ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

24Sep/1333

EURO-BASKET CASE

Posted by Gee_Spot

Inače su mi ovi osvrti na Eurobasket totalna tlaka, što zbog standardno niske razine igre, što zbog iritantnog sistema natjecanja (što zbog činjenice da ga uglavnom ne gledam), ali moram priznati da sam ove godine, prateći (uglavnom) redovno nastupe Hrvatske repke čak bio u iskušenju napisati nešto i tijekom turnira (srećom, uvijek bi se našao dovoljno dobar razlog da izbjegnem takvu sudbinu).

Sada, kada je sve završilo i kada je slika postala nešto jasnija, završni komentar je nemoguće izbjeći.

KONKURENTNOST?

Uvijek ću biti protiv ovolikog broja utakmica u ovoliko dana (bizarno je da su Hrvatska i Litva niti 24 sata nakon četvrtfinala morali odigrati polufinalnu utakmicu, kao da je riječ o nekakvom srednjoškolskom turniru, a ne borbi za naj momčad kontinenta - kome je u interesu da milijunskom auditoriju prezentira poluproizvod?) i uopće ovolikog broja sudionika, iako se pokazalo da danas stvarno svatko zna igrati košarku i da je u neku ruku FIBA proširenjem bila na pravom tragu.

Naravno, tu je uvijek na snazi ona o istini u očima promatrača - možda mislite da su svi solidni ili da su svi jednako loši, ali bez obzira iz kojeg kraja spektra polazite ne možete negirati da nekakva konkurencija postoji, barem u srednjoj klasi. Vrh je, kao i kada je individualni talent u pitanju, nedodirljiv.

Finci, Gruzijci, Latvijci i Ukrajinci, da spomenem samo četiri momčadi koje su ostavile najbolji dojam među autsajderima, nisu ni blizu toga da uhvate priključak u talentu s glamuroznijim reprezentacijama, ali sjajnom pripremom i taktičkim postavkama dobrim su dijelom anulirali minuse.

Dettmann i Bagatskis su uz dva provjerene NBA imena, legendu Fratella i mladog asa Kokoskova (Cavsi su ga nedavno ukrali Sunsima kao novog pomoćnika Mikeu Brownu) uvijek bili spremni iskoristiti poziciju autsajdera protiv manje nadahnutih favorita. I tu priča ne staje, čak su i sakati Nijemci, Belgijci i Šveđani uspjeli ostvariti nekoliko zanimljivih pobjeda protiv ne pretjerano inspirirane konkurencije, što jasno govori da više ni najbolji nisu toliko dobri da mogu samo istrčati na parket i doći do pobjede.

A inspiracije baš i nije bilo previše na turniru, posebice kod ovih većih imena, što nas dovodi do ipak najveće priče Eurobasketa.

HRVATSKA

Prvo spustimo loptu na zemlju. Hrvatska je ostvarila score 8-3, ali, ako poput mene vjerujete da je koš-razlika bolji pokazatelj stvarne kvalitete od broja pobjeda i poraza, od tog rezultata puno više će vas fascinirati činjenica da smo na kraju ostvarili samo +6 koš razliku. Iako smo u startu jedva izvukli živu glavu u utakmicama protiv Gruzije, Poljske i Slovenije (da smo izgubili samo jedan od ovih susreta koji se doslovno lomio u zadnjim sekundama, tko zna kakva bi priča danas bila, možda bi opet pričali o momcima sumnjive psihe), upravo je činjenica da smo u sve tri drame izašli kao pobjednici donijela potrebno samopouzdanje koje je zaokružilo odličnu formu i stvarno povremeno odličnu igru u oba smjera.

Dakle, kao i uvijek u životu, trebalo je imati i sreće (netko bi rekao da smo je i zaslužili nakon godina i godina u kojima nam ništa nije polazilo za rukom), a ona nas nije napustila ni prilikom ždrijeba - kao što je koš-razlika dobar pokazatelj kvalitete, slično vrijedi i za težinu rasporeda, a on nam je definitivno išao na ruku. Naime, iako smo se trebali križati s možda najboljom skupinom na turniru, raspad Rusije i Turske, a zatim i epidemija ozljeda koja je napala Grčku, otvorili su nam vrata raja – mislim, svaka čast Fincima i Talijanima, ali nitko racionalan nije prije početka prvenstva računao na njih makar i kao sudionike drugog kruga (drugim riječima, na većini popisa prije starta prvenstva bili su ispod nas, dakla i u tim utakmicama smo bili favoriti). O tome što smo u četvrtfinalu dobili Ukrajinu, koja na rosteru doslovno ima jednog čovjeka sposobnog driblati loptu i kojega možete prepoznati po tome što ima drugačiju boju kože od svih ostalih, da ne govorim (ubili smo ih u 10 minuta presinga jer kada smo im isljučili playa više nitko nije znao gdje će s loptom) – istina, treba biti prvi u skupini i zaslužiti takvog protivnika, ali dajte budimo ozbiljni, da smo dobili takvu momčad u prvoj skupini nitko s pulsom se ne bi uzbudio.

Međutim, kako ni Rusi ni Turci očito nisu željeli biti na ovom prvenstvu, autsajderi su to iskoristili. Nešto smo i nagađali prije prvenstva vezano uz slabosti Rusije (izazvane raspadom organizacije više nego gubitkom gomile igrača zbog ozljeda) i očajne kemije Turske u kojoj nitko ne želi dijeliti svlačionicu sa šerifom Hedom, ali kod takvih situacija teško je odrediti koliki su stvarno mentalni ožiljci – tipa, da su Rusi predvođeni Shvedom dobili onu dramu protiv Talijana u prvoj utakmici, možda bi kasnije imali snage za srediti Švedsku i tako ići u sljedeći krug. Na Tursku osobno nisam računao ni ranije svjestan koliki je u ovom trenutku Turkoglu teret (i to mislim i figurativno i doslovno, ako kužite što želim reći), ali da su Asik i Ilyasova pokazali da im je stalo i da je proigrao jedan od njihovih bekova (dobro, to je već znanstvena fantastika), možda su i mogli ući u niz pobjeda bez obzira na to što bi se najradije potukli međusobno.

Uglavnom, umjesto da se križamo s tri od pet ili šest najvećih baza talenata u ovom trenutku u Europi, dobili smo priliku izbrusiti igru protiv dva limitirana protivnika i trećeg totalno izvan forme (sa Spanoulisom i Papanikolauom na jednoj nozi jedva su se držali u igri drugi dio turnira, što se jasno vidjelo i u utakmici protiv nas koju smo mogli dobiti puno prije produžetka - zašto nismo, zaključite sami). Naravno, sve te utakmice treba privesti kraju i upravo činjenica da smo ih dobili, bez obzira na način, ogroman je razlog za slavlje obzirom da smo u prošlosti zube češće lomili na autsajderima nego na velikima. Dobiti 8 u nizu protiv bilo koga nije mala stvar, to mogu samo mentalno čvrste momčadi, a Hrvati i mentalna čvrstoća dugo vremena nisu išli zajedno. To je ogroman dobitak.

Znači, zanemarimo li nacionalni ponos (kojeg sam čak i sam osjetio na trenutke, posebice dok smo se borili u prvoj skupini - poslije mi više nije bilo važno što će se dogoditi, samo da se ne osramotimo nakon onakvog otvaranja sa Španjolcima) i prihvatimo li stvarni kontekst, priča zvuči ovako nekako – momčadi koje smo dobili u tih 8 utakmica i koš razlika koju smo ostvarili apsolutno nisu ništa posebno ili neočekivano, osim naravno sudara sa Slovencima i Grcima koji su mogli završiti i drugačije i gdje smo, posebice sa Slovencima, pokazali karakter kakav dugo nije viđen u dresu na kojem piše HEP (ali nisu i to je, još jednom ističem, nešto što naša košarka nije imala već desetljećima, mentalnu snagu da bude najbolja kada je najteže).

Direktni plasman na SP nas svakako treba veseliti, pronalazak kemije i možda stvaranje kulta reprezentacije također, nastup u polufinalu svakako je lijep ukras na sve, ali još nas više trebaju veseliti stvari koje se mogu prenijeti i u budućnost. Prva i najvažnija je ujedno i odgovorna za taj karakterni iskorak - dobili smo nekoga tko ima muda, ali i kvalitetu. Cijeli paket. X-faktor.

- Bogdanović

Kada smo nakon utakmice između Španjolske i Češke napustili dvoranu i u iščekivanju našeg sudara protiv Poljaka krenuli tamaniti pljeskavice, kako bi nekako isprali iz glave uglavnom loše slike košarke koju smo upravo gledali (Španjolci su doslovno imali smisla samo kada bi loptu spustili na Gasola i u tranziciji, a Čehe su razbili tek odlukom trenera da Rubia stavi u drugu petorku kako bi uništio Češke rezervne bekove) nas nekoliko počelo je s klasičnim balkanskim pričama o starim vremenima i tome kako bi košarka iz nekog drugog doba danas dominirala. To nas je jasno dovelo do teme o razvodnjenosti do koje je došlo raspadom Juge i Esesera, pa smo krenuli put zaključka kako bi Juga danas zasigurno bez problema osvojila zlato.

Taj zaključak me nije iznenadio, ali me kao vječnog skeptika iznenadilo kada smo shvatili da bi startna trojka u toj repki bio upravo Bogdanović. I ako sam u tom trenutku ozbiljno sumnjao u sadašnjost košarke na južnoslavenskom dijelu Balkana, Bokijeve igre do kraja turnira napravile su od mene vjernika.

Gle, nitko nije savršen s 24 godine, ali ovo što je Bojan prezentirao 90% prvenstva bilo je skoro - savršeno. Prvo i osnovno, njegova pristup, muda i srce, popraćeni sjajnom igrom u oba smjera, dali su ovoj reprezentaciji ono što joj je trebalo više od kruha – lidera. Posloženi oko čovjeka koji može voditi primjerom, ali i biti rasna prva opcija u napadu oko koje se mogu posložiti sporedne uloge, Hrvati su konačno imali temelj na koji su nadogradili igru.

All-round energija koju je Bogdanović prezentirao provevši na parketu uvjerljivo najviše minuta i pri tome sudjelujući u svakom dijelu igre su hvale vrijedni, a napadački učinak treba posebno naglasiti. Ne samo da je bio triple-threat u svakoj 1 na 1 situaciji, već je često predstavljao i mismatch spuštajući se u post, čitajući situacije poput kakvog veterana. Što se dogodilo da je onaj do jučer često anemičan potencijal odjednom postao kompletan košarkaš nemam pojma, ali znam da je repka dobila nositelja, Euro člana prve petorke, a zamišljena repka Juge startnu trojku.

Također, prvi Mostarac kojeg sretnem ima pivo.

- igra u napadu i obrani s glavom i repom

Jasno, protiv Španjolske obrane i Litvanske dužine nismo bili u stanju igrati na najvišoj razini, što je više problem Euro košarke nego nas (nakon NBA košarke gledati centre usidrene u sredini bez straha od 3 obrambene sekunde stvarno izgleda depresivno i tu FIBA mora nešto poduzeti - ili ja moram početi češće gledati Euroligu- točnije mora uvesti to pravilo 3 sekunde i u obrani jer ovo postaje nemoguće i napasti i suditi, pa i gledati, to je takva radikalna promjena da imaš dojam da nije u pitanju isti sport), ali u ovih 8 pobjeda bilo je trenutaka koje nije pretjerivanje nazvati briljantnima, bez obzira što smo ih uglavnom imali protiv limitiranih suparnika (tu se opet vraćamo na tezu kako je puno lakše igrati protiv slabijih od sebe, ali i da onakvu razinu prezentacije treba ostvariti i to 3-4 utakmice u nizu, bez obzira na protivnika).

Jasno, sve polazi od prostora kojega stvara Bogdanović, ali neosporno je kako Hrvatska ima talent za košarku na top razini jer ima pet igrača koji znaju sve na svakoj poziciji. Kada imate igrače sposobne dodati, šutnuti i driblati na nekom profesionalnom nivou (ovo zvuči kao pretjerivanje, ali, vjerovali ili ne, većina profesionalnih košarkaša danas nije u stanju odraditi sva tri ova aspekta na potrebnoj razini, a često to ne rade čak i kada mogu zbog sistemskih zahtjeva), onda je lako igrati košarku ako se krećete bez lopte i ako se lopta kreće od jednoga do drugoga - uvijek ostane dovoljno prostora za napasti i najbolje obrane (pogotovo ako iste nemaju poštenog visokog u sredini). Naravno, kada naletite na superiorni talent, onda igranje treba nadograditi i individualnom kvalitetom, a tu smo pukli u polufinalu.

Obrambeno pak imamo rijetku kolekciju dužine na svim pozicijama koju je Repeša solidno koristio, posebice u presingu koji nam je od prve do zadnje utakmice bio najveće oružje - čak i kada nismo znali što radimo naprijed ili nazad kao na početku i kraju turnira, na taj dio obrane smo se uvijek mogli osloniti. Draper je tako bio naš najbolji obrambeni igrač tijekom cijelog turnira, a Simon, Ukić i Bogdanović valjda nisu ovoliko trčali u životu. Jasno, u takvom ludom ritmu dijelom leži i razlog zašto smo rijetko imali snage u završnicama i zašto smo pali bez ispaljenog metka u zadnje dvije utakmice, ali bez toga teško da bi se našli uopće u poziciji igrati te utakmice. Something gotta give.

Često posezanje za presingom je obilježje slabijih osnovnih obrana, tako da je to glavni razlog zašto Repešu ne smatram nikakvim čudotvorcem ili glavnim arhitektom uspjeha (jebiga, teško mi je odjednom vjerovati čovjeku za kojega i dalje imam osjećaj da nas svojim odlukama u završnicama utakmica pokušava koštati pobjede). Kao što sam isticao prije prvenstva, njegovo taktičko znanje je neosporno, samo budala može negirati sve što je postigao u karijeri i tvrditi da čovjek nije stručnjak i profesionalac. Ali, da se radi o genijalcu? Molim vas, to što čovjek nosi naočale ne znači da je pametan, isto kao što netko tko zna pripremiti igru ne mora nužno biti sposoban nadahnuti i vući pravi potez u svakoj prilici.

Presing je, već smo istakli, dvosjekli mač, jer dodatno troši igrače, a u našem slučaju nije ni donio koristi koliko bi trebao – čim Drapera ne bi bilo u blizini, presingom nismo bili u stanju doći do lopte za laganu tranziciju, što znači da smo usprkos ovako riskantnoj igri ostali bez poena iz kontre, što jasno pokazuju i brojke gdje smo još jednom, zahvaljujući i tradicionalnoj sklonosti gubljenju lopte, imali loš omjer osvojenih i izgubljenih lopti. To protiv slabijih ekipa nije bilo toliko problematično, ali protiv vrhunske klase si ne možeš dozvoliti imati manje posjeda lopte, pogotovo ako igraš riskantnu obranu poanta koje je da do tih ekstra posjeda dođeš.

Ali, to je ionako sporedno pored problema koje smo imali s osnovnom obranom.

Uglavnom, žao mi je što nemam vremena sjesti i pogledati utakmicu par puta, odnosno voditi detaljnu statistiku o tome koliko posjeda smo igrali zonu, a koliko čovjeka, ali ovako od oka mi se čini da je prevaga debelo na strani potonjeg što je promašaj broj jedan. Naime, naš roster ima izuzetnu dužinu na svih pet pozicija, dužinu koja u zoni posebice dolazi do izražaja zbog rotacija prema otvorenim šuterima. Također, nemamo kombinaciju dva ekstra pokretna visoka koja bi se mogla pravovremeno rotirati nakon pick igre, što zona također može sakriti.

Ovako, bili smo osuđeni gledati Simona i Rudeža kako ostaju u prašini 1 na 1 kad god bi igrali čovjeka (dok su s druge strane solidno funkcionirali u zoni), što je još bila mila majka naspram horror filma koji je predstavljalo Tomićevo i Žorićevo branjenje pick igre. Mislim, jedino objašnjenje zašto su naši centri u obrani izlazili onako visoko i onda još preuzimali bekove leži u taktičkoj odluci, a to, što ni nakon što su nas iz utakmice u utakmicu svi kažnjavali na istu foru ništa nije promijenjeno, jasno govori ili o tvrdoglavosti ili o totalnoj sljepoći stručnog štaba (mogli smo odustati barem od preuzimanja ako već nismo htjeli zadržati visoke bliže boxu).

Niti su naši igrači sa strane bez lopte bili spremni pravovremeno se rotirati u sredinu, niti su naši bekovi mogli zaustaviti visokog rollera, a pogotovo se olovni Tomić i načeti Žorić nisu bili u stanju na vrijeme vratiti u sredinu. Ako već netko nije bio dovoljno pametan narediti manje agresivne izlaske visokih, zona je bila formacija koja je mogla sakriti ove slabosti, ali nju Repeša praktički nije ni koristio do treće utakmice, niti dovoljno često poslije, ubivši tako naša jedina dva visoka u pojam.

Sad samo da razjasnimo još jednu stvar – Bogdanović je naš najbolji igrač, ali Tomić je definitivno najvažniji ili ako hoćete jednako važan. Bez njega na parketu ova momčad jednostavno nije imala sigurnost u sredini potrebnu da se igra obrana, kao ni raznovrsnost opcija u napadu. Koliko god felera pokazao, dok je igrao Tomić igrala je i Hrvatska (to je ljepota košarke i dokaz da je kontekst sve - možda Tomić sam po sebi ne izgleda kao as, ali kada vidiš kako se igra kada uđe njegova zamjena, sve postaje jasno). Problem s njim je što ima snage za 20 minuta, što u klubovima nije problem sakriti, ali u reprezentaciji jednostavno nema čovjeka koji tek tako može ući s klupe i održati razinu igre. Možda ima olovne noge, ali poziciono Tomić zna znanje i dovoljno je žilav da drži sredinu čistom. To je njegova kvaliteta koja se mogla dodatno naglasiti u zoni, a da ne govorim da ga se možda moglo i energetski sačuvati kao što su Španjolci lukavo iskoristili blagodati FIBA pravila i cijeli turnir u obrani odmarali Gasola.

Uglavnom, sutra će se sigurno naći netko tko će Tomića proglasiti problemom iako takve tvrdnje imaju smisla otprilike kao i da netko viče na Zdravka Škendera da zašto ne ide trčati maraton. Tomić je to što je i kao takav je nama zlata vrijedan. Ono što me još više ljuti je što će opet naći hrpa onih koji će hvaliti Žorića, samo zato jer tip neumorno lamata rukama i trudi se. Gle, svaka mu čast na znoju, ali jedina stvar na ovom prvenstvu koju je bilo mučnije gledati od njegovih izlazaka do pola igrališta u obrani su bile one situacije kada bi mu „spustili“ loptu na 5 metara od obruča i kada bi dotični krenuo igrati leđima, što je obično završavalo skok-šutom iz okreta s tri metra. Te sekvence su bile toliko neuvjerljive i nepotrebne da me nitko ne može razuvjeriti kako je euro košarka zdrava – kako može biti zdrava ako igrač takvih kvaliteta ima priliku cariniti loptu i uzimati loše šuteve, a da se to onda još smatra učinkovitim napadom? Žorić pada na testu Clinta Eastwooda jer očito nije muškarac svjestan svojih ograničenja, a, što je još gore, toga nisu svjesni ni oni oko njega. Kad bi samo odustao od onih šuteva i kada bi igrao obranu glavom, bio bi pravi energy guy.

- solidna podjela uloga

Dobar dio rečenog u ranijem pasusu može se primijeniti i ovdje, a tu Repeši možemo skinuti kapu - možda je griješio s taktikom i vođenjem utakmica, možda je bio kriminalan u završnicama (što nam se ovaj put nije razbilo o glavu), ali uloge je podijelio kako treba. Centre nemamo tako da odluka o rotiranju Tomića i Žorića (tko zna, možda bi njih dva zajedno doveli do još bolje igre) i korištenju Markote i Šarića na četvorki bila itekako ključna. Ne samo zato što su obojica odradili posao, već i zato što je Šarić pokazao da usprkos svim nezrelim potezima van parketa košarku ima u malom prstu.

Mali nema bogomdane fizikalije zbog čega mi je nemoguće zamisliti ga u važnoj NBA roli ili čak i kao nositelja ozbiljnog euroligaškog kluba, ali posjeduje izuzetan košarkaški IQ vidljiv u svakoj obrambenoj kretnji i napadačkom potezu - netko tako mlad ne bi smio već sada tako dobro čitati igru i uvijek imati potez viška. Ostane li zdrav i izbjegne li incidente izvan parketa, Šarić može trajati 20 godina u svojoj verziji old man's game.

Draper se pokazao važnijim od Ukića zbog obrambene siline kojom je redovno razbijao druge postave, ali treba istaknuti da je i Ukić kao rijetko kada odradio sjajan posao u usporavanju protivničkih napada. Već sam napisao kako mislim da Simon nikada u životu nije ovoliko trčao u obrani, ali još važniji je njegov doprinos u napadu gdje je svojim haklerskim slash & kick instinktom vrtio napade i tako sakrio činjenicu da nemamo rasnog playmakera. Dodaj Rudežov 3&D učinak (iako ovaj D često ovisi o protivniku i taktici) i ispada kako je iz ovoga što ima na raspolaganju Đazmin izvukao max.

Sva ova priča nas dovodi do pitanja što dalje?

Ono što je neosporno je da ova bajka ima i stvarni potencijal utoliko što nam je pokazala da postoje temelji na kojima možemo nešto graditi. Prvo, konačno je uspostavljena neka hijerarhija u momčadi, što bi trebalo dovesti do toga da će igrači jedva čekati sljedeće okupljanje, što je osnovni preduvjet za rezultat (pitajte samo Francuze, odnosno Turke).

Drugo, mi stvarno imamo talent i iza obzora stvari izgledaju još bolje. Sada prvo treba izbjeći zamku velikih očekivanja i računati kako smo na idućem SP-u opet konkurentni. Mi definitivno nismo one hit wonder kao Makedonija koja je na prošlom Eurobasketu došla među četiri, ali nismo ni prva klasa kao tri reprezentacije koje su završile s medaljom (s tim da ni Litva baš ne spada u tu skupinu, vjerujem da bi njih imali šanse dobiti u normalnim okolnostima, ali ne i u utakmici u kojoj ubacuju trice van pameti iako su ih do tada u prosjeku pogađali najslabije na turniru).

Dakle, potreban je plan koji uključuje davanje šanse Hezonji pored Bogdanovića i Šarića, što bi trebala biti jezgra koja bi za 4 godine, dakle ne u Ukrajini, već na Eurobasketu 2017. išla na medalju (nakon toga i Euro kreće s ciklusom od 4 godine pa će cijela priča dobiti još više na značaju jer će biti puno manje prilike za svaku generaciju da se dokaže). Njima svakako dodati Tomića, ali i pronaći sposobnu alternativu na petici (može li Barać biti taj čovjek za 15 minuta?) te iskopati među tim mladim talentima čovjeka koji može igrati ulogu startnog playa.

Svaka čast Ukiću, ali bek koji gađa tricu s 20%, pogotovo ako pri tome ima sklonost bacanju lopte u bunar, ne može biti nositelj. Njegova igra primjerenija je combo ulozi s klupe, a kako tu već imamo Simona koji je definitivno bolji 1 na 5 hakler (što potvrđuje i omjer dresova u korist potonjeg među navijačima), Roko sigurno nije onaj tko će nas voditi do vrha.

Sad, vjerovati da naš savez može išta napraviti kako treba (sjetite se samo kako su Rusi brzo ostali bez momentuma kojega im je svih ovih godina gradio Blatt) poprilično je riskantno, ali, nakon svih desetljeća u kojima nismo imali razloga vjerovati u bolje sutra, sada imamo. I to je na kraju krajeva puno veći dobitak od eventualne utješne medalje.

SLAVKO I PERO

Kao što netko u savezu treba sjesti sa stručnim štabom i planirati idućih 10 godina, ne bi bilo loše da netko na HRT-u sjedne i pokuša zamisliti život bez Slavka. Svaka čast čovjeku što je svojevremeno išao po ratištima, ali njegov komunistički sklop u glavi u kojem su svi protiv tebe kada ti ne ide i banalno analiziranje utakmice koje se svodi na pljuvanje po sucima (o tome da nije pripremljen i da informacije dobiva po kavama s kolegama novinarima nećemo ovom prilikom) u 2013. godini stvarno postaje anakron.

Mislim, kada djedica Skansi, koji je pokušao donijeti dozu realnosti u cijelu priču ispada pozitivac iako je i kod njega očito da uglavnom nema pojma o čemu priča (ovim svojim nastupima samo potvrđuje tezu da je repku u Barceloni mogao voditi Slavko Linić i da bi svejedno završili s medaljom oko vrata), onda su vam jasni razmjeri Cvitkove nepodnošljivosti.

Imate onog Šapita, čovjek djeluje ozbiljno, ima ugodan glas i kuži se u igru, što je najvažnije ima respekt prema gledatelju i ne ponaša se kao da pije kavu u svom dnevnom boravku, dajte mu da izabere sukomentatora i krenite u novo doba, kao što je u njega krenula i repka.

BALKAN BROTHERS

Odluka FIBE da većinu balkanjerosa strpa u istu skupinu kako bi se međusobno poklali pokazala se utemeljenom, pa tako Makedonci nisu uspjeli ući ni među osam, Crnogorci su pokazali da ih čeka još puno posla dok solidne igrače uklope u solidnu momčad, a BIH je neočekivano pokazala da zna igrati košarku (ne cijelo vrijeme, ali Stari koji ih je u više navrata gledao rekao je kako je Aco odradio odličan posao, što mi i sada zvuči kao naslov nekog SF filma).

Jasno, u ovoj skupini broj jedan je Srbija, stoga je prava šteta što Hrvatska nije imala prilike odmjeriti snage s momčadi koja se također nalazi negdje između vrha i prosjeka. Trenutno, jer Srbi su opet pokazali da imaju hrpu mladih igrača koji bi s dodatkom veteranske kičme Teodosić – Savanović (možda i bez Teodosića koji se pokazao zamjenjivim pored cijelog novog niza obećavajućih bekova, ali nikako bez Duleta) mogli do medalje već za dvije godine.

MEDALJAŠI

Riječ dvije o momčadima koje na krilima svojih NBA igrača ipak predstavljaju jednu drugu razinu u odnosu na konkurenciju. Parker je igrač na vrhuncu svjestan da mu je ovo zadnja prilika za zlato i taj njegov očaj, koliko god ta riječ bila neprikladna, na kraju je bio razlika između poraza i pobjede (Španjolci bi danas opet slavili da Parker nije sam samcat Francusku držao u igri 30 minuta dok im nisu krenule trice u finalu prije Finala).

Španjolci su pak sve gradili na čvrstoj obrani oko Gasola stacioniranog u sredini prema kojemu su usmjeravali sav promet, igrajući stvarno briljantnu zonsku obranu. Razlog zbog kojega im ona nije donijela zlato leži prije svega u napadačkim rupama do kojih je dolazilo zbog toga što se bekovi nisu mogli dogovoriti oko toga tko što radi. Lull i Rudy nisu kapacitet za ozbiljan oslonac, ali su imali dovoljno bljeskova da ih izuzmemo iz problema koji se vrtio prije svega oko pasivnosti Calderona, čudnoj roli Rubia (povremeno korišten čak i kao pokretač druge postave, potpuno izgubio rolu od Rodrigueza) i pretjeranom povjerenju u Sergija.

Koji je pak samo iskoristio rupu nastalu manjkom Navarra da se nametne kao lider, šteta samo što to talentom ne može biti. Sve u svemu, zaslužene medalje, iako igrom najveći dio turnira ni jedni ni drugi nisu briljirali (štoviše, nije pretjerivanje reći da su posebice Francuzi birali utakmice).

Litva ipak nije u ovom rangu, ali mogu zahvaliti sjajnoj igri vanjske linije u dvije ključne utakmice (četvrtfinale i polufinale) što su imali dovoljno balansa da iskoristi potencijale. Kao i sreći što su u polufinalu izbjegli jednu od dvije najbolje ekipe.

OSTALI

Njemačka, ubili su pick & rollom pospane Francuze (tu utakmicu Diaw i Ajinca su gore branili pick igru od naših visokih), da bi zatim svi ostali ubili njih. Poanta – kada ti je Shaffartzik naj igrač, bolje od ovoga se ne može.

Češka, taj Vesely ima ozbiljnih psihičkih problema, simpatičan pokušaj trenera da trkom i energijom dobije poneki dvoboj, ali bez talenta i širine to nije lako.

Poljska, Gortat solidan kada je imao s kim igrati, problem što uglavnom nije. Nije mi jasno zašto Lampe ima karijeru, osim zbog visine.

Belgija je prošla dalje, to sve govori o nekvaliteti A skupine koja je stvarno izgledal kao produkt doktora Frankensteina.

Izrael će izgleda stvarno morati dovesti Amarea za sljedeći turnir ako se ne misle opet osramotiti - pick igra njega i Mekela bit će dovoljna za proći u drugu skupinu.

Velika Britanija je ostvarila par pobjeda. Jesam rekao već da je A skupina Frankenstein?

Finska je napravila dar-mar kombinacijom trice i presinga, ali i žilavom igrom u reketu. Kapa dolje zbog maksimiziranog potencijala.

Gruzija je mogla biti na našem mjestu da smo promašili onaj zadnji napad, a oni svoj pogodili. Obzirom na ono što imaju, igrali su sjajno.

Latvija je, kao i svaki autsajder, šibala trice i igrala agresivnu obranu na loptu, nadajući se čudu. Njega su i napravili jer idu kući sa scoreom 4-4.

Slovenija može biti zadovoljna plasmanom na SP jer ova reprezentacija je užasno tanka. Što svejedno ne opravdava Dragića koji osim izbora u petorku prvenstva zaslužuje i titulu carinika turnira.

Švedska je dala dobrog konkurenta Dragiću, Taylora - nema ništa bolje nego kada ti je prva, druga i treća opcija deseti čovjek Bobcatsa.

Talijani su dali maksimum, koristili situaciju oko sebe i na leđima Belinellia, oko čijeg pick & rolla su gradili sve, došli među 8. Bolje od toga se ipak nije moglo bez pratnje (osim šuterske Datomea i Gentilea).

Ukrajina vjerojatno gradi spomenik Fratellu, a može i FIBA-i kojoj je definitivno bilo u interesu da domaćin idućeg Eurobasketa bude i sudionik SP-a radi, kako se ono kaže, širenja popularnosti sporta u zemlji. O eventualnim dolarima koji su osim prema američkom stručnom štabu usmjereni i na neke druge adrese nećemo ovom prilikom.

4Sep/1358

EUROZONA 8-1

Posted by Gee_Spot

8. HRVATSKA

GEE: Ako se glasa kao patka i hoda kao patka, onda je patka. Ovom bezvremenskom mudrošću koju nazivam pravilo Brucea Willisa uvijek se ravnam kada analiziram košarku, što prevedeno znači da, ako Hrvati zadnjih 16 godina nisu uspjeli ući među 4 na eurobasketu, neće ni ovaj put. Dapače, po svemu što znamo o ovoj repki već bi i plasman u drugu skupinu bio sjajan rezultat. Na papiru možda imamo solidan talent u kontekstu trenutne euro košarke, ali to se nikada nije uspjelo pretočiti u momčad, što zbog limita igrača, ali prije svega zbog limita stručnog štaba (ok, možda nemamo pojedinačne obrambene asove, ali me nitko ne može uvjeriti da su svi naši igrači, posebice visoki, totalno netalentirani za segment igre u kojem su, uz atleticizam i fizikalije, jednako ključni motivacija i sistem).

Ne bi se sada izvlačio na ozljede, posebice ne jednog čudnog igrača kao što je Tomas koji nakon jedne dobre partije obično ide s jednom lošom, jer osovina Ukić-Bogdanović-Tomić u pravim rukama mogla bi izgledati kao momčad s glavom i repom. Ali, Repeša je više košarkaška verzija profesora Ivankovića i buljookog Jurčića, plaćenik bez kičme koji se fino izražava i kupi čekove, nego stručnjak kakav treba ovoj ekipi. Mislim, tu je stvar jasna – ako nemaš izrazitog lidera, košarkaša koji će se istaknuti kao prva opcija, onda identitet gradiš oko trenera. I tu sve priče staju – Repeša sa svojom karizmom lika iz spužve Boba ne može izgraditi ništa. On je možda pristojan taktičar, ali nema muda da vodi i preuzme odgovornost, što je očito i po tome što se vraća i odlazi iz ove role kako mu puhne.

Uglavnom, naša razina talenta je negdje za top 10, zbog slabe selekcije i nikakve kemije rezultati će biti ispod. Dok se stanje u savezu ne promijeni i dok se konačno ne dovede stručnjak i čovjek koji ima svoje Ja (mislim, Ameri koji plivaju u talentu su uspjeli izgraditi kult repke oko dvije ikone, Colangela i Krzyzewskog, zašto ne bi i Hrvati koji nemaju previše izbora), i to stranca jer u Hrvatskoj trenera s kičmom nema (ako nije sramota Ruse ili Grke da im repke vode ljudi sa strane, što mi čekamo), ova patka će ostati patka. Što je šteta jer dva bisera kao Šarić i Hezonja oko spomenute trojke mogu stvarno izgledati kao solidna košarkaška petorka za koju je gušt navijati.

A kad sam se već zagrijao da dodam i ovo - ako smo došli u fazu u kojoj ističemo Žorića kao bitnog igrača, tipa kojega sam gledao uživo još u Šibeniku i koji je tipični leptir u sportu u kojem treba biti lav, onda ajme nama kao košarkaškoj naciji, ali i Euro košarci uopće (da se razumijemo, ništa protiv Žorića koji je profesionalac i fajter, ali ako igrač njegovih kvaliteta postane dio jezgre, nešto tu gadno ne štima). Nekoć smo rezultatski mogli preživjeti i to da jedan generacijski talent poput Žurića protrati vlastiti potencijal, a danas trebamo 25 minuta Žorića da dobijemo prosječnu Euro momčad - to je takva nezapamćena promjena paradigme da Radiću i društvu treba dignuti spomenik odmah pored Teslinog jer stvarno treba biti genijalac za upropastiti takve startne pozicije koje smo mi imali i koje na kraju krajeva uvijek imamo - seniori ne znaju za uspjeh već generacijama, ali mlade repke U-16 i U-18 svako malo uredno čoknu po medalju ili barem polufinale.

KREHA: To sve stoji. Osobito me nervira što se Tomasa dogmatski lijeno uzdiže kao “rijetkog igrača koji igra u oba smjera”. Znači da za obranu treba biti ekstra talent? Unatoč tome u ova usrana vremena kad su svi neumjereni pesimisti jednostavno sam osjećao potrebu ići kontra ikakve pameti, pokušati sagledati bolju stranu (medalje?) i staviti HR na previsoko šesto mjesto. Razlozi su jednostavni.

Imamo vanserijski švicarski nožić u Šariću. Imamo izvrsnog napadača izvana u Bogdanoviću. Imamo centra koji vidi teren kao malo tko u Tomiću. Imamo bio-energetičara Žorića. I imamo Roka Lenija Ukića, playa velikog srca koji je jedan od rijetkih naših novijih košarkaša koji je konstantno radio na igri i napravio neki vidljivi pomak. Nakon dugo vremena se nadam da ćemo imati određenu hijerarhiju u ekipi i da smo konačno napravili odmak od 12 jednakih što je u prijevodu značilo da se na post-poraznim presicama moglo izvlačiti korporacijsko-partijskim geslom “svi odlučuju, nitko nije odgovoran”. Ovih pet momaka su osovina s kojom idemo dole ili gore. Toplo se nadam ovom potonjem, za dobro svih ekstra talenata koji kroče našim igralištima i dvoranama. M I Z N A M O I G R A T I K O Š A R K U!!!

EMIR: Nemam previše toga dodati ovome što ste vas dvojica rekli osim da mi je jako žao što je Hezonja ozlijeđen i što nije u Sloveniji. Taj momak bi sa Šarićem trebao biti oslonac naše repke sljedećih godina, a mislim da bi se svojom drskošću (hej, momak bez problema uzima broj 23 u Barceloni) nametnuo u ovoj momčadi u kojoj ima dosta bezličnih igrača. S njima bi se praktično zatvorila petorka Ukić-Hezonja-Bogdanović-Šarić-Tomić. Ali koga nema, bez njega se valjda mora.

Ja bih samo dodao da sam siguran da će, uz trojac Ukić-Bogdanović-Tomić, koji je valjda predodređen da vodi igru ove momčadi, Žorić odigrati dobru rolu, a i u Draperovih 10 minuta sam uvjeren. Pitanje je može li Šarić iskočiti već na ovom natjecanju. Otvorit će mu se minutaža, igrat će na obje krilne pozicije, ima iskusnije igrače pored sebe od kojih se puno očekuje, a na klupi mu je konkurencija gotovo pa nikakva (Rudeš, Simon). Zvuči kao savršeno okružje za eksploziju. Može li on to?

Sve u svemu, malo sreće će nam trebati. Imamo par igrača koji su dobri, u Džazmina ne vjerujem od kada u Poljsku nije vodio Tomića, a strah me i za klupu jer neće biti lako odraditi 5 utakmica u 6 dana (samo u prvom krugu) bez podrške većeg dijela momčadi.

7. SRBIJA

GEE: Otpao je Teo, što je definitivno problem jer, kakav god da bio (rupa u obrani, carinik u napadu), ipak je bio lider ove generacije i čovjek za kojega si znao da može odigrati 30 kvalitetnih minuta na vanjskim pozicijama. Sada ta uloga šefa pada na Krstića, što baš ne garantira stabilnu atmosferu, a bekovi tek trebaju iskočiti. Već godinama su razočaranje, čak ni ti mladi igrači koje proizvode nisu u stanju nametnuti se, kao i svi balkanjerosi izgledaju ukopani u taj vječni rat emocija i razuma. Iz kojega će još teže biti izaći kao pobjednik obzirom da u sastavu nemaju ni Savanovića, majstora koji bi sam dobio barem dvije utakmice. Tko će sada preuzeti odgovornost kada se lomi? Bjelica? Može li Nedović donijeti barem Teodosićevu nepredvidljivost? Nemaju jezgru za medalju, a mladi su veliki upitnik. Zašto im vjerovati?

KREHA: Jedino zbog Dude Ivkovića im vjerujem. Jako mi je žao što nema Teodosića, igrača sulude kreativne snage kojem je skoro svako dodavanje umjetničko djelo. Malo je tako maštovitih mahera, ovom prvenstvu ih nasušno fali. A sada prepuštam riječ svom drugu Marku iz Beograda koji iz prve ruke kaže sljedeće:

MARKO: Iako je svaki od dalje pomenutih brojeva deljiv sa tri, a i činjenica da ih ima tri, brojevi 21, 9, 3 ne predstavljaju logičan aritmetički, niti neki drugi niz, već priliku da nerado kroz brojke sagledam realne okvire srbijanske repke i njen domet. Nerado jer kako je Zvonko Mihajlovski znao da kaže: "Statistika je kao bikini, pokazuje sve i ne otkriva ništa."

21 - h, prva utakmica. U sredu Srbija igra prvu i najtežu utakmicu u ovoj fazi takmičenja protiv 3 puta bolje reprezentacije Litvanije. 3 puta zato sto je prema bukmejkerima kvota na Litvaniju kao pobednika turnira 7,00 a na Srbiju, logično, 21,00. Kad smo već kod broja 21, bez imalo logike, treba spomenuti i 12 igrača tj. činjenicu da ovde neće biti akcenat na prvih 5, već na rezervistima.

9 - debitanata na EP kvari prosek godina ekipi koja je trenutno najmlađa na prvenstvu. Mladim debitantima prosek kvari Raško Katić koji je sa svoje 33 god najstariji debitant na prvenstvu i čovek koji napreduje u svojoj 33 godini (3x3=9). Iskusni kostolomac sa fantastičnim pregledom igre, vrhunskom odbranom i sasvim dobrim napadom sa prepoznatljivim "Paspalj šutom o tablu". Upravo će poput Paspalja, sticajem okolnosti zbog izostanka četvorke (Novica Veličković) biti u prilici da igra i na poziciji 4 iako mu je pozicija 5 data po rođenju. Broj debitanata se povećao i zbog izostanka Miloša Teodosića. Znam Kreha da ti se ovo neće svideti, ali ipak sam mišljenja da njegov izostanak ostavlja mnogo više prostora, pre svega na poziciji 2 Anđušiću i Bogdanoviću, zatim se otvara prostor i za napredak Nedoviću, novom beku Golden Statea, kao i mladom Mičiću. Miloševim izostankom umanjene su šanse da se naš tim nađe u top 10 poteza prvenstva, ali dobijamo zasigurno manji broj izgubljenih lopti i poboljšan procenat šuta iz igre.

3 - ekipe iz ex-Yu su poput 3 lika iz kvarta koja se dobro poznaju i koji najbolje znaju kako da "napadnu" jedni druge. Pošto svi sve znaju, tu razliku jedino može da napravi najiskusniji trener na prvenstvu. Duda definitivno poznaje igru, ali i sve 3 "ex srp i čekic" ekipe iz grupe. Nas prolazak dalje će upravo zavisiti od ishoda ovih utakmica iz "kvarta". Nadu polažemo u činjenici da Makedonci ne mogu da ponove postojeći uspeh, da Peković ne igra za CG, a da "razjedinjeno kraljevstvo" BiH ipak ne može da sabere kvalitetan tim bez obzira na pojedine zvezdice.

Ono što je sigurno, svi su u ovoj grupi kandidati za Evropu, ali ne verujem da će se neka od ovih ekipa popeti i na njen vrh (uključujući i Litvaniju).

EMIR: Ja ne želim ništa dodati osim činjenice da Srbija vjerojatno ima najboljeg trenera na prvenstvu.

6. RUSIJA

GEE: Iako im je otpalo pola repke (Kirilenko, Khryapa, Kaun, Mozgov) i iako su u organizacijskom kaosu jer su dva tjedna prije početka kampa promijenili trenera u klasičnom mafijaškom stilu (tipično za Ruse, uništiti nešto tako dobro kao generacija koja je osvojila broncu na Olimpijadi), i dalje imaju dovoljno talenta da u ovakvom kontekstu isplivaju među bolje ekipe. Shved i Fridzon mogu trpati i ako im glave bude u turniru, trebali bi proći u sljedeći krug pored pod košem jednako sakatih Talijana ili bekovima limitiranih Turaka. Također, zbog manjka visokih, budući Cavalier Karasev imat će minuta koliko želi na trojki i četvorki. Uglavnom, nemaju što izgubiti, a takvi bi mogli biti opasni ako glave budu na mjestu i ako otvore turnir pobjedom protiv Italije.

KREHA: Dobri stari Rusi. To su imali “reorganizaciju” kao ono kad je Staljin sredio 90% oficirskog kadra prije Barbarose? Moja jedina želja vezana uz njih jest da što duže ostanu u turniru kako bih mogao gledati Fridzona kako šutira.

EMIR: Fridzon, Shved, Karasev. Dovoljno za uživanje gledanja Rusa jer ta trojica stvarno znaju igrati košarku. Imaju previše ozljeda, a da im je barem Voronšević (on je zadnji otpao) ostao zdrav, onda bi se možda mogli ugurati i u borbu za medalju. Ovako stvarno nemaju poštenog igrača za guranje ispod koša što neće biti problem u prvoj skupini, pa ni ovoj drugoj, ali četvrtfinale bi trebao biti ipak preveliki zalogaj. Očekujem da ova trojica basketara odigraju jako dobro prvenstvo ako se momčad opet ne raspadne kako samo valjda oni i Slovenci znaju.

5. TURSKA

GEE: Njihov dvojac pod košem Asik-Ilyasova stvarno zvuči moćno, ali nije to ni upola impresivno kako bi bilo da je tu i Kanter, dakle igrač kojem stvarno možeš baciti loptu na blok u nadi da će nešto napraviti. Ova dvojica su ipak igrači ovisni o sistemu, a sistem i Turska, posebice na gostovanjima, nikada nisu išli zajedno. Mislim, tko su bekovi koji će ovo organizirati? Plus, tu je Turkoglu i dalje bog i batina, a nikada nije dobro biti zarobljenik ega igrača čije vrijeme je nepovratno prošlo i koji je nula u obrani. Ne bi im vjerovao ni da darove nose, stoga mi nije jasan vaš optimizam – obojica ste ih gurnuli među top 5.

KREHA: U mom slučaju nije optimizam već nepoznavanje gradiva. Na papiru unutarnja linija je strava, Asik, Ilyasova i Hedo izgledaju ubojito. Sumnjam da će Hedo biti imalo u blizini top forme, ali ionako će zabiti kad će zatrebati. I izaći čim se zadiše. Hedo je turski odgovor na Mikija Rapajića. Vanjske igrače slabo poznam. Jel ima tu išta?

EMIR: Ništa senzacionalno nemaju na vanjskim pozicijama, ali nisu im bekovi tolike rupe da će curiti preko njih na sve strane, osim kada i ako budu igrali protiv tri od četiri momčadi koje su ostale u ovom odbrojavanju. Kako na ovom prvenstvu nema previše ujednačeno dobrih momčadi, onda mislim da bi Turcima mogla Asikova obrana, uz Ilyasovu, Turkoglua i Preldžića, biti dovoljna za prvu poziciju ispod velike četvorke.

4. GRČKA

GEE: Oni su se izdigli iznad mentaliteta kaosa karakterističnog za dvije trećina ekipa na ovom prvenstvu, sjajno rade već godinama, imaju sistem i što je važnije imaju balans. Lider je i dalje dobri stari Spanoulis koji živi za ovakve trenutke, uostalom sjetite se samo što je napravio na nedavnom Final Fouru. Zizis je solidna podrška vani iako bi bilo puno bolje da je i Calathes odlučio zaigrati, ali, jasno njihova glavna snaga je strašna unutarnja linija s all-rounderima Papanikoloauom i Fotsisom. Imaju i pravu peticu u korisnom Bourousisu zbog čega smatram da im se Francuzi s onim kilavim visokima neće moći oduprijeti, a da su kojim slučajem doveli i Koufusa, kladio bih se na njih i protiv Španjolske u Finalu. Kosta je idealan stoper za Gasola, izvukao bi i poneku osobnu sjajnim kretanjem bez lopte, što bi bio sjajan uvod u trening kamp Grizzliesa. Šteta što je i Kosta poput drugog Amera grčkih korijena Calathesa odlučio ljeto radije provesti u pravoj domovini pripremajući se za NBA. U svakom slučaju top 3 repka.

KREHA: Rijetka momčad koja ima uravnoteženu vanjsku i unutarnju liniju. Moj problem je što mi svi liče na Odisejeve unuke te ih stoga izuzetno slabo razlikujem. Jel Spanoulis ćelav? Vječno su u krugu favorita, ali kao da su uvijek ispod radara. Nakon svih ovih godina uvjeren sam da je to zbog prezimena. Što su afro-amerikancima imena to su Grcima prezimena. Pretzel-izis, anyone?

EMIR: Grčka i Litva su korak iza Španjolaca i Francuza, ali me ne bi iznenadilo da na kraju ipak Grci budu na postolju, pa i na najvećoj stepenici. Spanoulis je apsolutno božanstvo u ovim okvirima, a Grci imaju jako puno dobrih košarkaša koji znaju igrati te mogu donijeti pobjedu. Činjenica da nisu previše pomlađivali momčad govori da imaju velike ambicije na ovom natjecanju, a to bi vrlo lako mogli i opravdati.

3. LITVA

GEE: Krcati su pod košem, možda i više nego Grci, ali nemaju nikoga vani. Na zadnjih par reprezentativnih okupljanja se dokazalo da Pocius i Seibutis nisu ozbiljna rješenja na vanjskim pozcijama, tako da će im to i ovom prilikom visiti iznad glave – tko može razigrati Valanciunasa i Motiejunasa, odnosno rasteretiti Kleizu? Mislim, Litvanci su, ovo im je nacionalni sport i stavljam ih u polufinale više po defaultu, ali jednostavno ne vidim u njima momčad koja može do vrha.

KREHA: Žive za košarku što ih u mojim očima automatski stavlja medalju oko vrata. Nakon dva razočaravajuća natjecanja vrijeme je za povratak. Imaju svoj sistem igre gdje lopta kruži dok se i gledateljima i protivnicima ne zavrti. Uvijek mi se sviđao taj racionalni šuterski gen koji njeguju. Unutarnja linija je defitivno forca Litve, a vani su tanki i samo s jednim pravim plejem, Kalnietisom. Jedva čekam gledati kako JoVal nosi ekipu do polufinala u najboljoj old-school centarskoj maniri.

EMIR: Ako sam istaknuo nekoliko košarkaša od kojih na ovom natjecanju očekujem da naprave neke stvari, Valančiunas bi mogao biti MVP natjecanja. Užitak ga je bilo gledati u mlađim kategorijama, u Torontu je prošle sezone nagovijestio da može biti jedan od boljih centara NBA lige, a u reprezentaciji uvijek daje puno više od očekivanog. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Litva igrati kada na rosteru praktično nema klasičnog playa (Kalnietis je igrao često na dvojci prošle godine u paru s Calathesom), a sve skupa su tu samo tri beka. Tko će organizirati igru? Kleiza? Možda sam ih ipak trebao gurnuti ispod Grčke. No, vjerujem Valančiunasu.

2. FRANCUSKA

GEE: Parker u repki nije onaj Parker iz Spursa, to je prvo. Je li sjajan i može li zabiti 30? Apsolutno, ali ovo nije sistem koji radi za njega, već sistem kojega on vuče. Batum je sjajan atleta i all-round igrač, ali one njegove NBA vrline u ovoj sporijoj, kontroliranijoj i ograničenijoj igri neće biti toliko vidljive. De Colo daje širinu i ovo je stvarno kvalitetna vanjska linija, iako mislim da bi bila još kvalitetnija da su poveli i Fourniera koji bi bio sjajan šesti igrač. Ali, nebitno, njihov problem nakon svih ovih godina više nije šut iz vana, ali zato je visina. Noah je out zbog ozljeda, Turiaf jer je neupotrebljiv, a Seraphin se odlučio posvetiti dijeti umjesto repki, pa je sve palo na leđa drvenih Ajince i Petroa. Koji mogu pomoći protiv slabijih protivnika, ali protiv Gasola i talentiranih Grka koji će ih izvući iz reketa? Diaw je tako jedini oslonac, ali taj oslonac usprkos masi teško da može izdržati 30 minuta iz večeri u večer i tako cijeli turnir. Napad će biti sjajan, ali, ne zatvore li reket, opet će ostati za dlaku kratki.

KREHA: Čudno je reći za ekipu koja u sastavu ima Diawa da bi im dobro došlo neke mase u reketu. Ostalo se zna, dokle ih Tony dogura, dogura. Batum mi, kao što si spomenuo uvijek djeluje ograničeno u euro kontekstu. Najatletskija momčad turnira, po tko zna koji put zaredom. Ne vjerujem im sa linije slobodnih bacanja. Emire, zašto su ti oni prva momčad na renkingu?

EMIR: Zbog teorije velikih brojki. Jednostavno, dugo su tu negdje pri vrhu pa je red da nešto osvoje. Od svih ovih centara koji nedostaju realno treba žaliti samo za Noahom, ostalo nije toliko bitno. Čitam intervju s Batumom koji je oduševljen Ajincom. Praktično je rekao da je čovjek naučio igrati košarku što ipak ne vjerujem, ali, ako Batum tako kaže, tko sam ja da sumnjam. Uglavnom, ta unutarnja linija s Ajincom, Diawom, Petrom i Lauvergneom nije za baciti, Batum je tu da poveže linije, Gelebale da ga mijenja, a Tony, De Colo, Diot i Huertel da rade pizdarije iz vana. Batum je solidno izgledao u reprezentaciji u posljednje vrijeme, ako bude razigran teško ga može netko ozbiljno čuvati na ovom prvenstvu, a Tony je Tony – najbolji igrač koji će igrati u Sloveniji. Ja navijam za zlato.

1. ŠPANJOLSKA

GEE: To što dolaze bez Gasola starijeg, Ibake pa i bez Mirotića otvara vrata ostalim repkama – da su kompletni, ovaj turnir bi izgubio svaku draž što se tiče prvog mjesta. Ovako, momčadi s kvalitetnim unutarnjim linijama poput Grčke ili Litve i Francuzi s Parkerom imaju mogućnost da se provuku do zlata. Doduše, Marc Gasol je još uvijek najbolji visoki na turniru, pa se problemi mogu javiti samo ako zbog ozljede ili osobnih bude igrao manje od 30-35 minuta po večeri. Vanjska linija je krcata, a tempo koji će nabiti Rubio i Calderon bekovi Litve, Turske, pa čak i Grčke, teško mogu pratiti. Tu su i Rudy i Lull, majstori 1 na 5 košarke koji će uživati u sporednim spot-up rolama s puno slobodnog prostora obzirom da su naviknuti glumiti prve opcije. Praktički jedino je pitanje mogu li Mumbru ili Claver zakrpati skakački tu poziciju četvorke (šuterski svakako mogu, tu napad neće patiti ni najmanje) da donesu balans. Uglavnom, zbog iskustva Calderona i Gasola, kao i kvalitete ostalih, vjerujem da mogu do kraja. Navarro im neće faliti ni najmanje, dapače bit će gušt navijati za njih bez takvog lika, bitno je samo da se Rudy i Lull ne otmu kontroli pa ga prizovu u sjećanje.

KREHA: Izostanak Navarra je pojačanje. Uvijek sam mrzio tog šminkerčića od beka. Rubio i Gasol su mi među najdražim NBA igračima. I sad ih imamo prilike gledati praktički u kvartu. Yess! Jurobasket je zakon. Prvi favoriti dok god se Francuzi ne povećaju, a Litvanci ubrzaju. Ono što je potencijalni problem jest da će im se igra strmoglaviti kad Marca napune osobnima. Bit će zanimljivo vidjeti kako reagiraju u tim trenucima i tko će se prometnuti u lidera. Opcija ima jako puno, pitanje je tko ima najveća jaja. Moj glas ide RR-u, naravno.

EMIR: Objektivno su najveći favoriti turnira, ali, kada im mi danas damo po pički, odmah će biti panike (šalim se, ali kada bi ih stvarno pobijedili, nisam siguran da do panike ne bi došlo). Nisu Španjolci toliko jaki pod košem. Marc Gasol je uistinu veliki, ali i jedini pravi oslonac. Rudyja valjda mrzi cijela Europa pa bi mogao dobiti nekoliko nokauta tijekom turnira, a koliko god vi ne cijenili Navarra, činjenica je da je on znao uzeti loptu u ruke kada je bilo najpotrebnije i riješiti milijun utakmica. Sada bi to valjda trebao činiti Gasol uz pomoć Rubija. Ne znam, meni se ne čini to toliko jako da bi ih uzeo za neprikosnovene favorite turnira. Ono što ih izdvaja je činjenica da su posljednjih godina naučili pobjeđivatii pa u Sloveniju dolaze samouvjereni. Razumijem zašto su i dalje prvi favoriti, ali se ipak nadam da će Tony konačno uzeti naslov, posebice jer mu je onaj prije dvije godine izmakao zato što su Španjolci bili u naponu snage. Sada nisu.

15Aug/1336

2012-2013 IOR (14-36)

Posted by Gee_Spot

14. TONY PARKER (SPURS), 98

Tony je pretprošle sezone preuzeo kontrolu u napadu kako su se Spursi s flexa i Duncana na viskom postu sve više okrenuli pick & rollu, što se osjetilo na njegovim sirovim brojkama, potrošnji i, na kraju krajeva, odgovornosti. Ali, taj kvantitativni skok nije pratio kvalitetom, odradivši jednu od slabijih šuterskih sezona. Međutim, u drugoj godini u glavnoj ulozi snašao se puno bolje, ovaj put ostvarivši ne samo svoje klasične visoke postotke, već i jedne od najboljih u karijeri, što je, naravno, dovelo i do najbolje sezone u karijeri. I to u poprilično poznim godinama za playa, što vjerojatno znači da je iduće sezone realan pad na nešto primjerenije visine. S druge strane, Pop zna podmazati sistem do te razine da realno prestaje biti bitno.

15. ANDREW BYNUM (CAVS), 97

Slično kao i kod Rosea, ova ocjena bazirana je na prosjecima ranijih sezona i danas više služi kao orijentir o tome kakav je Bynum bio talent nego što nas čeka - realno, propusti li još jednom 40 ili više utakmica, sistem će ga toliko zasuti negativnim bodovima da će pasti u poretku za klasu do dvije. Što je opet bolje nego da nikada više ne zaigra, što je, nažalost, također mogućnost.

15. MARC GASOL (GRIZZLIES), 97

Sve se zna, kompletan igrač, mene je samo strah da nešto ne počne otkazivati jer onakvi balvani se ni pod razno ne bi smjeli onako lagodno moći kretati u obrani.

15. PAUL GEORGE (PACERS), 97

Fantastična skok za tako mladog momka koji pri tome napadački nije pružio ni približno dobre partije koje bi omogućile ovako visok plasman - njegovih 43% šuta i slabašan omjer asista i izgubljenih daleko su od klasnih. Međutim, i bez sjajnog napada, George je izbio visoko zbog all-round solidnog učinka i vanserijskih obrambenih kvaliteta koje su na prirodnoj poziciji trojke još više došle do izražaja. Teško da će ikada postati franšizni igrač zbog manjka kreativnosti, ali da već sada ima Pippenovsku kontrolu nad obranom nije tajna.

18. LAMARCUS ALDRIDGE (BLAZERS), 93

Nadam se da ćemo ga u iduće dvije-tri godine vidjeti u najvažnijim utakmicama, po mogućnosti s kvalitetnim visokim koji mu čuva leđa, jer ovaj čovjek je doktor košarke.

18. AL HORFORD (HAWKS), 93

I dok mi razbijamo glavu oko toga hoće li ikada zaigrati četvorku, Al šuti i radi, kao što je uostalom uvijek i činio. Danas potpuno oporavljen od ozljede, bez Smitha u blizini još više odgovoran za igru u oba smjera.

20. STEPHEN CURRY (WARRIORS), 92

Ono što je Parker u 2 na 2 igri s ulazom, on je u 2 na 2 igri sa skok-šutom. Rijetki mini-bek oko kojega možeš posložiti vrhunski napad.

21. PAUL PIERCE (NETS), 91

Stara kanta i dalje drži katedru - njegove lanjske all-round brojke nadmašio je samo LeBron, a u toj klasi apsolutno korisnih bočnih igrača bio je još samo George.

22. CHRIS BOSH (HEAT), 90

Manji napadački učinak sve bolje pokriva obrambenim i to usprkos tome što igra izvan pozicije. Učinio više za respektiranje WNBA od Lise Leslie.

22. DAVID WEST (PACERS), 90

Sezona karijere u 32-oj godini definitivno je znak da pad slijedi, ali West ima toliko vještina da može biti koristan i na jednoj nozi.

24. SERGE IBAKA (THUNDER), 88

On za razliku od Westa vještina baš i nema, ali dok može skakati i trčati te zabijati onaj skok šut s poludistance, naći će načina biti učnikovit. Jasno, dok god ima dvije opcije ispred sebe koje mogu okupirati pažnju protivničkih obrana.

25. DIRK NOWITZKI (MAVS), 87

Godine pomalo čine svoje - iako će oporavljen od ozljede Dirk definitivno odigrati bolje u novoj sezoni okružen boljim suigračima, dani prvog nositelja su prošlost. U svakom slučaju ignorirajte Dallas na vlastitu odgovornost - s 70 utakmica Nowitzkog čak i u ovoj fazi, taj napad može biti dovoljno dobar da se dočepa osmog mjesta.

26. TYSON CHANDLER (KNICKS), 86

Iako je nerijetko bio žrtva sistema koji ga je često osuđivao da bude jedini skakač i obrambeni igrač na parketu, Chandler je još jednom odradio solidan Chandlerovski posao.

26. JOAKIM NOAH (BULLS), 86

Njegov skok u učinku vezan je prije svega uz minutažu, odnosno činjenicu da ga je Thibo zbog epidemije ozljeda koristio skoro 7 minuta više nego inače iako je i sam muku mučio s formom. Maknemo li minute, bio je ovo isti Noah kao uvijek, zreliji i bolji u obrani gdje je energiju sve više počeo zamjenjivati čitanjem igre, nešto realizatorski slabiji zbog manjka Rosea koji mu je otvarao prostor, ali zato korisniji kao asistent opet zbog manjka Rosea kojega je pasovima s vrha reketa povremeno mijenjao.

28. DERON WILLIAMS (NETS), 85

Treća godina za redom u potpuno novom kontekstu s potpuno istim učinkom jasno govori da je Deron to što jeste - kvalitetna druga banana limitirana problemima sa gležnjevima.

29. KEVIN GARNETT (NETS), 84

Ne stari dominantno kao Timmy, ali u novoj roli s pravom peticom iza leđa trebao bi trajati na vrhunskoj razini još par sezona. Njegov obrambeni IQ je jednostavno neponovljiv.

29. ZACH RANDOLPH (GRIZZLIES), 84

Izbjegne li ozbiljnije ozljede, što je s njegovom konstitucijom uvijek problematično, Z-Bo bi mogao trajati još sezonama kao double-double smetlar prve klase.

31. MIKE CONLEY (GRIZZLIES), 83

Polako, ali sigurno preuzima ulogu lidera kako se Grizzliesi iz jedinstvenog Grit & Grind stila pretvaraju u manje atraktivan Pick & Roll model i kako Allen i Randolph ustupaju mjesto njemu i Gasolu.

31. MANU GINOBILI (SPURS), 83

Ako je ovogodišnji pad nekakav pokazatelj, Manu u sebi imam taman dovoljno da odradi ove dvije dodatne godine u roli rasnog šestog igrača prije nego za stalno napusti ligu.

31. BROOK LOPEZ (NETS), 83

Najbolji strijelac na poziciji, s još nedovoljno čvrstim all-round uporištem, ali s godinama koje nude mogućnost da bi se jednoga dana mogao razviti u izuzetnu drugu opciju, samim time i matchup noćnu moru jer, kao što legenda kaže, rasni centri ne rastu na grani. Inače, zanimljivo kako Netsi imaju 4 igrača u top 30, što bi se trebalo ponoviti i dogodine ne doživi li Garnett raspad sistema, odnosno izdrže li Deronovi i Brookovi dijelovi tijela.

34. RAJON RONDO (CELTICS), 82

Jednu od gorih sezona, uz to okrunjenu ozljedom, definitivno treba zaboraviti što prije, pravo pitanje je što nas čeka dogodine. Po svježim vijestima, ne treba ga očekivati na parketu prije prosinca, što pak znači da se smiješi još jedna ovakva sezona na granici druge i treće opcije.

34. ANDRE IGUODALA (WARRIORS), 82

Uz standardan doprinos u obrani i organizaciji igre, Iggy je najviše izgubio u Denveru slabašnim šuterskim učinkom. Možda mu novi sistem pomogne da se vrati na nešto veću razinu igre, a možda je sezona u Denveru bila početak kraja - ne zaboravite da ulazi u 30-u godinu i da bez dominacije u atletskim kategorijama teško može opravdati povjerenje dok god nije u stanju zabiti otvoreni šut.

36. NIKOLA PEKOVIĆ (WOLVES), 81

Trpanju i razbijanju u napadu dodao je i sve bolji skok u napadu (opet vrhunsko građenje) i sve bolju pozicionu obranu. Petica stare škole, ujedno i bogatija za 60 milja od jučer. Sada bi bio red to povjerenje vratiti playoffom, na čemu će nesumnjivo raditi svi u Minnesoti.

13Jun/136

MINUTEMEN

Posted by Gee_Spot

LeBron James je u dosadašnje tri utakmice Finala promašio više otvorenih šuteva s poludistance u napadu i usput zakasnio pokriti više protivničkih cutova u obrani nego valjda u ijednom drugom sličnom razdoblju u karijeri, ako ne cijeloj, onda barem u ove zadnje tri sezone u Miamiu. One koji vjeruju da je u pitanju isključivo psiha i nekakva urođena mana ovog sjajnog igrača daljnji tekst vjerojatno neće zanimati stoga je najbolje da ga preskoče. Oni koji vjeruju da Miami ima prekidač koji uključi po volji i da gube 1-2 u seriji zato što su dvije utakmice odlučili odigrati ispod potrebne razine, a ne zato što su ih Spursi nadigrali u ravnopravnoj bitci, također mogu preskočiti priču. One pak željne racionalne analize i nekih zanimljivih podataka koji će pomoći staviti stvari u kontekst, pozivam da bace pogled na sljedeće brojke jer po meni je ovo što se događa s Jamesom najfascinantniji trenutak u dosadašnje tri utakmice. Bilo je tu bljeskova, posebice u obrani reketa, neosporan je trud koji ulaže u skok, ali nedostatak dinamita u nogama u kretanjima u oba smjera vidi se iz aviona. Pa pokušajmo otkriti o čemu se radi.

Ovo su trojke kojima su treneri dali najveće povjerenje ove sezone (regularni dio + playoff), prvo kod Miamia:

James, 3658 minuta (2877 regularna + 781 playoff)

Bosh, 3063 minute (2454 + 609)

Wade, 3071 minuta (2391 + 626)

Znate koliko igrača kod Spursa je prošlo granicu od 3000 minuta, koja je uobičajena za prve opcije momčadi koje igraju Finale? Nula. Evo i brojki:

Parker, 2792 minute (2174 + 618)

Green, 2717 minuta (2201 + 516)

Duncan, 2655 minuta (2078 + 577)

Usporedimo li samo udarne opcije, dakle minutažu Jamesa i Parkera, ispada kako je James, uzmemo li prosječne Tonyeve minute po utakmici, odigrao 26 utakmica više ove sezone. Ok, pa to i ne zvuči toliko strašno - Parker je bio ozljeđen, a dok je Pop njega čuvao i limitirao mu minute čak i dok je bio u najboljoj formi života, Spoelstra je raubao Jamesa u nadljudskim hvatanjima debelih minusa na utakmicama protiv raznih Cavsa, Pistonsa i Bobcatsa.

Pa to je isključivo njihov problem, zar ne? Ako se uopće i radi o problemu - ovih 5-6 minuta više koje James igra po utakmici tijekom cijele sezone ne mogu biti baš tolika otežavajuća okolnost, na kraju krajeva on je taj koji je građen kao tenk dok je Parker sitni play koji dobiva batine dok se probija kroz hrpe blokova i u onim stalnim ulazima u reket.

Stoga pokušajmo proširiti usporedbu na nešto širi uzorak. Tony je lani igrao još manje minuta po tekmi u prosjeku, a zbog lockouta odigrao je samo 1923 minute u sezoni plus još 560 u playoffu (Duncana isključimo iz daljnjih usporedbi jer je igrao još manje od Parkera u svim kombinacijama kojih ćemo se dotaknuti). James je za to vrijeme i tijekom lockouta skupio 2326 minuta plus još standardnih 983 u playoffu, a to vam je, preračunato, dodatnih 27 utakmica više od Parkera.

Dodamo li još i prvu sezonu velike trojke u Miamiu, koja također uključuje nastupu u Finalu i gdje je James na 3063 minute iz regularnog dijela dodao još i 922 iz playoffa, dok je Parker ostao na ukupno 2749 (rano ispadanje od Memphisa), dolazimo do još dodatnih 1236 minuta za LeBrona i novih 39 utakmica viška u odnosu na Parkera.

Zaključak? James je u tri sezone odigrao 92 utakmice više od Parkera, igrača koji je uvjerljivo prvi po minutaži u tom razdoblju na cijelom rosteru Spursa. To je više od jedne regularne sezone, praktički to je više nego što je Parker odigrao u cijeloj sezoni 10/11 kada su ih izbacili Grizzliesi.

Mislim, nisu u pitanju nikakvi presedani koji bi trebali poslužiti kao optužba Spoelstre ili opravdanje Jamesa, već čiste činjenice koje morate imati na umu kada sljedeći put vidite LeBrona kako uglavnom promatra dok pored njega poput vihora protrčava Parker ili dok kasni na istrčavanje prema Greenu ili Leonardu. Kada noge nisu svježe, uzalud vam sjajan um, a isti princip se da primijeniti na napad i svaki onaj kratki skok-šut koji zastane na obruču. Čak i rasni konj poput LeBrona treba predah nakon tri ovakve sezone, predah do kojega nije došlo ni u regularnoj sezoni (zašto što je Miami Heat jedan veliki eksperiment koji se temelji upravo na tome da James 40 minuta po večeri može biti sve što trener poželi, univerzalni začepljivač rupa), a ni u playoffu gdje je upravo odradio seriju protiv Pacersa u kojoj mu je pomoć suigrača bila takva da smo ih univerzalno prozvali Miami Cavaliers (kako se taj detalj brzo zaboravio i kako se brzo priča prebacila na teritorij Skipa Baylessa).

Uglavnom, ovo nije opravdanje, ovo su samo podatci koje svatko može pročitati kako želi. Samo, ako nije u pitanju opravdanje, čemu onda sve ovo? Pa da bi se još jednom istaknula veličina Spursa, naravno (po meni ključ nije u tome što je Heat umoran, to je normalno, već što je San Antonio netipično odmoran za ovaj dio godine). Naime, ona teza da je sezona jednako teška za sve i da su u Finalu ionako svi na rezervi ima smisla u sudaru dviju standardnih NBA momčadi, ali Spursi se nikada nisu vodili standardima, već su ih postavljali.

Nije talent ono što njih čini posebnima, iako su i po njemu definitivno top 5 momčad u ligi. Ono što njih čini posebnima su sve te sitnice, poput pronalaženja idealnih rola za sporedne igrače ili maksimalnog korištenja talenta kojega imaju na raspolaganju kroz sistem. I da, raspodjela energije o kojoj pričamo.

Razlika u talentu smanjila se onoga dana kada je Wadea izdalo koljeno, ali ono što ju je do sada u Finalu totalno sakrilo je ta svježina u nogama Spursa zbog revolucionarnog Popovog pristupa vođenju momčadi, ne kroz utakmicu ili sezonu, već kroz skoro cijelo jedno jebeno desetljeće.

Zato i je moguće zamisliti da će Danny Green nastaviti jahati trenutnu šutersku formu, održati ovih 70% za tricu i postati MVP Finala, isto kao što je bilo moguće da Parker u naponu Duncanove snage dođe do svog trofeja najboljeg u završnoj seriji. U Spursima se nikada ništa nije vrtilo oko danas, a da istovremeno jedno oko nije bilo usmjereno i prema sutra.

Takav način razmišljanja previše je kompleksan ne samo za NBA stručnjake, već i za većinu profesionalaca u puno ozbiljnijim granama društvenih ili prirodnih znanosti, ali ne i za Spurse koji su godinama gradili male zalihe rezervi ne bi li im se našle pri ruci upravo u ovakvim situacijama, kao svojevrsna kutija prve pomoći. Ukratko, da se poslužimo malo i demagogijom - oni su se za ovo Finale pripremali zadnjih 6 godina, Miami dva dana nakon što je završio seriju s Pacersima.

Ako James još tri puta uspije izvući iz sebe nešto slično onome što je igrao u četvrtoj četvrtini G2, sve ovo pada u vodu, svi ti koraci prednosti neće biti dovoljni da se pobjegne talentu. Do sada mu je to u kriznim situacijama uspijevalo, u manjoj mjeri čak i Wadeu. U biti, ako zanemarimo Dallas prije dvije godine, dakle seriju u kojoj još nisu znali što rade, koliko god se razni kvazi-kritičari trudili to osporiti, James i Wade bi briljirali u utakmicama koje su bile presudne (Indiana, Boston, Oklahoma, Indiana). Uvijek bi pronašli neku novu rezervu, samo, što će se dogoditi kada jednom posegnu za gorivom i taj put ih dočeka prazno dno rezervoara? Dogodit će se opet utakmice 1 i 3 jer Spursi ne samo da imaju punije tankove, već imaju i know how potreban za izvući maksimum iz svake situacije.

7Jun/132

DAY 39 – LAST MAN STANDING

Posted by Gee_Spot

Parker u prvih 12 minuta nije napravio ništa kroz pick & roll i to je ključni detalj na otvaranju serije (još je važnije da ga uopće nisu napadali nekim specijalnim presingom, najveći dio posla odradio je Bosh u usamljenim visokim preuzimanjima dok su ostala 4 braniča Heata ostajala na svom čovjeku i usporavala napad, prisiljavajući Spurse na resetiranje akcije kako bi pronašli rupu u obrani). Do prilika za realizaciju Tony bi dolazio kroz screenove ili cutove, što je scenarij koji bi Miami vjerojatno potpisao istog trena do kraja Finala. Također je uočljivo da će Spursi imati ozbiljnih problema nametnuti igru kroz visoke – em su Haslem i Bosh sasvim dovoljni za guranje pod košem, em je James u stanju napasti Timmya direktnim ulazima u tijelo, što je nešto na što se gotovo nikada nije odlučivao protiv Hibberta (to je dovelo do dvije brze osobne Duncana, nenadoknadivog igrača za obranu San Antonia – em nitko nije u stanju čuvati obruč na tom nivou, em njegova zamjena omogućuje Heatu igru s niskom petorkom bez posljedica).

Još jedan zanimljiv detalj u ovom uvodnom odmjeravanju snaga je i energičan ulazak Wadea i Bosha u utakmicu, s tim da mi nije jasno zašto je Bosh uzeo više šuteva za tri nego za dva kada je očito po svim pokazateljima da još uvijek nije toliko dobar tricaš (pogotovo kad uzmeš u obzir da je s poludistance fantastičan) i da će protiv Spursa imati dovoljno otvorenih šansi u situacijama koje realizira s puno boljim postotcima. Nije zgorega ni spomenuti da je Battier mjesto u rotaciji prepustio Milleru, što je pomalo čudno obzirom da su Spursi matchup u kojem bi Shane došao do izražaja, ali Spoelstra očito vjeruje u momentum i želi Milleru dati protiv Indiane zasluženu šansu.

Trice se pogađaju solidnim ritmom, ali Heat ubacuje u brzinu više ulaskom Allena i prebacivanjem Spursa na nisku petorku (Neal je u ovom trenutku rupetina u obrani u rangu hrvatskog proračuna), zbog čega Pop vrlo brzo na parket vraća dodatnog visokog (Diaw umjesto Leonarda, s tim da treba istaknuti kako je Leonard sjajno ušao u utakmicu, posebice u napadu, gdje je agresivnim ulazima i stalnim kretanjem očito pokušavao natjerati Jamesa da radi prekovremeno u obrani). Međutim, primjetno je kako Heat puno lakše dolazi do poena od Spursa koji bez Parkerova pick & roll učinka nisu onaj stroj koji smo navikli gledati, stoga Pop (majstorski osjeća da je ovo biti ili ne biti) vrlo brzo vraća Duncana na parket kako bi dobio ne samo čvršću obranu, već i neku osnovu u napadu.

Timmy tako brzinski dokazuje da mu Birdman nije dorastao (Andersen je sjajan podizač energije, ali njegova 1 na 1 obrana u postu s onim stalnim izmicanjem stolice blago rečeno je mizerna), a kako Bosh ubrzo zarađuje treću osobnu, ulogu centra u Heatu dobiva Joel Anthony (Spoelstra još jednom dokazuje da je odličan i u vođenju utakmice, ne samo u pripremi, ne treba mu veliki uzorak da shvati kako dvoboj Birdman-Duncan ne miriše na dobro i do kraja uglavnom Birdmana šalje na Splittera).

Usprkos dobroj obrani reketa i iznenađujuće pozitivnoj energetskoj roli Anthonya, posebice u napadačkom skoku, Timmy je odličnom igrom pod oba obruča uspio razbuditi Spurse, ali i uzdrmati obranu Heata, koja tako u zadnje dvije minute druge četvrtine dopušta Parkeru više uspješnih pick & roll akcija (tri) nego u cijelom periodu prije.

Heat pak ima odgovor u vidu Dwyanea Wadea, koji napad za napadom kreće na svoje poznate samoubilačke ulaze u sredinu i tako daje još jedan razlog Heatu za optimizam. Njegova energija obilježila je i treću četvrtinu u kojoj Heat nastavlja održavati rezultatski minimalnu prednost, ali i dojam da jednostavno imaju više rješenja ove večeri. Što se moglo vidjeti i u periodu kada su nekoliko napada za redom vrtili akciju kroz Jamesa u postu, da bi se, čim su Spursi počeli stizati ranije na pomoć Leonardu, odmah vratili Jamesa na vrh reketa u pick igru.

Problem je nastao u zadnjih 12 minuta kada je James usporio, što je posebice bilo vidljivo na otvaranju zadnje četvrtine kada je nekoliko napada za redom jednostavno loše odigrao u idealnim situacijama (2 na 2 igra njega i Bosha) i pri tome izgubio dvije neforsirane lopte (situacija slična završnici druge utakmice protiv Pacersa kada je netipično poklonio dvije kontre Indiani). Spursi te greške koriste da kroz tranziciju dođu do prednosti, ali i ritma kakav im odgovara – Parker se rastrčao, zabio nekoliko šuteva na još nepostavljenu obranu i okrenuo momentum na stranu Spursa pred zadnjih nekoliko minuta.

Sad, obzirom da su Spursi i dalje nastavili igrati svoju standardnu obranu (ok, možda su ostajali u zoni dublje nego smo navikli, ali tu je teško odvojiti koliku je ulogu imala njihova svjesna odluka da se povuku u 2-3 formaciju, a koliko mlitavost Heata u napadu koji je jednostavno stao s kretanjem bez lopte), postavlja se pitanje što se dogodilo u zadnjoj četvrtini s napadom Miamia? Da li je moguće da je u pitanju tek banalni razlog poput umora i da je James jednostavno ostao bez zraka zbog svega što je odradio u prvih 36 minuta, a posebice zbog taktike Popa da ga većinu utakmice maltretira s Leonardom kao aktivnom napadačkom opcijom? Što god bilo, Heat je u ovom period ostao bez Jamesovih ulaza i onih povratnih lopti od kojih šuteri žive, a njihova pick igra je bila potpuno predvidljiva (Spursi su lakoćom čitali Bosheve blokove i pokrivali prostor, dijelom i zato što je LeBron izgubio onaj prvi korak).

Praktički, Miami je u prvih 8 minuta zadnje četvrtine zabio samo 7 poena i imao više izgubljenih lopti od ubačaja. Te izgubljene su odigrale ključnu ulogu u oslobađanju Parkera, koji je napravio ono što lider treba, podigao razinu igre, dok je James na drugoj strani odigrao par najgorih minuta u ovom playoffu. Tonyeva energija, lucidnost, brzina i kontrola lopte u ovakvim momentima je zadivljujuća, čovjek ima pluća maratonca i bistrinu uma šahiste, a to je još jednom i zasluga načina na koji ga Pop koristi – Timmy je odradio ogroman posao u sredini utakmice, Manu je odradio vrhunsku rolu sekundarnog razigravača (posebice u trećoj četvrtini), a Parker je za to vrijeme služio kao mamac dok se napad vrtio kroz ovu dvojicu. Sve to pomoglo je da bude najbolji kada je najpotrebnije, iako je, naravno, na kraju ključno to što je zabijao kada je trebalo i to, osim iz spomenute tranzicije, uglavnom iz čudnih izolacijskih situacija u kojima je doslovno igrao 1 na 5.

Samo, što nije ta ravnoteža možda i ključ? Trojac Spursa pomogao si je raspodijeliti energiju na način koji Miami nije mogao pratiti - James je toliko važan za organizaciju napada, obranu i skok, da sama podjela lopti prilikom realizacije nije dovoljna, Bosh i Wade moraju preuzeti veću odgovornost i u ostalim segmentima igre (posebice Wade koji je imao za njega mizernih 2 skoka i 2 asista).

U zadne tri minute Spursi tako ulaze u puno boljem ritmu, a Spoelstra odlučuje još i povećati odgovornost Jamesu stavljajući ga na Parkera u obrani. Međutim, nije se lako vratiti iz rupe koju si je Heat iskopao, a pogotovo ne u situaciji kada Bosh i dalje nepotrebno puca trice umjesto da uđu u sredinu i uzme tu dugu dvicu koja je za njega praktički slobodno bacanje (ovo je stvarno postalo besmisleno - znam da je trica efikasniji šut, ali samo ako je pogađaš - nastave li Bosh i Spoelstra forsirati ovakav vid akcije umjesto da se vrate klasičnom pick & popu, mogli bi sami sebi postati najveći neprijatelji).

Dramu na kraju povećava Parkerov ubačaj s istekom vremena (iz situacije bez izlaza), koji pak samo potvrđuje jednostavno činjenicu – kada se utakmica lomila, Tony je odradio posao, a LeBron uglavnom nije, koliko god to glupo bilo reći za čovjeka koji je ostvario triple-double. Spoelstra se mora pozabaviti razlozima – da li je u pitanju bio umor i jednostavno loša četvrtina zbog prevelikog tereta i loše podjele uloga ili je i agresivnija obrana Spursa s puno zone oduzela Heatu kretanje lopte? I definitivno mora zamijeniti sve one trice koje je Bosh uzeo dugim dvicama, možda i razmisliti o odgovornostima Jamesa u skoku i obrani – ako će trčati cijelu večer za Leonardom i pri tome biti zadužen za skok, možda će se završnice bez zraka ponavljati, dakle rošada na Greena i više Haslema možda dolaze u obzir. Također, može se razmisliti o upotrebi presinga – koliko god su preuzimanja na Parkeru sjajno funkcionirala, nisu dovela do izgubljenih lopti, Spursi su ih imali samo 4 cijelu večer, a to je premalo da bi se atletska dominacija na boku osjetila.

S tim da razloga za paniku nema - Heat može biti zadovoljan igrom u prvih 36 minuta, a posebice činjenicom da su prepolovili učinak Spursa u pick & roll akciji Parkera i visokih (i to bez presinga na loptu, uspijevajući tako držati pod kontrolom i ostale napadačke opcije) – Parker je samo 6 puta napao sredinu nakon pick igre za 2-6 učinak, a suradnja s Timmyem i Tiagom rezultirala je s 1-8 realizacijom, to su strašne brojke za obranu Heata. Međutim, obzirom da su uz dobru obranu dobili i solidne utakmice od Wadea (jasno, u okvirima ovog trenutnog Wadea, u usporedbi s pravim Wadeom ovo je smiješno malo), Bosha (prije svega odlična obrana u svim fazama, dobar all-round nastup pokvaren nepotrebnim forsiranjem trice) i klupe (solidna doza energije i trica od svih koji su izašli na parket), mogu se i zabrinuti – ako sve ovo nije bilo dovoljno da se dobije utakmica na svom parketu, odnosno ako je par crnih minuta Jamesa bilo dovoljno da se sistem raspadne, pa što im treba da izvuku pobjedu? Savršena partija? Ako je to u pitanju, onda i Wade i Bosh moraju biti puno više nego solidni da malo olakšaju život Jamesu.

Još je luđe što je Heat izgubio utakmicu u kojoj je imao bolji postotak šuta iz igre (čak i bolji postotak trice uz jedan ubačaj više), a uz to je imao i više asista (Spursi su imali netipično malo asista baš zato što nije bilo standardnog učinka pick & rolla, kao i što su promašili previše trica iz kuta) te značajnu prednost u skoku. Da mi je netko prije serije rekao da će bilo koja od ovih momčadi dobiti makar i jednu utakmicu u kojoj će imati slabiji postotak šuta, rekao bih mu da je lud, tako da je pitanje koliko ovu utakmicu možemo uzeti kao ogledni primjer za budući razvoj serije. Ne kužim i dalje što se dogodilo u četvrtoj s napadom Heata, jednostavno kao da je netko prebacio program i upalio sasvim novu utakmicu. Stoga samo mogu reći – jedva čekam odgovor u nedjelju. Ni jedna ni druga momčad nisu odigrale briljantno, ali nadigravanje je bilo prisutno od prve do zadnje sekunde. Oba trenera imaju dosta prostora za brusiti rubove, Spoelstra nešto malo više, ali ključ je bio što je San Antonio imao čvršće temelje ovom prilikom (Duncanovo prisustvo u oba reketa, Parkerova energija) koji su nadvisili onu startnu prednost Heata - LeBrona.

6Jun/1314

BASKETBALL HEAVEN

Posted by Gee_Spot

Kako sam u jučerašnjem podcastu već obznanio prognozu Finala, ovu najavu odradit ćemo obrnuto od dosadašnjih - umjesto analize koja vodi zaključku, krenut ćemo od zaključka. Dakle, u sljedećih nekoliko kartica pokušati ću objasniti ne samo zašto mislim da će Heat osvojiti naslov, već i zašto smatram da su čvrsti favoriti (kao što sam Krehi rekao u "neslužbenom" razgovoru prije podcasta, da moram birati tri rezultata Finala sva tri bi bila u korist Heata, u rasponu od 4-2 preko 4-3 do 4-1).

Službeni izbor glasi 4-2 za Miami Heat, a evo i kako sam došao do njega.

Spursi i Heat praktički nemaju međusobnu povijest zadnjih nekoliko godina, a posebice zadnje dvije od kada su ove šire jezgre aktivne u sistemima sličnima onome što možemo očekivati u Finalu. Ovogodišnje dvije utakmice pratio je dobro poznati cirkus oko odmaranja najboljih igrača, a lanjski usamljeni lockout dvoboj prošao je bez Wadea i Ginobilia, uz pobjedu Heata od 22 razlike (pogodili nenormalnih 16 trica). Zanimljivo, čak i godinu ranije (iako se radi o još manje bitnim podacima obzirom da ni jedna ni druga momčad u sezoni 2010/2011 nisu nalikovale na današnju) oba međusobna dvoboja završila su gaženjima - prvo su Spursi (uz 17 trica) dobili 30 razlike u svojoj dvorani, da bi im se desetak dana kasnije Heat osvetio s vlastitih +30.

Dakle, očito je kako do prvog podbacivanja nećemo znati o kakvom se stvarno matchupu radi, stoga nam ne ostaje ništa drugo nego baciti se na analizu kroz brojke i tendencije određene momčadi.

Prvo je bitno ustvrditi da za razliku od prijašnjih serija koje su obje momčadi imale zadovoljstvo riješiti u svoju korist, sporedni faktori košarkaške igre ovdje neće igrati preveliku ulogu. Memphis i Indiana su bile napadački limitirane momčadi koje su morale zakonitosti igre okretati u svoju korist korištenjem nekih manje pouzdanih oružja poput skoka, tranzicije ili slobodnih bacanja, ali Spursi i Heat su par iz snova upravo zato što će svoj dvoboj riješiti klasičnim nadigravanjem na oba kraja parketa u kojem će količina otvorenih šuteva u napadu, odnosno količina ometanih šuteva u obrani, biti ključni za rasplet.

Ako bi bacili pogled na svaki sporedni faktor, stvari bi izgledale ovako nekako:

- kontrola lopte

Obje momčadi u stanju su kiksati, ali uglavnom su solidne u oba smjera, s tim da je Miami nešto bolji u obrambenom pritisku, dok su Spursi bolji u čuvanju lopte. Ako bi nekome morali dati prednost, onda malena ide Heatu jer su sistemski skloniji korištenju presinga i imaju igrače koji mogu sijati paniku u linijama dodavanja.

- kontrola skoka

Obje momčadi su među najgorima u ligi kada je kupljenje odbijanaca u napadu u pitanju (Heat je usprkos manjku centimetara čak i nešto bolji od Spursa kojima je tranzicijska obrana prioritet), posvećeni su isključivo kontroli skoka u vlastitom reketu (što Spursi inače rade solidno, dok Heat očekivano čak i tu ima problema). Ako bi nekome morali dati prednost, onda su to svakako Spursi zbog većeg izbora skakača i činjenice da ipak imaju dva najbolja centra u ovoj seriji.

- slobodna bacanja

Spursi imaju puno više problema doći na liniju jer su njihovi glavni igrači više oslonjeni na šut iz vana, ali s druge strane ne postoji obrana koja radi manje prekršaja od njihove. Tako da eventualna prednost koju Heat ima u ulazima, a koja je ionako upitna obzirom na Wadeovo koljeno, biva anulirana lakoćom kojom Timmy i društvo štite sredinu bez prekršaja u svojoj verziji zone (Timmy nikada ne izlazi dalje od lakta, plus ih je uvijek barem još troje u blizini kako bi se u slučaju penetracije zatvorili oko reketa).

Znači, pobjednika će odlučiti bolja učinkovitost tijekom postavljenih napada. Pogledajmo stoga zašto mislim da Heat tu ima ključnu prednost u onom najvažnijem od svih faktora zvanom šuterska učinkovitost.

Nakon mučenja s Pacersima koji su im oduzeli najbolje postave i prisilili ih da posegnu za sporednim rješenjima poput obrane reketa i Haslemova šuta kako bi prošli dalje, Heat će protiv San Antonia puno lakše disati zbog zonskih principa obrane Spursa, ali i zbog činjenice da San Antonio za razliku od Indiane ima "samo" 4 sjajna obrambena igrača u udarnoj petorci.

Naime, kako je Spursima zaštita reketa ključna, napad koji je u stanju dovoljno brzo vrtiti loptu uokolo može uhvatiti Greena i Leonarda dovoljno daleko od perimetra da osigura otvorenu tricu (posebice iz kuta). Spursi imaju sreće što je u NBA malo pametnijih momčadi od njih kada je pomicanje šahovskih figura u pitanju, ali Heat ima sasvim dovoljno lucidnih asistenata (posebice jednoga koji se preziva James) koji mogu iskoristiti ovu protivničku obranu na vrhovima prstiju da zabiju poneku tricu iz kuta, a to znači da će Battier i Allen (dva ponajbolja tricaša iz kuta u ligi, uz Dannya Greena i Kawhia Leonarda, naravno) u ovoj seriji biti od koristi.

Ovaj detalj sa igračem manje u obrani također nije za baciti - vidjeli smo protiv Warriorsa kako to izgleda kada Spursi nemaju na kome sakriti Parkerov nedostatak fizikalija. Teoretski, postava bez Chalmersa i Colea, dakle s Allenom i Wadeom kao bekovima dok su James i Battier na krilu (dakle, dva rasna slash & kick kreatora uz dva rasna šutera), mogla bi i protiv najbolje petorke Spursa doći do dobre prilike za šut kad god poželi (ako su Green i Leonard zaduženi za Wadea i Jamesa, to znači da će netko imati šuterski trening preko Parkera).

Naravno, Spursi će ovo dobrim dijelom kompenzirati vlastitim kretanjem lopte i zabijanjem otvorenih trica (do kojih će protiv agresivnih Heatovih rotacija dolaziti još lakše nego Miami protiv njihove baletne obrane), ali i zaštitom reketa - dok je Timmy na parketu, Heat bi trebao imati sličnih problema s realizacijom na obruču kao protiv Hibberta. Osim na Duncanovo prisustvo, dosta toga će se svesti i na minutažu koju će zajednički odraditi Timmy i Splitter - igra s dva centra opet neće Heatu omogućiti da maksimalno koristi nisku postavu, iako teoretski Splitter nije toliko kvalitetan post-up igrač da redovno kažnjava Battiera, Millera ili Jamesa na način na koji je to radio jedan West.

(Heatu će puno više od Splitterovih slabosti na ruku ići tendencija Spursa da i sami igraju niskom postavom koja im uglavnom donosi izuzetne napadačke rezultate - Miami se toga zbog vlastitih kvaliteta ne mora bojati i ostane li Pop pri ovom detalju, to će Heatu otvoriti vrata i za puno više od 20-ak minuta košarke u punom pogonu na koje ionako mogu računati kada su na parketu Diaw ili Bonner, a to nikako nije dobra vijest za nijednog protivnika, pa tako ni za Spurse)

I dok do sada rečeno po ničemu posebno ne favorizira Miami, osim što ukazuje da su u stanju igrati ravnopravno s Spursima u slash & kick segmentu igre, ono gdje bi Miami trebao ostvariti ključnu prednost je pick & roll. Što možda zvuči čudno obzirom da se radi o zaštitnom znaku igre San Antonia - 2 na 2 igra Parkera s jednim od visokih motor je koji pokreće cijeli sistem Spursa.

I tu Miami ima dva bitna detalja koji mu rade u korist, jednoga na obrambenom, a drugoga na napadačkom dijelu parketa.

Obrambeni se tiče činjenice da je Heat sposoban usporiti Parkera. Njihova agresivna udvajanja na pick & rollu i gomilanje igrača u pozadini (minimalno tri, a ponekad i četiri braniča Heata prate razvoj događaja u ovim situacijama) smetat će Parkerovoj vanserijskoj učinkovitosti u napadanju sredine s loptom. A Parker ispod 100% mogao bi biti popriličan problem za napad Spursa, što se moglo povremeno vidjeti i u susretu s Warriorsima gdje su dužina Thompsona i Barnesa, kao i pravovremeni izlasci visokih igrača, itekako smetali Tonyu. Posebice kada ga je nakon svega u reketu još čekao i Bogut.

Teoretski, James, Wade, Chalmers i Bosh bi kao kvalitetniji i pokretljiviji materijal od onoga što ga je na raspolaganju imao Mark Jackson trebali usporiti glavnog pokretača Spursa, a da se radi o ključnom dvoboju dovoljno govori i činjenica da u pozadini neće biti nikoga poput Boguta da ispravi eventualni propust. Naravno, ovakav presing na playmakera rezultirat će pucanjem obrane koje će ostaviti gomilu otvorenih šuteva Leonardu i Greenu (koji su iz kuta, moram to još jednom spomenuti, najveće ubojice u ligi nakon Battiera i Allena), ali Heat nema izbora - ako već moraju od nekoga poginuti, onda bolje da to bude od mladih swingmana koji su po prvi put u Finalu, nego od iskusnog pick & roll stroja koji bi, priušti li mu Heat očekivano mučenje, vrlo brzo mogao ostati bez zraka (Pop ga se neće odreći ako ne bude prolazila pick igra, a to znači da će Parker svaku utakmicu morati trčati kroz brdo screenova kako bi došao barem do povoljnog kuta za ulaz nakon dodavanja Duncana).

Ono što bi na kraju definitivno trebalo donijeti prevagu Heatu je vlastita realizacija pick igre. Spursi su odlični u čuvanju reketa i istrčavanju prema perimetru, ali već godinama spominjana slabost u branjenju pick igre i dalje ostaje prisutna. Doduše, ovaj put samo u tragovima - prisustvo Splittera u reketu i Duncanova usidrenost spriječili su seciranja od strane igrača s loptom ili rollera, ali Spursi i dalje ne vole napuštati reket radi visokog koji se odlučuje na pop akciju. Igrom slučaja, Heat u svom sastavu ima najboljeg pick & pop strijelca u ligi nakon Dirka Nowitzkog - Chrisa Bosha.

Naravno, polagati tolike nade u čovjeka koji igra izvan pozicije i upravo dolazi iz serije u kojoj je potpuno šuterski podbacio definitivno nije najmudrija stvar na svijetu, ali Heat nema izbora. Bosh je tijekom cijele godine bio najbolji šuter s poludistance u ligi i na temelju toga su izgradili dobar dio uspjeha i uopće vlastitog stila. Odustati sada od toga na temelju momentuma, jednostavno nema smisla, koji je, ako uopće igra ikakvu ulogu, ionako na strani Spursa koji su brusili oružja protiv Memphisa dok je Miami svoja pošteno tupio protiv Indiane.

Uspije li Bosh natjerati Splittera da krene visoko iznad reketa (a što se zna dogoditi, protiv Warriorsa je čak i Duncan izlazio do perimetra ne bi li oduzeo šut s poludistance Curryu), to bi trebalo otvoriti reket za Jamesa da kao primarni playmaker s loptom redovno ulazi u sredinu i stvara kaos. Bilo iznuđivanjem osobnih (čega se posebice treba čuvati Duncan), bilo realizacijom na obruču, bilo povratnima prema šuterima koji će svakako imati prostor kada se obrana Spursa uruši, bilo pronalaženjem Wadea (ili Birdmana) nakon cuta.

Pick & roll je tako temelj ove serije za obje momčadi, a kako smatram da će Miami imati manje problema i realizirati ga (posebice ako Bosh bude na razini - tada je James s loptom u rukama praktički nezaustavljiv), ali i braniti ga, tu vidim ključnu prednost za njih. Šuterski i tricaški bit će neizvjesno, a ako Miami bude u stanju parirati Spursima i u ovom segmentu (a već smo rekli kako imaju i igrače i igru za to izvesti), jedina nada za San Antonio zove se dominacija u postu.

Ako bi se Heat morao fokusirati na obranu reketa, onda definitivno neće imati dovoljno ljudstva da agresivno brane pick & roll, a posebice da zatvore perimetar - ona taktika primjenjena protiv Indiane u kojoj su prepustili vanjskim igračima da odlučuju, protiv San Antonia neće upaliti jer će Parker i društvo iskoristiti svaki komadić prostora.

Stoga je glavno oružje Heata u ovom konkretnom matchupu visokih nada da Duncan i Splitter neće preko noći postati Hibbert i West. Visinu imaju, ali ne i igru - Timmy je još uvijek solidan u igri leđima, ali primjetno je kako mu učinkovitost pada s povećanjem post-up uloge i očekivati od njega da 35 minuta igra 1 na 1 u reketu jednostavno nije realno. Čovjek je danas prije svega solidan šuter s poludistance, što je opasno, ali ni upola kao jahanje po obruču. Splitter je pak isključivo pick igrač i cutter koji ovisi o pravoj lopti, nikako pouzdani post-up strijelac. Spuštati lopte na ovakve limitirane opcije bilo bi skoro pa kontra-produktivno za napad Spursa, ali radi se o opciji koju će definitivno morati isprobati. Tko zna, pronađe li Pop pravi balans i idealan način za spuštanje lopte pod koš, odnosno odluči li pri tome i za agresivnije skakanje u napadu na štetu tranzicije (na što se nikako ne bi kladio jer bi se radilo o popriličnom odustajanju od principa), možda upravo ta prednost u visini bude oružje kojim će Spursi prelomiti seriju.

Iz svega rečenoga jasno je kako San Antonio ima itekakvu šansu otići do kraja - imaju potencijalno nezgodan matchup pod košem kojim mogu ponoviti dio onoga što su radili Pacersi (posebice u zaštiti reketa, ako su već napadački i skakački upitni), a imaju i dovoljno potencijala ostvariti ubojitiji napad (ako Miami ne uspori Parkera i ako budu zabijali više trica to će im svakako poći za rukom).

Zašto onda toliko povjerenje u Heata kada sve govori da je u pitanju potpuno neizvjestan dvoboj?

Najvećim dijelom zbog Jamesa koji bi protiv fizički manje dominantne obrane trebao odigrati još bolje partije nego protiv Pacersa i koji će opet biti najbolji čovjek na parketu - koliko god je Parker čarobnjak s loptom kada treba koristiti prostor, James je još veći i, barem za mene, uopće nema sumnje da je on najučinkovitiji i najbolji playmaker u ligi. To je ogromna, ogromna prednost za Miami u dvoboju s momčadi koja upravo na kvalitetama vlastitog playa gradi najveći dio identiteta.

A tu je zatim i faktor zvan Bosh. Iako sumnjam da će izvući Timmya iz reketa, već bi izvlačenjem Splittera napravio puno, a kako ga ovdje nitko neće mlatiti, imam neki osjećaj da će pogoditi poprilično dobar postotak skok-šuteva.

Ako James nadigra Parkera, a Bosh izvuče neriješeno s Duncanom, ostalo je manje bitno. Ginobili uvijek može bljesnuti, ali to praktički anulira Wade koji je s ovim koljenom negdje na sličnoj razini kao Manu. Iz tabora Spursa stižu vijesti kako je Ginobili konačno u super formi, ali to više govori o tome da su svjesni koliko im je potreban kao sekundarni kreator koji će olakšati život Parkeru, nego o stvarnosti - ako je suditi po sezoni i onome viđenom u playoffu, Manu više ne može okrenuti cijelu seriju na stranu Spursa kao nekada.

Također nije zgorega naglasiti da su Spursi ti koji vole brži ritam kako bi što lakše otvorili prostor za Parkera, što im u ovoj seriji neće biti od velike koristi - Miami inače igra sporiju košarku, ali će im nakon puzanja po blatu s Indianom povremeni ležerni ritam San Antonia dodatno razbuditi sokove kreativnosti. Ako će obje momčadi trčati i stvarati u pokretu, kojoj više vjerujete ako pođemo od postavke da su jednako sposobni, onoj u kojoj su dva glavna kreatora visoka u prosjeku 190 cm uz 90 kg elegantnih mišićnih vlakana, ili onoj u prosjeku visokoj 200 cm uz 105 kg sirove snage?

Spursima ne pomaže ni što se prve dvije utakmice i zadnje dvije igraju u gostima. U seriji gdje je teško očekivati da će netko ostvariti značajnu prednost u idejama kojoj protivnik neće znati parirati, ovakav ritam mogao bi biti problematičan, iako se u principu radi o nevažnim stvarima, sličnima kao i ona nagađanja oko značaja momentuma ili odmora (što je bolje, imati preveliki ili premali). Serija će se odlučiti isključivo i samo na parketu, pa ako Spursi budu u stanju zabijati 10-15 trica i čuvati reket i bokove, a da pri tome obrana i napad Miamia ostanu bez vrhunskih rješenja, nema razloga da oni ne dobiju tri za redom, slično kao što je i Dallas prije dvije godine upao u idealni ritam na koji tadašnji Miami nije imao odgovor.

I tu dolazim do zadnjeg pasusa jer nakon 2 400 riječi više stvarno ne znamo što bih još dodao. Naime, ovo nije Miami od prije dvije godine. Istina, Wade nije u najboljoj formi (Kreha je sjajno jučer primjetio, ovaj put u razgovoru nakon podcasta, da bi Heat trebao Wadeu dozirati minutažu kao što to Spursi rade s Timmyem - čovjek drugi playoff za redom puca po šavovima, a to se sigurno dijelom događa i zato što ga se nepotrebno rauba u regularnoj sezoni, kao da je njegova maksimalna minutaža potrebna da se Heat dokotrlja do dobre playoff pozicije), ali James je zato u nirvani, naponu mentalne i fizičke snage, sposoban izvući maksimum ovisno o trenutku (ako je mogao imati onakve bljeskove protiv Georgea i Hibberta, zašto ne bi protiv Leonarda i Duncana).

Parker će sigurno imati jednu-dvije utakmice gdje će igrati kao po špagi (i te utakmice Spursi bi trebali dobiti), ali cijelu seriju u istom vrhunskom ritmu od svih prisutnih može odraditi samo LeBron. Koliko god bilo sjajno Timmya gledati kako u 37-oj godini igra ključnu ulogu, on bi ovdje praktički trebao zaustaviti najboljeg igrača na svijetu barem 4 puta, što mi se jednostavno čini malo previše.

Spursi su sjajna priča, momčad koja odbija umrijeti, veterani koji su došli po još jedan prsten. Međutim, postoji još jedna sjajnija priča, a to je Jamesov lov na povijest. Imamo tu i onaj narativ osvete za poraz od prije šest godina i prve rane na LeBronovoj psihi (bez kojih ne bi bio ovo što je danas). A imamo tu i onaj narativ koji sam spomenuo u podcastu, priču o čovjeku koji je prošle godine dobio 4 utakmice Finala za redom zato što se spustio u post i odlučio biti najbolji post-up igrač na parketu jer je tako nalagala situacija i jer je postojala prilika. Pa zar ne bi bilo sjajno da do drugog naslova dođe tako što će uzeti loptu u ruke i biti najbolji playmaker u seriji?

28May/132

DAY 34 – HOLIDAY INN

Posted by Gee_Spot

Grobna atmosfera u Memphisu, prikladna obzirom na ono što gledamo na parketu gdje Memphis igra svoju najgoru košarku u seriji. Očito Hollins baš i nije neki majstor-motivator, jer momčad koja želi postati dio povijesti (okrenuti 0-3) valjda igra nešto jačim intenzitetom od ovoga što gledamo, a što se pretvara u sprovod vlastitoj sezoni.

Na jednoj strani Memphis ulaže ogromne napore ne bi li zabili barem poen po minuti igre, a na drugoj Spursi, bez prevelikog znoja (tijekom 48 minuta rijetko su ubacivali u najvišu brzinu, vozeći u trećoj najveći dio utakmice), zabijaju dvostruko više pored vidno dekoncentrirane obrane koja se ne kreće ni upola dobro kao što smo navikli, čime ostavlja dovoljno prostora protivniku da odradi posao. Parker uživa u ovakvom treningu dok Spursi grade i održavaju prednost od desetak koševa šetnjom kroz reket (trice im nisu ni trebale pa ih nisu ni potezali).

Par trica Baylessa krajem druge četvrtine popravlja rezultatski dojam, ali onaj na parketu je puno važniji, a taj nije dobar za Memphis. Parker i Duncan kontroliraju proces dok se Memphis nada nekom čudu koji će preokrenuti odnos snaga – to nikako nije dobar kontekst, pogotovo ne za momčad koja ja navikla nametnuti svoju volju. Samo, kako je nametnuti kada uz standardni izostanak doprinosa Randolpha sinoć nije bilo ni one tradicionalne žestine u obrani?

U poluvremenu očito nije bilo ni nadahnutih govora ni kreativnih prilagodbi koje bi razbudile Memphis, stoga Hollins već nakon 3 minuta šalje na parket Baylessa, Arthura i Pondextera, trojac koji je definitivno izgledao najenergičnije tijekom prve 24 minute. San Antonio nalazi načina za održati prednost (zabili su i prvu tricu na utakmici u ovom periodu, što je objektivno puno veći šok od slabog obrambenog izdanja Memphisa), čak i pored još jedne nadahnute epizode Pondextera koji zabija 11 poena u trećoj – koliko god ova postava s pet ljudi sposobnih potegnuti skok-šut digla napad, problemi obrane i dalje nisu rješeni zbog Baylessovih slabosti (od kojih je najveća ta da ne kuži što uopće treba raditi u određenoj situaciji).

Uvođenjem Allena dobiva se nekakav balans, rezultat se smanjuje (umjesto oko desetak koševa, razlika se sada vrti oko šest), publika se budi, ali pravo pitanje je može li se obrana Memphisa probuditi dovoljno da zaigra na razini primjerenoj trenutku? Ili će podsvjesno saznanje da su izgubili seriju i da su nemoćni protiv ovog protivnika nastaviti raditi svoje?

Uglavnom, koliko god Memphis pokušavao igrati energičnije u oba smjera, Spursi preko Parkera i Duncana uvijek nalaze odgovor. Praktički, naizgled gusta završnica (kažem naizgled jer je ne bi ni bilo da su Duncan i Parker u zadnjih nekoliko minuta zabili neki od otvorenih šuteva koji su im upadali veći dio večeri) samo je ponovila scenarij iz produžetaka koje smo gledali ranije u seriji – kada je bilo najpotrebnije, Spursi su imali dva čovjeka (Parkera u prvoj i četvrtoj utakmici, Timmya u drugoj i trećoj) spremna preuzeti odgovornost.

Memphis nije imao nikoga, a nije jer su im Spursi slomili kičmu. Parker i Duncan ostvarili su izuzetnu individualnu prednost nad Conleyem i Gasolom postavivši tako temelj uspjeha (a pomesti Grizlije definitivno je uspjeh), a za ostalo se pobrinuo plan igre Spursa koji je potpuno uštopao Randolpha i razotkrio nedostatak ideja kod Hollinsa. Ostatak rostera Grizlija jednostavno nema talenta da se dočeka na noge ako su prve tri opcije gurnute u pozadinu, a onda se još dodatno guše slabostima u šutu iz kojih, ruku na srce, najveći dio problema i proizlazi.

Kroz sezonu, šaltajući se od jednog do drugog protivnika, taj minus mogao se sakriti plusevima. Ali, u seriji od sedam protiv Spursa, koji žive od toga da maksimiziraju svoje pluseve i protivnikove minuse, to očito nije bilo moguće. Pop je tako na najbolji mogući način detaljnom analizom istaknuo sve probleme rostera Memphisa i, poput nekakve konzultantske firme, olakšao posao novoj upravi u pronalaženju budućih rješenja.

Što se Spursa tiče, sada ih čeka više od tjedan dana odmora u kojima se mogu pripremati za Heat. Obzirom da je njihova igra bazirana na planu i egzekuciji, ovoliki odmor ne bi im trebao predstavljati problem, a pogotovo će dobro doći Duncanu da se pripremi za ključnu ulogu koja ga čeka u Finalu – ponovi li igre iz serije protiv Memphisa, mogao bi biti x-faktor sposoban izazvati Heat.

20May/1317

DAY 28 – ASS WHUPPIN’

Posted by Gee_Spot

Prije osvrta na sinoćnju tekmu isprike jer su zbog tehničkih problema izgubljeni komentari od zadnja dva dana, ali barem smo vratili jučerašnji post. Navodno je štekao server, valjda je i on odgledao onu partiju Memphisa pa mu je došlo da se ubije.

Sinoćnju utakmicu moguće je opisati samo kao sudar profesionalne momčadi koja od prve do zadnje sekunde zna što radi sa skupinom haklera okupljenom dva dana ranije na lokalnom kvartovskom igralištu. San Antonio je ne samo odmah istaknuo svoj plan igre – kretanje lopte i igrača, otvaranje prostora za šut, zatvaranje reketa svim raspoloživim snagama – već ga je i savršeno (čak bih rekao pre-savršeno) proveo u djelo, dok Memphis nije imao odgovora. Bilo je tužno i poprilično neugodno gledati Grizlije kako se sudaraju sami sa sobom u pokušajima da dođu do reketa, dok San Antonio istovremeno na drugoj strani prezentira kako je za otvoreni reket dovoljno moći raširiti obranu preciznim pasovima i realiziranim tricama.

Sve je bilo jasno od starta. Memphis je ostao u ritmu serije s Oklahomom, gdje su prve četvrtine završavale na 16 koševa (sinoć su zabili "čak" 14), a ovdje ih je dočekala formula 1 Gregga Popovicha (u urnebesnom krem odjelu), bolid koji u 12 minuta može ostvariti 31 poen i 4 trice. Međutim, nije toliko tragičan bio rezultat koliko igra Memphisa - u obrani nitko nije imao pojma kako se rotirati pored stalnog kretanja Spursa koji su tako, osim što su zabili svaki šut koji su potegli iz vana, imali i hrpu ulaza u sredinu reketa (svaka čast Spursima na šutu kakav se rijetko vidi, ali činjenica je da su uglavnom bili sami jer protivnik uopće nije imao plan igre - kada i koga udvajati, kada preuzimati, kada ostavljati šutere u kutu da bi pomogao prilikom obrane pick igre), dok u napadu nitko nije imao ideje kako organizirati smislenu akciju kojom bi se lopta spustila u post (cijelu večer je donekle funkcionirao jedino pick & roll Conleya i Gasola). Hollins je tako već u prvih 6 minuta miksao kao lud ne bi li pronašao raspoloženu petorku, što je samo po sebi najveća moguća kritika njihove pripreme za ovu utakmicu. A možda pripreme jednostavno nema u situaciji kada protivnik igra na ovakvoj razini (58% šuta u prvih 12 minuta).

O nemoći Memphisa možda najbolje govori period u drugoj četvrtini kada su Gasol i Randolph gledali Princea kako uzima šuteve s poludistance dok su na njima bili Diaw i Bonner, par visokih koji nikada ne bi očekivao vidjeti zajedno u ovoj seriji. Pop ih je pak stavio radi napada, kako bi dodatno raširio obranu, ali sigurno ni on nije očekivao da Memphis uopće neće pokušati kazniti ovakav matchup već da će bezglavo trošiti napade uzalud. Uz svu nemoć u pokušajima da se razigra Randolph, vezale su se i neforsirane izgubljene lopte koje su dodatno koštale napad Grizzliesa. Oni su možda navikli živjeti bez šuta iz vana, ali ne i s loptama koje umjesto u Randolphovim rukama završavaju izvan parketa. Hollins tako i dalje nesmiljeno miksa i troši time-out za time-outom, ali sve je uzalud, Spursi čak i usprkos padu šuterske realizacije samo grade prednost, u jednom trenutku čak i do 20 koševa. Uostalom, podatak da su Grizliji prvi skok u napadu uhvatili tek u 19. minuti i da je Z-Bo završio prve 24 minute bez koša sve govori – Spursi su im odsjekli kičmu, a bez nje postaje nemoguće suprotstaviti se ovakvom napadu.

Najluđe od svega, Spursi obrambeno čak i nisu napravili nikakve radikalne poteze. Svakako je lukavo bilo Duncana staviti na Randolpha kako bi Timmy na iskustvo izvukao koju osobnu u napadu, ali Zach je sinoć bio toliko mlitav da su ga po reketu gurali i Bonner i Diaw. Sve drugo se svelo na zatvaranje reketa u kojem su sudjelovali ne samo Spursi, već i Memphis. Postava s Princeom i Allenom koji stoje oko reketa zajedno s Randolphom i Gasolom bila je kriminalna i uopće nije bilo potrebe za Spurse da se rašire (čak nisu ni morali razmišljati o tome gdje su igrači, što moraš bez obzira koliko netko bio slab šuter, jer su svi bili oko reketa u potrazi za nekim magičnim otvorom koji bi ih vodio do koša), što im je samo pomoglo u blokiranju prostora za Zacha i Marca.

Uz ove muke u napadu, Memphis je istovremeno morao trpiti i cjelovečernje rešetanje Spursa tricama (čak se i Bonner probudio iz playoff letargije koja traje još od zadnjeg sudara s Memphisom kada je bio neupotrebljiv), tako da je minus od 14 koševa na poluvremenu u biti sjajan rezultat. Praktički, dok su Spursi igrali kao po nacrtu, kod Memphisa je donekle funkcionirala samo osovina Conley-Gasol.

U drugom poluvremenu domaćin nastavlja držati obranu Memphisa na petama tricama, što je definitivno ključni sastojak recepta za uspjeh u ovoj seriji, i sve se čini kako će se utakmica u ovom ritmu kotrljati do kraja jer protivnik jednostavno nema rješenja. U jednom trenutku Memphis konačno dobiva svog prvog junaka večeri, Pondexter zabija 8 poena u nizu (od čega dvije trice), prednost Spursa se doslovno u dvije minute rastopila na samo +6 (što je obzirom na sve viđeno do tada pravo čudo - kako je moguće da Memphis ovako na brzinu prepolovi onoliku razliku u kvaliteti). Uglavnom, Hollins i njegovi igrači su konačno imali prilike vidjeti kako to izgleda kada si u stanju ubaciti par šuteva iz vana i koliko je u biti lakše igrati kada imaš swingmana koji zabija otvorene trice, ali nisu imali prilike dugo se nadati - Spursi na ovaj izazov opet odgovaraju tricama (opet Bonner) i prednost u trenutku odvode na +16.

Da ovo definitivno nije bila normalna utakmica, odnosno da smo umjesto bitke u završnici gledali napucavanje tricama, dodatno je potvrdila Hollinsova odluka da na kraju zaigra s niskom postavom u očajničkom pokušaju da opet smanji prednost, čime je praktički potpisao predaju. Odustajanje od identiteta na prvi znak nevolje jasan je znak nemoći.

Spursi su tako na kraju ukupno zabili 14 trica uz 48% šuta, a Memphisu se samo ostaje nadati da se nešto slično neće ponoviti još tri puta (ili možda mogu nešto i sami poduzeti po tom pitanju, recimo ne ostavljati Leonarda i Greena same u kutu). Još je važnije da nešto naprave s napadom kako Zach Randolph ne bi još jednom izgledao kao djed Timu Duncanu. Da sve nije tako crno kazuje i činjenica da su visoki Spursa odigrali poprilično skromnu partiju napadački, ali su zato manjak koševa kompenzirali sjajnim postavljanjem visokih blokova i preciznim pasovima prema vanjskim igračima.

Memphis se do sljedećeg sudara može tješiti i činjenicom da su u obje serije do ove izgubili prvi susret i da su navikli stizati minus (zašto je tako i zašto im treba jedna utakmica da se prilagode na ono što ih čeka, to je već pitanje za Hollinsa i stručni štab), ali ovo sinoć je nešto puno ozbiljnije nego porazi od Clippersa i Thundera. Naime, u ovoj utakmici nisu bili u igri niti jednom tijekom 48 minuta i pokazali su slabosti u obrani koje do sada nismo imali prilike gledati usprkos tome što su ritam zadržali u njima prihvatljivim okvirima. Manjak Randolpha u napadu to je samo dodatno naglasio - on je bio ključni čovjek u preporodu napadačke učinkovitosti u playoffu i njegovih 20 koševa ostvarenih na silu su im potrebni kao zrak.

Prva runda tako uvjerljivo pripada Spursima, što znači da će još zanimljivije biti vidjeti kakav je odgovor Grizlija. Mislim, ne uspiju li zagospodariti reketom u napadu i zaustaviti barem one trice iz kuta u obrani (one Bonnerove sa sredine perimetra zanemarimo ovom prilikom jer teško da ćemo ih opet vidjeti), ne piše im se dobro. Jedino pozitivno u cijeloj situaciji je da gore od ovoga ne mogu.

10Feb/1322

THE RANKINGS – WEEK 14.

Posted by Gee_Spot

1. SPURS (5395)

U debeloj hladovini, zaklonjen iza još jedne fantastične prezentacije košarke Spursa, Tony Parker igra svoju najbolju sezonu u karijeri. Lanjski iskorak u rolu prve opcije nije bio ni blizu ovako dramatičan - iako je pick & roll postao osnova napada Spursa, povećani volumen akcija nije Parkera napravio učinkovitijim igračem. Sve bitne brojke ostale su u skladu s prosjecima jedne izuzetno konstantne karijere (ne zaboravite da je Tony već s 20 godina bio bitan kotačić u stroju Spursa, samo dvije godine nakon što je u Zadru osvojio titulu MVP-a juniorskog turnira Europe).

Na prvi pogled tako je i danas, minutaža, uloga i prosjeci nisu bitno drugačiji, ali ono što je drugačije je šuterska učinkovitost. Parker naime ima uvjerljivo najbolje šuterske postotke u karijeri iz svih situacija. Lani možda nije bio spreman uzeti dobar dio šuteva iz vana koji su inače pripadali Ginobiliu, što je rezultiralo sa smiješnih 23% za tri koji su samo potvrdili dojam o njemu kao igraču bez šuta s perimetra u arsenalu (u karijeri je čak 5 sezona proveo ispod 30%). Međutim, ove godine Parker tricu gađa s 39%, a to mu samo dodatno otvara prostor za ulaze u sredinu gdje njegova već poslovično iznadprosječna realizacija odlazi na nove visine rezervirane samo za najveće.

Čovjek tako iz igre gađa 53%, a realizacija pokušaja na obruču mu je 70%, što je suludo visok postotak i za rasnog centra, a kamoli beka visokog 188 cm. Šut s poludistance mu je uvijek bio specijalnost, ali čak je i njega popravio, sa standardnih 40% na 45%, a čak i slobodna puca najbolje u karijeri (82%, što je 8% više od prosjeka).

Tako je Parker dosegao svoj igrački maksimum u 30-oj godini. Naravno da je i sistem Spursa zaslužan za njegove kvalitetne igre, ali kada ovako popravite šut u jednoj godini, tu zasluga ipak pripada isključivo pojedincu i trudu kojega je uložio preko ljeta u rad na svojoj igri. Ipak, upitno je hoće li ova forma potrajati – Parker je inače sklon sitnim ozljedama, a ove sezone nije imao ni najmanjih problema. Također, povijest nas uči kako igrači, posebice veterani, ne postaju ovoliko bolji šuteri preko noći, dakle, možemo zaključiti kako se radi o jednom periodu u kojem se jednostavno sve poklopilo.

Sada je samo bitno da taj period potraje što duže kako bi Spursi osjetili korist od novog Parkera i u playoffu. Ali, čak i ako pad učinka bude osjetan, obzirom na do sada prikazano mislim da nije uopće pretjerano već sada zaključiti kako će 2013. biti godina u kojoj je Tony Parker igrao najbolju košarku života. Uživajmo.

2. THUNDER (5140)

Osim u Durantovim igrama i Westbrookovoj sirovosti (bilo fizičkoj, bilo emotivnoj), trenutno gledajući Thunder najviše uživam u zamišljanju playoff scenarija. Za predjelo bi tako sjajno legao sudar s Rocketsima u prvom krugu. Cijela serija protiv bivšeg suigrača Hardena bila bi poslastica iz svakog zamislivog kuta (ESPN bi eksplodirao od potencijala bombastičnih naslova), a šanse da je vidimo su poprilične. Naime, OKC će gotovo sigurno završiti ili kao druga ili prva momčad na Zapadu (samo ih ozbiljna ozljeda Duranta ili Westbrooka može izbaciti iz ritma), a Rocketsi samo u sličnom apokaliptičnom scenariju (gubitak Hardena) mogu ostati bez sedmog ili osmog mjesta.

3. CLIPPERS (5100)

Iako je ovaj period koji su odigrali bez njega potvrdio njegovu važnost za momčad, Chris Paul ove sezone nema nikakve šanse umiješati se u borbu za MVP-a lige. Prošle sezone imao je sve na svojoj strani - od priče kakvu mediji vole (podigao je momčad iz lutrije u playoff podigavši im pri tome score s 40% uspješnosti na 60%) do brojki (bez konkurencije najbolji playmaker lige i top 5 igrač), a to su dva sastojka koja su neophodna za ući u uži izbor. Iako i ove sezone igra na standardno visokoj razini, priča je nestala - danas je fokus na dubini klupe koja mu omogućuje čak i da se tu i tamo odmara. Bez sočne priče nema popularnosti, a bez popularnosti nemoguće je preskočiti očitu razliku u klasi između njega i Duranta i Jamesa kakvu neće moći zanemariti čak ni oni potpuno neinformirani glasači.

4. HEAT (5040)

Kako Wade ulazi u sve bolju formu, a James već igra ovako kako igra, sve više podsjećaju na onaj dinamični obrambeni duo od lani, klonove Jordana i Pippena koji su u stanju samo pritiskom na vanjsku liniju protivnika napraviti razliku između pobjede i poraza. Zanimljivo kako se pri analizi lige uvijek ističu momčadi s visokim swingmanima kao one koje mogu zasmetati Heatu. Pa tako Pacersi imaju Georgea i Grangera, a Bullsi su odjednom opasniji zato što su uz Denga dobili i Butlera. I sve to stoji, ali kako ne uzeti u obzir da su James i Wade all-round igrači koji će uvijek dobiti svoj direktni dvoboj zato što su u stanju sve navedene svesti na mizeran napadački učinak?

Pogledajte samo brojke Dengu iz ranijih playoff susreta ili Grangeru od lani i jasno je kako se radi o običnom mitu - sjajni bočni igrači vam ne donose nikakvu prednost protiv Heata jer u startu gubite oba dvoboja. Za imati šansu protiv njih morate imate centra sposobnog napraviti razliku na oba kraja parketa, a zbog toga specijalci poput Noaha i Hibberta teško mogu biti prava prijetnja. I zato je razvoj Georgea u cijeloj priči najvažniji - možda se to neće dogoditi ove sezone, ali bude li on u bližoj budućnosti sposoban nadigrati Wadea, Heat će morati potražiti novi recept uspjeha.

5. NUGGETS (5010)

I dok se o Bostonovih 6 pobjeda u nizu priča non-stop jer iza njih postoji narativ sapunične prirode idealan za privlačenje pažnje gomile sportskih metroseksualaca (čitanje od konteksta operiranog sadržaja zahtijeva puno manje truda nego ulaganje vremena u proučavanje igre), Nuggetsi su u potpunoj tišini skinuli 9 skalpova za redom.

Iz njihove ovosezonske priče da se izvući koliko hoćete interesantnih poanti o važnosti domaćeg parketa i rasporeda, ali i o odnosu stila igre i talenta. Naime, Nuggetsi su godinama pod Georgeom Karlom bili momčad izuzetno efikasnog napada koji se održavao na dvije stvari – gomili koševa iz reketa i gomili koševa sa linije.

Prvu trećinu sezone Nuggetsi nisu mogli na liniju ni pod razno, a i broj koševa u reketu nije bio na visini (pokušaja je bilo, ali ne i realizacije). I onda se dogodila promjena konteksta – s najtežeg rasporeda u ligi s gomilom gostovanja prešli su na masu laganih utakmica doma, a s njom je stigao i napad Denvera kakav odavno poznajemo.

Nuggetsi su tako već uskočili u top 10 i u postotku šuta i po broju slobodnih, a do kraja sezone bi se i u jednoj i u drugoj kategoriji trebali smjestiti među top 5 gdje smo ih već navikli gledati. Iako nemaju rasni all-star talent na raspolaganju, Nuggetsi na klupi imaju trenera čija formula uspjeha zvuči poprilično jednostavno - što više poena po posjedu lopte zabiješ, veće su ti šanse da dođeš do pobjede, a kako najviše poena po posjedu zabijaš u reketu i s linije, igra se prvenstveno treba sastojati od traženja prostora koji će igračima omogućiti ulaze u sredinu kako bi se što češće nalazili upravo u tim situacijama.

Karlovi sjajni rezultati sa Sonicsima i Nuggetsima (redovno top 5 po postotku šuta i broju slobodnih), pa i Bucksima (oni su iznimka po tome što nisu izlazili na liniju, ali su bili uvjerljivo najbolja tricaška momčad koju je Karl ikada vodio), jasno govore da je ovaj prastari koncept efikasan (zanimljivo kako sve veći broj na statistiku oslonjenih novinara poene po posjedu, PPP, prezentira u svjetlu nekih novih saznanja napredne statistike, iako se radi o terminologiji koju treneri koriste već 50 godina kako bi odredili stvarnu kvalitetu obrana i napada).

6. GRIZZLIES (4510)

Budućnost je ono što Hollins zanemaruje dok grinta zbog situacije u kojoj se našao umjesto da energiju usmjeri kako bi što prije pronašao idealne rotacije svog osvježenog rostera. Obzirom da mu na ljeto ističe ugovor, možda je i razumljivo da je fokusiran isključivo na ono što mu sada olakšava posao (a ovakve promjene usred sezone to svakako ne rade), ali, ako je njegovo veličanstvo rezultat ispred svega, njegove zamjerke nemaju opravdanja.

Naime, Memphis je ostao rasna playoff momčad, s jezgrom koja svake sezone može računati na 45 do 50 pobjeda, ali i jezgrom koja od nedavno ponovno ima financijsku fleksibilnost. Ako već niste posloženi izazivač, odnosno ako nemate talenta tipa Duranta ili Jamesa, odnosno Jordana ili Duncana, onda je sljedeći najbolji scenarij imati otvorene opcije da bi, u slučaju da se pruži prilika, mogli dodati igrača koji može napraviti razliku.

Primjera tradea koji mijenja vaš plafon ima koliko hoćete. Pistonsi su već imali posloženu jezgru vrijednu 50 pobjeda i Finala Istoka, ali tek su dovođenjem Sheeda Wallacea došli do potrebne razine talenta za osvajanje naslova. Lakersi su dvije godine za redom s Kobeom, Odomom i Philom Jacksonom na klupi ispadali u prvom krugu playoffa, sve dok nisu doveli Gasola – nakon toga su tri godine za redom igrali u Finalu. Dallas je cijelo desetljeće harao ligom kroz regularnu sezonu, ali tek su dovođenjem Tysona Chandlera posložili onu zadnju kockicu koja ima je pružila šansu otići do kraja.

Memphis je stvarno hrabro (u kontekstu tako malog tržišta) okupio rasnu playoff momčad iza koje su tri i pol sezone uzorka iz kojega se jasno da iščitati kako u trenutnom odnosu snaga u ligi njihove šanse da odu do kraja baš i nisu velike, odnosno da su puno ovisniji o kontekstu (idealan matchup, protivnici izvan forme) nego o samima sebi. Iako je prvotni plan bio dobar, nitko nije kriv što se Rudy Gay nije razvio u igrača kakav je npr. bio Billups u Detroitu (a Chauncey je bio Harden prije Hardena, čovjek je živio od trica i slobodnih u ogromnim količinama, što je sigurno pomoglo da je svaka momčad u kojoj je igrao tijekom zrelih godina bila pobjednička), a to znači da potragu za x-faktorom treba nastaviti.

U sličnoj situaciji su Warriorsi, Clippersi, pa i Nuggetsi. Sve ove momčadi treba držati na oku jer dovoljno je da se jedan veteran nađe na nečijim izlaznim vratima pa da one iskoče u uloge izazivača. Memphis je upravo na tom tragu – Gasol ima 28, Conley 25 i pod uvjetom da ih ostave zajedno i nakon iduće dvije sezone kada Gasolu ističe ugovor, praktički su zacementirani kao playoff momčad idućih 5-6 sezona. To znači da imaju 5-6 sezona tijekom kojih postoji šansa da naprave taj zadnji korak, a to nije malo. Dapače, ako već niste imali sreće da se dokopate svog franšiznog igrača ili ako niste u lutriji u lovu na budućeg superstara, sljedeća najbolja egzistencija u ligi je ta da imate playoff roster dovoljno fleksibilan da u svakom trenutku odradi taj jedan finalni trade.

7. LAKERS (4340)

Lakersi su statistički preživjeli u top 10 čak i one periode kriminalne obrane koji su ih koštali lijepog broja pobjeda, ali izgleda da će ozljede na kraju ipak presuditi njihovoj sezoni. Gasol je out, u teoriji mjesec do dva, u praksi ostatak sezone - nema šanse da se čovjek problematičnih koljena vrati u ozbiljnu natjecateljsku formu nakon povratka s operacije stopala, ma kako ona rutinska bila - bol neće nestati, a to znači da će Pau i dalje šetati u situacijama kada bi trebao trčati.

Zašto je gubitak Gasola koji igra najgoru košarku karijere bitan? Zato što je usprkos svim problemima Gasol i dalje ostvarivao učinak prosječnog NBA startera, a gubitak čak i takvog igrača u kontekstu ovakvog rostera je jednostavno katastrofalan jer ne padate s razine startera na onu solidnog igrača s klupe (u što je Jordan Hill izrastao od kada je dodao šut s poludistance svojoj skakačkoj energiji), već tonete do NBDL razine Roberta Sacrea (tu sada još jednom na naplatu dolazi potpuna nebriga Lakersa oko drafta i uopće skautiranja igrača - npr. zašto Josh Harrellson još nije na ovom rosteru?).

Također, gubitak Gasola stavlja još veći pritisak na Howarda, koji je u raskoraku s momčadi ne samo fizički (problemi s leđima i ramenom), već i idejno. Dok Kobe i Nash očajnički hvataju zadnji vlak za prsten, Dwight ima puno širu sliku pred očima, onu koja uključuje budući ugovor i još barem desetak sezona košarke na najvišoj razini. Riskirati dugoročno zdravlje (samo bi mu još trebala operacija ramena ovog ljeta) radi nekakvog cilja koji se svakim danom pokazuje sve apstraktnijim (mislim, kakva je svrha lova na playoff pod svaku cijenu ako će te zatim Spursi ili Thunder pomesti u 4 utakmice?) u njegovoj poziciji nema nikakvog smisla, isto kao što u Kobeovim i Nashovim godinama sve što ne doprinosi krajnjem rezultatu nije bitno.

Sudar je ovo dva potpuno racionalna i jednako sebična kuta gledanja, sudar koji će prestati stvarati tenzije onog trenutka kada Dwight dobije ozbiljniji udarac u rame i kada se pridruži Gasolu na klupi u odijelu. Uglavnom, tek sada sam spreman reći da su šanse Lakersa za ulaskom u playoff mizerne, bez obzira na sve solidniji niz igara i rezultata koji ostvaruju. Čak i da Dwight izbjegne dodatne komplikacije i da im pruži potrebnu solidnost u sredini, razvoj situacije ne ovisi samo o njima.

Ako krenemo od teze da su na Zapadu otvorena samo dva zadnja mjesta, to znači da su 4 kluba u borbi za dvije pozicije. Pogledajmo redom tko se od lovaca na playoff nalazi u kakvoj situaciji :

- Blazersi

Imaju uvjerljivo najgori raspored do kraja, raspored koji uključuje sudare s gomilom playoff momčadi, ali barem imaju skoro podjednako gostovanja i domaćinstava, a pošteđeni su i previše back to back susreta. Već su dokazali da su žilavi i da uvijek imaju šansu u završnici ako ih klupa prethodno ne izbaci iz utakmice, tako da nisu bez izgleda. Međutim, zbog te kombinacije teškog rasporeda (12 od 14 njihovih zadnjih utakmica na Zapada bit će protiv trenutnih top 8 ekipa u konferenciji, a ove preostale dvije su protiv Lakersa i Mavsa) i tanke rotacije (jedan izvrnuti zglob startera i gube petinu momčadi) imaju najmanje šanse da sezonu završe izvan lutrije

- Jazz

Po pitanju težine rasporeda tu su negdje uz Portland, ali imaju manje gostovanja što je u njihovom slučaju uvijek plus. Back to back utakmice i gustoća rasporeda nisu idealni, ali i dalje drže sudbinu u svojim rukama. Ključ svega je aktivnost tijekom kraja prijelaznog roka - izbjegnu li trade koji bi im poremetio sistem (odlazak Jeffersona bio bi kratkoročno ogroman udarac jer praktički cijeli napad baziraju na njemu kao triple threat opciji s vrha reketa) i uspiju li pritom pronaći prosječnog playa putem nekog manjeg tradea, imaju dobre izglede pobijediti u dovoljno utakmica i zadržati trenutnu playoff poziciju.

- Rockets

Imaju daleko najlakši raspored do kraja – sve što treba je preživjeti sljedećih nekoliko tjedana kada 9 od 11 utakmica igraju na strani, od čega pola protiv lutrijskih momčadi. Kako takve uglavnom pobijeđuju bez većih problema, što je jedno bitno obilježje playoff momčadi, zadrže li trenutnih 4 utakmice prednosti pred Lakersima i tijekom ovog gostovanjima natrpanog rasporeda, sve se čini kako zadnja utakmica sezone protiv Lakersa u Los Angelesu neće odlučivati o njihovoj sudbini. Naime, u zadnjem mjesecu čeka ih gomila zicera doma, a lagan raspored dodatno podebljava podatak da u tih mjesec dana igraju i sva 4 divizijska susreta sa Sunsima. Mislim da možemo slobodno reći kako je jedini način da propuste playoff taj da netko Hardenu obrije bradu.

- Lakersi

Imaju povoljniji raspored od Jazza i Blazersa, ali ni blizu lagan kao Rocketsi. Naravno, ključ su utakmice zaostatka. Dok će ih protiv Blazersa imati šansu nadoknaditi kroz međusobne dvoboje (igraju još dva puta), za stići Jazz trebati će im itekakva pomoć sa strane. Imaju jednak broj utakmica doma i na strani, s tim da su ove na strani uglavnom protiv momčadi koje ne smatramo elitnima, što je svakako dobra vijest. Međutim, među ovom skupinom imaju uvjerjlivo najviše back to back utakmica na rasporedu (5), što obzirom na tanki roster smanjuje šanse za pobjedom u tim utakmicama, a to nikako nije dobro jer su u pitanju gostovanja kod Hornetsa, Sunsa i - Blazersa. Porazi u ove tri utakmice tako bi vrlo lako mogli zapečatiti njihovu sudbinu.

8. CELTICS (4290)

Kao što bi rekao Jerry Maguire, živimo u ciničnom, ciničnom svijetu (nije da ja osobno imam išta protiv toga – cinizam je zakon). Mislim, kako drugačije objasniti potrebu ljudi da nakon 5 pobjeda Bostona, od čega su dvije bile protiv Orlanda i Sacramenta (treba li dodati uopće nekakav epitet uz imena ovih momčadi?), pokušavaju analizirati mogućnost da su Celticsi bolji bez Ronda.

Gle, stvar je jednostavno – na ovom rosteru se i dalje nalaze dva vanserijska talenta poznata po akronimima koji im služe kao nadimci (PP i KG). Taj dvojac je možda ostario i možda više ne spada u samo kremu lige, ali i dalje posjeduje all-round kvalitete kojima donekle može nadoknaditi gubitak igrača kao što je Rondo. Hipotetski, Carmelo Anthony i Tyson Chandler u njihovim godinama to ne bi mogli, ali Pierce i Garnett su vrh vrhova što se osjećaja za asist tiče na svojim pozicijama.

Uostalom, ne tako davno, u danima kada su mogli igrati u puno zahtijevnijem ritmu i nositi veći teret, Boston je bio najnesebičnija momčad lige upravo zbog lakoće kojom se lopta kretala u napadu. A tu lakoću je lako imati kada imaš tri vrhunska playmakera u postavi i to još, da bi balans bio potpun, po jednoga na svim osnovnim pozicijama u košarci (bek, krilo, centar).

Kako je zbog sve veće potrebe za doziranjem minuta sve veći teret preuzimao Rondo, Celticsi su sve manje trebali podršku Garnetta i Piercea kao kreatora, ali to ne znači da u ovom novom kontekstu taj dvojac ne može povećati produktivnost u tom segmentu igre. Upravo ovo je bio glavni razlog zašto sam godinama tupio da Rondo nikako ne može biti ključni igrač Bostona – njegove kvalitete su vanserijske, ali na ovom rosteru postoje resursi koji ih mogu nadoknaditi. Da su pak Pierce ili Garnett doživjeli sudbinu Ronda, Bostonu se ne bi pisalo dobro jer u blizini nema nikoga tko može zamijeniti Pierceov šutersko-kreatorski, odnosno Garnettov obrambeni učinak.

Jedino dobro što je izašlo iz ozljede Ronda je dodatna motivacija ili ako hoćete potpuna koncentracija momčadi koja sada zna da si više ne može dopustiti krivi korak. S Rondom da im čuva leđa i preuzima ogroman dio odgovornosti koji ide uz titulu lidera, svi ostali igrači na rosteru mogli su si dopustiti fokus na širu sliku i povremeno zanemarivanje dnevnih obveza. Sada toga više nema – micanjem Ronda iz kadra nestala je zaštitna mreža, prostor za pogreške naglo se smanjio, a to sve je rezultiralo pomicanjem fokusa sa sutra na danas.

Nazovite to pozivom na buđenje, Ewing teorijom ili nekim trećim imenom ako hoćete, ali to je jedina dobra stvar koju je Boston dobio gubitkom svog playmakera i nesuđenog all-stara. Ironično, time je Rondo samo potvrdio svoju važnost u momčadi – bio na parketu ili izvan njega, on diktira ritam kojim se igra.

9. WARRIORS (4265)

Koliko god ih je stvarno sjajno gledati konačno u punom sastavu, kada flex konačno dolazi do punog izražaja (s Bogutom i Leeom na laktovima, Curryem i Thompsonom u kutovima, dok Barnes ili Jack ulaze u sredinu s vrha perimetra i tako pokreću kontrolirani kaos, hrpu križanja, cutova, blokova koji plešu na granici organizacije i improvizacije), toliko je zabrinjavajuća količina gadnih poraza koju su doživjeli u zadnjih mjesec dana. Da li je u pitanju umor (koji je logičan obzirom da su igrali u petoj brzini od starta dok je iskusniji dio lige puno bolje rasporedio energiju) ili je liga pronašla rješenja za njihovu zonu?

Ima tu i jednog i drugog, ali poanta je da su ti porazi bili toliko uvjerljivi da su Warriorsi trenutno u rijetkoj situaciji - imaju 8 pobjeda više nego poraza, ali su pri tome primili 28 koševa više. Naravno, razloga za paniku nema, riječ je tek o periodu užasnog rasporeda (hrpa teških protivnika na hrpi gostovanja uz hrpu back to back utakmica), ali ovakva koš razlika ipak je sjajan pokazatelj da su šesto mjesto i poraz u prvom krugu trenutno krajnji domet ovog rostera.

10. KNICKS (4195)

Trice više ne upadaju povijesnim ritmom, dužina sezone otvorila je vrata realnosti (po tko zna koji put vrijeme je pokazalo da 20 utakmica nisu nikakav temelj za velika očekivanja), ali izvan svjetla pozornice Knicksi tiho nastavljaju raditi na nominaciji za prvog izazivača Miamiu. Nakon što je obrana iz donje trećine skočila u sredinu, zadnjih tjedana Knicksi su poradili i na obrambenom skoku, preskočivši Spurse i Magic u ovom segmentu igre. Sve ovo jasno ukazuje da je plan Mikea Woodsona pokušati kroz sporedne faktore (kontrola lopte, skok) maskirati nedostatak talenta koji se može suprostaviti Jamesu i Wadeu. Svaka čast na trudu i ozbiljnosti, pojmovima do ne tako davno potpuno nespojivima s Knicksima.

11. ROCKETS (4160)

Rocketsi imaju efikasan napad jer uglavnom pucaju trice i slobodna, što smo već aspolvirali, imaju taj efikasni Hardenov identitet kojega run and gun stil igre dodatno potencira. Međutim, zanimljivo da su ujedno i najslabija momčad u ligi kada je čuvanje lopte u pitanju – gube ih 15 po utakmici, što je najveći broj u ligi. Zanimljivo je vidjeti da su dva od top 5 napada lige na samom dnu po kontroli lopte (uz njih tu je tradicionalno i Thunder). To nije nešto što bi mogli smatrati kobnom manom jer ipak se radi o sporednom faktoru kojega je lako sakriti kada šutiraš kao što ove dvije momčadi šutiraju, ali, u playoffu, gdje je svaki detalj bitan, ovo je stavka koju je itekako moguće eksploatirati. Što nas vraća na ono rečenu u paragrafu o Thunderu - bit će ovo fascinantan dvoboj (za koji sam sve uvjereniji da će se i ostvariti).

12. PACERS (3900)

Zanimljivo je primijetiti kako Pacersi imaju dominantnu obranu iako nisu u stanju tjerati protivnika na izgubljene lopte - u donjih 5 su u ligi, što im sigurno neće pomoći u eventualnom sudaru s Heatom u playoffu. Praktički, sva njihova prednost topi se onog trenutka kada Hibbert nije na parketu. A kako smo već naučili da Hibbert ipak nije ozbiljna napadačka opcija, ispada kako je jedini način da Pacersi preskoče razliku u napadačkom učinku između sebe i Heata taj da skupljaju enormni broj skokova u napadu kako bi većim brojem pokušaja sakrili neučinkovitost šuta. Sretno s tim u seriji od sedam.

13. HAWKS (3870)

Konačno je jasno da Smith ne ostaje u Atlanti - Ferry mu je navodno ponudio ugovor druge opcije, nešto više od 12 milja po godini na tri godine, što su Smith i njegova svita s gađenjem odbili. I jedna i druga stranu imaju pravo - Smith na ovakvom tržištu svakako može računati na puno više, a Ferry zna da eventualnim max ugovorom ovakvom igraču sam sebi spotiče nogu. Ponekad je prekid stvarno najbolja opcija.

14. BULLS (3855)

Glasine o tradeu za Bargnania nešto su najblesavije što sam čuo ove sezone. Boozer je za klasu bolji igrač, prave uštede za Bullse u principu i nema (i dalje bi bili iznad salary capa iduće dvije godine), dakle o čemu pričamo osim o Colangelovom očajničkom naporu da se riješi simbola vlastitog neuspjeha (i pri tome dodatno optereti cap Raptorsa)?

Kako vrijeme prolazi, sve se izglednijom čini opcija ostanka Boozera do kraja ugovora - nije stvar samo u škrtosti Reinsdorfa koji nikada ne bi plaćao čovjeka da ne igra, nego i što dužem održavanju playoff prozora otvorenim. Roseu će trebati još jedna sezona prije nego se opet osjeti 100% spremnim i nastavi gdje je stao s igračkim razvojem (jasno, možda mu bude trebalo i manje, a možda se nikada i ne vrati u staru formu - to ćemo tek vidjeti), a u međuvremenu će trebati odlučiti što napraviti s Dengom.

Ako 2014. ne pretvore Boozerovu zadnju godinu u nešto atraktivniji paket, a pod uvjetom da Deng pristane na ugovor bliži Gibsonovom nego trenutnom maxu, 2015. bi mogli imati dovoljno prostora da uz Mirotića (koji bi trebao biti taj napadački dodatak u stilu Boozera koji će kompletirati Noaha i Gibsona nakon što Carlos konačno napusti klub) dodaju još jednog poštenog 3&D beka malo iznad midlevel vrijednosti koji im svih ovih godina nedostaje (u ljeto 2015. slobodni bi trebali biti Matthews, Danny Green, a možda i Afflalo odustane li od zadnje godine ugovora). Zadrže li i Butlera midlevel ugovorom, imat će jezgru od 8 igrača koja bez problema može trajati još 3-4 sezone tijekom kojih će se i ovaj osvježeni roster boriti za naslov.

15. BUCKS (3850)

Konačno dobre vijesti – Jennings je promijenio agenta, navodno u namjeri da se izbori za angažman u nekoj atraktivnijoj franšizi u gradu u kojem je lakše doći do sponzorskih ugovora, a to će spriječiti Buckse da bace novac i budućnost na playa kakvoga se može zamijeniti bez problema. Istina, nitko se ne gura da dođe u Milwaukee, ali zato im je i vrijeme da počnu slagati momčad oko šljakera (Memphis style), a ne oko zvjezdica tipa Jennings ili Ellis od čijeg napuhanog ega je veća samo njihova neučinkovitost na parketu.

16. JAZZ (3615)

Jedna od najgorih javnih tajni NBA lige je odnos trenera prema veteranima, točnije zaštita koju potonji uživaju. Palo mi je to na pamet zbog Jamaala Tinsleya, jer nema drugog objašnjenja zašto je ovaj čovjek još uvijek u ligi dok uokolo čekaju gomile mladih bekova koji su do nedavno trpale 30 koševa u prosjeku na NCAA, NBDL ili Euroliga razini. Sličnih primjera ima koliko hoćete, a razlozi su bolno očiti i bolno ljudski. Naime, velika većina trenera nekoć je i sama bila u sličnoj sudbini, s glavom u torbi znajući da im je svaki dan u NBA možda i zadnji, a sada, svjesno ili nesvjesno, pokušavaju olakšati život veteranima u kojima vide sebe ne štetu rookiea za kojeg ionako ima vremena. Uz usluge agentima i vlastitim igračima, ovo objašnjava dobar dio čudnih trenerskih poteza kada je podjela minutaže (i zadnjih slobodnih mjesta na rosteru) u pitanju.

17. NETS (3605)

Baš me zanima što će svi oni stručnjaci koji su Carlesima smatrali zaslužnim za navodni pomak nabolje nakon odlaska Johnsona reći danas, kada su masno plaćeni Netsi po prvi puta ove sezone potonuli ispod granice NBA prosjeka po šuterskom učinku (njihov udarni trojac ne perimetru puca 42% iz igre). Mislim da smo već utvrdili da je razlog za niz dobrih igara prije svega bio povoljan raspored, zatim trenutno zadovoljstvo igrača time što su se riješili vojničkog Johnsonova stila naučenog kod Popovicha - ne zovu ga uzalud Mali General - a tek zatim možebitne novosti koje je uveo Carlesimo. Uglavnom, da nije odličnog skoka u napadu (Blatche i Evans odavno su zaradili svoj minimalac) i zdravog Brooka Lopeza, njihova navala izgledala bi još gore. A trenutna formula ne obećava - prosječan napad (skok i slobodna donekle anuliraju lošu realizaciju iz igre) plus ispodprosječna obrana jednako je ispadanje u prvom krugu. I to u godini koja je po svemu sudeći trebala biti najbolja jer će dogodine i Johnson i Wallace biti još slabije karike (godine čine svoje).

18. SIXERS (3600)

Ako su i postojale nade u hvatanje playoffa, gubitak Thaddeusa Younga na mjesec dana ih je ugasio. Istina, ni vijesti o Bynumovim koljenima do sada nisu bile previše pozitivne, ali Young je igrao ključnu rolu ove sezone nametnuvši se kao ključni post strijelac u momčadi. Young i dalje nema mase i snage za igrati rolu klasičnog visokog, što je vidljivo prije svega na slabašnim skakačkim postotcima, ali do savršenstva je doveo igru u napadu, uredno kažnjavajući slabije igrače u postu, odnosno snažnije igrom s poludistance. Bez njega kao opcije u postu, napad Sixersa postat će još predvidljviji i ovisniji o skok-šutu, a to neće pomoći njihovom učinku.

19. MAVS (3590)

Ne mogu dočekati prijelazni rok da vidim hoće li Cuban zeznuti sve dobro što je napravio zadnje dvije sezone gomilanjem nekih novih suludih ugovora, kao i koliko će im trebati da Dirka stave na led nakon što postane još jasnije da je playoff nedostižan - stvarno nema potrebe da se u ovoj situaciji čovjek muči s onakvim koljenom.

20. PISTONS (3370)

Ozljeda Drummonda ostavlja ih bez pozitivnog momenta kojega su dobili dovođenjem Calderona, ali najvažnije je da se ne radi o kroničnom problemu koji bi Drummonda stavio na listu još jednog izgubljenog NBA centra (iako nikada nije svejedno kad su problemi s leđima u pitanju).

21. WOLVES (3210)

Love je osjetio potrebu za pričom, opet, ali ovaj put je barem bio pozitivan (izgleda da više nije ljut na Kahna što mu nije dao max i da je konačno shvatio da ima solidnu momčad iza sebe). Iz svega dostupnog se može zaključiti kako će zbog izgubljene godine iduće sezone biti itekako napaljen za još jedan lov na playoff. Jedini problem u cijeloj priči je mogući odlazak Pekovića (daju li mu 12-13 milja po godini, a morat će jer Blazersi već čekaju u redu s ponudom, praktički su zaključili jezgru na duže vrijeme), ali i Kirilenka koji bi sjajne ovogodišnje igre mogao oploditi nešto dužim ugovorom (trenutni mu je na još samo jednu sezonu, a ima opciju za raniji prekid). Bez jednog od njih dvoje u čoporu, zubi ovih vukova više se ne bi činili toliko opasnima. A to pak znači da bi Love vrlo brzo mogao osjetiti potrebu za pričom. Ovaj put manje pozitivnom.

22. WIZARDS (3135)

O tome da je nemoguće imati kvalitetnu obranu bez rasnih visokih igrača (osim ako ste Miami) najbolje nam govori primjer Wizardsa. Bolno limitirani talentom u napadu, Wizardsi kroz cijelu sezonu igraju solidnu obranu na leđima rotacije solidnih visokih igrača. Okafor ima tri puta već ugovor nego što bi trebao, ali pod košem odrađuje svoj dio posla. Neneova masa i solidna pokretljivost usprkos kroničnim problemima sa stopalima definitivno nisu dostojni lutrijske momčadi. Čak i Seraphin, usprkos totalnoj izgubljenosti u napadu, ima dovoljnu visinu i masu da ostavi traga na obrambenom dijelu parketa. Ne zaboravimo i Bookera koji je odličan skakač aktivan u rotacijama, kao ni dva stopera na boku (Ariza i njegov neuspjeli klon Singleton).

I sve su to postigli bez Walla, koji možda još nije skužio kako staviti svoj atleticizam u puni pogonu napadački, ali ga zato itekako zna koristiti za sijati paniku u obrani. Mora im se priznati da su jedan dio plana ipak ostvarili – kada su brzopleto zamijenili Lewisa za Okafora i Arizu, odnosno McGeea za Nenea, računali su da dobivaju playoff momčad koja će znati igrati ozbiljnu obranu. U ovom prvom su prenaglili, ali u ovom drugom su pogodili. Razvije li se Beal i pogode li na idućem draftu (a, zanimljivo, svakom pobjedom si smanjuju šanse za visokim pickom), onda ova kratka epizoda s masnom plaćenim veteranima neće ostaviti previše traga. NBA definitivno nije maćeha obzirom na količinu šansi koju pruža svojim franšizama.

23. RAPTORS (3110)

Statistika zadnje dvije tekme jasno pokazuje zašto je Rudy jedan običan Gay. 24 šuta za 25 poena, odnosno 25 šuteva za 23 poena definicija su neučinkovitosti. Oduzmemo li 5 poena koji u prosjeku dolaze sa slobodnih, ostaje nam 19 koševa za koje čovjek troši otprilike 24 lopte, što je otprilike isti omjer kao u Memphisu (maknemo li slobodna, ispada kako je tamo Gay trošio 16 lopti za 13 poena). Mislim, ne moraš biti LeBron James (koji je u tri posljednje utakmice zabio bolesnih 93 poena sa samo 43 uzeta šuta), ali ako ti je prosjek poena po posjedu lopte debelo u zadnjoj trećini svih igrača u ligi, onda je jasno zašto u Memphisu otvaraju šampanjac nakon što su se riješili tvog ugovora.

Naravno da u košarci nije sve ovako crno-bijelo - Gay je odličan atleta i solidan all-round čiji učinak se dobrim dijelom neće vidjeti u box scoreu. Ali, osnova košarka jeste i bit će zabijanje koševa, a Rudy u tome jednostavno nije dovoljno dobar - obzirom na to koliko troši lopti, već i približavanje ligaškom prosjeku od nekih 1 poen po posjedu s ovih njegovih 0.8, donijelo bi Raptorsima nekoliko pobjeda viška u budućnosti.

Jedina dobra stvar u cijeloj priči je što prisustvo Gaya automatski oduzima potrebu da Bargnani bude prva opcija, a to znači da bi se u skladu s manjom ulogom u napadu trebali povećati njegovi šuterski postotci (uzimat će manje šuteva, ali će uzimati bolje šuteve). I u ovoj jednoj rečenici je sažeta najveća vrijednost Rudya Gaya, odnosno razlog zbog kojega čak i ne-efikasni volume scoreri čine suigrače boljima. Jasno, uglavnom to rade u momčadima koje ne idu nigdje.

24. BLAZERS (3000)

Prošli tjedan smo spominjali kako Orlando Magic gubi sve guste utakmice jer nema talent sposoban kreirati kvalitetne šuteve u clutch situacijama, a sada spomenimo Blazerse koji su totalna suprotnost - Portland ima score 15-11 u utakmicama koje su završile s dva ili manje posjeda lopte razlike i 5-1 u produžetcima. Ovo su prosjeci tipični za rasne playoff momčadi, a ne one koje plešu između lutrije i zadnje playoff pozicije, a razlozi su bolno jasni - Portland jezgrom i jeste rasna playoff momčad koja je talac nesposobnosti vlastite klupe. Lakoća kojom dobivaju guste završnice nije ništa drugačija od one kojom otvaraju utakmice - jednostavno, kada imaju svoju najbolju petorku na parketu, odnosno kada ih klupa ne uvali u preveliki minus, sjajni su zato što lakoćom kreiraju izgledne prilike u svim, pa i u clutch situacijama (što uopće nije problem kada imaš tri talenta kakvi su Aldridge, Batum i Lillard, odnosno kada imaš idealan raspored opcija na parketu čime se otvara ogroman prostor svima uključenima).

25. HORNETS (2900)

Znate što povezuje Greivisa Vasqueza i Kevina Duranta? Obojica su NBA lideri u osnovnim kategorijama gledajući golu produkciju – KD je skupio najviše poena u ligi, a Vasquez najviše asista. Da priča bude još luđa, treću osnovnu kategoriju, skokove, prisvojio je još jedan do jučer back-up igrač, Omer Asik. Mislim, da je postojala opcija klađenja na ovakav ishod na početku sezone, koliki bi bio koeficijent?

26. SUNS (2670)

O njima ćemo, nadam se, više pričati nakon prijelaznog roka. Za sada je bitno istaknuti da je Kendall Marshall konačno došao do prilike.

27. MAGIC (2650)

Brod curi na sve strane - u zadnjih 25 utakmica imaju score 2-23.

28. KINGS (2295)

Na parketu se ne događa ništa zanimljivo, ali zato se stvari zahuktavaju izvan njega. Novi vlasnik je predao zahtjev za relokacijom kluba, dakle napravio je još jedan korak naprijed iako sama prodaja još nije potvrđena. Čovjek je prepredeni biznismen kojemu se očito žuri zaključiti posao jer je svjestan da situacija nije baš čista, u to nema sumnje, ali to nije razlog da ne dobije svoju franšizu. Jer, na kraju krajeva, tko se bori za Kingse? Političar, eto tko.

Mislim, da su ti često spominjani potencijalni vlasnici iz Sacramenta toliko zagriženi kao Hansen u želji da imaju svoj klub, onda bi valjda već pucali iz svih oružja i uključili se u borbu. Međutim, Kingse u igri drži isključivo energija Kevina Johnsona, koji vuče sve konce, pa je tako upravo on pronašao i motivirao potencijalne vlasnike. Zar nije to blesavo?

S jedne strane imamo poduzetnika koji ulaže svoj novac i ogromnu energiju u ostvarenje svog cilja, a s druge političara koji taj novac nema, ali služi kao glasnogovornik nekakve očito skromne skupine bogataša koja čeka u sjeni kako bi potrošila milijune. Skepticizam "The Wire" tipa je u ovakvoj situaciji jedina opcija – možda je Johnson itekako svjestan da ide u izgubljenu bitku, a ovakvi nastupi mu samo služe kako bi osigurali buduće glasove?

U svakom slučaju, kroz par tjedana znat ćemo što je odlučila liga, a za sada se dva scenarija čine realnima - po jednom Kingsi sele u Seattle, a po drugome ostaju u Sacramentu dok Seattle dobiva novu franšizu (onaj da Hansen nakon svega ostane praznih ruku čini mi se nerealnim - tko normalan ne bi želio Microsoftovu lovu u svojoj ligi?). Kakva god odluka bila, u jedno sam siguran - KJ će iz ove bitke izaći kao pobjednik.

29. CAVS (2165)

Kako je ova sezona izgubila svaki smisao osim kao inkubator za Irvinga, Thompsona i Zellera, možemo se lagano koncentrirati na draft. Kako u Kyrieu i Waitersu već imaju dovoljno kreatora na vanjskim pozicijama, možemo izbaciti iz jednadžbe sve potencijalne playmakere i swingmane (pa tako i trojke poput Muhammada za kojega jednostavno ne bi bilo dovoljno lopti pored dvojca Irving - Waiters) te se koncentrirati na ponudu visokih. Koja je solidna, a među svim solidnim imenima kao potencijalni idealni Cavalier ističe se Alex Len.

Ukrajinac je fizikalijama i igrom prava old-school petica meke ruke koja bi u idealnom scenariju mogla Irvingu postati ono što je Big Z godinama bio LeBronu (a činjenica da je Big Z i dalje u klubu kao pomoćnik i mentor idealno se nadovezuje na potencijalni draft izbor jer upravo je takav tip igrača ono u što bi se Len mogao razviti). Ovo je Cavsima zadnji draft i mjesta za pogrešku nema, sada se sklapa buduća playoff jezgra, a dok budu čekali novog rookie centra da se razvije, možda im u udaranju temelja nečemu velikome pomogne i Greg Oden, koji je već izjavio da su mu dogodine jedine opcije Cavsi ili Heat (a Cleveland ima laganu prednost zbog godine dana provedene na Ohio Stateu).

30. CATS (1670)

Krenule su glasine o tradeu Gordona za Humphriesa, što bi, obzirom na propuh pod košem, bio dobar potez za Bobcatse. Ipak, teško je vidjeti kakvu bi korist od ovoga imali Netsi - odrekli bi se jednog skakača, oslabili tako najbolji dio momčadi, a sve zbog još jednog ne pretjerano efikasnog šutera za kojega ionako nema dovoljno minuta u rotaciji. U principu, bila bi ovo tek još jedna nepotrebna glasina da nisu u pitanju Billy King i Michael Jordan - s tom dvojicom sve je moguće.

17Sep/125

RANKING THE PLAYERS, PART THREE (35-74)

Posted by Gee_Spot

TREĆE OPCIJE

35. TONY PARKER (Spurs), 79 bodova

Iako je i sam imao limitiranu minutažu, pored ozlijeđenog Ginobilia i dodatno čuvanog Duncana Tony je povećao volumen brojki, ali ne i učinkovitost. Što je i logično, obzirom na godine - Tony je to što je, izuzetan realizator iz driblinga, a povećana uloga u napadu ne može ga izdignuti iznad postavljenih standarda obzirom da ostali aspekti igre (obrana, kreacija za druge, šut) ostaju na za njega već davno definiranim prosjecima.

36. PAUL MILLSAP (Jazz), 79 bodova

Slično kao i kod Jeffersona, nad Millsapom je mali upitnik zbog konkurencije na poziciji u momčadi (nadam se da će Corbin odustati od guranja Paula na trojku kako bi otvorio više minuta Favorsu) te zbog obrane, ali godine (26) i razina talenta (sjajan asistent i kreativan strijelac) jasno kažu kako će Millsap nastaviti igrati košarku života.

37. TYSON CHANDLER (Knicks), 79 bodova

Kada je zdrav, Chandler donosi kvalitetnu obranu i skok, uz izuzetnu napadačku realizaciju (uglavnom sve zakuca). Iako je popravio slobodna, što mu je pomoglo da konačno dođe do veće minutaže, i dalje je bezopasan na dva metra izvan reketa, ali usprkos limitima (nema dribling, a ni zrnce kreacije u igri), u onome što radi dobro, Tyson je toliko iznad prosjeka da se iz skupine igrača zadatka (u koju pripada po skupu vještina koje posjeduje) bez problema zacementirao kao rasna treća opcija.

38. RUDY GAY (Grizzlies), 78 bodova

Gay je lani imao jednu od gorih sezona karijere, tako da mu sistem predviđa oporavak i korak naprijed. Najbolje godine su pred njima, a lanjski pad možemo pripisati ozljedi i propuštenim utakmicama od godinu ranije, kao i prilagodbi na novi stil igre Memphisa u kojem se od vanjskih i bočnih igrača uglavnom traži stalno kretanje. Nema razloga sumnjati da će u idućoj sezoni sve skupa izgledati puno bolje, a time će se i Gayev učinak vratiti u znatno bolju poziciju (da je ranking u obzir uzimao samo lanjsku sezonu, Rudy bi se našao 20-ak mjesta niže).

39. TY LAWSON (Nuggets), 78 bodova

Tri sezone konstantnog rasta i lanjska eksplozija nakon preuzimanja kontrole nad napadom Denvera vjerojatno znače da je Lawson došao do svog plafona (niski brzanci koji više gledaju svoj šut nego suigrače sazrijevaju brže od ostalih tipova playmakera). Međutim, to što će se rast ubuduće zaustaviti, ne znači da će doći do pada - kao izuzetno kvalitetan šuter i iznenađujuće koristan obrambeni igrač, Lawson ostaje temelj Karlovih planova.

40. JOAKIM NOAH (Bulls), 77 bodova

U sjeni Roseovih problema i razočaranja Boozerom, Noah je odigrao najbolju all-round sezonu karijere, dakle najbolju sezonu uopće. Konačno je ostvario pozitivne obrambene učinke (za razliku od mita po kojem je Noah sjajan obrambeni igrač, a koji se bazira na njegovoj aktivnosti i srčanosti, brojke do prošle sezone jasno govore kako je Noah bio negativan obrambeni igrač i u 1 na 1 situacijama i u zonskim rotiranjima), dobio je više prilike koristiti odličan osjećaj za asist, a postao je i prijetnja na otvorenom šutu s vrha lakta. Dodaj na to standardno sjajan skakački učinak i jasno je kako Noah u 26-oj godini konačno počinje igrati košarku kao pravi centar. Još da počne raditi na sebi preko ljeta i da se koncentrira isključivo na igru...

41. STEPHEN CURRY (Warriors), 75 bodova

Vječno načeti Curry lani praktički nije ni ostavio traga (igrao jedva trećinu sezone), ali obzirom na ono prikazano u prve dvije (tijekom kojih također nikada nije bio 100% spreman) sistem ne ostavlja sumnje kako se radi o rasnom igraču. Šut i kreacija na takvoj su razini da bi bez problema bio u kategoriji iznad, samo da su mu obrambene brojke bolje. Uspije li ikada pronaći idealan balans između zdravlja i uloge u momčadi, nema sumnje kako će biti all-star igrač - tek su mu 23.

42. MARCIN GORTAT (Suns), 75 bodova

Gortatov sjajan realizatorski učinak će bez Nasha definitivno pasti, ali ne očekujte Titanic - čak i u Orlandu, dok je bio zamjena Dwightu, Gortat je ostvarivao dojmljive učinke kao strijelac i skakač, pa nema razloga sumnjati da se nešto slično neće nastaviti uz Dragića. Njegov problem je limitiranost, ako ne zabija u reketu ili ne kupi skokove, nema kako pomoći momčadi. Pregled igre i osjećaj za asist su mu nepostojeći, obrambeno je tipični Euro visoki (prelako ga je uhvatiti izvan pozicije), a nema ni šut da si malo otvori reket.

43. LUOL DENG (Bulls), 75 bodova

Sistem Dengu predviđa puno bolju sezonu od lanjske čisto zbog povratka na standard - lani je, ponajviše zbog ozljede, Deng imao najgore izdanje u zadnje četiri sezone. Čovjek je fantastična 3&D opcija (šut i obrana su najbolji aspekti njegove igre), a bez Rosea će još jednom imati prilike pokazati se i kao kompletni all-round talent (solidan kreator). Dakle, bude li zdrav, nema razloga da još jednom ne zakuca na vrata all-star susreta, neovisno o tome kakve rezultate Bullsi ostvarivali.

44. DANILO GALLINARI (Nuggets), 74 boda

Iako je propustio dosta utakmica zbog ozljeda, Gallinari je lani imao istu sezonu kao i godinu ranije. Solidan all-round sa samo jednom manom - ne skače. Ali, s puno potencijala možda čak i za kvantni skok. Naime, njegova kreacija u kombinaciji sa šutem vrlo lako bi mogla postati ubojita ostane li konačno zdrav i uspije li još više poboljšati onaj Pierceovski skok-šut unazad. Na kraju krajeva, tek su mu 23.

45. LOUIS WILLIAMS (Hawks), 73 boda

Koliko je dobre brojke u svojoj limitiranoj combo roli ostvarivao Williams, najbolje vam govori činjenica da je upao u top 50 usprkos tome što je imao ogromnu količinu negativnih bodova zbog minutaže i konteksta. Iako nije sjajan ni kao šuter ni kao asistent, njegova kreacija je debelo iznad prosjeka, a i obrambeno je u stanju odigrati ključne minute na obje vanjske pozicije. Naravno, u Sixersima je imao definiranu rolu koja ga je dovela do toga da ga sistem smatra najboljim šestim igračem lige, a pitanje je kako će ga koristiti u Atlanti. Sistem nema kristalnu kuglu, stoga je u projekciju nove sezone uključio iste minute u istoj ulozi, ali gužva na vanjskim pozicijama Hawksa je takva da je teško išta prognozirati prije nego počne sezona.

46. ANDREI KIRILENKO (Wolves), 73 boda

Kirilenko ima godinu pauze jer nisam imao pojma kako preračunati njegove Euroligaške brojke, ali usprkos tome situacija je poprilično jasna. Kao swingman ne baš sjajnog šuta koji je prošao 30-u, AK-47 gotovo sigurno više neće biti all-round monstrum kakav je bio u mladim danima u Jazzu (već 2010. bila mu je najslabija sezona u NBA), a i teško će ostati na parketu cijelu sezonu. Ipak, obzirom na pozitivno okruženje u Minnesoti, njegova kombinacija obrane, osjećaja za asist i stalnog kretanja u napadu, definitivno bi trebala ostati na razini zadnjih izdanja u dresu Jazza, a to znači da će Andrei opet biti pouzdana treća opcija momčadi koja se bori za playoff.

47. KEVIN MARTIN (Rockets), 73 boda

Ozljede i kilometraža zasigurno će kroz koju godinu Martina pretvoriti u igrača na izlazu iz NBA lige, ali za računati na tako nešto već iduće sezone još je prerano. Barem tako smatra sistem koji ga nakon lanjske loše sezone smatra jednim od kandidata za oporavak. Kao vanserijski šuter i pouzdan kreator, Martin ima vrijednost i dovoljno talenta da opet bude granični all-star, pitanje je samo može li se realizirati u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalaze Rocketsi.

48. SERGE IBAKA (Thunder), 72 boda

Ibaka u novu sezonu ulazi s novim ugovorom kao sjajan obrambeni igrač, pouzdan skakač i sve bolji strijelac. Kontekst (četvrta opcija), manjak kreacije i šuta te mladost (22 godine) kažu da je kvantni skok isključen, ali dodatni napredak u onome u čemu je već izuzetan (pogotovo obrani) realno je očekivati.

49. GERALD WALLACE (Nets), 72 boda

Wallace je u jednoj čudnoj sezoni doživio mali pad, ali ništa toliko ozbiljno da bi se trebali brinuti, ma kako njegove godine i stil igre zvali na oprez. Od njega treba očekivati još jednu tipičnu Wallaceovsku sezonu, a sistem to temelji ponajviše na odličnim all-round brojkama (koje su iznad svakog konteksta) - Gerald nema ni jednu negativnu stranu, čak je i šuterski postao prosjek, a obrambeno je top klasa na bokovima.

50. GREG MONROE (Pistons), 72 boda

Već u svojoj drugoj sezoni u ligi Monroe se nametnuo kao jedan od mladih igrača na kojima treba držati oko - ne samo da je nabijao sjajne brojke što se tiče poena i skokova, već se potvrdio kao odličan asistent i sve bolji šuter s poludistance. Problem je obrana, točnije onaj već klasični nedostatak brzine za igrati izvan reketa, ali to je minimalan razlog za brigu obzirom na samo 22 godine i učinak koji govori kako su se Pistonsi dočepali nešto sirovije verzije Ala Jeffersona.

51. RAY ALLEN (Heat), 72 boda

Dobri stari Ray pokazuje minimalne znakove usporavanja, do ozljede je igrao na razini na kojoj je od prvog dana u Bostonu. Obzirom da će preseljenjem u Miami imati još manje odgovornosti i da će se u miru moći posvetiti 3&D aspektima igre, za očekivati je kako će se mirovina odgoditi do daljnjega. A to znači da je Miami upravo dodao na svoj roster četvrtog rasnog igrača koji će dobiti sve one minute koje su prošle sezone pale u ruke puno lošijim opcijama.

52. NENE HILARIO (Wizards), 71 bod

Ogroman ugovor i sklonost ozljedama nisu bile faktori po kojima se računao konačni poredak, jer da jesu, Nene bi zasigurno bio puno niže. Izuzetno svestran visoki igrač (šut mu je jedina negativna kategorija u bodovanju vještina, sposoban realizator te pouzdan skakač, obrambeni igrač i asistent), ali igrač koji je prošao zenit karijere što su u Denveru mudro prepoznali (njegova putanja ne poklapa se s onom Galinaria i Lawsona). Ako već od njega ne možemo očekivati da odigra iznad prosjeka na koji nas je navikao, možete se kladiti kako će njegovo prisustvo barem pomoći Wallu da konačno napravi korak naprijed.

53. DAVID WEST (Pacers), 70 bodova

David West je drugi visoki igrač u ovom rangiranju koji je u svim kategorijama solidan. Baš kao i Marc Gasol, West je all-round prosjek od glave do pete, uz jedan minus u odnosu na Marca - prošao je 30-u.

54. PAUL GEORGE (Pacers), 69 bodova

Već u drugoj sezoni dokazao je kako sigurnim koracima grabi prema vrhu, stoga je dogodine logično očekivati još jedan korak naprijed, ako ne i skok (i to kvantni). Učinak koji možemo vezati uz fizikalije mu je fantastičan, ali ništa lošije nisu ni vještine. Već sada George je fenomenalna 3&D opcija, a čak i u toj limitiranoj ulozi uspio je pokazati atribute igrača koji zna stvoriti višak te kreirati za sebe i druge.

55. KYRIE IRVING (Cavs), 69 bodova

Nakon sjajne rookie sezone nije bilo druge nego Irvinga usporediti s najkvalitetnijim lutrijskim pickovima ikada. Već sam rekao kako je nezahvalno rangirati igrače sa samo jednom godinom iza sebe zbog manjka podataka, ali ako je povijest ikakav pokazatelj, Irvingove brojke govore kako će mali, zbog svoje vanserijski kvalitetne kombinacije vanjskog šuta i kreativnosti, za dvije sezone biti rasna prva opcija u rangu Derricka Rosea, samo još učinkovitija.

56. NICOLAS BATUM (Blazers), 69 bodova

Već četiri sezone Batum polako stasava, međutim kako tijekom tih 4 sezone nije bilo značajnih iskoraka u kvaliteti već samo u minutaži, sistem ne vjeruje da će doći do eksplozije. Ipak, i ovakav kakav je, Batum je prekvalitetan da bi se i dalje zadržao u 3&D ulozi koju je igrao kod McMillana, a njegova kombinacija izuzetne obrane i kvalitetnog šuta čine ga idealnom trećom opcijom u stilu Luola Denga.

57. CARLOS BOOZER (Bulls), 68 bodova

Ako isključimo novac i sklonost pružanju najgorih partija kada je najvažnije (ovo prvo nisam smatrao bitnim za ovakav tip izbora, ovo drugo na žalost još nismo u stanju objektivno izmjeriti iako se radi o ništa manje bitnom aspektu igre od npr. šuta), Boozer je imao solidnu sezonu za čovjeka svojih godina, pružajući izvrsne skakačke i šuterske partije. Da se odlično uklopio u napad Bullsa pokazuju i njegove asistentske brojke koje su najbolje u karijeri, a da Bullsima ipak nikada neće pružiti ono što im treba, dokazuju njegovi obrambeni učinci koji su blago rečeno mizerni.

58. ROY HIBBERT (Pacers), 66 bodova

Hibbert je konačno odigrao konstantnu i kvalitetnu sezonu, ali skromna minutaža koštala ga je boljeg plasmana (npr. da je imao 36 minuta po utakmici završio bi ispred Grega Monroea na ovoj listi). Međutim, daljnji napredak je očekivan, iako spor (Roy nema fizikalije za izvesti kvantni skok) - sistem ga i dalje ne vidi kao igrača vrijednog maksimalnog ugovora kojega je upravo potpisao, ali to ne znači da se jednoga dana neće razviti u odličnog centra. Na njegovoj strani su još uvijek godine (25) i prije svega all-round razina talenta - doda li šut solidnoj realizaciji u reketu, kvalitetnoj obrani i izuzetnom osjećaju za asist, napredak će biti još izraženiji.

59. KYLE LOWRY (Raptors), 66 bodova

Novi playmaker Raptorsa trebao bi po svim pokazateljima nastaviti pružati partije života koje je prezentirao u Houstonu dok ga nije uhvatila misteriozna bolest koju neki nazivaju mekhejlitis.

60. AMARE STOUDEMIRE (Knicks), 66 bodova

Kako su neki nisko pali. Da se razumijemo, Amare je tu gdje jeste samo zato što sistem vjeruje kako se onakva sezona poput lanjske ne može ponoviti, odnosno kako će nakon privremenog skretanja Stoudemire opet pronaći put do glavne rute. Samo, obzirom na ozljede koje ga već po defaultu napadaju, a pogotovo obzirom na lanjske partije koje su bile ispod razine NBA startera (Amare je bio potpuno beskoristan igrač u svakom segmentu košarke), pitanje je da li je u njemu išta ostalo. Dakle, ovo je optimistična verzija u kojoj Amare pronalazi načina pomoći momčadi barem kao treća opcija u napadu.

61. ANDERSON VAREJAO (Cavs), 65 bodova

Dok ga ozljeda nije izbacila iz stroja, Andy je imao svoju klasičnu Varejaovsku sezonu kao rasni skakač i pouzdani obrambeni igrač koji će tu i tamo zabiti otvoreni šut. Iako je s razlogom ispod Noaha i Chandlera, radi se o istom tipu igrača, šljakerima za popuniti petorku koji su toliko dobri u tome što rade (kontrola skoka i reketa) da se lakoćom izdižu u kategoriju iznad. Varejao ipak ima najmanju vrijednost zbog sklonosti ozljedama i 30-oj pred vratima.

62. RODNEY STUCKEY (Pistons), 64 boda

U sjeni poraza Pistonsa, Rodney Stuckey se razvio u jednog od boljih combo-bekova u ligi. Danas je očito kako Dumars u njemu nije pronašao novog Billupsa, ali jeste all-round napadača koji zabija lakoćom, a zna i kreirati za druge, plus u stanju je jednako solidno čuvati obje vanjske pozicije.

63. MIKE CONLEY (Grizzlies), 64 boda

Playmaker Grizzliesa uvijek će biti najslabiji obrambeni igrač svoje momčadi, ali u svemu ostalome je itekako koristan. Iako je godinama za njega važilo kako se radi o igraču koji je u svemu solidan, a u ničemu odličan, s vremenom se Conley specijalizirao za 3&A ulogu (puca trice i asistira) koja je ključna za momčad koja nema vanjski šut.

64. ANDREW BOGUT (Warriors), 64 boda

Obzirom da imamo popriličan uzorak koji nam priča priču o Bogutu, slobodno možemo reći kako se radi o igraču koji nikada neće opravdati onaj prvi pick kojim je izabran. U svoju košarkašku zrelost ulazi kao igrač koji se više nema što dokazivati, već jednostavno mora ostati na parketu. A kada je na parketu, Bogut je jedan od najboljih defanzivaca lige, pouzdan skakač i strijelac te izuzetno kvalitetan asistent. Ukratko, pravi centar koji bi, ako se sve poklopi, vrlo lako mogao nadići ovu kategoriju. Ali, isto tako bi mogao i ispasti iz nje.

65. DAVID LEE (Warriors), 64 boda

David Lee je all-round majstor s jednom, ali ogromnom manom - nije u stanju čuvati ni stolicu. Možda se njegove obrambene brojke konačno poprave s Bogutom iza leđa, što bi moglo značiti i nešto bolji plasman u budućim izborima, obzirom da njegova kombinacija skočnosti, nesebičnosti i lakoće postizanja koševa to zaslužuje.

66. TAJ GIBSON (Bulls), 62 boda

Usprkos skromnoj minutaži u Bullsima i gomili negativnih bodova koja ide uz to, Taj se lansirao u treće opcije na leđima odličnog all-round učinka. Ok, nije baš sjajan napadač, iako ima dovoljnu dobru igru pod košem i solidan šut s poludistance, međutim njegova najveća snaga su ionako dominacija u obrani (izuzetan u svim njenim fazama) i skoku (u oba smjera).

67. CHAUNCEY BILLUPS (Clippers), 62 boda

Dobri stari Chauncey lani je odigrao premalo minuta da bi ih uzeli za ozbiljno, što je dobro obzirom da ih je odradio sjajno - da je odigrao cijelu sezonu u ritmu u kojem ju je počeo, opet bi se našao u top 50. Kao i većina hall of fame igrača, Billups i pod stare dane uvijek pronalazi načina biti koristan bez da šteti momčadi, s tim da se ovaj put možda ipak nalazimo u situaciji protiv koje neće moći ni Chaunceyevo ogromno srce zajedno s još većim mudima. Naime, sistem nema ništa protiv 35 godina starog beka obzirom na minimalne padove tijekom godina i lakoću kojom ovaj uspijeva ostati koristan (prije svega kao šuter i izvođač slobodnih), ali sistem ne računa da je čovjek lani strgao Ahilovu tetivu, što je ozljeda od koje se nije lako oporaviti ni kada si u top formi, a pogotovo kada si veteran s 15 godina iza sebe (od čega ih je barem 10 vrhunskih).

68. NIKOLA PEKOVIĆ (Wolves), 61 bod

Pravi Peković zasigurno nije onaj balvan iz prve NBA sezone koji nije mogao napraviti korak lijevo ili desno bez da napravi faul. Ali, da li je pravi Peković onaj lanjski majstor koji nije promašio zicer cijelu sezonu i koji je pritom hvatao gomilu skokova? Pojma nemam, X-files bi rekli da je istina negdje u sredini, ali Peković je lani bio predobar da bi sredina bila odgovor. Uzmemo li lanjsku sezonu kao iznimku od pravila (iako nemamo pojma koje je pravilo), odnosno dodamo li joj očekivanu regresiju po uzoru na centre u NBA koji su u jednu godinu napravili skok od jedne kategorije (naravno, nismo u obzir uzeli one koji su napravili Pekovićevski skok jer takvih nema, nitko nije skočio iz dodavača ručnika u rasnu treću opciju preko noći), ispada da će budući Pek biti nešto slabiji od lanjskoga, ali će i dalje ostati pouzdana opcija u reketu i kvalitetan skakač (a za očekivati je i bolji obrambeni igrač, barem u 1 na 1 situacijama).

69. GORDON HAYWARD (Jazz), 61 bod

Hayward je briljirao u drugom dijelu svoje druge sezone u ligi, a takav rast učinka uz izuzetne all-round brojke (plus igrač u svemu osim kao skakač) predviđaju mu dodatni korak naprijed. Iako će ga u Jazzu i dalje prvenstveno koristiti kao pouzdanu 3&D opciju, izgleda kako su u malom pronašli pravi dragulj sposoban dati i puno više.

70. KRIS HUMPHRIES (Nets), 61 bod

Skakanje i zabijanje onoga što se mora, to je priča Humphriesove karijere. Uz pojačanja koja su sletila u Brooklyn, i jedno i drugo bit će lakše nego ikada, a od tuda i bonus bodovi u sistemu - pored Lopeza koji ne skače i pored nepostojeće rotacije visokih, Humphries bi se trebao potvrditi kao vodeći garbage man u ligi i ključni visoki u svojoj momčadi.

71. KENNETH FARIED (Nuggets), 61 bod

Kakva sjajna rookie sezona. Faried je pregazio sva očekivanja i postavio ljestvicu do te mjere visoko da njegov učinak iz prve sezone možemo smatrati mjerilom za Anthonya Davisa (Davis je definitivno bolji obrambeni igrač i all-round talent, ali dohvati li u prvoj sezoni brojke Farieda, ne samo da će lakoćom osvojiti naslov rookiea godine, već će pomoći Hornetsima da od prvog dana budu u borbi za playoff). Naravno, pola sezone sjajne igre nisu mjerilo, stoga su očekivanja postavljenja na razumniju mjeru, u skladu s draft pedigreom, ali čak i pri takvom smanjenom prilivu bodova, Fariedovo lansko izdanje bilo je dovoljno da ga izbaci u kategoriju trećih opcija.

72. ELTON BRAND (Mavs), 61 bod

Zanimljivo, dobri stari Brand tek je drugi igrač Mavsa na listi. Brand je imao problematičan prelazak iz faze nirvane u fazu poslije, što zbog ozljede koljena, što zbog promjene sredine, ali zadnje dvije godine se priviknuo na novu ulogu u ligi i predstavlja još jednoga u nizu sjajnih visokih igrača koji su se uspješno transformirali iz all-stara u pomoćnu radnu snagu koja dobro dođe šampionskim momčadima (sjetimo se samo Antonia McDyessa). Nažalost, Dallas nije jedna takva.

73. JASON TERRY (Celtics), 61 bod

Jedan od najboljih šestih igrača u ligi i dalje može lakoćom kreirati šut za sebe u drugoj postavi, a ako treba zaigrati i back-up playa. Također, obzirom da se u Dallasu potvrdio kao pouzdan zonski branič, prelazak u sistem Bostona trebao bi biti lagan u oba smjera. Veteranski staž ne bi trebao biti značajniji problem, barem ne dok ga se koristi u ovoj već etabliranoj ulozi stručnjaka za drugu i četvrtu četvrtinu.

74. ERSAN ILYASOVA (Bucks), 61 bod

Lanjska šutersko-skakačka eksplozija lansirala je Ilyasovu u prvo ime Bucksa, što je titula koju bi ovaj trebao nastaviti nositi obzirom na situaciju u momčadi. Što nije nužno dobra vijest za navijače Milwaukeea (ako takvi uopće postoje), pogotovo zato što postoje realni upitnici nad njegovom stvarnom razinom kvalitete (lani je igrao za ugovor), a čak se u pitanje dovodi i njegov rodni list (s 24 godine, Ilyasova nije kandidat za regresiju, ali ako su one sumnje da ima barem 3-4 godine više osnovane, onda se lanjska sezona može tumačiti kao labuđi pjev nakon kojega slijedi logičan pad).

3Aug/120

30 FOR 30: SAN ANTONIO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 50-16

MVP: Tony Parker

X-faktor: klupa u pozitivnom smislu, manjak pokretnog visokog igrača u negativnom

Spursi su fenomenalnim igrama u skraćenoj regularnoj sezoni dodali još jednu godinu Auerbachovskom nizu Gregga Popovicha. Naime, od 1998. kada je uz pomoć tadašnjeg rookiea Tima Duncana složio svoju prvu šampionsku obranu, Popovich je nanizao 11 sezona u kojima su Spursi bili minimalno top 3 obrambena momčad lige. Nakon dvije godine u kojima je Timmy polako gubio bitku s gravitacijom tijekom kojih su bili "tek" 5. i 8. momčad po obrambenom učinku, Pop je za 2011. izmislio novu taktiku koja je dovela do još dvije top 2 sezone, ovaj put u napadačkom učinku.

Ako netko broji, to je 13 od 15 godina u izdanja rasnog izazivača (top 3 obrana ili napad puno su veća garancija vrhunskih rezultata u playoffu od scorea u regularnoj sezoni). Četiri naslova prvaka su arhivirana i da više nikada ne osvoje ništa, Pop i Timmy ostali bi zapisani kao jedna od najvećih osovina svih vremena, rame uz rame s Auerbachom i Russellom, Rileyem i Magicom/Kareemom ili Jacksonom i Jordanom/Pippenom.

Međutim, promjena stila igre koju je u samo jednu sezonu izveo Pop možda je fascinantnija i od samog niza izvrsnosti. Dok su još do prije četiri sezone Spursi bili prvenstveno kompleksna obrambena momčad, posložena oko sporog ritma i postavljene obrane koja je dominirala balansom na svim pozicijama (presingom na loptu bekova, stoperima poput Bowena na boku i Duncanom kao zaštitnikom reketa u sredini), iz čega bi, konstantnim kretanjem i oduzimanjem kontri i trice, protivnika prisiljavala na šutiranje dugih dvojki, danas su sve podredili brzini i jednostavnosti.

Naravno, Duncan više nije u formi koja bi im omogućila da polako organiziraju napade kroz visoki post, ali fascinira ljepota njihove košarke koja je jednim manjim dijelom flex s puno kretanja i preciznog dodavanja, a najvećim se sastoji od gomile pick & roll akcije i slash & kick poteza. Uostalom, podatak da su prva momčad lige po efikasnosti u pick & rollu, na koji im otpada četvrtina koševa, i druga momčad po efikasnosti iz spot up situacija, koje čine još jednu četvrtinu njihovih poena, dovoljno govori.

Razlog za ovakvu efikasnost krije se, naravno, u talentima koji odgovaraju ovim stilovima igre, ali i jednostavnosti koju forsira Popovich. U napadu Spursa nema izolacija i besmislenog driblanja, imate brzu tranziciju (u kojoj su također bili broj 1 po učinkovitosti) koja, ako ne dovede do laganog koša, rezultira visokim screenom i prvim ulazom u sredinu, koji, ako ne dovede do izgledne situacije, dovodi do izvlačenja lopte vani i tako stalno u krug, unutar-van, lijevo-desno, uvijek s pritiskom na obranu.

Spursi uspijevaju tijekom 24 sekunde vrtiti i po tri napada dok obični smrtnici muku muče i s jednim. I u tom fenomenalnom ritmu krije se najveći razlog njihove veličine - druge run and gun momčadi uzet će prvi šut koji im obrana pruži vodeći se logikom da je taj često i onaj najbolji, odnosno da veći broj pokušaja pozitivno utječe na broj koševa. Spursi su run and gun pod kontrolom, nešto što je samo Pop mogao smisliti - u isto vrijeme igra puna racionalnih i kontroliranih košarkaških odluka, ali i igra brzine, spontanosti i agresivnosti. Ukratko, kontrolirani kaos.

Naravno, ovakav stil igre zahtijeva izuzetnu kondiciju i agresivnost, što je Popovich riješio jednostavnim potezom – koristi uvjerljivo najviše igrača u standardnoj rotaciji u cijeloj ligi. Spursi imaju čak 9 igrača s preko 1000 minuta u sezoni i 9 s preko 20 minuta po utakmici, a s učinkovitošću njihove klupe mogu se mjeriti jedino Chicago Bullsi, koji preferiraju potpuno drugačiji stil igre bliži San Antoniu od prije nekoliko godina. S tim da čak i oni imaju samo 8 igrača preko 1000 i samo 6 njih koji su ostvarili takve brojke da ih se može smatrati iznadprosječnim NBA igračima, dok Spursi takvih imaju – 8.

To dobrim dijelom i objašnjava lakoću kojom su došli do 50 pobjeda iako više nemaju igrača franšizne vrijednosti – u ligi u kojoj više od pola momčadi nema startne petorke ispunjene čak ni prosječnim talentom, čak 8 igrača sposobnih ostvariti iznadprosječan učinak pravo su bogatstvo. Jasno, u playoffu, kada se rotacije smanje i kada protivnici puno više vremena provode na parketu sa svojim udarnim igračima, ta prednost nema toliki značaj jer čak ni Pop još nije uspio smisliti kako u isto vrijeme imati više od 5 igrača na parketu. Međutim, za regularnu sezonu ovakvo bogatstvo talentom je neprocjenjivo.

Za to nema boljeg dokaza od kotrljanja Spursa čak i bez Ginobilia kojega je ozljeda limitirala na samo 34 utakmice. Naime, Manu je u sezonu krenuo u svom standardnom fenomenalnom stilu, kao lider renoviranih Spursa oko čijih ulaza i kreacije se sve vrti. U 5 utakmica šutirao je 60% iz igre, 52% s trice i 93% sa slobodnih. Ovakvi postotci su neodrživi, jasno, ali bilo je očito kako će, kao i godinu ranije, Manu za ovaj napad biti ono što je Timmy više od desetljeća bio za obranu. I onda dolazi do loma prsta, Manu ispada iz igre, a Pop jednostavno povećava volumen akcija Parkeru i Spursi ne gube ni koraka.

Odnosno, nisu ga gubili do druge runde Zapada kada su naletili na puno manje atraktivan (ni upola toliko asista, kvalitetnih šuteva, kretanja lopte i igrača, ali zato puno više izolacijske košarke), ali jednako učinkovit napad Oklahome koja je energijom i talentom parirala sistemu i profesionalizmu Spursa. Thunder ne samo što je pratio Spurse napadački, već je imao jednako osrednju obranu u kojoj je izvukao ključni mismatch – osrednjost Thundera proizlazila je iz lošeg čitanja igre, kilavih rotacija i previše kockanja na perimetru, ali imali su solidnu pick & roll obranu zahvaljujući pokretljivosti Ibake i solidno pokrivanje bokova zahvaljujući dužini Duranta i Sefoloshe (da ne spominjemo ključni potez serije, Brooksovo stavljanje Sefoloshe na Parkera, čime su Spursima ugušili napad - Spursi takvog stopera nemaju).

Spursi su pak imali sjajne rotacije kojima su pokrivali šut, odlično čitanje igre i kretanje kojim su gušili pas igru (koju, ironično, Thunder ionako nema), a Timmy je i dalje bio snaga u reketu. Ali, bili su među najgorim momčadima lige u dva segmenta – branjenju pick & rolla i zaustavljanju izolacija. Ni Leonard ni Green usprkos dužini nisu još postali stoperi Bowenove klase, što je omogučilo Hardenu i Durantu da se pokažu u punoj snazi, a nesposobnost obrane pick igre na kraju je zakucala zadnji čavao u sezonu Spursa. Što je, ruku na srce, bilo i očekivano i na što smo ukazivali tijekom cijele godine.

U ligi u kojoj je pick & roll postao osnova gotovo svakog vrhunskog napada, igrati najveći dio minuta s dva spora visoka igrača u obrani danas je jednostavno smrtni grijeh. Spursi su se mogli sakriti iza napada kroz regularni dio sezone, ali u playoffu, gdje igrate seriju od 7 protiv puno ujednačenijih protivnika koji imaju i obranu i napad, momčad s takvom rupom u obrani opasno je izložena. Pop jednostavno nije imao materijala za pronaći dobitnu kombinaciju. Blair nema ni visinu ni pokretljivost da zatvori rupe uz Timmya, Bonner je previše spor za ozbiljnu rolu u playoffu usprkos sjajnom šutu, a Spllitter je previše sličan igrač Duncanu, čuvar reketa koji nema brzinu za igrati na perimetru, da bi njihovo partnerstvo donijelo vrhunski rezultat.

Na kraju je Boris Diaw, pristigao iz Bobcatsa nakon kriminalnog prvog dijela sezone, pokupio dobar dio tereta, ali njegove solidne igre nisu mogle parirati eksplozivnosti i brzini Thundera u 2 na 2 kombinacijama. Tako na kraju ipak nisu dobili šansu suprotstaviti se Heatu koji bi se puno teže branio protiv San Antonieva kretanja lopte nego je to bio slučaj protiv izolacija Thundera.

FAST FORWARD

Jedini posao koji su trebali napraviti ovoga ljeta bilo je dovesti visokog igrača koji može istrčati izvan obruča, odraditi svoje preuzimanje, pomoći u udvajanju ili pokrivanju prostora i vratiti se u reket. Nije to trebao biti Tyson Chandler, ali mogli su se barem potruditi doći do Andersona Varejaoa, koji bi bio instant uspjeh u Spursima zbog sjajne kemije sa sunarodnjakom Splitterom.

Ovako, Pop se odlučio pokušati još jednom istom formulom, uz nadu da će napredak Splittera, Greena i Leonarda, puna sezona Ginobilia i još jedna godina pouzdanih all-star izdanja Parkera i Timmya, dići napad na još veću razinu čime bi se stvorio potreban prostor koji bi ublažio prisutne obrambene probleme.

JEZGRA: Manu, Parker, Timmy, Diaw, Splitter, Green, Leonard (50 milja)

ROSTER: jezgra + Jackson, Bonner, De Colo, Mills, Joseph, Neal (68 milja)

- Spursi imaju prava na Blaira za 1 milju, ali obzirom da već imaju 13 igrača na rosteru i da im malo fali da uđu u zonu poreza na luksuz, vraćanje igrača koji je potpisivanjem novog ugovora s Diawom postao višak ne čini se izglednim

- doduše, i Neal je u sličnoj situaciji, njegov ugovor također još nije garantiran, ali za razliku od Blaira lanjski back-up play Spursa pokazao se korisnim igračem, posebice u utakmicama u kojima ga sluša šut, a kako Patty Mills, kojega su vratili kao dodatno osiguranje na jedinici, baš i nije oličenje sigurnosti, Nealov povratak kao jeftine, ali ubojite combo-opcije čini se izglednim

- konačno su doveli pouzdanog francuskog swingmana De Cola koji će dodatno pojačati konkurenciju na vanjskim pozicijama

30May/1223

DAY THIRTY-ONE – THE FRENCH CONNECTION

Posted by Gee_Spot

Izgleda da će Brooks i momci imati prilike cijelo ljeto žaliti za propuštenim u prvoj utakmici, jer sinoć Spursi nisu samo poveli 2-0 i tako izgradili prednost koja se u 9 od 10 slučajeva pokazala nedostižnom, već su stavili protivnika pred zadatak koji nema (laganog) rješenja. Naime, nakon prvog susreta bilo je jasno kako Oklahoma može bolje od onoga što je prezentirala u zadnjih 12 minuta – Captain Jack jednostavno ne bi smio nadigrati Duranta u 1 na 1 dvoboju, Harden ne bi smio biti osuđen na spot up ulogu, Perkins ne bi trebao dobiti više minuta od Ibake i Brooks ne bi trebao toliko forsirati nisku postavu u situaciji kada je očito da run and gunu Spursa ona leži čak i bolje nego visoka.

Međutim, nakon sinoćnje partije jasno je da nikakve eventualne promjene koje Oklahoma može napraviti u pripremi nisu dovoljne, jer najbolja košarka Spursa jednostavno je bolja od najbolje košarke Thundera. Za približiti se nivou kojega Spursi prezentiraju (a sinoć su odigrali utakmicu bez greške), Thunder će morati raditi preko ljeta, jeseni i zime, jedan proljetni iskorak naprijed jednostavno je još uvijek premalo. Već sam zaboravio da se u playoffu može odigrati utakmica sa 120 koševa, ali Spursi su podsjetili da može, uz 55% šuta iz igre (i deset pokušaja manje od Oklahome koja je uzalud dominirala u ofenzivnom skoku), 11 trica i standardno mizeran učinak sa slobodnih (ispod 70%) koji služi kao podsjetnik da nitko nije savršen, ali ujedno i samo naglašava nebitnost broja slobodnih, skoka i izgubljenih lopti (Thunder ih je opet imao manje, od svih koraka naprijed koje su napravili tijekom zadnja dva mjeseca kontrola lopte je možda i najfascinantniji) kada onaj osnovni element košarkaške igre - kreiranje kvalitetnih situacija za šut i realizacija - funkcionira besprijekorno.

Ključni aspekt igre na kojem su izgradili uvjerljivu pobjedu ipak su asisti. 27 nije brojka koja fascinira sama po sebi, ali ono što fascinira je činjenica da večina tih asista rezultira zicerom ili otvorenim šutom (za razliku od onih smiješnih NBA "asista" kada igrač koji primi loptu krene u dribling, slomi čuvara i zabije preko obrane), odnosno to da su ostvareni iz najrazličitijih mogućih košarkaških situacija, bilo da se radi o povratnim loptama nakon ulaza, high-low podvaljivanjima, cutovima ili klasičnom asistu rolleru ili poperu u pick igri. Ta sposobnost Spursa da igraju sve stilove ne govori toliko o do savršenstva dovedenom sistemu, već o do savršenstva dovedenoj košarkaškoj inteligenciji igrača u tom sistemu (čitanje igre i prilagodba na svim pozicijama funkcionira besprijekorno), a tu opet dolazimo do Popovicha i veteranske jezgre, odnosno cijele organizacije okupljenje u San Antoniu u kojoj su svi svjesni toga da je lanac čvrst koliko i najslabija karika te da ulaganje u onog zadnjeg čovjeka na klupi ponekad ima jednaki značaj kao i ulaganje u prve opcije.

Spursi su utakmicu otvorili fantastičnim prvim poluvremenom, razbili su obranu Thundera pick & rollom (Sefolosha i Ibaka ovaj put nisu tako dobro pokrivali akciju iz jednostavnog razloga što se Parker umjesto na ulaze orijentirao na šut), ali i igrom s visokog posta, odakle su redom svi njihovih centri pravovremenim pasom pronalazili cutere. Ovakva raznovrsnost opcija ostavljala je rotacije Thundera na petama, a spomenuta Parkerova taktika bacala ih je na stražnjicu. Čovjek nije promašio s poludistance, zabijajući jedan za drugim taj šut koji možda nije efikasan, ali bez kojega je nemoguću održati balans u napadu. Na kraju krajeva, to je oružje kojega svaki superstar mora imati u arsenalu, a Parker je sinoć bio upravo to, bez konkurencije najbolji čovjek na parketu.

Međutim, ako je netko i pomislio da je u ove uvodne 24 minute vidio najbolje izdanje San Antonia, sljedećih 6 minuta početkom treće dokazale su da se može i bolje. Parker je nastavio zabijati pored Westbrooka kao da ovaj ne postoji (svaka čast screenovima Spursa, ali Russova naivnost samo je još jednom ukazala na to kako ne troši ni upola energije na obranu u odnosu na agresivnost u napadu), trice su sijevale sa svih strana, a asisti su nastavili dolaziti i s visokog posta i nakon slash & kick igre. 22 koša razlike ostvarena u ovom periodu bila su dovoljno, Thunder se nije predavao, ali svaki put kad bi pomislili da se vraćaju u igru, od nekuda bi se pojavio Ginobili da ulazom, pasom ili tricom spriječi ikakvu pomisao o povratku. Uz Tonya koji je bio esencija i Manua koji je bio jednostavno šef, mogli bi istaknuti svakog igrača Spursa po nečemu dobrome (recimo Diawa, koji je osim obranom i razigravanjem neočekivano pomogao i izuzetnim šuterskim udjelom).

I da, što je bilo s Greenom i Leonardom? Nakon prve utakmice u kojoj ih je svladala nervoza i neiskustvo, sinoć su bili sjajni, a kada su oni sjajni, onda se i napadu Spursa lakše kotrljati. Usluge Captain Jacka i Neala tako nisu bili nužne, ali tko može reći da ne bi ponovili nešto slično prethodnoj utakmici u slučaju da je zatrebalo? Pogotovo u ovakvoj večeri u kojoj su Spursi izgledalo kao još spektakularniji nastavak "Avengersa".

Naravno, ne pada mi na pamet umanjiti njihovu pobjedu tezom kako se radilo o šuterskoj rapsodiji koja je iznimka od pravila i protiv koje je nemoguće igrati. Iako je to donekle istina, činjenica je da San Antonio takve "iznimke" ima na regularnoj bazi, a uz to vrlo je izvjesno da bi i u manje efikasnom izdanju pronašli načina za iščupati pobjedu. Ono što treba reći i što nikako ne bi smjelo umanjiti njihov uspjeh je ipak činjenica da su oni momčad koja zna kako izvući maksimum iz onoga što ima na raspolaganju, dok Thunder to još uvijek ne zna.

Kao što sam rekao ranije u postu, za ispuniti potencijale trebat će im puno više vremena od ovoga što im je ostalo na raspolaganju u ovoj seriji, ali već sada su jasni neki potezi koje moraju povući i koji bi možda mogli zakomplicirati dvoboj već sada. Prvi je svakako omogučiti Durantu više lopti. Mislim, ako je Parker uzeo 21 šut u momčadi koja je krcata opcijama i u kojoj nikome ne pada na pamet forsirati, onda i Durant mora uzeti više od 17 lopti u ekipi koja veći dio utakmice igra s igračem ili čak dva manje u napadu (Perkins je sinoć bio najgori igrač na parketu, Sefolosha nije napravio ništa, a Ibaka je usprkos solidnoj partiji sve pokvario neučinkovitim pokušajima s poludistance).

A kad smo već kod Kendreka (i da, kad smo već kod dreka, nemam pojma zašto, ali uvijek umrem od smijeha kada komentator kaže nešto u stilu "and he just picked up his third", vjerojatno zato što nikad nisam naučio različito izgovarati third i turd), svaka čast njemu na guranju s Timmyem, ali Timmy je našao načina biti koristan usprkos tome što nije mogao zabiti dovoljno(pogledajte samo rezultat). Perk pak ne služi ničemu osim da potroši poneki napad, a obzirom da je protiv Spursa svaki dragocjen, držati njega na parketu ravno je samoubojstvu. Mislim, zar itko normalan misli da bi Spursi zabili još više (tipa, 130) da je Perk visio na dnu klupe?

Oklahoma je izbjegla ponavljanje većine grešaka iz prve utakmice (osim minutaže Perku). Harden je dobio puno aktivniju ulogu i odigrao fantastičnu utakmicu. Westbrook nije žurio ni gubio loptu. Durant nije dozvolio nijednom protivniku da ga nadigra. Brooks nije forsirao nisku postavu zbog koje su izgubili korak dva dana ranije, osim u završnici kada više nisu imali što izgubiti. Upravo u ovom zadnjem leži ključni paradoks serije (a možda uopće nije riječ o paradoksu, već samo o razlici u kvaliteti). Naime, San Antonio je zamalo izgubio prvu utakmicu zbog Popovih upornih pokušaja da s dva visoka iskoristi obrambene slabosti niske postave Thundera, da bi sve okrenuli ne zbog Popova time-outa (super je bilo vidjeti kako nakon utakmice iz usta svih igrača Spursa ispada riječ "nasty" kao objašnjenje za sve), već zbog fantastične reakcije njihove postave s četiri beka.

Sinoć pak imate Oklahomu uglavnom u visokom izdanju, Spurse koji opet izbjegavaju formulu s niskim postavama i opet imate isti rezultat. Dok je u prvoj utakmici visoka postava Thundera igrala sjajnu obranu, u drugoj ih nije bilo vidjeti (Parker efekt) zbog čega se samo primjećivala njihova napadačka nevidljivost. I tu leži najveći problem u vezi pripreme pred sljedeću utakmicu – što ćeš pripremiti kada nakon dvije tekme pojma nemaš koje su uopće slabosti San Antonia? Pa, svakako ih ima i moguće ih je iskoristiti, ali ne u situaciji dok Parker i Ginobili doprinose više od Westbrooka i Hardena, odnosno dok Durant nije prvo ime večeri.

Ne bih se sada upuštao u komentare oko toga kako bi trener poput Popa znao izvući puno više iz ove momčadi ili kako bi Durant trebao trošiti više lopti od Westbrooka, to su očite stvari koje će se ili dovesti u red s iskustvom ili nakon kadrovskih promjena. Nije stvar u tome da mlade snage Thundera mogu bolje, već u tome da su Parker, Manu i Timmy i dalje vrhunski majstori. Timmy se mučio odlijepiti s poda, ali njegovih 6 asista i 4 blokade kompenzirale su manjak poena. Manu je kroz koševe i asiste (su)odgovoran za 30 poena tijekom 26 minuta koliko je proveo na parketu, uz neprocijenjivu 1 na 5 rolu u završnici u trenutcima kada je Oklahoma pronašla ritam (stvarno, po čemu su ovakvih 26 Manuovih minuta manje bitne od 40 minuta standardnog napadačkog učinka nekog volume scorera?). Tony je pak odigrao kao superstar.

Ovakva sinergija talenta i sustava ne događa se često, zbog čega u njoj treba bezuvjetno uživati (bila bi svojevrsna nepravda da Spursi ovakvu sezone ne okrune naslovom). Oni koji redovno prate moja razmišljanja znaju da sam tvrdokorni zastupnik stava kako je talent osnova svega i Spursi u tome nisu nikakva iznimka. Ali, ono što oni potvrđuju je kako stvari koje se ne mogu izmjeriti i lako uočiti, poput kemije, sinergije, kolektivnog IQ-a i psihičke zrelosti, imaju itekakav utjecaj na rezultat. Pop nije prvi koji je to shvatio, ali je zasigurno jedan od rijetkih koji je na ovako dubokoj razini ta razmišljanja uspio usaditi i svojim igračima i svima oko sebe (zato nas treba veseliti činjenica da se liga sve više krca trenerima i GM-ovima iz obitelji Spursa).

Četiri naslova (uz izgledni peti na vratima) su velika stvar, ali Popova najveća ostavština bit će upravo stvaranje te kulture zajedništva u kojoj treća opcija ima jednaka prava kao prva i u kojoj zadnji igrač s klupa ima jednaki značaj kao starter (ali ne i istu odgovornost), dok reakcije svih uključenih ovise prvenstveno o kontekstu. Mislim, sjetimo se 2007. i načina na koji je Timmy mirno promatrao kako Tony grabi ka naslovu MVP-a Finala (zamislite Kobea da takvu titulu prepusti Gasolu 2009. iako je Pau imao bolji matchup i uopće bio najbolji igrač Finala). Duncan nije forsirao igru preko sebe već je odrađivao posao, svjestan da Cavsi nemaju odgovor na Parkerovu brzinu i pick & roll, dok bi Varejao i Ilgauskas itekako mogli smetati momčadskom učinku u igri kroz reket.

U ligi u kojoj smo navikli da sve počinje i završava s egom, ovakva nesebičnost i fokusiranost na viši cilj uvijek su bili iznimka rezervirana isključivo za najveće momčadi (koje su pogodile omjer talenta, kemije i idealnog trenutka), ali jednog dana, zahvaljujući obitelji Spursa, možda postanu i pravilo. Upravo iz toga proizlaze i inteligencija i sposobnost prilagodbe, što je jedna dobra lekcija ne samo za košarku, već možda i sve aspekte života. Uglavnom, osvojili ili ne naslov na kraju balade, Spursi odavno zaslužuju da ih se smatra ekvivalentom Celticsa '60-ih i '70-ih, a Popa, zbog utjecaja na stvaranje dinastije, mirne duše možemo već sad staviti u istu rečenicu s Redom Auerbachom. Stilovi su im možda bili nešto drugačiji, ali poruka je uvijek ista - ako nisi spreman odreći se svega zbog krajnjeg cilja, nikada nećeš biti pravi šampion.

30Apr/128

DAY TWO – THE LIONEL HOLLINS CHOKE GAME

Posted by Gee_Spot

JAZZ @ SPURS

- Tony Parker je bio nezaustavljiv, Ginobili i Timmy solidni i borbeni, pratnja je zabila ono što je trebala i to je bilo sasvim dovoljno za nadigrati nedorasle Jazzere

- ove serija donosi jedan simpatičan paradoks, sudar je ovo dvije najgore pick & roll obrane u ligi, s jednom ogromnom razlikom - Spursi imaju najbolji pick & roll napad kojim to mogu koristiti, Jazz ga nema jer su im bekovi blago rečeno koma (super je kako je Devin Harris nakon mjesec dana solidne šuterske forme umislio da je Deron Williams, pa poteže trice kad god stigne)

- doduše, postoji jedan čovjek na njihovom rosteru koji posjeduje triple threat potencijal i fenomenalni slasherski osjećaj koji bi mogao biti koristan u pick igri, ali njega Corbin iz nekog razloga ne koristi – Alec Burks

- ok, ulazak u playoff i minimalno dvije utakmice pred domaćom publikom vrijedile su gubitka picka prve runde (taj kasniji izbor krajem lutrije čak ni na ovako dubokom draftu ne znači previše), plus uvijek postoji šansa da ih karma nagradi za trud uložen u ovu sezonu i zezne Warriorse tijekom lutrije, ali zašto sada, kad je osnovni cilj ostvaren, ne dati puno veću minutažu mladima umjesto održavanja nekakvog privida natjecateljskog duha

- mislim, nema smisla da Howard, koji će dogodine možda igrati u Bobcatsima, ili Carrol, koji će nakon sezone možda put Stampeda iz Idahoa, dobivaju veću minutažu od jednog potencijalnog x-faktora i budućeg člana jezgre Burksa, kao što je bezveze da Favors ne dobiva maksimalnu minutažu obzirom da je očito u stanju odraditi posao pod košem

- ako na playoff iskustvo gledamo kao dragocjeni resurs, onda je ovakva raspodjela minuta trošenje resursa primjerenije hrvatskoj vladi nego Utah Jazzu, jer jedno je biti ponosan i ozbiljan i sve raditi na pravi način, ali dajte se opustite konačno, budite malo kreativni i oslobodite Aleca Burksa te dajte Kanteru poneku minutu van garbage timea

- da me se ne bi krivo shvatilo - nisam nikakav zagovornik tankiranja u playoffu radi šire slike, već stvarno vjerujem da s Favorsom i Burksom u važnijim ulogama Utah ima puno više šanse učiniti ovu seriju zanimljivom od ovoga kako su stvari trenutno postavljene

NUGGETS @ LAKERS

- Lakersi su od prve do zadnje minute kontrolirali ritam, a samim time i rezultat, njihova čvrsta obrana i strpljivi napadi izluđivali su Denver koji ofenzivno nije imao niti jedan matchup koji je mogao koristiti, a defanzivno su se gubili u pokušajima da zatvore sve rupe koje bi nastale nakon udvajanja

- ono što nije cool je da su Lakersi opet ignorirali svoje centre naspram Kobea, ali još je manje cool da to Nuggetsi nisu znali bolje iskoristiti, svaki pokušaj ubrzanja igre rezultirao je obrambenim kolapsom, a tu zasluge prije svega idu Sessionsu koji je dobio dvoboj s Lawsonom

- visoki Lakersa su očekivano dominirali reketom, o čemu dovoljno govori podatak da su imali 15 blokada od čega ih je 10 Bynumovih (osim triple-doublea, majstor je tako skinuo i Kareemov rekord po broju banana u playoff utakmici), a totalnu kontrolu nad susretom potvrdio je i odličan šuterski učinak para Blake - Sessions koji je praktički sam anulirao svaku eventualnu prednost koju su Nuggetsi možda mogli steći vanjskim šutom

- doduše, obzirom da je jedini raspoloženi igrač Denvera bio Andre Miller, nisu ni mogli utamicu učiniti zanimljivom - iako je Andre igrom 1 na 5 pokušao u par navrata zakuhati stvar, jedino u čemu je uspio bilo je održavati teoretske nade do zadnje četvrtine

- ukratko, budu li Lakersi i ostatak serije igrali u svom ritmu, s dovoljno vremena za postaviti obranu i napad, šanes Nuggetsa su ravne učinku Koste Kupusa (nuli, jelte)

- i da, nakon ovakve partije Bynuma, svaki pravi NBA fan može samo uzviknuti onu legendarnu "can't teach 7 feet"

CELTICS @ HAWKS

- koliko god čudno zvučalo to reći za jednu playoff utakmicu između dvije jalove napadačke momčadi kojima je obrana na prvom mjestu (i uz to utakmicu riješenu u zadnje dvije minute), ovdje je sve bilo odlučeno u prvoj četvrtini u koju su Hawksi istrčali na parket napaljeni i odlučni, dok su se Celticsi činili nespremni (i psihički i fizički), kao da je prva utakmica regularne sezone, a ne playoffa

- ta zahrđalost učinila je ne samo da njihov napad izgleda bezidejno i jadno, već i da im obrana ostavi dojam Bobcatsa - Hawksi su zabijali iz vana, pod košem i u tranziciji

- tri četvrtine ih je živima održavao samo Rondo, ali, čak i nakon što su znakove života počeli pokazivati Garnett i Pierce, Hawksi nisu ispuštali tu u startu zasluženu prednost od desetak koševa, koja je nakon skakanja gore (čak do 20) - dolje (do samo 4), bila dovoljna za iščupati startnu pobjedu

- Boston je u završnici pronašao energije u obrani da se dokopa egala, ali čim su u njega ušli njihov MVP Rondo je zbog nepotrebnog natezanja sa sudcem zaradio isključenje i tako ubio svaku nadu u preokret

- taj trenutak ne smije zasjeniti činjenicu da je Rondo skoro sam i doveo Celticse uopće u priliku, ali isto tako solidna završnica Bostona ne smije umanjiti dojam da su Hawksi jednostavno bili bolji u svakom pogledu, a posebice su lavovski dio posla odradili Teague i Hinrich, koji su šuterskim učinkom nadigrali vanjsku liniju Bostona koja bez Raya Allena djeluje smiješno, s igračima koji su u stanju zabiti skok-šut samo slučajno

- o prikazama poput Pavlovića i Doolinga da ne pričam, neozbiljno je uopće Boston smatrati playoff momčadi dok su prisiljeni minute davati takvim likovima, čak su i slični duhovi poput Parga, McGradya i Marvina Williamsa donijeli prednost Atlanti u tom segmentu

- kod solidnog ukupnog izdanja Atlante, uz iskru s klupe i odličan šuterski doprinos startnog bekovskog dvojca, treba istaknuti kako je Drew potpuno nadmudrio Riversa (stavivši Collinsa na KG svjesno je oslabio napad, ali i uštopao bilo kakav pokušaj post igre), Smith je nadigrao Bassa do te mjere da je Doc radije na parketu držao Stiemsmu, a učinak Smitha, Teagua i Hinricha omogučio je Johnsonu da se potpuno fokusira na branjenje Piercea i zanemari napad

- uglavnom, odluka Drewa da ne forsira Smitha kao peticu (koja se nametala protiv ovakve kombinacije visokih Bostona) i da igru bazira na šutu i ulazima dva beka, umjesto na post upovima i izolacijama za Johnsona, pokazala se dobitnom

- naravno, ovo je samo jedna večer od potencijalnih 7, Hawksi su tek zamutili vodu i seriju učinili zanimljivom (ali ne i gledljivom), ali kad vidiš klupu Bostona, nezgodan matchup u Smithu (koji je u stanju izvuči jednog od visokih Celticsa izvan reketa i učiniti ga propusnim), a posebice kad dodaš nedostatak Raya (koji će i nakon povratka teško biti previše upotrebljiv obzirom na ozbiljnost ozljede), teško je Boston smatrati favoritom, posebice obzirom na običaj da u dvobojima ovih dviju momčadi uglavnom pobjeđuje domaćin

CLIPPERS @ GRIZZLIES

- Memphis je ušao u utakmicu muški, jahali su sjajnog Gasola preko pinch post akcija i Conleyevu sjajnu šutersku večer, rasturili su Clipperse i imali +24 na 9 minuta do kraja, a onda su upali u neviđenu rupu, u zadnjih 8 minuta zabili su samo 4 koša i pritom izgledali kao da su netom prije skupljeni s ulice (lopte su im ispadale iz ruku i odbijale se od nogu prilikom driblinga)

- ne samo da su izgubili dobivenu utakmicu, nego i identitet – u ovom periodu potpuno su zanemarili igre preko posta i korištenje pick igre, ma uopće bilo kakve smislene akcije te su se odlučivali za bezbrojni niz izolacija, kao zadnja srednjoškolska momčad gledali su Zacha kako 15 sekundi pokušava odigrati jedan na jedan ili Rudya Gaya kako forsira dribling 1 na 5, u ovom periodu grizlije kao da su zamjenili care bearsi

- Lionel Hollins odradio je jedan od najgorih trenerskih poslova viđenih u playoffu, nakon svakog time outa u završnici Memphis je izlazio sve gori i gori, njihova jalovost i bezidejnost u ovim trenutcima bila je neopisiva

- vrh večeri bio je moment nakon susreta kada je CP3 objašnjavao reporteru kako je Vinnie bio spreman baciti ručnik i sjesti ga na klupu nakon što se minus popeo iznad 20, ali ga je Paul molio da ga ostavi u igri jer je osjećao da imaju šanse

- najluđe od svega, osim tri Youngove trice za redom na samom kraju, Clippersi nisu odigrali ništa specijalno napadački u ovom dijelu, ali jesu odigrali nadahnutu obranu, s Paulom i Bledsoeom u presignu, Blakeom i Evansom pod košem te Youngom kao zamjenom za ozljeđenog Butlera

- Memphis se tako upucao u nogu na neviđen način, ali njihovi problemi u ovom dvoboju puno su veći od nes(p)retnog spleta okolnosti i itekako će se osjetiti kada se serija premjesti u Los Angeles, a evo i tri razloga zašto:

1. imali su samo tri ukradene lopte, što znači da CP3 trenutno dobiva dvoboj između najboljeg presinga lige i najboljeg playmakera lige

2. Zach Randolph nije spreman za playoff košarku, uzalud razmišljanja o tome treba li startati ili ulaziti s klupe do kraja playoffa, bez njega Memphis ni u ovoj ni u potencijalnim idućim serijama nije favorit

3. teško da će opet imati ovaku dobru šutersku večer, Clippersima se noćas povremena zona nije isplatila, ali ubuduće će donijeti korist, stoga je ovo Memphis morao iskoristiti - nema šanse da do kraja serije broj ubačenih trica ne prevagne na stranu protivnika

- jedini plus je u biti ozljeda Carona Butlera koja Clipperse ostavlja bez jedinog swingmana sposobnog odigrati obranu, Bledsoe je noćas sjajno pokrio njegov izostanak u završnici, ali prenizak je za braniti Gaya ili Mayoa duže vrijeme tijekom serije

- ups, pardon, to nije plus jer će manjak bočnih igrača samo natjerati Hollinsa da sve više i više bazira igru na Gayu

28Apr/1214

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

Posted by ispdcom

Izbor deset najboljih igrača po pozicijama završava se s playmakerima. Iskoristite ovih desetak kartica teksta za skratiti vrijeme do početka playoffa, a, ako vam je malo, uvijek se možete prisjetiti i ranijih izbora.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

MBE CENTERS

Gee: Kao što je već postao običaj u ovim izborima, uvod počinjem rečenicom kako mi je najlakše bilo složiti vrh liste najboljih playmakera u ligi. Od kada su krajem 90-ih zabranili bilo kakav kontakt na perimetru, liga se počela krcati sve bržim i nižim igračima kojima je pomicanje fokusa sa snage olakšalo dolazak do NBA minutaže. Ubrzanje igre dovelo je do nikad veće uloge playmakera jer je dribling postao nezaustavljivo oružje, a pick & roll i slash & kick igra osnove svakog napada. Iako danas u ligi gotovo svaka momčad ima playa startnog kalibra, u prednosti su one momčadi u kojima je playmaker prva, druga ili treća napadačka opcija, a ne samo role player.

S druge strane, usprkos svoj gomili driblera i brzanaca, meni se čini da su samo dva playa u ligi trenutno dostojna titule franšiznih igrača - CP3 i Rose. Oba su nesumnjivo prve opcije u svojim ekipama, iako na nešto drugačije načine. CP3 je klasični play koji održava napad živim dok ne pronađe suigrača u idealnoj situaciji, a Rose je strijelac čija agresivnost u slash igri hrani sve ostale. Ipak, iako se oko obojice da složiti šampionska momčad, prednost dajem Paulu jer je jednostavno kompletan igrač i jer može sve što može konkurencija - može zabijati u serijama kao Rose, može razigravati kao Rondo, može šutirati kao Nash. Ostali, pa tako ni ovi spomenuti, jednostavno nisu tako svestrani.

Sicke: Znajući da ćemo kad-tad doći do plejeva dugo sam razbijao glavu oko prvog mjesta. U prvom planu su naravno Rose i CP3, ali me skroz ubija kod odabira to što govorimo o dva potpuno suporotna pristupa igri. Kad bi učio nekog playa kako igrati, dao bih mu snimke CP3-a. Pravi general na parketu koji popušta ili zateže uzde momčadi prema potrebi, pritišće suce kad zagusti, a u Clipersima je ujedno i trener. Njegova prošlogodišnja serija protiv Lakersa je za udžbenike košarke.

Rose je s druge strane, kako ga je Nash nazvao, predstavnik nove generacije super-bekova u koju spada i Westbrook (stilom igre, ne i klasom). Rose je poput nekog uber-combo beka, kompletan napad u jednoj osobi sposoban bilo kada i bilo kako napasti koš. Razigravanje je tu sekundarno, ali učinak po protivnika je jednak. Rose pored svega ovoga još i živi samo za košarku, što je dodatni plus u doba raznih drama-queens & kings. Osobno nisam pobornik njegovog stila igre, ne preferiram ga, ali poštujem način na koji vodi Bullse.

Nakon svega ovoga što sam do sada nabrojao još uvijek sam u dilemi, stoga bih prvo mjesto dodijelio Rajonu Rondu, čovjeku s hrpom felera u igri, ali jedinstvenoj pojavi na parketima koju je nemoguće ubaciti u neki kalup. Njegov pregled terena i način kretanja po istome me opčinjava i ovom prilikom ću ignorirati zdrav razum, statistiku i odlike franchise plejera te pokleknuti eye-testu i emocijama. RR, ti si za mene br.1 jer kad tebe gledam kako igraš, želim odmah ići na basket.

Gee: Ulažem ispravak netočnog navoda jer ne kužim koji to eye test ne uzima u obzir kriminalan Rondov šut i gomilu izgubljenih lopti koje njegov stil igre generira. Taj stilski dio o kojem pričaš kada je način igranja pozicije u pitanju mene uopće ne smeta, poanta je da se radi o top klasama (tu govorim o Roseu i Paulu, jer Rondo nije top klasa, koliko god da je originalan i jedinstven) koje su svaka na svoj način prve opcije. Paul je već sada jedan od najvećih svih vremena, fali mu samo prsten, a i jedini je bek u ligi sposoban biti prvi u tri glavne statističke kategorije na kraju sezone (asistima, ukradenima i koševima kad bi htio).

Rose igru bazira na uzimanju ogromnog tereta u napadu kao strijelac, a tek zatim kao asistent, Paul ima obrnuti ritam, ali ono po čemu je Paul nedostižan već godinama, osim već spomenute svestranosti i igre bez ozbiljnije rupe, omjer je izgubljenih lopti koji se naspram tolike aktivnosti čini nenormalnim - sa samo 7 izgubljenih lopti na 100 posjeda, Paul je na razini nekakvog visokog igrača koji uopće ne sudjeluju u napadu već samo kupi otpatke.

Birdie: Ja ću naravno na prvo mjesto staviti Rosea. Razlog tome samo dijelom je ljubav prema Bullsima, a puno više činjenica da je on jedan od najdominantnijih igrača u ligi trenutno. Donekle se slažem da je Rose generator one-man napada, odnosno da je u stanju sam dobiti utakmicu sa svojim ulazima, driblinzima, šutevima s poludistance i tricama, ali se ne slažem s tvrdnjom da ne sudjeluje u razigravanju momčadi koliko bi trebao. Ove sezone radi ozljeda možda to i nije dokazao, ali kao čovjek koji je pogledao više-manje sve utakmice Bullsa ove godine moram reći kako je Rose to stvarno pokušavao. Pogotovo na početcima utakmica, vjerojatno zato da bi skrenuo pažnju obrambenih igrača sa sebe. To dosta dobro funkcionira i prava je šteta što je predugo ozlijeđen i što se prije playoffa neće stići uigrati s Hamiltonom koji se pokazao kao potencijalno odličan partner.

Jasno je da Rose nikada neće biti play tipa Paula, Nasha ili Ronda, ali je isto tako jasno da je on playmaker. On kreira igru svoje momčadi, a to što to radi na drugačiji način od 'klasičnih' playeva, to je neka druga priča. Njegova želja za košarkom i koncentracija samo na nju je dodatni plus u mojoj viziji njega kao igrača i zato je Rose broj jedan. I kao play i kao igrač općenito.

Paul je definitivno na drugom mjestu jer je opet pokazao kako je u stanju od prosječne momčadi stvoriti gotovo pa contendera. Treće mjesto je po meni zaslužio Tony Parker. S jedne strane moram nekako nagraditi sjajnu igru Spursa, a s druge strane je upravo on (uz Popa, naravno) najzaslužniji za tu sjajnu igru svojom najboljom sezonom u karijeri. Naravno, sjajna podrška Timmya u pick'n'roll igri, to što se Manu zadovoljava ulogom x-faktora s klupe i ubitačni tricaši koji kažnjavaju svako udvajanje, u tome mu svakako pomažu, bez obzira što je ostao bez zgodne i poznate žene. Osjećaj za igru je tu, jači nego ikada i vjerujem kako je Parker u stanju stvoriti prednost protiv svake obrane u Ligi.

Sickre: Jasno mi je kako je moj odabir Ronda problematičan i kako se lako može opovrgnuti. Ali, nekada moraš slušati srce jer bez srca nema košarke niti naslova. Rondo je za razliku od većine konkurenata došao bez ikakvog pedigrea u ligu i u sjeni budućih hall of famera izrastao u igračinu. Kad je zadnji put liga imala razigravača koji na toliko različitih polja pridonosi igri momčadi? Kidd i Magic padaju na um ovako iz prve. Lika možeš staviti da na trenutke čuva Jamesa, nedavno je imao 17 skokova. Kao playmaker! Mislim da nekada brojke uzimamo zdravo za gotovo jer mentalna i energetska potrošnja koju iziskuje takav nastup je za nas smrtnike nezamisliva. Rondo možda nikada neće doseći nivo franšiznog igrača, ali Rose i CP3 mi nikada svojom igrom neće značiti koliko Rondo.

Između playmakerstva Paula i Roseovog one man offensea, nakon (pre)dugih dvojbi biram ovog prvog. Iako, kod Paula me brine da nije ni blizu 30-ih, a igra s on/off prekidačem, čuvajući se za završnice. Dakle, ima old man's game.

Tony Parker je četvrti, dobio je momčad na vođenje i odradio sjajnu sezonu, nemam što dodati.

Gee: Meni je ovog argumenta protiv Paula o navodnoj konzervaciji energiji već na vrh glave, ljudi kad nemaju što reći protiv čovjeka izmišljaju, pa tako baziraju kritike na nečemu što je totalno logično (osim ako se ne zoveš LeBron James), a to je da čovjek čuva snagu za onda kada je najpotrebnije, pa jebote nije da Clippersi gube utakmice u serijama zato što Paul ne zabija 40, ne kužim o čemu govorimo.

Uostalom, old man game je sinonim za igru pod kontrolom, a to je ono što je kod Ronda često dvosjekli mač. Ako ćemo se igrati konteksta, mislim da nema sumnje kako bi Boston s Paulom umjesto Ronda osvojio minimalno naslov više (sjetimo se samo finala s Lakersima u kojemu je Fisher uživao 40 minuta na parketu ne morajući čuvati nikoga).

Ipak, obzirom na težinu tereta kojega nosi, Rondo je broj tri na mojoj listi. Njegove brojke su u jednu ruku sjajne i usporedbe s Kiddom su legitimne, ali ne bih ga stavljao u isti koš s Magicom koji je ipak bio kompletan košarkaš i sjajan strijelac. Nakon Paula i Rosea, Rondo je jedini play u ligi na granici franšizne vrijednosti oko kojega možeš složiti momčad, ali, za razliku od Paula i Rosea koji pored sebe mogu imati 4 slučajna prolaznika, pored Rajona ipak treba staviti vrhunskog strijelca.

Svaka čast Parkeru na ovoj sezoni, ali on nije odradio ništa više nego što radi inače. Kod Spursa je ionako sistem ispred svega, a Tony, iako sjajan igrač, nije prva opcija. Tako da mi je broj četiri Steve, kojega ne mogu staviti ispred Ronda jer više nije u stanju nikoga pretrčati, ali koji i dalje svojom kombinacijom razigravanja i šuta donosi vanserijsku kvalitetu na parket. Da ima jednog pravog strijelca pored sebe koji bi mu malo pomogao otvaranjem prostora, siguran sam da bi imao još bolje brojke, ali, nažalost, u Phoenixu je doslovno osuđen nositi momčad čak i više nego je to radio u danima ponosa i slave. Da je umjesto Gortata i Dudleya pored sebe imao npr. Aldridgea ili Batuma, možda bih imao hrabrosti gurnuti ga čak i u ovim poznim godinama ispred Ronda, ovako ostaje broj 4.

Sickre: Ma daj, Parker još uvijek trči kao da mu je 20 godina, taj motor ne možeš zanemariti. Jest da je dio Popova sistema, ali taj sistem ne bi tako dobro radio bez ovakvog Tonya. Nashu stoga ide peto mjesto. Činjenica da su zamalo upali u playoff s ovim sastavom graniči s čudom koje samo ovakav genijalac može pripremiti, ali na Nashu se itekako vide godine. Dovoljan argument da ga stavim iza Parkera.

Gee: Svaka čast Tonyevom trčanju, možda bi bio super na atletskoj stazi, ali na mojoj listi nije ni broj 5. Nemam namjeru nagraditi čovjeka za životno djelo, iako imam osjećaj da to donekle radim stavljanjem Derona Williamsa ovako visoko. Ono što nakon ove očajne sezone u Netsima definitivno znam je da Deron nije franšizni igrač, povećana odgovornost u napadu dokazala je da ono do nedavno postavljano pitanje - tko je bolji play, on ili CP3 - više nema smisla, ali kao druga banana ima mi više smisla od Parkera jer je kompletan play i strijelac. Tony je ipak prvenstveno pick & roll mašina, dok Deron jeste mašina. Iako je fenomenalan dribler i asistent, ono što ga čini posebnim je fenomenalan catch & shoot osjećaj i mislim da bi pick igra njega i Dirka stvarno mogla biti nešto posebno ako dođe do fuzije u Dallasu.

Ovaj Parker danas je isti onaj Parker od prije pet, tri ili dvije godine, ne kužim kako vam uspjeh momčadi koja po defaultu osvaja startne pozicije u playoffu odjednom može zamaskirati tu činjenicu. U biti kužim, netko mora biti nagrađen za uspjeh Spursa, pa neka to bude Tony. Samo, zašto bi itko morao biti nagrađen zato što su Spursi kao organizacija totalni genijalci, na jednoj drugoj razini od svega što ih okružuje?

Sickre: Rekao bih da se kod Parkera ove sezone jednostavno puno više nego ranije osjeti njegova pristunost na parketu. Istina da je isti igrač, ali valjda i konstantnost i timski uspjeh nešto vrijede i kao takve ih treba nagraditi. Luzer poput Derona pak ove sezone ne zaslužuje biti spomenut u društvu Nasha i Parkera, stoga šesto mjesto dajem Westbrooku, koji je po profilu igre super-bek, ali je ipak daleko blentavija verzija od vođe Bullsa. Mene osobno fascinira količina energije s kojom igra, kao da se ne može umoriti, a odbija me sve ono o čemu pričamo godinama kao objektivnim problemima OKC-a. S druge strane, jedan je od jedina tri ozbiljna strijelca ekipe koja je na vrhu Zapada pa mora da nešto dobro radi.

Birdie: Što se tiče četvrtog mjesta, tu mi je dvojba možda bila i najveća. Na kraju sam se ipak odlučio staviti Nasha jedno mjesto ispred Ronda. To što je Nash napravio s ovako limitiranim rosterom je nevjerojatno, od poluigrača je stvorio momčad koju je jedna pobjeda koštala ulaska u playoff.

Rondov stil igre je neviđen, posebice taj pregled igre, a kada igra sa samopouzdanjem (kao ove godine nakon all-stara), onda je gotovo nezaustavljiv. Opet, uvijek će biti upitnika nad njim zbog šuta izvana i nedovoljne sigurnosti s linije slobodnih bacanja, tako da sumnjam da bi ikada mogao opravdati prvo mjesto na ovakvom izboru.

Na šesto mjesto stavljam Derona. Tu izvlačim stare zasluge jer ga jednostavno ne mogu staviti ispod ostatka konkurencije i vjerujem da će se sljedeće godine u nekoj boljoj momčadi vratiti na raniju razinu, sezona u Netsima je ionako bila samo preživljavanje. Možda bi mu bolje bilo da je ostao u Bešiktašu.

Gee: Ja sam stigao do broja 6. i tu sam smjestio Tonya za dlaku ispred Westbrooka. Usporedbe Rosea i Westbrooka kao strijelaca stoje, ali mi je zanimljivo kako se lako zaboravi da je Parker igrao istim stilom puno prije nego su ova dva došla u ligu, osvojivši čak i naslov MVP-a Finala. Tako da, ako se netko pita, postoji presedan i dokazano je moguće osvojiti naslov s takvim tipom playa, pogotovo ako su ti na boku Ginobili, a pod košem Timmy.

Nego, da ne odem previše od glavne teme, u pitanju su tri fenomenalna strijelca (posebice u postu), a razlog zbog kojega Rose ima toliku prednost je njegova kombinacija karaktera, kompletnog talenta i fizikalija. Tony usprkos brzini nema tu masu i energiju koja nosi sve pred sobom, ali posjeduje finesu o kakvoj Westbrook može samo sanjati (nadam se da se kuži kako mislim da Rose objedinjuje obje kategorije, i silu i mekoću). Razlog zašto prednost dajem Parkeru tako je više estetske prirode jer aktivnost obojice krucijalna je za njihove momčadi, ali ujedno mislim kako Parker jednostavno ima košarkaški IQ i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost pred čovjekom koji brojkama konkurira za top 15 igrača lige, dok je u isto vrijeme tek treći najvažniji igrač vlastite momčadi.

Sickre: Dakle, uspjeli smo se složiti da je Parker ispred Westbrooka. Ugodno sam iznenađen. Evo, ja na sedmo mjesto stavljam još jednog svog ljubimca, Stepha Curryja. Nešto sitno je odigrao ove sezone, ali i dalje ostaje Nashov nasljednik po jedinstvenoj kombinaciji pregleda igre, šuta i upitne obrane.

Gee: Meni je Steph broj 8. iako zbog ozljeda to još nije potvrdio. Ali, mali je potencijalni nositelj, kombinacija šuta i osjećaja za igru su mu fantastične, neće nikada biti prirodan play poput Nasha, ali ima prvi korak, ima brzinu, ima dribling i nema razloga da zdrav ne bude makar poštena druga opcija.

Birdie: Ja moram priznati da Curryja uopće nisam stavio na svoju listu. Čovjek praktično nije igrao ove sezone i nisam siguran u kojem će se stanju vratiti na parket. Stalni problemi s ozljedama jednostavno mi ne dozvoljavaju da ga nagradim samo na račun talenta. Kod mene sedmo mjesto tako zauzima Westbrook. Nisam baš pretjerani fan njegove igre, ali ne mogu zanemariti njegove brojke i ulogu koju ima u jednoj od najboljih momčadi lige. Ne sviđa mi se kao playmaker, ali mi se sviđaju te sekvence u kojima ga nitko ne može zaustaviti kada juriša prema košu.

Osmo mjesto pripada Conleyju koji je sazrio i zaslužuje priznanje zbog pouzdanosti i toga što će obaviti sve što se od njega traži - odigrati dobru obranu, povući napad, zabiti otvorenu tricu.

Sickre: Da, Conley je meni isto tu negdje, stvarno je napredovao kao organizator plus zabija trice kad treba (a to Memphisu itekako fali), a skupa s Allenom je najzaslužniji za strašni pritisak koji rade na vanjsku liniju protivnika.

Ipak, na osmo mjesto moram staviti Ricky Rubia. Njegov dolazak je vratio košarku u Minneapolis na najbolji mogući način. Njegova lepršavost sa smislom gledatelja sili da posveti duplo veću pozornost igri negoli je slučaj kod većine drugih igrača jer nikad ne znaš kad će izvesti neki mini-spektakl. Obrana mu je iznad prosjeka i prvi je igrač nakon Kirilenka koji bi mogao ozbiljno uzdrmati percepciju o Europljanima kao lošim individualnim defenzivcima. Njegovom ozljedom Wolvesi su se raspali što dovoljno govori o značaju Rubia, ali i o siromaštvu vanjske linije Wolvesa. Estetski mi je uz bok s Rondom.

Conley ide na 10. mjesto, a 9. ide Kyrie Irvingu. Mali je onu kriminalnu momčad Cavsa do Varejaove ozljede držao u zoni playoffa, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

Gee: Moj deveti izbor je Conley, solidan play koji bi u savršenom svijetu bio donja granica kvalitete - igrač u svemu dobar, u ničemu sjajan. Na njegovu igru nemam nikakvog prigovara, ali ni pretjerane pohvale iako smatram da je takva all-round pouzdanost izuzetna. Od driblinga, ulaza, pregleda parketa, obrane - Conley ima sve.

Za zadnje mjesto sam se dugo mozgao oko Lowrya i Lawsona kao zadnje opcije, a kako su obojica dosta srčani i slični napadačkim učinkom, praktički combo bekovi koji su itakako naučili biti playevi, izbor nije bio lagan. Lawson je nešto bolji šuter, ali Karl ipak i dalje preferira završnice igrati s Millerom dok Lawson uglavnom igra off the ball opciju. Lowry je nosio Rocketse na početku sezone kombinacijom agresivnih ulaza, povratnih i trica, ali bez njega nisu previše ispali iz igre kad je konce preuzeo Dragić.

Tako da sam se na kraju ipak odlučio odati počast ovom malom uzorku Kyriea Irvinga iz kojega je vidljivo da je mali odličan košarkaš. Gledajući šuterske brojke koje su identične onima koje su kao rookiei ostvarivali Nash ili Steph Curry, jasno je kako ruka nikada neće biti problem i kako će Irving jednog dana možda postati i član ekskluzivnog kluba 50-40-90 (redom - postotci šuta za dva, za tri i slobodnih).

Ali, još je važnije što pokazuje lakoću kreiranja šuta sebi i drugima. Šuterska kvaliteta u kombinaciji s talentom strijelca obećavaju i kada nauči igrati poziciju playa, mogao bi postati rasni franšizni igrač. U svakom slučaju, već sada posjeduje neustrašivost i sigurnost u sebe kakvu jedan bivši stanovnik Clevelanda nije ovako rano iskazivao.

Birdie: Iako će Irving sigurno osvojiti naslov rookieja godine, ja ću poziciju više dati Rickyju jer je pokazao da je cijeli hype oko njega bio opravdan. Ricky ima strašan pregled terena, a dojma sam kako je spreman raditi i na šutu kako bi postao potpuna opasnost.

Potpuna opasnost će biti i Irving, koji je već sada superstar - spreman je voditi momčad i povlačiti prave poteze u ključnim trenutcima.

Za kraj bih samo želio spomenuti dvojac iz Rocketsa. Lowry i Dragić su zaslužili spominjanje jer nitko nije očekivao ni njihove dobre igre, ali ni uspjeh Rocketsa ove sezone koji su do 10 dana prije kraja sezone bili u igri za playoff. Bit će zanimljivio viidjeti što će biti s njima sljedeće godine.

Gee: Čekaj, jel vas dvoje to mene zajebajete? Obojica imate Rubia u top 10? Pa gledao sam ga svaku sekundu na parketu ove sezone i kad sam slagao ovu listu nisam ga mogao staviti više od 14. pozicije, a vama je u top 10 i to ispred Irvinga? Zašto? Pa tip je gađao 36% iz igre, nije košarka samo indie izgled i lijepi asisti.

Po logici potencijala, Irving je miljama ispred jer iskazuje karakteristike franšiznog igrača, a Ricky s ovakvim šutom može biti samo Caritas verzija Ronda. Sad, po čemu je njegova kombinacija obrane, asista i očajnog šuta bolja od npr. onoga što donosi Wall svojom brzinom i skočnošću? Moram izraziti protest zbog ovakvog baziranja na estetiku, a i zbog toga što će Rubio biti bolje plasiran od Lawsona i Lowrya.

Sickre: Igrača poput Lawsona i Lowryja je bilo i bit će na bacanje. Rubio je prilično posebna pojava zbog koje će stotine početi igrati košarku na pravi način. Uostalom, pozicija playa je najteža za igrati i zbog toga igrači često kasnije sazrijevaju, tako da je meni čak i iznenađenje što se Rubio ekspresno izvukao iz europskog mraka usput podignuvši Wolvese iz mrtvih.

Jednostavno, njegova igra je zarazna, potiče vlastitu momčad na više kretnji nego što bi to bilo uobičajeno jer znaju da će biti nagrađeni u dobroj poziciji, a protivnik mora biti ekstra alarmiran u obrani jer svaku situaciju rješava na neki neubičajen način. Gotovo svaki asist mu je nepredvidiv do te razine da i najobičnije dodavanje na liniji trice pretvori u neki no-look pass.

Košarka je igra i Rubio se igra košarke na najljepši mogući način i samo mogu biti sretan što živim u vrijeme da uživam u njegovim majstorijama.

Gee: Odlično, drago mi je zbog tebe. Najvažnije da nije upao u ukupnih top 10 jer ima dva glasa i to osmo i deveto mjesto mu ne pomažu.

Nakon svega rečenog, poredak je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. CP3 (2, 2, 1)
2. Rose (1, 3, 2)
3. Rondo (5, 1, 3)
4. Parker (3, 4, 6)
5. Nash (4, 5, 4)
6. Westbrook (7, 6, 7)
7. Conley (8, 10, 9)
8. Irving (10, 9, 10)
9. Deron (6, -, 5)
10. Steph (-, 7, 8 )

22Mar/129

RUNNING WITH THE PACK G48

Posted by Gee_Spot

Spursi su noćas rutinski razmontirali nedorasle Wolvese (i to bez Parkera koji je nakon 10 minuta napustio igru zbog laganog istegnuća tetiva koljena) pa, umjesto osvrta na nebitan tok susreta, dopustite da se većinu današnjeg posta divim rosteru kojega je ove sezone složio San Antonio. Što se same utakmice tiče treba istaknuti samo kako su Wolvesi opet bili bez Pekovića te da je Adelman konačno odustao od Darka i odlučio radije žrtvovati Loveovu učinkovitost stavljajući ga na centra. Trener Wolvesa je ignoriranje svog back-up centra opravdao brutalnom iskrenošću praktički rekavši da Darko ničim nije zaslužio minute, da nije profesionalac i da ga jednostavno nije briga.

Adelman je inače poznat po tome da je pripadnik stare škole i da nema dlake na jeziku, a kako dobro znamo da na Darka nikakva motivacije ne utječe, ovo je očito poruka Kahnu da se uhvati telefona i nekako pokuša skinuti teret njegova ugovora sa salary capa. Ili jednostavno iskoristiti amnestiju jer Wolvesi ionako na rosteru nemaju nikakav drugi problematični ugovor.

A sada da se posvetimo Spursima. Pop je danas uz Georgea Karla najveća trenerska vrijednost u NBA, a od svih sjajnih poslova koje je u svojoj trenerskoj karijeri odradio, ovogodišnje remek-djelo se posebno ističe. Osim sjajne igre u napadu bazirane u potpunosti na pick & rollu i spot up šuterima koja je zamjenila nekadašnju granitnu obranu i igru kroz post, ponajviše u oči upada lakoća kojom su zadnjih par godina napunili roster sjajnim igračima zadatka, za što prvenstveno zasluge pripadaju ocu svih modernih GM-ova R.C. Bufordu, čovjeku koji je u klubu u raznim ulogama još od 1988.

Buford je startao kao pomoćni trener, zatim je bio skaut koji je između ostalih otkrio Manua i Tonya, nakon toga predsjednik kluba, od 2002. pomoćnik Popu tijekom perioda u kojem je dotični bio trener/GM (iako će i sam Pop priznati da je Buford odrađivao posao, a njegovo je bilo samo dati pristanak) te od 2007. konačno i službeno najodgovornija osoba za roster. Ja ću ga najviše pamtiti po legendarnoj izjavi kako bi, da je stvarno takav genijalac kakvim ga neki prikazuju, 1999. potrošio 40. pick na Ginobilia umjesto na Giričeka i da je jednostavno imao sreće kad ga je Manu čekao 17 mjesta kasnije u istom draftu.

Uglavnom, Buford i Pop su oko jezgre Manu-Tony-Timmy opet izgradili potencijalnog šampiona koji ima samo jednu izrazitu manu – obrambenu rupu pod košem koja proizlazi iz nedostatka kvalitetne četvorke sposobne braniti pick igru i zatvarati reket. Blair i Bonner su najslabiji obrambeni igrači u momčadi, doduše iz različiti razloga – jedan je prenizak, drugi je prespor – a kombiniranje Splittera i Duncana ne dolazi u obzir zbog nemogućnosti obojice da igraju obranu na otvorenom prostoru.

Centarska kombinacija Timmya i Splittera daje im čvrstu opciju pod košem, ali, bez visokog igrača sposobnog rotirati se i pokrivati prostor, Spursi su osuđeni na gomilu koševa u reketu. Da bi nekako održali ravnotežu prisiljeni su često udvajati, a čim vanjski igrači moraju dolaziti u pomoć visokima, logično je da ostaju rupe na perimetru na kakve nas Spursi nisu navikli. Ukratko, obrana nije učinkovita, ali zato je napad fenomenalan.

Pick igra Tonya i Manua nekada je nadopunjavala Duncanovu igru leđima, a danas su uloge potpuno obrnute. Ono što dva rasna beka kreiraju, u koš trpaju sjajni šuteri na smiješnim ugovorima pa Spursi danas imaju playoff rotaciju od 9 odličnih igrača s jasnom podjelom uloga. Tony i Ginobili su playmakeri, Neal uskače na obje vanjske pozicije iako se ove sezone prvenstveno nametnuo kao sjajna zamjena za Hilla u ulozi back-up playa (i da, imaju ga pod ugovorom i dogodine za manje od jedne milje), Danny Green je 3&D swingman koji pokriva bokove, a odlaskom Jeffersona u petorku je uskočio sjajni rookie Leonard (stigao zahvaljujući picku kojega su od Pacersa dobili za Hilla) koji svojim all-round učinkom donosi potrebnu energiju u petorku (nije na odmet što zna zabiti i otvorenu tricu). Za svaki slučaj kao osiguranje na bokovima sada je tu i Captain Jack iz čijih uništenih koljena će Pop znati izvući dobru obrambenu rolu i poneku tricu.

Već smo spomenuli probleme pod košem, iako oni nisu pretjerano vidljivi u napadu. Blair je doduše prelimitiran za ulogu koju ima, ali igra leđima Duncana i Splittera uz Bonnerov šut za tri itekako pomažu da napad bude podmazan. Već godinama navijam da dovodu Andersona Varejaoa koji je jednostavno idealno rješenje na četvorki – čovjek bi pokrio sve probleme statične obrane, omogučio Blairu da dobije minutažu primjereniju talentu koji se prije svega zasniva na energiji i usput bi zabio svoju kvotu koševa i uhvatio svoju dozu skokova.

Ovako su usprkos odličnom napadu preosjetljivi na momčadi poput Lakersa i Memphisa s dva dominantna visoka igrača. Doduše, protiv Lakersa imaju šanse jer ovi nisu baš sjajni u branjenju pick igre, a i Kobe voli zanemariti igru kroz post radi nekih svojih vizija, ali Memphis mogu proći samo teoretski jer su ovi u stanju usporiti njihovu glavnu napadačku polugu (Conley i Gasol su majstori obrane pick & rolla) i totalno ih ubiti u reketu. Šanse svakako imaju protiv ekipa s kojima bi ušli u nadigravanje poput Oklahome, Clippersa ili Denvera, a recimo Dallas im nikako ne leži iz nekoliko razloga – previše spot up šutera uokolo u napadu, fanatastična obrana pick igre oko koje Carlisle bazira cijelu obranu i striktno pokrivanje protivničkih šutera (nema šanse da Carlisle pristane na Popov kompromis i odustane od držanja protivnika debelo ispod prosjeka s linije za tri radi udvajanja u reketu).

Eventualno dovođenje Diawa o kojem se šuška neće riješiti njihove probleme pod košem, ali dat će im dodatno tijelo u rotaciju što im je također bilo neophodno obzirom da su ostali doslovno na 4 visoka igrača (3 obzirom da je Bonner praktički bek u napadu). Diaw bi ako zaigra mogao poslužiti kao pick & pop opcija na vrhu posta i dodatni razigravač koji bi hranio Parkera i Manua pravovremenim pasovima, ali dodavanje tih flex elementa, cutova i give & go/hand off opcija u napad neće imati ni približno značaja koliko bi ga imao jedan čovjek u stanju kretati se lijevo-desno u obrani. Pronaći takvoga glavna je zadaća ovoga ljeta, jasno pod uvjetom da Timmy produži vjernost za barem još godinu uz popriličan popust.

Inače, ovo doba nakon trade deadlina uvijek posluži za otpuštanje i potpisivanje veterana, a kako klubovima preostaje još 24 sata da finaliziraju rostere za ostatak sezone, red je da bacimo pogled na ponudu.

Od svih do sada realiziranih poslova dva su svakako najvažnija za širu sliku – dolazak Turiafa u Miami, odnosno Fishera u Oklahomu. Ako je Turiaf spreman igrati ozbiljnu košarku nakon što u dvije sezone zbog ozljeda praktički nije pošteno potrčao, njegova energija u branjenju reketa svakako će pomoći Miamiu da na 20 minuta poboljša jedan od slabijih dijelova svoje igre. Međutim, Turiaf i dalje ne rješava ono bitno, a to je skakačka nemoć u koju unutarnja linija Heata prečesto upada. Spoelstra se sada barem više ne mora mučiti oko nepokretnih bezveznjaka poput Currya i Pittmana, ali rotacija Anthony-Turiaf na petici, koliko god pozitivne energije donijela na parket, i dalje ne umanjuje ulogu Chrisa Bosha koji će i dalje biti ključni čovjek u sredini i koji će zasigurno dobiti više nego dovoljno minuta da se (ne)dokaže.

Turiaf jeste potencijalno pojačanje (a to je nešto što nikako nismo mogli reći za lanjske očajničke potpise leševa Dampiera i Magloirea), ali ničim ne ispravlja one strukturne greške, odnosno ne umanjuje potrebu da i James i Wade i Bosh odigraju gotovo savršeno kako bi došli do kraja. Ukratko, margina pogreške se nije mijenjala. Ipak, Turiaf će ih u jednome apsolutno pojačati – od kada je Udonis pletenice zamjenio vojničkom frizurom, unutarnjoj liniji nedostaje ne samo vatre već i stila, i tu Ronny stiže kao naručen.

Potpis Fishera za Thunder definitivno je značajniji potez. Njegovo playoff iskustvo bit će apsolutna nadogradnja na poziciji back-up playa jer teško je predvidjeti kako bi rookie Jackson usprkos potencijalu reagirao na playoff atmosferu i pritisak. Fisher je praktički tu samo radi smanjenja rizika, igrački ne donosi previše. Iako, logično bi bilo pretpostaviti da će mu manja rola samo koristiti, a i toliko puta samo ga proglašavili mrtvim da više nema smisla vjerovati kako zombiji ne postoje. Tih 10-ak minuta umjesto Westbrooka zasigurno može odraditi, a, ako ima šutersku večer, pruža ti opciju da ga ostaviš u igri kao spot up šutera, što je dobro jer Harden briljira u napadu kada je na njemu sporije malo krilo (obzirom da je Cook lakše ozljedio koljeno, Brooks će odmah u startu imati prilike testirati ovu kombinaciju, jer dvojac Cook-Harden na bokovima praktički je osnova druge petorke).

Uostalom, već možemo zamisliti sljedeći scenarij – 3 sekunde do kraja protiv Lakersa u sedmoj utakmici finala Zapada, Thunder gubi dva razlike nakon što su stigli minus 15 u tri minute igrajući s niskom postavom (Ibaka na centru, Durant i Harden krila, Fisher i Westbrook bekovi). Zadnji napad, lopta nekako dolazi do Fishera u kutu, ovaj zabija tricu za pobjedu preko Kobea. Čovjek jednostavno vlada narativom u ovoj dimenziji, a, kada imaš takvu moć, koga briga za logiku i činjenicu da više nije u stanju nijedan match-up okrenuti u svoju korist.

Ostale novosti možemo i brzopotezno:

- Sheed se nudi na sve strane, nadam se da kupaca neće biti, ne toliko zbog toga što nije u stanju biti od koristi, nego zato da ne baci dodatnu sramotu na jednu sjajnu karijeru

- Cavsi su otpustili Ryana Hollinsa, mekano drvo bez talenta koje solidnim gabaritima za centra smeta u obrani (i još više u napadu), Celticsi su navodno zainteresirani i nadam se da će ga potpisati samo kako bi zatvorili prostor Sheedu

- Houston je otpustio problematičnog swingmana Terrencea Williamsa i, naravno, Kingsi su mu odmah dali priliku, kao da im nije dosta bezveznjaka uvjerenih da su zvijezde (McHale je odmah skužio propuh između ušiju i sjeo ga na dno klupe, radi se o očajnom šuteru solidnih fizikalija koji bi se mogao uklopiti u nišu 3&D igrača s klupe kad bi sredio stvari u glavi, ali nekako mislim da mu boravak u Sacramentu u tome neće pomoći)

- Hornetsi, kojima kronično nedostaje tijela pod košem, su još jednom negirali da će otpustiti Kamana i usput su doveli očajnog Chrisa Johnsona da popuni roster (nakon što su ga Blazersi otpustili tijekom čistke, momak se skrasio u novom klubu iako nikome nije jasno zašto – radi se o perolakom centru bez talenta koji nema čak ni one minimalne fizikalije za odraditi posao tijekom garbage timea)

- Memphis je doveo Arenasa što je slabije rješenje od Fishera, ali opet je bolje od onoga što trenutno imaju na rosteru (iako je lani bio očajan u Orlandu barem je dokazao da je na onim operiranim koljenim još uvijek korisniji košarkaš od dva najgora back-up playa i možda uopće košarkaša trenutno u NBA koje Memphis vodi kao zamjene Conleyu). Naravno, puštanje Vasqueza u Hornetse bez ikakvog razloga pokazat će se jednim od najgorih poteza uopće ove sezone, a toga će i u Memphisu postati bolno svjesni u prvoj playoff utakmici u kojoj Conley upadne u probleme s osobnima.

- Warriorsi se spremaju potpisati Hicksona, njima definitivno treba jedan visoki sposoban trčkarati uokolo, a Hicksonov anti-talent u napadu (nabio si cijenu zakucavajući LeBronove zicere) i kurcobolja u obrani svakako će im pomoći i u tankiranju.

- Brian Cook navodno želi da ga Washington pusti kako bi se mogao priključiti nekom izazivaču, ali nisam siguran da Cedevita i Zagreb imaju mjesta za još jednog stranca.

- Denver je potpisivanjem ugovora s Chandlerom ipak jedini napravio bitan posao, a, obzirom na Galinarievu sreću, pokazalo se i dobro tempiran. Njihova kilava obrana dolaskom McGeea i rađanjem Farieda možda dobije potrebnu čvrstinu u reketu, ali s Chandlerovim priključenjem Afflalu i Breweru svakako već sad imaju jednu od boljih stoperskih rotacija na bokovima u ligi. Još da jedan od njih može i zabijati redovno, gdje bi im bio kraj.

A, kad smo već kod kraja, dvije tužne vijesti.

Brad Miller je potvrdio kako ide u penziju na kraju godine (i pravo na naš Wall of Fame tu desno), a iako su Wolvesi odmah izrazili želju da ostane u klubu kao asistent Adelmanu (nisam siguran da Adelman više uopće može zamislit život bez njega), Brad kaže da se želi ozbiljnije posvetiti svojoj TV seriji.

Jeff Foster se pak odlučio za instant prekid karijere svjestan da leđa više ne mogu izdržati i da nema potrebe mučiti i sebe i momčad. Pacersi možda i potpišu dodatnog visokog ako se nađe u ponudi, iako se Amundson dokazao kao solidna zamjena Hibbertu dok je Foster bio odsutan (a to je veći dio ove sezone). Umjesto Fosterove gole snage, Lou se više bazira na energiji i pokretljivosti, ali odrađuje podjednako dobar posao za jednu od najboljih obrana reketa u ligi.