ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

2Feb/1322

THE RANKINGS – WEEK 13.

Posted by Gee_Spot

Prvo, hvala svima na pitanjima koja su stigla na gee@ispodobruca.com, šaljite ih i dalje jer ona najzanimljivija su mi dobro došla kao inspiracija za popunu današnjeg posta (u osvrtima na momčadi pokušao sam odgovoriti na što više njih). Osvrti na trade Memphisa, Detroita i Toronta iz kuta svakog kluba također se nalaze u postu.

Prije nego se bacimo na nabrajanje svih 30 momčadi, posvetimo dužnu pažnju još jednom trendu koji sve više počinje vladati ligom, a to je sve veća upotreba elemenata zonske obrane. Obzirom da su Lakersi u zadnjim utakmicama upravo na račun korištenja zone podigli razinu obrane, a da nisam uspio naći ni jedan tekst koji bi se bavio time (svi su uglavnom zaokupljeni Kobeovim asistima kao da su oni razlog zašto je obrana preko noći postala bolja), odlučio sam potrošiti uvod kako bi naglasio sve veću važnost zone u ligi.

Uspjeh Dallasa, dobrim dijelom baziran upravo na zonskoj obrani (koja je se u određenim oblicima koristila i ranije, posebice kod prvog naslova Heata 2006. ali nikada nije bila primarna obrana kao u slučaju Dallasa), otvorio je u potpunosti vrata zoni koja je u NBA dopuštena tek 2001. Dugo vremena smatrana nedostojnom NBA talenta, zona je danas postala praktički dio svačije obrane. Netko je koristi više (Warriorsi, Spursi), netko manje, ali svi je imaju u svom arsenalu i danas je praktički nemoguće imati uspješnu NBA obranu bez elemenata zone.

Na kraju krajeva, čovjek koji je stvorio modernu NBA obranu kroz svoj rad u Bostonu i Chicagu učinio je to upravo na osnovama zone, točnije na mogućnosti da ostaviš svih 5 igrača na strani s loptom pri čemu svaki pokriva dio prostora umjesto čovjeka, a rotaciju cijele obrane diktira kretanje lopte, a ne igrača bez lopte. Taj gospodin je, naravno, Tom Thibodeua, a na njegovim zamislima temelji se ne samo naslov Bostona, već i ovaj Heata koji je agresivno rotiranje doveo do savršenstva zahvaljujući atletskim kvalitetama svog ljudstva (sve ove pobjede Bullsa tijekom regularne sezone da ne spominjemo).

Osim širenja trenerske filozofije, zadnjih godina postaje sve važnija i uloga pokretnih visokih igrača poput Tysona Chandlera (s tim da Kevin Garnett ostaje prototip idealnog modernog visokog). Čovjek je praktički do dolaska u Dallas bio vrhunski gargabe man koji je zabijao ono što mora u napadu dok je istovremeno čuvao obruč u obrani. Pod Carlisleom je odjednom postao čovjek koji vam može donijeti naslov, a sve to samo zato što je tadašnji Carlisleov pomoćnik i današnji trener Raptorsa Casey shvatio da centar s takvom pokretljivosti može braniti puno veći prostor nego što to od njega zahtijeva klasična 1 na 1 obrana.

Ono što je najzanimljivije, kada govorimo o zoni u NBA u principu uopće ne pričamo o istoj obrani koja se koristi u NCAA ili Europi. Razlog su naravno obrambene tri sekunde koje sprječavaju da usidrite svog centra u sredinu reketa (što naravno ne znači da suci pretjerano paze na taj dio igre), a bez toga je nemoguće igrati klasičnu 2-3 zonu. Međutim, poanta nije u tome da tih 2-3 ili u NBA puno češćih 2-2-1 (box & 1) shvatite doslovno, već da primijenite iz njih preuzete principe poput pomaganja suigračima, individualnih odgovornosti u zajedničkom obavljanju posla i čitanja igre u svim njenim fazama.

Imati 5 kvalitetnih obrambenih pojedinaca koji će disati kao jedan obilježje je današnjih najboljih obrana u NBA, a činjenica da su obrane znatno drugačije nego prije 5 godina dovele su i do prilagodbi u napadu. Sve veću važnost trice smo već isticali, šut iz vana i zona jednostavno su nerazdvojni jedno od drugoga, ali dogodila se i još jedna zanimljiva promjena uzrokovana prvenstveno sve savršenijom igrom u obrani - došlo je do nikada demokratskije podjele poena među suigračima u napadu.

Naime, iako je uvođenjem zone bilo straha da će pasti napadački učinak, pravilo tri obrambene sekunde (nema kampiranja u reketu) je uz pravilo o zabrani stavljanja dlanova ili laktova na igrače na perimetru (danas automatski faul, nekada osnovni način igranja obrane u NBA) omogućilo da se napadačka renesansa lige odvija nesmetano. Tako da i danas, kada imate sve manje igrača koji trče uokolo i umjesto toga čuvaju reket, prosječna momčad zabija skoro jednaki broj poena kao i prije desetak godina kada je hand check zabranjen, a zona još nije ušla u mainstream.

Međutim, ono na čemu je zona počela ostavljati sve veći trag je individualni učinak igrača, što je trend o kojem je nedavno pisao i Henry Abbott. Ukratko, danas u ligi imate samo desetak igrača koji zabijaju preko 20 poena, dok je prije 3 sezone prosjek bio dva puta veći jer je skoro svaka momčad imala jednog igrača koji je zabijao iznad 20. Zanimljivo, baš prije 3 sezone počela je sve veća upotreba zone koja jednostavno tjera na drugačiju raspodjelu lopti. Glavni kreatori i potrošači danas nailaze na puno više prepreka i jednostavno su prisiljeni dijeliti loptu, a usput i sve manje izlaze na liniju slobodnih jer je sve teže naći rupe za ući u reket.

I dok je Abbott ostavio otvorenom mogućnost da je puno veći broj faktora zaslužan za ovakav trend u napadu od evolucije obrana (dublje rotacije, sporiji napadi), po meni je stvar kristalno jasna - kako sve više i više momčadi koristi elemente zone kao osnovni obrambeni princip, dodatni pas i potraga za otvorenim šutom postali su važniji od šuta preko ruke. Drugim riječima, sve veća važnost nesebičnih obrana zaslužna je za pojavu sve većeg broja nesebičnih napada.

1. SPURS (5625)

San Antonio se pozicionira za najizgledniji pokušaj lova na naslov u zadnje tri godine. Nakon niza sezona osrednjeg napada, a zatim i osrednje obrane, sada su dosegli maksimum ovog rostera zahvaljujući sitnim potezima koje Pop radi u sjeni. Već smo spominjali obrambene promjene (i dalje brane pick & roll ispod prosjeka, ali su popravili obranu trice što im je uz standardno kvalitetnu obranu reketa i omogućilo da postanu top 5 obrana), a ni one u napadu nisu ništa manje bitne.

Pop je izgleda odlučio da je kombinacija Splitter-Duncan daleko najbolje rješenje pod košem obrambeno, stoga su morali napraviti određene ustupke u napadu kako bi maksimalno koristili talente obojice. Kako se radi prije svega o post-up igračima, da bi izbjegao gužvu u sredini Pop je Splittera postavio kao prvu opciju u pick & roll akciji s Parkerom, dok je Timmy dobio zadatak biti drugo rješenje kojem lopta ide u post-up pod košem ili spot-up na vrhu reketa u slučaju da se 2 na 2 Parkera i Splittera zaustavi.

Ovo je nešto na što se liga očito još nije naviknula jer lakoća kojom Splitter prolazi kroz sredinu protivničkih obrana jednostavno je fascinantna (možda najbolji roller trenutno uz Pekovića, s tim da Pek ipak nije toliko uključen u 2 na 2 akciju), dok je Duncanu ionako svejedno u koju god ulogu ga stavili. Ovo je pak dovelo do problema s klupom (Splitter je bio back-up Duncanu) gdje Pop na raspolaganju ima tri visoka različitih vještina (Diaw je point-forward, Blair garbage man, a Bonner šuter s perimetra) koje nije lako uklopiti, dijelom zbog toga što među njima nema čovjeka sposobnog čuvati obruč, dijelom jer te vještine u napadu najviše dolaze do izražaja kada ih ostavite kao sporednu opciju, dok je plan A igra na čovjeka u sredini.

Sa Splitterom kao sterterom toga čovjeka u sredini nema, stoga su Spursi upregnuli skaute koji su kao rješenje za nedostatak prave petice na klupi ponudili mrcinu s Novog Zelanda, Arona Baynesa. Nakon neugledne NCAA karijere čovjek se smucao po Europi, a Spursi su u njemu prepoznali potencijalno korisno, a jeftino rješenje trenutnog problema. Baynes ima masu i visinu za čuvati sredinu (jasno, nije atleta koji će skupljati stop akcije, ali zna se postaviti), a uz to je i kao skakač na svim razinama do ove odrađivao posao iznad prosjeka.

Međutim, ništa manje važna nije ni njegova sposobnost kretanja u napadu koja u kombinaciji sa sirovom snagom neophodnom za peticu Spursima daje nadu da od njega u skoro vrijeme mogu napraviti light Pekovića za 10 minuta po večeri i tako riješiti problem druge petorke (ako ne ove, onda već iduće sezone). Ako zamisao i ne uspije, Baynes će u najgorem slučaju odraditi solidan posao garbage mana (i tako vjerojatno izbaciti Blaira u potpunosti iz rotacije za ovu godinu, ali i iz budućih planova Spursa). Međutim, uspiju li oko njega posložiti dobar organizirani napad kakav su imali sa Splitterom, samo će još jednom pokazati da im nema premca kada su promjene u hodu u pitanju, bilo da se radi o izmjenama sistema ili pronalaženju jeftinog talenta za taj sistem.

2. CLIPPERS (5510)

Paulova ozljeda pokazala se srećom u nesreći jer je Vinnie konačno ubacio Griffina u najvišu brzinu. Čovjek tako u zadnja dva tjedna igra najbolju košarku ove sezone i pokazuje svu all-round raskoš talenta. Osim već klasičnih akcija kroz post (samo Big Al troši više lopti u post-up situacijama), Blake se sve više izvlači na vrh reketa odakle dirigira prometom i razigrava suigrače (u zadnjih desetak tekmi ima 7 službenih asista u prosjeku i barem još toliko pasova koji vode ili do linije slobodnih ili završnog pasa). Brusiti jednu ovakvu dodatnu opciju izuzetno je bitno obzirom na pažnju koju će u playoffu Paulu iskazivati protivnici. CP3 je neprikosnoveni lider Clippersa i čovjek koji će uzeti stvar u svoje ruke u zadnjih 5 minuta, ali Clippersi idu onoliko daleko koliko ih Blake odvede.

3. THUNDER (5185)

Pripremajući tekst o all-staru za idući tjedan koji će se bazirati na IOR brojkama, iznenadio sam se kad sam skužio koliki je skok učinkovitosti napravio Kevin Durant. Naime, KD je ušao u klasu LeBrona Jamesa (koji je lani sa 172 boda imao čak 34 boda više od Duranta) i time ne samo postao jedini izazivač Jamesu za titulu najboljeg košarkaša na planeti, već i prvi kandidat za igrača koji je najviše napredovao. Znam da se rijetko odlučujemo spominjati ovakve klase u kontekstu takvih priznanja, dijelom jer se od njih ovakvi kvantni skokovi i očekuju (mislim, kad jednom postaneš franšizni igrač više nema pomaka naprijed kroz kategorije, možeš samo biti uber-franšizni igrač), ali gotovo je nemoguće očekivati da bilo koji drugi igrač napravi skok od skoro 30 bodova u jednoj sezoni (KD je skočio na 164 s lanjskih 138).

4. HEAT (5085)

Sve bliži su i bliži obrambenom top 10, a u tome im je, osim sve bolje obrane protivničkog šuta, pomogao i sve agresivniji pritisak na perimetru gdje su povratkom Wadea u vrhunsku formu i prebacivanjem dobrog dijela Jamesove minutaže na bokove opet postali stoperska noćna mora protivnicima - bolji omjer izgubljenih i osvojenih lopti od njih imaju samo dežurni krivci poput Clippersa i Knicksa, Memphis je uvijek tu negdje u ovom segmentu igre, a ono što je zanimljivo je da su u istoj klasi s njima još i momčadi poput Cavsa, Sunsa i Bucksa. I dok se kod Cavsa i Sunsa radi tek o kombinaciji kvalitetnih minuta na playu u napadu i kockanja s krađom lopti u obrani, Bucksi su presing svoje vanjske linije nadogradili i solidnim učinkom visokih zbog čega trenutno imaju top 10 obranu.

5. NUGGETS (4890)

Jedan zanimljivi podatak baca poprilično svjetlo na izuzetno bitan strukturni problem Nuggetsa, možda i važniji od činjenice da nemaju dovoljno dobru obranu - prilikom nedavnih izračuna IOR-a za all-star kandidate, ni jedan od nositelja Nuggetsa nije ušao u užu kategoriju, odnosno nije prešao granicu od 80 bodova koja dijeli druge od trećih opcija, ali i potencijalni all-star talent od nedovoljno dobroga (prošlosezonski all-star na Istoku, Iggy je s lanjskih 91 pao na 82 boda, što je broj koji bi do kraja godine ipak trebao narasti obzirom na trenutni uzorak od pola sezone, posebice stoga što je najveći broj Iggyevih bodova izgubljen na račun obrane koju više ne igra na svemirskoj razini, a za što je dobrim dijelom zaslužan i stil igre Nuggetsa). Uglavnom, ova filozofija s 5 jednakih ima smisla ako kao Memphis ili nekada Detroit među tih 5 jednakih imate dva ili tri igrača koja su nešto jednakija, odnosno koja mogu nositi titulu legitimnih drugih opcija. Ako nemate pak ni jednog kojega uopće možete uzeti u razmatranje za all-star, onda tu više ne pričamo o 5 jednakih, nego 5 osrednjih. A to znači da formule Karla i Ujiria zahtijevaju hitne i značajne promjene - nije nemoguće dočekati šansu za naslov bez super-stara, ali bez all-stara? To već ne bi išlo.

6. GRIZZLIES (4620)

Ocjena poteza Memphisa u jednoj rečenici? Sjajno odrađeno s ogromnom dozom Hollingera vidljivom u svakom potezu. Krenimo od početka. Koliko god ih raniji trade s Cavsima ove godine oslobodio od plaćanja poreza, tek su otpisom Gaya riješili dugoročno pitanje stabilnosti. S njim na rosteru svake godine ponavljala bi se ista priča, a mogućnosti za pojačanja jednostavno ne bi bilo jer im jezgra jede sav rasploživi prostor - jednostavno, uvođenjem hard capa koji stupa na snagu prelaženjem granice poreza na luksuz, financijska fleskibilnost nije više bitna samo s ekonomske strane, već i igračke jer danas doslovno više ne možete dovesti pojačanje ako nemate prostora na salary capu ili ako ne možete koristiti razne iznimke, a one nestaju nakon što ste prošli određeni financijski prag (to znači da momčadi poput Netsa i Lakersa također moraju primijeniti slične taktike u budućnosti jer, bez obzira što si oni mogu priuštiti plaćati ogromne penale, više ne postoje rupe u pravilniku kojima već oporezovani roster možeš dodatno pojačati, a to praktički znači da trenutnim jezgrama koje jedu cijeli cap mogu dodavati ili novake u ligi ili veterane na minimalcu).

Digresija - zamislite scenarij po kojem Dwight dogodine napušta L.A. i odlučuje se npr. za Atlantu. S ugovorima Kobeu, Nashu, Gasolu i Artestu, Lakersi su već dobrano probili salary cap, što im ostavlja samo minimalne mogućnosti da kroz tržnicu zamijene Dwighta. Obzirom da imaju Bird prava na njega mogu ga potpisati i probiti cap i plaćati sulude penale za 100 milja težak roster, ali, ako ga ne potpišu, ostaje im samo mogućnost dovođenja nekog jeftinog veterana.

Realnost je takva da novi kolektivni ugovor nalaže slaganje momčadi oko 3 igrača s ugovorima na 10 + milja, a sve ostalo mora biti ili midlevel ili minimalac. Kako je roster Memphisa imao 4 bahata ugovora primjerenija Lakersima ili Knicksima, jasno da se nekoga trebalo odreći. Gasol je sjajan all-round igrač na poziciji koju je najteže pokriti u košarci i on je nedodirljiv, a Conley je izuzetan playmaker na relativno skromnom ugovoru koji se lako može prilagoditi svakom stilu igre, stoga su njih dvojica skinuta s zamišljenog trade boarda i praktički se biralo između Zacha i Rudya.

Da li je uprava imala favorita između njih dvojice, to je sada nebitno (ja sam sklon vjerovati da se radilo čisto o kontekstu, točnije o činjenici da je puno lakše naći dobru ponudu za Gaya). Ono što je bitno - Memphis je zadržao osnovu svog identiteta baziranog na guranju pod košem. S Gayom i dalje na rosteru možda bi taj balans bio idealniji na papiru jer sada im fali taj kreator na boku, ali Gay jednostavno nije dovoljno efikasan igrač da opravda titulu prve opcije. Kakve god bile Randolphove mane, njegova potrošnja rezultira s puno više poena i činjenica da on ostaje kao prva opcija napada Memphis ne čini ništa lošijom momčadi nego su to bili jučer dok je najveći potrošač lopti bio Gay. Dapače.

S Gayom izvan slike sada se fokus opet može pomaknuti na igru visokih (ne zaboravite da će sada i Gasolu biti puno lakše potrošiti poneki napad), a da će to postati nova snaga Grizzliesa dokazuje još jedan Hollinger style trade - dovođenje Eda Davisa. Ne samo što će dvojac Arthur-Davis omogućiti Hollinsu da sačuva Zacha i Marca za playoff, nego daje Grizzliesima najbolju rotaciju pod košem do sada. Ne zaboravite da je odlaskom Speightsa rotacija pod košem spala samo na Arthura (koji bi da nije izgubio godinu i pol zbog ozljeda danas bio najbolji treći visoki u ligi), što bi dodatno trošilo startni dvojac. Ovako ne samo da opet imaju rotaciju, nego su Speightsa, koji je stilom igre bio sličan Arthuru (pick & pop specijalist bez prave obrambene uloge) zamijenili aktivnim i dugim Davisom koji ima potencijala postati obrambena napast uz to što je već sada zbog aktivnosti korisniji napadač od Speightsa (plus, njegova sposobnost da zabija bez lopte idealno se nadopunjuje s Arthurom).

Što je pak s rupom koja ostaje iza Gaya na boku? Nju će dobrim dijelom krpati Prince. Obrambeno ne bi smjeli pasti ni za jedan stupanj, dapače, Prince nije atleta kao Gay, ali ima itekakve fizikalije za odraditi 1 na 1 posao s Durantom i LeBronom što je bila Gayeva specijalnost i realno najveći plus u obrani. Napadački nije ni sjena Gayu što se kreacije vlastitog šuta tiče (iako nije ni isključivo specijalac, u Pistonsima je redovno dobivao 1 na 1 prilike i realizirao ih je sasvim solidno), ali je pod stare dane postao izuzetan spot up igrač (što je u slučaju Memphisa uvijek plus). Uostalom, tu se već vraćamo na ranije rečeno - za kreaciju su ionako zaduženi Conley, Gasol i Zach.

Također, vrlo bitno je da se Prince može uklopiti u Memphisov UCLA high-post napad u kojem Gasol s vrha reketa razigrava svoja krila u post-up situacijama. Najvažniji dio igre Memphisa ne bi trebao patiti jer je Prince odličan u post-up situacijama i trebao bi nastaviti poput Gaya kažnjavati momčadi koje nemaju swingmana idealne visine i snage. U biti, jedina racionalna zamjerka ovom potezu možda je dužina Princeovog ugovora, ali kada uzmete u obzir da bi Gayu tijekom dvije sezone trebalo platiti 40 milja, što je primjera radi isti iznos koji će Heat platiti LeBronu, onda je ovih 14 milja za Princea - sjajno.

Austin Daye? Tu je slučajno, kao kolateralna žrtva, iako trenutno ima važnost kao back-up Princeu do povratka Pondextera, nakon čega bi trebao pasti u zaborav.

Tko će najviše profitirati od svih ovih promjena? Pa, Bayless bi konačno mogao preuzeti ulogu koju je prijašnjih godina obavljao Mayo. Kada se obrane fokusiraju na Zacha i Marca, Conleyev pick & roll neće biti dovoljan, treba netko tko može kreirati za sebe. Do sada je to bio Gay (ili bi tu ulogu ranijih sezona preuzimao Mayo), a sada je tu samo Bayless kao klasični combo strijelac. Jasno, ova rečenica može vas vrlo lako natjerati da se čupate za kosu (čak i u slučaju da imate frizuru ala Bayless), ali od kada mu je Hollins dao veće slobode u igri i dozvolio mu da bude ono što jeste (strijelac) umjesto da traži od njega da organizira igru, Bayless je spojio dva najbolja tjedna sezone.

I zadnje, ali ne i manje bitno, Memphis je poslavši u Toronto Gaya dobio iznimku od 7,5 milja (razlika između Gayevog ugovora i Princeovog i Davisovog - Dayeov se ne računa jer su njega preuzeli ranijom iznimkom koju su dobili trejdanjem Speightsa u Cleveland). Teoretski, sutra mogu dovesti šutera poput Redicka samo za Tonya Wrotena jer razliku u plaći pokriva iznimka. Naravno, ne kažem da bi Magic pristao na takav trade (iako je Wroten u prvih nekoliko nastupa pokazao da mu je fizikalijama svakako mjesto u ligi, a Magicu bi dobro došao potencijalni play budućnosti), već samo naglašavam da Memphis ima jednu opciju za pojačati se o kojoj je do jučer mogao samo sanjati.

7. WARRIORS (4490)

U ligi u kojoj su tri najbolja centra generacije out zbog ozljeda (Dwight, Oden, Bynum), igrač poput Boguta može biti x-faktor koji razlikuje lažnog od rasnog izazivača. Stavimo stvari u kontekst - tko je danas u ligi najbolji centar? S ovakvim Dwightom i bez Bynuma i Odena, Marc Gasol. A znate što je bio Bogut u danima kada je bio zdrav? Bolja verzija Marca Gasola. Hoće li nekadašnji prvi pick drafta ikada više uhvatiti takvu formu? Teško, ali ne i nemoguće. Međutim, čak i da se više nikada ne izdigne iz ove solidne verzije koju je prezentirao zadnje tri godine (kada bi bio zdrav), to je apsolutno igrač koji radi razliku.

Obrane Bucksa s njim u sredini nisu slučajno bile top 3 obrane lige dvije sezone za redom. Čovjek ima osjećaj za asist, a i sasvim solidan šut s poludistance koji zahtijeva pozornost obrane. Ne samo da zna igrati leđima košu, već može i spustiti loptu na parket i napasti. Rasna obrambena petica, a ujedno i solidni triple threat igrač u napadu. Takva kombinacija talenta s razlogom se bira kao prvi pick i Warriorsi se isto tako s razlogom nadaju da on može biti onaj finalni komadić slagalice. Jasno, sve ovo ovako na papiru izgleda fenomenalno, ali onda se sjetiš da Bogut zadnje tri godine i postoji isključivo na papiru. Da li je izgubljen slučaj kao Oden ili još ima nade biti temelj šampionske momčadi?

Na to odgovor može dati samo vrijeme, ali već sada je jasno da je kalkulirani rizik koji su poduzeli Warriorsi bio opravdan. Skočili su u rijeku, a gdje će ih struja odvesti, to ne ovisi samo o njima. Ipak, za ovu prvu sezonu se nadam da će ih odvesti na Memphis u prvoj rundi Zapada. Bogut vs Gasol, Zach vs Lee, Conley vs Curry... Gutao bi svaku sekundu te serije.

8. LAKERS (4390)

Nekoliko sjajnih pobjeda u kojima su konačno igrali košarku u oba smjera, bazirano je na nekoliko prilagodbi. Dvije su ključne, svaka na jednoj strani parketa. Napadački su odustali od toga da Nash pronalazi otvorene suigrače u brzom ritmu - umjesto toga su usporili igru i uglavnom je vrte kroz Kobea u postu. Ovakav napad za sada dobro funkcionira jer Kobe povratnim loptama kažnjava svako udvajanje što Nash i Gasol pak kažnjavaju trenutno izuzetnim šutom (Nash briljira s trice, Pau s poludistance). Međutim, obzirom da ni u jednoj fazi sezone Lakersi nisu imali problema s napadom, ova promjena više je motivacijske nego taktičke prirode.

Taktički ona ima smisla jer je Nash bolji šuter od Kobea, ali misliti da je zamjena uloga glavni razlog promjene implicira da je D'Antoni sumnjao kako će Kobea kad-tad izdati ove sezone sjajni šut (najbolji postotci u 16 sezona dugoj karijeri). To mi ne drži vodu, stoga je jedino logično objašnjenje simbolično i najbolje ga je opisati jednom riječju - žrtvovanje. Odustajanjem od svog stila igre (usporavanje i preseljenje težišta u omraženi post) D'Antoni je nešto žrtvovao. Odricanjem od gomile šuteva, Kobe je žrtvovao lov na mjesto u povijesti. Odricanjem od kontrole lopte, Nash je žrtvovao svoj stil igre. I time su poslali jasnu poruku suigračima da je vrijeme da i oni nešto žrtvuju. A obzirom na energiju koju su Lakersi ulagali u igranje obrane, očito je žrtva koju su očekivali od suigrača - borbenost.

To su i dobili, međutim naglo buđenje kemije nije razlog zbog kojega je Dwight ozdravio ili zbog kojega se Gasol pomladio. Ne, kemija je izuzetan dodatak, ali samo alkemija može zaustaviti bol ili starenje. Dwight i dalje ne može ući u kontakt bez da mu otpadnu rame ili leđa, a Gasol i dalje ne može izaći na pick & roll bez da ostane u prašini koju podiže nečiji bijeg, stoga je objašnjenje za napredak Lakersa puno običnije i puno manje atraktivno za žuti tisak koji uživa u pumpanju narativa većih od života.

Naime, D'Antoni je konačno stavio svoje centre u poziciju u kojoj mogu biti korisni uključivši elemente zone u svoju obranu. I dalje se ona sastoji od previše visokih izlazaka na pick & roll, ali sada je tu povremeni balans u kojem je najvažnije zaključati reket po svaku cijenu. U ovih nekoliko utakmica tako smo imali prilike gledati Dwighta na vrh reketa s radijusom kretanja od obruča do slobodnih u hibridu 2-3 zone (da su htjeli, suci su im u ovom periodu mogli dosuditi barem 5-6 tehničkih zbog obrambene 3 sekunde).

Ovisno o matchupu, imali smo prilike vidjeti i Kobea kao dežurnog stopera u box & 1 akciji, a promjene su posebno dobro došle Gasolu (svim trenutnim i budućim trenerima ovog velikog igrača treba dekretom zabraniti da ga u obrani koriste kao išta drugo osim peticu - zamislite da Pop tjera Timmya da trči gore-dolje u obrani, kakvu bi korist od takvog stila igre imala obrana Spursa?). D'Antoni ga još uvijek previše koristi u obrani na čovjeka, što svaka lucidna momčad odmah napada vrteći pick & roll za pick & rollom, ali čim je u zoni, Gasol pokazuje da još uvijek zna koristiti svoju visinu.

Posebno ga je zabavno bilo gledati s Dwightom u varijaciji 1-3-1 zone u kojoj bi prednji igrač igrao čovjeka, a ova četvorka iza bi tvorila dijamant (Gasol na vrhu reketa, Dwight pod košem lijevo ili desno, ovisno o kretanju lopte, uz dva bočna igrača na pola puta između kuta i reketa, odnosno osnovne linije i perimetra). Ovakvi hibridi obrane koji se koriste po nekoliko napada za redom kako bi zbunili protivnika pravi su razlog zbog kojega su se Lakersi razbudili i zbog kojega po prvi put ove sezone izgledaju kao momčad sposobna igrati playoff obranu.

Jasno, kada ti se i napad i obrana baziraju isključivo na trikovima, to je očiti znak da momčadi nedostaje stabilnosti koju donosi kvaliteta, ali već sama potraga za kvalitetom izvan individualne veličine dovoljno govori o zrelosti Lakersa koji su očito shvatili da više nema mjesta za zajebanciju. Ako ti rezultati govore da se si autsajder, onda i trebaš početi igrati kao autsajder, a malo je toga što autsajderi više vole od poigravanja sa stilom igre na oba kraja parketa, a sve samo kako bi ostvarili malu prednost koja čini razliku između pobjede i poraza.

Svakako obratite pažnju na postavljanje Lakersa u obrani jer o ovom miksanju takozvanih "smeće" obrana u dobroj mjeri ovisit će krajnji ishod njihove sezone.

9. ROCKETS (4185)

Dok Morey traži četvorku s kojom će zaokružiti prvu fazu rebuildinga Rocketsa i tako proslaviti ovo ekspresno transformiranje u playoff momčad (nijedan sistem baziran na brojkama ne može shvatiti i izračunati koliki utjecaj igrač poput Hardena može imati na suigrače, a to praktički znači da nam ne ostaje ništa drugo nego upijati razvoj situacije i svaki puta se iznova diviti kompleksnosti košarke), situacija na tržištu iz sata u sat otvara mu nove mogućnosti. Od svih scenarija, dva nova čine mi se izuzetno simpatičnima.

Iako je Memphis vjerojatno gotov s izmjenama za ovu sezonu (svaka nova samo bi im dodatno oslabila kemiju i identitet), očito je kako doći do Zacha više nije nemoguća misija. Uz pomoć kluba ili dva sa strane, Rocketsi bi mogli sastaviti petorku Lin, Harden, Parsons, Asik i Randolph. Iako bi im to dobrano začepilo salary cap idućih tri sezone (a što im obzirom na hrpu jeftinih ugovora i lakoću kojom pronalaze korisne igrače zadatka uopće i nije bitno, plus taj novac koji im preostaje ionako je rezerviran upravo za tog jednog all-stara), tko bi se volio sresti s ovakvom unutar-van kombinacijom? I po čemu je ona slabija od eventualnih koje se mogu okupiti oko Jeffersona ili Smitha?

Još luđa opcija je dovođenje Garnetta. Zamislite da se Celticsi raspadnu i da Ainge shvati kako je hrpa mladih visokih koju mogu dobiti od Rocketsa sasvim pristojna kompenzacija za KG-a? Možete li samo zamisliti koliko bi se preko noći popravila obrana Rocketsa kada bi Asiku pod košem dodali Garnetta? Ovo je defintivno petorka koju ne bih volio susresti u prvom krugu playoffa ni pod razno. Naravno, u toj skupini mladih za Boston ne bi se našao Royce White koji je lud k'o šiba i koji očito ima pametnijeg posla od igranja u NBA (tko još nije neka obavezno baci pogled na fantastičan tekst Chucka Klostermana).

10. KNICKS (4100)

Jason Kidd je x-faktor ove momčadi. Koliko je to bio dio plana ne znam, ali nakon pola sezone je jasno da nakon Mela i Chandlera upravo o Kiddu najviše ovisi uspjeh Knicksa. Čovjeka jednostavno treba zvati Kemija jer upravo je on svojim talentima i IQ-om ono što omogućava gotovo svakoj postavi da izvuče maksimum (od 6 najčešće korištenih postava s pozitivnim +/- učinkom Kidd je dio njih 4). Ako imate rupu u postavi, on ju je spreman zakrpati, kao što je to radio zadnjih godina u Dallasu - što god vam treba, asisti, trice, obrana, skokovi. Sada je na Woodsonu da s vremena na vrijeme odmori svoj x-faktor (bolovi u leđima sve su češći) i da ga čuva za playoff kao što je to prije dvije godine radio Carlisle jer bez Kiddovog liderstva ova momčad jednostavno nema dovoljno balansa da se održi kao najozbiljnija prijetnja Heatu.

11. HAWKS (3925)

Dobra vijest za Hawkse je što Josh Smith ni u ključnoj sezoni za nastavak karijere nije uspio sakriti šuterske slabosti, što vrlo vjerojatno znači da Danny Ferry nema ni najmanje želje zadržati ga u blizini kao skupu prvu opciju. Glasina o tradeu sa Sunsima (Smith za Gortata i Dudleya) u zadnjih 24 sata napravila je puni krug od neslužbene informacije do totalne izmišljotine što je uvijek dobar pokazatelj da se nešto sprema. Izgleda da je nedavni razgovor između Smithove ekipe i Ferrya definitivno stvari postavio na jasne temelje - Ferry je svjestan da će Smith na ljeto dobiti max ponudu, a kako nema namjeru uključiti se u borbu za njegove usluge, najbolja stvar koju može napraviti je jednostavno pokušati sada dobiti nešto za njega. To neće biti puno jer Smith očito želi osjetiti čari slobodnog tržišta, što je i razlog zbog kojega su trenutno i Phoenix i Houston više nego oprezni sa svojim ponudama.

12. BUCKS (3910)

Dok se Ellis i Jennings natječu tko će ispaliti više loših šuteva (trenutno su obojica na 40% šuta) i izgubiti više lopti (obojica imaju omjer asista i izgubljenih primjeren combo-beku koji ulazi s klupe, nikako startnom playmakeru u NBA), čime vuku napadački učinak Bucksa u provaliju, dobar dio obrambenog učinka ove momčadi izgrađen je upravo na njihovom ovogodišnjem učinku u krađi lopti gdje, zanimljivo, dijele sedmo mjesto u ligi. Po presingu i kaosu kojega stvaraju svojom divljom igrom na perimetru, koja često ostavlja njihove visoke na streljani (što mislite zašto Larry Sanders predovodi ligu u blokadama), kao par ravni su im samo Harden i Lin koji se svjesno kockaju kako bi što više ubrzali igru. Bucksi se trude ponoviti sličan ritam kao i lani kada su spore i organizirane napade zamijenili run and gunom, ali, bez efikasnog šuta kakav prati sličan Houstonov stil igre, osuđeni su na propast. O tome da ni Jennings ni Ellis nisu ni blizu Hardenu kvalitetom nemojmo ovom prilikom.

13. CELTICS (3890)

Za sada su na 3-0 bez Ronda uz sjajne obrambene partije (i Heat i Kingse zadržali su na 43% šuta, a Magic čak na 37%). Naravno, tek kada budemo imali nešto veći uzorak moći ćemo govoriti o stvarnim trendovima, ali već sada je jasno da će obrana i širina rotacije postati ključni dio identiteta Celticsa do kraja ove sezone. Jasno, za tu širinu dobro bi im došao i zdravi Sullinger koji je upravo operirao leđa zbog čega će također propustiti ostatak sezone. A ne zaboravimo da su upravo leđa bila glavni razlog zbog kojega je potonuo na draftu i zašto je uopće završio u Bostonu. Uglavnom, ovakav razvoj događaja stavlja dodatnu potrebu za novim visokim igračem i sada samo ostaje vidjeti koga će od bekova Ainge zamijeniti za centra.

14. BULLS (3840)

Roseov oporavak se odvija po planu i trebali bi ga ugledati u akciji nakon all-stara. O tome koliko će Rose pomoći možemo samo nagađati, ali sudeći po trendovima nakon povratka Dirka, Walla ili Gordona, očito je kako se čak i klasni igrač izvan pune forme može pokazati bitnim faktorom (čak i osrednji Rose bi trebao taman toliko podignuti napad Bullsa da ih zacementira odmah iza Heata na Istoku). Međutim, svježe vijesti o problemima koje Noah ima s plantarnim fašistima bacaju novu tamnu sjenu na ovu ionako izgubljenu sezonu.

15. PACERS (3730)

Može li Granger imati sličan učinak na Pacerse kao Rose na Bullse? Može, iako na drugačiji način. Rose je Bullsima potreban da im olakša dolaženje do otvorenog šuta, a Granger da zabija otvorene šuteve. Međutim, princip je sličan - čak i polovni Rose i polovni Granger bolji su od ispodprosječnog učinka kojega trenutno Bullsi dobivaju na jedinici, odnosno Pacersi na dvojki. Sa svim dijelovima na mjestu napad bi im trebao biti puno učinkovitiji, a nema nikakvog razloga da obrane ne ostanu i dalje što su bile obzirom da su i Rose i Granger dokazani all-round igrači. Ipak, jedan mogući problem mogao bi se javiti oko nove podjele odgovornosti - dok je kod Bullsa sve kristalno jasno (Rose je prva opcija i sve ostalo se slaže oko njega), Indiana bi mogla imati problema dok pronađe odgovor na novu podjelu zaduženja koja će zasigurno uzeti dio lopti iz ruku Georgeu koji se sve bolje snalazi u ulozi prve opcije. Logično rješenje koje se nameće je uzeti dio lopti Hibbertu, ali uvijek ostaje pitanje neće li marginaliziranje njegove uloge u napadu utjecati na njegovu obrambeni učinak? Ovo će biti zanimljivo pratiti.

16. MAVS (3725)

Digli su se s jedne poprilično niske razine, ali za veći let treba im Dirk koji puca bolje od 43% iz igre (i koji je pri tome zdrav). Kako je očito da će njegovo hvatanje forme potrajati barem do nakon all-stara, pitanje je hoće li Mavsi tada još uopće biti u igri za playoff i hoće li uopće imati smisla trošiti Dirka u ionako izgubljenoj sezoni zbog operacije koljena. Sve ovo skupa dobar je razlog da se fokusiraju na predstojeći trade deadline i sačuvaju svog šampiona za ubuduće jer u njemu je zasigurno ostalo još par sjajnih sezona.

17. NETS (3585)

Zahvaljujući njima, točnije Reggieu Evansu, dobili smo sjajan primjer načina na koji funkcionira regularna sezona, barem kada su u pitanju dokazane veteranske momčadi (uz dužnu iznimku stroja zvanog San Antonio koji ne uzima slobodnu večer ni kada Pop najboljim igračima da slobodnu večer). Da je Evans držao jezik za zubima, Netsi su mogli odigrati ravnopravnu partiju s Heatom. Deronova kontrola lopte onemogućila bi Heatu lagane poene iz tranzicije, baš kao što bi sjajno kretanje bez lopte Johnsona i Wallacea natjeralo Wadea i Jamesa da fokus drže na individualnim dvobojima umjesto na lopti. Obrambeno bi i Johnson i Wallace smetali dvojcu Heata zbog izuzetnih fizikalija, a tu je i Lopezova visina i sposobnost zabijanja u sredini na koju Heat jednostavno nema odgovora. Ovako na papiru, Netsi izgledaju kao jedna od rijetkih momčadi Istoka koja može zasmetati Miamiu. Što na vraća na početak. Kada prekršite osnovno pravilo regularne sezone, a to je ono da nikada ne dajete dodatni motiv boljima od sebe jer vam treba svaka mala prednost do koje možete doći, odnosno kada date razlog protivniku poput Heata da protiv vas zaigra kao da je u pitanju playoff utakmica, dogodi se ono što se dogodilo prije neku večer.

18. SIXERS (3580)

Bynum bi se također trebao vratiti nakon all-stara, što im ostavlja dovoljno vremena da pokušaju uloviti Buckse i Boston. Imaju poprilično zahvalan raspored do kraja (s puno Cavsa, Catsa, Kingsa i Magica), što znači da se ne radi o nemogućoj misiji. Ipak, nemoguće je predvidjeti u kakvoj će formi biti Bynum i koliko će im vremena trebati da pronađu balans. Teoretski, njihov spori i kontrolirani napad kao stvoren je da u njega sleti jedan ne baš energični centar koji zahtijeva udvajanje, što bi najviše trebalo odgovarati Holidayu koji je ipak prije svega sjajan šuter. Hoće li manja odgovornost u napadu od Holidaya učiniti učinkovitijeg igrača, odnosno može li Bynum zabijati dovoljno da ovaj nesretni napad izdigne s dna u sredinu? Nadajmo se da ćemo imati dovoljno prilike saznati odgovor na ova pitanja.

19. JAZZ (3330)

Obrana im je sve gora i gora, primaju stotku od svakoga, a većih pomaka neće biti dok god se ne odluče na razbijanje trenutnog dvojca pod košem. Dan D se bliži (ili se barem tako nadam). Svaka čast njihovom strpljenju i planu kojega provode savršeno (koliko god me živcirali s ovim polu-proizvodom od momčadi i dalje smatram da su uz Oklahomu i Cleveland najbolje pozicionirani za dugoročni uspjeh, što prevedeno znači desetljeće playoff košarke), ali ja se i dalje nadam da će Hayward, Favors i Kanter uskoro dobiti dozvolu za ubijanje bez potrebe da ih se vraća na klupu nakon svake greške.

20. BLAZERS (3270)

Lillard je rookie godine za sada, tu nema dvojbe. Davis i Drummond ostavljaju dojam igrača s puno većim plafonom koji će jednoga dana biti puno značajniji za svoje momčadi, ali Lillard je već sada potvrđena treća opcija u NBA. Naravno da bi bez Aldridgea i Batuma koji preuzimaju ogroman teret u organizaciji napada njegovo privikavanje na NBA život bilo puno teže (ovako mu ostaje puno više prostora za raditi ono što radi najbolje, a to je šutirati iz spot-up situacija), ali njegova kombinacija šuta i kreacije nije slučajna. Lillard nije Kyrie Irving, ali može li dugoročno biti igrač u rangu Mikea Conleya? Apsolutno, što potvrđuje i njegova sve bolja i bolja igra u obrani - pogledajte neku utakmicu s početka sezone (kada bi Lillard zapeo u svakom bloku i izgubio svog čovjeka) i usporedite to sa sadašnjom razinom igre (i dalje možda previše zapinje u blokovima, ali barem se trudi iz petnih žila pokriti šut i čovjeka nakon kontakta sa screenerom) i bit će vam jasno da imate posla s pravim šljakerom.

21. MAGIC (3160)

Lom stopala Big Babya trebao bi vratiti Nicholsona u rotaciju. Ono što će u Orlandu teško vratiti je momentum - izgubili su 19 od zadnje 21 utakmice, od čega njih čak 13 sa 6 ili manje koševa razlike. Ovakav očajan učinak u završnicama gustih utakmica možda je i najočitiji pokazatelj od svih koje smo do sada spominjali o tome koliko im nedostaje igrač sposoban kreirati šut sebi ili drugima i koliko je zapravo čudo što se uopće održavaju na životu u ovolikom broju utakmica (svaka čast trenerima i igračima na profesionalnosti).

22. PISTONS (3115)

Hey Joe! Mislim, heeeeeeeeeeeeeey Joeeeeeeeee! Samo tako, u jednu sezonu, čovjek je oslobodio dovoljno salary capa da može što hoće iduće ljeto (samo ne potpisati dva osrednja igrača za lovu namijenjenu zvijezdama). Ok, sam se i doveo u ovu situaciju tako da mu ne treba dizati spomenik, ali ova svježa ušteda na Princeu (15 milja, dvije godine) i ona ranija na Gordonu (13 milja, godina) fantastična je bez obzira na kontekst. Do kraja prijelaznog možda vidimo i trade Bynuma (zadnja godina) ili Stuckeya koji pored Calderona više nemaju što tražiti u rotaciji. Španjolac je tu na kratkoročnoj posudbi, istina, ali ima ovaj potez i košarkaškog smisla – Calderon bi trebao donijeti kvalitetu više u napad (možete misliti koliko će Drummond tek sada zabiti zicera), Princeovu ulogu preuzet će Singler (konstitucijom ionako puno više trojka nego bek) kojemu će promjena role dobro doći (iako će teško ponoviti Princeov učinak u obrani), a Brandon Knight igrat će puno više bez lopte, što mu je ionako prirodnija uloga.

Što se Knighta tiče, mali je izrastao u sjajnog obrambenog igrača – ne samo da izuzetno solidno odrađuje možda najmanje zahvalni posao u ligi, a jurnjava kroz pickove za NBA playmakerima to svakako jeste, već se sjajno snašao kao Frankov glavni čovjek za presing. Knight nije vanserijski atleta, ali ima izuzetnu visinu i dužinu za playa koja mu omogućava da povremeno brani i najopasnije bočne igrače. Obzirom da mu je napadački glavno oružje izuzetan šut za tri, očito je kako je njegova idealna pozicija ona 3&D beka šutera.

Međutim, za igrati je stalno nema dovoljno fizikalija (što ćemo definitivno znati da kraja ove sezone jer će ga Frank sada sigurno puno više koristiti kao dvojku), kao što nema ni dovoljno kreativnih sposobnosti da bude ono što rasni combo-bekovi u ligi obično postanu – prva napadačka opcija s klupe. Knight je u principu najsličniji Jrue Holidayu, priučeni play koji igra obranu i šutira te najbolje funkcionira uz razigravača na boku. Holiday je imao Iggya, danas ima Turnera, a Knight tek čeka svog partnera. Calderon to definitivno nije obzirom na vlastitu slabašnu obranu, ali do kraja sezone će poslužiti. Na ljeto Pistonse čeka draft i prvi tko mi pada na pamet je play Syracusea Michael Carter-Williams. Momak je play u tijelu swingmana, dakle idealan partner Knightu koji je šuter u tijeku playa.

A da ne bi ispalo da je jedini Knightov napredak ovaj obrambeni, treba dodati kako je u napadu trici dodao solidni ulaz i kako je skoro udvostručio slobodna bacanja (s lanjskih 2 na skoro 4). Time je svojoj igri dodao puno više od tih par poena viška po utakmici – dodao si je titulu svestranog napadača kojega ne možete braniti tek tako da ga mu uklonite otvorene spot-up situacije. Npr. Holiday nije napravio nešto slično - njegova igra se i dalje bazira isključivo na šutu, a ni obrambeno nije u rangu Knighta. Dodaj još ovome da je i godinu dana stariji i dolazimo do blesave situacije da imamo dva slična combo-beka od kojih jednoga proglašavamo all-starom, a drugoga razočaranjem samo zato što jedan ima više minuta i lopti na raspolaganju?

Holidayu ova sezona može pomoći da jednog dana izraste u ozbiljnu napadačku opciju, ali tko može garantirati da nešto slično dogodine neće napraviti i Knight? Stoga ga zanemarite na vlastitu odgovornost - nakon mizerne rookie sezone momak je počeo kužiti ligu i iduće sezone bi, pod uvjetom da dobije minute i ovlasti Holidaya, vrlo lako mogao ponoviti njegove ovogodišnje igre. Jasno, pitanje je koliko bi takav razvoj situacije uopće bio dobar za Pistonse kojima će nakon odlaska Calderona najbolji asistent i dalje biti Greg Monroe.

23. RAPTORS (3095)

A što reći? Koliko god blesavo bilo ovako zakrčiti cap očito limitiranim igračem i odreći se najvećih resursa (ugovor Calderona, potencijal Davisa) bez da se pri tome ne riješiš Bargnanina, što im je drugo preostalo u ovom trenutku? Colangelo je već ranijim potezima (ugovori Bargnaniu, DeRozanu i Fieldsu) odredio budućnost kluba kao novog stanovnika NBA čistilišta koji vječnost provodi u 50-50 zoni, stoga nije bilo druge nego otići do kraja u ovom smjeru i barem si osigurati igrača koji uz idealni splet okolnosti možda može postati i all-star. Mislim, ovo su situacije kada obično gazda lupi šakom o stol i daje do znanja GM-u da mu nema namjeru produžiti ugovor te mu zabranjuje da i dalje rasipa resurse, ali to je malo zeznuto napraviti kada poput Raptorsa nemate vlasnika nego odbor koji se sastaje jednom godišnje.

Rossa i Valanciunasa ionako treba čekati par sezona, pa možda je bolje da to bude u momčadi koja se barem bori za playoff? Lowry i Gay daju im dovoljno kvalitetnu osnovu da se već sada mogu nadati kako bi serijom pobjeda mogli stići Boston ili Milwaukee, ali to bi i u budućim sezonama trebao biti njihov domet. Kvragu, da nije bilo gomile ozljeda tijekom sezone možda bi im to bio domet i bez Gaya.

Najveći minus tako nije nužno dovođenje Gaya, nego činjenica da već imaju gomilu sličnih igrača. NBA je danas nemoguće igrati bez šutera na obje bočne pozicije, a oni su upravo spojili najslabiji šuterski dvojac na boku u cijeloj ligi. DeRozan i Gay su praktički isti tip igrača, samo što je Rudy naravno puno talentiraniji, a tu je i Fields kao bek koji živi od kretanja bez lopte umjesto od šuta. Da ne spominjemo koliko će ova dodatna gužva na boku samo oduzeti još više potencijalnih minuta Rossu koji jedini ima potencijal razviti se u NBA šutera (obzirom da je tu i više nego solidni Anderson, očito je kako će do kraja prijelaznog roka netko od ovih swingmana biti zamijenjen za playa ili visokog).

Dubina nije loša sama po sebi, uostalom sjetite se da smo ih u nedavnom rangiranju klupa stavili u sam vrh, ali sada više nema balansa - previše ih na boku, a premalo pod košem. Ključni gubitak je svakako Ed Davis. Momak je konačno proigrao i dao im izuzetno korisnu opciju u rotaciji koji je uz to bila i izuzetno jeftina. Poslavši ga u Memphis ostali su bez čovjeka sposobnog za double-double (i to ne samo za ovu sezonu već i za sljedeću), ali i bez osiguranja za ozljedama sklone Johnsona i Bargnania.

S tim da je Colangelo ovoga potonjeg stavio u izlog i nudi ga prvom ponuđaču, samo da ga makne iz svlačionice. Teoretski bi Gay i Bargnani mogli zamijeniti uloge u napadu i dobro se nadopunjavati kao krila (Gay ima odličnu igru u postu, Bargnani je ionako tek stretch četvorka koja glumi rasnog strijelca), ali po svemu što smo do sada vidjeti (a uzorak je popriličan) Gay je u najboljem slučaju treća opcija, a Bargnani - igrač zadatka. U hijerarhiji Toronta oni su pak broj 1 i broj 2. S DeRozanom koji je broj 3. I Lowryem koji još nije definirao što je uopće (play? strijelac? lider? problem?).

I tako je Colangelo u 2013. odradio potez iz 2003. Potez koji zanemaruje dugoročnu fleksibilnost, bilo igračku, bilo financijsku (čak izjavljuje da je spreman platiti i porez, što je idiotizam kada u rukama imate ovakav roster na kojemu treba itekako raditi), a sve kako bi doveo ime koje i dalje više živi na račun potencijala (uostalom, tako je i zaradio svoj masni ugovor) nego na ostvarenjima. Granični all-star s plaćom superstara nikada nije rješenje sam po sebi, a kako su Raptorsima vezane ruke dok god imaju pun salary cap iduće dvije sezone, nekih dodatnih opcija osim novih tradeova nema.

I zbog toga je cijela ova "promjena" Raptorsa nepotrebna - Colangelo možda smatra da si je ovim potezom kupio novi mandat, ali kako će provesti taj mandat ako ga i dobije? U potrazi za nekim kome će uvaliti Fieldsa, Bargnania i DeRozana? U Gayu ima najboljeg igrača nakon Bosha i to nije sporno, ali ovo podsjeća na čovjeka koji radi za prosječnu plaću, podstanar je u masno plaćenih 30 kvadrata i onda kupi auto srednje klase da bi s njim išao na posao udaljen 300 metara od stana. Nema sumnje da će neka ženka primijetiti automobil, kao i to da će njegova prostranost dobro doći na prvim spojevima, ali što će se dogoditi kada je bude trebalo dovesti u stan?

24. WOLVES (3085)

17 utakmica nakon povratka na parket, Rubio i dalje gađa 27% iz igre, a trica mu je trenutno na 6% (zabio jednu od 17). Naravno, mali uzorci ne daju nikakve definitivne odgovore, ali čak i iz ovoga je jasno da Ricky proteklih mjeseci baš i nije radio na šutu.

25. HORNETS (2995)

Anthony Davis je usred svih dosadnih ozljeda uspio spojiti još jedan sjajni niz utakmica tijekom kojih je oduševljavao sve boljom pick igrom s Vasquezom. Trenutno zbog fizičkih nedostataka ne predstavlja pravu opasnost u 1 na 1 situacijama ni na jednoj strani parketa, ali primjetan je napredak u obrambenim rotiranjima. Aktivnost pak nikada nije bila upitna - njegova kombinacija blokada, ukradenih i skokova u obrani, odnosno kretanja bez lopte u napadu, već sada ga čine fantastičnim igračem.

26. SUNS (2815)

Kao što smo najavili prošli tjedan, Hunter je probudio Beasleya, ali teško da išta može probuditi Sarvera. Iz Phoenixa svim silama negiraju da su zainteresirani za odraditi neki veliki trade (nakon što su negirali interes za Gaya, sada tvrde da ih ne zanima ni Smith), što je u principu dobra stvar jer to u neku ruku označava početak perioda ozbiljnog rebuildinga. Umjesto u pravcu Smitha, oči svih u Phoenixu usmjerene su tako prema Lakersima - ne uđu li Kobe i društvo u playoff, njihov lutrijski pick ide Sunsima kao dio Nashovog paketa (u slučaju da se Lakersi ipak dočepaju playoffa, taj isti pick ide Cavsima koji u idućih 5 sezona imaju valjda 89 pickova na raspolaganju).

27. WIZARDS (2525)

Uf, kako bi im pred ovaj prijelazni rok dobro došao onaj ugovor Rasharda Lewisa...

28. KINGS (2275)

Nakon što se činilo da je konačno uhvatio formu, Cousins je u ovom tjednu iza nas opet odigrao nekoliko kriminalnih partija koje je zatim začinio napadom na vlastitu organizaciju koju smatra isključivim krivcem za nedostatak predstavnika na all-star utakmici. Možda je Royce White u pravu kada kaže da je NBA puna tipova koji imaju problema s mozgom...

29. CAVS (1975)

Igrajući ogroman broj minuta s Irvingom, Waitersom, Zellerom i Thompsonom (samo je vrijedni veteran Gee odigrao više minuta od spomenute četvorke ove sezone) Cavsi svjesno razvijaju svoju buduću jezgru bacajući je doslovno u vatru. Ovaj pristup je sličan onome Oklahome koja se iz ponora brzinski osovila na noge, što služi kao dokaz da svi ovi porazi u formativnim godinama ne ostavljaju traga na mladim igračima (barem ne onog negativnog - tko zna, možda su danas Durant i Westbrook ovako nadrkani baš zbog onih ranijih sezonama u kojima su gubili utakmice u serijama). Ovo spominjem iz razloga što s druga strane spektra perspektivnih mladih jezgri imamo onu Utah Jazza, koja se tretira na potpuno suprotan način. Umjesto da svoje mladiće bace u vatru, Jazzeri ih razvijaju malo po malo uz postupno povećanje odgovornosti. Također, umjesto da im priušte serije poraza, oni se trude iz sezone u sezonu odgajati ih u pobjedničkom okruženju. Bit će stvarno zanimljivo usporediti koji će model za koju godinu biti uspješniji.

30. CATS (1695)

U idealnom svemiru Kemba bi definitivno bio combo strijelac s klupe - u obrani ćeš ga morati skrivati cijelu karijeru, što je ogroman minus osim ako ti je to ključni igrač u napadu, a njegove šutersko-kreatorske sposobnosti ipak nisu takve da bi mislili kako će jednoga dana zaslužiti imati svoju momčad. Ipak, odgovor će dati samo vrijeme - obzirom na lakoću kojom se prebacuje iz uloge kreatora u onu strijelca ovisno o tome kada dijeli parket sa Sessionsom, jasno je kako Walker posjeduje sve potrebno da jednoga dana bude novi Jamal Crawford. Međutim, tek kada bude oko sebe imao bolje suigrače, moći ćemo govoriti o njegovom plafonu - mislim, uz pravu kombinaciju na boku, dakle uz jednog rasnog all-round swingmana koji može organizirati igru, nema uopće razloga sumnjati da Walker može cijelu karijeru provesti kao koristan starter na jedinici debelo iznad Felton linije. Međutim, u Carolini je ionako sve pod upitnikom, pa tako i smjer franšize. Jordan navodno želi biti aktivan tijekom ovog prijelaznog roka i bit će interesantno vidjeti što to znači (samo da se ne radi o dovođenju preplaćenih veterana čija putanja se ne poklapa s onom Walkera i MKG-a).

7Jul/128

30 FOR 30: CHICAGO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 50-16

MVP: Tom Thibodeau

X-faktor: bench mob

50 pobjeda od 66 mogućih (u normalnoj sezoni, ovakav postotak bi donio score 62-20) i top 5 pozicija u napadačkom i obrambenom učinku fantastični su rezultati sami po sebi, ali kad uzmemo u obzir da su ih Bullsi ostvarili igrajući gotovo cijelu sezonu daleko od idealnog konteksta, onda stvarno znamo da imamo posla s posebnom družinom. Rose je potvrdio svoj franšizni talent, ali nažalost samo u 39 utakmica, okrunivši sve onim nesretnim doskokom u playoffu. Luol Deng ih je odigrao 54, ali sa slomljenim zglobom lijeve ruke zbog čega je odradio čak i goru sezonu od 2009. kada je zbog problema s tetivom propustio 33 utakmice i po prvi put u karijeri pucao ispod 45% iz igre (sada mu se to dogodilo drugi put). Deng koji nije šuterski učinkovit nije Deng koji je sposoban biti top 3 opcija u napadu, a to Bullse, koji nemaju klasičnog all-star igrača pored Rosea, stavlja u još nepovoljniji položaj.

Ozljede su mučile i Richarda Hamiltona, koji je u ono malo što je igrao dokazao kako je i dalje igrač sposoban pomoći na oba kraja parketa i zaokružiti petorku, ali pokazalo se kako Bullsi imaju jedan puno veći problem od ovoga spleta nesretnih događaja, problem koji ima ime i prezime – Carlos Boozer. Što nas dovodi do onoga bitnoga u priči – čak i da su imali Rosea, Denga i Hamiltona potpuno spremne, Bullsi bi imali ozbiljnih problema protiv Miamia, a možda i Bostona, zbog pogreške u koracima prilikom slaganja udarne petorke. Ta je, pogađate, enormni ugovor Carlosu Boozeru.

Naime, s Roseom kao neospornom triple-threat vrijednosti, Bullsima nedostaje druga banana, igrač sposoban kreirati šut sebi i drugima i držati napad podmazanim. Deng i u najboljim danima nije all-star vrijednost u tim segmentima igre, njegova snaga su obrana i šut iz spot up pozicija koji, kada funkcionira kako treba, od njega čini solidnu treću opciju u napadu. Noah je šljaker pod košem koji pošteno odrađuje svoj posao u obrani i skoku, ali u napadu je nevidljiv (smiješnih 8 pokušaja iz igre tijekom 30 minuta) i još ovisniji od Denga o pravom pasu. Hamiltonu osim asista još treba i cijeli niz blokova da se oslobodi. Boozer je trebao uskočiti u tu rupu i svojom igrom u postu donijeti novu opciju u napadu, postati igrač koji može raširiti obranu igrajući 1 na 1 pod košem. A Bullsi su trebali znati da od toga neće biti ništa prije nego su mu dali ugovor na 5 godina težak skoro 80 milja i tako vezali svoju budućnost uz limitiranu jezgru koju čine 1 franšizni igrač i 4 igrača koji su prije vodonoše nego nositelji.

U ligi u kojoj imate Oklahomu s tri all-star igrača na perimetru sposobna u svakom trenutku stvoriti višak šutom, ulazom ili asistom, odnosno u ligi u kojoj imate Miami s dva franšizna igrača koja su all-round igrom sposobna sama donijeti pobjedu, formula Bullsa teško da ima prolaza čak i u slučaju da ih zdravlje savršeno posluži. Bez obzira što imaju fantastičnu rotaciju, što je Thibodeauva obrana granitna i što igraju nesebično i aktivno u napadu, s gomilom pasova, blokova i kretanja bez lopte, fali im ono ključno – talent. Što bi rekli Weezer, "The World Has Turned And Left Me Here". Matchupovi postaju sve zahtjevniji, a Bullsi stoje u mjestu.

Stvar je jednostavna - Boozer, nominalno druga opcija, danas je igrač za popunu petorke, pouzdan obrambeni skakač i odličan šuter s poludistance koji zahtijeva posebne suigrače u obrani i u napadu da bi bio koristan (u obrani nekoga da mu pokriva leđa, a u napadu nekoga da mu podvali loptu). Takvi apsolutno imaju vrijednost, ali ne kao temelj potencijalne šampionske momčadi. Uostalom, brojke govore sve – iako je odigrao najviše utakmica od svih važnijih igrača na rosteru i iako je imao dovoljno prilike nametnuti se kao igrač koji nosi napad, Boozer je završio sezonu s najslabijim prosjekom koševa u karijeri nakon rookie sezone, što dovoljno govori u kojem smjeru njegova igra ide.

Uostalom, Thibodeau ga je ionako držao u igri ispod 30 minuta kako bi napravio što više mjesta za pravu snagu ove momčadi – klupu. Koja je, ruku na srce, glavni razlog zašto su Bullsi dominirali u regularnom djelu. Potencijalne šampionske momčadi obično su krcate u početnoj petorci, a na klupi im uglavnom sjede prolaznici i veterani, dok su Bullsi tijekom cijele sezone imali prilike napadati rezerve protivnika sa sastavom koji bi bez problema pregazio većinu ekipa s dna Istoka. Redom se radi o igračima koji imaju startnu vrijednost i u jednom periodu karijere su to i bili – Korver je tricaški specijalist koji zna odraditi svoje u obrani, Brewer je vrhunski stoper koji može zabiti dovoljno da u pravoj situaciji starta (ne i u Bullsima kojima treba kreatora u napadu, ali bez problema bi odradio rolu Sefoloshe u Thunderu), a Gibson i Asik su posebna priča.

Iako bench mob ima još likova vrijednih spomena (od maskote Scalabrinea do combo strijelca i šutera Lucasa), upravo je ovaj dvojac svojom energijom u obrani radio onu ključnu razliku na leđima koje su Bullsi nizali pobjede. Gibson danas praktički nije ništa slabiji igrač od Noaha u toj ulozi podizača energije, dapače, zahvaljujući solidnom šutu s poludistance i bržim reakcijama pod košem (Gibson je za 700 minuta manje ostvario skoro isti broj blokada kao Noah) nametnuo se kao prvo ime rotacije visokih, a Asik se potvrdio kao jedan od najboljih back-up centara u NBA, čovjek koji zabije ono što mora u napadu, ali koji kruh prvenstveno zarađuje izuzetnim postavljanjem i kretanjem u obrani.

Odličnim balansiranjem obrane i napada, odnosno prve i druge petorke, Thibodeau je tako još jednom izvukao maksimum iz onoga što je imao na raspolaganju. Ove godine nisu imali sreće pa nisu dobili šansu vidjeti da li je taj njihov maksimum dovoljan za otići do kraja, a ubuduće će zbog svega ranije spomenutog teško dobiti novu priliku. Roseova ozljeda izbacuje ih iz konkurencije dogodine, a na početku 2013. i Noah i Boozer i Deng i dalje će biti preplaćeni za ono što pružaju, posebice Boozer koji će, ako nastavi s ovakvim padom igre, tada biti zreo za klupu i rolu pick & pop specijaliste.

Održati ovako učinkovitu klupu na okupu u ligi gladnoj talenta nemoguća je misija i jasno je kako Bullsima treba infuzija svježe krvi. Uostalom, dok imaju Rosea u naponu snage bit će u igri za veliki stvari, sada se samo treba osigurati od grešaka u koracima prilikom slaganja nove jezgre oko njega. Jer, kada jednom zezneš s maksimalnim ugovorom, zeznuo si cijelu generaciju, ne samo prostor na salary capu.

FAST FORWARD

Prva logična stvar koja se nameće sama po sebi je amnestija Carlosa Boozera. Samo, obzirom na Roseov upitan oporavak iduće sezone, točnije povijest takvih ozljeda koja jasno ukazuje da igračima ponekad treba i do dvije godine da se vrate u prijašnju formu, taj potez ne bi donio nikakve koristi. Samo s garantiranim ugovorima za svoju startnu petorku Bullsi su ispunili salary cap, tako da im eventualna amnestija Boozera ove sezone ne bi niti otvorila značajan prostor za dovesti nekakvo pojačanje, niti im je takav rizik uopće potreban ako će igrati bez pravog Rosea (dakle, bez šansi za naslov).

Kako su već krcati, sve što trebaju je popuniti roster i čekati bolja vremena za značajnije promjene. Iako, promjene teško da će ih zaobići. Čeka ih odluka da li zadržati Asika, Korvera, Brewera i Watsona, a tu je i pitanje sve boljeg Gibsona koji treba i veću minutažu i puno veći ugovor već dogodine. Minimalno u rangu Noaha, što će jednoga od njih dvoje zasigurno staviti u izlog.

U svakom slučaju, Bullsi ne moraju sjediti prekriženih ruku, ovu sezonu odmora koju su dobili moraju iskoristiti kako bi se što bolje pripremili za budućnost, prvo kroz prostor na salary capu, a zatim i prikupljanje talenta. Praktički, gledajući novi kolektivni ugovor, oni su danas momčad s tri maksimalna ugovora (Rose, Deng, Boozer) i jednim za graničnog all-star igrača (Noah), a jedino Rose i donekle Noah opravdavaju svoj status (centri koji igraju isključivo u jednom smjeru toliko vrijede na ovom tržištu tako da godišnja gaža nije prevelika, ali problematični su dužina ugovora i kontekst - skupi visoki koji ne može zabiti 15 koševa po utakmici baš i nema smisla na rosteru bez više od jednog strijelca pored sebe). Ukratko, ovakvo rasipništvo jednostavno nije održivo.

TRENUTNA JEZGRA: Rose, Deng, Boozer, Noah, Hamilton, Gibson, Butler, Teague, Mirotić (66 milja)

REALAN ROSTER: jezgra + Lucas (minimalac), Fisher (minimalac), Korver (5 milja), Gray (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra – Boozer (amnestija) ili Noah (trade) + Hinrich (3 milje) i Pachulia (5 milja) ili Korver (5 milja), Asik (5 milja), Lucas (minimalac)

- Mirotića navodim samo zbog financijskih razloga, on zbog bahatog odštetnog zahtjeva Reala neće tako skoro u Chicago (bit će tu za drugi Roseov pokušaj s novom generacijom), ali pošto je izabran u prvom krugu drafta prava na njega zauzimaju svoje mjesto na salary capu

- Bullsi imaju prava zadržati i Brewera i Watsona i Korvera, ali jedino bih se kladio na ostanak Korvera jer zadnjom godinom njegovog ugovora prelaze 70 milja, što znači da im ostaje taman nekoliko milijuna prostora do granice poreza na luksuz da popune roster igračima na minimalcu

- Brewer i Watson nemaju garantirane nikakve iznose, što znači da bi se samo izbrisali iz salary capa (npr. u slučaju da otpuste Korvera, Bullsi su mu dužni pola milje koja se računa u salary capu za sljedeću godinu), a njihove uloge u rotaciji zamijenili bi lanjski rookie Butler (slično Breweru pokazao stoperski mentalitet i manjak kvalitete u napadu) i novi rookie Teague (Watson je lani kao prisilni starter odigrao kriminalnu sezonu, a kako se Lucas pokazao još boljom opcijom kao back-up strijelac, njegov odlazak čini se gotovom stvari)

- u idealnoj verziji Bullsi shvaćaju da je Asik itekako potreban da momčad zadrži svoj identitet (svakako važniji za budućnost od Boozera) i mečiraju Houstonov ugovor, a kako im ostanak Korvera i Asika donosi prelazak preko granice poreza na luksuz, prisiljeni su napraviti prvi korak u razbijanu jezgre

- dakle, ili će ipak amnestirati Boozera, što bi otvorilo dovoljno prostora da potpišu Asika i ostave Korvera te ostanu u sivoj zoni između granice salary capa i poreza na luksuz, ili će trejdati Noaha, osloboditi nešto manje prostora, ali zauzvrat dobiti korisnog igrača u nekoj sign & trade varijanti

- pri tome bi se morali odreći zadnje Korverove godine ili Asika kako bi otvorili dodatan prostor na salary capu, dijelom da ne riskiraju s porezom (npr. dobiju li 8 milja nazad za Noaha, to bi uz Asika i Korvera plus nekoliko igrača na minimalcu značilo da prelaze granicu poreza na luksuz), a dijelom i da nazad prihvate sličnu vrijednost (ne odreknu li se Korvera, nazad mogu dobiti tek igrača teškog oko 3 milje, plus moraju pronaći momčad koja može progutati razliku između Noahovih 11 milja i tog znatno manjeg iznosa kojega šalje u drugom smjeru)

- Atlanta teoretski može potpisati Hinricha za 7 milja na dvije godine (prva rata 3 milje) i poslati ga u paketu s Pachuliom (5 milja, u zadnjoj godini ugovora) za Noaha – Bullsi se riješavaju suludih 50 milja koje su mu dužni, imaju Gibsona, Asika i Pachuliu koji mogu pokriti Joakimov učinak u skoku i obrani, plus se dovode u situaciju da amnestijom Boozera početkom 2013. imaju manje od 40 milja na salary capu i dovoljno novca za produženje s Gibsonom i nova pojačanja (možda i Mirotića)

- naravno, nema šanse da Ferry pristane na prihvat ovakvog ugovora nakon što se taman riješio Johnsona, ali morao sam ovo iskombinirati kako bih pokušao ponovo spojiti Noaha i Horforda

27May/118

THIS SHIIIIIIIIIIIIIIIIIT IS WHACKED

Posted by ispdcom

Osvrt na zadnju utakmicu prije velikog Finala, koje starta u utorak u Miamiu, odrađeno je u idiličnim ljetnim uvjetima. Naime, Emir se zaletio u Dubrovnik kako bi u što manje stresnom ambijentu dočekao kraj svojih Bullsa, a ja sam se taman vratio s plaže na kojoj sam bio jedini kupač (pet bakica se sunčalo, a jedan dedek je stajao do gležnjeva u plićaku nad njima, skoro da sam mu zavidio na tom haremu). Pa smo popričali da rezimiramo što se to noćas dogodilo.

Gee: Prvo da istaknem kako mi je stvarno žao što Bullsi nisu dobili ovu utakmicu jer, kad ovako pogledaš na konačnih 4-1, ispada da je Miami imao lak posao, što ni približno ne odgovara istini. Ovo je bila prava bitka od prve do zadnje sekunde serije, vjerojatno i nešto najbolje što ćemo gledati ove godine. Nadam se da se varam, da će Finale biti još bolje, ali osjećaj mi govori da će Heat srediti Dallas bez velike drame. Protiv Bullsa do ničega nisu došli lako, za sve su se morali itekako krvavo boriti. I da, još mi nije jasno kako je Chicago izgubio susret u kojem je rasturio obrambeno, ne dozvolivši Miamiu ni jedan lagani koš, susret u kojem je Rose odigrao možda najbolju partiju serije i u kojem su čak i zabili nešto iz vana. A da ne spominjem 12 koševa prednosti 3 minute prije kraja koje su prokockali.

Emir: Način na koji su Bullsi izgubili utakmicu stvarno samo još jednom dokazuje kako Thibodeau neke stvari nikako ne shvaća. Bez obzira na činjenicu da ti neke stvari dobro funkcioniraju, u ovakvim trenutcima, kada je sezona u pitanju, trebaš izvaditi najbolje oružje. I neću sada navoditi previše detalja da me opet ne napadneš da glumim generala poslije bitke i ne uspoređuješ s Jokom, ali moram reći da mi je potpuno nejasno zbog čega je Deng u posljednjim minutama utakmice čuvao Millera??? Brewer je preuzeo Jamesa ranije jer je Deng imao probleme s faulovima i dobro je obavljao posao (plus je opet bio odličan u napadu), ali u završnici je Deng trebao preuzeti opet Jamesa, kojega je fantastično čuvao cijelu seriju. Brewer je tada mogao prijeći na Wadea pa možda onda ne bi pale sve one trice - Wadeova preko Rosea uz dodatno bacanje, odnosno ona Jamesova preko Brewera koji je napravio grešku koju Deng nikada ne bi - stajao je predaleko od Kralja.

Gee: Kad ovako seciraš, onda ti ne mogu ništa prigovoriti, sve to stoji. U teoriji. Međutim, činjenica je da su Bullsi pali kao žrtve suludog spleta okolonosti koji uključuje njihovo vlastito neiskustvo u ovim situacijama i suludu kvalitetu koju posjeduju Wade i James. Način na koji su se digli iznad svih kada je bilo najpotrebnije nije normalan, to je nešto zbog čega se stvarno pitam ne igra li se košarka u glavi čak i više nego mislimo? Jer, nitko ne bi smio biti tako ludo samuvjeren da zabije ono što su oni zabili, posebice ne nakon muke koju su im Bullsi priuštili tijekom prvih 45 minuta. Tako da na kraju ispada ne samo da je LBJ bolji igrač od jednog Rosea zbog fizikalija, tog neviđenog spoja visine, snage, brzine i pokretljivosti, već i zbog glave. To je nešto u što smo do sada imali razloga sumnjati, a ako osvoji naslov, uz sve ove partije koje je posijao po playoffu, više nećemo imati pravo na to. Čovjek igra na razini neviđenoj od Jordana, a ako isključimo centre i igre koje je Shaq pružao početkom nultih i Timmyevo izdanje u periodu od 2003-2005, možemo konstatirati kako je njegovo dosadašnje playoff izdanje najbolji all-round košarkaški učinak nakon Jordanovih finalnih partija u nizu od '96. do '98. Što je najluđe, jedino se Wadeov masakr nad Dallasom može približiti ovoj dvojici. Nema tu mjesta za nikakve Bryante i slične volume scorere kojima leđa čuvaju all-star i hall of fame centri, samo za prave majstore (jebiga, nisam mogao odoliti).

Emir: Svaka čast Jamesu, ali Rose je ubio Bullse. Opet nije odigrao onako kako bi MVP trebao odigrati. I bez njegovog učinka Bullsi su vodili i držali stvari pod kontrolom sve dok, uz Thibodeauov blagoslov, nisu stali igrati. Imaš dvoznamenkasto vodstvo, usporavaš napad i čekaš kraj, iako se milijun puta dokazalo da u tim situacijama trebaš nastaviti igrati kao i do tada. Čim ga je LeBron preuzeo u završnici odustao je od napadanja. Do samog kraja kada je još i promašio ono ključno bacanje. Rose je bio bijesan na sebe, ali to je najmanje što je mogao, obzirom da je Chicago morao ovo dobiti i prebaciti pritisak na Miami.

Gee: Po meni je Rose bio solidan, a ono promašeno bacanje na kraju definitivno nije pokazatelj nekih njegovih mana. Osim jedne - i dalje je loš šuter. Sjeti se samo Jamesa prije dvije godine, a pogledaj ga danas - ne samo da zabije trice respekta vrijednim postotkom, nego je postao snajper sa slobodnih, što je apsolutno sjajno oružje kada si tako često na liniji kao on. Rose neće narasti niti ojačati, ali ono što može je definitivno popraviti šut. Da je bio u stanju zabiti tricu i poneki koš s poludistance, puno teže bi ga bilo braniti u ovoj seriji.

Emir: Ne bih htio ispasti totalni navijač, ali moraš priznati da su neke sudačke odluke totalno iritirale. James je dobivao svaki faul.

Gee: Istina, a posebno je jadno bilo gledati onaj niz krajem treće kada su vratili Miami u igru s onom namjernom Boozeru i tehničkom Gibsonu. Opet, svirali su nekoliko puta korake i kriva vođenja Jamesu i Wadeu, što im se inače gleda kroz prste, tako da je najbolje da suđenje ostavimo po strani.

Emir: Ma Miami je zasluženo u Finalu, bolji su, nema se tu što reći. Wade je morao kad-tad eksplodirati, doduše nije mu odmoglo ni to što ga je Thibo na kraju čuvao s Roseom. Ali, ovaj Heatov dvojac igra na jednoj drugoj razini, posebno u završnicama, i to je ključ svega.

Gee: Ja moram istaknuti i Bosha, koji je dobar dio večeri nosio napad. Wade i James su bili blokirani, obrana Bullsa je hermetički zatvorila reket i jedino ih je Bosh šutem s poludistance i ulazima izbacivao iz takta. Strašno je to kad gledaš kakav su posao Bullsi napravili, onemogućivši Wade i Jamesu ikakav prostor, i onda imaš takvog strijelca kakav je Bosh koji stvarno gađe te suze s poludistance kao da baca kamenčiće u bazen. Gle, razumijem te, ali kriviti Thibu i Rosea stvarno nema smisla, Miami je jednostavno predobar. Rose je dao sve od sebe, svaki prigovor Thibi na nekim odlukama pada u vodu kada vidiš kakvu je obranu konstruirao. Problem Bullsa je jednostavno nedostatak kvalitete. Gdje je noćas bio Boozer? Opet je nestao. Noah se pokazao potpuno beskorisnim u napadu ako ne dominira u skoku. Deng je sjajan, ali nije all-star igrač. A upravo takav Bullsima treba, netko tko može zabiti 1 na 1. Netko poput Amarea. I znam da je rano pričati o budućnosti, ali Bullsima neće biti dovoljno Bogansa zamijeniti Afflalom i dovesti visokog šutera kalibra Ryana Andersona. Nije njihov problem samo u tome što nemaju šut iz vana, već što nemaju dovoljno kreatora. Po meni su druga najbolja ekipa u ovom trenutku u ligi, ali OKC s jezgrom Durant-Westbrook-Harden će ih vrlo brzo ostaviti iza sebe ako nešto ne poduzmu. Ne mogu samo stajati sa strane i čekati da nešto pođe po zlu u Miamiu.

Emir: Ukratko, Miami je prošao dalje na iskustvo, zrelost i činjenicu da je njihov najbolji igrač puno bolji od najboljeg igrača Bullsa. Pa tako i drugi od drugoga i treći od trećega. Obrane su bile podjednake, a klupa i trener nisu donijeli nikakvu prevagu. Dapače. Nije da je Spoelstri teško voditi momčad kada ima Wadea i Jamesa, ali bar smo taj dvoboj trebali dobiti. Inače sam zadovoljan, ali me takvi detalji poput Thibinih grešaka izbacuju iz takta. Trener godine i MVP sezone definitivno nisu opravdali svoje titule u ključnim trenutcima. I to je to. A sad odoh na kupanje.

16May/1127

THE HEAT IS OFF

Posted by ispdcom

Dobili smo i zadnjeg polufinalista, na redu je neočekivano i vjerovatno ludo zabavno finale Zapada između penzionera iz Dallasa i mladosti iz Oklahome. S druge strane, prva runda dvoboja na Istoku prošla je šokantno, Chicago je u jednu večer razotkrio sve mane rostera Miamia odigravši besprijekorno na oba kraja terena. Dok igrači s klupe dominiraju nad suparničkom rotacijom, dok kontroliraju skok i dok zatvaraju ulaze Jamesa i Wadea, ulaze koji su jedina igra u reketu koju ovaj Heat ima za ponuditi, Chicago sve drži u rukama. Mlađa su i šira momčad, a pitanje je imaju li Wade i James nakon iscrpljujuće borbe protiv Bostona dovoljno snage za dobiti 4 utakmice protiv šire ekipe u naponu snage. Uf, izgleda da se mi čistunci ipak ne moramo bojati - na kraju će ipak pobijediti momčad, a ne skup pojedinaca. Uostalom, da ja ne hiperventiliram tu od zadovoljstva kao nekakav Cuban, nakon mog osvrta na pad Memphisa, da vidimo što i deklarirani navijač Bullsa Emir kaže o sinoćnjem dvoboju.

THUNDER – GRIZZLIES, G 7

Serija koja je označila početak novog doba u NBA, serija koja je u startu donijela vrhunsku košarku, nakon one večeri s tri produžetka kao da je pukla i u zadnje tri utakmice ponudila nam je kamilicu. Nervoznu igru punu grešaka u kojoj je od vrhunske košarke jedino manje bilo neizvjesnosti.

Iako se nije tako činilo na startu. Memphis je dobro ušao u utakmicu, svi su djelovali razigrano, igra se vrtila preko Gasola i Randolpha, a Allen je nastavio frustrirati Duranta. I onda su se pri kraju prve četvrtine dogodile dvije stvari koje su lansirale Oklahomu i nokautirale Memphis.

Prvo je Durant odmah nakon time-outa konačno uspio slomiti Allena i poslati ga po ćevape driblingom, konačno zabivši šut kojim je prelomio očajnu igru koju je prezentirao u prethodnom susretu i jednostavno se oslobodio grča. A drugi detalj je bio možda i važniji – u igru je ušao Nick Collison koji je sam samcat u obrani uništio sve što je Memphis pokušao graditi.

Čovjek je uz neupitan učinak Duranta i Westbrooka neopjevani MVP Thundera, jer upravo je on donio sve što im je trebalo za suprostaviti se Memphisu – aktivno tijelo pod košem. Obzirom da je Collisonova energija totalno izneredila napad Memphisa, bilo je samo pitanje vremena kada će Oklahoma ući u napadačku seriju koja će prelomiti susret.

A to se dogodilo već u drugoj četvrtini kada je Durant zabio deset koševa kao da baca kamenčiće u ocean, uz izvrsnu all-round igru Hardena. U nastavku obrana više nije popuštala, svi, od Westbrooka do Perkinsa, su dali sve od sebe, Durant je nastavio trpati, a Harden je konačno uz sve ostalo proradio i iz vana i s tri trice za redom zapečatio sudbinu Memphisa.

Koji se nikako nije uspijevao vratiti u susret, prvenstveno zbog voljnog momenta kojim nisu mogli parirati Thunderu. Dok se Durant borio kao lav, Randolph se više bavio gledanjem u sudce, a to nikada nije dobar znak. Umjesto borbe sličan pristup izabrao je i Gasol, ali pripišimo to mladosti jer u prošloj utakmici su ovako djelovali i Durant i Westbrook.

Memphis jednostavno nije bio dovoljno gladan, a nije im pomoglo što su podbacili svi igrači s klupe. Arthura nema cijelu seriju, Battier je sinoć bio potpuno nebitan, a dok gledaš Younga kako baca cigle stvarno se pitaš nedostaje li Rudy Gay više nego smo mislili? Jer, svaka čast Youngu na borbenosti, ali kada ti u ovakvom susretu treba koš, onda je puno bolje na parketu imati talent poput Gaya koji ga može postići na milijun načina.

Nadam se da će Grizzliesi naučiti nešto na ovome i da će graditi momčad u pravom smjeru, da neće ostati samo one-hit wonder (a ima znakova da bi se to moglo dogodit, jer eventualni odlazak Gasola ili Mayoa neće biti lako nadoknaditi, a, iako se čini da su sazreli, ne treba isključiti ni potencijalne mentalne ispade Zacha, Tonya i Conleya). U svakom slučaju, OKC zasluženo ide dalje.

Da, možda nisu najpametnija i najljepša košarkaška družina (iako je sinoćnja Westbrookova partija djelovala čudesno, čovjek nije ništa forsirao, igrao je obranu, napadao samo kada bi se ukazala prilika i uvijek je gledao suigrača prije nego svoj šut), ali pokazali su da su – družina. Dodaj rotaciji od 9 igrača koji znaju svoje uloge činjenicu da svi imaju ogromno srce i to je to. Sada će biti zanimljivo vidjeti kako će se provesti protiv doktora košarke iz Dallasa koji će za razliku od prečesto bezglavih grizlija znati iskoristiti svaki dijelić prostora koji im se ostavi.

BULLS - HEAT, G 1

Ono što Bullse najviše treba veseliti nakon ove utakmice je Heat Indeks. Naime, uglednici s ESPNRTL-a kažu kako je Bosh odigrao za A-, LeBron za B-, a Wade za C-. Po tome, nositelji Heata su odigrali pri vrhu mogućnosti, a kako znamo da nema pretjeranog prostora za napredak sporednih igrača i momčadskih elemenata igre, ispada da Miami ne može do boljeg rezultata protiv Bullsa od poraza (uz 3-0 u regularnom dijelu, ovo im je već četvrti u sezoni, da naglasimo još jednom).

Koji su ih sinoć potpuno razmontirali. Nije tako izgledalo na početku utakmice kada je Miami složio nekoliko ukradenih lopti i zakucavanja, igrao dobru obranu i bio aktivan u napadu. Trebali su otići i na veću prednost, jer izgubljenim loptama Bullsi su im upravo servirali igru kakva im odgovara, ali nisu, jer je obrana Chicaga bila na razini. Defanzivni pristup se digao u drugoj četvrtini, a sve je kulminiralo nevjerojatnom igrom u drugom poluvremenu.

Već se ove sezone dosta puta pokazalo kako Bullsi nakon poluvremena ubace u višu brzinu i to pogotovo u obrani. Ovaj put su ubacili u tri više brzine. Nisu gubili loptu, kupili su svaki skok, međusobno se razigravali - igrali svoju igru na koju Miami nije imao nikakvog odgovora. I uz sve to, prezentirali su ono što ih je dovelo na vrh.

Obrana, obrana, obrana. Uopće ne znam koga istaknuti kao junaka te obrane. Deng je odigrao nevjerojatnu utakmicu zatvarajući LeBrona svojim dugim rukama i na način da ga se pušta na lijevu stranu gdje ga je uvijek čekalo udvajanje. Thibodeau je sjajno žrtvovao obranu na Boshu (samo neka on zabija iz vana) kako bi što više tijela bacao u reket na Jamesa i Wadea (neće im se dozvoliti lagano polaganje). Kombinacija Bogans/Brewer je potpuno izmorila Wadea koji se trošio i trčeći za Roseom u obrani. Ipak, najljepši dio Chicagove obrane definitivno su preuzimanja Noahe, Gibsona i Asika. Njih trojica bez problema mogu ostati na bilo kojem igraču i neće ispasti, a protivnici neće steći nikakvu prednost nad činjenicom da je visoki igrač preuzeo niskog. Kada imaš takve opcije u obrani, protivnik doslovno nema ni trenutka slobodnog prostora.

Uostalom, vidjeli smo i na ovoj utakmici kako Asik tjera LeBrona na težak šut, kako Noah isto to radi Wadeu i kako Taj radi što hoće. Činjenica kako Wade i LeBron nisu tijekom utakmice imali previše otvorenih šuteva najviše govori o igri Bullsa. Isto tako, osim dva-tri početna kontranapada, Miami nije mogao koristiti tu svoju prednost obzirom da

a) Bullsi kasnije jednostavno nisu gubili lopte

b) Bullsi su apsolutno dominirali pod košem

Wade i LeBron svoju skočnost često žrtvuju da bi krenuli u kontranapad, a njih dvojica su ipak najbolji skakači u svojoj momčadi. No, tako Heat igra i zbog toga je Spoelstra dobar dio utakmice forsirao nisku petorku na koju bi Thibodeau redovito reagirao slanjem Taja u igru umjesto Carlosa koji je opet imao dobru napadačku utakmicu. No, Taj je ipak potrebniji radi obrane i to je ono što Boozer treba prihvatiti – njegovo je da postigne dovoljan broj koševa prije nego utakmica dođe do trenutka kada je treba riješiti obrana jer tada Taj stupa na parket. S njim u postavi, svejedno je kakvu postavu na parket šalje Spoelstra jer čovjek može braniti svih 5 pozicija.

Da je Heatu dati rezervnu centarska liniju Bullsa Gibson–Asik, osvojili bi naslov bez poraza do kraja. To kako ova dvojica igraju zadnjih nekoliko utakmica je čudo - Asik je za svoj trud na utakmici dobio i standing ovations, a Gibson je imao dva zakucavanja preko cijele obrane Miamia koja će konkurirati jedno drugome za akciju večeri.

Što se napada tiče, Rose je u poluvremenu u svlačionici preuzeo krivnju na sebe zbog previše izgubljenih i forsiranje nepotrebnih dodavanja. U nastavku toga nije bilo, strpljivo se tražio slobodan igrač. Dosta se dodavalo, a upravo taj ekstra pas je uz ofenzivni skok donosio čiste šuteve za tricu koje je Chicago ovaj put redovito ubacivao (10 od 21 je brojka koja će se teško ponoviti).

Neću sada pisati kako je Miami izgledao kao razbijena vojska jer sam siguran da će u drugu utakmicu izaći potpuno napaljeni, ipak je ovo bio svojevrsni šok nakon serije s Bostonom u kojoj su oni bili ti koji su imali više energije i svježije noge. Ali, činjenica je da se trebaju zamisliti nad tim što su ih Bullsi razbili bez da je Rose odigrao svoju najbolju košarku. Wade i LeBron će pripremljeniji i napaljeniji sigurno odigrati bolje, ali prilično sam siguran kako će se za svaki šut morati dobro namučiti. Jer, nakon što su igrali sjajnu obranu cijelu regularnu sezonu, izgleda da su Bullsi konačno shvatili kako taj pristup ponoviti i u playoffu.

Treba reći kako je Bosh igrao sjajno, koristio prostor, bio čak i agresivan prema košu. Ali, na kraju se samo potvrdila stara poslovica koja kaže "Ne može se dobiti utakmica NBA doigravanja ako ti najbolji igrač dolazi iz WNBA“.

13May/1111

BOOZE DAYS

Posted by ispdcom

Koliko god Atlanta igrala dobro cijelu ovu seriju, na kraju se pokazalo kako ipak sve ovisi o igri Bullsa. Kada je Chicago odigrao dvije utakmice na nivou na kojem smo ih gledali u regularnoj sezoni, Hawksi nisu imali prevelikih šansi za pobjedu, a posljednja utakmica ove serije ponudila je najbolji Chicago kojeg smo vijdeli u doigravanju.
I to je najveća stvar prije nedjelje i početka finala Istoka protiv Đikana.

Jer, ako Boozer opet odigra barem približno ovakvu utakmicu (a i na prethodne dvije je napadački najavljivao povratak u formu), ako Deng bude agresivan u napadu kakav je u obrani i ako Korvera bude služio šut kao u seriji protiv Indiane, zanimljiva će biti serija protiv Heata. Te tri stvari su ključne za osvajanje Istoka jer u Derricka Rosea i klupu uopće ne sumnjam. Rose je u ovoj utakmici, kao i u cijeloj seriji, opet dokazao kako je s pravom MVP sezone, a klupa Bullsa će uvijek igrati obranu na velikoj razini. Početkom druge četvrtine, kada klupa prvi put ulazi na parket, postoji problem s napadom jer samo CJ Watson može organizirati napad, ali kasnije kada klupa igra s Roseom to stvarno izgleda fantastično.

O samoj šestoj utakmici ove serije i nema se previše toga reći. Bullsi su od početka pokazali kako su ušli u utakmicu s namjerom da se ova serija završi u Atlanti, a do kraja utakmice držali su strašan ritam prije svega u obrani. Boozer je odigrao utakmicu kao u najboljim danima Jazza, a zahvaljujući njegovom učinku Rose po prvi put u ovom playoffu nije bio najefikasniji igrač Bullsa. Fascinatan je i broj asistencija – od 41. realiziranog napada Bullsi su imali 35 asistencija. Sve u svemu, Thibodeau bi trebao biti zadovoljan, ja kao navijač sam zadovoljan i sada nam ostaje da pobijedimo još samo 8 utakmica do kraja sezone.

Što se Atlante tiče, ona je u ovoj utakmici bila nemoćna. Horford je dobro ušao u utakmicu, ali se onda izgubio. Teague se ozlijedio i nije dao ono što je davao u seriji, Crawforda su Bullsi potpuno uništili, Johnson se nije proslavio, a Smith ipak nije takav igrač da bi nosio cijelu momčad. Njima sada predstoji zanimljivo ljeto u kojima bi možda mogli, ali ne znam hoće li, napraviti i neke drastičnije poteze.

Prije svega Hawksi ne smiju više žrtvovati Horforda na petici kako su igrali većinom sezone. Doduše, u playoffu su većinu utakmica igrali s njim na četvorki što je bolje izgledalo. Samim time Josh Smith je igrao nisko krilo što nije loše zbog obrane, skoka i tranzicije, ali je kriminalno što se tiče vanjskog šuta. Hinrich i Teague mogu riješiti poziciju playmakera, Joe Johnson je preplaćen i takav će i ostati, a pitanje je što će biti s Jamalom Crawfordom. Njegov ogromni ugovor istječe ove sezone i bilo bi suludo zadržati ga pogotovo kada se zna da Atlanta ima dosta visokih garantiranih ugovora i za sljedeću sezonu, a nema potrebe ni zatvarati minutažu Teagueu.

Pitanje je samo za Hawkse žele li riskirati i mijenjati Josha Smitha koji je tijekom playoffa pokazao različita lica – od briljantnog do neprimjetnog. Ako ga ne mijenjaju, ostati će ovdje gdje jesu – 5. momčad na Istoku. Ako ga mijenjanju mogu biti gori, možda malo bolji, ali teško da mogu biti contenderi. Zajebana situacija.

11Apr/1114

THE RIGHT STUFF 2011

Posted by Gee_Spot

Iako je glupo donositi velike zaključke po ovih zadnjih par tjedana u kojima malo tko igra punom snagom, ove godine stvari su se nekako poklopile baš da i ovo mrtvo vrijeme učine zanimljivim. Međusobni dvoboji na vrhu Istoka doduše nisu donijeli ništa novoga, i dalje je teško išta predvidjeti glede playoff raspleta. Sve četiri momčadi imaju dovoljno mana koje se daju iskoristiti u seriji od sedam. Iako, Boston kao da više nema ponosa, načini na koje gube od izravnih protivnika su brutalni, skinuli su gaće pred Bullsima i pred Heatom, a da na govorim da centarska rotacija pod košem sa slomljenim Shaqom, bakom Jermaine i lešanim Krlom nije ništa bolja od tria mrtvaca koje cijele sezone rotira Miami.

Na Zapadu, uopće u cijeloj ligi, Lakersi izgledaju kao klasa za sebe. Doduše, novi niz poraza pokazuje da su itekako ranjivi kada ne igraju na najvećem mogućem nivou, a na to utječu dva faktora – motivacijski i igrački. Ovaj motivacijski zasigurno neće biti bitan u playoffu, veteranske momčadi su nam već više puta dokazale kako mogu promijeniti pristup iz ležernog u ratnički kada je to potrebno (da se na tren opet vratim na Boston – za razliku od Lakersa koji su itekako potvrdili da još uvijek imaju veću brzinu u koju mogu ubaciti kada je potrebno, Celticsi nakon tradea Perkinsa nisu pokazali ništa slično zaglavivši u leru).

Međutim, igrački moment će biti puno teže održati u ravnoteži. Kobe ima jebene brojke, ali ovo je valjda prva sezona u kojoj ga pratim a da nije imao onaj jedan mjesec u kojem je gazio sve pred sobom, i suigrače i protivnike. Dapače, u svim tekmama protiv kvalitetnih protivnika Kobe je uglavnom bio solidan, češće ispodprosječan, dok su najveći teret nosili Gasol, Odom i Bynum.

Uostalom, tako je bilo i lani u ključnim momentima, ali ove godine će izgleda njihove usluge biti još potrebnije. Odom igra sezonu karijere, Gasol nastavlja gdje je stao lani i moj je osobni favorit za titulu budućeg MVP-a Finala, a posebno je važan Bynum. Nakon što je lani bio uglavnom promatarač, sada naizgled zdrav spreman je opet biti oslonac, kao u Finalu protiv Magica gdje je bio krucijalan u zaustavljanju Howarda.

Ove sezone pak ta defanzivna uloga neće biti toliko važna jer Orlando ćemo teško gledati u Finalu, ali će zato ona napadačka biti ključna. Spremni i motivirani Bynum je drugi centar u ligi, odmah nakon Howarda, nezaustavljivi div koji je u stanju uništiti koncept svake obrane, te tako otvoriti vrata ostalima da se razigraju. Njegovo zdravlje i spremnost su x-faktor – bude li u formi, Lakersi će se prošetati do naslova. I na kraju balade mogu poslati razglednicu Dannyu Aingeu i zahvaliti mu što im je olakšao posao.

Uz visoku trojku u punoj snazi i Kobea pod kontrolom Lakersi su favoriti, ali, u ovom nizu pobjeda nakon all-stara, bilo je primjetno da puno lakše dišu kada dobivaju solidne partije od Fishera i Artesta, a usput i nešto od Barnesa i Blakea. Čim su Fish i Artest opet malo izgubili dah, čim su Barnes i Blake nestali, sve je počelo škripati. Sumnjam da postoji momčad trenutno u ligi spremna i sposobna iskoristiti te njihove loše strane, ali one su svakako prisutne.

Lijepo je da su se i priče o čudesnim Nuggetsima razbile prije nego su postale nepodnošljive. Jebiga, ljudi puše takve bajke o Pepeljugama koje izgledaju kao sluškinje, a u biti su princeze. Samo što Nuggetsi nisu nikakve princeze, bez obzira koliko mi to željeli, već najobičnija run and gun banda koja će dobiti batine svaki put kada naleti na momčad koja ima dovoljno mišića u reketu. A Oklahoma ih zahvaljujući Perkinsu sada ima. I mogu poslati razglednicu Dannyu Aingeu i zahvaliti mu što je od momčadi bez glave i repa (što su dobrim dijelom i dalje, posebice u napadu) postali druga ekipa Zapada.

Ostali? Iako su Mavsi shvatili da se ništa nije promijenilo usprkos Chandleru i da su i dalje ista ona gubitnička momčad kojoj se srce stisne čim počne playoff, iako su Spursi pokazali da mogu pobjeđivati samo u idealnim situacijama (čitaj – kada sve štima u rotaciji i kada im sve upada), opet su favoriti u prvom krugu pored ekipa iz donjeg dijela ždrijeba. Ali, o svemu tome ćemo više za koji dan, u prognozi playoffa. Kada bude vrijeme za nove Zoran Vakula Awards.

Sada je pak vrijeme za dodjelu godišnjih nagrada. Ovaj put bez Sickrea, on svoje čuva za podcast u kojem ćemo se vjerovatno svađati oko dometa Bostona i Blazersa i koji će također osvanuti negdje do playoffa. Nije lako biti dobar s okorjelim navijačima koji nisu u stanju razlučiti emocije od razuma. Uglavnom, nakon svih ovih odgledanih sati košarke, nakon svih mišljenja uzetih u obzir, evo i imena koja su po meni obilježila ovu sjajnu sezonu.

PRVIH 5

Chris Paul, Derrick Rose, LeBron James, Dirk Nowitzki, Dwight Howard

Rose je imao zacementirano mjestu u petorci, ipak je u pitanju MVP, o čemu ću više uskoro. Razbijao sam glavu oko drugog beka – Wade i Kobe se nameću brojkama, odradili su lavovski posao, iako mi je tu lako dati prednost Wadeu pošto mu ipak ne dolazi konjica u pomoć svaki put kada zatreba. Ali, zar ću ovo godinu pamtiti po tome što su nabijali brojke u momčadima koje su im to mogle omogućiti? U tome je puno bolji posao odradio Rose. I ne, nemam se namjeru praviti pametan i gurati Rosea kao beka-šutera, njegova uloga je prije svega ona playmakerska. Samo, jedan bek je odradio još veći posao noseći momčad na svojim leđima od Kobea i Wadea, a to je CP3. Koji se nakon lanjskog Deronova bljeska vraća na zasluženo mjesto najboljeg playmakera u NBA. To kako je bez slash komponente igre (koja je danas najveće oružje svim ovim mladim "playmakerima") vodio ovu limitiranu momčad Hornetsa do playoffa, svojevrsno je remek-djelo. Što bi bilo tek da je imao onu staru brzinu?

LBJ je i ove godine na račun svojih fizikalija skupio odlične brojke koje ne možemo ignorirati. MVP nije definitivno, previše smo loših stvari vidjeli ove sezone od Miamia da bi ga ozbiljno shvatili, a posebice idiotskih poteza u završnicama. Međutim, Durant tako iritira sa svojom potrebom da uzima loše šuteve pa mi ne preostaje ništa drugo nego ga ove godine za kaznu staviti iza LBJ-a. Znam, glupo, jer i LBJ uzima previše toga što ne bi trebao, ali barem donekle ga opravdava činjenica da igra s 2,5 suigrača i da odrađuje ogroman posao u ostalim segmentima igre, posebice u obrani.

Dirk definitivno zaslužuje izbor u prvih 5 zbog činjenice da se sve u Dallasu vrti oko njegovog fantastičnog šuta iz vana, a o Dwigthu ne trebamo ni pričati – praktički ni nema konkurencije na petici, osim ako Bynum odjednom ne postane čovjek od čelika i karaktera pa ga ugrozi u ulozi dominantnog diva. A to se neće dogoditi.

DRUGIH 5

Manu Ginobili, Dwyane Wade, Kevin Durant, LaMarcus Aldridge, Pau Gasol

Manu zaslužuje priznanje kao najbolji igrač momčadi koja je skupila najviše pobjeda. Oko njegove inteligencije, razigravanja i šuta vrti se najveći dio igre Spursa, a kada mu se priključi Parker i kada Timmy uspije držati svoje pod košem u obrani, Spursi znaju podsjetiti na ozbiljnu i opasnu momčad. Iako, ne treba se zavaravati, njihov ovogodišnji uspjeh doktorski je rad Grega Popovicha, čovjeka koji bi valjda znao kako iskoristiti i Joška Poljaka da ga se dokopa.

Dwyane Wade je imao bljeskova, uspona i padova, dokazao da je tihi lider i fenomenalan košarkaš, ali i da je ipak korak iza LeBrona po moći na parketu. Mogu li dva ovako slična all-round igrača koja zahtijevaju loptu u rukama doći do kraja vidjet ćemo, ali nitko ne može osporiti da su si dobar dio sezone skoro pa više smetali nego pomagali.

Kevin Durant je sjajan momak, meni osobno uz Rosea najveća priča sezone. Njegov stil igre ne razlikuje se previše od onoga ostalih volume scorera poput Kobea i Wadea i LBJ-a, uz jednu iznimku – čini se da je Durant puno gori revolveraš zato što uglavnom puca iz vana. Ali, činjenica je da će KD uglavnom dodati otvorenom čovjeku, da je čak pomalo i suzdržan, što je dovelo do toga da praktički i nije nositelj u svojoj ekipi već da dijeli tu rolu s jednim Westbrookom.

Sjajan suigrač, ujedno i sebični strijelac? Koristan, a samo šutira? Svi ovi paradoksi navode samo na to da Durant još nije sazrio kao košarkaš i da će u trenutku kada to napravi imati sezonu u kojoj ćemo ga bez puno razmišljanja progalastiti MVP-om. Međutim, dok god nisi u stanju nametnuti se ni kao glavni u svojoj ekipi, dok god ti je najbliža usporedba Tracy McGrady, ne očekuj prednost pred Jamesom.

Aldridge je odigrao čudesnu sezonu, ponio je momčad na ramenima u trenutku kada im je bilo najpotrebnije. Njegova igra u postu donijela je Blazersima stabilnost, rutinu koju im je nekada nudio Roy, a McMillanova odluka da napad bazira na njemu pokazala se sjajnom. Pun samopouzdanja Aldridge ne samo da je postao stup napada, već je pokazao i do sada neviđeni stupanj angažiranosti u obrani, posebice u skoku, a njegovi asisti, kretanja u napadu, šut iz vana i činjenica da traži kontakt u reketu govore u prilog tezi da se možda radi o trenutno najkompletnijoj četvorci danas u košarci.

Gasol je pak na toj razini koju je Aldridge dohvatio već dugo, pa iako se i sam prečesto vuče iza suigrača i nema tako važnu ulogu u momčadi, upravo njegove igre su najvažnije za domet Lakersa. Kada Pau miješa šut iz vana s post igrom, kada skače, igra obranu i napada obruč, Lakersi su druga momčad. Najbolja u ligi. To nije mala stvar.

TREĆIH 5

Russell Westbrook, Kobe Bryant, Paul Pierce, Kevin Garnett, Zach Randolph

Westbrooku nitko ne može osporiti srce, želju i hrabrost, ali činjenica je da njegov stil igre nije ono što momčad Thundera treba. Umjesto da razigrava suigrače, Westbrook uglavnom glumi nekakvu slabiju verziju Rosea, previše je u centru događanja, a učinkom to ne opravdava. Čudesni atleta koji ipak nema konkurencije, posebice ne u ovoj sezoni u kojoj su Sunsi igrali ovako mlako kako su igrali i u kojoj Rondo djeluje kao blijeda kopija samoga sebe. Samo, u isto vrijeme, koliko god da je važan za svoju momčad, toliko će je i koštati. Dva na pet nije recept za pobjedničku košarku i, dok to god ne shvati, domet Oklahome će puno više ovisiti o stanju oko njih nego o njima samima.

Kobe to recimo nikada nije shvatio. Odnosno, valjda jeste, ali si ne može pomoći. Takav ego će uvijek naći načina da dokaže da je najvažniji. Jer, upravo su njegova glad i upornost ono što suigrače tjera dalje. Bez njegovih kritika, Gasol, Bynum i Odom nikada ne bi dohvatili svoj potencijal. Možda tu i ima zrno istine, vjerovatno je nema ni malo, ali na kraju krajeva nije ni važno dok god svi iz sebe izvlače maksimum. Kobeov maksimum u ovim godinama je nešto manji – više je šuter, manje je opasan u obrani, ali osjećaj za asist, skok i ulaz u pravom trenutku još su prisutni. Lani je još mogao sam dobiti seriju kada bi ušao u zonu, sada je to već malo teže, ali ma kako bio sličan Richardsonima i Jacksonima ovoga svijeta, Kobe je još uvijek najbolji igrač takvog profila. To što je ujedno i najprecijenjeniji svih vremena zato što je medijima trebao nasljednik Jordana, netko normalne visine tko je sličniji nama od divova koji dominiraju košarkom od kada je povijesti, nije njegova krivica.

Ray je izgubio mjestu u top 15 igrača logičnim padom u drugom dijelu sezone, ali zato je PP odradio još jednu godinu na razini, kao najkonstantniji Celtic. Kapetan uvijek daje sve što je potrebno, a poput njega izbor zaslužuje i KG. Istina, bilo je mlađih poput Horforda, Lovea ili Griffina koji su jednostavno moćniji, ali KG je bio stup momčadi najveći dio sezone. Posebice u obrani, u napadu je već duže vremena u fazi karijere koja mu ne omogućuje da bude išta više od skok-šutera, ali pod svojim košem je u ono doba dok je Boston još propovijedao ubuntu po parketima diljem lige, bio personifikacija svega što su Celticsi predstavljali – nesebičnost, borbenost, požrtvovnost, zajedništvo.

Uglavnom, za drugog visokog ostalo je odabrati nekoga od spomenutih. Horford je odigrao na razini, ali mučen ozljedama i ulogom pomoćne radne snage nije to bio ultimativni Al. Love je rasturio sezonu brojkama, ali igra u najgoroj momčadi lige, okružen antitalentima koje uglavnom nije briga za ništa te ga je teško shvatiti ozbiljno. Griffin je u nešto boljoj situaciji, ali također je dobio dozvolu za ubijanje bez da se išta tražilo zauzvrat. Tako da je Zach Randolph, koji je svojim skokovima i nevjerojatnom lakoćom zabijanja bio najpouzdaniji igrač Memphisa cijele sezone, zaslužio izbor. Čovjek čak pokazuje da mu je stalo, uz Aldridgea je možda i najbolji razigravač na poziciji (kada to želi) a može i zaustaviti svakoga ako se poželi koncentrirati na obranu.

MVP

Rose

Sezona koja je izgledala kao da nam neće ponuditi poštenog kandidata, na kraju je ipak pružila jasnu alternativu. I u tome nema ništa loše. Ako ne želite priznati Rosea zato jer imate nekoga vama dražeg, ok. Samo se nemojte pozivati na brojke, jer ljepota košarke je upravo u tome što su brojke samo pola priče, ne cijela stvar. A ako pak ne želite priznati Rosea kao legitimnog MVP kandidata samo zbog toga što nije briljantan u nekim aspektima igre iskazanim brojkama, onda nemate pojma o čemu pričate.

I ja sam na pola sezone prigovarao kada su krenule priče o Roseu kao MVP-u, nudeći kao argument protiv preveliku potrošnju i posebice način na koji je trošio lopte – vanjskim šutom umjesto ulazima i slobodnima. Međutim, u međuvremenu su se stvari popravile. Iako šuterski postotci i dalje nisu briljantni, omjer slobodih i ulaza naspram isforsiranih šuteva poprilično se poboljšao, a time je i Roseov TS% porastao na respekta vrijednih 55% što je solidno za nekoga tko troši takvu količinu napada.

Naravno, nije ta sitnica bila presudna da se od čovjeka koji ne vjeruje u njegovu kandidaturu pretvorim u apsolutnog zagovarača iste. Ne, glavni razlog za izbor Rosea kao MVP-a je jednostavno - kontekst. I to što imam oči, jelte. Vidite, ja nemam problema s navijačkim strastima, niti mi je problem mijenjati mišljenje pritisnut novim informacijama. Gledam ogroman broj utakmica, a to je uvijek puno bolji način za stvarati dojmove od skrivanja iza brojki. I ravnam se osjećajem, točnije dojmom. Nije baš racionalno, ali od čovjeka koji jednako voli gotovo svih 30 ekipa i ne možete očekivati nešto racionalno? Ili baš zato možete?

Vidite, svaka NBA sezona je jedna lijepa, duga, zaokružena priča. I kao svaka priča, ona ima svoje junake. U jednom trenutku Celticsi su izgledali kao nekakva prstenova družina, da bi jednim potezom Sarumana Aingea postali najobičnija skupina orka. Dwight Howard, koji više izgleda kao ent nego kao hobit ne može biti junak, posebice na ako mu se momčad muči ovako kako se muči. Njegova igra je fantastična, postao je i prava napadačka opcija, ali kad si tako fizički dominantan ništa drugo se od tebe i ne očekuje.

LBJ i Wade su u priču ušli kao negativci, tijekom sezone su donekle popravili svoju reputaciju, ali kada makneš brojke, ostaješ s momčadi koja je podbacila i koja nije pokazala da ima ono nešto. Tako da, ako tražimo junaka, princa iz bajke, nudi nam se samo jedno rješenje – Rose.

Njegova momčad je nadmašila sva očekivanja, a to je zaplet koji uvijek pomaže. Napravila je to usprkos nedostatcima u napadu, zbog kojih je, fabula tako objašnjava, Rose praktički prisiljen trošiti toliku količinu lopti. Taj aspekt nikako ne smijemo zanemariti. Evo, ako je jedan igrač sličan stilom igre Roseu to je Kobe, ali nikome ne pada na pamet Kobea zvati junakom. Čovjek je okružen takvim talentima kao što su Gasol, Bynum i Odom, a troši lopte kao da igra u Cavsima s deset CBA igrača. Rose pak ima dva suigrača sposobna zabiti iznad nekakvog prosjeka, ali manje forsira od Kobea, bolji je razigravač, svježe noge mu omogućuju puno bolje reakcije u završnicama i manje oslanjanja na šut, a iako praktički sve ide preko njega ne gubi ništa više lopti od Kobea.

Dodaj na ove kvalitete strijelca tu ljudsku dimenziju, skromnost koja je totalna suprotnost Kobeovoj aroganciji i imaš anti-Kobea, momka koji je sve što umišljenja hollywoodska zvijezda nije. Ultimativni timski igrač zarobljen u ulozi volume scorera.

Vidite, meni je to dovoljno. Taj prelazak Bullsa iz momčadi s potencijalom u graničnog izazivača, taj prelazak Rosea iz eksplozivnog talenta ne samo u all-star igrača već u čovjeka koji stvara svoju vlastitu nišu u ligi, to su sjajna poglavlja priče ove sezone. Stvari kojih ću se sjećati i za deset godina kada budem sjeo s nekim fanatikom i kada započnemo priču o ovoj sezoni. A to nije ništa manje važno od statistike. Dapače.

Oni koji gube energiju na isticanje obrane Bullsa kao glavnog razloga uspjeha, pokušavajući tako umanjiti kvalitete Rosea, promašuju bit. Naime, kontekst ne poznaje te luzerske apstrakcije i špekulacije. On je to što jeste i ne treba mu ničija nadogradnja – momčadska obrana i Rose su jedno te isto, ne dvije različite stvari koje se negiraju. Ovo je timska igra, ne možeš doći do 60 pobjeda ako nisi tim. Prema tome, o čemu pričamo?

Ono što treba je imati oči, otvoriti ih i uživati u igrama jednog od najvećih talenata generacije. Makar ne bio vaš MVP, nitko ne može ići tako daleko pa reći da Rose nije kandidat za MVP-a. I to je u biti jedino važno i nešto što čini cijelu ovu priču nekako suvišnom. Dobio ili ne dobio nagradu, Rose ju je zaslužio i to je jedino bitno. Derrick Rose, najveći dobitak sezone 2011, igrač kojega je gušt gledati i rođeni pobjednik.

6TH

Lamar Odom

Kakav luksuz imaju Lakersi da praktički u svakom trenutku mogu u igru uvesti čovjeka koji je u stanju odigrati svaku ulogu na parketu. Crni Kukoč će valjda konačno dobiti nagradu koju je dobio i onaj originalni, onu za šestog igrača, čovjeka koji na parketu može sve, čovjeka od 208 cm koji može zabiti tricu i odigrati playmakera. Samo što je za razliku od svjetlije verzije Lamar ove godine zaboravio na ležernost i pretvorio se u zvijer pod košem. Koja bi da ima poneku minutu više na parketu i manje vrhunskih suigrača uokolo konkurirala i za mjesto u top 15 igrača lige.

Deeee-feensee

Dwight Howard

Isto kao što nema konkurenciju idućih deset godina u izboru za najbolju petorku, nema je ni za najboljeg obrambenog igrača. Doduše, uvijek se može istaknuti nekoga drugoga, čisto reda radi, ali ove sezone to nema smisla obzirom da je Dwight sam samcat održao Orlando među najboljim obrambenim momčadima lige nakon što su ga okružili suigračima koji nisu u stanju zaustaviti ni prdac u krcatom liftu. LBJ me oduševio obrambenim reakcijama, Spoelstra ga je stvarno pretvorio u vrhunskog korektora, Garnett je još jednom odradio ulogu najboljeg kormilara obrane u ligi, Chandler je preporodio obranu Dallasa svojom pokretljivošću i čitanjem igre, ali Dwight je ipak klasa za sebe. Dok god to želi biti.

Coach Carter

Tom Thibodeau

Iako je Popovich napravio čudo s ovim napadom Spursa, pretvorivši ga u najučinkovitiji stroj za zabijanje koševa iz vana kojega sam vidio u životu, ipak jedan detalj preteže na Thibodeauovu stranu – to što je njegov doktorat vodio računa i o playoffu. Naime, dok će ovaj Popov izum bez zatvorenog reketa potonuti u playoffu, Bullsi su spremni zaključati reket, poginuti za svaku loptu i uhvatiti svaki odbijanac. Sad, da ne bi ispalo da je Thibo samo nekakav obrambeni genijalac koji je shvatio kako iskoristiti sve one dugonje što ih ima u postavi, postaviti paukovu mrežu od udova i natjerati igrače da njima stalno mašu, treba istaknuti da i napad Bullsa uopće nije loš. Dapače, usprkos tako dominantnom igraču kao što je Rose, Bullsi igraju jednu od najmanje sebičnih verzija košarke na svijetu. Dodavanje do otvorenog suigrača i kruženje lopte su na razini, ne na visinama koje recimo imaju Boston, Spursi, Rocketsi, Dallas ili Phoenix, ali tu negdje na vrhu, miljama bolje od onoga što igraju Miami, Orlando, Oklahoma, a ništa lošije to ne izgleda od famoznog trokuta Lakersa koji se, kao što znamo, često pretvara u Kobe Doin' 1 On 5 Work.

MOST IMPROVED

Kevin Love

LaMarcus je postao kompletan igrač, nositelj playoff momčadi. Ali, njegovo prelazak iz četvorke koja ne radi previše i uglavnom šutira iz vani u kompletnog košarkaša manji je šok od činjenice da je Kevin Love od sjajnog skakača postao apsolutno jedan od najboljih skakača u povijesti košarke. Usput je pokazao i sve svoje all-round vrline, od vrhunskog šuta iz vana, košarkaške inteligencije kojom lakoćom dolazi do zicera i slobodnih bacanja, fenomenalnog osjećaja za asist i ritam utakmice. Jedini problem koji bode oči je pasivnost u obrani, ali obzirom da je sam samcat donio ovoj nesretnoj ekipi sve ove pobjede koje je ostvarila, teško je reći da je za išta kriv. LaMarcus je barem imao pomoć i trenera i suigrača koji su ga stavili u poziciju da postane ovo što jeste. Love ima samo svoju jebenu volju, upornost i talent koji su doveli do toga da ga se stavlja u istu rečenicu s Wesom Unseldom i Mosesom Maloneom. Totalna ludnica.

ROY

Blake Griffin

Nema konkurencije. Bez obzira što pripada godinu dana starijoj klasi i što je imao priliku upoznati NBA iz bliza i pripremati se dok su ostali rookiei pali s neba u žrvanj svoje prve sezone, ovo što je Blake odigrao van pameti je. Jedna godina je bila dovoljna da se nametne kao legitimni all-star, franchise player i najuzbudljiviji igrač lige uopće.

MATT BULLARD AWARD

Matt Bonner

Meni osobno najdraža nagrada ove sezone ide u ruke čovjeku koji utjelovljuje sav njen smisao. Kao visoki igrač koji ne radi ništa drugo osim što toliko dobro puca trice da zasluži mjesto u rotaciji, Bonner je ove sezone odigrao imitaciju Bullarda na razini NBA Livea s početka milenija. 102 trice uz 45% šuta, to je bolesno. Jedina konkurencija mu je bio lanjski pobjednik Ryan Anderson, kojega je nešto veća uloga u momčadi koštala preciznosti, dok su prijašnji laureati Troy Murphy i Steve Novak trenutno jednom nogom van lige. Doduše, upravo je taj Novak vlasnik uvjerljivo najboljeg postotka za tricu u ligi, od suludih 54%, ali zabio ih je samo 20 tako da ne upada u konkurenciju. I naravno da je to napravio za Spurse u ovim ludim Popovim shemama u kojima svatko tko uđe na teren ne samo da vjeruje da može zabiti već se nekim čudom uvijek nađe u idealnoj situaciji.

ALL-DORKS TEAM

Petorica bijele braće koja su obilježila sezonu svojim epizodnim ulogama ili prelaskom u prvu igračku ligu, dakle do prije ove godine nisu bili smatrani važnim igračima u rotaciji. Također, kako bi promovirali bijelu kulturu u NBA od ove sezone mi na ispodobruca.com uvodimo i našu prvu originalnu statističku mjeru, takozvani WPI (white power index) koji će određivati koliko je koja momčad jaka u segmentu bijele braće i to jednostavnom jednadžbom (broj bijelih igrača puta minute dijeljeno s brojem nastupa puta prosjećni PER = WPI). Ako ne stignem izračunati WPI za osvrt na sezonu, sve će biti spremno za najavu iduće.

Ryan Anderson

Ovogodišnji kapetan, čovjek koji je dokazao da ono što je igrao Rashard Lewis može svatko za 110 milijuna manje, fantastični tricaš, ujedno i borac. Ok, možda nije najbrži i najsnažniji, ali volju mu nitko ne može osporiti. Zajedno s Redickom pobrinut će se da WPI Orlanda bude poprilično visok.

Danilo Galinari

U New Yorku je izgledao kao još jedan Bargnani, mekani visoki igrač koji izbjegava kontakt i previše voli šut, ali u Denveru se pokazao kao potpuni košarkaš. Momak kuži igru, zna podvaliti pas, zna kada treba šutnuti a kada ići na ulaz, plus daje ono što može pod košem. Dame i gospodo, imamo haklera.

Chase Budinger

Od potencijalnog specijalsta za tri Budinger se prometnuo u kompletnog košarkaša, koji možda nije vrijedan uloge startera, ali koji itekako kompetentno može odraditi rolu prvog swingmana s klupe i zabiti dovoljno.

Marco Belinelli

U njegov talent nisam nikada sumnjao, pitanje je bilo samo da li može izdržati ritam tamnoputih bekova. I uspio je, jednu od boljih obrana u ligi nije koštao, a našao si je i napadačku nišu u ulozi tricaša. Nažalost, onaj njegov haklerski apsekt igre kojim je briljirao u euro košarci nije na NBA razini, ali čak i ako ga nije u stanu iskoristiti za ulaze i stvaranje viška igrača, IQ je i dalje tu, a to ga čini korisnim suigračem.

Beno Udrih

Konačno je stiglo vrijeme da oprostim Udrihu činjenicu što nije u stanu odraditi posao back-up playa na razini da bude koristan u dobroj ekipi. Čovjek je dokazani strijelac, što je uloga koju može odraditi svugdje. Doduše, kada si u lošoj ekipi poput Kingsa to je lakše dokazati, ali nešto mi govori da bi Udrih u pravoj ulozi, koja od njega ne zahtjeva igru s loptom, bio od pomoći čak i u playoffu. A kako nemamo previše bijelih bekova na izboru, red je da zakopam ratnu sjekiru i prihvatim Benu kao solidnog NBA igrača.

THE BRIAN SCALABRINE AWARD

Uvodi se od ove sezone, kao specijalna nagrada za igrača koji je vrijedniji zbog svojih doprinosa van parketa i u svlačionici nego na parketu. I prvi dobitnik je, kako i dolikuje

Brian Scalabrine

Mislite da je slučajno Chicago stvorio takvu kemiju? Scal očito ima nešto u sebi, neku pobjedničku vibru, pozitivnost, zbog koje je toliko omiljen da je svaku svlačionicu u stanju učiniti domom. Plus, znamo da bi bio u stanju, u slučaju da nekakav virus suspenzija ili gripe sutra pokosi cijelu unutarnju liniju Bullsa, izaći na teren i odigrati solidne minute. Također znamo i da nije samo obični dodavač ručnika koji grije one ružne preklopne stolice talentiranijama, već da ga praktički Thibodeau koristi kao pomoćnika koji vodi aspekte o određnim dijelovima igre i savjetuje suigrače što i kako treba napraviti u daljnjem tijeku utakmice.

THE MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Još jedna nova nagrada, uvedena od ove sezone specijalno da bi se nagradilo najvećeg negativca godine, čovjeka koji je napravio najveći gaf kojim je direktno utjecao na rezultate ali i na prijem kako sebe tako i momčadi. LeBron bi bio idealni kandidat, ali glavni razlog postojanja nagrade je ipak

Danny Ainge

Čovjek koji je jednim potezom srušio snove legendi, ubio najbolju kemiju možda u povijesti lige, dokazavši još jednom da je nešto puno lakše srušiti nego izgraditi.

TOP GM

Također novost, stvarno nije u redu da se sve ove godine podcjenjuje ljude koji praktički slažu sve ove momčadi koje pratimo. Kako većina fanatika ionako odavno zna za važnost GM-ova, stvarno je sramota da nismo ovu nagradu imali i ranije. Uglavnom, prvi dobitnik je

Danny Ainge

Šalim se. Naravno da nije. Najbolji GM je

RC Buford

Pronalazak Garya Neala još jedan je u nizu genijalnih poteza koje je ovaj čovjek odradio u karijeri. Iako Spursi ove godine možda imaju nešto deblju platnu listu nego što bi to željeli, iako nemaju jasnu viziju prelaska iz Duncanovskog doba u post-Duncanovsko, Buford zaslužuje ako ništa ovu nagradu kao priznjanje za životno djelu. Njegovi učenici, Presti i Demps, već pokazuju kako se radi posao u Oklahomi i New Orleansu, i upravo to širenje modela Spursa pokazat će se najvećom ostavštinom ove generacije.

SPOMENICE ISPODOBRUCA

Svim igračima i djelatnicima NBA koju su ostavili sjajan dojam i obilježili sezonu, a da nisu upali u konkurenciju za neku od gornjih nagrada

Ray Allen – jer je postao najbolji tricaš u povijesti i jer igra košarku na neviđenoj razini za nekoga s toliko kilometara na leđima

Shaquille O'Neal – jer je odigrao sve što se od njega tražilo i jer je bio sve ono što je Bostonu trebalo, barem do trenutka kada su iz nekog razloga počeli tražiti previše

Luol Deng – jer je u pravom trenutku preuzeo odgovornost, počeo koristiti prostor koji mu se nudio i jer je pronašao agresivnost i samopouzdanje u napadu koji su Bullsima dali pouzdanu drugu napadačku opciju i tako ih iz sporednih lovaca na naslov pretvorili u legitimne izazivače

Omer Asik – jer utjelovljuje duh momčadi u kojoj svi ginu jedni za drugu, taj famozni ubuntu zbog kojega i zadnji čovjek na klupi jedva čeka ući u igru i odraditi svoj posao najbolje što može

Kurt Thomas – jer je Kurt Thomas, posljednji Mohikanac

Charles Oakley – jer ga je sjajno vidjeti na klupi Bobcatsa uz Jordana

Tyson Chandler – jer je na trenutak učinio da Dallas još jednom izgleda kao momčad sposobna osvojiti naslov

Jason Kidd – jer je usprkos svemu još uvijek jedan od dva najbolja asistenta i lidera kontranapada u NBA

Steve Nash – jer je on taj drugi uz Kidda, živa legenda

Arron Afflalo – jer samo daje, ništa ne uzima, usput se pretvorivši u možda najboljeg stopera na vanjskim pozicijama i ujedno ubojitog tricaša, najvažniji free agent ovoga ljeta

Steph Curry & Monta Ellis – jer su pokazali da mogu zajedno

Chuck Hayes – jer je skok-šut s poludistance udaljen od toga da bude nasljednik Kurta Thomasa, nadam se da si je barem zaradio pošteni novi ugovor

Kyle Lowry – jer je uštedio Rocketsima gomile novca i jer ima srce veličine Teksasa i još usput zna i može sve što se od njega traži na poziciji

Dorrell Wright – jer se potvrdio kao NBA klasa, a i praktički mi je donio naslov u fantasyu

Eric Gordon – jer je dokazao da je idealan partner Blakeu Griffinu i kompletan igrač

Andrew Bynum – jer je nezaustavljiv kada to želi biti

Tony Allen – jer je donio ubuntu u Memphis, usput postavši glavni all-round oslonac

Rudy Gay – jer je imao sezonu bolju od Carmela kao čisti strijelac dok se nije ozljedio

David West – jer je imao sezonu u rangu Aldridgea dok se nije ozljedio

Amare Stoudemire – jer je najzaslužniji što je spektakl opet stigao u New York i jer je briljirao, barem do trenutka dok u grad nije stigao Melo

Serge Ibaka – jer je Serge Ibaka

Kendrick Perkins – jer je donio u Oklahomu sve što im je trebalo za biti ozbiljna playoff momčad

Andre Iguodala – jer je konačno zanemario potrebu da bude netko drugi, zvijezda, i prihvatio da je ono što jeste – ultimativni timski igrač

Marcin Gortat – jer je uspio probuditi jednu mrtvu momčad, makar na trenutak, i usput se dokazati kao ozbiljan NBA igrač koji nema dlake na jeziku

Nate McMillan – jer je u svakom trenutku sezone znao što je potrebno momčadi

Gerald Wallace – jer je konačno u situaciji da može igrati i uživati, bez da ide glavom kroz zid

Marcus Thornton – jer može zabiti 20 bez da se oznoji

DeMarcus Cousins – jer može zabiti 20 uz 10 skokova bez da se oznoji, a jednako tako, bez kapi znoja, može cijelu večer šetati i bacati cigle dureći se na sve oko sebe

George Hill & Gary Neal – jer su djelovali kao all-star strijelci kada je bilo potrebno

Tony Parker – jer je odigrao još jednu nenametljivu, ali veliku sezonu

Tim Duncan – jer je drveniji nego ikada uvijek nalazio načina biti najkorisniji igrač na terenu

Greg Popovich – jer je doktor košarke, antipatični doktor kod kojega ne želite na pregled, ali koje će vam uvijek dati točnu dijagnozu

John Wall – jer je sljedeća velika stvar

U kategoriju uber-spomeničara ulaze Afflalo, Shaq, Ibaka i Thornton, kojim je ovo druga spomenica za redom, te Ray, Monta i Chandler koji su svoju prvu osvojili u nekoj od prethodnih dodjela.

6Jan/1133

NEW YEAR POWER RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Više od dva mjeseca igre su iza nas, što znači da je sazrelo vrijeme za power rankingse koji će odvojiti žito od kukolja. Sve je jasno, ostaje samo mogućnost nekakvog ludog tradea u stilu Orlanda pa da se radikalno pomakne raspored snaga. Doduše, možda će neke moje odluke izazvati negodovanje, ali trudit će se objasniti ih što je moguće detaljnije. Zanimljivost ovih rankingsa je što krećem od kraja, radi napetosti, ali i zato što mi se ne da previše zadržavati na ekipama koje su mislima već u budućnosti.

NAJGORA EKIPA U LIGI I ŠIRE

30. ukupno (15. u konferenciji) CLEVELAND

Bez pardona najgora momčad lige, to je danas valjda svima jasno. Sve one priče o ponosnom rosteru pale su u vodu pored izostanka vizije na svim razinama. Vlasnik i uprava nemaju pojma kada i kako okrenuti novu stranicu (čak se priča o tradeovima za neke veterane kako bi se pomoglo momčadi, što govori da ovi ljudi pojma nemaju o tome kako NBA uopće funkcionira), trener nema pojma kako posložiti i motivirati momčad, a sama ekipa nema ni talenta ni motiva za ičim. Svi su dobro plaćeni veterani, luzeri, kojima ne treba ni novca ni pobjeda. Samo im treba ljeto da što prije zaborave ovu katastrofalnu sezonu koja će donijeti još na desetak gaženja.

SKORO PA JEDNAKO UŽASNI KAO CLEVELAND

29. (14.) DETROIT

Jedino što ima manje smisla od ovoga nakaradno posloženog rostera je upornost kojom Dumars odbija promjene te činjenica da nemaju ni talenta na koji se mogu osloniti ni ugovore koje mogu nuditi uokolo kako bi si olakšali buduće trošenje. Srećom, imaju nešto talenta pa mogu ostaviti Cavse iza sebe.

28. (13.) WASHINGTON

Najgori trener lige i najgora kemija u svlačionici nisu dovoljni da ih gurnemo još niže. Jer, u Johnu Wallu imaju talent koji garantira bolju budućnost. To nije mala stvar.

27. (12.) NEW JERSEY

Avery Johnson donio je sistem u obranu, ali je ubio ono malo života u Harrisu i Lopezu, a prijeti to napraviti i Favorsu, i to prije nego je čudu od djeteta život uopće i počeo. Možda nemam na osnovu čega donositi takve sudove, ali bojim se da sav ovaj potencijal ne propadne dok Prokhorov ne shvati da Johnson nije učitelj.

26. (15.) SACRAMENTO

Slična situacija je i u Kingsima, dva sjajna mlada talenta, solidna pratnja uokolo i trener koji gubi konce (ili ih je potpuno izgubio). Za razliku od dobričina kakvi su Lopez i Harris, Kingsi svoju budućnost grade na dva bandita poput Evansa i Cousinsa, ali kriviti njihove karaktera za to što momčad pojma nema što radi na oba kraja terena pretjerano je.

SKORO PA JEDNAKO UŽASNI KAO ŠTO SU OVI ŠTO SU UMALO KAO CLEVELAND

25. (11.) CHARLOTTE

Oni konačno mogu disati zahvaljući slobodi koju donosi promjena trenera. Ali, bit će to kratki predah, jer manjak talenta neće tek tako nestati. Problemi s ozljedama Geralda Wallacea ne pomažu, ali barem se pokazuje da Augustin može biti startni play te da u Captainu Jacku još ima vatre. Sad još samo da nekoga od veterana zamijene za neki pick ili nešto prostora na salary capu, jer inače sezona neće imati nikakvog smisla.

24. (10.) TORONTO

Kad od nekoga ništa ne očekuješ, svaki pozitivan potez izgleda duplo bolji. Raptorsi su ove godine odradili dvije važne stvari. Prvo, riješili su se barem jednog očajnog ugovora (Turkoglu) te jednog nepotrebnog (Jack), olakšavši si tako barem malo platnu situaciju (uspiju li još nekome utopiti Calderona na konju su). Drugo, za razliku od mnogih ekipa koje su ostavili iza sebe, barem svaku večer dolaze na posao i bore se, ma kako sakati i jednodimenzionalni bili. Respect.

23. (14.) MINNESOTA

Kevin Love je zvijer kakvu ima malo tko, drži ovu nesretnu momčad iznad vode. Međutim, izgleda da je i Beasley nešto više od odličnog strijelca, izgleda da je čovjek strijelac kakav se ne rađa često. Šut s poludistance mu uporno ostaje u suludo visokim sferama u kojima obitavaju samo najveći, a sve češće protivnike lomi i ulazima. Kad dodaš da je Rambis postavio kakav-takav sistem i da imaju barem hrpu igrača zadatka u rotaciji, ispada da će u ovom daljem dijelu sezone debelo nadmašiti dosadašnji score.

SREDNJA ŽALOST NA ZAPADU KOJA NE IDE NIGDJE MEETS SREDNJA ŽALOST NA ISTOKU KOJA SE BORI ZA SEDMU I OSMU POZICIJU PLAYOFFA

22. (13.) PHOENIX

Znam, znam, govorio sam kako se nikada ne treba kladiti protiv momčadi koju vodi Nash. Ali, kako misliti išta dobro o Sunsima nakon što ih jednom vidite u akciji? Nekada tečni i revolucionarni napad postao je tek obični run and gun Nelsonova tipa, a pristup ove momčadi u obrani i uopće igri je kriminalan. Ne kažem da je nemoguće da Nash i Hill to nekako promijene, klupa će biti dovoljno duga i svježa za drugi dio sezone, ali ovo što su do sada pokazivali na razini je rasne lutrijske momčadi.

21. (9.) MILWAUKEE

Opravdanje za loše igre donekle leži u ozljedama Boguta i Jenningsa, ali kad staviš na stranu sve one očajne ugovore koje su podijelili ovoga ljeta i činjenicu da nisu u stanju zabiti nikome osim ako Bogut ne odigra kao Nadčovjek (ili ako se Boykins ne vrati na vrijeme iz zemlje patuljaka), ispada da ih karma s razlogom muči. Toliko loših odluka oko slaganja rostera ne zaslužuje playoff, ma kako se trudili u obrani.

20. (12.) MEMPHIS

U svemu nekako solidni, u ničemu posebni. Gasol i Randolph pod košem, a opet ne mogu nadskakati nikoga. Conley se dokazao kao play, lopta kruži, a opet se muče pronaći pozicije za lagani šut. Toliko atleta i talenta, a ništa više od golog prosjeka. Kao, nekakva su klapa, a onda se Allen i Mayo potuku oko karata. Plus, cijela priča oko Mayoa začin je ove sezone, taman što smo pomislili da se čovjek sprema postati rasni all-round bek-šuter kakav uvijek dobro dođe, on se pokaže kao tipični uličar (kao kakav je i najavljivan). Nema ovdje ničega playoffa vrijednog, čak ni usprkos svom Gasolovom talentu, Zachovom znoju i Gayevim brojkama.

19. (11.) GOLDEN STATE

Ma neću uopće spominjati klupu, već samo ovo - da su zdravi Lee, Biedrins i Curry, ova momčad bi se usprkos svim manama borila za playoff. Ellis je fantastičan, a trener Smart je stvarno smart - iako dobar dio vremena izgledaju kao lutrijska banda, kada su kompletni Warriorsi igraju iznenađujuće efikasno i u napadu i u obrani (posebice to fascinantno izgleda pratiti nakon godina Nelsonovog ničega). Upravo taj pomak u obrani je garancija da ovu jezgru vrlo brzo čeka korak naprijed, možda već i iduće sezone. I da, ovo kako igra Dorell Wright je van pameti. Je, lako je nabijati statistiku u lošoj momčadi kada imaš 40 minuta na raspolaganju, ali njegov all-round učinak je upravo ono što svako pravo malo krilo treba odraditi. Danny Granger light. Dobili su još jednu kockicu budućeg mozaika.

18. (8.) INDIANA

Pročitali su ih, udvajanjem Hibberta i ostavljanjem prostora bekovima protivnici su im presjekli tečnost koju su imali u napadu. Ali, dobar skok i čvrsta obrana i dalje su tu, a Danny Granger opet preuzima sve u svoje ruke. Zvuči poprilično bezveze, ali na ovakvom Istoku vjerovatno bude dovoljno. Granger ili Bogut, pitanje je sad.

17. (10.) LOS ANGELES

Makni Vinniea, karmičko prokletstvo koje izaziva Sterling, daj im zdravlja i evo ti playoff momčadi. Već sada. Blake Griffin je ljudski yo-yo, apsolutno čudo prirode koje treba gledati i gledati i uživati dok možemo. Dodaj mu sjajnog Erica Gordona koji možda nije onako čisti šuter kakvim smo ga smatrali, ali koji zna ubaciti na sve moguće načine, fascinira brzinom nogu i odluka koje donosi s loptom, i eto ti jezgre sjajne momčadi. Plus, gdje su sve ove mlade snage koje zahvaljujući minutama stasavaju iz dana u dan. Clippersi imaju budućnost, definitivno, ali tako malo im fali da imaju i sadašnjost.

16. (9.) PORTLAND

Previše su toga doživjeli da bi se izvukli iz lutrije ove sezone. Ma kako ponosni bili Camby, Miller i Aldridge, ipak ih je teško zamisliti kako izdržavaju do kraja u ovom ritmu. Ali, zato bi itekako bilo zanimljivo vidjeti koga bi upravo Camby i Miller mogli pojačati odluče li se Allen i Vulkanci na promjene. A trebali bi. Sjeća li se još itko Brandona Roya?

15. (7.) PHILADELPHIA

Doug Collins je ipak uspio složiti nekakvu momčad. Ili je ipak presudila gomila solidnih igrača na rosteru. Kako god, Sixersi su dovoljno čvrsti, duboki i fizički moćni da nadoknade sav nedostatak ideja u napadu i održe se u playoffu na ovom slabašnom Istoku.

PLAYOFF PROLAZNICI

14. (6.) NEW YORK

Svaka čast Amareu, drži ovu momčad iznad vode, ali budimo realni - usprkos svim eksplozijama koševa, Knickse smo ovako negdje i očekivali. Ja moram priznati da sam ugodno iznenađen onim što je D'Antoni izvukao iz Chandlera, Fieldsa, pa čak i Feltona, ali, bez obrane i skoka, znamo što čeka ovu momčad. Lagani odstrel u prvom krugu. Uz bonus što ćemo konačno opet imati prilike gledati playoff utakmicu u MSG-u.

13. (8.) NEW ORLEANS

Chris Paul očito nije još uvijek zdrav, koljeno zateže, ali uspkros svemu ova po talentu lutrijska momčad i dalje se čvrsto drži za svoju playoff poziciju. Fanatična obrana koju je po uzoru na učitelja Popovicha dizajnirao Monty Williams je glavni razlog, jer ova momčad osim Paula nema izuzetno dobrog igrača u ničemu. Čak ni Ariza nije takav stoper kako bi se dalo zaključiti, niti je Okafor čudovišta pod košem. Jednostavno, njihov ubojito spori ritam i konstantni pritisak na loptu ne dozvoljavaju protivniku da razvije igru te dok drže stvari na ispod 90 koševa imaju šanse.

12. (7.) OKLAHOMA CITY

Bude se vraga. Ponadao sam se da će s popravljenim Durantovim nišanskim spravama proraditi i ostali segmenti momčadi, ali ništa od toga. Thunder jednostavno nema nikakav sustav igre. Malo koja momčad ima ovako mlade nositelje, ali to nije opravdanje. Ni Bullsi nemaju previše iskustva izuzev Boozera, pa opet iz utakmice u utakmicu igraju sve bolje. Thunder nikako da uhvati lanjsku razinu, kamoli da se izdigne iznad nje.

Momčad koja je trebala biti zasnovana na obrani u tom je segmentu igre potpuno zakazala. Osim povremenih bljeskova Ibake u reketu i Sefoloshe na perimetru, njihova igra u obrani se svodi na mahanje crvenom krpom. Definitivno je u pitanju pristup, očito neki igrači poput Westbrooka i Duranta malo olako shvaćaju svoju ulogu u tom dijelu igre, ali ima nešto i u obrambenom sistemu. Kvragu, Spursi i Lakersi s slabijim atletama igraju puno bolju obranu samo zato jer se znaju kretati, dok igrači Thundera većinu vremena nemaju pojma kamo sa sobom.

Nije da ova momčad ne želi, ali još ne zna, a onaj tko bi ih trebao učiti očito tome nije dorastao. O napadu da ne pričam, tu žive zahvaljujući čistim individualnim kvalitetama Duranta i Westbrooka, koji usput guše svako kretanje lopte. Kad dodaš da osim Ibake i nemaju poštenog visokog igrača – Krstić je pick 'n' pop opcija, Aldrich prezelen, Green nedovoljno dobar i čvrst za ulogu pod košem – ispada da ova momčad treba nekoliko ozbiljnih zahvata prije nego je počnemo smatrati pravim izazivačem.

A onda opet, usprkos gomili mana evo ih na sigurnoj playoff poziciji, makar i na ovoj mojoj radikalno pesimistično sedmoj, samo zahvaljujući Durantu i Westbrooku. I uz to Durant je imao ispodprosječan dosadašnji dio sezone. Ludi potencijal. Šteta što ipak prvo treba odrasti.

11. (5.) ATLANTA

Ubit će ih svaka momčad s rasnim playmakerom, nisu u stanju kontrolirati reket iako imaju dva fajtera poput Horforda i Smitha, možeš ih izbaciti iz napadačkog ritma čim im malo stisneš vanjsku liniju (Johnson se više ne nosi s pritiskom kao nekada, ali i dalje uporno forsira, kao nekakav Kobe made in Taiwan). U biti, nema tog suparnika koji im odgovara u playoffu. A onda opet, imaju dovoljno talenta, borbeni su i zaslužuju respekt zbog toga. Naravno, dok ih Orlando opet ne pomete.

10. (6.) DENVER

Ne mogu vjerovati da ih stavljam ovako visoko, ali dajem im prednost pred Thunderom i Hornetsima iz jednostavnog razloga - Karlov sistem i dalje funkcionira. Dok Thunder ne brani ništa, dok Hornetsi ne mogu ništa zabiti, Denver u svom run and gun kaosu kreira i koševe i kontre i pobjede, kao da je stanje u svlačionici idilično. A nije, stvar se može raspasti svakog trena. Međutim, dok se to ne dogodi, njihove fizikalije pod i uokolo koša, Carmelova sposobnost zabijanja, Chaunceyevo vodstvo te sjajne role Afflala i Lawsona dovoljne su da ih respektiramo.

9. (5.) HOUSTON

Ovo je vjerovatno potez zbog kojega ću doživjeti najviše napada, ali što mogu kad se ne ravnam golim scoreom. Da, gledam brojke, a i one, poput onoga što vidim svojim očima, govore da su Rocketsi puno bolji od trenutnog omjera pobjeda i poraza. Kvragu, momčad je ovo koja igra možda i najljepšu košarku, prepunu kretanja, otvorenih skok-šuteva i dodavanja u stilu Bostona, ali s brzinom Spursa. Adelmanov sistem ne može podbaciti, zato mi je i toliko čudno da su usprkos širini rotacije i kvalitetnoj igri konstantno ispod 50 % učinka. Dobro, nisu u stanju ništa zaustaviti zbog rupe pod košem, nedostaje im agresivnih i fizički jakih igrača na svim pozicijama. Momčad je ovo finese prije svega, stoga je jasno da neće previše trajati u playoffu. Ali, ne vidim scenarij po kojem ovako krcati talentom tamo neće završiti.

8. (4.) UTAH

Ovogodišnji uspjeh Jazza rezultat je ekspresnog privikavanja pridošlica na Sloanov sistem. Utah je još jedna momčad koja je u vrhu zato što shvaća da je poanta košarke dijeljenje lopte i što bolja pozicija za realizaciju. Sloan je također sjajno iskoristio Milesa kao strijelca s klupe, a čak je i obrana bolja nego ikada zbog toga jer su dva mekušca poput Boozera i Okura zamijenjena s dva šljakera poput Big Ala i Milsapa.

Fali ona teška petica koja bi zatvorila reket blokadama i koja bi bila dominantni skakač, ali ovaj Jazz danas možda i više pati zbog nedostatka talenta na rosteru. Jer, lako je hvaliti Jerrya zbog odluke da Milesa gurne u rolu strijelca s klupe dok igra sjajno, što će se dogoditi u slučaju da on stane? Klupa Jazza je suha poput pustinja Utaha, a s takvim minusom se ne upuštaš u borbu za sami vrh. Ipak, okretanje nove stranice koje su odradili ovo ljeto definitivno je dalo nadu da će ovaj sistem još za Sloanova mandata možda opet vidjeti NBA finale. Ove sezone ipak neće.

KVAZI-IZAZIVAČI

7. (4.) ORLANDO

Kocka se isplatila. Dok je Dwighta i Van Gundya, Orlando će uvijek igrati košarku koja će garantirati kvalitetnu obranu i čvrsti skok. Međutim, dovođenjem svježe krvi dobrim dijelom riješen je i napadački problem. Kažem dijelom, jer nedostatak rasnog playmakera i pravog all-stara uz Howarda uvijek će biti kamen oko vrata ovoj momčadi. Ali, pomaka ima dovoljno.

Dolazak Hede olakšava život Nelsonu u organizaciji igre. Bass i Anderson potpuno su pokrili izostanak Lewisa u šutu iz vana, davši dodatnu dozu agresije i energije kakvu Lewis nije bio u stanju generirati ni da mu u guzicu zabiješ nuklerarni reaktor. Na sličan način je J Rich donio energiju na dvojku, njegovo stalno kretanje, agresivnost u skoku i ulazima nakon Carterove mlakosti čine se kao gledanje Matrixa nakon Stipe u gostima. Arenas je klaun s klupe, ali klaun koji i dalje može držati ritam kao lider druge postave.

Dok je napad u stanju biti energičan barem približno kao obrana, da nekako pokrije taj manjak kreativnog talenta, ova momčad se mora smatrati ozbiljnim izazivačem. A Otis Smith GM-om godine. Muda do gruda mos def.

6. (3.) DALLAS

Bili bi u kategoriji pravih izazivača da se nije dogodila ova ozljeda zbog koje će Caron Butler propustiti ostatak sezone. Bez pouzdane treće opcije, što je ulogu u koju se Butler taman počeo uživljavati, ova momčad nema dovoljno vatre u ionako predvidljivom napadu. Do sada si mogao očekivati da će Butler, Kidd i onaj nesretni Stevenson kažnjavati svaki pokušaj udvajanja Dirka ili Terrya, ali sada se sve svodi na otkrivanje nepoznatog.

Može li Marion ulozi podizača energije dodati i onu konkretnog šutera? Može li Beaubois nakon loma stopala uopće povratiti dio lanjske magije? Nema sumnje da će nova obrana s Chandlerom i dalje ostati na razini, te da će Kidd i dalje kontrolirati ritam kako njima najviše odgovara. Samo, koliko playoff serija mogu dobiti Dirk i Terry sami? Ove sezone su kao nikada potvrdili o kako se briljantnim košarkašima radi, ali Dallas očito nije miljenik sudbine. Šteta, jer ozbiljno sam počeo vjerovati kako je baš ovo mogla biti njihova godina.

PLUTAJUĆA MINA

5. (3.) CHICAGO

Možete vi pričati protiv Bullsa koliko hoćete, ali ja ne mogu sakriti oduševljene svaki puta kada ih gledam. Da, Rose gubi previše lopti, forsira bla bla bla. Ali. Ova momčad iz dana u dan igru sve bolju obranu, i to čak i bez svog najboljeg obrambenog igrača. Kontroliraju skok, i to čak i bez svog najboljeg skakača. Što znači da će povratkom Noaha biti rasna playoff momčad. Thibodeau je uspio već u prvoj polovici prve sezone iz ovog rostera izvući dovoljno za respekt, a potencijal da budu broj jedan u ligi i u skoku i u broj primljenih koševa je ogroman. Samim time, smiješi im se i naslov jedne od sljedećih godina.

Mogu li ga osvojiti već ove sezone? Teško. Ali, itekako mogu dobiti playoff seriju i protiv Bostona i protiv Miamia. Dakle, šansa postoji.

Ne baziram svoje oduševljenje samo na potencijalu obrane, nego na svim pomacima koji su iz utakmice u utakmicu vidljivi i u napadu. Rose i Boozer uzimaju većinu lopti zato što im talentom nitko nije niti blizu, ali to ne znači da Bullsi nemaju igru. Thibodeau i ovdje pokušava usaditi duh Bostona, kruženje lopte je dobro, a posebice je sjajan način na koji se koristi svaki igrač, bilo da je u pitanju postavljanje blokova za Korverova istrčavanja, pasovi iza leđa za Brewerove ulaze, unutar van igra Boozera i Rosea. Sjajna momčad, a ako je želite blatiti zbog neatraktivnosti samo dajte. Jer, poanta nije da imaš talent pa da ti propada, već da sa onim što imaš daš svoj maksimum. Bullsi samo to i rade iz večeri u večer. I da, Thibodeau je trener godine. Sorry Jerry.

IZAZIVAČI (ZANIMLJIVO, RADI SE O 4 EKIPE KOJE SU PODIJELILE ZADNJIH 6 NASLOVA)

4. (2.) SAN ANTONIO

Najbolje ekipa u ligi po omjeru tek je četvrta? U čemu je moj problem? Pa, iskreno, teško sam se odlučio staviti ih uopće među izazivače. Iz jednostavnog razloga što ova momčad ne igra sjajnu obranu, odnosno ni približno ubojitu kao ove tri ispred njih (pa ni kao Bullsi). Spursi su praktički svih ovih godina potvrdili činjenicu da je učinkovit, ali ne i briljantan, napad dovoljan ako imaš sjajnu obranu i kotroliraš reket i skok. Sada nam nude nešto skroz drugo - njihov napad je možda najučinkovitiji ikada, spektakularan čak, tu se već radi o zoni Sunsa. A znamo da su se ambicije dotičnih uredno rušile baš na obranama momčadi poput nekadašnjih Spursa.

Sad, ako ti je napad učinkovit, ne znači da je nužno i revolucionaran ili neobranjiv. Dapače, fora sa Spursima je upravo u tome što su postali momčad koja živi od ulaza i zabijanja povratnih, ali bez post igre, čak i bez onog pick'n'roll kojega je patentirao Nash. Ono što zabiju u reketu tek su ziceri ili odbijanci, nema tu unutar van igre ili akcija preko post igrača. Timmy i Blair u obrani se još solidno i nose, aktivni su i posebice čvrsti u skoku, ali napadački su u rolama sporednjaka. Paradoks je da iako su bez premca najbolji par visokih, provode malo vremena zajedno jer smanjuju reket, a za jurnjavu Spursa treba ga što više raširiti.

Bitna razlika od igre Sunsa je što Spursi imaju dva playa s jednakom odgovornošću, Parkera i Ginobilia, koji se sjajno nadopunjavaju. Ovo dvoglavo čudovište u stanju vas je ugristi svaki tren, ne postoji momčad koji ih može zatvoriti obojicu u penetraciji. Međutim, momčadi koje imaju pravog koretkora pod košem i koje neće paničarati kada im jedan uđe pod koš, bit će u stanju izbiti im iz ruku drugu važnu kariku, a ta je šut iz vana.

Hill, Neal, Bonner i Jefferson imaju uglavnom šuterske treninge, pucaju redovno bez ikoga na ruci, što i dovodi do konstantnog priljeva koševa. Kada momčad stalno ima jedan te isti ritam, kada vas u svakom trenu netko može zasuti serijom koševa, tada nije lako ostati u igri. Napad Spursa se možda ne može zaustaviti, obzirom na nesebičnost i stil igre u kojem lopta uvijek kruži slobodnih igrača će biti, netko će uvijek zabiti, ali mu se može parirati zbog obrane.

Posebice će to biti vidljivo u playoffu, kada će ipak morati malo usporiti, kada više neće biti toliko skokova na raspolaganju i kada će šuterski postotci ipak morati pasti. Ali, ako ništa drugo, fascinanto je promatrati kako jedna momčad koja je do jučer gazila Sunse, danas praktički kopira njihov stil igre. Doduše, ova obrana nije toliko loša jer Spursi se nikada neće zaboraviti kretati i pomagati, posebice na vanjskim linijama, ali bez prave zaštite reketa nije to ni obrana koje se treba bojati.

Samo, ako uzmeš u obzir da su Lakersi stari i da će zasigurno biti umorniji od Spursa koji puno više koriste svoje sporedne igrače, ako dodaš da i Boston i Miami imaju nedostatke u svojoj igri (s tim da mislim kako bi Miami pomeo San Antonio obzirom da ovi nemaju tog centra koji im se može usidriti pod koš), tko kaže da Pop opet neće do Finala? Puno se toga treba poklopiti, ali gledali smo i luđe stvari.

3. (1.) LOS ANGELES

Trenutni problemi dobro su došli prije svega medijima da se imaju čime zabavljati, ali i Lakersima jer se imaju prilike sabrati i pregrupirati (a i zbog njih ih jednostavno ne mogu staviti više, posebice nakon poraza doma od Heata). Naime, ludi ulazak u sezonu ionako nestabilnu družinu dodatno je uljuljao u osjećaj samozadovoljstva, a ovi porazi omogučit će im da shvate čemu se moraju vratiti. Preveliki su profesionalci u pitanju da bi se raspali tek tako. Uostalom, povratak tako važnog igrača kao što je Bynum nije mala stvar, uklopiti njega u momčad značilo je napraviti popriličan broj rošada, što za momčad koja očito ne reagira dobro na situacije izvan zone ugode nije dobra vijest.

Ono što jeste dobra vijest za Lakerse je da imaju moćnu skakačku momčad, genijalan sistem koji će im uvijek omogućiti učinkoviti napad, te potencijal za biti sjajna obrambena ekipa kada im je stalo. Sve to su odlike šampionskih momčadi. Međutim, tu se javlja i jedan ozbiljni crv sumnje – mogu li Lakersi do kraja ako i Kobe i Fisher i Artest budu išta manje nego sjajni u svojim ulogama? Praktički, tri člana petorke daju manje nego što se očekivalo. Sad, da je samo jedan u pitanju, kao što je lani bio slučaj s Fisherom, to se da iznijeti. Međutim, s čak tri kotačića koja škripe, stroj više nije tako pouzdan (pogotovo kad su vam dvojica glavni kreatori iz vani). Što znači da u slučaju da sva trojica podbace u istu večer, Lakersi nemaju neke šanse. Ne kažem da itko od njih očekuje da se vrate s točke s koje nema povratka (godine čine svoje), ali sve ispod nekakvog prosjeka nimalo ne olakšava život ovoj momčadi.

Sad, u obrani se neke stvari mijenjaju, dijelom šteka i zbog prilagodbe na novi sistem koji će sakriti ne samo Fishera već i Kobea, ali i sve slabije Artestove noge. Međutim, u napadu promjena zasigurno neće biti. Ili će igrati trokut i nesebično, s Kobeom kao glavnim razigravačem, ili će se igrati 1 na 5 bez kreacije. Tu dvojbi oko izbora sistema nema. Trokut ili smrt.

2. (2.) MIAMI

Iako i dalje ne vjerujem da mogu pobijediti Lakerse u playoff seriji, zbog trenutne forme moram im dati prednost. Miami ne može bolje od ovoga što trenutno pruža – Arroyo je odigrao sezonu života do sada, Ilgauskas zabija sve što potegne, a čak se bude Chalmers i Anthony. Eksplozivnost Wadea i Jamesa donijela je obrani toliko očekivanu pokretljivost, koja protivnike ograničava u kretanju lopte, što olakšava i obranu slabašnog reketa u kojem još uvijek nema pravog stopera (svaka čast Anthonyu na povremenim dobrim epizodama, ali za biti blokerski specijalista i skakač ala Perkins moraš imati i nešto više snage, centimetara i uopće talenta).

Skok se drži činjenicom da su i Wade i James sjajni skakači za svoje pozicije, ali blesavo je očekivati da će sutra u nekoj seriji baš oni držati balans s Howardom, Noahom ili Garnettom. Što se napada tiče, sve i dalje svodi na soliranje. Dobra vijest je da sada to soliranje barem ima nekakav ritam, lopta kruži dok Wade ili James ne odluče što s njom, s tim da Wade očito ima ovlasti u zabijanju koševa dok je James zadužen za distribuciju.

Bosh igra solidno, iako je praktički sveden na ulogu epizodiste. Kao i ostatku momčadi, svi njegovi pokušaji rezultat su šuta iz vana. Međutim, upravo ovo je i bila ideja Heata – dvojac koji će probijati obrane i kreirati, te ostatak momčadi koji samo mora zabiti svoje zicere. Za sada funkcionira. Problem se pak javlja u situacijama protiv kvalitetnih obrambenih momčadi koje ne ostavljaju nikoga otvorenim. Tada Jamesova i Wadeova 1 na 5 košarka koči ionako bezidejni napad, a kako obrana i skok već daju rezultate iznad očekivanja, teško je očekivati da se mogu popraviti toliko da pokriju crne rupe u protoku lopte.

1. (1.) BOSTON

Ozljede pomalo usporavaju ritam, točnije visoki nivo energije kojim su Celticsi gazili u ranijem dijelu sezone. Ali, ono najvažnije smo vidjeli – s zdravim Rondom i Garnettom ova ekipa je u stanju svima nametnuti svoj stil igre. A taj se prije svega odnosi na kontroliranu košarku svih 48 minuta na oba dijela parketa. Paradoksalno je i ubojito, a i glavni razlog njihove učinkovitosti, to što u isto vrijeme napadom dirigira ultra brzi slasher kao Rondo koji uvijek gleda slobodnog suigrača, imaš osjećaj da on ocarini svaku situaciju, a ne prođe akcija u kojoj svih 5 igrača na parketu ne dodirne loptu. Nesebičnost je glavno oružje, a u Rondovim nogama, pick'n'pop akcijama s Davisom ili Garnettom te Pierceovom 1 na 1 talentu, imaju dodatnih opcija na bacanje.

Za sada je najveći minus nedostatak Kendricka Perkinsa. Iako Boston igra odlično i nosi se sa svima te ja lako zaboraviti da Perka nema, činjenica je kako Shaq u ovim godinama ipak nije dovoljno dobar za startati svaku večer. Svaka mu čast na onome što odradi, ali njegova pokretljivost (bolje reći nepokretljivost) momčad ostavlja ne samo bez rasnog skakača i korektora pod košem, već i bez najboljeg screenera – ne zaboravite da je godinama zaštitni znak Bostonova napada upravo bio Perkov izlazak na vrh reketa, gdje bi postavio blok, preuzeo loptu i onda je prebacio na drugu stranu, gdje bi Pierce ili Allen ostali s dovoljno prostora za odigrati 2 na 2 s Garnettom, dok bi se Perk lagano zakotrljao prema košu, spreman za skok ili zicer.

Poanta je - nitko nije bolji od ove momčadi kada je zdrava i u naponu snage. Sad još da to vidimo uživo, ako je ikako moguće.

10Nov/105

THE BONG SHOPPING REPORT NUMERO UNO

Posted by ispdcom

Bez obzira na negativni omjer na početku sezone (2-3, ovaj tekst je pisan prije utakmice s Denverom), moram biti zadovoljan Bullsima. Objektivni pogled na raspored otkriva da se nije moglo očekivati više. Oklahoma i Boston na svom parketu su ipak favoriti, a kod kuće su se očekivale dvije pobjede (Detroit i New York) i jedna dosta teška utakmica koja je mogla otići na bilo koju stranu (Portland). E sad, činjenica je kako su očekivanja nakon sjajne utakmice protiv Blazersa narasla i kako je poraz od Knicksa kiks, bez obzira što su neki igrači New Yorka odigrali utakmicu života. Isto tako, mučili smo se i protiv Pistonsa, ali baš ta pobjeda je dosta značila za ovu momčad jer je jasno pokazala kako u njima ima dosta volje za igru i stvaranje rezultata.

Kada dodaš kako su Bullsi mogli pobijediti i Thunder, a protiv Bostona se (tradicionalno) otišlo u produžetak, onda i s time treba biti zadovoljan. No, kakav bi ja fan bio da ne mislim kako smo mogli ući u sezonu s omjerom 4-1 umjesto 2-3. To bi tek bilo nešto.

Ono što se iz prvih pet utakmica može zaključiti su slijedeće činjenice koje smo ionako svi znali:

  • momčad je neuigrana
  • bez obzira na greške koje radi, Thibodeau je sedam kopalja iznad Vinniea što i nije baš teško jer se VDN usporediti može i s Bajramovićem. Vidljivo je kako je novi trener pravi košarkaški ovisnik, a s vremenom će, nadam se, ispraviti i te neke sitne greške.

Pomak u igri je vidljiv na obje strane terena. U napadu se napokon na regularnoj bazi igra pick'n'roll, Noah bez problema glumi playmakera i distribuira lopte na ulaze, a prave se i blokovi za Korvera te Denga. Naravno da dosta toga ovisi o Roseu jer je on superstar i pravi vođa ove momčadi, a Rose se tako i postavlja i to je lijepo za vidjeti.

Bullsi imaju problem sa šutom i protivnici su poprilično slobodni ostavljati ih na samom šutu. Korver je klasični šuter, Deng ove godine zabija nešto više trica, Rose se sve više kuraži sa vanjskim šutom, a Bogans i Watson bi ipak trebali dati malo više. Ipak, i kada bi sve bilo idealno, jasno je kako tu još uvijek nedostaje pravi vanjski šuter

Thibodeau je u svojoj dugoj karijeri pomoćnika stekao glas obrambenog specijalca i svi su očekivali da se to odmah osjeti. No, praktično u svakoj utakmici Bullsima se u obrani događaju crne minute bez obzira tko je na parketu. I to, naravno, mogu (i hoću) pravdati neuigranošću, a plus je činjenica kako su imali sjajnih minuta u obrani protiv Portlanda, ali i protiv Oklahome u drugom poluvremenu. Jasno je kako su Bullsi poprilično mladi i brzi na nogama i mogu dobro preuzimati u obrani. Tu ključnu ulogu ima (opet) Noah koji je u stanju pratiti beka prilikom preuzimanja u pick igri.

Obrana bi trebala biti i bolja kada Bogans i prije svega Brewer pokažu zbog čega su dovođeni u Bullse, ali Chicagov forte je dobar skok i brza tranzicija u čemu su jedni od najboljih u ligi. Tu moramo spomenuti Noaha čije umijeće prenošenja lopte poništava svaki pritisak koji protivnici stvaraju presingom na Roseu. U kontri svi trče, svi idu na obruč, dodaje se lopta bolje postavljenom igraču i to stvarno lijepo izgleda. Naravno, lako je trčati kontre kada imaš Rosea koji je u stanju koliko god hoćeš puta probiti cijelu protivničku momčad sjajnom trkom i još jačim atleticizmom.

Ono što i ja i svi komentatori/blogeri Bullsa zamjeraju Thibodeau je ta ideja da se na parketu u svakoj utakmici nađe kompletna druga petorka. U situaciji kada si nominalno bez svojeg drugog igrača činjenica kako daješ (previše) minuta cijelom rosteru nije neka ideja. Pogotovo kada je svima jasno da bez Rosea i Denga, pa i Noaha, nemaš igrača koji je u napadu spreman napraviti neki upečatljivi jedan-na-jedan potez, odnosno raditi to na regularnoj bazi.

Ne bih volio kada bi Thibodeau cijele sezone inzistirao na tome. Rose i Noah trebaju igrati koliko god mogu, a ako ne mogu u ovim godinama igrati 40 minuta po utakmici, kada mogu? Ja osobno, dok nema Boozera, ne bih u niti jednoj sekundi bio bez barem jednog od njih dvojice na parketu. Bez njih to ne izgleda baš lijepo iako je petorka Watson, Brewer, Korver, Gibson, Asik protiv Knicksa u zadnjoj četvrtini utakmicu napravila neizvjesnom.

No, i tada je Thibodeau napravio zanimljiv potez – na minus 9 četiri i po minute prije kraja, on je Rosea i Noaha ostavio na klupi iako se činilo kako Knicksi lagano pucaju i kako bi ih se moglo dokrajčiti. Ideja da se vjeruje igračima koji su napravili dobru seriju je za svaku pohvalu, ali Rose i Noah bi možda ipak napravili više nego Watson i Asik, bez obzira kako su do tada igrali. Uostalom i United Centar je u jednom trenutku počeo skandirati „We want Rose!“. No, coach je ostao pri svome. Ne kažem da se zato dogodio poraz jer onako luda tricaška večer New Yorka je nevjerojatna, ali najbolji igrači su najbolji igrači s nekim razlogom.

Generalno, nisam nezadovoljan početkom. Jasni su mi svi nedostatci, jasne sve prednosti i jasno je da jedva čekam da se Boozer priključi pa da vidimo kako će to u cijelosti izgledati.

Igrači:

#1 Derrick Rose – samo se nadam da su svi stručnjaci s ESPN-a pogledali ovih pet utakmica Bullsa i vidjeli da je Rose superstar. Možda nije najbolji play lige, ali među najboljima svakako jeste. Uostalom, njegovu vrijednost valjda dokazuje činjenica kako se nalazi među 5 najboljih strijelaca i asistenata lige. Doduše, samo Wall i Nash gube više lopti od njega i to je nešto na što mora pripaziti. Dosta lopti gubi u pretjeranoj želji da se trči u kontre pod svaku cijenu.

Možda će se netko buniti da Rose uzima previše lopti, ali meni se sviđa ideja preuzimanja odgovornosti. Istina je da bi mogao imati malo bolji postotak šuta, ali sve je to u granicama normale. Drago mi je da ima sigurnost u svoj šut za tricu koju uzima češće, makar mu ne ulazio na regularnoj bazi (znam još neke kojima ne ulazi na regularnoj bazi, opaska komesara). Drago mi je i da mu je već narastao broj asista koji bi trebao biti još i veći kada Boozer zaigra. Rose je prvi igrač Bullsa i svaka čast svima koji su odlučili (silom prilika ili namjerno) da se ne dovodi igrač koji bi Roseu oduzeo taj status vođe i prvog igrača momčadi.

#6 Keith Bogans – pomalo iznenađujući starter nije opravdao tu ulogu, ali nitko i nije očekivao nešto spektakularno od njega. Ipak, poneki otvoreni šut bi morao pogoditi, a trebao bi i generalno uzeti neku veću odgovornost u napadu. U obrani je solidan, imao je dobrih trenutaka, ali nije to dovoljno da bi bio starter. Ako Brewer malo bolje zaigra, Bogans će na klupu gdje mu je i mjesto.

#9 Luol Deng – e on je odigrao utakmicu života protiv Portlanda. Bilo ga je tu lijepo gledati, a ni u ostalim utakmicama nije bio loš. Popravio je šut za tricu, s dugačkim rukama uvijek igra barem solidnu obranu, a njegovi ulazi su mu najveća prednost. Ipak, trebao bi biti konstantniji, ali on je u naravi treći igrač i kada to bude i u stvarnosti (kada Boozer zaigra), onda bi trebao pokazati najviše. Do sada zadovoljavajuća sezona.

#22 Taj Gibson – i dalje pokazuje kako je bio prošlogodišnja krađa drafta. Odličan u napadu, solidan u obrani, igrač na kojeg se možeš osloniti da će uvijek dati sve od sebe. Činjenica je da radi previše faulova i često zbog toga ispada iz igre prerano, ali to se još uvijek može pripisati neiskustvu. On bi trebao najviše profitirati kada Boozer zaigra jer će onda ulaziti s klupe i imati dosta minuta da igra neopterećen. Osim toga, čuvati će ipak nešto slabije igrače pa neće morati ni toliko faulirati.

#13 Joakim Noah – zbog čega sam ja htio ispasti pametan i čekati Noahu u trećem krugu fantasya može se objasniti razumom, ali tko jebe razum. Emocije su trebale prevladati i odjebati Lopeza. Ionako sam na dnu tablice, a s Roseom i Noahom mogu biti gdje god hoću sve dok oni igraju ovako kako su do sada igrali. Noah je apsolutna zvijer, skače kao luđak, a sve je sigurniji u napadu. Razigrava pasevima ispod koša, a ne bih se čudio da napravi neki triple-double s asistima kada Boozer proigra. Noah je faca i zaslužio je svu lovu koju je dobio, a Van Gundyu, Jacksonu i svim ESPN/TNT facama koji se čude zbog čega Bullsi nisu dali Noahu za Carmela mogu samo poručiti da se napuše neznalačke kurčine. Eto.

Klupa:

#32 CJ Watson - nije u niti jednoj utakmici eksplodirao, ali nije ni apsolutno podbacio. Ipak, dojam je ipak malo negativan jer bi mogao nešto i zabiti izvana, a upitno je i vođenje momčadi. Generalno, ima puno mjesta za napredak i mogao bi biti solidan back-up Roseu. Zasad to nije.

#11 Ronnie Brewer – možda najveće razočarenje. Nije da je on neka ekstra klasa, ali bio je programiran da starta, a sada ne igra previše. Nigdje ga nema u napadu, u obrani je tek solidan, ali primjetno je da je bolje reagirao u zadnjim utakmicama. Momčad se pomalo navikava da je najkorisniji u napadu kada ulazi paralelno uz liniju auta što je redovito radio u Jazzu, a obrana će valjda doći. Trebao bi se izboriti mjesto u prvih pet jer bi mu u protivnom budućnost mogla biti upitna. On s klupe nema baš nikakvu vrijednost. Činjenica kako je u sezonu ušao s lakšom ozljedom malo opravdava lošije igre.

#26 Kyle Korver – šuter je šuter i sve što se može reći o njemu ovisi o šutu. A on nije još na nivou. Činjenica je kako se Korver trudi, trči kroz blokove, traži loptu u kontrama, ali jednostavno mu ne ide. Pokazuje napredak u posljednjim utakmicama u odnosu na prve i nadam se kako će tako i nastaviti.

#3 Omer Asik – dočekan sa skepsom, Asik je ipak opravdao ugovor. Nije on nikakav spektakularan igrač, ali u prvih 5 utakmica je napravio ono što je trebao da se pokaže kako je imalo smisla potpisati ga – skače, bori se, gura, nije prevelika rupa u obrani, zakuca onu loptu-dvije što ih dobije na ziceru i to je to. Očekivano je i da mu se svira dosta faulova, ipak se u Europi borio s puno slabijim centrima. Sve u svemu, Asik će biti jako dobar četvrti visoki u rotaciji.

#16 James Johnson – praktično predmet šprdnje svih Bulls blogera. Ljudi ga jednostavno ne vole i mislilo se da neće dobiti produženje rookie ugovora, odnosno da će ga Bullsi ostaviti da bude na tržištu slijedeće ljeto, ali ugovor je ipak dobio. Navodno je bio odličan u predsezoni, ali osim u utakmici protiv Pistonsa nije to potvrdio u sezoni. Solidan u obrani, u napadu bez muda i ideje da bilo što napravi.

#24 Brian Scalabrine – činjenica da Scal igra više od planirane 3-4 minute zabrinjava. Scal je legenda, ali legenda za sjedenje na klupi. Da je legenda potvrdio je standing ovation u Bostonu, a da je igrač za par minuta preko kojeg protivnici igraju u napadu potvrdio je Doc Rivers koji je prvu loptu nakon Scalovog ulaska spustio na Big Babya.

#40 Kurt Thomas – praktično nije ni igrao iako je možda i mogao ući na par minuta. Nekako mislim da je u nekim situacijama bolje da je on na terenu nego Scal.

Budućnost:

Koliko puta sam spomenuo Boozera u ovom tekstu, sasvim je jasno da će budućnost ove momčadi ovisiti o tome kada će se on pojaviti na terenu, koliko će biti spreman i koliko će se brzo uklopiti. S obzirom na generalnu snagu na Istoku, Bullsi se teoretski mogu boriti i za treću poziciju. Boston je ispred svih, a Miami će biti među dva (na neki način). Prije početka sezone mislio sam kako će i Orlando biti ravnopravan tom dvojcu, ali trenutno to ne izgleda tako.

Bliska budućnost, ona bez Boozera koji bi se mogao vratiti krajem mjeseca, ne izgleda bajno. Raspored je sve samo ne lagan – nakon domaćih utakmica s Denverom, Golden Stateom i Washingtonom (očekujem minimalno dvije pobjede) ide se na turneju po Zapadu sa sedam utakmica, a tri puta igramo back-to-back. Redom to izgleda ovako: Houston, San Antonio (b2b), Dallas, Lakers, Phoenix (b2b), Denver, Sacramento (b2b). Kada se vratimo doma igramo protiv Magica, a onda opet u goste kod Bostona. Kod ovakvog rasporeda uopće ne znam što bih očekivao. Bilo bi dobro kad bi nakon svega (3.12. je nova utakmica u Boston Gardenu) imali 50%. Bez Boozera i s ovakvim rasporedom to svakako nije loše.

26Oct/101

BULLS

Posted by Gee_Spot

"It was just dark, my doorbell rang and I tripped over a gym bag, tried to brace myself and it popped"
- Carlos Boozer

SCORE: 50-32
PRVIH 5: Rose, Brewer, Deng, Boozer, Noah
5 ZA KRAJ: Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah
MVP: Tom Thibodeau
LVP: Carlos Boozer

Zasigurno vas ima tamo vani, vas koji ne vjerujete da ova momčad Bullsa može biti toliko bolja od lanjske. Pitate se kako momčad koja je jedva ušla u playoff sada odjednom može biti praktički izazivač na Istoku. Ja za razliku od vas nemam ni najmanje sumnje. A zna se i zašto.

Vinnie.

Vinniea više nema. Uvijek se sjetim Emira (koji je valjda u zadnje dvije godine pogledao više utakmica Bullsa od Jerrya Reinsdorfa) i njegovog zbunjenog glasa kada bi prepričavao Vinnieve rotacije i odluke od večeri prije. Sjetim se Krehe i njegovog iskrenog šoka svaki puta kada bi pogledao tekmu Bullsa i javio kako ''ta ekipa nema ni jednu jedinu jebenu akciju uvježbanu''.

Sjetim se Vinnievog presavijenog papira u ruci, papira na kojem su pisali masonski simboli koji su se valjda nalazili i u onoj torbi u Pulp Fictionu, riječi koje je onaj tip šapnuo u onom spotu Radioheada. Sjetim se Vinnievog Starog, koji je dobio mjesto odmah iza klupe Bullsa, kako bodri svoga sina. Mislim, Vinnie je zasigurno bolovao od nekog oblika retardacije, zašto bi inače odraslog čovjeka trebao bodriti otac kao da je u pitanju osnovnoškolska tekma?

Ali, najćešće se sjetim Najveće Playoff Serije Svih Vremena. Rođenja Derricka Rosea i Joakima Noaha kao budućih playoff majstora. Tadašnji prvaci iz Bostona skoro su slomili zube na ova dva veličanstvena mlada igrača koja su u svom vatrenom krštenju morala i protiv Bostona i protiv vlastitog trenera (ne brinite, nisam zaboravio ni na Brada Millera, Bena Gordona, Johna Salmonsa i ostale junake, već samo radi efekta svu pažnju usmjeravam na dvojac koji je i dalje u Chicagu).

Kakav trener s dva takva igrača nije u stanju složiti barem solidan napad i iznadprosjećnu obranu? Vinnie, eto kakav.

Stoga, dragi moji, dolazak Toma Thibodeaua ne može biti ništa drugo nego potpuna renesansa košarke u Chicagu. Možda postoji sumnja da Tom neće uspijeti tek tako prijeći iz uloge asistenta u onu glavnog trenera, ali mislim da je zanemariva. Hej, pa Vinnie je od djeteta s posebnim potrebama dogurao do NBA karijere, valjda može i Tom napraviti taj sitni korak.

Uostalom, Thibodeau je stvorio obranu Bostona (a imao je prste i u napadu i posebice motivaciji momčadi). Recimo samo da će Bullsi ove godine biti među top 5 ekipa po svim mogućim obrambenim učincima, vjerovatno će još jednom ostati najbolja skakačka momčad, a kao najveći plus – napad će dobiti nekakve obrise igre.

Doduše, dok je Carlos Boozer out i dok Rose ne razvije taj vanjski šut (čini se da je i ovo ljeto ostao kratak) momčad će opet ovisiti o kontrama, ulazima i ponekoj trici. Obrana će stvoriti dovoljno takvih situacija, ali za playoff bitke trebat će barem još jedan vrhunski playmaker ili barem strijelac.

Boozer donosi toliko potrebnu pick opciju Roseu - za razliku od Noaha koji uglavnom ide na polaganja Boozer s pravovremenom loptom može zabiti od kuda se sjeti uokolo koša. Međutim, uz meku ruku ide i meko tijelo, tako da će fajter poput Taja Gibsona imati dovoljno minuta da uz Noaha sije paniku u obrani.

Turčin Omer Asik, veteran Kurt Thomas i dobri stari Brian Scalabrine ne djeluju kao najbolja moguća klupa, ali prva trojka pod košem sasvim je sposobna izgurati većinu posla sama.

Luol Deng bi konačno mogao imati dovoljno mjesta da pokaže sve svoje all-round kvalitete, u ulozi treće opcije vrlo lako bi mogao biti ključan. Posebice u napadu, gdje će svojim sjajnim šutem s poludistance izluđivati protivnike.

U Roseu, Boozeru i Dengu Chicago ima tri sjajna igrača s poludistance, a tako nešto Thibodeau će znati iskoristiti. Protiv slabijih protivnika imat ćete osjećaj da Bullsi cijelu večer pucaju slobodna bacanja, samo iz malo čudnijih kuteva.

Kyle Korver dobit će popriličnu minutažu kao specijalist za tricu, jer vanjska linija u tom dijelu igre baš i ne obećava. Predviđena startna kombinacija između Rosea i Ronniea Brewera kriminalna je za NBA uvjete, iako obrambeno i slasherski djeluje pre-moćno.

Stoga i ne čudi da Thibodeau daje šansu veteranu Keithu Bogansu, čovjeku koji može zabiti tricu iz kuta, čisto da malo razdrma protivnike koji će većinu vremena zatvoriti reket i izazivati bekove Bullsa da ih dobiju šutom iz vana.

Međutim, možda će i ključnu rolu odigrati back-up play C.J. Watson, momak pristigao iz Warriorsa, koji također nije sjajan šuter, ali donosi još jednu brzu i opasnu opciju u obrani. U paru s Roseom, Watson bi mogao činiti najbolji presing duo u ligi. Što nas opet vraća na obranu.

S ovoliko obrambenih aseva, trenerom koji je stvorio jednu od najboljih obrana u povijesti igre te s atletama i skakačima od vrha do dna rostera, Bullsi će se prošetati do playoffa, bez obzira tko i kako igrao u napadu. Za nešto više trebat će im ipak pouzdana treća opcija. Kvragu, možda čak i druga, jer pitam ja vas, ima li smisla uopće računati na Boozera kao čovjeka koji može pomoći kada stane Rose?

Ono, ako ga je u stanju srediti obična putna torba, što će mu tek napraviti Bosh ili Howard?

S druge strane, Boozer je ionako trebao biti treći igrač, samo što su i James i Wade izabrali malo drugačiji scenarij. Bez dominantnog strijelca za kojega su se pripremali Bullsi će se još jednom okrenuti momčadskom duhu koji ih je krasio i do sada. Uz jednu misao - kako bi lijepo bilo opet imati barem jednoga od trojca Hinrich-Salmons-Gordon.

4Aug/106

CHICAGO

Posted by Gee_Spot

BULLS

Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim ideju kako je odreći se Kirka i picka prve runde ipak imalo smisla. Kao, najvažnije je bilo uključiti se u trku za LeBronom i dečkićima, pa ako zbog toga treba žrtvovati odličnog (ali skupog i zamjenjivog) igrača kao što je Hinrich te nekakav pick s kojim ionako nikada ne znaš kako će ispasti, onda to i nije neka cijena.

Sada, kada je taj cirkus iza nas, ostaje nekoliko činjenica koje, bez obzira na to što su Bullsi uhvatili minimum ponuđenog talenta na tržištu, pomažu da budućnost najpopularnijeg NBA kluba u Hrvatskoj vidimo pozitivnom. Prvo, još jednom svaka čast što su još lani izbjegli iskušenju da ponude ogromne ugovore kakve su ranije dali Dengu (te Hinrichu) prvo Gordonu a zatim i Salmonsu. Nisu se uhvatili u zamku u koju često upadnu prosječne momčadi – preko noći naprave rezultat pa, umjesto da se poboljšavaju eksponencijalno, potroše sva sredstva ne bi li zadržali igrače koje imaju kao da će oni s vremenom, samim time što su dobili nove ugovore, nadrasti vlastite limite.

Drugo, oslobodili su jebeni prostor na salary capu a da nisu dirnuli jezgru momčadi koja ih po defaultu može odvesti u playoff – u Rosea i Noaha. Mislim, već to samo po sebi najveći je razlog zašto se Bullsima ni jedan drugi potez ne može zamjeriti. Šampionske ekipe ne mogu se složiti bez drafta, a dva mlada i jeftina nositelja igre najbolje su što možete imati na putu prema slaganju definitivne ekipe. Jesam li već rekao da su Bullsi zakon zbog toga što imaju treću ekipu na Istoku a, ne da nisu probili granicu poreza na luksuz, već nisu probili ni granicu salary capa?

Što se dolazaka tiče, prvo ime svakako je Boozer. Carlos nije potencijalni vječni partner Roseu kao što bi to bio Bosh, ali je najbolji igrač u klubu na poziciji četvorke još od Rodmana. Da je Bosh umjesto turizma izabrao rad, danas bi maštali o tome kako on i Rose mogu jednoga dana Bullse odvesti do naslova. I znate što, možda je zato i bolje da Bosh nije tu. Mislim, može li momčad s njim pod košem ikada osvojiti naslov?

Od Boozera to nitko ne očekuje. Od njega se očekuju brojke. Na kraju krajeva, ni Bosh nije post igrač koji vam garantira koševe iz reketa, sve ti ubačaji uglavnom dolaze iz igre licem košu. Znači, sve što Bullsima treba je standardni double-double i solidna momčadska obrana. S ključnim naglaskom na riječ momčad, jer Boozer je ovdje samo sporedni igrač, utješna nagrada. I mislim da mu je to jasno i da neće biti nikakvih problema. Bez pritiska i Boozer će dati maksimum, uostalom, već to što neće gušiti napad već će uvijek opaliti, bilo polu-horokom, bilo šutom nakon pick n popa s Roseom, Bullsima daje novu razinu u igri, razinu kakvu nisu imali još od dana Horacea Granta.

Za rad pod košem i kao zamjene Bradu Milleru još su stigli Asik i Kurt Thomas. Turčin je tu kao novo drvo iz radionice Ivice Dukana. Bagarić, Duenas, Tarlač – koliko je promašaja Duksi naredao na račun Kukoča, to je za neku drugu priču. Asik bi barem nakon dugo vremena mogao biti netko tko može pomoći, barem za 5 poštenih prekršaja. Kurt Thomas u ovim godinama također uglavnom nudi pozicionu obranu, s tim da će i dalje ubaciti svaki slobodan šut s poludistance, makar dobio loptu jednom godišnje.

Korver je jedan od najboljih snajpera lige i svojom požrtvovnošću i stilom igre bit će vrhunska zamjena za Kapetana Kirka. Ne u obrani, Kirk je tu ipak bio jedan od rijetkih igrača koji može braniti obje vanjske pozicije, ali, recimo da bi jedan drugi jazzer mogao riješiti taj dio igre. Ronnie Brewer se nekada vodio kao stoper i iako je u pitanju više fama nego stvarnost (ono, igrača koji ne može pogoditi skok šut morali su nekako okarakterizirati pa su ga proglasili stoperom iako je Brewer kao i većina jazzera obranu igrao tek rukama) svakako može pomoći.

U biti, Brewera treba gledati kao pola igrača i tek u slučaju dolaska druge polovine možemo ovoljetnu tržnicu Bullsa smatrati vrhunsko odrađenim poslom. Naime, samo jedno ime nedostaje. Rudy. Rudy can't fail. Nema šanse. Kombinacija Fernandez - Brewer bolja je nego što bi to bio Kirk. Čak je bolja nego bi to bili Joe Johnson ili Ray Allen za deset puta više dolara. Kad pogledate omjer uloženog i dobivenog, ovaj dvojac je sve što Bullsima treba za konkurentnu igru na dvojci.


''Derriče, zašto kapa na Dodgerse, jel oćeš da najidiš puk u Šikagu, a di su Cubsi?''

Uglavnom, nešto se šuškalo. Pa je stalo. Sad se opet šuška. Ali, Rudya i dalje nema. Samo, ako itko u toj ligi ima imalo mozga, napravit će sve moguće da Rudy zaigra za Bullse. Trenutno nema logičnije opcije – Portland ga ne želi, on ne želi Portland. Bullsi trebaju beka koji može šutirati i povremeno nositi napad, drugog beka koji će donijeti promjenu ritma nakon Brewerove gole fizičke igre. Chicago ima sve što treba, a to je taj nekakav pick viška za ponuditi Blazersima. Daj više odradite ovo.

I Watson je zanimljiv. Iako je teško nešto pametno reći o čovjeku koji je igrao u Warriorsima, gdje je lani valjda nekih 38 košarkaša u određenim periodima imalo dvoznamenkasti prosjek poena, u najgorem slučaju bit će bolja energija s klupe u vidu instant koševa od Parga. Dodatni plus bi mogao biti pokaže li se Watson solidnim obrambenim igračem i posebice playem. Mislim, samo na račun brzine i ulaza bit će učinkovita zamjena Roseu, tako će omogučiti Bullsima 48 minuta igre s dominantnim bekovima koji preferiraju ulaze i rade konstantni pritisak na obranu. Ali, u slučaju da se pokaže i znalcem, mogao bi biti krađa ljeta.

Važno je reći da, čak i s eventualnim dolaskom Rudya, Bullsi još nisu iznad salary capa. Dakle, čak ni s budućim ugovorom Noahu neće ući u zonu poreza na luksuz (pod uvjetom da Noah dobije do 10 milja godišnje, nikako više), te im ostaje još iduća sezona kao prilika da potpišu nešto skupljeg slobodnog igrača na poziciji dvojke (Jason Richardson je na raspolaganju iduće ljeto, iz kvazi-zvijezde izrastao je u solidnog i pouzdanog šutera, pa zašto ne?), prije nego i Noah i Rose svojim primanjima povećaju salary cap do te mjere da pojačanja sa strane više neće biti moguća.

Ukratko - dovođenjem profesora obrane Thibodeaua i profilom pojačanja, jasno je da će Chicago igrati pobjedničku košarku. Ovaj trenutni roster od 12 imena (računam i Rudya, pa kud puklo da puklo) baš je dobro balansiran i moram priznati da zavidim navijačima ovog kluba. Ono, možda ne moraju osvojiti naslov, ali igrat će pravu košarku. Konačno, rekao bi Kreha. A ja bi dodao da ih ubuduće definitivno simpatiziram, možda malo i previše, pa imajte to u vidu kada na red dođe najava sezone.

CUBS

Ako je momčad o kojoj smo jučer pričali, Oriolesi, bila baseball ekvivalent Clippersima, e, onda su Cubsi – Knicksi. Momčad bogate povijesti, momčad s ogromnog tržišta iza koje stoji fenomenalna navijačka baza, ali i momčad koja uporno uzalud rasipa milijune na krive igrače, umjesto da stane, duboko udahne i zamijeni plan o instant uspjehu s preplaćenim zvijezdama racionalnim slaganjem rostera, što putem vlastita drafta, što putem nešto mudrije kupovine.

Jer, Cubsi imaju tu sposobnost da ogromnim novcima nagrade potpune promašaje. Posebice se to odnosi na pitchere – apsolutno najgori bacač kojega sam ikada vidio zove se Carlos Zambrano i ima godišnji ugovor na skoro 20 milja. Ni jednom još nisam vidio tipa da igra a da ga protivnik ne izrešeta. Mislim, čovjek je toliko loš da su ga prvo iz uloge startera prebacili na klupu, pa kako ni tu nije bio u stanju odigrati barem jednu devetinu da ne proda par poena, čak su ga poslali u niže lige. Onda je jednom prilikom usred utakmice stao urlati na suigrače da kako očekuju od njega da im donese pobjedu kad nisu u stanju zabiti poen. Bila je to utakmica u kojoj je konačno odigrao solidno, ali u kojoj Cubsi nisu ništa zabili. Samo, zanimljivo, nije se našao razloga živcirati u ranijim susretima kada je poklanjao home run za home runom. Kakav lik, dođe ti da na novi ugovor Joe Johnsona gledaš kao na dobar potez.

Preplaćenih udarača još je više, evo na primjer samo Soriano, Fukudome, Ramirez i Lee zajedno imaju gažu godišnje tešku oko 65 milijuna dolara (to je više od ukupnog budžeta trećine MLB momčadi, od čega ih je barem sedam rezultatski uspješnije). Radi se o isluženim veteranima, svi redom imaju preko 32 godine, koji su svoje najbolje sezone odigrali u drugim klubovima, nakon čega ih Cubsi preplate za upola slabiji učinak. I previše poznata priča. Pa ti sad reci da baseball nije sport.

Znak totalne izgubljenosti kluba je i to što u rotaciju nemaju ni jednog poštenog pitchera. Mislim, klub koji praktički ima neograničeni budžet i može potrošiti koliko poželi, od svih ovih milijuna nije uspio pronaći jednog pravog, rasnog bacača, asa, ili makar drugog ili trećeg startera (tek je Ryan Dempster donekle solidna opcija, ali i on spada u kategoriju četvrtog ili petog startera, dakle u rang pitchera koje ne koristiš kada krene playoff). A bez pitchera nema ni rezultata. Kao i u košarci, možete vi imati ne znam kako potentan napad, ali ako ne igrate obranu zaboravite na rezultat. Upravo je pitcher stup obrane. Jer, vaš najbolji udarač može imati bezveznu večer u kojoj ni jednom neće udariti lopticu, a vi opet možete pobjediti ako netko od preostale osmorice bude nadahnut. Međutim, ako na teren pošaljete lošeg bacača kojega će protivnik dobro nalupati, uzalud vam sve ostalo.

Uglavnom, iako se Cubsi vode kao franšiza koja je najviše propatila zato što nisu osvojili naslov još tamo od 1908. ja ih ne žalim ni malo. Da su malo pametniji s novcem i da ulažu u mlade nade umjesto u ''provjerene'' igrače, odavno bi se pozicionirali u borbi za naslov. Ovako, za razliku od Oriolesa čije tekme izbjegavam, kada vidim Cubse na televiziji, ostavim utakmicu. I, naravno, navijam za protivnika, ma tko taj bio, da ih pošteno nakanta.

Od igrača nemam koga istaknuti (kroz sezonu je priliku dobilo par njihovih mladih nada, prije svih Castro i Colvin, ali pitanje je što bi bilo s njima da su nekim čudom Cubsi nizali pobjede umjesto poraza), te bih još samo za kraj naglasio da, ako ništa drugo, Cubsi stvarno imaju jedan od najljepših stadiona koji sam ikada vidio u bilo kojem sportu, legendarni Wrigley Field, koji je u funkciji još od 1916. Ono, to su stvari koje nije loše znati.


''Što jest jest Joakime, uvijek imaš najbolju ganđu''

THE ROSTER OF THREE

Hoop Dreams (Steve James, 1994.)

Prvo, ako ima netko tamo vani tko čita ovaj blog, ma u biti ako ima itko tamo vani tko voli košarku, posebice NBA, a da još nije pogledao ovaj film, neka istog trena uključi torent ili rapidšer ili što već koristi i neka se ne vraća među žive dok ne odgleda ovo remek-djelo. Priča o dva klinca iz Chicaga koji se nadaju da će ih košarka izvući iz bijede geta, prvo do sveučilišta a onda, tko zna, možda i do NBA, je po svim relevantnim listama jedan od najboljih dokumentaraca ikada. Uopće, ne samo sportskih. Priča je to veća od života, skromna u svojim nastojanjima a opet epska u temi. Jebote, kad skužim da ima već dobrih 6 godina od kada sam je i sam pogledao, dođe mi da odvojim tri sata, riskiram platiti pizzu Emiru i ponovim gradivo. Ali, pričekat ću do početka idućeg mjeseca. Vi nemojte.

Let's Face It (Mighty Mighty Bosstones, 1997.)

Kada Bullsi mogu nositi one zelene dresove za dan Sv. Patrika, zašto ja ne bi mogao spomenuti jedan album sinova Massachussettsa u postu gdje se sve linka na Chicago. Nije da imam neke pretenzije, ponekad jednostavno tako stvari ispadnu. Namjera mi je jednostavna, samo želim nabrojiti tridesetak albuma koja slušam non-stop, ponekad danima, ponekad tjednima, albuma koji mi nikada ne mogu dosaditi. ''Let's Face It'' je jedan od njih, biser ska-punka, ploča sastavljena od 12 savršenih singlova koji su uvijek u stanju podsjetiti da nije bitno o čemu pišeš ili o čemu pjevaš, dok god time prenosiš emocije i vibracije (i to pozitivne prije svega). Bez obzira što se sam žanr ofucao do krajnjih granica, ovo ostaje vječno remek-djelo koje i nakon 13 godina zvuči jednako svježe kao prvog dana. Rock n roll!

Playing For Keeps (David Halberstam, 2000.)

Iako se na naslovnici nalazi MJ i iako je podnaslov ''Michael Jordan and the World He Made'', ovo nije knjiga samo o Jordanu. Ovo je prije svega knjiga o košarci iz pera najboljeg sportskog pisca ikada, a možda i jednog od najboljih uopće. Tko želi čisti uvid u nedodirljive Bullse 90-ih ne treba tražiti boljeg štiva od ''Jordan Rules'' Sama Smitha (muka mi je što preporučam išta od Smitha, ali tada je i on imao nekakvog smisla, dok ga vrijeme nije potpuno pregazilo). Ali, tko želi uživati u razmišljanjima jednog sjajnog čovjeka, te još usput uživati i u stilu pisanja koje je bliže klasici nego nekakvom reporterskom piskaranju, ne treba tražiti dalje. Ima tu i Jordana, Kukoča, Jackson, Pippena, ali prije svega ima originalnih pogleda na međusobne odnose i motive koji pokreću sve uključene. Što je, kao i uvijek, najveća Halberstamova kvaliteta. Ako znaš pisati, tema nije bitna – ovo je i sociologija i psihologija i roman i referentno štivo. Ovo je zakon.

23Jun/105

DRAFT FRENZY

Posted by Gee_Spot

Uf, može li se objasniti nekome tko nije fanatik da je ovaj period bez utakmica između Finala i početka nove sezone jednako uzbudljiv kao i igra sama? Već sutra je draft, pa počinje prijelazni rok, a o stalnom preslagivanju rostera u glavi da ne pričam. Kvragu, taman sam sjeo pisati nekakvu najavu drafta i posta posvećenog njemu koji spremam za petak ujutro i koji će se tradicionalno pozabaviti izborima svih 30 ekipa, kad eto ti Emira na mobitelu, krenemo o svemu i svačemu a najviše o – fantasy sezoni. I oko toga ima novosti, broj ekipa povećan je na 12, s tim da postoji šansa da ih bude čak 14. Drugim riječima, više će ljudi igrati fantasy nego što blog ima čitatelja.

Uglavnom, za sada prije drafta nema tradea tipa kao što je lani bio Carter u Orlando, ili onaj Bostonov za Raya Allena prije dvije sezone, ali to ne znači da ga neće biti u sljedećim satima. Obzirom da se svi slažu kako je pet najboljih igrača ove godine predodređeno za velike stvari, ne bi trebalo čuditi ni ako Netsima uspije trećim pickom natjerati Hor-Netse da stvarno trejdaju Chrisa Paula.

Šanse su naravno minimalne, jer zašto bi itko normalan trejdao najboljeg playmakera na svijetu koji uz to ima tek 25 godina. Ali, nije da su Hornetsi oličenje stabilnosti. Za sada je Paul miran i igra ulogu dobrog vojnika, ali da je kojim slučajem nešto razmaženiji i glasniji u izražavanju svojeg nezadovoljstva (momčad nema mogućnosti za dovesti pojačanja te se mogu nadati samo razvoju svojih mladih snaga koje će uskoro uz Collisona i Thorntona uključivati i 11. pick drafta; umjesto trenera koji zna što radi doveli su jeftinog početnika; dosadašnji vlasnik je otkrio Boga i okreće se humanitarnom radu te prodaje većinski paket a nikada ne znaš kakav će biti novi vlasnik), Hornetsi ne bi imali izbora.

Ovako, Paul ostaje u Big Easyu bez obzira na upornost Netsa koji pod vodstvom agresivnog Prokhorova žele na brzinu prema vrhu. Njihov izbor trećeg picka bit će izuzetno zanimljiv, jer po svemu što se do sada dalo čuti, redom su ih oduševili i Favors i Cousins i Johnson. Iako bi im, barem po meni, Favors najbolje legao kao rasna četvorka koja bi u paru s Lopezom dominirala pod obručima (da se ne ponavljam, evo link na mock draft nakon završetka NCAA turnira u kojem Favorsa uspoređujem s Amareom i Duncanom, te i dalje, makar na osnovu ono malo što sam vidio na sveučilištu, vjerujem kako će za 10 godina upravo Favors biti najbolji igrač ove generacije), ako bi se kojim slučajem odlučili za Johnsona (jer na bokovima su još i najtanji i jedan pravi swingman bi im odlično došao, plus nekako je logičnije očekivati da će s prostorom za max ugovor lakše potpisati četvorku kraj slobodnih Boozera i Amarea, nego Jamesa) tada bi u nezgodnu situaciju doveli Wolvese kojima treba baš igrač poput Johnsona.

Jer, ako bi kraj Lovea i Jeffersona doveli ili Cousinsa ili Favorsa, jasno je kako ih u tom slučaju čeka novi trade. Mislim, nije da je u pitanju momčad koja može trpiti da im bilo koji talent sjedi na klupi, a niti ima smisla Lovea i dalje koristiti kao šestog igrača u ekipi koja ne ide nigdje. Uglavnom, vrlo lako bi se moglo dogoditi da netko s tek solidnom ponudom dođe ili do Lovea ili Jeffersona, ako Netsi izaberu Johnsona. A možda je, obzirom na činjenicu da su i ove sezone dokazali da ne mogu zajedno pod košem, taj trade ionako neminovan.

Inače, dok ovo pišem Wolvesi imaju tri picka u prvoj rundi, uz 4. tu su i 16. i 23., s tim da još nije potvrđeno kako su se dogovorili s Memphisom oko zamjene 16. za 25. i 28. Čak četiri igrača u prvoj rundi govore ili o tome da se spremaju izabrati nekoga u Europi tko nema namjeru doći ove sezone u NBA, ili da dogodine opet žele imati preko 60 poraza. Mislim, kad je vrijeme da se prestane prikupljati talent i počne pobjeđivati? I koliko jedan Love (od malih nogu rođeni pobjednik u svim uzrastima) ili Jefferson (od rookie sezone nije zaigrao u playoffu, a već se nakupilo 6 godina staža) još mogu trpiti apsolutno nekonkurentnost u zamjenu za nekakve buduće apstraktne rezultate?

Kad već spominjem trejdanje pickova, za sada je još jedino Larry Bird otvoreno rekao da mu je dosta drafta i da je 10. pick Pacersa dostupan svima koji su u stanju ponuditi dobrog veterana. Mudro, jer Indiana mora ove sezone udariti temelj ozbiljnoj momčadi koja bi onda dogodine, nakon što se riješi ugovora Dunleavya i Murphya, zauzvrat nešto lakše pronašla pojačanja.

A kad smo već kod pojačanja, da bacimo pogleda na dosadašnje trejdove. Ništa spektakularno, ali čovjeka veseli.

- Dalambert za Hawesa i Nocionia

Obzirom da je Dalambert već godinama na tržištu i da nitko nije htio zagristi jer su Sixersi uvijek tražili previše, malo me čudi što su ga se riješili u zadnjoj godini ugovora kada im praktički više ne predstavlja nikakav teret. A obzirom kako Sixersi imaju itekako zagušen prostor na salary capu s ugovorima Branda i Iguodale, Nocioni i njegova dodatna godina ugovora tek nemaju smisla.

Što me navodi da pomislim kako iza svega ovoga nije u pitanju novac (iako su Sixersi u principu za ovu godinu uštedjeli minimalno 2 milijuna, kolika je razlika između Dalambertova ugovora i zajedničke cifre koju treba platiti Hawesu i Nocioniu), već prije svega košarka. Naime, izgleda da je Doug Collins od prvoga dana uzeo stvar u svoje ruke i da misli kako vrlo brzo može Sixerse vratiti na pravi put (obzirom koliko je Collins oprezan, siguran sam kako nikada ne bi prihvatio posao da misli suprotno).

Phila je bila u playoffu pretprošle godine, a lani su se raspali u, kako se pokazalo, neprirodnoj kombinaciji Eddiea Jordana i postojećeg rostera. Doduše, ni to što nisu imali playa nije pomoglo. Uglavnom, sada ti isti igrači, većina s iskustvom playoffa, imaju novog trenera (iako nisam nikada bio fan – Collins nema rezultata vrijednog spomena i više je stekao ulogu stručnjaka komentatorskim poslom i dobrim PR-om nego rezultatima s Bullsima prije Jacksona ili s Pistonsima u eri Granta Hilla), koji će pak potencijalno vrhunskom obrambenom playu (Holliday) dodati light Brandona Roya (Evan Turner), a već se pojačao dodavši provjerenog fajtera (Nocioni) i legitimnog centra (Hawes).

Hawes je ključ cijele priče. Iako Kingsi očito ne drže previše do njega, vjerovatno razočarani nesposobnošću mu da zatvori reket i pomogne petoj najgoroj obrani u ligi, činjenica je kako Hawes ima tek 22 godine, i kako je sasvim solidan skakač i bloker za svoju poziciju. Ono što mu pak garantira sjajnu i dugu karijeru je fantastičan šut i sposobnost igre licem prema košu (osim opcije s vrha reketa, možda postane čak i specijalist za razvlačenje reketa do linije za tri jer, iako gledamo mali uzorak, pokazao je da mu zabiti tricu nije nikakav problem).

Sad, Hawes je sve što Dalambert nije, i pitanje je samo što je vrijednije – Dalambertova obrana ili Hawesov napad? I jedna i druga momčad poželjele su pokušati nešto drugo, a ja se ne mogu oteti dojmu da su Sixersi prošli bolje. Jer, Dalambert je toliko bezopasan u napadu da teško može igrati značajnije minute u ekipi s dna koja treba koševe sa svih strana, te se praktički njegova prava vrijednost krije u ugovoru. Kingsi ga rentaju na sezonu, usput su uštedjeli desetak milijuna koje bi morali dogodine plaćati dvojcu koji je otišao u Sixerse, a u isto vrijeme ga mogu poslati dalje nekoj ekipi koja se bori za playoff, kojoj treba petica za 20-ak minuta i koja zauzvrat može poslati poneki pick ili mladog igrača.

Opet, premalo je to za Hawesa, ali tko zna, možda u Sacramentu znaju o njemu nešto što mi nismo imali prilike vidjeti. Za sada u njemu i Nocioniu Sixersi imaju dvije nove napadačke opcije koje im mogu donijeti ono što im najviše nedostaje već nekoliko sezona – šut iz vana. Kako su ionako krcati pod košem i imaju i više nego dovoljno radnika, Sixersi su ovim potezom praktički već bolje pozicionirani za lov na playoff poziciju. A kako imaju barem jednog krilnog igrača viška (umjesto Iggya ja bih se radije riješio sve većeg razočaranja Younga koji nema ni pozicije ni minuta u ovoj momčadi), koji bi im u tradeu možda pomogao da se malo pojačaju na jedinici, do početka sezone mogu izgledati samo još bolje.

Kad sam već spomenuo Collinsa, kratko bih se osvrnuo na nove trenere Hornetsa, Bullsa i Netsa. Avery Johnson me možda osobno iritira (iako, to što mi se ne sviđa čovjekov glas baš i nije neki argument), ali rezultate s Mavsima mu ne možemo osporiti. Međutim, odluka Hornetsa da dovedu početnika zasigurno nije oduševila veterane u ekipi New Orleansa, Paula najmanje, a izbor Bullsa bit će itekako zanimljivo pratiti. O čovjeku s imenom kao stvorenim za rad u New Orleansu smo se toliko naslušali zadnjih nekoliko godina da jedva čekam vidjeti može li najbolji obrambeni trener u NBA biti i odličan motivator i lider. Ili je s razlogom sve ove godine proveo kao asistent. Kako god, era Thibodeau u Chicagu počinje.

- Maggette za Bella i Gadzurica

Kužim da se Bucksi nisu praktički nisu odrekli ničega jer ova dvojica su ionako više smetala nego koristila (čovjek koji je Gadzuricu dao ugovor zasigurno više nikada neće raditi u NBA, a Bell je, ako se ne varam, barem dva puta bio član našeg no-star teama), ali Maggette sa sobom donosi dvije poprilično problematične stvari.

Prvo, njegov ugovor je katastrofalan – čak i kada bi uspio ostati zdrav (a kako nije ni dok je bio u naponu snage, zašto očekivati da izdrži sezonu sada kada je prevalio 30) i odigrati najbolje što može, ne vrijedi tih 30 milja koliko su mu Bucksi dužni platiti za ovu i iduće dvije sezone. Sve što ćete od njega dobiti su koševi – iako nije dobar šuter, Maggette se uvijek znao snaći za poen jer se odlično snalazi pod košem i obožava kontakt što rezultira gomilama slobodnih.

Dakle, druga stvar koje je problematična njegova je igra. Obrana mu je svake godine sve gora, a ostali aspekti igre praktički više i ne postoje. Tako da jednog jednodimenzionalnog strijelca dovodiš u ekipu punu radnika, ekipu izgrađenu na nesebičnoj etici trenera Skilesa koji je i dan danas NBA rekorder po broju asista na jednoj utakmici (da, da, ma kakvi Magic, Big O i Kidd, Skiles je jedini u povijesti kojemu je uspijelo podijeliti 30 lopti za jednu večer). Kako ne može igrati dvojku, Maggette će samo uzimati minute puno korisnijima Mbah a Mouteu, Delfinu i Ilyasovi, a zauzvrat će dati isto ono što im je npr. pružio Jerry Stackhouse za vrijeme lanjskog kratkog boravka u Milwaukeeu – veteranske koševe s klupe i stabilnost u napadu druge postave.

S tim da je, obzirom na opće poznatu sklonost Maggettea carinjenju lopte, reći da je išta vezano uz njega stabilno poprilično ironično. Grozan potez Bucksa, jer ako su mislili da će ovime nadoknaditi ono što im je pružao Salmons – prevarili su se. Sve to otvara mogućnost da Maggette postane problem u svlačionici, a to bi se moglo pokazati većim problemom nego što itko misli. Jer, koliko smo sigurni da je Jennings sazrio? Nisu li dva igrača sklona ekscesima previše za jednu krhku momčad kao što su Bucksi? Kažem opet, Maggette će biti tek nešto bolja verzija Stackhousea, te stvarno mislim da nema smisla toliko plaćati osmog ili devetog igrača.

Mislim, ako već želiš riskirati s desetak milijuna godišnje, zar nije pametnije dati ugovor na 5 godina i 50 milijuna Salmonsu? Ako ovaj i ne želi pristati odmah, hoće nakon što skuži da mu nitko nije voljan dati više od toga.

Ukratko, svaka čast Warriorsima koji kreću s pozitivnim promjenama. Gadzurica će vrlo vjerovatno isplatiti odmah i škartati ga prije početka sezone, da se njegova nesposobnost slučajno ne pokaže zaraznom (previše je mladih koje treba čuvati, uključujući i budući prvi pick koji će po svemu sudeći ipak biti Greg Monroe), a Bella se da istrpiti još dvije sezone, makar i njegovih 4 milijuna godišnje djeluju astronomski za ono što pruža. Sve je to sitnica obzirom kakvog albatrosa od ugovora su riješili poslavši Maggettea iz grada. Još da isto naprave i s Nelsonom te kompletnom upravom i eto ih na pravom putu (puno toga ovisi o novom vlasniku, koji još nije poznat, ali ovakvo čišćenje loših stavki iz knjiga ne može odmoći u potrazi za pravim kupcem).

I to bi bilo to do petka ujutro, kada me uz pratnju Dropkick Murphysa čeka analiza drafta. Glasine izbjegavam i spominjati a kamoli se osvrtati na njih, gadljivo je kako se ESPN praktički pretvorio u 24 sata. Ova sranja koja se smišljaju oko Jamesa i njegovih transfera gora su od nove reklamne kampanje za Karlovačko (koje btw zbog iste bojkotiram iako sam mu bio vjeran godinama – nabijem te čepom, Karlo), a to konstantno maltretiranje s Jamesom u stilu RTL-a koji stalno davi s npr. vjestima o Vlatki Pokos navodi me da ubuduće, odnosno barem tijekom ljeta, ESPN i Jamesa oslovljavam s ESTL i LeVlatka Pokes. Čisto da se netko ne iznenadi u petak. Možda smo ludi, ali nismo glupi.