tony je odradio posao, a LeBron uglavnom nije, koliko god to glupo bilo reći za čovjeka koji je ostvario triple-double. Spoelstra se mora pozabaviti razlozima – da li je u pitanju bio umor i jednostavno loša četvrtina zbog prevelikog tereta i loše podjele uloga ili je i agresivnija obrana Spursa s puno zone oduzela Heatu kretanje lopte? I definitivno mora zamijeniti sve one trice koje je Bosh uzeo dugim dvicama, možda i razmisliti o odgovornostima Jamesa u skoku i obrani – ako će trčati cijelu večer za Leonardom i pri tome biti zadužen za skok, možda će se završnice bez zraka ponavljati, dakle rošada na Greena i više Haslema možda dolaze u obzir. Također, može se razmisliti o upotrebi presinga – koliko god su preuzimanja na Parkeru sjajno funkcionirala, nisu dovela do izgubljenih lopti, Spursi su ih imali samo 4 cijelu večer, a to je premalo da bi se atletska dominacija na boku osjetila.

S tim da razloga za paniku nema - Heat može biti zadovoljan igrom u prvih 36 minuta, a posebice činjenicom da su prepolovili učinak Spursa u pick & roll akciji Parkera i visokih (i to bez presinga na loptu, uspijevajući tako držati pod kontrolom i ostale napadačke opcije) – Parker je samo 6 puta napao sredinu nakon pick igre za 2-6 učinak, a suradnja s Timmyem i Tiagom rezultirala je s 1-8 realizacijom, to su strašne brojke za obranu Heata. Međutim, obzirom da su uz dobru obranu dobili i solidne utakmice od Wadea (jasno, u okvirima ovog trenutnog Wadea, u usporedbi s pravim Wadeom ovo je smiješno malo), Bosha (prije svega odlična obrana u svim fazama, dobar all-round nastup pokvaren nepotrebnim forsiranjem trice) i klupe (solidna doza energije i trica od svih koji su izašli na parket), mogu se i zabrinuti – ako sve ovo nije bilo dovoljno da se dobije utakmica na svom parketu, odnosno ako je par crnih minuta Jamesa bilo dovoljno da se sistem raspadne, pa što im treba da izvuku pobjedu? Savršena partija? Ako je to u pitanju, onda i Wade i Bosh moraju biti puno više nego solidni da malo olakšaju život Jamesu.

Još je luđe što je Heat izgubio utakmicu u kojoj je imao bolji postotak šuta iz igre (čak i bolji postotak trice uz jedan ubačaj više), a uz to je imao i više asista (Spursi su imali netipično malo asista baš zato što nije bilo standardnog učinka pick & rolla, kao i što su promašili previše trica iz kuta) te značajnu prednost u skoku. Da mi je netko prije serije rekao da će bilo koja od ovih momčadi dobiti makar i jednu utakmicu u kojoj će imati slabiji postotak šuta, rekao bih mu da je lud, tako da je pitanje koliko ovu utakmicu možemo uzeti kao ogledni primjer za budući razvoj serije. Ne kužim i dalje što se dogodilo u četvrtoj s napadom Heata, jednostavno kao da je netko prebacio program i upalio sasvim novu utakmicu. Stoga samo mogu reći – jedva čekam odgovor u nedjelju. Ni jedna ni druga momčad nisu odigrale briljantno, ali nadigravanje je bilo prisutno od prve do zadnje sekunde. Oba trenera imaju dosta prostora za brusiti rubove, Spoelstra nešto malo više, ali ključ je bio što je San Antonio imao čvršće temelje ovom prilikom (Duncanovo prisustvo u oba reketa, Parkerova energija) koji su nadvisili onu startnu prednost Heata - LeBrona.

6Jun/1314

BASKETBALL HEAVEN

Posted by Gee_Spot

Kako sam u jučerašnjem podcastu već obznanio prognozu Finala, ovu najavu odradit ćemo obrnuto od dosadašnjih - umjesto analize koja vodi zaključku, krenut ćemo od zaključka. Dakle, u sljedećih nekoliko kartica pokušati ću objasniti ne samo zašto mislim da će Heat osvojiti naslov, već i zašto smatram da su čvrsti favoriti (kao što sam Krehi rekao u "neslužbenom" razgovoru prije podcasta, da moram birati tri rezultata Finala sva tri bi bila u korist Heata, u rasponu od 4-2 preko 4-3 do 4-1).

Službeni izbor glasi 4-2 za Miami Heat, a evo i kako sam došao do njega.

Spursi i Heat praktički nemaju međusobnu povijest zadnjih nekoliko godina, a posebice zadnje dvije od kada su ove šire jezgre aktivne u sistemima sličnima onome što možemo očekivati u Finalu. Ovogodišnje dvije utakmice pratio je dobro poznati cirkus oko odmaranja najboljih igrača, a lanjski usamljeni lockout dvoboj prošao je bez Wadea i Ginobilia, uz pobjedu Heata od 22 razlike (pogodili nenormalnih 16 trica). Zanimljivo, čak i godinu ranije (iako se radi o još manje bitnim podacima obzirom da ni jedna ni druga momčad u sezoni 2010/2011 nisu nalikovale na današnju) oba međusobna dvoboja završila su gaženjima - prvo su Spursi (uz 17 trica) dobili 30 razlike u svojoj dvorani, da bi im se desetak dana kasnije Heat osvetio s vlastitih +30.

Dakle, očito je kako do prvog podbacivanja nećemo znati o kakvom se stvarno matchupu radi, stoga nam ne ostaje ništa drugo nego baciti se na analizu kroz brojke i tendencije određene momčadi.

Prvo je bitno ustvrditi da za razliku od prijašnjih serija koje su obje momčadi imale zadovoljstvo riješiti u svoju korist, sporedni faktori košarkaške igre ovdje neće igrati preveliku ulogu. Memphis i Indiana su bile napadački limitirane momčadi koje su morale zakonitosti igre okretati u svoju korist korištenjem nekih manje pouzdanih oružja poput skoka, tranzicije ili slobodnih bacanja, ali Spursi i Heat su par iz snova upravo zato što će svoj dvoboj riješiti klasičnim nadigravanjem na oba kraja parketa u kojem će količina otvorenih šuteva u napadu, odnosno količina ometanih šuteva u obrani, biti ključni za rasplet.

Ako bi bacili pogled na svaki sporedni faktor, stvari bi izgledale ovako nekako:

- kontrola lopte

Obje momčadi u stanju su kiksati, ali uglavnom su solidne u oba smjera, s tim da je Miami nešto bolji u obrambenom pritisku, dok su Spursi bolji u čuvanju lopte. Ako bi nekome morali dati prednost, onda malena ide Heatu jer su sistemski skloniji korištenju presinga i imaju igrače koji mogu sijati paniku u linijama dodavanja.

- kontrola skoka

Obje momčadi su među najgorima u ligi kada je kupljenje odbijanaca u napadu u pitanju (Heat je usprkos manjku centimetara čak i nešto bolji od Spursa kojima je tranzicijska obrana prioritet), posvećeni su isključivo kontroli skoka u vlastitom reketu (što Spursi inače rade solidno, dok Heat očekivano čak i tu ima problema). Ako bi nekome morali dati prednost, onda su to svakako Spursi zbog većeg izbora skakača i činjenice da ipak imaju dva najbolja centra u ovoj seriji.

- slobodna bacanja

Spursi imaju puno više problema doći na liniju jer su njihovi glavni igrači više oslonjeni na šut iz vana, ali s druge strane ne postoji obrana koja radi manje prekršaja od njihove. Tako da eventualna prednost koju Heat ima u ulazima, a koja je ionako upitna obzirom na Wadeovo koljeno, biva anulirana lakoćom kojom Timmy i društvo štite sredinu bez prekršaja u svojoj verziji zone (Timmy nikada ne izlazi dalje od lakta, plus ih je uvijek barem još troje u blizini kako bi se u slučaju penetracije zatvorili oko reketa).

Znači, pobjednika će odlučiti bolja učinkovitost tijekom postavljenih napada. Pogledajmo stoga zašto mislim da Heat tu ima ključnu prednost u onom najvažnijem od svih faktora zvanom šuterska učinkovitost.

Nakon mučenja s Pacersima koji su im oduzeli najbolje postave i prisilili ih da posegnu za sporednim rješenjima poput obrane reketa i Haslemova šuta kako bi prošli dalje, Heat će protiv San Antonia puno lakše disati zbog zonskih principa obrane Spursa, ali i zbog činjenice da San Antonio za razliku od Indiane ima "samo" 4 sjajna obrambena igrača u udarnoj petorci.

Naime, kako je Spursima zaštita reketa ključna, napad koji je u stanju dovoljno brzo vrtiti loptu uokolo može uhvatiti Greena i Leonarda dovoljno daleko od perimetra da osigura otvorenu tricu (posebice iz kuta). Spursi imaju sreće što je u NBA malo pametnijih momčadi od njih kada je pomicanje šahovskih figura u pitanju, ali Heat ima sasvim dovoljno lucidnih asistenata (posebice jednoga koji se preziva James) koji mogu iskoristiti ovu protivničku obranu na vrhovima prstiju da zabiju poneku tricu iz kuta, a to znači da će Battier i Allen (dva ponajbolja tricaša iz kuta u ligi, uz Dannya Greena i Kawhia Leonarda, naravno) u ovoj seriji biti od koristi.

Ovaj detalj sa igračem manje u obrani također nije za baciti - vidjeli smo protiv Warriorsa kako to izgleda kada Spursi nemaju na kome sakriti Parkerov nedostatak fizikalija. Teoretski, postava bez Chalmersa i Colea, dakle s Allenom i Wadeom kao bekovima dok su James i Battier na krilu (dakle, dva rasna slash & kick kreatora uz dva rasna šutera), mogla bi i protiv najbolje petorke Spursa doći do dobre prilike za šut kad god poželi (ako su Green i Leonard zaduženi za Wadea i Jamesa, to znači da će netko imati šuterski trening preko Parkera).

Naravno, Spursi će ovo dobrim dijelom kompenzirati vlastitim kretanjem lopte i zabijanjem otvorenih trica (do kojih će protiv agresivnih Heatovih rotacija dolaziti još lakše nego Miami protiv njihove baletne obrane), ali i zaštitom reketa - dok je Timmy na parketu, Heat bi trebao imati sličnih problema s realizacijom na obruču kao protiv Hibberta. Osim na Duncanovo prisustvo, dosta toga će se svesti i na minutažu koju će zajednički odraditi Timmy i Splitter - igra s dva centra opet neće Heatu omogućiti da maksimalno koristi nisku postavu, iako teoretski Splitter nije toliko kvalitetan post-up igrač da redovno kažnjava Battiera, Millera ili Jamesa na način na koji je to radio jedan West.

(Heatu će puno više od Splitterovih slabosti na ruku ići tendencija Spursa da i sami igraju niskom postavom koja im uglavnom donosi izuzetne napadačke rezultate - Miami se toga zbog vlastitih kvaliteta ne mora bojati i ostane li Pop pri ovom detalju, to će Heatu otvoriti vrata i za puno više od 20-ak minuta košarke u punom pogonu na koje ionako mogu računati kada su na parketu Diaw ili Bonner, a to nikako nije dobra vijest za nijednog protivnika, pa tako ni za Spurse)

I dok do sada rečeno po ničemu posebno ne favorizira Miami, osim što ukazuje da su u stanju igrati ravnopravno s Spursima u slash & kick segmentu igre, ono gdje bi Miami trebao ostvariti ključnu prednost je pick & roll. Što možda zvuči čudno obzirom da se radi o zaštitnom znaku igre San Antonia - 2 na 2 igra Parkera s jednim od visokih motor je koji pokreće cijeli sistem Spursa.

I tu Miami ima dva bitna detalja koji mu rade u korist, jednoga na obrambenom, a drugoga na napadačkom dijelu parketa.

Obrambeni se tiče činjenice da je Heat sposoban usporiti Parkera. Njihova agresivna udvajanja na pick & rollu i gomilanje igrača u pozadini (minimalno tri, a ponekad i četiri braniča Heata prate razvoj događaja u ovim situacijama) smetat će Parkerovoj vanserijskoj učinkovitosti u napadanju sredine s loptom. A Parker ispod 100% mogao bi biti popriličan problem za napad Spursa, što se moglo povremeno vidjeti i u susretu s Warriorsima gdje su dužina Thompsona i Barnesa, kao i pravovremeni izlasci visokih igrača, itekako smetali Tonyu. Posebice kada ga je nakon svega u reketu još čekao i Bogut.

Teoretski, James, Wade, Chalmers i Bosh bi kao kvalitetniji i pokretljiviji materijal od onoga što ga je na raspolaganju imao Mark Jackson trebali usporiti glavnog pokretača Spursa, a da se radi o ključnom dvoboju dovoljno govori i činjenica da u pozadini neće biti nikoga poput Boguta da ispravi eventualni propust. Naravno, ovakav presing na playmakera rezultirat će pucanjem obrane koje će ostaviti gomilu otvorenih šuteva Leonardu i Greenu (koji su iz kuta, moram to još jednom spomenuti, najveće ubojice u ligi nakon Battiera i Allena), ali Heat nema izbora - ako već moraju od nekoga poginuti, onda bolje da to bude od mladih swingmana koji su po prvi put u Finalu, nego od iskusnog pick & roll stroja koji bi, priušti li mu Heat očekivano mučenje, vrlo brzo mogao ostati bez zraka (Pop ga se neće odreći ako ne bude prolazila pick igra, a to znači da će Parker svaku utakmicu morati trčati kroz brdo screenova kako bi došao barem do povoljnog kuta za ulaz nakon dodavanja Duncana).

Ono što bi na kraju definitivno trebalo donijeti prevagu Heatu je vlastita realizacija pick igre. Spursi su odlični u čuvanju reketa i istrčavanju prema perimetru, ali već godinama spominjana slabost u branjenju pick igre i dalje ostaje prisutna. Doduše, ovaj put samo u tragovima - prisustvo Splittera u reketu i Duncanova usidrenost spriječili su seciranja od strane igrača s loptom ili rollera, ali Spursi i dalje ne vole napuštati reket radi visokog koji se odlučuje na pop akciju. Igrom slučaja, Heat u svom sastavu ima najboljeg pick & pop strijelca u ligi nakon Dirka Nowitzkog - Chrisa Bosha.

Naravno, polagati tolike nade u čovjeka koji igra izvan pozicije i upravo dolazi iz serije u kojoj je potpuno šuterski podbacio definitivno nije najmudrija stvar na svijetu, ali Heat nema izbora. Bosh je tijekom cijele godine bio najbolji šuter s poludistance u ligi i na temelju toga su izgradili dobar dio uspjeha i uopće vlastitog stila. Odustati sada od toga na temelju momentuma, jednostavno nema smisla, koji je, ako uopće igra ikakvu ulogu, ionako na strani Spursa koji su brusili oružja protiv Memphisa dok je Miami svoja pošteno tupio protiv Indiane.

Uspije li Bosh natjerati Splittera da krene visoko iznad reketa (a što se zna dogoditi, protiv Warriorsa je čak i Duncan izlazio do perimetra ne bi li oduzeo šut s poludistance Curryu), to bi trebalo otvoriti reket za Jamesa da kao primarni playmaker s loptom redovno ulazi u sredinu i stvara kaos. Bilo iznuđivanjem osobnih (čega se posebice treba čuvati Duncan), bilo realizacijom na obruču, bilo povratnima prema šuterima koji će svakako imati prostor kada se obrana Spursa uruši, bilo pronalaženjem Wadea (ili Birdmana) nakon cuta.

Pick & roll je tako temelj ove serije za obje momčadi, a kako smatram da će Miami imati manje problema i realizirati ga (posebice ako Bosh bude na razini - tada je James s loptom u rukama praktički nezaustavljiv), ali i braniti ga, tu vidim ključnu prednost za njih. Šuterski i tricaški bit će neizvjesno, a ako Miami bude u stanju parirati Spursima i u ovom segmentu (a već smo rekli kako imaju i igrače i igru za to izvesti), jedina nada za San Antonio zove se dominacija u postu.

Ako bi se Heat morao fokusirati na obranu reketa, onda definitivno neće imati dovoljno ljudstva da agresivno brane pick & roll, a posebice da zatvore perimetar - ona taktika primjenjena protiv Indiane u kojoj su prepustili vanjskim igračima da odlučuju, protiv San Antonia neće upaliti jer će Parker i društvo iskoristiti svaki komadić prostora.

Stoga je glavno oružje Heata u ovom konkretnom matchupu visokih nada da Duncan i Splitter neće preko noći postati Hibbert i West. Visinu imaju, ali ne i igru - Timmy je još uvijek solidan u igri leđima, ali primjetno je kako mu učinkovitost pada s povećanjem post-up uloge i očekivati od njega da 35 minuta igra 1 na 1 u reketu jednostavno nije realno. Čovjek je danas prije svega solidan šuter s poludistance, što je opasno, ali ni upola kao jahanje po obruču. Splitter je pak isključivo pick igrač i cutter koji ovisi o pravoj lopti, nikako pouzdani post-up strijelac. Spuštati lopte na ovakve limitirane opcije bilo bi skoro pa kontra-produktivno za napad Spursa, ali radi se o opciji koju će definitivno morati isprobati. Tko zna, pronađe li Pop pravi balans i idealan način za spuštanje lopte pod koš, odnosno odluči li pri tome i za agresivnije skakanje u napadu na štetu tranzicije (na što se nikako ne bi kladio jer bi se radilo o popriličnom odustajanju od principa), možda upravo ta prednost u visini bude oružje kojim će Spursi prelomiti seriju.

Iz svega rečenoga jasno je kako San Antonio ima itekakvu šansu otići do kraja - imaju potencijalno nezgodan matchup pod košem kojim mogu ponoviti dio onoga što su radili Pacersi (posebice u zaštiti reketa, ako su već napadački i skakački upitni), a imaju i dovoljno potencijala ostvariti ubojitiji napad (ako Miami ne uspori Parkera i ako budu zabijali više trica to će im svakako poći za rukom).

Zašto onda toliko povjerenje u Heata kada sve govori da je u pitanju potpuno neizvjestan dvoboj?

Najvećim dijelom zbog Jamesa koji bi protiv fizički manje dominantne obrane trebao odigrati još bolje partije nego protiv Pacersa i koji će opet biti najbolji čovjek na parketu - koliko god je Parker čarobnjak s loptom kada treba koristiti prostor, James je još veći i, barem za mene, uopće nema sumnje da je on najučinkovitiji i najbolji playmaker u ligi. To je ogromna, ogromna prednost za Miami u dvoboju s momčadi koja upravo na kvalitetama vlastitog playa gradi najveći dio identiteta.

A tu je zatim i faktor zvan Bosh. Iako sumnjam da će izvući Timmya iz reketa, već bi izvlačenjem Splittera napravio puno, a kako ga ovdje nitko neće mlatiti, imam neki osjećaj da će pogoditi poprilično dobar postotak skok-šuteva.

Ako James nadigra Parkera, a Bosh izvuče neriješeno s Duncanom, ostalo je manje bitno. Ginobili uvijek može bljesnuti, ali to praktički anulira Wade koji je s ovim koljenom negdje na sličnoj razini kao Manu. Iz tabora Spursa stižu vijesti kako je Ginobili konačno u super formi, ali to više govori o tome da su svjesni koliko im je potreban kao sekundarni kreator koji će olakšati život Parkeru, nego o stvarnosti - ako je suditi po sezoni i onome viđenom u playoffu, Manu više ne može okrenuti cijelu seriju na stranu Spursa kao nekada.

Također nije zgorega naglasiti da su Spursi ti koji vole brži ritam kako bi što lakše otvorili prostor za Parkera, što im u ovoj seriji neće biti od velike koristi - Miami inače igra sporiju košarku, ali će im nakon puzanja po blatu s Indianom povremeni ležerni ritam San Antonia dodatno razbuditi sokove kreativnosti. Ako će obje momčadi trčati i stvarati u pokretu, kojoj više vjerujete ako pođemo od postavke da su jednako sposobni, onoj u kojoj su dva glavna kreatora visoka u prosjeku 190 cm uz 90 kg elegantnih mišićnih vlakana, ili onoj u prosjeku visokoj 200 cm uz 105 kg sirove snage?

Spursima ne pomaže ni što se prve dvije utakmice i zadnje dvije igraju u gostima. U seriji gdje je teško očekivati da će netko ostvariti značajnu prednost u idejama kojoj protivnik neće znati parirati, ovakav ritam mogao bi biti problematičan, iako se u principu radi o nevažnim stvarima, sličnima kao i ona nagađanja oko značaja momentuma ili odmora (što je bolje, imati preveliki ili premali). Serija će se odlučiti isključivo i samo na parketu, pa ako Spursi budu u stanju zabijati 10-15 trica i čuvati reket i bokove, a da pri tome obrana i napad Miamia ostanu bez vrhunskih rješenja, nema razloga da oni ne dobiju tri za redom, slično kao što je i Dallas prije dvije godine upao u idealni ritam na koji tadašnji Miami nije imao odgovor.

I tu dolazim do zadnjeg pasusa jer nakon 2 400 riječi više stvarno ne znamo što bih još dodao. Naime, ovo nije Miami od prije dvije godine. Istina, Wade nije u najboljoj formi (Kreha je sjajno jučer primjetio, ovaj put u razgovoru nakon podcasta, da bi Heat trebao Wadeu dozirati minutažu kao što to Spursi rade s Timmyem - čovjek drugi playoff za redom puca po šavovima, a to se sigurno dijelom događa i zato što ga se nepotrebno rauba u regularnoj sezoni, kao da je njegova maksimalna minutaža potrebna da se Heat dokotrlja do dobre playoff pozicije), ali James je zato u nirvani, naponu mentalne i fizičke snage, sposoban izvući maksimum ovisno o trenutku (ako je mogao imati onakve bljeskove protiv Georgea i Hibberta, zašto ne bi protiv Leonarda i Duncana).

Parker će sigurno imati jednu-dvije utakmice gdje će igrati kao po špagi (i te utakmice Spursi bi trebali dobiti), ali cijelu seriju u istom vrhunskom ritmu od svih prisutnih može odraditi samo LeBron. Koliko god bilo sjajno Timmya gledati kako u 37-oj godini igra ključnu ulogu, on bi ovdje praktički trebao zaustaviti najboljeg igrača na svijetu barem 4 puta, što mi se jednostavno čini malo previše.

Spursi su sjajna priča, momčad koja odbija umrijeti, veterani koji su došli po još jedan prsten. Međutim, postoji još jedna sjajnija priča, a to je Jamesov lov na povijest. Imamo tu i onaj narativ osvete za poraz od prije šest godina i prve rane na LeBronovoj psihi (bez kojih ne bi bio ovo što je danas). A imamo tu i onaj narativ koji sam spomenuo u podcastu, priču o čovjeku koji je prošle godine dobio 4 utakmice Finala za redom zato što se spustio u post i odlučio biti najbolji post-up igrač na parketu jer je tako nalagala situacija i jer je postojala prilika. Pa zar ne bi bilo sjajno da do drugog naslova dođe tako što će uzeti loptu u ruke i biti najbolji playmaker u seriji?

26May/1312

DAY 32 – BIG FUNDAMENTAL TRUTH

Posted by Gee_Spot

Uragan zvan Memphis pogodio je San Antonio u prvoj četvrtini sinoćnje utakmice, uragan koji je rezultirao s 8 izgubljenih lopti Spursa u prvih 8 minuta, što je ritam koji bi uništio apsolutno svaki napad, pa tako i jedan od najboljih u ligi. Grizliji su se tako na svoj način osvetili za demoliranje u prvoj utakmici, krađom lopte umjesto tricama, iako su i napadački odigrali svoju najbolju četvrtinu, pogodivši čak 4 trice što je kvota primjerenija jednim Spursima ili Warriorsima nego njima.

Ako se nešto moglo zamjeriti ovoj nadahnutoj verziji Memphisa koja je rezultirala s +16 uz smiješnih 13 koševa San Antonia, to su dvije stvari. Prva je da se Hulk kad-tad opet pretvori u Brucea Bannera, što znači da će ritam od trice svake 3 minute ili ukradene lopte svakih 90 sekundi vrlo brzo ustupiti mjesto ciglama iz vana i nešto manje učinkovitom presingu. Druga je da u cijeloj ovoj adrenalinskoj navali nismo ni dalje vidjeli poštenu post-up realizaciju Gasola i Randolpha, čiji učinak je protiv visokih Spursa prepolovljen.

Marc se solidno drži na račun šuta s poludistance i razigravačkih kvaliteta, ali Z-Bo bez realizacije u reketu je ogroman, ogroman minus jer ipak je u pitanju prva napadačka opcija jednog sistema koji i bez toga ima previše problema u pokušajima da generira dovoljno poena. To da će ih visoki Spursa ovako dobro držati u ovoj seriji, osobno nisam mogao ni zamisliti. Jasno, ogroman doprinos u zaustavljanju visokih Memphisa dala su i stalna udvajanja i gomilanje igrača u reketu koje Spursima dozvoljava nedostatak vanjskog šuta kod protivnika, ali, bez obzira na sve probleme, Randolphova neučinkovitost pod košem u kombinaciji s ogromnim volumenom napada koji se vrte na njega do sada najveći x-faktor serije.

Ja bih svakako prebacio dio krivice i na Gasola, na što se osjećam da imam pravo jer čovjeka ionako stalno dižem u nebesa – maknemo li iz priče maltretiranje jednonogog Griffina i tanašnog Duranta, dakle očito korištenje povoljnog matchupa (koju su mu mogli priuštiti samo biseri poput Del Negra i Brooksa), možete li se sjetiti kada je Marc u 1 na 1 post borbi dobio nekog poštenog centra? Ove cigle koje baca protiv Spursa više podsjećaju na nešto s potpisom obitelji Howard nego Gasol, što znači da su oba ključna igrača Memphisa dobila lekciju od Timmya i Tiagoa (a čak i u nešto manjoj mjeri od Diawa i Bonnera koji su također odradili više nego solidan posao u guranju po reketu).

Ukratko, da se vratimo utakmici, Memphis je sve poene zabio iz tranzcije i trice, a to jednostavno nije znak pouzdanog napada, koliko god njihovih prvih 12 minuta bili sjajni za oko i um zbog tog motiva osvete. Spursi tako već u par minuta druge četvrtine minus dovode na podnošljivu jednoznamenkastu razinu, zasluge za što pripadaju prvenstveno puno boljim igrama Parkera i Duncana, a Memphis uspjeva održati nekakav privid prednosti kroz šuteve Gasola i Pondextera (koji se malo po malu u ovom playoffu nametnuo kao 3&D igrač dostojan uloge startera, a ne samo kvalitetnih minuta s klupe, pogotovo u kontekstu rostera kojemu petorku zauzimaju veterani bez pouzdanog šuta poput Allena i Princea).

Kažem privid jer je do odlaska na poluvrijeme bilo jasno da nas čeka još 24 minute grit & grind košarke. Osim ako nekim čudom Gasol ne uspije ubaciti koju ciglu preko Duncana u post-up situaciji i usput Randolph ne počne zabijati makar otpatke (imam osjećaj da je u ovoj seriji promašio više zicera nakon napadačkog skoka nego u cijeloj sezoni – svaki puta kada iz neke bezvezne situacije zafrkne loptu prema obruču zatvorim oči i mislim se kako će Memphis morati uskoro poduzeti nešto oko njegovog nedostatka eksplozivnosti, na ovakom igraču nemoguće je bazirati napad).

U nastavku rutinu pokušava razdrmati Hollins, prvo uvođenjem Baylessa i Pondextera puno ranije od standarda (sjajan potez), zatim korištenjem Jona Leuera kao trećeg visokog umjesto Arthura ili Davisa (what the fuck potez), a onda i ultra-turbo-mini postavom s Doolingom, Conleyem i Baylessom (besmislen potez). Uzalud ovakvi laboratorijski zahvati primjereni za prvi tjedan regularne sezone, Spursi su u egalu, Memphis nema ideja u napadu, a sve skupa nas čeka dramatičnih zadnjih 12 minuta.

U kojima Spursi otvaraju tricama, a Memphis u igri drže bljeskovi Conleya i Pondextera, dvojca koji će očito morati preuzeti odgovornost zbog već kronične nesposobnosti Memphisa da se nametne kroz igru u postu (iskreno, mislim da bi bilo u redu da za iduću utakmicu redatelj prijenosa cenzurira sve one krumpire koje Randolph pokušava ubaciti u košaru, neka zamute sliku kao kada intervjuiraju nekakvog zaštićenog svjedoka jer od ovoga doslovno bole oči, a da ne govorim da sam, zahvaljujući Zachu, u ovo nedjeljno jutro više puta uzviknuo "Isuse Kriste" od društva okupljenog u crkvi nekog crnačkog predgrađa u Memphisu).

Međutim, težina trenutka i agresivni ritam kojim igra u oba smjera iscrpili su Pondextera toliko da se umalo od junaka pretvorio u tragičara – ne samo da je promašio par zicera, već je omogućio Spursima da preko Manua zabiju dovoljno u završnici kako bi izborili dodatnih pet minuta razigravanja (a Manu je, treba i to naglasiti, sjajnim playmakerskim minutama u drugom poluvremenu potpuno pokrenuo napad Spursa). U kojima Duncan i Splitter u maniri najboljih PR stručnjaka, kratko i jasno, prezentiraju bit cijele serije, a ta je njihov dobiveni dvoboj protiv visokih Memphisa.

Čak i da su Grizliji imali malo više sreće u završnici regularnog dijela i da su iščupali ovu utakmicu, to nište ne bi promijenilo na razini serije. Nakon 154 minute igre uzorak je više nego jasan i dopušta nam primjeniti pravilo Brucea Willisa – ako nešto hoda kao patka i glasa se kao patka, onda je definitivno u pitanju patka. A patke su u ovom konkretnom slučaju dvije. Prva je činjenica da je Timmy ostavio veći utjecaj na seriju od Gasola (dakle, Spursi imaju MVP-a, što je uvijek dobra stvar), a druga da su visoki Spursa (opet ogromna zasluga Timmya) jednog Randolpha sveli na pola igrača nego što je bio u ranije dvije serije (sramotnih 0.5 poena po post-up pokušaju doslovno predstavljaju pad učinka od 40% u odnosu na njegov standard, a kamoli na one partije iznad standarda koje je prezentirao protiv Clippersa i Thundera).

Kada vam netko oduzme kičmu napada (a osim post-up akcije Spursi su visoke Memphisa učinili nebitnima čak i u pick & roll-u), a da pri tome jednostavno nemate sporednih opcija (osim povremenih šuterskih ispada Pondextera i Baylessa), jasno je kako vas je taj netko u potpunosti nadigrao. Dodaj još na sve da je Conley, iako bez premca najbolji igrač uže jezgre Memphisa u seriji, ipak primjetno slabiji playmaker od Parkera i da on nikako nije mogao biti taj koji će napraviti razliku, sve postaje jasno.

Spursi su tako potpuno demolirali Memphis, a s time i moju prognozu da neće moći zaustaviti Gasola i Zacha. Prognozu koja se pokazala totalno pogrešnom zbog podcijenjivanja kvaliteta Duncana (ili je bolje reći zbog precijenjivanja kvaliteta visokog dvojca Grizlija), a samim time i baziranja na pogrešnom matchup problemu – nije Memphis taj koji je zbog svoje moći u reketu prisilio Spurse da pokleknu, već su Spursi iskoristili slabosti Memphisa na perimetru da ih potpuno ogole kao nedovoljno ozbiljnog izazivača.

I dok Spursi idu prema Finalu gdje će s ovakvom kombinacijom unutar-van košarke imati ozbiljne šanse, pogotovo ako se Heat i Pacersi nastave međusobno klati, Memphis čeka ljeto u kojem će trebati nastaviti promjene započete zamjenom Gaya kako bi se makli iz sfere momčadi za prvi krug playoffa. Treba ozbiljno razmisliti o novom treneru, ne zašto je Hollins katastrofa, već zato što je dašak svježine na klupi nužno potreban.

Također, treba se okrenuti rješavanju problema zvanog šut iz vana (kojega su tri sezone gurali ispod tepiha), pa makar to značilo odricanje od dosadašnjeg identiteta puštanjem Tonya Allena da odšeta. I svakako treba odlučiti što sa Zachom jer godine rade svoje, 32 godine star krilni centar koji se sve teže kreće nikako nije primjeren za biti prva napadačka opcija ozbiljne momčadi, dakle treba ga ili trejdati ili mu naći primjereniju ulogu (sporedna opcija u napadu za koje se ne vrte akcije). A to će biti puno lakše ako ga okružiš swingmanima koji mogu zabiti tricu i tako mu olakšati obavljanje smetlarske uloge.

Dakle, sve je na novom vlasniku (trošiti ili ne trošiti) i novom trustu mozgova (poboljšati slabe strane rostera bez da izgube one dobre) – Hollingere, vrijeme je da zaradiš plaću.

Tagged as: 12 Comments
22May/135

DAY 29 – YES HE STILL (DUN)CAN

Posted by Gee_Spot

Kakav kaos od utakmice. I kakav sjajan primjer da se vrhunska zabava može dobiti čak i u scenariju u kojem više lopti leti pored table nego u mrežicu.

Nema zajebancije s Memphisom ovaj put – Allen je od prve sekunde na Parkeru, a Gasol je od prve sekunde u low postu. Ovo su dvije ogromne promjene u odnosu na prvu utakmicu koje će u startu pomoći obrani Grizlija iz očitih razloga, ali trebale bi ostaviti pozitivan trag i na napadu. Obrambeno, manje Parkera znači više Duncana i Manua, a ni jedan ni drugi do sada u playoffu baš i nisu izgledali spremni preuzeti glavnu ulogu. Napadački, ovo bi trebalo otvoriti više prostora Randolphu jer, ako je Gasol češće nisko u postu s Duncanom, to znači da je Splitter češče na Zachu.

I dok su povrati u obrani očiti, jer Spursi ne dolaze ni do približno kvalitetnih pozicija za šut (niti Parker razbija obranu ulazima, niti bočni braniči Memphisa imaju potrebe ostavljati Greena i Leonarda same u kutu), u napadu se ne događa ništa. Memphis se i dalje muči zabiti, posebice Randolph (nepotrebno forsiranje akcije kako bi ga se što prije uvelo u utakmicu ovdje je kontra-produktivno), što Spursi lukavo koriste da kroz bržu tranziciju dolaze do laganih koševa i time ostanu ne nekom ritmu od barem 20-ak koševa u četvrtini. Na ruku im ide što Conley vrlo rano dolazi do dvije osobne, zbog čega na parket puno ranije nego bi trebao izlazi čovjek koji je do nedavno bio zabavljen gostovanjima po talk-showowima, Dooling.

Međutim, izlaskom startera Spursa radi predaha napad im gubi i tu tranzicijsku komponentu, što znači da Memphis uspijeva u potpunosti nametnuti svoj ritam – Popova mašina zabila je smiješnih 15 poena bez trice. Usporedite ovo, molim lijepo, s rezultatom iz prvih 12 minuta prve utakmice i zaključite i sami koja je realnost (kao i obično, negdje između krajnosti). Uglavnom, poanta je kao i uvijek da za tango treba dvoje – da Memphis nije bio onako katastrofalno bezidejan obrambeno u prvoj utakmici, vraga bi Spursi zabijali kao na treningu.

U startu druge četvrtine igra se otvorenije, Arthur mora izlaziti na Bonnera što otvara reket za ulaze Spursa, dok Memphis zabija par šuteva iz vana kako bi ostao u egalu. Ovdje Hollins odlučuje igrati s niskom postavom i staviti Princea na Bonnera, što Spursi ne uspijevaju ozbiljnije kazniti, ali time samo naglašavaju problem strategije kod Grizzliesa – Hollins je povukao potrebne poteze prije utakmice čime je dokazao da nije mutav, ali njegovo vođenje samog susreta ostaje jedan vječni upitnik. Koje recimo dodatno naglašava odluka da izvadi Conleya nakon samo nekoliko minuta igre u drugoj zbog trećeg faula, kao da Neal ili Green mogu iznuditi još kojega do kraja poluvremena.

Uvođenje Baylessa na playa tako automatski ruši koncept čvrste obrane, napad bez Conleya gubio ritam, a sve skupa Spursi brzinski koriste za doći do prilike za vratiti se tranziciji i zabiti prve dvije trice iz kuta. Green i Leonard u minutu pokazuju odakle prijeti opasnost i podsjećuju da je oduzimanje ove opcije ključ – par suza i eto prednosti od 11 koševa.

Hollins svoju "briljantnost" dokazuje i ubacivanjem Wrotena za zadnje 4 minute (što, pobogu, Wroten ima raditi u playoff rotaciji - ovo je jednostavno loš potez, tu nema opravdanja), dakle u trenutcima kada Spursi kreću na kaznenu ekspediciju i tako uspijeva okruniti vlastitu katastrofalnu drugu četvrtinu koja je već opasno ulazila u Del Negro teritorij. Obrambeno su odradili dobar posao i da nije bilo ovog lošeg perioda s početka i kraja druge kada su se totalno raspali u oba smjera zbog nepotrebnih poigravanja s postavama (zašto Prince umjesto Arthura, zašto Bayless i Wroten zajedno na parketu) imali bi Spurse točno tamo gdje su htjeli, oko 40 koševa. Ali, istovremeno su samo potvrdili da im je napad puno veći problem od obrane koji se ipak neće ispraviti preko noći – 31 koš koji su zabili jednostavno je sramotan, sramotan podatak, bez obzira na više nego solidnu obranu Spursa u trenutcima kada je Timmy bio na parketu.

U drugom poluvremenu nastavlja se noćna mora – Spursi sada već imaju momentum, Leonard i Green potežu trice iz svih situacija i zabijaju, a prednost skače do +18. Frustracija igrača Memphisa je vidljiva – koliko god se trudili, sami sebi su najveća smetnja u napadu, dok Spursi zabijaju dovoljno trica da održe prednost. Međutim, još je fascinantnije da se usprkos svemu ne predaju – malo po malo, kroz povratak kontrole u obranu (još i važnije, zbog činjenice da Spursima više ne upadaju trice preko ruke) i razigranog Baylessa, smanjuju na podnošljivih desetak koševa minusa.

Ono što Memphis definitivno vraća u igru je peta osobna Duncana. Na 8 minuta do kraja Spursi samo prividno imaju sve pod kontrolom jer bez Timmya njihova obrana nije ni približno kvalitetna (više nema čovjeka koji može čuvati obruč i držati pod kontrolom jednog od visokih). Naravno, to ništa ne bi značilo u slučaju da Hollins nije povukao potez kojim se dijelom iskupio za onaj kaos u drugoj četvrtini – ostavio je na parketu Baylessa i Pondextera umjesto Allena i Princea, odlučivši se za napad umjesto obrane (opet je Pondexter imao bitnu rolu iz kuta u stizanju rezultata). Zašto je pak odustao od ovog stila u zadnjih 7 minuta (zadnje dvije plus produžetak) i vratio se Allenu, to je pak jedno sasvim drugo pitanje (Allen i Prince zajedno na parketu se u ovoj seriji pretvaraju u svojevrsnog Perkinsa za Memphis i stavljaju Hollinsa u situaciju u kojoj više doslovno nema izbora - morat će ih razdvojiti jer u trenucima dok su zajedno na parketu Spursi ni krivi ni dužni postaju obrambeni div).

Ipak, ono što je u ovom završnom periodu izdalo Spurse nije bila obrana, već napad. Trice preko ruke koje su upadale u trećoj sada su se odbijale od obruča, a vidno umorni Parker promašivao je zicere koje inače zabija zatvorenih očiju (bez Duncana, njegova odgovornost u organizaciji igre je ogromna, što je ostavilo traga na učinku u zadnjoj četvrtini), tako da je Memphis u ovom periodu, od Duncanova odlaska na klupu do njegovog povratka u igru dvije minute prije kraja, San Antonio ostavio na samo 2 poena. Praktički, u tih 6 minuta Spursi su odradili svoju najbolju imitaciju Memphisova napada do sada, pucajući sami sebi u nogu.

Naravno, prednost je bila takva da je Memphis morao napraviti nemoguće da stigne u egal, a to im je završnici i uspjelo. Pop je pomalo naivno ostavio Bonnera u igri zadnje dvije minute, nadajući se da će tako raširiti obranu za Parkerove ulaze, ali obzirom da je Parker promašivao apsolutno sve, time je samo naškodio kvaliteti igre pod vlastitim obručem. Randolph preko Bonnera drži Memphis u igri, a završni udarac stigao je, simbolično, kroz ipak najveće oružje Memphisa – presing. Pritisak Allena na Ginobiliu (uz očajan blok Bonnera kakav Splliter ili Diaw zasigurno ne bi odradili, praktički je pustio Allena da u djelić sekunde udvoji Manua na kojemu je već bio Zach) urodio je kontrom koja se pretvorila u 4 poena zbog namjerne osobne Ginobilia - prvo Allen zabija slobodna, a onda i Conley sjajnim ulazom još jedom Parkera prikazuje kao tragičara (pitanje za Popa – zašto u ovom ključnom napadu, koji uz to stiže nakon prekida, na Conleyu nije bio Green ili Leonard?).

Memphis tako dolazi u priliku dobiti utakmicu u kojoj veći dio nije imao što tražiti, samo na račun snage volje, ali Timmy je u produžetku spojio niz sekvenci u napadu i obrani koji su gurnuli Spurse iznad vode taman onoliko koliko treba.

Druga utakmica je tako bila sve što Memphis može poželjeti pred odlazak na vlastiti parket, okrenuli su momentum u svoju korist, ali jedna stvar ih ipak treba ozbiljno brinuti. Ne, pri tome ne mislim na činjenicu da su Spursi uspjeli iščupali pobjedu u ritmu koji je puno više odgovarao gostima (ipak su zabili 9 trica i imali čak 29 asista, dakle i dalje su bili Spursi prije svega), već na Duncanovu dominaciju nad Gasolom u prve dvije utakmice.

Nebitno da li u međusobnom 1 na 1 dvoboju ili u situaciji kada ih dijeli tri metra prostora - Timmy je trenutno jednostavno korisniji igrač. Ako maknemo one sulude trice iz prvog susreta i sinoćnje treće četvrtine, Timmy ostaje kao MVP dosadašnje serije - u čak 19 minuta manje na parketu od Gasola, ostvario je gotovo jednaki broj koševa, skokova i asista kao i Marc, a uz to je odradio i puno, puno bolji posao obrambeno, što je i ključni detalj koji je Spursima donio ovu ogromnu prednost u seriji. Uglavnom, dok se ne promjeni ova centarska paradigma (na kojoj sam osobno temeljio najveći dio očekivanja), dakle dok Marc ne odigra bolju all-round košarku i ne ostavi veći trag na tijek susreta od Duncana, Memphis nema šanse dobiti ovu seriju.

Tagged as: 5 Comments
14Sep/120

RANKING THE PLAYERS, PART TWO (12-34)

Posted by Gee_Spot

Jedna napomena za početak - kod igrača s istim brojem bodova, prednost je dobio onaj s boljim sirovim brojkama (bez ocjena za vještine i ostalih prilagodbi uzorka). To mi se učinilo boljim načinom za odvojiti izjednačene od bacanja novčića, iako je princip sličan. Na kraju krajeva, pozicije su ionako manje bitne, tu su čisto radi atraktivnosti (svi vole power rankingse), ono važno su bodovi i kategorije.

DRUGE OPCIJE

12. PAU GASOL (Lakers), 99 bodova

Nesuđeni MVP Finala 2010. prošle sezone je učinkom pao za jednu kategoriju, što je, obzirom na kontekst u kojem je bio treća opcija (a što donosi dosta negativnih bodova), bilo sasvim razumljivo. Dolascima Nasha i Howarda stvari se neće bitnije promijeniti, što je u biti dobra stvar - Pau je ušao u veteranske godine (32) i ovakvo okruženje samo će mu pomoći da zaustavi regresiju, dok će učinkom bez konkurencije biti najbolja treća opcija u ligi.

13. TIM DUNCAN (Spurs), 98 bodova

Čak i nakon što mu oduzmemo bodove zbog skromnije minutaže i poznih godina, Duncan ostaje temelj Spursa svojim fenomenalnim vještinama - još uvijek je pouzdan strijelac i obrambeni igrač, odličan skakač i (što je ključno) vrhunski asistent. Kako sistem zbog minimalnih regresija tijekom zadnjih nekoliko sezona ne vidi razloga da Timmy ne odigra još jednu odličnu godinu, izgleda kako od društva iz San Antonia možemo očekivati novih 50+ pobjeda.

14. MANU GINOBILI (Spurs), 94 boda

Ginobili lani nije igrao puno, ali kada je igrao Spursi su bili nepobjedivi. Uostalom, činjenica da su njegovim povratkom u rotaciju krenuli na suludi niz pobjeda i da su protiv Thundera bili u igri isključivo u trenutcima dok je on bio na top razini, sve govori. Manuov problem je što sistem ne vjeruje čovjeku koji iz sezone u sezonu dobiva ogroman broj negativnih bodova na račun propuštenih utakmica, a tu je i problem smanjene minutaže i izuzetno povoljnog konteksta. Da bodujemo samo sirovi učinak, bez prilagodbi, Ginobili bi lakoćom završio u kategoriji iznad. Ovako je i dalje ultimativni joker, all-round najviše kategorije (njegove sposobnosti kreacije za sebe i druge su na franšiznim visinama) oko kojega ipak ne možeš graditi, ali koji u stanju svaku večer biti razlika između pobjede i poraza.

15. CHRIS BOSH (Heat), 94 boda

Dok Wadeu ni godine ni dodatak Jamesa nisu smetali da zadrži franšizni učinak, Bosh je u ulozi treće opcije logično izgubio korak s brojkama koje je ostvarivao u Torontu. S druge strane, dolazak u Heat je do jučer minus obrambenog igrača pretvorio u solidnog zonskog braniča, dok je dodatak fenomenalnog vanjskog šuta gotovo anulirao manjak prilika za kreaciju. Sistem je lud za njegovim vještinama i godinama (28) te mu predviđa popriličan skok u idućoj sezoni (prošle sezone bio je negativan po minutaži jer je Spoelstra nepotrebno rotirao previše visokih, a i propustio je određeni broj utakmica zbog sitnih i dosadnih ozljeda).

16. KEVIN GARNETT (Celtics), 93 boda

Slično kao i Duncan, KG dobiva minus bodove zbog nešto skromnije minutaže i poznih godina, ali sve to nadoknađuje all-round vještinama koje gotovo da nemaju premca među visokim igračima. Njegova regresija obzirom na kilometražu je očita, ali i sasvim realna, pa će, osim ako ne dođe do ozbiljnih problema kao što su bili oni s koljenom od prije nekoliko sezona, Garnettovi talenti nastaviti biti temelj Bostonovih ambicija i kroz iduću sezonu.

17. CARMELO ANTHONY (Knicks), 92 boda

Melo je igrač u najboljim godinama i primjer konstantnosti kakav se rijetko sreće. Denver, New York, zdrav, ozljeđen, čovjek izgleda uvijek nekako nađe načina da odradi posao, odnosno ono u čemu je među najboljima - zabijanje koševa. Ono što mu je pomoglo da se izdvoji iz skupine swingmana koja slijedi su lanjski izuzetni all-round učinci (sjajna sezona kao skakač i asistent, uz nikada bolje obrambene brojke koje su dobrim dijelom zasluga Chandlera i Woodsona). Obzirom da ga čeka još jedna sezona u istom okruženju, s Woodsonom kao trenerom od starta te bez uračunatih dosadnih ozljeda koje su ga često mučile tijekom lockout sezone, prognoza glasi - još jednom izuzetno stabilno, s mogućnosti pozitivnih pomaka. Ipak, ne tolikih da skoči u kategoriju iznad.

18. JAMES HARDEN (Thunder), 91 bod

Njegov lanjski kvantni skok je bio takve jačine da je učinio gotovo nebitnim one slabije sezone prije toga. Sada je samo pitanje što je stvarnost i gdje je sredina. Sistem od Hardena očekuje mali korak unazad, vjerujući da je ono lani prezentirano njegov vrh, a i kontekst (uloga u momčadi te sjajni suigrači) i minutaža ne pomažu. Ono što pomaže su mladost i all-round vještine koje ukazuju da je skok u kategoriju iznad u skoroj budućnosti itekako realan.

19. ANDRE IGUODALA (Nuggets), 91 bod

Novi vođa Nuggetsa konačno će dobiti priliku zaigrati s nešto talentiranijim rosterom i bit će izuzetno zanimljivo pratiti kakve će partije pružati i on i Denver. Iggy je solidan all-round igrač zanimljivih vještina - iako swingman, njegova oružja nisu šut i dribling, već obrana, skok i asist. Ta žilavost lani je rezultirala sezonom karijere (koja se, gle čuda, dogodila u 27-oj godini) nakon koje bi trebao uslijediti lagani pad, pad kojega bi poboljšani kontekst (sistem Georgea Karla, bolji playmaker, bolji šuteri) trebao u potpunosti anulirati. Njegova nirvana će tako trajati barem još do kraja ovog ugovora u Denveru (iduće dvije sezone).

20. LAMARCUS ALDRIDGE (Blazers), 90 bodova

Lanjsko izdanje Blazersa izuzetan je primjer kako se svaka prognoza, ma koliko bila bazirana na obilju racionalnih podataka, može slomiti ako dođe do krivog spoja. Možda nikada nećemo saznati što se to dogodilo u Portlandu zbog čega je jedna rasna playoff momčad, koja je sjajno ušla u sezonu, odjednom prestala igrati košarku, ali znamo da Aldridge na to nije utjecao prezentacijom na parketu (što se događalo u svlačionici, e to je već druga priča). LMA je samo potvrdio status prve opcije u momčadi koju je stekao godinu ranije, odradivši izuzetan posao kao strijelac. Međutim, sistem usprkos samo 26 godina na leđima ne vjeruje u njegov daljnji napredak. Prvo, iduće sezone čeka ga igra u izuzetno klimavom kontekstu, s lošim rosterom i nedefiniranom ulogom u kojoj će se od njega možda tražiti previše. Drugo, njegove ocjene za vještine su tako skromne da sistem ne vidi načina po kojem bi na takve izazove mogao odgovoriti te se učinkom izdići iznad ove kategorije - LMA je loš skakač i obrambeni igrač za prvog visokog (to će još više doći do izražaja bude li prisiljen igrati centra). Njegove izuzetne kreatorske sposobnosti, kako za sebe, tako i za druge, te solidan šut, bili bi obilježja vrhunskog talenta da LMA ikako može prestati biti igrač finese. Dok ne bude radio ono što se od prvog visokog u momčadi očekuje, slaganje momčadi oko njega bit će prava mala avantura.

21. ZACH RANDOLPH (Grizzlies), 90 bodova

Obzirom da je Zach lani propustio najveći dio sezone, njegove prošlogodišnje brojke poslužile su više kao pokazatelj u kojem će se smjeru kretati ostatak karijere nego temelj konačne ocjene. Prosjek prošle tri sezone pak jasno govori da je Zach zašao u nirvanu - mentalno i fizički bio je na optimumu. Šteta što je zbog ozljede izgubio jednu godinu svog vrhunca, ali, čak i da se posljedice ozljede nastave osjećati (a oštećeni ligamenti koljena obično ostave traga i sezonu nakon povratka na parket), Z-Bo bi trebao ostati pouzdan strijelac i skakač, s dovoljno all-round vještina da traje čak i u vremenima kada više ne bude dorastao ulozi prve ili druge opcije. Sistem je blag što se tiče iduće sezone i ne očekuje značajniji pad od prosjeka zbog dobrih partija koje pružao nakon povratka na parkete, ali obzirom na povijest ozljeda, prelazak 30-e i tešku konstituciju, možda je i malo preoptimističan u ovom slučaju.

22. PAUL PIERCE (Celtics), 90 bodova

Iako se radi o ultimativnom klišeju, Pierce je stvarno kao vino - što stariji, to bolji. Jasno je kako odavno fizički ne može nositi najveći teret u napadu kao što je to radio prije 6-7 sezona, ali njegovi all-round talenti i školska regresija iz sezone u sezonu ukazuju na to da će više nego pošteno odraditi preostale dvije godine na ugovoru.

23. STEVE NASH (Lakers), 89 bodova

Nash u povijesti ima samo jednog igrača s kojim se može usporediti, a to je John Stockton. Dotični gospodin je u mirovinu otišao u 40-oj, a da pri tome nije pokazao nikakav značajniji pad - obzirom na regresiju koju je imao, naravno pod uvjetom da bi je zadržao na tom stupnju, Stockton je komotno mogao igrati još 5 sezona prije nego bi se pretvorio u dodavača ručnika. Nije isključeno da će Steve imati baš takav put. Lani je u kontekstu poprilično loše momčadi uspio ostvariti izuzetne učinke, pa iako je regresija prisutna, definitivno nije dovoljna da bi se brinuli za njega iduće sezone. Kao strijelac, šuter i asistent, Nash će biti debelo iznad prosjeka dok god ima standardnu minutažu. I dok god mu to tijelo dozvoli.

24. RUSSELL WESTBROOK (Thunder), 89 bodova

Westbrook prošle sezone nije napravio kvantni skok, ali definitivno je napredovao u svim segmentima igre (osim obrane - negativni bodovi u toj kategoriji itekako ga koštaju boljeg plasmana). Možda je jedan od kandidata za kvantni skok (sjajne igre u playoffu najveći su pokazatelj mogućnosti takvog razvoja događaja), možda će tek napredovati standardnom progresijom, ali, u svakom slučaju, na kraju iduće sezone trebao bi se nalaziti nekoliko pozicija više.

25. AL HORFORD (Hawks), 88 bodova

Kod Horforda je situacija slična kao i kod Randolpha što se konačnih bodova tiče, kao osnova poslužio je trogodišnji prosjek obzirom da lani nije ni igrao. Međutim, dok je kod Zacha strelica putanje karijere usmjerena prema dolje, Ala tek čeka ulazak u vlastitu nirvanu. Po onome što je pokazao u sezoni prije ozljede, napredak je neminovan. Iako po vještinama nigdje nije briljirao (najviše bodova ostvario kao skakač i asistent), njegova zaokruženost kao osobe i igrača priziva all-star nastup već sljedeće sezone, a i 4-5 sezona nakon.

26. RYAN ANDERSON (Hornets), 87 bodova

Kakav učinak će Anderson imati bez Howarda i Van Gundya? Sistem kaže znatno slabiji (playoff serija protiv Pacersa pokazala je što se događa kada se obrane fokusiraju na branjenje njegova šuta za tri). Čekaj, ako sistem kaže znatno slabiji, zašto je ovaj simpatični bijeli brat i dalje među top 30 igrača? Pa, zato što je prije primjene sistema, dakle samo gledajući gole učinke, bio top 15 igrač u NBA. Prve poveznice? Kevin Love i Dirk Nowitzki. U većini kategorija Anderson je pratio ovu dvojicu u stopu - bolji je obrambeni igrač od Lovea, Love je bolji skakač, a s Dirkom praktički ima isti broj bodova u svim kategorijama. Ono gdje su ma pak obojica debelo pobjegla je ono najvažnije - kreacija (upravo ono što razlikuje one najbolje od drugih banana). Anderson je fantastičan šuter Love/Dirk kategorije, ali striktno ovisan o talentu pored sebe. S tim da nikada ne znaš - iako mu sistem predviđa pad, u slučaju da Gordon i Davis odrade vrhunski posao, možda si čak popravi poziciju i zaigra na razini iz Orlanda.

27. JOSH SMITH (Hawks), 87 bodova

Lanjskom sezonom, najboljom u karijeri, Josh je ušao u nirvana fazu svoje karijere koja bi trebala trajati još barem jednu godinu. Napredak je gotovo nemoguć, osim ako ne prestane uzimati loše šuteve (neće, zato i kažem da je nemoguć), a razlog za to je i neprirodno partnerstvo s Horfordom. Iako su obojica u kategoriji visokih i definitivno mogu igrati skupa, vještine im se u tolikoj mjeri poklapaju (igra licem košu i razigravanje s vrha posta najveća im je snaga) da zasigurno smetaju jedan drugome kada je završni učinak u pitanju.

28. MARC GASOL (Grizzlies), 86 bodova

Mlađi Gasol je zanimljiv po tome što je jedan od rijetkih visokih igrača koji je pozitivan u svih 5 kategorija talenta, a da pri tome ni u jednoj nije odličan. Njegova all-round pouzdanost idealno je obilježje druge opcije, a njegova konstantnost tijekom zadnje tri sezone je hvale vrijedna. Obzirom da ulazi u najbolje godine za centra (napunit će 28 tijekom iduće sezone) jasno je kako će se ta konstanta nastaviti, ali i da će iduće sezone ukupni učinak ipak malo pasti zbog povratka na staro - s Randolphom u postavi, više neće biti potrebe da doslovno svaki drugi napad Memphisa ide preko Marca (obzirom na to kako je dobro nosio teret prošle sezone, sad se samo postavlja pitanje da li je to dobro ili loše za momčad).

29. RAJON RONDO (Celtics), 85 bodova

Motor Celticsa trebao bi iskoristiti još jednu izuzetnu sezonu Piercea i Garnetta te poboljšanu rotaciju kako bi Boston opet odveo u finale konferencije. Sistem ne očekuje značajniji daljnji napredak jer obzirom na ulogu u momčadi, godine i skup vještina (plus asistent i obrambeni igrač, minus šuter te solidan strijelac i skakač), očito je kako Rondo već četiri godine igra na istoj visokoj razini uz minimalne pomake koji su ovisniji o promjeni konteksta (više prilika i važnija uloga u napadu zadnjih par godina doveli su do rasta učinka) nego o njegovom individualnom napretku.

30. DANNY GRANGER (Pacers), 84 boda

Granger je idealan primjer solidnog swingmana koji nikada nije imao plafon za biti nešto više od druge opcije. Zašto to ističem? Zato što takvi bočni igrači svoj plafon doživljavaju nešto ranije, dok su na vrhuncu fizičke moći (oko 25-e godine), a već u 27-oj, kada vrhunski talenti obično uđu u stadij nirvane, počinje njihov pad jer lagano ostaju bez fizikalija. Iako je ovo moja osobna teorija koja nije dio sistema, čak i po sistemu Dannya očekuje mala regresija u odnosu na prošlu godinu koja je, usprkos lošem šutu, bila jedna od boljih Grangerovih all-round sezona.

31. JOE JOHNSON (Nets), 83 boda

Da li zbog lockouta ili nešto drugačije uloge u koju ga je stavio Drew (više ga je koristio kao drugu nego prvu opciju), Joe je lani napravio svojevrsno čudo, okrenuo je biološki sat i umjesto regresije napravio progresiju s rezultatima puno bližima onome što je prikazivao 2010. nego 2011. Ipak, očekivati da još jednom ponovi nešto slično, obzirom na pozne godine i poziciju (swingmani, pogotovo krupni kao Joe, ranije stare od playeva i visokih), nije realno. Ono što će Johnsona i dalje činiti kvalitetnim igračem na Istoku, a možda i graničnim all-starom, bit će prije svega iskustvo i izuzetna all-round kvaliteta koju odlično koristi dok se iz kreatora polako pretvara u šutera. Uspije li pri tome biti koristan i u obrani i kao asistent, dat će Netsima kvalitetno oružje. Ne i vrijednost za uloženi novac, ali te detalje nisam uopće htio uzimati ovom prilikom u obzir - zašto kazniti igrača zato što mu je neki nesposobnjaković dao 100 milja viška?

32. DERON WILLIAMS (Nets), 83 boda

Možda se ovo nekom učini niskim plasmanom za igrača kojega smo do prije tri godine smatrali ravnim Chrisu Paulu, ali u tome i jeste problem. To je bilo prije tri godine, a u međuvremenu Williams nije napravio ništa čime bi zadržao takvu reputaciju (i to tijekom zlatnih godina karijere). Na stranu mizerna sezona i pol u Netsima, što je period koji se uvijek može pripisati lošem kontekstu, njegova zadnje godina i pol u Jazzu nisu bile ništa bolje. Sistem svakako očekuje korak naprijed u odnosu na lani, obzirom na poboljšanje rostera (i činjenicu da gore od prošle godine ne može), ali čak i kada se njegovi šuterski potencijali približe višim vrijednostima, ostaje ogromna rupa izazvana lošim obrambenim brojkama koje ga prate od prve sezone u ligi. Koliko god bio izuzetan kreator i dribler, a često i strijelac, čovjek jednostavno nije all-round klasa koja može momčad učiniti boljom bez značajne pomoći.

33. ERIC GORDON (Hornets), 80 bodova

Kao i Randolph i Horford, Gordon je prvenstveno valoriziran na temelju onoga što je bilo prije. Brojke u onih 9 utakmica koliko ih je odigrao lani stvarno su bile sjajne i mogu poslužiti kao putokaz koliko dobar može biti kada je na parketu, ali za sada su temelj svega one tri godine u Clippersima, tijekom kojih je iz sezone u sezonu napredovao takvim ritmom da bi sve osim all-star nastupa iduće sezone bilo razočaranje. Sistem ga zbog toga voli, a ocjene vještina su mu izvan pameti - kao kreator i all-round igrač, Gordon je na razini s dvojkama poput Hardena i Ginobilia. Naravno, dok ne ostane zdrav i ne dokaže to u jednoj pravoj sezoni, negativni bodovi zbog broja utakmica i minutaže držat će ga na ovoj puno skromnijoj poziciji.

34. AL JEFFERSON (Jazz), 80 bodova

Iako izgleda kao da ima 40 godina, Big Al tek je ušao u svoje najbolje razdoblje. I dok u Jazzu razmišljaju kako dalje (ostaviti veterane ili se okrenuti mladima), Big Al će nuditi vrhunsku kombinaciju koševa i skokova, uz solidan šutersko-asistentski učinak. Njegov problem javlja se tek na drugom kraju parketa - Jefferson nema ni brzine ni snage za redovno igrati kvalitetnu obranu. Bez obzira na sve, iako zbog konteksta (konkurencija na pozicijama u momčadi sve je bolja) i lanjske debelo iznad-prosječne sezone sistem baš nije uvjeren da je Big Al sposoban ponoviti najbolje partije života, dok god ima startne minute, učinak neće izostati.

3Aug/120

30 FOR 30: SAN ANTONIO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 50-16

MVP: Tony Parker

X-faktor: klupa u pozitivnom smislu, manjak pokretnog visokog igrača u negativnom

Spursi su fenomenalnim igrama u skraćenoj regularnoj sezoni dodali još jednu godinu Auerbachovskom nizu Gregga Popovicha. Naime, od 1998. kada je uz pomoć tadašnjeg rookiea Tima Duncana složio svoju prvu šampionsku obranu, Popovich je nanizao 11 sezona u kojima su Spursi bili minimalno top 3 obrambena momčad lige. Nakon dvije godine u kojima je Timmy polako gubio bitku s gravitacijom tijekom kojih su bili "tek" 5. i 8. momčad po obrambenom učinku, Pop je za 2011. izmislio novu taktiku koja je dovela do još dvije top 2 sezone, ovaj put u napadačkom učinku.

Ako netko broji, to je 13 od 15 godina u izdanja rasnog izazivača (top 3 obrana ili napad puno su veća garancija vrhunskih rezultata u playoffu od scorea u regularnoj sezoni). Četiri naslova prvaka su arhivirana i da više nikada ne osvoje ništa, Pop i Timmy ostali bi zapisani kao jedna od najvećih osovina svih vremena, rame uz rame s Auerbachom i Russellom, Rileyem i Magicom/Kareemom ili Jacksonom i Jordanom/Pippenom.

Međutim, promjena stila igre koju je u samo jednu sezonu izveo Pop možda je fascinantnija i od samog niza izvrsnosti. Dok su još do prije četiri sezone Spursi bili prvenstveno kompleksna obrambena momčad, posložena oko sporog ritma i postavljene obrane koja je dominirala balansom na svim pozicijama (presingom na loptu bekova, stoperima poput Bowena na boku i Duncanom kao zaštitnikom reketa u sredini), iz čega bi, konstantnim kretanjem i oduzimanjem kontri i trice, protivnika prisiljavala na šutiranje dugih dvojki, danas su sve podredili brzini i jednostavnosti.

Naravno, Duncan više nije u formi koja bi im omogućila da polako organiziraju napade kroz visoki post, ali fascinira ljepota njihove košarke koja je jednim manjim dijelom flex s puno kretanja i preciznog dodavanja, a najvećim se sastoji od gomile pick & roll akcije i slash & kick poteza. Uostalom, podatak da su prva momčad lige po efikasnosti u pick & rollu, na koji im otpada četvrtina koševa, i druga momčad po efikasnosti iz spot up situacija, koje čine još jednu četvrtinu njihovih poena, dovoljno govori.

Razlog za ovakvu efikasnost krije se, naravno, u talentima koji odgovaraju ovim stilovima igre, ali i jednostavnosti koju forsira Popovich. U napadu Spursa nema izolacija i besmislenog driblanja, imate brzu tranziciju (u kojoj su također bili broj 1 po učinkovitosti) koja, ako ne dovede do laganog koša, rezultira visokim screenom i prvim ulazom u sredinu, koji, ako ne dovede do izgledne situacije, dovodi do izvlačenja lopte vani i tako stalno u krug, unutar-van, lijevo-desno, uvijek s pritiskom na obranu.

Spursi uspijevaju tijekom 24 sekunde vrtiti i po tri napada dok obični smrtnici muku muče i s jednim. I u tom fenomenalnom ritmu krije se najveći razlog njihove veličine - druge run and gun momčadi uzet će prvi šut koji im obrana pruži vodeći se logikom da je taj često i onaj najbolji, odnosno da veći broj pokušaja pozitivno utječe na broj koševa. Spursi su run and gun pod kontrolom, nešto što je samo Pop mogao smisliti - u isto vrijeme igra puna racionalnih i kontroliranih košarkaških odluka, ali i igra brzine, spontanosti i agresivnosti. Ukratko, kontrolirani kaos.

Naravno, ovakav stil igre zahtijeva izuzetnu kondiciju i agresivnost, što je Popovich riješio jednostavnim potezom – koristi uvjerljivo najviše igrača u standardnoj rotaciji u cijeloj ligi. Spursi imaju čak 9 igrača s preko 1000 minuta u sezoni i 9 s preko 20 minuta po utakmici, a s učinkovitošću njihove klupe mogu se mjeriti jedino Chicago Bullsi, koji preferiraju potpuno drugačiji stil igre bliži San Antoniu od prije nekoliko godina. S tim da čak i oni imaju samo 8 igrača preko 1000 i samo 6 njih koji su ostvarili takve brojke da ih se može smatrati iznadprosječnim NBA igračima, dok Spursi takvih imaju – 8.

To dobrim dijelom i objašnjava lakoću kojom su došli do 50 pobjeda iako više nemaju igrača franšizne vrijednosti – u ligi u kojoj više od pola momčadi nema startne petorke ispunjene čak ni prosječnim talentom, čak 8 igrača sposobnih ostvariti iznadprosječan učinak pravo su bogatstvo. Jasno, u playoffu, kada se rotacije smanje i kada protivnici puno više vremena provode na parketu sa svojim udarnim igračima, ta prednost nema toliki značaj jer čak ni Pop još nije uspio smisliti kako u isto vrijeme imati više od 5 igrača na parketu. Međutim, za regularnu sezonu ovakvo bogatstvo talentom je neprocjenjivo.

Za to nema boljeg dokaza od kotrljanja Spursa čak i bez Ginobilia kojega je ozljeda limitirala na samo 34 utakmice. Naime, Manu je u sezonu krenuo u svom standardnom fenomenalnom stilu, kao lider renoviranih Spursa oko čijih ulaza i kreacije se sve vrti. U 5 utakmica šutirao je 60% iz igre, 52% s trice i 93% sa slobodnih. Ovakvi postotci su neodrživi, jasno, ali bilo je očito kako će, kao i godinu ranije, Manu za ovaj napad biti ono što je Timmy više od desetljeća bio za obranu. I onda dolazi do loma prsta, Manu ispada iz igre, a Pop jednostavno povećava volumen akcija Parkeru i Spursi ne gube ni koraka.

Odnosno, nisu ga gubili do druge runde Zapada kada su naletili na puno manje atraktivan (ni upola toliko asista, kvalitetnih šuteva, kretanja lopte i igrača, ali zato puno više izolacijske košarke), ali jednako učinkovit napad Oklahome koja je energijom i talentom parirala sistemu i profesionalizmu Spursa. Thunder ne samo što je pratio Spurse napadački, već je imao jednako osrednju obranu u kojoj je izvukao ključni mismatch – osrednjost Thundera proizlazila je iz lošeg čitanja igre, kilavih rotacija i previše kockanja na perimetru, ali imali su solidnu pick & roll obranu zahvaljujući pokretljivosti Ibake i solidno pokrivanje bokova zahvaljujući dužini Duranta i Sefoloshe (da ne spominjemo ključni potez serije, Brooksovo stavljanje Sefoloshe na Parkera, čime su Spursima ugušili napad - Spursi takvog stopera nemaju).

Spursi su pak imali sjajne rotacije kojima su pokrivali šut, odlično čitanje igre i kretanje kojim su gušili pas igru (koju, ironično, Thunder ionako nema), a Timmy je i dalje bio snaga u reketu. Ali, bili su među najgorim momčadima lige u dva segmenta – branjenju pick & rolla i zaustavljanju izolacija. Ni Leonard ni Green usprkos dužini nisu još postali stoperi Bowenove klase, što je omogučilo Hardenu i Durantu da se pokažu u punoj snazi, a nesposobnost obrane pick igre na kraju je zakucala zadnji čavao u sezonu Spursa. Što je, ruku na srce, bilo i očekivano i na što smo ukazivali tijekom cijele godine.

U ligi u kojoj je pick & roll postao osnova gotovo svakog vrhunskog napada, igrati najveći dio minuta s dva spora visoka igrača u obrani danas je jednostavno smrtni grijeh. Spursi su se mogli sakriti iza napada kroz regularni dio sezone, ali u playoffu, gdje igrate seriju od 7 protiv puno ujednačenijih protivnika koji imaju i obranu i napad, momčad s takvom rupom u obrani opasno je izložena. Pop jednostavno nije imao materijala za pronaći dobitnu kombinaciju. Blair nema ni visinu ni pokretljivost da zatvori rupe uz Timmya, Bonner je previše spor za ozbiljnu rolu u playoffu usprkos sjajnom šutu, a Spllitter je previše sličan igrač Duncanu, čuvar reketa koji nema brzinu za igrati na perimetru, da bi njihovo partnerstvo donijelo vrhunski rezultat.

Na kraju je Boris Diaw, pristigao iz Bobcatsa nakon kriminalnog prvog dijela sezone, pokupio dobar dio tereta, ali njegove solidne igre nisu mogle parirati eksplozivnosti i brzini Thundera u 2 na 2 kombinacijama. Tako na kraju ipak nisu dobili šansu suprotstaviti se Heatu koji bi se puno teže branio protiv San Antonieva kretanja lopte nego je to bio slučaj protiv izolacija Thundera.

FAST FORWARD

Jedini posao koji su trebali napraviti ovoga ljeta bilo je dovesti visokog igrača koji može istrčati izvan obruča, odraditi svoje preuzimanje, pomoći u udvajanju ili pokrivanju prostora i vratiti se u reket. Nije to trebao biti Tyson Chandler, ali mogli su se barem potruditi doći do Andersona Varejaoa, koji bi bio instant uspjeh u Spursima zbog sjajne kemije sa sunarodnjakom Splitterom.

Ovako, Pop se odlučio pokušati još jednom istom formulom, uz nadu da će napredak Splittera, Greena i Leonarda, puna sezona Ginobilia i još jedna godina pouzdanih all-star izdanja Parkera i Timmya, dići napad na još veću razinu čime bi se stvorio potreban prostor koji bi ublažio prisutne obrambene probleme.

JEZGRA: Manu, Parker, Timmy, Diaw, Splitter, Green, Leonard (50 milja)

ROSTER: jezgra + Jackson, Bonner, De Colo, Mills, Joseph, Neal (68 milja)

- Spursi imaju prava na Blaira za 1 milju, ali obzirom da već imaju 13 igrača na rosteru i da im malo fali da uđu u zonu poreza na luksuz, vraćanje igrača koji je potpisivanjem novog ugovora s Diawom postao višak ne čini se izglednim

- doduše, i Neal je u sličnoj situaciji, njegov ugovor također još nije garantiran, ali za razliku od Blaira lanjski back-up play Spursa pokazao se korisnim igračem, posebice u utakmicama u kojima ga sluša šut, a kako Patty Mills, kojega su vratili kao dodatno osiguranje na jedinici, baš i nije oličenje sigurnosti, Nealov povratak kao jeftine, ali ubojite combo-opcije čini se izglednim

- konačno su doveli pouzdanog francuskog swingmana De Cola koji će dodatno pojačati konkurenciju na vanjskim pozicijama

21May/1229

DAY TWENTY-THREE – YES WE (DUN)CAN

Posted by Gee_Spot

HEAT @ PACERS

Konačno jedna kvalitetna napadačka utakmica u ovoj seriji, s dozom uobičajene playoff nervoze, ali i tečnošću u napadu kakvu obično nismo navikli gledati na istočnoj strani doigravanja. Posebice je dobro izgledao Heat, koji je praktički odigrao idealnu partiju obzirom na okolnosti. James i Wade briljirali su na sve strane kao u prvoj utakmici, kolektivno su odigrali sjajnu obranu s kontrolom reketa i skoka, a konačno je stigla i podrška u napadu – upalo im je 5 trica (nije puno, ali ih je držalo u igri na početku kada je Wade još uvijek bio hladan), dok je rolu trećeg čovjeka ovaj put odradio Haslem (zabio 4 skok-šuta s poludistance u završnici te tako i doslovno zamijenio Bosha).

Indiana je krenula odlično u utakmicu, preko Hibberta i agresivne obrane gradili su prednost i ostavljali dojam da je ovo njihova večer. Eventualni pritisak se nije osjećao iako se ovakva prilika za okrenuti seriju u svoju korist ne pruža često, dok je Miami, kojem je pobjeda trebala jednako očajnički, u startu djelovao totalno izgubljeno, čemu je najviše doprinjela golema količina izgubljenih lopti i loš ulazak Wadea u utakmicu.

Srećom po Heat, trener Pacersa Vogel ne odustaje od velike rotacije i upravo je on dao prvi poticaj Miamiu ostavivši na parketu drugu petorku protiv Jamesa (kojega ovaj put Spoelstra nije imao namjere vaditi iz igre čak ni na simboličkih par minuta početkom druge četvrtine). Iz kojeg razloga Vogel ne shvaća da su Hibbert i West najveći problemi Heatu i da barem jedan uvijek mora biti na parketu ne znam, ali znam da su Hansbrough i Amundson omogučili Heatu predah u obrani i otvoren reket u napadu te da je praktički samo raspoloženi Collison svojim 1 na 5 pokušajima održavao privid kako druga petorka Pacersa zna što radi.

Ključni poticaj za Miami ipak se dogodio u trećoj četvrtini kada se Wade trgnuo iz svoje zombi faze i konačno zaigrao kao Wade, zabijajući sa svih pozicija (upale čak i dvije trice, što donekle može biti i znak da će već u sljedećoj opet pasti na zemlju, Wade jednostavno nije u stanju ovoliko ovisiti o šutu). 2 na 2 majstorijama on i James su obranu Pacersa ostavljali na petama, a nisu zanemarili ni all-round učinak - od 9 blokada Heata po dvije su njihove, opet su bili uvjerljivo najbolji skakači (James fantastičan s 18, Wade 9), a prikupili su i 15 asista (James 9, Wade 6). Doduše, asiste su uglavnom trošili na međusobno razigravanje, ali i namještanje ponekog zicera, od čega su se definitivno najvrijednijima pokazali oni ubačaji Haslema sa sredine reketa.

Pacersima se kolektivno nema što prigovoriti, protiv ovakve izvedbe dva najbolja igrača na parketu njihova prva petorka nosila se sasvim solidno. James je dominirao nad susretom pa tako i nad učinkom Westa (iako je većinu večeri proveo na Grangeru kako bi se što manje trošio u obrani), Hibbert je poslovično imao problema s osobnima, dok su George i Granger nastavili podizati razinu igre i bit će zanimljivo vidjeti kako će se njihovo sve veće šutersko samopouzdanje prenijeti u Miami.

Jednostavno, kao njihov najveći problem opet se pokazala nemogućnost da redovito igraju preko svoja dva visoka igrača, a indirektno i neobjašnjiva vjera njihovog trenera u klupu koja je opet potpuno podbacila. Obrambeno ta njihova blijeda dvojka pod košem nije u stanju zaustaviti nikoga, a Barbosa i Collison su previše zauzeti svojim driblinzima i ulazima da bi obratili pažnju na igru u obrani ili razigravanje suigrača.

Nije da su zbog ovoga izgubili utakmicu, protiv ovakvog izdanja dvojca Heata izgubili bi vjerojatno i da su sve rotacije bile savršene, ali u seriji gdje je margina pogreške minimalna, nema potrebe iz susreta u susret upucati se u nogu na ovim detaljima. Iz aviona je jasno da postava Collison, Barbosa, Jones, Hansbrough i Amundson nije dorasla visini zadatka, zašto joj dozvoliti da uđe u minus u utakmicama u kojima jedna lopta odlučuje?

SPURS @ CLIPPERS

Spursi su za razliku od dan ranije u utakmicu ušli puno spremniji, odmah su nametnuli igru kroz Timmya i kontrolirali tako tijek događanja sve do sredine treće, kada je Blake opet progirao i počeo raditi probleme njihovoj obrani, odnosno nedostatku igrača koji bi ga mogao pratiti 1 na 1.

Uz to što i jedna i druga momčad trpaju u postu, jedan od zanimljivijih aspekata ove serije činjenica je da su i jedna i druga momčad pronašle načina zaustaviti protivničku pick igru - Clippersi zahvaljujući pokretljivosti u reketu, Spursi udvajanjem Paula i odbijanjem preuzimanja.

I dok Spursi imaju daleko više rješenja u napadu, a samim tim i prednost, ove dvije utakmice u Los Angelesu, u kojima su Spursi bili prisiljeni jahati Duncana do iznemoglosti, dokazuju kako bi Clippersi, sa spremnim Paulom, bili puno tvrđi zalogaj. Nažalost, problemi sa slobodnim bacanjima koje je Pop u svom stilu koristio do maksimuma, tjerajući Vinniea da završnicu zaigra s niskom petorkom i tako otvori prostora učinkovitijim postavama Spursa (čitaj - svakoj koja nema Splittera i Timmya zajedno u reketu), bili su preveliki teret u završnici.

Spursi su se tako izvukli zahvaljujući lukavosti i iskustvu, ali u sljedećem krugu ovolika ovisnost o Duncanu neće biti dovoljna da se serija pozitivno privede kraju. Pop će morati pronaći načina izvući nešto više od Parkera jer bez pick igre napad Spursa teško da se može kotrljati tijekom svih 48 minuta. Westbrook je tu puno manji problem, puno veće pitanje je koliko dobro će Ibaka kao korektor obrane braniti Tonyeve ulaze u reket. Mislim, ako su Martin i Evans zatvarali prostor kao rijetki ove sezone, može se očekivati kako će Ibaka i Collison biti spremni ponoviti nešto slično.

Inače, Clippersi su noćas odigrali najbolju partiju serije, uz odličnog Blakea majstorski je odigrao i Paul koji je našao načina barem koristiti situacije za zabijanje kada su se već Spursi odlučili spriječiti ga da bude distributor, a ključnu rolu odigrao je Bledsoe koji je sredinom četvrte praktički sam vratio svoju momčad u igru i čak donio prvu ozbiljniju prednost koristeći svoju brzinu, energiju i all-round talente, potvrdivši se još jednom kao najveći dobitak ovog playoffa za Clipperse.

Šteta stoga što je Vinnie na kraju olako nasjeo na Popove provokacije i što se odlučio za igru s niskom postavom jer je time praktički omogučio Spursima otvoren put do laganih koševa koje su ovi sjajnim razigravanjem s vrha reketa kažnjavali svaki put. I to ne onaj Farrellovski svaki put sa 60% učinka, već sa 100%. Protok lopte je inače obilježje njihove igre, ali sposobnost high-low igre koju posjeduje Duncan i Diaw na najvišoj je mogućoj razini. Dodaj sjajan osjećaj za prostor i kretanje bez lopte koji iskazuju svi članovi rotacije i ispada kako je ovaj flex napad kao druga opcija još bolji od konstantnog napadanja pick & rollom Parkera i Ginobilia.

Jasno, za dobiti Oklahomu trebat će im svi mogući trikovi i sve moguće opcije, jer razina talenta koju posjeduje Thunder, posebice onaj njegov atletski dio, stavit će i obranu i napad Spursa na puno veće muke nego je to bio slučaj s nedoraslim Jazzom i oslabljenim Clippersima.

20May/1224

DAY TWENTY-TWO – THE YOUNG FRESH FELLOWS

Posted by Gee_Spot

SPURS @ CLIPPERS

33-11 otvaranje Clippersa, fenomenalna i agresivna igra na oba kraja parketa, Blake briljantan. Jedan na jedan nije ga mogao zaustaviti nitko – Timmy i Splitter su se pokazali prespori, Diaw premekan, a Popove očajničke pokušaje s Bonnerom (flop taktika) i Leonardom (agresivno frontanje u stilu Bowena na Dirku nekada), Blake je poput veterana jednostavno izgurao ili preskakao. Spursi su se morali stisnuti u reket i udvajati ga, što je donijelo ploda, ali i rizik od rešetanja s boka kojega su Clippersi na početku i koristili.

Samo, kada je stao Blake, stao je i njihov napad, a Spursi su ubacili u višu brzinu ključnom promjenom - umjesto pick igre i brzih ulaza Parkera, prebacili su fokus napada na Timmya. Lopta se spuštala na Timmya u post odakle je ovaj kao u najboljim danima ili zabijao ili pronalazio cutere. Bila je milina gledati ovo miksanje i flex napad, čisto za promjenu od onog upornog maltretiranja pick & rollom.

Povratak u prošlost i promoviranje Timmya u prvu opciju, uz neizostavnu standardnu improvizatorsku rola Manua s klupe, već je u drugoj četvrtini dovelo do prepolovljenog zaostatka (serija 15-5), a u trećoj i do izjednačenja, odnosno vodstva (serija 24-0) kojega su rutinski održali do kraja.

Kako je utakmica odmicala i kako su se probudili i šuteri postajalo je jasno da su Spursi izveli još jedna podvig. Međutim, bilo je vidljivo i da Clippersi sve više i više ostaju bez zraka, što nas opet dovodi do genijalnosti Spursa koja počinje od vrha organizacije.

Dok su ostale momčadi tijekom lockouta razbijale glavu što i kako, Pop i R.C. su vjerojatno sjedili u uredu uz bocu viskija i hektolitre kave te se prisjećali prošlog lockouta kroz kojega su protutnjali s dva poraza (score u četiri serije 15-2, prvi krug se još uvijek igrao na samo 3 dobivene).

Te sezone samo su Duncan (tada u svojoj drugoj sezoni), David Robinson i play Avery Johnson igrali iznad 30 minuta, s tim da je samo Timmy osjećao povećanu potrošnju (Duncan 39, Johnson 33, a Robinson 31). Spursi su tek počeli slagati jezgru oko svog prvog picka i Pop je te sezone redovno koristio rotaciju od čak 11 igrača. Primjećujete neku sličnost?

Ove sezone samo je Parker prešao preko 30 minuta u sezoni (smiješne 32), a rotacije redovno uključuju 11 igrača tijekom standardne utakmice (da ne spominjemo one u kojima se ne igra četvrta četvrtina). Spursi su jednostavno primjenili recept koji se već pokazao uspješnim i koji je potpuno logičan. Mislim, svi su pričali o tome kako će ritam sezone i zgusnuti raspored iscijediti igrače bez pravih priprema, ali to svejedno nije spriječilo ostale kontendere da pokopaju vlastite igrače (Kobe je igrao suludih 39 minuta po utakmici, LeBron 38, Pau Gasol 37, Marc Gasol 37, Paul 36, a jadni Deng čak 39 usprkos ruci manje).

Za to vrijeme su Buford i Pop svoj plan realizirali bez ikakvih kompromisa (sjetite se utakmica u kojima se lovio povijesni niz pobjeda i koje su jednostavno ignorirane kako bi se jasno poslala poruka da je samo krajnji cilj važan, a da su sve drugo distrakcije - hm, sretno vam objasniti ovo Kobeu koji misli da je ujedno moguće loviti i poene i prstenje), cijelo vrijeme imajući pred očima širu sliku sagledanu iz svih kuteva. Pa tako danas imate Chrisa Paula koji ne može potrčati i Spurse koji nakon 66 utakmica trče krugove oko cijele lige kao Haile Gebreselassie oko Branka Zorka.

Naravno, nije stvar samo u formuli, treba vam i momčad, a tu su Pop i Buford ispijajući viski i kavu odradili još bolji posao. Na startu sezone imali su rupa na sve strane (prosječni combo-bekovi Neal i Hill bili su im glavne zamjene za Parkera i Manua, ostarjeli Jefferson starter na krilu, a limitirani Blair starter pod košem), ali su tijekom godine nizom lukavih poteza zakrpali sve probleme.

Prvo su Indiani dali Hilla za prava na Kawhia Leonarda, atletu koji je na sveučilištu igrao pod košem i praktički bio prvi skakač momčadi. Zbog straha da se radi o tweeneru (nema visinu za igrati pod košem u NBA, pitanje je ima li talenta za igrati na boku) preskočilo ga je više od pola lige, ali čelni dvojac Spursa je znao da se ovakva kombinacija skočnosti, brzine, dužine (raspon ruku 220 cm) i košarkaškog IQ-a ne nalazi svaki dan te da će, ako ga nauče da zabija tricu iz kuta, imati igrača zadatka prve klase. Pola sezone su ga pripremali i uvodili u sistem, a onda se jednostavno riješili Jeffersona (i pritom uštedili 10 milja zahvaljujući moronima iz Oaklanda), koji se pod stare dane pretvorio u igrača manje u obrani i stacionarnog šutera iz kuta, i promovirali Leonarda u startera.

Drugo osvježenje stiglo je u vidu Daniela Greena kojega su Spursi sezonu ranije oteli Cavsima nakon što je odigrao nekoliko sjajnih utakmica u momčadi na koju nitko nije obraćao pažnju (nešto slično u Clevelandu već dvije sezone radi još jedan bek šuter, Manny Harris, nemojte se čuditi ako dogodine bude starter Spursa), a zatim ga na godinu spremili u NBDL u svoju Austinsku podružnicu gdje su ga pripremali za rolu 3&D specijalista. Green je šutom, visinom (prototip beka šutera sa 198 cm), dužinom (raspon ruku 208 cm) i pokretljivošću bio idealna opcija za ulogu prvog swingmana s klupe i kao takav zamjena za puno slabije obrambene opcije Hilla i Neala.

Međutim, dobivši priliku dok je Ginobili bio out zbog ozljede, dokazao se kao startni materijal (uz sjajne 3&D talente, solidan je skakač, asistent i dribler) što je Popu omogučilo ne samo da smanji minute Nealu, već i da Ginobilia vrati u ulogu u kojoj je Spursima donosio naslove stvarajući prednost protiv drugih postava - ulogu vođe s klupe (još jedan patent Spursa - da, bilo je i ranije all-star igrača koji su ulazili s klupe, sjetimo se samo trauma iz djetinjstva uzrokovanih Jacksonovim odnosom prema Kukoču, ali tko je prije Popa svog najboljeg beka držao na klupi kao jokera?).

Ukratko, Greenovim igrama Spursi su dobili ne samo kvalitetne minute nakon Manua, nego i puno učinkovitiju klupu. Ovo im je omogučilo da nižeg i ne toliko atletski sjajnog Neala povuku isključivo u rolu back-up playa, koja mu najviše odgovara (inače, jedina ispodprosječna pozicija u momčadi je upravo zamjena Parkeru, ali i to je dijelom riješeno dovođenjem Pattya Millsa, kojega se Portland olako odrekao).

Riješivši pitanja na vanjskim pozicijama ostalo im je srediti stvar pod košem, a tu su sve odradili Splitterov individualni napredak i navikavanje na NBA košarku te potpis Diawa pri kraju sezone. Ovo prvo im je omogučilo da stalno na parketu imaju kvalitetnog obrambenog centra (neizbježna stavka ako mislite biti ozbiljna momčad), a ovo drugo da iz rotacije izbace obrambeno problematičnog Blaira.

I samo tako, eto nam momčadi koja se nametnula kao prvo ime regularne sezone i prvi favorit za naslov s jedinom pravom konkurencijom u Oklahomi. Koju, pazi čuda, isto vodi nekadašnji učenik Spursa Sam Presti, čovjek koji je nekoć kuhao kavu i kupovao viski Popovichu i Bufordu. Doduše, Oklahoma se oslanja na jednu drugu taktiku – mladost. Obzirom na godine Ibake, Hardena, Westbrooka i Duranta (prva dvojica 22, druga dvojica 23), planirati podjelu minuta nije ni potrebno.

Što nas dovodi do

THUNDER @ LAKERS

Lakersi su bili ravnopravan protivnik drugu i treću utakmicu, ali su se raspadali u završnicama (u trećoj ih spasio kriterij suđenja koji im je omogučio lake koševe u situacijama kada su vidljivo bili bez ideje). Zar nije donekle racionalno objašnjenje za sve one Kobeove izgubljene lopte ili kratke šuteve Gasola i Bynuma upravo ta ogromna minutaža kojoj su bili izloženi tijekom sezone?

Recimo da bi nakon slične situacije u četvrtoj već mogli govoriti o uzorku, posebice stoga što se radi o back to back susretu – ako akumulirani umor igra toliku ulogu, onda Kobea, Bynum i Gasol u zadnjoj četvrtini ne bi trebali moći disati, zar ne?

Dakle, Lakersi su opet ušli sjajno u utakmicu, ali ovaj put Oklahoma je imala spreman odgovor, odnosno koncentraciju na razini od početka. Durant i Westbrook su igrali kao rutineri, smireno i pametno, održavajući egal, pa se činilo logičnim pitati kakvu će prednost napraviti Harden protiv nepostojeće druge postave Los Angelesa.

Međutim, Harden je odigrao katastrofalno, forsirajući nepotrebne trice umjesto svojih standardnih ulaza, što je dovelo do prve ozbiljnije prednosti Lakersa. Dobar potez povukao je i Mike Brown koji je izbjegao igrati sa samo jednim od velike trojke, pazeći da uvijek na parketu budu barem dvojica (početkom treće, kada smo uglavnom navikli gledati Gasola s četiri igrača s klupe, ovaj put su igrali i Bynum i Gasol, što je dovelo do dominacije u reketu dok su se odmarali i Perkins i Ibaka).

Lakersi su preuzeli kontrolu, bili su bolja momčad u svakom pogledu, oslanjajući se na agresivno napadanje obruča i igru u reketu, za razliku od Thundera koji se uglavnom bavio skok-šutom. Taj skok-šut je ipak upadao dovoljno, a nedostatak Hardena koji je izgleda odlučio uzeti slobodnu večer, nekako je nadoknađivao Westbrook, preuzimajući ulogu napadača i razigravača.

Oklahoma se tako držala negdje između 7 i 10 koševa zaostatka sve do zadnjih 5 minuta, koje se i službeno smatraju clutch periodom, kada su jednostavno ubacili u brzinu koju Lakersi više nisu mogli pratiti. Dakle, zašto Gasol i Bynum više nisu mogli skočiti i odraditi najobičniji box-out, zašto su Kobeu i Artestu šutevi odjednom postali kraći nakon što ranije nisu mogli promašiti (Kobe je dobar dio večeri bio u bad cop izdanju, ali zabijao je kao na igrici, dok mi je Artest svakom tricom zabijao nož u srce – pa ovaj čovjek bi playoff trebao gledati na televiziji zbog onog lakta Hardenu, a ne biti prevaga)? Zar su dokazani prvaci odjednom razvili sklonost nestati kada je najpotrebnije?

Naravno da ne, ovi Lakersi, ako ičega imaju, to je srca na bacanje. Ono čega pak nemaju je pametni menadžment, jer da je Kupchak ovo ljeto doveo igrače koji mogu koristiti u igri košarke umjesto hodajućih ručnika McRobertsa i Murphya (sjetite se samo eksperimenta s Kaponom) i da je Brown bio dovoljno pametan držati Kobea i Gasola na parketu u skladu s godinama (koja je razlika ušli u playoff kao treći ili sedmi ako ste dokazani šampionski materijal), Thunder ne bi imao što tražiti u završnici utakmice u kojoj su bili potpuno nadigrani.

(dok je Pop reguliranom minutažom posljednih 8 sezona produžio karijeru svom franšiznom igraču za barem 3-4 godine, prema Kobeu se Lakersi ponašaju kao da je potrošni materijal, a ne ikona oko koje se godinama može održavati šampionska kultura - ok, svakako je moguće raspravljati o tome koliko Kobe sam želi biti na parketu, njegovo odbijanje od suočavanja sa stvarnošću graniči s patologijom, ali zar odluku o tome ne bi trebao donositi klub, a ne igrač, ma kako važan bio)

Ovako, pet minuta svježih nogu bilo je dovoljno da Oklahoma izvuće pobjedu u prvoj utakmici serije u kojoj se našla u podređenom položaju i u kojoj se činilo da Lakersi hvataju momentum. Svatko tko je jednom bacio na hakl, zna da bez svježih nogu i kondicije nema ni ruke. Glava želi, ali tijelo ne sluša. Lakersima svaka čast na trudu, ali oni su sjajnu šansu ove generacije da ulovi još jedan naslov prokockali puno prije playoffa, onog trenutka kada su osmislili plan sezone koji je uključivao igru s tri igrača i trošenje Kobeovih repariranih koljena preko svih razumnih granica.

15Apr/128

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – CENTERS

Posted by ispdcom

Nastavlja se izbor top 10 igrača po pozicijama, na red su stigli centri. Standardni tročlani žiri ni ovaj put nije imao lak posao, dijelom zbog solidne ponude, a dijelom zbog i njima samima zbunjujućih kriterija. Kako biti objektivan kada ne postoji nijedan alat koji ti može pomoći izabrati deset imena, a da pritom u obzir uzima i kontekst, a ne samo brojke? Na kraju ispada kako najveći teret kao i uvijek pada na dobri stari eye test, a taj je pouzdan kao i Shaquille O'Neal na liniji slobodnih. Ali, u tome faktoru neizvjesnosti ionako se krije najveća draž najdraže lige, a nadamo se kako se barem dio toga prenio i na ove izbore. Prije bacanja na novi tekst, uvijek se možete prisjetiti i ranijih.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

Gee: Ovaj izbor počinjem sličnom rečenicom kao i sve dosadašnje - najlakše je bilo izabrati vrh, puno više muke imao sam oko sastavljanja donjeg dijela liste. Prva dva imena ne trebam posebno objašnjavati - Dwight Howard jedini je franšizni centar danas u NBA, a Andrew Bynum je u ovoj sezoni, prvoj bez zdravstvenih problema, potvrdio da se približava toj ulozi. Na stranu upitni karakteri, posebice Dwightov (čovjek usprkos dvije godine više djeluje nezrelije čak i od pacijenta kakav je Bynum), ali njihove fizikalije i talent čine ih ponajboljima na poziciji.

Kontekst također potvrđuje ovaj dojam - Magic bi bez Dwighta bio lutrijska momčad, a Lakersi bez Bynuma bi se danas itekako mučili za ulazak u playoff. Ovo što ću reći zvučat će blesavo, ali, ako isključimo predrasude i stvari sagledamo iz najšireg mogućeg kuta, njih dvoje su u ovom periodu lige svojevrsni Russell i Chamberlain generacije, barem na ovom najbanalnijem, statističkom nivou.

Sickre: Ne možeš upotrijebiti poredbu s Russellom, nju je već Tommy Heinsohn iskoristio za Grega Stiemsmu. A ove dvije mrcine s psihom srednjoškolki su definitivno vrh ponude centara. Za Howarda je jasno da prosječnu ekipu čini vrhunskom obrambeno, dok u napadu uvijek može zabiti dovoljno, iako upada u oči kako sve ove sezone nije nadogradio arsenal nekim go-to pokretom.

Bynum je iz napadačkog aspekta daleko profinjeniji igrač, ali pošto mu je ovo prva sezona koju igra bez ozbiljnije ozljede, treba vidjeti hoće li ovo postati zdravstveni trend ili samo anomalija. Ako ga posluži zdravlje, ne isključujem potencijalnu zamjenu uloga. Mislim, ne samo da je mlađi od Howarda, već ga uvijek treba udvajati i čak mu ni Jason Collins ne može ništa.

Birdie: Mislim da je svima jasno kako je Dwight najbolji centar lige usprkos svim navedenim nedostatcima. Jasno je i da je Bynum odmah iza njega, a za razliku od Sickrea ne vjerujem kako će se Bynum u skorije vrijeme približiti Dwightu, usprkos tome što posjeduje tehniku koju Dwight vjerojatno nikada neće imati. Ali, meni nije pretjerano od gusta gledati njihovu košarku – kod Dwighta se sve svodi na fizikalije, a Bynum je žrtva činjenice da se u Lakersima i dalje sve vrti oko Kobea. S druge strane, gledati Marca Gasola u akciji je potpuna suprotnost. Njegov košarkaški IQ dopušta Memphisu da ga koristi kao playmakera, imam osjećaj da se 90% postavljenih napada Grizzliesa vrti preko njega na visokom postu, a toliko dobro koristi svoje prednosti da moram priznati kako bi radije imao njega nego Paua, samo zbog te raznovrsnosti.

Gee: Gasol je definitivno treći čovjek, lanjsko najugodnije iznenađenje koje se ove sezone potvrdilo kao možda čak i drugi igrač franšize. Njegov značaj za Memphis je neprocijenjiv jer na prste jedne ruke možeš nabrojati prave centre u ligi koji su u stanju pomoći momčadi i u napadu (može odigrati leđima i licem košu, zabiti i razigrati s vrha posta kao prava old-school petica) i u obrani (zatvara reket sjajnim postavljanjem i igra solidnu 1 na 1 obranu).

Sickre: Apsoulutno se slažem s Gasolom na trećem mjestu. Njegova dodavanja s vrha reketa, pogotovo kad izvede nekakav no look pass su jednostavno predivna.

Birdie: Sada imamo svojevrsni paradoks - na prva dva mjesta imamo igrače koji su tu prije svega zbog fizikalija, a onda slijedi čovjek koji nam se sviđa igrom. Gdje je tu logika?

Gee: Istina, Gasola više volim gledati nego Dwighta i Bynuma (iako u zadnje vrijeme Bynuma obožavam, posebice od kada je postao buntovnik), smatram ga čak i kompletnijim igračem i prototipom centra za razliku od ovo dvoje. Ali, dati nekome prednost samo zato što je je oku ugodniji jednostavno nije ni zrelo ni racionalno. Kad se čovjek nađe u ovim nedoumicama oko nekih igrača, onda je najbolje da upotrijebi dva testa.

Prvi se tiče brojki u međusobnim dvobojima i jasno govori kako je Gasol uglavnom nemoćan protiv Bynumove dužine i spretnosti u postu, a nešto bolje se nosi s drvenijim Howardom. Ipak, protiv obojice igra ispod svoje razine efikasnosti.

Drugi test se odnosi na zamjenu uloga. Orlando s Gasolom umjesto Howarda teško da bi ostao na istoj razini – nedostatak kontrole skoka i reketa osudio bi ih na polaganu smrt. Lakersi bi prošli nešto bolje obzirom na prisustvo brata Gasola koje bi im omogučilo više high-low igre u postu, ali najveći pomak bi ipak osjetio Memphis koji bi odmah pretvorio u najbolju obranu lige (zamislite Allena i Conleya s Dwightom u pozadini) ili bi barem postao puno učinkovitiji napadački (trenutno su u donjoj polovici iz razloga što ni jedan njihov igrač ne zahtijeva udvajanje, dok s Bynumom to ne bi bio slučaj).

Što se tiče ovog zapažanja o enormnom korištenju Gasola na vrhu posta, brojka od 90%, koliko god simbolična bila, čak i nije previše daleko od istine. Po podatcima sa synergya, 17% organiziranih napada Memphisa završava preko Gasola (kroz razne cutove i poneki hand off, a tu je i njegov solidni vanjski šut). Kad bi dodali još sve one hokejaške asiste koji vode do nečijeg otvorenog šuta, brojka sigurno prelazi 20%.

Čisto da provjerim ove podatke, bilježio sam akcije u nedavnom susretu protiv Clippersa. Od 75 pokušaja Memphisa, njih 14 je išlo preko Gasolovog high posta. To iznosi oko 20 %, a, kad odbijemo tranziciju i računamo samo postavljene napade, brojka raste na skoro 25 %. To samo potvrđuje koliko je Gasolov osjećaj za asist bitan ovoj momčadi. Dodamo li još post situacije u kojima se nađe (njih oko 5-6 po utakmici, što je dodatnih 8-10%) i kad bi pribrojili još i svaki pick & roll u kojem sudjeluje, ispada da se svaki drugi napad Memphisa vrti oko njega.

Birdie: Na četvrto mjesto dolazi Timmy. Njegov košarkaški fanatizam, spremnost potpunog podređivanja momčadi i prije svega sjajna igra, stavlja ga u poziciju najboljeg igrača 'nultih' i igrača po kojem mjerim sve druge. Reći za nekoga da igra kao Timmy, to mi dođe kao najveći mogući kompliment (Marc Gasol ima nešto od toga). Njegova igra kao da ne pada - Popovich je opet dokazao da je najbolji trener, Parker igra možda najbolju sezonu karijere, ali Timmyev učinak je po meni ključan. Svoje godine i manjak brzine prikrio je maksimalnim korištenjem košarkaškog IQ-a, postavljanjem u obrani i all-round učinkom u napadu. Popovich od njega izvlači maksimum i zbog odlično dozirane minutaže, ali to valjda ide u paketu.

Gee: Iako se slažem sa svime rečenim za Timmya, kod mene je ipak za poziciju niže, na petom mjestu. Četvrto mjesto ide Tysonu Chandleru, light-Dwightu fizikalijama i učinkom, ali uber-Dwightu mozgom i srcem. Timmy je još uvijek profesor košarke za drvenog Tysona, ali Chandler je do savršenstva doveo svoj limitirani napadački arsenal koji je uglavnom sastoji od zakucavanja, tip-inova, alley-oopova i kupljenja sličnih otpadaka, a sve bazirano na fantastičnom kretanju i osjećaju za prostor. Ono što ga je mučilo u New Orleansu bila su slobodna bacanja, ali zadnje dvije sezone ih puca sa skoro 70%, što je enorman napredak od onih sezona ispod 60% zbog kojih je često morao propuštati i završnice.

Danas je to igrač bez mane koji je svoj talent razvio do kraja, a prednost pred Timmyem mu dajem čista srca jer je također dokazani šampion, neumorni ratnik i, možda i najvažnije, bolji obrambeni igrač. Timmy je uz Marca Gasola možda najkompletniji centar lige, old school igrač kroz kojega se može vrtiti svaki napad, ali Timmy je danas obrambeno tek dobar pozicioni igrač. Ono gdje pati je pokrivanje izvan reketa, posebice prilikom pick igre i preuzimanja, a upravo je tu Tyson doktor i upravo je njegova sposobnost da pokriva svaki centimetar prostora, jednako brani svakog igrača i spriječava mismatch, njegova najveća snaga. Najluđe od svega, nakon obrane pick igre, uvijek se stigne vratiti u reket i zatvoriti ga. Uostalom, podatak da su Knicksi nakon Celticsa primili najmanje koševa iz post-up situacija dovoljno govori, Chandler je podjednaka energetska bomba i 1 na 1 monstrum kao i Garnett, samo s još više dužine na raspolaganju.

Sickre: Na broj četiri stavljam Tysona Chandlera koji je, osim tih obrambenih kvaliteta, samo takav timski igrač, jedan od rijetkih centara koji kretnjama u napadu i čitanjem igre svog playa čini boljim igračem. Ove sezone je dobrim dijelom su-odgovoran za Linsanity.

Duncana ne mogu staviti na peto mjesto jer mu je uloga proteklih sezona namjerno ograničena kako bi bio spreman za playoff te samim time ne nosi momčad kao neki od protukandidata mu. Ali, već to što je u poodmakloj dobi uopće kandidat na ovom izboru, dovoljno govori o ovoj legendi. Na peto mjesto ipak stavljam jednog od najboljih post igrača u ligi, Big Al Jeffersona, koji je unatoč klimavim koljenima nositelj jednog od ugodnijih iznenađenja sezone, Utah Jazza.

Birdie: Tyson Chandler i Al Jefferson slijede i na mojoj listi. Chandler je konstanta Knicksa, a energija koju donosi u obranu je nevjerojatna. Što se Jeffersona tiče, Big Al je možda centar s najraznovrsnijim rješenjima u napadu - spustit će se pod koš, pucati iz vana, dijeliti lopte, sve podjednako uspješno. Kada bi mu obrana bila barem približno napadačkom nivou, bio bi pri samom vrhu ove liste. Bit će zanimljivo pratiti kako će se razvijati ta situacija s visokim igračima u Jazzu. Logika nalaže da bi jedan od dvojca Millsap-Big Al trebao biti trejdan, ali koji?

Gee: Mislim da drug Sickre malo podcjenjuje Timmya, posebice njegovu rolu u Spursima, ali, s druge strane, pošten je argument da Big Al ipak nosi veći teret u svojoj momčadi. Sasvim drugo pitanje je teret čega, obzirom da njegova momčad opet visi u trci za playoffom i tu joj Big Al svojom mizernom igrom u obrani i prosječnim skakačkim učinkom baš i ne pomaže.

Čovjek je s druge strane monstrum u napadu, ali zanimljivo je bilo ono jedno istraživanje o mjestima s kojih se uzimaju šutevi. Big Al je ispao prvi u ligi po količini lopti koje potroši na šuteve s najgorih pozicija na parketu (poludistanca, lijevo ili desno od reketa). Fascinantno je da čovjek ima ovakve brojke obzirom da iz godine u godinu sve manje koristi onu sjajnu leđnu tehniku i meku ruku - drop stepove i hookove potpuno je zamijenio šutem s poludistance. Tako da mislim kako je 70% skok-šuta previše za centra, makar on i ne bio prava petica. Tip jednostavno igra luzersku košarku.

Big Ala tako ipak ne mogu stavit ispred mladog pastuha Hibberta, koji ima svojih mana, ali koji je ipak centralna figura svoje momčadi i barem se trudi biti old school petica. Njegova igra leđima je sve bolja, pregled terena solidan, ali ono što cijenim kod njega je ogroman trud koji ulaže u guranje u postu umjesto lagodnog života izvan reketa. All-star pozivnica je stigla preuranjeno (pogotovo pored živog Chandlera), ali momak je na najboljem putu da postane odlična opcija u oba smjera, što pravi centar i treba biti. Visina za smetati u reketu je tu, talent za vrtiti akcije u napadu je tu, sad još samo malo da glava i tijelo dođu na istu valjnu duljinu i eto nam još jednog rasnog centra u NBA (i u playoffu, što nije nevažno).

Big Ala također ne mogu staviti ni na poziciju broj 7, jer nju čuvam za našeg Andriju. Znam, znam, Bogut već dvije sezone nije odigrao poštenu utakmicu, ali ne mogu zanemariti činjenicu da kad je spreman – rastura (odnosno, rasturao je). Kompletan centar, stup obrane, u biti potpuno isti igrač kao Gasol (puno bolji u postu, ali zato puno slabiji asistent), u stanju nositi teret i u obrani i u napadu. Da je zdrav valjda bi bio i broj 4 na ovom izboru, ovako se samo ostaje nadati da će dogodine konačno biti spreman i da će opravdati moj glas. 27 godina je granica na kojoj se puca, tu se centri skloni ozljedama ili potpuno slome ili postanu franšizni igrači, ostaje nada da je Andrew manje Walton, a više Ilgauskas.

Sickre: Bogut? Imam dojam da čovjek već godinama ne igra, još otkad je Iverson napustio ligu. Što onda s Horfordom? Ma koliko dragi bili ti igrači, mislim da nema dovoljno uporišta kako bi ih rangirali u ovom izboru.

Timmy tako stavljam na šestu poziciju, a Hibberta na sedmu. Roy jest definitivno old school centar, ali mi prečesto nestaje s terena i ne dominira u mjeri u kojoj bi trebao obzirom na visinu. Tome vjerovatno kumuju i one čačkalice od nogu.

Za ove tri preostale pozicije konkuriraju Noah, Cousins, Monroe i Gortat u nekom poretku, možda čak i u ovome.

Gee: Kad smo već kod toga, Horford mi je broj 9. Ne igraju, istina, ali ne gledamo košarku od jučer, imamo dovoljno dokaza na temelju kojih možemo procijeniti kvalitetu njega i Boguta. Ja sam stvar postavio jednostavno, prednost dajem pojedincu oko kojega bi sutra najradije slagao momčad.

Bogut na maskimalnom ugovoru, čak i usprkos sklonosti ozljedama, čini mi se boljim izborom nego Big Al na jednakom ugovoru. Radije ću riskirat i (možda) dobit franšiznog centra koji me može odvesti do playoffa, nego imati solidnog igrača koji zauzima ključno mjesto na parketu bez da zauzvrat daje garanciju pozitivnih rezultata.

Horford pak, slično kao i Big Al, nije centar, ali njemu to ne smeta da iz godine u godinu i skakački i obrambeno drži reket Hawksa pod kontrolom i usput pruža granične all-star partije u napadu.

Sickre: Kako možeš znati kako će igrač koji nema kontinuitet reagirati na povratak na parket? Puno je više negativnih primjera nego uspjelih. Mislim da je prevelika kocka u pitanju. Big Al ne garantira spektakl, ali bolje centar na parketu nego na štakama.

Moji glasovi za osmo i deveto mjesto na kraju idu Cousinsu i Monroeu zato što nisu ni blizu plafona, a već su izrazito napredovali. Prvi je fantastičan napadač koji mora još puno učiti o obrani, ali njegova nepredvidivost kombinirana s eksplozivnošću i kretnjama u i uz rub reketa su, na trenutke, remek djela. Da je u nekoj normalnoj sredini, ne bi većinu vremena proveo gradeći još s collega poznatu reputaciju problematičnog lika, već bi učio kako braniti obruč.

Monroe ima potencijala postati igrač sličan Marcu Gasolu. Mana mu je što je još uvijek prilično mekan i da ga se istjerati ispod obruča te slabo blokira šuteve i preusmjerava promet u reketu. Obzirom da igra u groblju od momčadi koja niti ima poštenog playa niti identitet igre, Gregovi ovogodišnji nastupi su najava puno većih stvari u budućnosti.

Za deseto mjesto se sad bore Gortat i Noah. Gortat živi od Nasha, ali je isto tako gledajući Phoenix jasno kako je on uz Stevea glavna poluga Sunsa. Čovjek ima itekakve vještine u napadu, a meni se ipak najviše svidio onda kad je stigao iz Orlanda i počeo pizditi kako nitko ne igra obranu u ekipi. Kvragu, kad se sjetim pick'n'rolla s Nashom, Gortat ide na devetku, a Monroe pada na deset. Pa pa Noah, sori Gators Nation.

Birdie: Noah je u stanju vući lopti od koša do koša nakon skoka u obrani te odlično asistira. Nema šut, ali će zabiti ono što treba, o napadačkom skoku ne treba previše pričati, a ni u obrani nije loš. Dapače, rijetko koji visoki igrač može preuzimati bekove poput Noahe, a da ne ispadne kao da je na streljani. Najveći Noahin problem je nekonstantnost, odnosno loši ulasci u sezonu koji su očigledno uvjetovani dobrom travurinom na Floridi ili gdje li već Noah obitava tijekom ljeta. Dodatni plus mu je što energijom može diči cijelu momčad kada zatreba, zbog čega je na neki način i vođa Bullsa. Nije vanserijski talent i ne može pokriti sve rupe u obrani, ali, bez grižnje savjesti i s tek malo (ok, malo više) navijačkog impulsa, stavljam ga na sedmo mjesto moje liste.

Poziciju iza njega namijenio sam Hibbertu koji ponekad djeluje prepasivno. Možda je krivica u Pacersima, možda u tome što je već dosegnuo svoj plafon, ali čovjek bi trebao nositi još veći teret.

Greg Monroe je deveti, a da igra u boljoj momčadi možda bi bio i više pozicioniran. Kod njega mi se sviđa ustrajnost i volja da odradi sve potrebno pod košem. Ima solidnu tehniku i zna kako završavati napade, bilo šutom, bilo asistom, pa se nadam kako će sljedećih godina još napredovati.

Oko zadnjeg mjesta liste imao sam više dvojbi i na kraju sam se odlučio za Cousinsa. Sviđa mi se talenet, a nadam se kako će se tijekom godina i malo urazumiti. Kingsi u njemu definitivno imaju igrača oko kojeg mogu graditi momčad, ostaje za vidjeti čime će ga u budućnosti okružiti.

Ostali? Boguta i Horforda nisam stavio na popis radi ozljeda, a da Varejao zdrav dočekao kraj sezone vjerojatno bi upao na listu. Gortat je prvi ispod crte.

Gee: Cousins je super potencijal, al' ima više 3-15 šuterskih partija od nekog beka, zar mu je potrebno ovako rano u karijeri podilaziti? Za tipovanje na Gregov razvoj vas mogu razumjeti, ali Cousins mi je malo too much.

Gortat i Peković su pokazali fenomenalan potencijal, ali njihova igra je još pod velikim upitnikom - pitanje je može li Gortat zadržati formu startera i bez Nasha jer nije ni upola dominantan u reketu kao što je u pick 'n' roll igri, odnosno može li Pek i dogodine biti ovako nezaustavljiv sada kad obrane već imaju dovoljno informacija o tome kako ga zaustaviti (udvajati ga čim primi loptu jer je očajan dribler i asistent).

Cousins nema igru za peticu, njemu pod hitno treba ili netko da mu čuva leđa ili netko tko će ga naučiti kako se igra pozicija, sve što ostvaruje ostvaruje na račun sjajnih fizikalija.

Noah je prije svega podizač energije, ako uzmem u obzir njega moram i Varejaoa, a dobro znamo da je Andy prije svega idealan prvi visoki s klupe i da ni upolo dobro ne čuva centre kao visoka krila. Uz sve, Noah je i precijenjen obrambeni igrač, a to što može voditi loptu i razigrati suigrača nije dokaz da je koristan igrač. Njegov je problem što danas imamo Tysona Chandlera koji na najbolji mogući način pokazuje kako ovakav tip centra (energija ispred talenta) treba funkcionirati da bi pomogao momčadi, naspram njemu Noah je ipak druga klasa.

U biti, za deseto mjesto mi ostaje dvojba između Monroea i Nenea. U skladu s biranjem polumrtvih, ipak ignoriram Grega i dajem zadnje mjesto Brazilcu. Monroe je ove sezone napravio ogroman korak naprijed u dokazivanju da je potencijalni franšizni centar, puca manje nepotrebnih šuteva s vrha reketa, a u samom reketu pokazuje zavidno meku ruku. Ima odličan pregled igre i Gasolovske ruke s vrha posta koje bi trebalo još više koristiti, a oduševio me i šljakerskim učinkom, posebice u napadu gdje je postao majstor u tip-in situacijama i skupljanju ofenzivnih skokova.

Međutim, ovo rečeno za njegovu obranu je istina, uopće nije faktor na tom dijelu parketa, slabiji je čak i od Big Ala jer nema potrebnu dužinu, a prespor je da pomogne čuvati niže igrače ili kao korektor obrane. To dovoljno srozava dojam pa mi je lakše odati počast Neneu, pouzdanom strijelcu u reketu, igraču dovoljno snažnom i spretnom da uvijek nalazi načina zabiti svoju kvotu i onda još u obrani barem postojati širinom i postavljenjem kojega Greg još nema.

Na kraju balade rezultat je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodjelili Birdie, Sickre i Gee):

1. DWIGHT (1, 1, 1)
2. BYNUM (2, 2, 2)
3. GASOL (3, 3, 3)
4. CHANDLER (5, 4, 4)
5. TIMMY (4, 6, 5)
6. BIG AL (6, 5, 8 )
7. HIBBERT (8, 7, 6)
8. COUSINS (10, 8, -)
9. MONROE (9, 10, -)
10. NOAH, BOGUT (7, -, -) (-,-, 7)

Glasove su još dobili Horford (-,-,9), Gortat (-,9,-) i Nene (-,-,10).

22Mar/129

RUNNING WITH THE PACK G48

Posted by Gee_Spot

Spursi su noćas rutinski razmontirali nedorasle Wolvese (i to bez Parkera koji je nakon 10 minuta napustio igru zbog laganog istegnuća tetiva koljena) pa, umjesto osvrta na nebitan tok susreta, dopustite da se većinu današnjeg posta divim rosteru kojega je ove sezone složio San Antonio. Što se same utakmice tiče treba istaknuti samo kako su Wolvesi opet bili bez Pekovića te da je Adelman konačno odustao od Darka i odlučio radije žrtvovati Loveovu učinkovitost stavljajući ga na centra. Trener Wolvesa je ignoriranje svog back-up centra opravdao brutalnom iskrenošću praktički rekavši da Darko ničim nije zaslužio minute, da nije profesionalac i da ga jednostavno nije briga.

Adelman je inače poznat po tome da je pripadnik stare škole i da nema dlake na jeziku, a kako dobro znamo da na Darka nikakva motivacije ne utječe, ovo je očito poruka Kahnu da se uhvati telefona i nekako pokuša skinuti teret njegova ugovora sa salary capa. Ili jednostavno iskoristiti amnestiju jer Wolvesi ionako na rosteru nemaju nikakav drugi problematični ugovor.

A sada da se posvetimo Spursima. Pop je danas uz Georgea Karla najveća trenerska vrijednost u NBA, a od svih sjajnih poslova koje je u svojoj trenerskoj karijeri odradio, ovogodišnje remek-djelo se posebno ističe. Osim sjajne igre u napadu bazirane u potpunosti na pick & rollu i spot up šuterima koja je zamjenila nekadašnju granitnu obranu i igru kroz post, ponajviše u oči upada lakoća kojom su zadnjih par godina napunili roster sjajnim igračima zadatka, za što prvenstveno zasluge pripadaju ocu svih modernih GM-ova R.C. Bufordu, čovjeku koji je u klubu u raznim ulogama još od 1988.

Buford je startao kao pomoćni trener, zatim je bio skaut koji je između ostalih otkrio Manua i Tonya, nakon toga predsjednik kluba, od 2002. pomoćnik Popu tijekom perioda u kojem je dotični bio trener/GM (iako će i sam Pop priznati da je Buford odrađivao posao, a njegovo je bilo samo dati pristanak) te od 2007. konačno i službeno najodgovornija osoba za roster. Ja ću ga najviše pamtiti po legendarnoj izjavi kako bi, da je stvarno takav genijalac kakvim ga neki prikazuju, 1999. potrošio 40. pick na Ginobilia umjesto na Giričeka i da je jednostavno imao sreće kad ga je Manu čekao 17 mjesta kasnije u istom draftu.

Uglavnom, Buford i Pop su oko jezgre Manu-Tony-Timmy opet izgradili potencijalnog šampiona koji ima samo jednu izrazitu manu – obrambenu rupu pod košem koja proizlazi iz nedostatka kvalitetne četvorke sposobne braniti pick igru i zatvarati reket. Blair i Bonner su najslabiji obrambeni igrači u momčadi, doduše iz različiti razloga – jedan je prenizak, drugi je prespor – a kombiniranje Splittera i Duncana ne dolazi u obzir zbog nemogućnosti obojice da igraju obranu na otvorenom prostoru.

Centarska kombinacija Timmya i Splittera daje im čvrstu opciju pod košem, ali, bez visokog igrača sposobnog rotirati se i pokrivati prostor, Spursi su osuđeni na gomilu koševa u reketu. Da bi nekako održali ravnotežu prisiljeni su često udvajati, a čim vanjski igrači moraju dolaziti u pomoć visokima, logično je da ostaju rupe na perimetru na kakve nas Spursi nisu navikli. Ukratko, obrana nije učinkovita, ali zato je napad fenomenalan.

Pick igra Tonya i Manua nekada je nadopunjavala Duncanovu igru leđima, a danas su uloge potpuno obrnute. Ono što dva rasna beka kreiraju, u koš trpaju sjajni šuteri na smiješnim ugovorima pa Spursi danas imaju playoff rotaciju od 9 odličnih igrača s jasnom podjelom uloga. Tony i Ginobili su playmakeri, Neal uskače na obje vanjske pozicije iako se ove sezone prvenstveno nametnuo kao sjajna zamjena za Hilla u ulozi back-up playa (i da, imaju ga pod ugovorom i dogodine za manje od jedne milje), Danny Green je 3&D swingman koji pokriva bokove, a odlaskom Jeffersona u petorku je uskočio sjajni rookie Leonard (stigao zahvaljujući picku kojega su od Pacersa dobili za Hilla) koji svojim all-round učinkom donosi potrebnu energiju u petorku (nije na odmet što zna zabiti i otvorenu tricu). Za svaki slučaj kao osiguranje na bokovima sada je tu i Captain Jack iz čijih uništenih koljena će Pop znati izvući dobru obrambenu rolu i poneku tricu.

Već smo spomenuli probleme pod košem, iako oni nisu pretjerano vidljivi u napadu. Blair je doduše prelimitiran za ulogu koju ima, ali igra leđima Duncana i Splittera uz Bonnerov šut za tri itekako pomažu da napad bude podmazan. Već godinama navijam da dovodu Andersona Varejaoa koji je jednostavno idealno rješenje na četvorki – čovjek bi pokrio sve probleme statične obrane, omogučio Blairu da dobije minutažu primjereniju talentu koji se prije svega zasniva na energiji i usput bi zabio svoju kvotu koševa i uhvatio svoju dozu skokova.

Ovako su usprkos odličnom napadu preosjetljivi na momčadi poput Lakersa i Memphisa s dva dominantna visoka igrača. Doduše, protiv Lakersa imaju šanse jer ovi nisu baš sjajni u branjenju pick igre, a i Kobe voli zanemariti igru kroz post radi nekih svojih vizija, ali Memphis mogu proći samo teoretski jer su ovi u stanju usporiti njihovu glavnu napadačku polugu (Conley i Gasol su majstori obrane pick & rolla) i totalno ih ubiti u reketu. Šanse svakako imaju protiv ekipa s kojima bi ušli u nadigravanje poput Oklahome, Clippersa ili Denvera, a recimo Dallas im nikako ne leži iz nekoliko razloga – previše spot up šutera uokolo u napadu, fanatastična obrana pick igre oko koje Carlisle bazira cijelu obranu i striktno pokrivanje protivničkih šutera (nema šanse da Carlisle pristane na Popov kompromis i odustane od držanja protivnika debelo ispod prosjeka s linije za tri radi udvajanja u reketu).

Eventualno dovođenje Diawa o kojem se šuška neće riješiti njihove probleme pod košem, ali dat će im dodatno tijelo u rotaciju što im je također bilo neophodno obzirom da su ostali doslovno na 4 visoka igrača (3 obzirom da je Bonner praktički bek u napadu). Diaw bi ako zaigra mogao poslužiti kao pick & pop opcija na vrhu posta i dodatni razigravač koji bi hranio Parkera i Manua pravovremenim pasovima, ali dodavanje tih flex elementa, cutova i give & go/hand off opcija u napad neće imati ni približno značaja koliko bi ga imao jedan čovjek u stanju kretati se lijevo-desno u obrani. Pronaći takvoga glavna je zadaća ovoga ljeta, jasno pod uvjetom da Timmy produži vjernost za barem još godinu uz popriličan popust.

Inače, ovo doba nakon trade deadlina uvijek posluži za otpuštanje i potpisivanje veterana, a kako klubovima preostaje još 24 sata da finaliziraju rostere za ostatak sezone, red je da bacimo pogled na ponudu.

Od svih do sada realiziranih poslova dva su svakako najvažnija za širu sliku – dolazak Turiafa u Miami, odnosno Fishera u Oklahomu. Ako je Turiaf spreman igrati ozbiljnu košarku nakon što u dvije sezone zbog ozljeda praktički nije pošteno potrčao, njegova energija u branjenju reketa svakako će pomoći Miamiu da na 20 minuta poboljša jedan od slabijih dijelova svoje igre. Međutim, Turiaf i dalje ne rješava ono bitno, a to je skakačka nemoć u koju unutarnja linija Heata prečesto upada. Spoelstra se sada barem više ne mora mučiti oko nepokretnih bezveznjaka poput Currya i Pittmana, ali rotacija Anthony-Turiaf na petici, koliko god pozitivne energije donijela na parket, i dalje ne umanjuje ulogu Chrisa Bosha koji će i dalje biti ključni čovjek u sredini i koji će zasigurno dobiti više nego dovoljno minuta da se (ne)dokaže.

Turiaf jeste potencijalno pojačanje (a to je nešto što nikako nismo mogli reći za lanjske očajničke potpise leševa Dampiera i Magloirea), ali ničim ne ispravlja one strukturne greške, odnosno ne umanjuje potrebu da i James i Wade i Bosh odigraju gotovo savršeno kako bi došli do kraja. Ukratko, margina pogreške se nije mijenjala. Ipak, Turiaf će ih u jednome apsolutno pojačati – od kada je Udonis pletenice zamjenio vojničkom frizurom, unutarnjoj liniji nedostaje ne samo vatre već i stila, i tu Ronny stiže kao naručen.

Potpis Fishera za Thunder definitivno je značajniji potez. Njegovo playoff iskustvo bit će apsolutna nadogradnja na poziciji back-up playa jer teško je predvidjeti kako bi rookie Jackson usprkos potencijalu reagirao na playoff atmosferu i pritisak. Fisher je praktički tu samo radi smanjenja rizika, igrački ne donosi previše. Iako, logično bi bilo pretpostaviti da će mu manja rola samo koristiti, a i toliko puta samo ga proglašavili mrtvim da više nema smisla vjerovati kako zombiji ne postoje. Tih 10-ak minuta umjesto Westbrooka zasigurno može odraditi, a, ako ima šutersku večer, pruža ti opciju da ga ostaviš u igri kao spot up šutera, što je dobro jer Harden briljira u napadu kada je na njemu sporije malo krilo (obzirom da je Cook lakše ozljedio koljeno, Brooks će odmah u startu imati prilike testirati ovu kombinaciju, jer dvojac Cook-Harden na bokovima praktički je osnova druge petorke).

Uostalom, već možemo zamisliti sljedeći scenarij – 3 sekunde do kraja protiv Lakersa u sedmoj utakmici finala Zapada, Thunder gubi dva razlike nakon što su stigli minus 15 u tri minute igrajući s niskom postavom (Ibaka na centru, Durant i Harden krila, Fisher i Westbrook bekovi). Zadnji napad, lopta nekako dolazi do Fishera u kutu, ovaj zabija tricu za pobjedu preko Kobea. Čovjek jednostavno vlada narativom u ovoj dimenziji, a, kada imaš takvu moć, koga briga za logiku i činjenicu da više nije u stanju nijedan match-up okrenuti u svoju korist.

Ostale novosti možemo i brzopotezno:

- Sheed se nudi na sve strane, nadam se da kupaca neće biti, ne toliko zbog toga što nije u stanju biti od koristi, nego zato da ne baci dodatnu sramotu na jednu sjajnu karijeru

- Cavsi su otpustili Ryana Hollinsa, mekano drvo bez talenta koje solidnim gabaritima za centra smeta u obrani (i još više u napadu), Celticsi su navodno zainteresirani i nadam se da će ga potpisati samo kako bi zatvorili prostor Sheedu

- Houston je otpustio problematičnog swingmana Terrencea Williamsa i, naravno, Kingsi su mu odmah dali priliku, kao da im nije dosta bezveznjaka uvjerenih da su zvijezde (McHale je odmah skužio propuh između ušiju i sjeo ga na dno klupe, radi se o očajnom šuteru solidnih fizikalija koji bi se mogao uklopiti u nišu 3&D igrača s klupe kad bi sredio stvari u glavi, ali nekako mislim da mu boravak u Sacramentu u tome neće pomoći)

- Hornetsi, kojima kronično nedostaje tijela pod košem, su još jednom negirali da će otpustiti Kamana i usput su doveli očajnog Chrisa Johnsona da popuni roster (nakon što su ga Blazersi otpustili tijekom čistke, momak se skrasio u novom klubu iako nikome nije jasno zašto – radi se o perolakom centru bez talenta koji nema čak ni one minimalne fizikalije za odraditi posao tijekom garbage timea)

- Memphis je doveo Arenasa što je slabije rješenje od Fishera, ali opet je bolje od onoga što trenutno imaju na rosteru (iako je lani bio očajan u Orlandu barem je dokazao da je na onim operiranim koljenim još uvijek korisniji košarkaš od dva najgora back-up playa i možda uopće košarkaša trenutno u NBA koje Memphis vodi kao zamjene Conleyu). Naravno, puštanje Vasqueza u Hornetse bez ikakvog razloga pokazat će se jednim od najgorih poteza uopće ove sezone, a toga će i u Memphisu postati bolno svjesni u prvoj playoff utakmici u kojoj Conley upadne u probleme s osobnima.

- Warriorsi se spremaju potpisati Hicksona, njima definitivno treba jedan visoki sposoban trčkarati uokolo, a Hicksonov anti-talent u napadu (nabio si cijenu zakucavajući LeBronove zicere) i kurcobolja u obrani svakako će im pomoći i u tankiranju.

- Brian Cook navodno želi da ga Washington pusti kako bi se mogao priključiti nekom izazivaču, ali nisam siguran da Cedevita i Zagreb imaju mjesta za još jednog stranca.

- Denver je potpisivanjem ugovora s Chandlerom ipak jedini napravio bitan posao, a, obzirom na Galinarievu sreću, pokazalo se i dobro tempiran. Njihova kilava obrana dolaskom McGeea i rađanjem Farieda možda dobije potrebnu čvrstinu u reketu, ali s Chandlerovim priključenjem Afflalu i Breweru svakako već sad imaju jednu od boljih stoperskih rotacija na bokovima u ligi. Još da jedan od njih može i zabijati redovno, gdje bi im bio kraj.

A, kad smo već kod kraja, dvije tužne vijesti.

Brad Miller je potvrdio kako ide u penziju na kraju godine (i pravo na naš Wall of Fame tu desno), a iako su Wolvesi odmah izrazili želju da ostane u klubu kao asistent Adelmanu (nisam siguran da Adelman više uopće može zamislit život bez njega), Brad kaže da se želi ozbiljnije posvetiti svojoj TV seriji.

Jeff Foster se pak odlučio za instant prekid karijere svjestan da leđa više ne mogu izdržati i da nema potrebe mučiti i sebe i momčad. Pacersi možda i potpišu dodatnog visokog ako se nađe u ponudi, iako se Amundson dokazao kao solidna zamjena Hibbertu dok je Foster bio odsutan (a to je veći dio ove sezone). Umjesto Fosterove gole snage, Lou se više bazira na energiji i pokretljivosti, ali odrađuje podjednako dobar posao za jednu od najboljih obrana reketa u ligi.

23Dec/112

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

DALLAS

THAT WAS THEN:

Igrali su najljepšu košarku tijekom cijelog regularnog dijela sezone, imali su najbolju rotaciju krcatu veteranima u kojoj je svatko znao koji mu je posao, imali su dovoljnu razinu talenta i superstara koji uvijek može držati napad podmazanim (Dirkov skok-šut s poludistance njegov je odgovor na slash 'n' kick briljantnost superstar bekova), imali su trenera koji je uvijek vukao pravi potez i imali su dvojac koji je ispravio sve obrambene grijehe prošlosti u pomoćnom treneru Caseyu i centru Chandleru. Sezona iz snova završila je rezultatom iz snova i da nismo toliko zaslijepljeni individualnim sjajem puno prije bi prihvatili činjenicu da je Dallas prošle sezone jednostavno bio najbolja momčad. Srećom, serija od 7 nikad ne laže i na kraju su stvari postavljene na mjesto, a sezona '10-'11 ulazi u anale kao jedna od najboljih ikada (iako imam osjećaj da to mogu reći za svaku).

THIS IS NOW:

Ako je itko sumnjao u zrelost Marca Cubana, nakon nedavnih poteza više sumnji nema – Cuban je vlasnik kakvog samo poželjeti možete. Stari Cuban bi nakon naslova potrošio novac na sve strane ne bi li zadržao jezgru i pokušao obraniti naslov, ali ovaj novi je lukavo odlučio umjesto obrane naslova ići na jackpot koji idućeg ljeta donosi mogućnost da u Dallasu osvanu Dwight Howard ili Deron Williams ili čak obojica. Odlasci Caseya i Chandlera vjerojatno znače da sjajnu obranu Dallasa čeka pad, ali napad ne bi trebao zastati ni na sekudnu. Dirk ovakvim stilom igre može trajati još deset godina, a sve ostale promjene kozmetičke su prirode – odlazak lani izuzetno važnog Bareae, koji je svojim ulazima uništavao druge petorke protivnika, Mavsi će pokušati pokriti valjda konačno zdravim Beauboisom i veteranom Westom, Stojakovićev povremeni baraž trica i kukavičku igru u potpunosti će u svim segmentima zamijeniti Carter, a puštanje Stevensona bez da su se osvrnuli definitivni je dokaz da barem netku u tom sada bivšem odnosu razmišlja glavom (njega će u rotaciji zamijeniti fizički sličan Dominique Jones, potencijalni stoper koji nema tetoviranog Abrahama Lincolna na vratu). Naravno, dovođenje Odoma koji je lani odigrao sezonu karijere poslužit će da se pad u obrani sakrije i da momčad na račun izuzetne klupe izgura ovu napornu sezonu.

PLUS:

Odomov zadatak neće biti samo čuvati Dirka od pretjeranog trošenja i Dallas od previše Mariona na parketu (Shawn je sjajan u malim dozama, posebice u obrani), već će pomoći donekle zakrpati skakačku rupu koja nastaje Chandlerovim odlaskom. Haywood je solidan centar za zatvoriti reket, ali idealan je bio u ulozi rezerve. Kao starter, prijeti potpuno uštopati napad Dallasa i zato će Mavsi svjesno riskirati poneki postotak protivničkog šuta, ako pri tome barem pariraju u skoku. Odigra li Odom iti približno lanjskoj sezoni, ne moraju strahovati od prevelikog pada. A da ne spominjemo da sve što poklanjaju obrambeno, Dirk i Lamar mogu itekako dobro naplatiti na drugoj strani zbog stalnih miss-match situacija koje će stvarati dva krilna centra od kojih jedan šutira kao bek, a drugi kontrolira loptu i razigrava kao bek.

MINUS:

Mavsi ipak nisu izazivači. Jasno da ne treba podcijenjivati srce šampiona i dubinu koju ova momčad ima, ali dok ih ne vidimo u akciji ne možemo ih staviti u isti koš s Durantom i društvom. Rekao bih da su im i godine minus, ali obzirom na širinu rotacije i Dirk i Marion i Kidd i Terry mogu se provući kroz barem još jednu sezonu neokrznuti, iako uvijek postoji šansa da naprave neizbježni korak ka mirovini.

PRVIH 5: Kidd, Carter, Marion, Dirk, Haywood

5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Odom

SCORE: 43-23

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Najugodnije iznenađenje playoffa koje je u fantastičnoj seriji konačno stalo na kraj dosadnim vampirima iz San Antonia da bi onda pokleknulo pred artiljerijom Oklahome. Obzirom da su cijelu sezonu odigrali ili bez Gaya (napadačkog talenta koji im daje potrebnu eksplozivnost) ili Allena (obrambenog talenta koji im daje štih žilave momčadi), Grizzliesi su nadmašili sva očekivanja. Bez Gaya njihova petorka nije bila toliko moćna, što je, kada malo razmislite, poprilično zastrašujuća činjenica obzirom da su samo igrajući preko posta i vrteći high-low akcije djelovali efikasno i sposobno suprostaviti se svima, i sve to usprkos tome što su većinu vremena na parketu imali dva igrača zadatka poput Allena i Younga. Klupa nije bila sjajna, ali je bila učinkovita kad je bilo najpotrebnije, a sve skupa već ove sezone stavlja pristisak na Memphis da barem ponovi ostvareno.

THIS IS NOW:

Priključenje Gaya momčadi trebalo bi napad iz kojega je trener Hollins izvukao maksimum podići na zvjezdane razine, jasno pod uvjetom da se Gay uklopi u svi za jednog, jedan za sve filozofiju koja je vladala u momčadi nakon njegove ozljede. Bude li sve štimalo kako treba, nema razloga da Gasol i Randolph ne nastave gdje su stali sa svojom suradnjom u postu, dapače. Gayeve igračke kvalitete, koje u igri s poludistance nisu daleko od onoga što prezentira jedan Carmelo Anthony, onemogučit će udvajanja Randolpha, a to znači da će Randolph nastaviti zabijati kako god poželi protiv koga god poželi. Kad dodaš jednog kompletnog playmakera kakav je Conley, stopera kakav je Allen i all-round rasnu peticu kakva je Gasol (koji svojim talentima u igri licem košu omogućuje Memphisu dodatnu razinu u organizaciji napada), dolaziš do zaključka da Grizzliesi imaju naj-ujednačeniju petorku u ligi. Pitanje je samo koliko ih u ovakvoj sezoni može pratiti klupa. Vasquez je solidno odigrao u playoffu i nastavi li na tom tragu pitanje back-up playa je riješeno. Mayo je često dobivao šansu u završnicama jer je svojim šutom za tri širio obrane, ali povratkom Gaya potreba za njim bit će sve manja, a to nije nužno loše. Young u manjim dozama kao energetska bomba također će biti korisniji nego je bio lani u velikoj ulozi, a odlazak Battiera praktički je nebitan jer za sve na krilima više jednostavno nema minuta (iako bi ja osobno radije bio bez Younga ili Mayoa nego Battiera, ali obzirom na financijske obveze koje je Memphis preuzeo prema svojim starterima, trošiti midlevel na veterana nema smisla). Praktički, jedini problem je pod košem gdje je lani Arthur solidno mijenjao oba visoka, uglavnom oslanjajući se na pick 'n' pop igru u napadu. Stoga mi je gotovo smiješno kako svi plaču nad sudbinom Memphisa zato što je jedan potpuno prosječan igrač poput Arthura izgubljen za sezonu, kao da je njegovih 20 minuta po večeri toliko važno. Pick 'n' pop igrača ima koliko želite (pogledajte samo roster Celticsa) i nađu li Grizliji sličnog igrača bit će sasvim ok (Dante Cunningham iz Bobcatsa upravo je pick 'n' pop specijalist kojeg očito traže, a izgleda da Bobcatsi nemaju namjeru matchirati ponudu Memphisa). Naravno da ne treba ni spominjati što bi za ovu momčad značilo dovođenje majstora poput Varejao ili kako bi sada dobro bilo da su uspijeli realizirati dugo željeni trade za McRobertsa (kako god, uvijek imaju Mayoa za potencijalni trade ubuduće).

PLUS:

Hollins je totalna faca, petorka je strašna, Mayo još uvijek ima potencijal biti rasna prva opcija s klupe.

MINUS:

Randolph i Gasol morat će igrati previše minuta, što u sezoni krcatoj back to back noćima neće biti dobro, posebice gledajući širu sliku.

PRVIH I ZADNJIH 5: Conley, Allen, Gay, Z-Bo, Gasol

SCORE: 41-25

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Spursi su lani opet van svake pameti rasturili u regularnoj sezoni na račun svoje uigranosti i kvalitete u realizaciji zamišljenoga. Nekada velika obrana danas je prije svega oslonjena na pronalaženje idealnih pozicija za što lakše poentiranje, a u tome veterani poput Duncana, Parkera i Ginobilia, uz sigurno vodstvo neuništivog Popa, briljiraju. I, iako su Timmy i Tony očito izgubili korak, vječni Manu i duboka rotacija u kojoj je svaki kotačić sjajno posložen pobrinuli su se da stroj Spursa ne zakašlje ni jednom. Barem dok nisu naišli na mlađe, talentiranije i jednostavno bolje Grizlije.

THIS IS NOW:

Ima li smisla još jednu najavu sezone Spursa početi sa konstatcijom kako će ove sezone momčad pasti zato što veterani jednostavno više ne mogu igrati na razinu na koju su nas navikli? Nema, zato što čak i da Manu uspori (bilo zbog godina, bilo zbog ozljeda koje ga uvijek pomalo muče), ovaj Popov sistem iz svih uključenih izvlači maksimum. Blair, Bonner i Hill lani su odradili lavovski dio posla, a ne treba zanemariti ni novo otkriće dvojca Pop-Buford, Garya Neala. Poznavajući Spurse, ove sezone možemo očekivati da u veće uloge uključe Splittera, lanjskog rookiea Andersona i ovogodišnjeg Leonarda i da od svih dobiju korisne minute. Ovakva širina učinit će nebitnim zgusnuti raspored, a sve skupa znači još jednu sezonu s puno više pobjeda nego poraza, ali i neizbježni poraz u playoffu. Jer, sistem vas može odvesti samo do određene razine, za nju prijeći treba vam vrhunski talent, a njega Spursi više nemaju.

PLUS:

Širina koja im omogućuje da svaku večer imaju drugog junaka u napadu – jednom će vas Bonner razbiti tricama, drugi put će vašu obranu secirati Ginobili, treću će Blair dominirati pod obručima. Jedina konstanta, vječno koristan i vječno jednako dobar, genijalni je Timmy. Uživajmo u majstoru dok možemo.

MINUS:

Jednu Manuovu ozljedu su udaljeni od okretanja nove stranice, a stalne priče o Parkerovom tradeu možda znače da je konačno došlo vrijeme za rebuilding.

PRVIH 5: Tony, Manu, Jefferson, Blair, Timmy

5 ZA KRAJ: Manu, Timmy i koja god tri igrača imaju najbolju večer

SCORE: 40-26

HOUSTON ROCKETS

THAT WAS THEN:

Rocketsi su okupili sjajnu rotaciju osrednjih igrača koja, čak ni nakon što je većina odigrala sezone karijere, nije ušla u playoff. Taktika prikupljanja dobrih igrača na kraju im se obila o glavu jer su zaglavili u najgoroj mogućoj poziciji – niti su dovoljno dobri da se bore u playoffu, niti su toliko loši da dođu do vrhunskih talenata na draftu. Uporni pokušaji da nešto naprave na tržnici nedavno su opet neslavno propali nakon što su ostali bez Gasola i Nenea.

THIS IS NOW:

Scola i Martin teško će ponoviti briljantne sezone kakve su odigrali lani, pogotovo zato što su obojica bili ovisni o situacijama u koje ih je stavljao Adelman koji je na jedno oko žmirio na sve njihove obrambene propuste. McHale napadački njeguje sličan stil Adelmanu, iako nešto organiziraniji, i tu ne bi trebalo biti problema, ali glavni dio njegova posla otpast će na konsolidaciju obrane, a to znači manje šansi za Scolu i Martina (Budingera da ne spominjemo). Dovođenje blokera kakav je Dalambert trebalo bi pomoći nakon što im je lani glavni čovjek u reketu bio vrijedni, ali kratki, Chuck Hayes. Jedini igrač koji se nametnuo kao trajno rješenje je sjajni play Kyle Lowry koji je svojim all-round učinkom postao prvo ime momčadi i pokretač svega, posebice nakon što su u Phoenix poslali zujalicu Brooksa, danas blokiranog kineskim ugovorom od povratka u NBA. Uspije li McHale popraviti obranu dovoljno da maskira pad učinkovitosti u napadu, Rocketsi će opet imati sezonu sličnu lanjskoj. Uz nabrojanu jezgru tu je još desetak mladih igrača koji imaju potencijala biti NBA igrači, problem je samo što nema dovoljno minuta za sve (svakako obratiti pažnju na rookiea Parsonsa).

PLUS:

S ovoliko solidnih tijela na raspolaganju Rocketsi neće pretjerano osjetiti težinu rasporeda, ali, ono što je još važnije, je da uvijek mogu nekolicinu zamijeniti za jednog kvalitetnog veterana koji bi im mogao pomoći da se dokopaju playoffa već ove sezone.

MINUS:

Djeluju više kao inkubator nego kao prava NBA momčad, a očite poruke Scoli i Martinu kako na njih ozbiljno ne računaju mogle bi ostaviti traga na njihovoj igri (posebice odluči li McHale isprobati mlade snage). Problem je i što pravi lider ove ekipe Lowry nema poštenu zamjenu, Dragić i Flynn lani su djelovali kao da su zalutali u ligu, iako tu treba ostaviti otvorenu mogućnost da McHale izvuče nešto iz obojice. Što nas opet vraća na ono da su Rocketsi više inkubator u kojem se testiraju i bruse talenti nego ozbiljna momčad spremna boriti se za playoff.

IDEALNIH 5: Lowry, Martin, Budinger, Scola, Dalambert

SCORE: 30-36

NEW ORLEANS HORNETS

THAT WAS THEN:

Pored svih problema s vlasništvom koje se zatim odrazilo i na razini igračkog talenta, jezgra sastavljena od GM-a Dempsa, trenera Williamsa i Chrisa Paula uspijela je Hornetse ne samo ugurati u playoff, nego usput prikazati i Lakerse kao ekipu čije je vrijeme prošlo. Da stvar bude fascinantnija, Paul je Hornetse do neočekivanog uspjeha vodio usprkos ozljedi najvažnijeg partnera na parketu, Davida Westa.

THIS IS NOW:

Paul je danas u Clippersima, problemi s upravom i dalje se nadvijaju nad svakim potezom kojega povuku, ali barem imaju Erica Gordona kao potencijalni kamen temeljac buduće momčadi (bolje reći da imaju dvije godine da ga uvjere kako mu se isplati ostati u New Orleansu). Monty Williams garancija je ozbiljne obrane, dvojac Kaman – Okafor garantira solidne igre u reketu, a Jason Smith i Carl Landry daju još dva korisna tijela u više nego iskoristivu rotaciju visokih. Naravno, problem će biti što ta tijela neće imati tko uposliti, obzirom da je jedini playmaker na rosteru Jack, koji je lani bio sjajan u ulozi back-up playa i čije vrijeme startera je nepovratno prošlo. Obzirom da je Ariza igrač koji zaokružuje petorku, nikako ne netko oko koga se gradi, ispada kako će ogroman dio tereta na vanjskim pozicijama pasti upravo na Gordona, što bi moglo pruzrokovati popriličan pad učinkovitosti igrača koji se lani konačno potvrdio kao vrhunski šuter i all-round igrač.

PLUS:

Obrana i skok uz Gordonove povremene briljante šuterske partije držat će ih u igri većinu večeri.

MINUS:

Jackove i Arizine velike ovlasti u napadu u najvećem broju utakmica bit će kamen oko vrata.

IDEALNIH 5: Jack, Gordon, Ariza, Landry, Okafor

SCORE: 25-41

18Apr/114

TIMMY! AND THE LORDS OF THE UNDERWORLD

Posted by ispdcom

Kad sam jučer pun dojmova nakon prve playoff večeri napisao osvrt, palo mi je na pamet kako bi cool bilo kada bi život bio takav da čovjek može svaki dan pogledati sve utakmice i napisati nešto o tome iskustvu. Naravno, jasno mi je bilo da će izvesti nešto slično biti nemoguće, ali u dogovoru sa Sickreom i Birdeom ispodobruca će ipak pokušati donijeti barem crticu o svakoj odigranoj utakmici.

O prva dva sinoćnja dvoboja tako danas donosimo Sickreove i moje dojmove, a za preostala dva pobrinuo se Emir. Obzirom da mi se ovo klanje između Knicksa i Celticsa uopće ne gleda, jedva čekam odgledati Thunder i Nuggetse pa da puknem neki komentar. Svi vi koji ste uhvatili dio akcije i smatrate da smo zaboravili napomenuti nešto bitno komentirajte, jer cilj nam je na kraju imati solidan dokument jednog playoffa koji po prvim događanjima obećava biti jedan od najboljih u dugo, dugo vremena.

Spurs - Grizzlies, G1

Bez Ginobilia Spursi jednostavno nemaju istu razinu kreacije u napadu, to je sinoć postalo bolno jasno. Neal i Hill su napadali, ali nisu pomagali ostatku momčadi, dok je Parker pokleknuo pod teretom organizacije igre na svojim leđima, u čemu mu Manu inače itekako pomaže, ali i pred čvrstom obranom Conleya, koji je uz Ronda valjda jedini play lige u stanju pratiti sve ove brzance koji mu se nađu s druge strane. Njegovo kretanje kroz blokove čista je poezija igre, Mike možda u napadu nije ništa više od solidnog organizatora i šutera, ali kretanjem u obrani zaslužuje igrati NBA playoff kao lider jedne momčadi.

Ta vanjska obrana Grizzliesa i sinoć je briljirala, Allen i Young mlatili su sve okolo sebe, krali lopte i bili na svakom šutu, ali pobjedu su ipak donijeli igrači pod košem. Spursi sa Bonnerom ne mogu braniti Randolpha i Gasola, a Bonner im je neophodan u napadu, kao što se pokazalo na kraju kada im je zamalo donio pobjedu s one dvije trice. Doduše, nije da bilo koja kombinacija visokih Spursa može zaustaviti Zacha i sjajnog brata Gasola (koji je na jednu večer ostavio dojam velikog brata ako uzmemo u obzir očajnu Pauovu partiju), ali u stanju su ih udvajati jer ovaj Memphis muku muči sa šutom.

Sinoć ih je spasio Mayo, koji je ulaskom u igru donio tu toliko potrebnu dozu vanjskog šuta koja je pomogla da se reket ne zgusne, ali očito je taj segment igre najveća prepreka budućim uspjesima ove ekipe. Allen, Young, pa i Conley, daleko su od pouzdanih šutera, te bez Mayova i Battierova učinka ne mogu računati na dovoljan broj koševa iz vana. I njie samo trica u pitanju, Memphisov najbolji strijelac s poudistance je Randolph, a pokazali su da čak ni slobodna bacanja ne mogu zabiti u dovoljnom omjeru. Opet, dok god su Spursi bez Ginobilia, ta drvenost Memphisa neće biti presudna.

Za kraj da istaknemo još dvije stvari. Prvo, ovom pobjedom, prvom u povijesti franšize u playoffu, Memphis je dobio na samopouzdanju samo tako, što će njihov bedem pod košem učiniti još čvršćim. Drugo, kada gledaš brojke vidiš da je Duncan odigrao još jednu solidnu utakmicu, ali brojke ne govore o tome koliko je taj čovjek iz sebe izvukao energije ne bi li nekako pokrenuo momčad. Na žalost, na kraju sva ona zakucavanja, ulazi i borbenost nisu bili dovoljni jer Randolph i Gasol su se pokazali dostojnim protivnicima. Oba su definitivno zaslužila nove ugovore.

Lakers - Hornets, G1

Phil Jackson je odlučio nositi različiti prsten za svaku utakmicu playoffa. Nastavi li LA igrati kao da i dalje traje završnica regularne sezone, neće stići pokazati ni one zarađene u Chicagu. Lakersi su, blago rečeno, odigrali kriminalno, praktički se osim Kobea i Artesta nitko nije pojavio na utakmici. Gasola su Hornetsi otjerali od obruča, a kasnije je bilo kasno, kada je i imao šansu za nešto odigrati, Kobe ga je ignorirao. Ovaj put mu na tome nemamo što zamjeriti - iako ni njegove brojke nisu bajne, činjenica je kako ovih 26 lopti što ih je uzeo sinoć vjerovatno nitko drugi ne bi pametnije iskoristio.

Gasol je bio anemičan i nadigran, Odom potpuno nezainteresiran, a čak je i Bynum, usprkos solidnom skakačkom učinku, toliko plivao u obrani i napadu da je izgledao kao da ga netko kontrolira daljinskim, a ne kao košarkaški centar. Uostalom, koliko su Lakersi neozbiljno pristupili ovoj utakmici govori i podatak da su dali minute nekakvom Johnsonu koji im se priključio prije par dana. Svaka čast čovjeku na trudu, ali ne kužimo o čemu se ovdje radi. Kao da Phil šalje poruku momčadi, kao da suigrači šalju poruku Kobeu, a onda na kraju on sve njih skupa šalje u jedno lijepo mjesto.

Nego, na stranu Lakersi koji nisu ni zaslužili da im se posveti pažnja. Paul je odigrao fantastičnu utakmicu, odradio je školu košarke i prezentirao možda najbolju playmakersku partiju sezone. Koristio je svaki mismatch, zabijao preko centara Lakersa kao da ih nema, što mu je inače kroz regularnu sezonu bio problem, a neki potezi, posebice ono vaterpolsko dodavanje u drugoj četvrtini, remek-djela su koordinacije ruke i oka. Šteta što se na kraju ozljedio drugi junak večeri, centar Gray, koji je pristupom i igrom ostavio u prašini all-star konkurenciju.

Svaka čast i treneru Williamsu koji je sjajno vodio utakmicu, praktički ni u jednom trenutku ne dozvolivši momčadi da se opusti. Hornetsi su dali svoj maksimum, tri izgubljene lopte i 50% šuta stvarno su podatci za respekt, i sada je red na Lakersima. Sve osim razbijanja u sljedećoj dokaz je da ova momčad više možda i nema onaj žar potreban da se ode do kraja. Protiv momčadi koju vodi CP3 jednostavno nema opuštanja i igranja pod ručnom - ako ne daš maksimum, tip je u stanju iskoristiti svaku tvoju slabost.

Celtics - Knicks, G1

Na kraju je Ray Allen zabio tu odlučujuću tricu, Rondo bio na rubu triple-doublea, a Pierce i Garnett imali solidan učinak, ali pobjedu Celticsima je donio Jermaine O'Neal. Suludo zvuči, ali čovjek kao da je u poluvremenu dobio nova koljena - početak treće četvrtine obilježio je besprijekornim šutem, skokovima u napadu i bananama. Tada su Celticsi smanjili prednost Knicksa, počeli kontrolirati utakmicu i na kraj je riješiti u trenutcima za koje Ray živi.

Kod D'Antonija nas više ne bi smjelo ništa iznenaditi, ali je potpuno nevjerojatno da mu se parketom motao Jeffries nakon što je Turiaf odigrao sjajno na početku utakmice. Na kraju je Francuz završio sa samo 29 minuta, a dojam je da bi New York prošao bolje da je igrao više. Ignoriranje Stoudemirea iako je zabijao kako je htio za posebnu je priču, ostavimo to medijima u New Yorku (zabio duplo više od Carmela, a potrošili su jednaki broj lopti).

Knicksi su pokazali kako će se igrati protiv Celticsa – pusti Ronda da puca s poludistance. Ako te Boston ima dobiti na takav način, neka te dobije. Puno je važnije da se Celticsima zatvori tranzicija i u tome je New York dobar dio utakmice uspijevao. Međutim, s napadačke strane imali su tu crnu rupu u trećoj četvrtini u kojoj Carmelo nije mogao pogoditi ništa i to ih je koštalo pobjede.

Zanimljiv podataka koji bi mogao utjecati na tijek serije je činjenica kako je Anthony Carter solidno čuvao Allena te bi mogao dobiti više minuta od očekivanog, prije svih kao alternativa Douglasu koji ne može ništa drugo nego eventualno zabiti neku ludu tricu. Također, zanimljivo bi bilo čuti razlog zašto je D'Antoni na klupi zaboravio Landry Fieldsa koji iza sebe ima sezonu u kojoj je dokazao da može biti od koristi.

Znamo da Garnett usprkos trudu očito ne može čuvati Amarea kada ovoga krene, znamo da Carmelo može puno bolje, a pitanje je što će biti s Billupsom, odnosno hoće li mu ozljeda dopustiti da igra drugu utakmicu. Uglavnom, Knicksi se očito neće tako lako predati.

Sa strane Celticsa sve i dalje isto, osim tog nenadanog učinka Jermainea. S klupe ništa – Delonte se pokazao u jednoj akciji, Green niti u jednoj, a i Big Baby se izgubio. Green se doduše nešto trudio protiv Mela u obrani, ali više je tu bilo na Melu nego na Greenu.

Sve u svemu, ukoliko New York nastavi s ovakvom igrom na Rondu i ovaj to ne iskoristi, ako im uspije usporiti Allena i Piercea, onda imaju šanse za dobiti poneku utakmicu. Jermaine teško da se opet može od nikuda pojaviti kao spasitelj. Uglavnom, Boston će ovu seriju dobiti, ali puno teže nego je itko zamišljao.

Thunder - Nuggets, G1

Kada gledaš Denver, cijelo vrijeme se pitaš kada će u igru ući njihov prvi igrač. Potpuno suluda momčad koja trpa sa svih strana, ali koja dopušta i da im se trpa. Onda se na kraju samo postavi pitanje tko će na kraju zadnji da utrpa. Kada su s druge strane Durant i Westbrook, onda su sve šanse da će ipak Nuggetsi biti ti kojima će biti utrpano.

Oklahoma je odigrala ovu utakmicu kao i više-manje cijelu sezonu. Two men game u kojoj Kevin i Russell uzimaju sve što se uzeti može s time da imaju sreće da su ih s druge strane u dobrom dijelu utakmice čuvali fizički inferiorniji Ty Lawson i Danilo Gallinari. Da Denver ima neke druge opcije za poslati na njih (šteta šta je Afflalo ozljeđen), onda dvojac Thundera vjerojatno ne bi imao ovako strašan postotak šuta (Durant je pucao 13-22, a Westbrook 12-23) pa bi se i utakmica mogla drugačije razviti.

U ovom prvom susretu potvrđeno je da bi ovo mogla biti duga serija, meni osobno je teško zamisliti da netko može pobjediti u gostima. Istina, Durant i Westbrook dva su najbolja igrača na parketu, ali ako i ubuduće budu igrali sami protiv svih, onda taj podatak ne znači previše. Doduše, to ih još ostavlja u poziciji favorita protiv Denvera, ali za nešto više? Ni slučajno.

Jer, ako se slažemo da ne može Miami do kraja sa samo tri igrača, onda je logično da ne može ni Thunder sa samo dva. Sad, jedina razlika je što Miami stvarno nema nego tri igrača, dok Oklahoma ima više od dvojice, ali ih ne koristi. Ibaka je strašan u obrani, Sefalosha je stoper na svoj način, ali tko je od njih koristan u napadu? Očajnu Hardenovu večer sinoć je tako nadoknadio Maynor, ali više zato jer je netko i u drugoj postavi morao zabiti nešto.

Ključ za Denver mogao bi biti Nene, koji je sinoć razbio Perkinsa i priče po kojima ovaj sam po sebi donosi čvrstinu pod košem. Očito sve one batine koje mu je Perk udijelio u zadnja dva dvoboja regularne sezone nisu čovjeka otjerala od koša, već upravo suprotno. Nene je ulazio kako je htio, zakucavao i s desnom i s lijevom rukom, solidno kontrolirao obrambeni skok i bio prvi igrač svoje momčadi. Kada se primio za koljeno, George Karl je vjerojatno bio na rubu plača, ali se Brazilac ipak vratio. Biti će zanimljivo vidjeti može li Nene odigrati ovako do kraja serije. On i Kenyon Martin, koji je uz sve ostalo i dosta dobro razigravao momčad, čine Denver kompletnom momčadi.

Pitanje je samo da li je sve to dovoljno ako se barem malo ne zaustave, odnosno barem uspore, Durant i Westbrook.

7Mar/1113

THE FRS RANKINGS, PART TWO

Posted by Gee_Spot

KVAZI-IZAZIVAČI

05. SPURS

Jedan veliki trener, i ne, ne radi se o Ericu Spoelstri, jednom davno je rekao kako iz pobjede možemo naučiti redak, a iz poraza knjigu. I to je otprilike priča ove sezone Spursa. Imaju daleko najbolji omjer u ligi, ne gube utakmice od slabijih protivnika, igraju regularnu sezonu u rijetko viđenoj konstanti forme (posebice šuterske). S druge strane, porazi koje se pretrpili bili su posebno bolni. New Orleans ih pregazi lakoćom kad god poželi, a protiv Dallasa, Orlanda, Bostona i sada Lakersa praktički nisu ni bili u igri nijednom tijekom susreta.

Što nas dovodi do jednostavnog zaključka – San Antonio je momčad stvorena za regularnu sezonu. Ozbiljne playoff momčadi jednostavno ne gube takvom lakoćom od protivnika iz iste klase. A upravo susreti s takvim protivnicima jasno ukazuju na to da su Spursi ipak za klasu ispod, ako se uopće nešto tako može reći za momčad koja skuplja pobjede ovim tempom.

Drug Sickre je već nakon nekoliko utakmica složio konstrukciju koja i nakon tri četvrtine sezone drži vodu – Spursi su postali potpuna inverzija samih sebe. Godinama su maltretirali Sunse i Mavse u playoffu, igrajući regularnu sezonu taman toliko koliko je potrebno, čuvajući se za playoff. Danas su oni ti Mavsi i Sunsi, momčadi koje gaze u regularnom dijelu nadajući se da će prednost domaćeg terena, samouvjerenost koja dolazi s pobjedama i uigranost biti onaj potrebni plus u doigravanju.

Nažalost, to se neće dogoditi. Previše dugo smo gledali ovakve momčadi koje igraju lijepu košarku, koje su na izgled sjajne, kako padaju u momentima kada odlučuju fundamenti NBA igre - tko je u stanju sebi lakše kreirati šut i tko je u stanju kvalitetnije omesti protivnika u istoj radnji.

Spursi su kao prvo manjkavi na razini talenta. Sjajni Popov sistem i profesionalnost ovih igrača omogućuju im da učinkovitošću nadoknade manjak individualnog talenta, ali kao što su pokazali susreti s vrhunskim obranama, ta taktika pali do određene mjere. Ginobili je fantastičan, ali nakon njega i Parkera Spursi nemaju trećeg igrača. Tim Duncan danas nije ništa više od solidnog igrača zadatka i to je onaj ključni moment ove sezone, njegov pad pod teretom godina.

Kao drugo, nisu u stanju igrom kroz post olakšati vanjskim igračima. Koševe iz reketa zabijaju prvenstveno na račun volje, tu su i Duncan i Blair izuzetni, ali osim toga nemaju ništa. Nemaju igrača koji može odigrati leđima, nemaju igrača koji može napasti, čak nemaju ni visokog koji može razvući reket. Ako stavimo na stranu Bonnera koji je apsolutni freak, najbolji tricaš lige zarobljen u tijelu bijelog balvana, jedino je dobri stari Dyce donekle onaj klasični visoki koji može pomoći u skoku i obrani i usput još nešto pogoditi s poludistance. Sve se dakle vrti oko slash 'n' kick igre Manua i Tonya, sjajne realizacije i neprestanog kretanja.

Dakle, niti je taj napad tako sjajan kako se čini onih večeri kada zabijaju iz vana s preko 50 %, niti je obrana toliko moćna (opet su problem visoki igrači, odnosno njihov nedostatak – Spursi ne mogu braniti rasnog centra, mislim jedan Bynum je protiv njih izgledao kao križanac Chamberlaina i Russella). Tko živi od šuta, umire od šuta. I to je jedina istina, pogotovo ako nemaš vrhunski skok ili top 5 obranu na koju se možeš osloniti.

06. HEAT

Neopisiv je užitak pratiti ovu sezonu, a najvećim dijelom za to su zaslužni upravo momci iz Miamia. Liga je krcata talentom, imamo više sjajnih momčadi nego se itko mogao nadati, ali najveći začin svega su porazi samoproglašenih veličina, trojice momaka koji su toliko dugo slušali hvalospjeve da im nije jasno kako to da je život odjednom postao ovako težak i gorak.

Što je najblesavije od svega, objašnjenje je tako jednostavno, samo što ga oni nisu u stanju jasno vidjeti zasljepljeni vlastitim lažnim sjajem. Da nisu takve egoistične rock zvijezde koje vjeruju u vlastitu besmrtnost i nepogrešivost, Bron, Dwyane i CB bi vrlo brzo shvatili da jednostavno nemaju dovoljno talenta kao momčad.

Jebiga, znam da im to neće biti lako prihvatiti pošto vjeruju da svaki od njih vrijedi barem za trojicu, ali činjenica je kako danas bez četiri klase nemaš što tražiti na vrhu. Njih je samo troje, a nemaju čak ni poštene igrače zadatka uokolo. Sve što im treba da osvoje naslov idućih 6 sezona u nizu su jedan Perkins ili Chandler pod košem te jedan Jason Kidd ili Chauncey Billups na playu. Kvragu, sumnjam da bi imali išta protiv Kirka Hinricha ili Jameera Nelsona, bitno da gađa tricu s oko 40% i da je u stanju odigrati solidno na svojoj poziciji na obje strane terena. Takav balans omogučio bi im da budu stvarna Velika Trojka i da se nekako suprostave Velikim Četvorkama Bostona i LA-a.

Ovako, tko im može zamjeriti? Pod košem im se šeta tko želi, nemaju igrača koji je u stanju napraviti grubi faul, potući se, vikati. Uz tako otvoreni reket koji se uvijek da eksploatirati, drugi ogromni minus im je nedostatak šutera. Mike Millera su ozljede totalno izneredile, James Jones je toliko jednodimenzionalan igrač da ga se ne vidi na terenu ako ga gledaš u profilu, tip bi morao gađati valjda 80% da nekako nadoknadi sve one druge aspekte igre u kojima ne sudjeluje, a Mario Chalmers jednostavno nije NBA igrač.

Mike Bibby je stoga pojačanje, njegov šut je plus, njegovo iskustvo i košarkaški IQ također, ali obzirom na njegovu nepostojeću igru u obrani koju ne mogu sakriti zato što nemaju zatvoren reket, to pojačanje teško da se može osjetiti ove sezone, odnosno dok god ne nabave nekoga s pulsom za gurnuti ga pod koš.

Zato i uživam ovoliko u svemu ovome što se događa, jer je košarka još jednom odnijela pobjedu. Jer igraju 5 igrača po 48 minuta i svaka lopta je važna. Svaka rotacija, svaka sekunda. Trojica jednostavno nisu dovoljna, ne u kontekstu lige krcate sjajnim momčadima.

Stoga je važno samo izdržati. Mislim, nije da sva trojica nisu navikla na poraze u playoffu - ako maknemo Wadeov naslov njihove karijere nisu ništa drugo nego gomile razočaranja. Treba ostati hladne glave i čekati da se ovaj roster nekako poboljša ili da barem bude zdrav (iako ih ne Haslem ni zdravi Miller ne bi kompletiratili, zasigurno bi im donijeli barem nekoliko pobjeda više u ovim derbi utakmicama). Jer fizičke prednosti koje imaju i razina talenta koju posjeduje svaki od njih troje uvijek će omogućiti da kreiraju prilike za koš i da smetaju protivniku, odnosno omogučit će im iznadprosječni napad i obranu.

Međutim, tu se javlja i jedan drugi moment. Da li je ova momčad u stanju čekati? Jer, sve ovo što smo gledali ovih dana, u ovom nizu poraza, govori nam da se radi o psihički labilnoj skupini ljudi koji ne vjeruju ni sami sebi, a kamoli jedan drugome. Dok Wade još možda i zna nešto o čvrstoći, LBJ i Bosh su svoje karijere uglavnom proveli pucajući u ključnim trenutcima. To je uvijek bio lakši izlaz nego prihvatiti da ti treba pomoć. Ono, okriviš situaciju, pukneš i ideš dalje. Samo što sada uzmaka nema.

Zajedništvo i kemija javljaju se kroz utakmice. Bullsi su ove sezone dodali 8 novih igrača, ali su kroz utakmice, kroz pobjede i poraze, postali klapa koja je spremna poginuti zajedno. Nije na odmet ni to što ih vode tako jednostavni i bistri momci kao što su Rose i Noah, dvojac potpuno neopterećen egom, koncentriran samo na pobjeđivanje.

Miamieva jezgra pak ima kemiju van terena koju su pokušali prenijeti na parket. Nisu bili svjesni da NBA nije Olimpijada ili SP, gdje imaš Carmela da zabije zadnji šut, Dwighta pod košem, Paula ili Derona na playu te igraš protiv uglavnom ekipa koje su na sveučilišnoj razini. Očito je da nisu računali na to da su odnosi izvan košarke, na tulumima i rekreativnim okupljanjima, nešto sasvim drugo od onih koji nastaju u svlačionici.

Tako da ova momčad trenutno jednostavno nema karakter. Ona praktički i nije momčad, jer još nema izgrađen identitet. Simmons koristi izraz Tajna, kako bi opisao momčadi koje su shvatile što je sve potrebno za biti na vrhu. Znati Tajnu znači znati da je momčad iznad svega, da su svi jednako važni, da svaki pojedinac ima svoju ulogu bez koje se jednostavno ne može.

Karakter koji je Miami za sada pokazao uglavnom se vidi na papiru. Igrači su se odrekli nešto novca, a znali su da se odriču i dijela slave. To su sve pozitivne stvari. Spoelstra je sjajan kada treba pričati. Govori samo prave stvari. Samo, na terenu se ništa od te pozitivnosti ne vidi. Svi igraju kao i do sada, samo što imaju manje loptu u rukama te su iz toga razloga manje učinkoviti. Najluđe od svega, zamijeni Wadea Rayom Allenom ili Jamesa Pierceom i imaš bolju momčad. Zašto? Pa samo zato što su ova dvojica nadmoćni šuteri, a to je upravo taj segment igre koji im nedostaje. Mislim, što ti vrijedi izboriti poziciju za šut lakoćom kada ga ne možeš zabiti?

Kada gledaš Boston ili Dallas, pa čak i Spurse, vidiš momčad koja se igra košarke. Vidiš igrače koji se kreću, dodaju, izgledaju kao da uvijek znaju gdje trebaju biti. Kada gledaš Heat, gledaš igrače koji se bolno trude igrati, a uglavnom se međusobno sudaraju. Njihova igra ne izvire iz njih, ona ne teče, ona je u stalnom grču jer sve što vrte oni vrte ne zato što vjeruju u to što rade, već da bi mehanički odradili radnje za koje pretpostavljaju da ih čine ekipom.

Ono, ako je jedan Kobe postao timski igrač, mogu to i ova trojica. Samo trebaju naučiti biti korektiv jedan drugome, a ne smetnja. I ja bih još dodao da im na odmet ne bi bio i trener koji zna što radi. Spolestra može govoriti što hoće, ali govor tijela odaje čovjeka koji nema rješenje. Znoji se i radi grimase kao Flip Saunders, zove minute odmora bez rezona, rotira igrače bez smisla. Lovi u mutnome.

Sigurno da ovako labilni igrači koji trebaju podršku i podsjetnik da su muškarci, ne mogu iz njegovih postupaka dobiti sigurnost. Spoelstra možda zna sve o košarci, ali nije psiholog. Odnosno, koristi se jeftinom popularnom psihologijom, dok ovoj momčadi treba dobar stari tiranin poput Rileya koji će joj nešto i pokazati. A da ne govorim da momčad vodi kao aristokraciju, s tim stalnim izolacijama za Jamesa u zadnjim sekundama, umjesto da je vodi kao meritokraciju, da pravo na zadnji šut ima jedan Wade koji je to zaslužio svime što je do sada napravio u karijeri ili čak i jedan Bosh koji ima mekšu ruku od Jamesa.

Nedostatak talenta riješit će se vremenom, ali nedostatak karaktera, smislene igre i vlastite filozofije neće, jer sve to treba graditi. Spoelstra mi jednostavno dijeluje kao netko tko to nije u stanju, vječni pomoćnik koji je dovoljno inteligentan da zna kako bi trebalo voditi momčad, ali koji jednostavno u sebi nema onu karizmu koja će tu teoriju iznijeti na površinu.

07. MAGIC

Većina trenera u NBA je smetnja, ali Van Gundy je primjer manjine koji svoju momčad čini boljom. Može vam ići na živce njegova teatralnost, ali praksa sve govori – Magic je u borbi za sam vrh iako su opet promijenili glavne pomoćnike Howardu, ovaj put usred sezone. Obrana je uvijek pouzdana, čak i uz toliku hrpu igrača u rotaciji koje teško možemo nazvati kvalitetnima u tom segmentu igre. Da ne govorim da je upravo on najzaslužniji za procvat dva sjajna igrača zadatka kakvi su Anderson i Redick, koji bi u rukama nekoga drugoga danas možda bili čak i van lige.

Ono gdje naravno ni Van Gundy ne može ništa je razina napadačkog talenta. Iako je Howard danas stvarno vrhunska opcija u postu, oko njega nema igrača sposobnog kreirati napad za sebe ili ostale na razini barem graničnog all-star igrača. Gomila je solidnih košarkaša na rosteru, ali kad upravo igrači zadatka poput Andersona i Redicka zasjenjuju sve te mnogobrojne druge i treće opcije, sve postaje jasno. Dwight i Stan trebaju pomoć, puno, puno više nego je treba Heat. Ono što je kod njih sjajno je to što nikada nećete ćuti da plaču nad svojom sudbinom. Bar ne nakon utakmice.

Uglavnom, prošlo je dovoljno vremena i sada sa sigurnošću možemo reći da je i zadnji mega-trade Otisa Smitha bio potpuni promašaj. Richardson i Turkoglu su prosjećni igrači, nikako ne legitimna druga i treća opcija. A bez toga se nemaš čemu nadati. Arenas je pokojni, a o mrtvima sve najbolje, uz napomenu da će njegov i Hedin ugovor visiti kao uteg oko vrata ovoj momčadi godinama. Imati temelj poput Howarda i onda ga nadograditi takvim klimavim zidovima ne može se nazvati pametnim poslovnim potezom. S druge strane, ni ulazak među 8 najboljih momčadi nije tragedija. Ali tragedija je što svi putokazi upućuju da budućnost ne donosi nikakva poboljšanja.

08. THUNDER

Dovođenje Perkinsa jedan propustan reket barem na pola utakmice pretvara u minsko polje što je apsolutni korak naprijed. Dovoljan za konačni pomak među velike dečke, iako ostatak njihove igre i dalje ostaje pod velikim upitnikom. Sam Presti je složio idealnu momčad, s dva rasna all-star igrača koji mogu sve na terenu, uz potencijalnu treću i četvrtu opciju u Ibaki i Hardenu. Okružio ih je s gomilom korisnih igrača zadatka. Potencijal dvojca Perkins-Ibaka u obrani je strašan, ali napad će postati vrhunski onoga trenutka kada i ako se Ibaka nametne kao legitimna opcija.

Pitanje je samo hoće li ova momčad znati to iskoristiti. Jer, ako smo išta do sada naučili od Thundera, to je činjenica da imaju jedan od najmanje učinkovitih napada u ligi. Zabijaju dovoljno, ali za razliku od ovih momčadi ispred njih, rade to na pogrešan način. Nije problem u tome što Westbrook i Durant jednostavno šutiraju previše, iako je i to kontraproduktivno jer se kosi s postulatima pobjedničke košarke po kojima svaki igrač mora imati ulogu na oba kraja terena (bit će zanimljivo vidjeti hoće li Brooks uvesti pravilo Doca Riversa koji je uredno izvlačio Perkinsa iz reketa kako bi ovaj prebacio loptu s jednog krila na drugo, a sve pod motom da u svakom napadu svaki igrač mora dodirnuti loptu), već u tome što uzimaju loše šuteve.

Istina je, obojica su toliko fizički dominantni da su u stanju zabijati i bez ikakve pomoći, ali za postati elitna momčad trebat će ponekad odigrati i akciju. Recimo neku u kojoj će Durant dobiti loptu u čistoj situaciji ili neku u kojoj će Westbrook zavrnuti loptu otvorenom suigraču umjesto da se probija kroz zid.

Uglavnom, Presti je napravio sve što je trebao, okupio je momčad strašnog potencijala u svim segmentima igre. Pojedinačni razvoj igrača i stvaranje identiteta sljedeći je korak, a za njega će odgovornost morati preuzeti trener i njegovi pomoćnici te igrači sami. Kao i ekipi okupljenoj u Miamiu, i ovim momcima košarka je jednostavna, ali dok ne shvate da treba poštovati neka pravila, igrati zajedno u oba smjera ostat će tek neiskorišten potencijal. Strašan potencijal, ali neiskorišten.

10Oct/100

SPURS

Posted by Gee_Spot

''I really feel like this is our last run because of Timmy's age. It 's not about my contract. It's going to be tough. It's a long season, Timmy's 34 going to be 35. That's why I feel like it's our last chance because, once Timmy's gone, it's going to be really tough.''
- Tony Parker

SCORE: 46-36
PRVIH 5: Parker, Hill, Jefferson, Duncan, Splitter
5 ZA KRAJ: Parker, Hill, Ginobili, Blair, Duncan
MVP: Manu Ginobili
LVP: Richard Jefferson

Tony Parker se ovo ljeto odmarao po šibenskoj rivijeri, usput sanjajući o svjetlima velegrada i životu u New Yorku. Ušao je u zadnju godinu ugovora sa Spursima i očito je da ni jedna ni druga strana nemaju interesa produžiti suradnju. Tony je svjestan da Spursi za njegove karijere više neće biti izazivači, a sumnjam da je Gregg Popovich nakon milijuna iskrcanih pred Manuom Ginobiliem i Richardom Jeffersonom željan pre-platiti još jednog igrača koji je prešao točku bez povratka.

Čekaj, zar je Parker gotov? Sudeći po lanjskim igrama, jeste. Iako ozljeda stopala može opravdati nešto lošiju statistiku, činjenica je kako Tony više jednostavno nema onu eksplozivnost kao nekada, a bez toga nije u stanju biti važna napadačka opcija. Ako ćemo pričati o all-star kvaliteti, on nije kreator, nije šuter, a sada jedva da je i strijelac u tom rangu. Još uvijek je dobar bek, ali nije prva ili druga opcija.

Tim Duncan je lani definitivno zakoračio u umirovljeničku fazu karijere, pretvorivši se od nositelja igre u pouzdanu statistiku koja više nije u stanju iz rukava izvući potez koji mijenja tijek utakmice. Timmy će i dalje hvatati odbijance i zabit će svoju kvotu na golu mehaniku i memoriju mišića, ali zaboravite ne Timmya playmakera koji je u stanju zaključati reket.

Manu Ginobili je postao ultimativni joker. Kod njega sve ovisi o trenutnoj formi. Kao nekakav hokejaški golman, Manu je u stanju biti u top formi mjesec dana i sam samcat dobiti utakmicu za utakmicom. Njegov stil je uvijek najbolje funkcionirao u kratkim dozama, ali nakon svih ozljeda, njegova igra je u potpunosti postala jedna kratka doza.

Evo, bude li Manu u top formi pred početkom playoffa, Spursi mogu napraviti svašta. Uđe li u playoff usporen zbog problema s leđima, zglobovima ili kosom, Spursi ostaju bez potrebne doze nepredvidljvosti i bez najboljeg napadačkog playmakera. Postaju tek još jedna solidna, ali limitirana momčad.

Čak i ako se stvari poklope do te mjere da sva trojica dugogodišnjih nositelja budu u vrhunskoj formi kada bude napotrebnije, San Antonio nema dovoljno baruta na ostalim pozicijama da se nosi s novom generacijom klubova. Popovich će uvijek naći prave igrače za svoj sistem, ali čak i taj sistem treba vrhunsku kvalitetu da bi odnio prevagu. Osim u obliku povremenog Ginobilievog bljeska, vrhunska kvaliteta više ne stanuje u ovom dijelu Teksasa.

Spursi su danas prije svega šljakerska momčad, momčad čija nova maskota je DeJuan Blair. Kao što je jednom prilikom rekao John Hollinger, kada čovjek gleda Blaira, poželi da mu odstrane ligamente iz koljena. Momak kojega nitko nije htio draftati zbog straha da mu koljena neće izdržati više od par NBA sezona, već kao rookie nametnuo se kao najbolji skakač i igrač pod koševima u ekipi.

Kako je tijekom prošle sezone Antonio McDyess preminuo, ideja o Duncanu na centru i njemu kao šuteru s poludistance nije profunkcionirala, ali upravo je Blair svojom energijom, širinom i spretnim rukama dao potrebni zamah ekipi. Međutim, čak ni Blairovo skakačko ludilo nije moglo sakriti činjenicu da su preostali visoki Spursa hodajuće mumije. Uz pokojnog McDyessa, koji bi teško bio koristan čak i kada bi mu svaku pogođenu dugu dvojku računali kao šest poena, Matta Bonnera koji služi samo za raširiti reket šutom za tri te Blaira koji je ipak prenizak i preneiskusan za ulogu čuvara reketa, dobri stari Timmy još uvijek je nosio većinu tereta u obrani, što objašnjava zašto usprkos besprijekornom Popovom dizajnu Spursi u tom dijelu igre više nisu u samom vrhu lige.

Međutim, konačni dolazak Tiaga Splittera u NBA možda ih opet lansira tamo gdje su se nalazili godinama. Naime, Spursi su bili dominantni dok se obrana bazirala na branjenju vanjskog šuta te usmjeravanju protivničkih ulaza u sredinu reketa gdje bi ih čekao Duncan kao svojevrsni stoper. Duncan je također funkcionirao i kao korektor, ispravljajući rijetke propuste suigrača usput čuvajući najopasniju protivničku opciju u postu. Timmy je danas još uvijek dobar u guranju jedan na jedan, ali nema noge da zatvori rupe ili da odigra ulogu sidruna u obrani. Splitterova pokretljivost i snaga možda su u stanju opet donijeti takav aspekt njihovoj igri.

Daleko od toga da kažem kako je Splitter njihova karta za raj. Radi se o napadački limitiranom igraču koji u tom dijelu igre neće pomoći, što opet ostavlja Timmya kao jedinu legitimnu post opciju, ako ne računamo Blairove skokove u napadu i polaganja. Kraj momčadi poput Lakersa, Jazza, Blazersa ili Rocketsa koje imaju puno bolji balans napadačke igre između unutrašnje i vanjske linije, povremeni ubačeni odbijanac ili poluhorok nisu dostatni.

Vanjski igrači će stoga biti ti koji će odlučivati o sudbini ove momčadi. Čak ako i odluče trejdati Parkera, ostaje im solidna rotacija na bekovskim pozicijama. Uz Manua tu je još George Hill, koji se tijekom prošle sezone nametnuo kao starter svojim all-round kvalitetama, combo potencijalom i prije svega šutom za tri. Rookie James Anderson možda im donese potrebnu 1 na 5 agresivnost i atraktivnost u drugu postavu, ali spremniji sam kladiti se da će do minuta doći specijalista za tricu Gary Neal, veteran europske košarke kojega su otkrili na ljetnoj ligi i odmah mu ponudili trogodišnji ugovor.

Jedina slaba točka na parketu pozicija je maloga krila. Predstava koju su Spursi odigrali oko zadnje godine Jeffersonova ugovora primjer je vrhunskog poslovanja (umjesto da mu isplate 15 milja ove sezone i plate porez na luksuz, Spursi su pristali na više godina, više milijuna, ali i mogućnost da ove godine dovedu Splittera i izbjegnu plaćanje poreza na luksuz), ali takav poslovni potez služi tek kontroli štete koja je već nanesena dovođenjem Jeffersona u klub.

Nevjerojatno je da ni Pop nije posumnjao u nemogućnost takvog igrača da se uklopi u njegov sistem. Istina, Jefferson je cijelu karijeru proveo u tranzicijskoj igri oslonjen na fizikalije, ali uvijek je pokazivao dovoljno dobar šut i solidnu igru u obrani zbog čega je bilo logično očekivati da se može transformirati u solidnog igrača zadatka. Međutim, kada ti se fokus igre pomakne upravo na to da zabijaš otvoreni šut i paziš da ne radiš greške u obrani, onda se u biti pokaže koliko si zapravo učinkovit kao košarkaš.

Jefferson je svoje otvorene šuteve uglavnom promašivao, igrači za koje je bio zadužen uglavnom su mu bježali, a ta nesposobnost da odradi osnovne zadatke na kraju ga je toliko ubila u pojam da više nije bio u stanju zabiti ni iz kontri ili onih rijetkih jedan na jedan situacija. Obzirom da su ipak pristali trpiti ga još tri godine, valjda Pop vjeruje da može nešto izvući iz njega, ali čak i da to bude puno više nego lani, opet neće biti ni izbliza dovoljno da se sakrije činjenica kako RJ više jednostavno nije dovoljno dobar da bude starter.

Kako god okrenuli, Spursi i dalje imaju sve potrebno da još jednom uđu u playoff. Obrana će biti dovoljno dobra, napad je potentan iako ne i previše raznovrstan, a skok će biti osnova svega. Svježa krv Blaira, Splittera i Hilla dat će dovoljno poticaja, ali i dalje će se sve vrtiti oko raspoloženja i zdravstvenog stanja velike trojke, posebice Manuove inspiracije. Tako da je pravo pitanje što će se dogoditi kada počne playoff. Hoće li biti spremni za bitku ili će biti toliko načeti i umorni da će ih protivnik secirati uzduž i poprijeko na način na koji su to lani napravili Sunsi?

Obzirom da po mojoj prognozi idu na Thunder u prvom krugu, bojim se da je odgovor jasan. Vrijeme je da jedna od najvećih momčadi posljednjih 15 godina prepusti mjesto pod reflektorima budućim šampionima, franšizi koju su ionako pomogli izgraditi bivajući tako briljantnim klubom u svakom pogledu.