ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Oct/1322

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu - dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija - sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D'Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D'Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

- takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

- Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave - Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D'Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad - lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu "mali rizik, veliki dobitak" opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice - kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa - što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

1Jul/1331

SHOPPING SPREE, DAY 1.

Posted by Gee_Spot

Prvi (ne)službeni dan tržnice donio je već neke zanimljive poteze, pa da na brzinu prođemo kroz sve što se dogodilo i što bi se moglo dogoditi, franšizu po franšizu, uz posebnu pažnju posvećenu realiziranim tradeovima (Knicksi i Raptorsi, Blazersi i Rocketsi). Komentari, posebice nove informacije (donekle provjerene) o kretanjima na tržnici su dobrodošli, a u slučaju da netko želi pomoći oko teme za buduće postove prijedlogom ili pitanjima na koja bi volio da budu odgovorena, neka piše na gee@ispodobruca.com - što je više dobrih ideja, veće su šanse da se ritam od posta dnevno održi još neko vrijeme.

ATLANTA

Ostanu li im svi pickovi prve runde u Europi, to bi značilo da trenutno imaju garantirano manje od 20 milja za plaće. Stvarno će biti zanimljivo vidjeti kako će Ferry ovo popuniti - ove godine minimum iznosi 90% capa, dakle treba potrošiti još oko 33-34 milje. Paul je out iz kombinacija, Howard sve izglednije u Houstonu, dakle netko će dobiti popriličnu iznimku za nečiju zadnju godinu ugovora, a Ferry će se tako dodatno nakupiti novih pickova. Amnestiju iskoristiti neće jer nemaju ozbiljnih opcija.

BOSTON, BROOKLYN

O njima smo jučer rekli sve što je trebalo. Nemaju prostora za ikakav šoping, a zanimljivo je istaknuti kako Netsi samo startnu petorku plaćaju oko 83 milje, što je iznos veći nego ga dvije trećine lige plaća za cijeli roster. Boston ima oko 65 milja garantirano, a Netsi ukupno oko 96 (plus, spremni su ponuditi i svoj mini-midlevel Korveru koji, navodno, ozbiljno razmišlja o prihvaćanju što zbog očitih mogućnosti rostera, što zbog prijateljstva s Kingom). Celticsi također neće iskoristiti amnestiju jer više nemaju ozbiljnih opcija.

CHARLOTTE

Kada potpišu Zellera (prva godina bi trebala biti oko 3 milje) i ako zadrže Hendersona za oko 5 milja, još uvijek im ostaje desetak milja da se uključe u lov na jedno od većih imena (logično, spominje se Al Jefferson). Trenutno imaju 43 milje garantirane bez Hendersona i bez uračunatih rezervacija na salary capu. Imaju amnestiju i metu za ispucati je (Thomas), ali obzirom da su ispod capa, vjerojatno će ga ostaviti i ovu sezonu da popuni razliku.

CHICAGO

S 9 garantiranih ugovora već su na granici da plate porez, svaki novi minimalac koji dodaju mogao bih ih koštati puno više. Baš iz ovoga razloga treba držati oko na njima, poznavajući Reinsdorfa ostanak Denga je sve samo ne siguran. Trenutno su na 73 milje, što je oko milju ispod granice na kojoj se porez počinje računati i na kojoj starta NBA verzija hard capa. Boozerova amnestija je izgledna iduće ljeto kada dolazi Mirotić.

CLEVELAND

Mašu ligi pred nosom prostorom na capu (više od 20 milja) i talentiranim mladim mamcima. Oko 32 milje garantirane, ostalo se mora pretvoriti u ozbiljna pojačanja.

DALLAS

Potpisali su izraelskog combo playa Mekela, navodno za minimum, tako da im i dalje ostaje više nego dovoljno za uključiti se u lov na sve slobodne igrače koji se ne prezivaju Paul ili Howard. Oko 38 milja na capu im je trenutno garantirano.

DENVER

Imaju 53 milje garantirane bez Iggya. Dakle, ili će ostaviti njega ili će im ostati 5 milja i midlevel za pronaći zamjenu.

DETROIT

Nisu otkupili Stuckeyev ugovor, što znači da postaje garantiran i da sada imaju nešto manje slobodnog prostora, ali još uvijek dosta (oko 20 milja). Da su se odrekli Stuckeya i naknadno amnestirali Villanuevu, mogli su imati više od 30 milja. Kako je i ovo sasvim dovoljno da luduju na tržnici, možda i ovaj potonji ostane još sezonu u klubu. S druge strane, obzirom da pokazuju interes za Josha Smitha, vjerojatno će ga morati pustiti da oslobode mjesto pod košem. Iskreno, pojma nemam što će im još jedan visoki koji ne može pogoditi skok-šut, ali u NBA me ništa ne može iznenaditi, pa tako ni to da je Dumars spreman dati ogromnu lovu Smithu iako njegovu poziciju već ima dugoročno riješenu, točnije na njoj mu igra trenutno najbolji igrač Monroe. Uglavnom, izgleda da Dumars pušta pipke na sve strane ne bi li ulovio barem jednog igrača. Očita panika i očiti nedostatak plana nimalo ne ohrabruju, ali završe li s rasnim NBA swingmanom, mogu biti zadovoljni.

GOLDEN STATE

Navodno se pokušavaju uključiti u bitku za Dwighta, iako ne kužim kojim sredstvima (čak ni Lakersi nisu toliko blesavi da prihvate sign and trade za Leea kao utješnu nagradu). Njihova priča se nastavlja dogodine kada se riješe Biedrinsa i Jeffersona i njihovih 20 garantiranih milja. Za sada su prekrcani toliko da ne mogu zadržati ni Landrya koji je već na meti mnogih klubova (navodno i Blazersa, iako je pitanje da li njihov interes prestaje dovođenjem Robinsona ili stvarno misle da će LMA igrati centra).

HOUSTON

Pregovori s Dwightom navodno su prošli toliko dobro da je Morey već usmjerio pažnju na potpisivanje Mikea Dunleavya i Coreya Brewera (idealni igrači za popunu bokova, šuter i stoper). Delfino i Brooks su očekivano otpušteni, a riješili su se i Robinsona te zauzvrat od Blazersa dobili solidan ulov u kojemu su prava na Kostasa Papanikolaoua mogući biser. Uspije li Morey sve ovo zaključiti, a negdje se još spominje i zamjena Lina za Calderona (kojega bi Pistonsi morali prije toga potpisati), rotacija Beverley, Harden, Parsons, Jones, Howard te Calderon, Brewer, Dunleavy, Papanikolau, Motiejunas i Asik (koji još uvijek igra i kao mogući mamac) prometnula bi se preko noći u top 3 momčad na Zapadu.

INDIANA

Kada potpišu Westa, ostat će im dovoljno za popuniti klupu (trenutno su na 38 garantiranih milja, s Westom bi se popeli na 48). Prvo ime u kontekstu kojega su spomenuti je ono Tonya Allena, što mi nema smisla osim ako neće trejdati Grangera. Važniji su im back-up play i back-up četvorka pošto izgleda ništa od novog ugovora Hansbroughu.

LAC

Paul potpisuje prvom prilikom, što znači da im ostaju samo tradeovi od sada pa nadalje. Bledose ja atraktivan mamac, Butlerov ugovor pak izuzetno praktično pomagalo. Spominjani trade s Raptorsima za DeRozana je pak čista glupost - zadnja stvar koja Clippersima s dvije drvene ruke pod košem treba je swingman koji gađa tricu ispod 30%.

LAL

Dok se bore za Dwighta, navodno pokušavaju vratiti Farmara i svoj umanjeni midlevel potrošiti na Budingera ili Delfina.

MEMPHIS

S 9 garantiranih ugovora već su preko 60 milja, tako da je očito kako im je ostanak Allena jedini preostali ozbiljni potez. Midlevel pak definitivno moraju potrošiti na šutera. Tradeom s Denverom ojačali su se pod košem i sada imaju i žilavu sporednu kombinaciju visokih.

MIAMI

Imaju već 12 garantiranih ugovora, čak i da iskoriste amnestiju na nekoga od trojke Miller, Haslem, Anthony nisu ništa dobili. Zato vjerojatno neće ništa ni raditi tijekom ljeta osim potpisati Andersona i eventualno Odena (ako pristanu na par milja, odnosno ako ne dobiju nemoralnu ponudu sa strane).

MILWAUKEE

Milsim da oni ni sami pojma nemaju što ih čeka. Imaju 31 garantiranu milju i gomilu otvorenih pitanja. Ellis odlazi gotovo sigurno, za Reddicka se traži potencijalna sign & trade destinacija, a koliko su informirani oko Jenningsove konačne odluke najbolje govori podatak da su kontaktirali Jeffa Teaguea (poveznica s novim trenerom Larryem Drewom koji je dotičnog otkrio). Obzirom na višak sredstava, teško će povećati prostor amnestijom Goodena, što znači da će ovaj još jednu sezonu ni kriv ni dužan nositi titulu NBA igrača.

MINNESOTA

Nasmijem se svaki put kada vidim da moraju plaćati drugog i trećeg playa 9 milja ukupno, kao i činjenici da je Kahn, dan prije nego je dobio otkaz, ispunio papire kojima produžuje ugovor NBDL centru Chrisu Johnsonu za godinu dana. Trenutno imaju samo oko 42 milje garantirane, ali, kada potpišu Peka i Kirila, otići će debelo u minus što se manevarskog prostora tiče. "Ako" potpišu Kirilenka - kao što smo više puta isticali, pozicija trojke na itekako tražena ovoga ljeta, a to znači da bi AK-47 vrlo lako mogao dobiti bolju ponudu negdje drugdje.

NEW ORLEANS

Navodno se interesiraju za Evansa i Budingera. Dovođenjem Holidaya prepolovili su si slobodan prostor, ali još uvijek im ostaje dovoljno za upecati ozbiljnog igrača (oko desetak milja) ako će se odreći prava na Robina Lopeza (koji je lani odradio solidnu rolu, ali koji će ih koštati 10 milja u iduće dvije sezone ako ga ne otpuste do kraja tjedna). S druge strane, dovođenje Evansa ne bi im značajnije popravilo krvnu sliku, osim što bi postalo jasno da ne računaju na Gordona. Uglavnom, već vidim kako za nekoliko godina pričamo o Davisu kao top slobodnom igraču svoje klase.

NEW YORK

Ako liga odobri trade za Bargnania (trebaju se usuglasiti još neke sitnice), Knicksi će platiti oko 3 milje plus pick koji nema neku izrazitu vrijednost kako bi Novaka zamijenili Bargnaniem (Camby u tradeu služi samo kako bi se poravnala novčana vrijednost). Financijski je to za njih potpuno nebitan ustupak, ali teško da je bitan i igrački. GM Grunwald se praktički kocka s tim da će Bargnani možda odigrati rolu koju je igrao Novak na nešto višoj razini i tako klubu donijeti mali poticaj (a u njegovoj koži samo kocka i preostaje), iako je Novak kroz zadnje dvije sezone igrao dobro koliko se može ulogu specijalista za tricu. Ako bacimo pogled na učinak kroz IOR, i jedan i drugi su u stanju odigrati na razini igrača zadatka i popuniti petorku, ali razlog zbog kojega bi se moglo pokazati da su Knicksi poslali boljeg igrača u Toronto leži u činjenici da je Novak već potvrđeni specijalist za razvlačenje reketa koji gađa tricu s 43% u karijeri, dok je Bargnani na 36%. S tim da je lani odigrao tako katastrofalnu sezonu tijekom koje je pao zamalo na razinu dodavača ručnika (22 IOR boda naspram 40 za Novaka). Jasno, razlog za ovakvu razliku leži u činjenici da je Novak bio u idealnoj roli, a Bargnani u očajnoj situaciji, ali, kako već ima 27 godina, očito je kako nikada neće nadmašiti epizodnu ulogu. Ovo je ujedno možda i znak da Knicksi namjeravaju Mela koristiti više na trojki kako bi otvorili minute za Amarea - tu Bargnani može uskočiti dok je Novaku odgovarala ulogu trojke jer je bio rupetina u obrani. Doduše, nije ni Talijan bolji. Možete li zamisliti rotaciju u kojoj su na parketu stalno ili Amare ili Andrea pod košem kako rezultira kvalitetnom obranom? Jasno, kada si u situaciji kao oni da ti top 3 igrača žderu doslovno cijeli salary cap (58 milja samo za Amarea, Mela i Chandlera), onda ti ovakvi nebitno-očajnički potezi jedini i preostaju. I upravo oni govore više o budućim dometima Knicksa od ikakve analize - ako je Grunwald toliko željan talenta da je spreman čekati Bargnania da proigra, jasno vam je kakvo mišljenje ima o svojoj momčadi kao izazivačima na Istoku.

OKLAHOMA CITY

Martinu navodno već stižu mnogobrojne ponude, ali OKC za sada ne pokazuje želju da ga zadrži. Što je i logično obzirom da su već na garantiranih 68 milja i da bi ih ugovor Martinu u iznosu midlevela opasno približio porezu. To si škrti Thunder ne želi priuštiti. Znači, nade su usmjerene u to da će Lamb proigrati i sakriti nedostatak kreatora s klupe. Ili će sve pasti na Jacksona. Amnestija Perkinsu bi riješila neke probleme, ali, ako se radi o momčadi toliko škrtoj da je spremna pustiti Martina da odšeta, možete misliti što će plaćati nekome 9 milja da ne igra.

ORLANDO

Izgleda da će otkazati Hedi i Harringtonu, što će im cifru za garantirane ugovore zaokružiti malo ispod 50 milja. Ako ih ne otpišu, razlika od 13 milja će im doslovno pojesti cijeli salary cap. Svejedno, jer se ionako ne misle pojačavati.

PHILADELPHIA

Imaju 40 garantiranih milja, dakle ostaje im još dovoljno za igrati se. Ne bi me čudilo da Hinkie najveći dio preostalog prostora potroši na Bynuma kako bi ga snimio iz blizine kroz jednu ozbiljnu sezonu (ako će ovaj za tako nešto biti spreman), tip djeluje sposoban povući tako lud potez, a i nije da ima previše izbora.

PHOENIX

S gomilom garantiranih ugovora na rosteru i skoro 50 garantiranih milja salary capa nakon što dodaju Lena i Goodwina, njima ostaje još samo prostora za uloviti jednog veterana i nakon toga trejdati Gortata i Dudleya za mlade snage. Pogled na roster s Fryeom, Scolom, Brownom i Beasleyem stvarno djeluje otužno, čisti gubitak minuta.

PORTLAND

Robinson je očito bio prevelik izazov da bi ga odbili, ne nudi se svaki dan visoki lutrijski pick za pickove druge runde, bez obzira koliko loše odigrao rookie sezonu. Blazersi u njemu ionako traže nebrušeni dijamant, ne igrača koji će uskočiti u petorku i nositi teret. To mjesto ipak bi trebalo popuniti nekim veteranom, nikako Kamanom koji je gotov već tri sezone kao ozbiljan NBA igrač i koji se spominje kao rješenje na petici. Dovedu li ga stvarno pred Aldridega i predstave ga kao pojačanje, LMA ima pravo tražiti isti tren trade u neku ozbiljnu momčad. Samo, tu se javlja jedan "problemčić" - dodavanje garantiranog Robinsonovog ugovora dodatno je smanjilo mogućnost da licitiraju za Pekovića i sada se Gortat nameće kao jedino ozbiljno rješenje. Da li je moguće da će Robinson uskoro promijeniti i četvrti klub, prije nego mu je uopće počela druga sezona u ligi?

SACRAMENTO

Imaju 44 garantirane milje, ali, osim što možemo očekivati da će pokušati zadržati Evansa, neki veći igrački dobitak u prvoj godini nove uprave možemo zaboraviti. Obzirom da su ispod capa, teško je zamisliti da će amnestirati Salmonsa, ionako ne idu nigdje, a tu eventualno razliku bi trebalo nekako nadomjestiti. Kako će teško privući top opcije, pitanje je ima li smisla kreirati dodatan prostor ako ga nemaš na koga potrošiti. Opet, kada baciš pogled na talent, pitanje je da li bi bolji play i još jedan swingman mogli pomoći treneru Maloneu da momčad odvede preko 35 pobjeda?

SAN ANTONIO

Čekaju da vide koliko će morati platiti za Splittera, a možda ostave i Neala ako cijena bude prihvatljiva.

TORONTO

Bez obzira što su se riješili Bargnania, cap im je i dalje zagušen do granice poreza. Da ne govorim kako su u najgoroj mogućoj situaciji - s Gayom, Lowryem, DeRozanom, Johnsonom i Valanciunasom imaju dovoljno solidnu jezgru da se bore čak i za playoff na Istoku (pogotovo jer baš i neće imati konkurenciju), što znači da ostaju bez lutrije. A pri tome nisu ni blizu scenariju da se s ovom jezgrom ikada bore za vrh, što je najgora moguća situacija, NBA purgatorij. Uglavnom, katastrofa su i dalje, bez obzira na prvi potez Ujiria - dok se ne riješi DeRozana i Gaya, nije napravio ništa. Kao što neće dobiti previše ni gotovo sigurnom amnestijom Kleize. S druge strane, čak i da Ujiri želi u rebuilding na način Sixersa, nema šanse da to izvede na način na koji je to napravio Hinkie jer draft je gotov, mamaca nema, a i sve je manje franšiza na tržištu koje se mogu uključiti u nekakav trade kojim bi oni profitirali. Ne ostaje im ništa nego prihvatiti osrednjost i izvuči iz nje maksimum, u čemu će im Novak svakako pomoći - kao momčad su prošle sezone bili ozbiljno limitirani nedostatkom trice nakon odlaska Calderona, a kako je teško zamisliti da će vratiti Andersona, Novak bi trebao preuzeti rolu specijalista s klupe i tako im pomoći više nego je to Bargnani bio u stanju prošle godine kada ga je kombinacija ozljeda, obostranog zasićenja i jednostavno loše kemije potpuno upropastila.

UTAH

Treba im još poneki šuter, prostora imaju, tako da priče o interesu za Mayoa ne čude. Samo da ne bace u vjetar ovu ugodnu situaciju koju su si kreirali jer uskoro će trebati potpisati Favorsa i Haywarda.

WASHINGTON

S garantiranim iznosom debelo preko capa, mogu samo gledati kako se klinci razvijaju. Njihova je šansa na tržnici dogodine kada ostaju bez Okafora i Arize, iako će Wallov novi ugovor pojesti dobar dio budućeg prostora.

23Jan/133

THE BENCHES

Posted by Gee_Spot

Tko ima najbolju klupu u ligi? Pretpostavljam da se odgovori većine fanova ne bi pretjerano razlikovali jer već i površni pogled na osnovnu statistiku jasno ukazuje kako Clippersi dobar dio ovogodišnjih uspjeha, pa tako i napretka, duguju upravo igri klupe, a tu su uvijek i dežurni krivci poput Spursa, Nuggetsa, Jazza i Bucksa koji su nas zadnjih godina navikli na filozofiju igre u kojoj se rezultati dobrim dijelom oslanjaju na sposobnost drugih postava da naprave značajnu razliku. Također, kad bi birali najgore, mislim da bi malo tko izostavio Blazerse, a svakako bi se spomenuli i Bullsi koji su se zbog uštede odrekli jedne od najboljih drugih petorki zadnjih 10 godina (a možda i ikada).

Stoga, zašto jednostavno ne bi izračunali koliki je stvarno određeni učinak pojedine klupe na rezultate momčadi? Poslužimo se pri tome jednostavnim sistemom koji će u obzir uzeti dva faktora:

- minutažu, odnosno postotak provedenog vremena na parketu u odnosu na startere

- učinak, odnosno doprinos u box-score statističkim kategorijama, kao i +/- pokazatelje

Ovo prvo izračunao sam tako što sam od svih odigranih minuta ove sezone odvojio one koje otpadaju na startere i igrače koji nisu startali, bez obzira radi li se o nekome tko ima stalnu rolu ili je korišten u obje situacije. Kako bi se riješili viška podataka, u obzir nisam uzeo igrače koji igraju manje od 15 minuta u prosjeku, odnosno one koji u nešto većoj roli nisu skupili 500 minuta zbog ozljede ili promjene konteksta u momčadi.

Drugi faktor sam jednostavno izračunao izdvojivši učinak odabranih minuta (dakle, bez onih koji nisu udovoljili parametru minutaže) iz ukupnih ostvarenih brojki momčadi, uz +/- kretanja kao oslonac kako bi loše momčadi, koje po defaultu puno više miksaju zato što nemaju kvalitetne startere, izgubile dio vrijednosti. Naime, nagraditi Bobcatse, Cavse ili Wizardse zato što im igrači s klupe gomilaju statistiku i minute nema smisla jer pri tome i dalje ostvaruju negativan +/- učinak i primaju više nego zabijaju. Poanta kvalitetne klupe je da vas ili izbaci u prednost ili je održi, a ne da samo podebljava minus.

Kad smo odredili poredak po prvom i drugom faktoru, završni potez je bio jednostavno podijeliti bodove po poretku i dobiti klupe poredane od 1 do 30. Rezultati koji slijede očekivani su i pogled na njih pokazuje da formula nije loša, ali još je važnije da, kao i u slučaju standardnih tjednih rankinga, obratite pažnju na bodove, jer oni ukazuju pravu snagu određen klupe puno više nego sam poredak. U biti, ono što želim reći je da bi obzirom na učinak Blazersi bili pošteno prezentirani tek kada bi ih rangirali kao 36. od 30.

1. CLIPPERS (1180)

Obzirom na ogromne role koje igraju i fantastične brojke koje ostvaruju Bledsoe, Crawford i Barnes, uz sve solidniju podršku Odoma, ovakav plasman Clippersa nije nikakvo iznenađenje. Kampanja "Crawforda na all-star utakmicu" vjerojatno neće rezultirati izborom, ali zato dotičnome ne bi trebala ginuti nova titula šestog igrača godine (prvu je osvojio prije tri sezone kao član Hawksa, a zanimljivo je istaknuti kako uz njega Clippersi imaju još jednog vlasnika ove nagrade - Odom ju je osvojio prije dvije godine).

Ukratko, Clippersi su ono što su prošle sezone bili Spursi, momčad koja se kotrlja kroz regularni dio sezone na leđima duboke rotacije (i to usprkos ozljedama Hilla i Billupsa) - razlika između njihovog učinak i onog drugoplasiranih Bucksa jednaka je razlici između Bucksa i momčadi na broju 20 (takva dominacija objašnjava dobar dio njihovog uspjeha), čemu doprinosi i poprilična minutaža (samo Wizardsi troše klupu više od Vinniea Del Negra, ali to je donekle za momčadi za dna koje su u stalnoj potrazi za raspoloženim opcijama uobičajeno). Naravno, sve to skupa nema nikakve veze s uspjesima (pa tako i neuspjesima) u playoffu, ali, ako ništa drugo, barem će pomoći udarnim igračima da se odmore i da dočekaju najvažniji dio sezone spremni.

2. BUCKS (1080)

Druga postava je srce ove momčadi, a Mike Dunleavy je srce druge postave. Kada oni funkcioniraju, funkcioniraju i Bucksi. Iako se tijekom sezone rotacija neprestano mijenjala, važnost klupe nije nestala. Dok su uz Udriha i Dunleavya igrali Udoh i Sanders bili su nešto moćniji obrambeno, a onog trenutka kada je Skiles zamijenio uloge Sandersu i Ilyasovi, poludili su napadački. Trenutno trener Boylan uz vanjski dvojac koristi obrambenog asa Udoha i rookiea Hensona, uz dodatak dobrog starog all-round asa Danielsa koji zakružuju jednu od rijetkih rotacija od 10 igrača u ligi. Istina je da Bucksi, a to vrijedi posebice za igrače unutarnje linije, imaju previše jednako osrednjih opcija što je možda i glavni razlog ovakve izjednačenosti klupe i startera, ali to je manje bitno pored ovakve učinkovitosti (odmah su iza Clippersa po pozitivnom doprinosu klupe).

2. SPURS (1080)

Nije ovo dominantna klupa kao lani, što se možda najbolje vidi iz povećane količine minuta koju igraju starteri, ali i dalje imaju izuzetan omjer minutaže i učinka. Naravno, sve se i dalje vrti oko Ginobilia koji bi, da je u stanju ostati zdrav, danas zasigurno bio u užoj konkurenciji za šestog igrača godine. Matt Bonner više nije toliko važan dio rotacije, ali zato je itekako bitan postao Boris Diaw koji očekivano briljira u paru s Ginobiliem. Nemaju rasnu zamjenu za Parkera, ali Neal je itekako dobra combo opcija čije kreatorske mane ne dolaze do izražaja kada ga stavite uz Manua i Diawa. Jasno, klupa bi bila još bolja da je Splitter pod košem i da imaju nekoga tko je u stanju čuvati obruč, ali Pop je u ovom trenutku svjestan problema u obrani i toga da mu je Splitter potreban u startnoj postavi kao dodatni skakač.

4. RAPTORS (1040)

Kada su zdravi imaju zaista izuzetnu klupu. Ok, istina je kako njenu vrijednost dobrim dijelom povećava (ili smanjuje ako želite gledati ukupnu sliku) činjenica da među starterima nemaju prave klase, ali Raptorsi imaju kandidata za najboljeg back-up playa u ligi (svejedno da li se radi o Calderonu ili Lowryu), kao i za najboljeg trećeg visokog (svejedno radi li se o Johnsonu ili Davisu). Uostalom, činjenica da igraju sve bolje što im se ozljeđuje više "startera" poput Bargnania i Valanciunasa sve govori, zar ne. Također, ne treba zanemariti odličan 3&D učinak Alana Andersona koji je dobrim dijelom sakrio zdravstvene probleme Fieldsa i rookie nervozu Rossa.

5. MAVS (960)

Pogled na učinak klupe daje za pravu Carlisleu za sva ona poigravanja s rotacijom. Mavsi su treći po količini minuta potrošenih na klupu, ali i peti po onome što su dobili zauzvrat, što je omjer koji govori da je Carlisle ipak svo ovo vrijeme znao što radi. Uz trenerove zahvate koji su zaslužni za dobar dio dobiti, ključni čovjek za sada je Vince Carter (iako ima najslabije brojke u zadnje tri sezone, Vince je i dalje iznadprosječan šesti igrač), a i Elton Brand igra sve bolje i bolje kao treći visoki.

6. WARRIORS (880)

Za dlaku su ispali iz top 5, što znači da možemo sa sigurnošću tvrditi da bi bili još bolje plasirani da se nije ozlijedio Brandon Rush. Svi koji su podcijenili njihov ovoljetni ulov jer je uključivao potpisivanje tri igrača za klupu sada su dobili potvrdu o kako se važnim potezima radilo - iako košarku igra petorka, važnost rotacije od 1 do 8 nije ništa manje bitna. Gotovo sav učinak i većina minuta otpadaju na Jacka i Landrya (uz dužno poštovanje Greenu koji je dobio nezahvalni zadatak pokriti izostanak Rusha), tako da slobodno možemo reći kako bez njih ne bi bilo ni ovogodišnjeg sjajnog izdanja Warriorsa.

7. JAZZ (840)

Da li imaju jaku klupu na štetu startne petorke ili ne, na to ćemo teško ikada dobiti odgovor. Ali, razlog zašto su i prošle i ove sezone među najboljima po učinku rezervi su jasne iz aviona - zato jer u toj ulozi koriste možda već sada svoja dva najbolja igrača. Derrick Favors možda nema talent Jeffersona ili IQ Millsapa, ali zato ima fizikalije o kojima ova dvojica mogu samo sanjati. Hayward je pak nakon uloge startera prebačen na klupu, valjda kako bi što više minuta provodio u igri sa svojim budućim partnerima poput Favorsa i Kantera (barem se nadam da je to razlog, a ne činjenica da ipak nešto slabije igra u ulozi dvojke, pa ga je Corbin radije stavio na klupu nego da miče iz petorke veterana Marvina Williamsa). A kad smo već spomenuli Kantera, njegova i Carrollova energija također su ostavile traga na ovoj sezoni.

8. HORNETS (780)

Praktički sva vrijednost njihove klupe proizlazi iz odluke da Andersona koriste kao šestog igrača. Roberts je solidan back-up play, Smith solidan visoki (bio bi još bolji da u ovoj rotaciji ne mora igrati isključivo peticu), ali nemaju dubinu na boku čak ni nakon povratka Gordona.

9. NETS (720)

Ugodno iznenađenje. Stackhouseov šuterski ulazak u sezonu već je zaboravljen, ali solidne partije Watsona kao back-up playa, Brooksa kao prvog swingmana s klupe i prije svega odlične partije Blatchea kao prvog visokog s klupe, ostavile su traga na rezultatima. Nedavno micanje Humphriesa na klupu pak pokušaj je da se ovaj balans održi – pored potrošača kao što su Lopez, Williams i Johnson puno više smisla ima držati specijaliziranog skakača kao što je Evans koji će starterima omogućiti hrpu dodatnih šuteva, dok solidni smetlar poput Humphriesa tako dobiva više lopti kao član druge postave i, što je najvažnije, u stanju ih je realizirati jer posjeduje i šut s vrha reketa.

10. PISTONS (700)

Zanimljivo, iako ima dosta igrača na raspolaganju i iako nije na čelu playoff momčadi, Frank svojoj klupi daje ispodprosječan broj minuta. Tko zna, možda se baš u tom doziranju i krije razlog zašto Drummond igra ovako sjajno kako igra, zašto je Villanueva oživio karijeru kao stretch četvorka i zašto se Stuckey probudio nakon komatoznog ulaska u sezonu.

10. KNICKS (700)

Njihova klupa su dva čovjeka - J.R. Smith i Steve Novak. Ulaskom ovih revolveraša na parket Knicksi postaju jedna od ubojitijih drugih petorki lige, koja bi možda bila još i bolje plasirana da su imali Shumperta od starta sezone i da su tako mogli koristiti Kidda s klupe. Prigioni je odradio solidan posao kao back-up play, ali nije klasa Kidda, kao ni što Kurt Thomas ili Sheed Wallace prije njega nisu bili u stanju odraditi ono što je trebao Marcus Camby kako zamjena Chandleru. Ako ništa drugo, Woodson je za sada odlučan da Stoudemirea uvodi s klupe, što im neće pomoći u obrani, ali bi moglo dati dodatan poticaj napadu.

12. WIZARDS (680)

Loši rezultati doveli su do podjele minuta (klupu koriste skoro jednako kao i startere uz najviši omjer u ligi), a korištenje Nenea s klupe (pa i Walla u ovom svježem periodu) svakako je pumpalo učinak drugih postava. U kojima je jedini pravi starosjedilac Jordan Crawford, dok su dobre igre s klupe u petorku lansirale Martella Webstera.

13. BULLS (660)

U Chicagu su se odrekli bench moba ovoga ljeta pustivši Korvera i Asika u potpuno racionalnom strahu od poreza, ali pri tome nisu ostali bez klupe. Gibson je i dalje dizao razinu obrane svaki put kad bi ušao u igru, a nešto slično radio je i Robinson s napadom (doduše, dobar dio njihova učinka ovisi i o slabostima igrača koje mijenjaju, odnosno Boozerovim slabostima u obrani i Hinrichovim u napadu). Dodaj ovome standardno solidan all-round učinak Butlera (koji je po svemu sudeći dovoljno dobar da odmori Denga i poneku minutu više nego što igra) i probuđenog Belinellia koji se nakon katastrofalnog ulaska u sezonu konačno snašao kao dodatna opcija na vanjskim pozicijama (osim klasičnih spot up situacija ostalih iz Korverovih dana, Thibo ga stavlja u solidnu količinu pick & roll akcije, a sve kako bi loptu držao što dalje od Natea Robinsona) i ispada kako Bullsima fali samo Asik pa da i dalje budu onaj bench mob na koji smo navikli. Za razliku od originala oni ne dobivaju utakmice, ali ih i ne gube, što je svakako dobra vijest. Ono što nije jasno u cijeloj priči je zašto usprkos tome ne dobivaju poneku minutu više - samo 4 trenera koriste klupu manje od Thibsa, ali ni jedan od njih pri tome ne izvlači ovako kvalitetne igre (Thunder je najbliži).

14. NUGGETS (640)

Ovo nisu Nuggetsi od prije dvije sezone koji su imali dvije podjednake petorke. Lani su naučili igrati s užom rotacijom, što se vidi na podjeli minuta (u donjoj su trećini lige), ali i usprkos tome ostvaruju izuzetan učinak. Andre Miller je možda najbolji back-up play u ligi, često i drugi bek u postavama koje zaključuju utakmice, Corey Brewer je izrastao u pravog 3&D majstora i podizača energije koji ovogodišnjim igrama zaslužuje novi ugovor, a i McGee donosi barem pozitivnu energiju, kad još uvijek nije u stanju postaviti se pod koš ili rotirati kako treba u obrani. Konačno zdravi i spremni Chandler daje im oružje više koje obećava da bi ubuduće mogli imati još bolju klupu, iako je upitno hoće li nositi dres Nuggetsa i nakon prijelaznog roka.

15. CELTICS (600)

Možda ovoljetnim trošenjem Ainge nije zamišljao ovako osrednji rezultat klupe, ali i osrednje je bolje od onoga što su prezentirali lani. Lee, Sullinger i Green se sve bolje snalaze u svojim ulogama, za očekivati je da se i Terry navikne na ulogu koja uključuje sve više i više akcije u ulozi playmakera, a nedostatak zamjene za Garnetta više nema smisla ni spominjati.

16. THUNDER (580)

Samo Rocketsi, Grizzliesi i Blazersi koriste klupu manje od njih, ali to ne sprječava Thunder da se smjesti u zlatnoj sredini po učinku, a tako i po ukupnoj kvaliteti u ovom izboru. Jednostavno, Kevin Martin je kandidat za najboljeg šestog igrača, a Nick Collison je solidan treći visoki. U Maynoru imaju pristojnog back-up playa (iako od nedavno pokušavaju dobiti nešto više forsiranjem Reggiea Jacksona), a u Thabbetu back-up peticu za desetak minuta ako dođe do problema s osobnima.

16. CATS (580)

Spadaju u skupinu loših momčadi s Kingsima i Wizardsima koja popriličan broj minuta ulaže u klupu. Samo, dok ove dvije to rade iz očaja, kod Bobcatsa se dobar dio sezone radilo o sistemskoj potrebi. Naime, izgradivši napadačku igru oko tranzicije i agresivnih ulaza u reket, a u obrani se oslonivši na presing, Mike Dunlap nametnuo je ritam koji je zahtijevao češće rotacije. Iako se dobar dio tog plana izgubio u gomili poraza i nedostatku osnovne kvalitete (točnije, potrebne razine talenta za poštenu borbu), potvrdilo se kako je Sessions jedan od boljih back-up playeva u ligi, kako u Benu Gordonu i dalje ima dovoljno vatre za povremene šuterske serije, pa i to da je Jeff Taylor solidan 3&D igrač.

18. HAWKS (560)

S Williamsom kao combo-bekom, mada daleko od forme iz Sixersa, Hawksi su barem mogli računati na prvoklasnog šestog igrača. Njegovom ozljedom ostaju samo na smetlarima poput Pachulie i Johnsona pod košem, odnosno specijalcima poput Stevensona, Jenkinsa i Morrowa na boku. To znači da bi ubuduće mogli pasti još i puno niže od ove pozicije, posebice ako Devin Harris ne uspije zamijeniti Williamsa kao sporedni kreator.

19. KINGS (540)

Potrošili su ogroman broj minuta na klupu, ali to više mogu zahvaliti Smartovim rošadama nego nekoj ekstra kvaliteti koju imaju - njegova neodlučnost oko podjele minuta na jedinici i bočnim pozicijama prikazuje klupu puno boljom nego to jeste. Praktički, Marcus Thornton jedini ima talent za biti išta više od igrača zadatka, ali i on je usporen što ozljedom, što nedostatkom suvislog plana igre.

20. MAGIC (500)

Nemaju back-up playa ni posloženu rotaciju pod košem, ali obzirom na kontekst rebuildinga u kojem se nalaze sasvim je dovoljno to što imaju Redicka. Čovjek obzirom na sve prikazano do sada zaslužuje ući u uži izbor za šestog igrača godine.

20. SUNS (500)

Imaju dovoljno imena, ali nemaju učinka. U Telfairu i Brownu imaju solidne rezerve na vanjskim pozicijama, bačen novac na Beasleya ne osjeti se toliko zbog energije koju donosi Tucker, a najveći problemi se javljaju pod košem gdje nisu niti osrednji. Bez Fryea kao startera, prisiljeni su očajnim Morrisom (kojega ne ističemo dovoljno kao bačen lutrijski pick) mijenjati istrošenog Scolu (ili obrnuto).

22. HEAT (480)

Noris Cole je užasan back-up play, visokog koji igra kao visoki nemaju ni među starterima, kamoli na klupi, tako da sav teret pada na leđa Raya Allena koji za sada igra svoju tipičnu sezonu (iako se vidno ohladio nakon sjajnog ulaska u sezonu). Potpisivanje Birdmana Andersona teoretski može napraviti razliku - ako je Birdman u stanju odigrati kvalitetnih 20 minuta, pa makar morao preskakati back-to-back susrete zbog uništenih koljena, Heat će u njemu konačno imati čovjeka koji učinkom u sporednoj roli može ostaviti trag na utakmicu. Naravno, isto tako je moguće da Birdman ne dobije više od ovih 10 garantiranih dana ako u Miamiu shvate da im ipak treba nešto više.

23. ROCKETS (380)

Kada Delfino, Douglas i Morris zabijaju trice, onda njihova klupa štima. Kada ih ruka ne sluša, očajni su. U tome je i najveći njihov ovosezonski problem - šut im je prva, druga i zadnja opcija. Svakako treba spomenuti i Grega Smitha koji se izborio za rolu back-up centra, ali i on ima isti problem s igrom obrane kao Douglas i Morris (ili Patterson, svejedno, obje četvorke Rocketsa su jednako limitirane). Delfinu pak treba priznati da nakon lanjskog blijedog izdanja opet igra u svom pouzdanom 3&D stilu i važan je dio najboljih postava Rocketsa, ali jedan igrač ne čini dobru klupu.

23. PACERS (380)

Potpuno su izmijenili klupu, ali, iako su mijenjali lica, nisu promijenili njenu bit. Augustin i Green totalno su razočarali, Hansbrough je Hansbrough, a koliko god Vogel hvalio Mahinmievu obranu, ništa ne može opravdati njegove nepotrebne šuteve s poludistance u napadu. Srećom, svjesni su slabosti i u donjoj su trećini lige po korištenju klupe (samo, slaba je to utjeha kada znaš da Bullsi i Thunder koriste klupu još manje od njih, a svejedno dobivaju puno veći učinak).

23. WOLVES (380)

Epidemija ozljeda koja ih je zadesila već je opjevana, tako da se tu nema što dodati. Od jedne potencijalno zanimljive klupe ostali su samo na Barei - Budinger je otpao zbog ozljede, Shved i Williams prebačeni su u petorku, a sve skupa srozalo im je učinak od potencijalno dobroga prema lošem.

26. LAKERS (320)

Možda dobiju nešto s Gasolom u ulozi back-up centra, ali jedini realni način da slože rotaciju vrijednu gornjeg doma lige je nekakav oblik rebuildinga jer iz ovoga što trenutno imaju na raspolaganju nemoguće je izvući išta. Ova sezona ih je valjda konačno naučila da se više ne može igrati supersile s 3 igrača. Takav pristup će ubuduće biti još i teži obzirom na sve nove zakonitosti kolektivnog ugovora koje povećavaju ne samo financijski teret, već i mogućnosti dovođenja igrača kroz razne klauzule i rupe u zakonu koje su prije bile dostupne. Kao najveći minus njihove klupe treba istaknuti bolni izostanak energije. Ne samo da imaju prastaru petorku, nego uvođenjem igrača poput Duhona (ili Blakea), Jamisona ili čak Artesta i Gasola u nekim kombinacijama koje je iskušavao ili i dalje iskušava D'Antoni u očajničkim pokušajima da zapali nekakvu iskru, čak ni u drugoj postavi ne uspijevaju ostvariti nekakav zamišljeni atletski prosjek lige. Earl Clark je otkriće, ali on ionako seli u petorku, a i to sve govori o njihovoj sezoni, toliko su mlitavi da se Earl Clark čini kao svemirac i reinkarnirani Isus u jednom, samo zato što je okružen svim ovim veteranima bez inspiracije i energije. Ostatak njihovih mladih igrača je kriminalan - Ebanks, Morris, Sacre, to su NBDL talenti koji jasno pokazuju da Lakerse uopće nije bilo briga ni za draft ni za klupu, već su im misli bile usmjerene isključivo ka okupljanju zvijezda.

27. GRIZZLIES (300)

Ozljeda Pondextera popriličan je udarac, ponajviše stoga što Bayless ne može odigrati obranu kao drugi bek, zbog čega ga Hollins isključivo koristi kao zamjenu za Mikea Conleya (kao back-up play Bayless je solidan, iako ni približno bitan napadački kao što smo očekivali). Srećom po Memphis, dobili su nešto od Ellingtona, tako da Hollins i bez Pondextera ne mora trošiti minute na čudnu kombinaciju Conley-Bayless. Odnosno, nije to morao do sada - tradeom Ellingtona u Cleveland, do povratka Pondextera povećat će se minute Baylessu u ulozi drugog beka i bit će zanimljivo vidjeti koliko će ih to baciti unazad.

Gubitak Speightsa je manje bitan jer su ostavili boljeg od visokog dvojca s klupe - Arthur je puno kompletniji igrač i u stanju je odigrati svaku rolu pod košem. Hollins je ionako navikao skrivati slabosti klupe i to najstarijom taktikom u košarci - jahanjem startera do iznemoglosti. Memphis minimalno koristi klupu (jedino Blazersi u prosjeku više troše svoje startere od njih), što je problem tijekom regularne sezone, ali ne i u playoffu (ako živi dočekaju playoff).

A to je i jedino važno te iz tog kuta treba gledati ovaj trade s Cavsima. Memphis je morao srezati plaće kako bi izbjegao plaćanje poreza, što je legitimni poslovni problem koji su riješili na najbolji mogući način, ostavivši jezgru do kraja sezone zajedno. Na ljeto će priče o tradeu Gaya ili Randolpha opet postati aktualne (izvjestan je i odlazak Tonya Allena), ali do tada su ih barem skinuli s dnevnog reda i vratili mir u svlačionicu. Koja je, doduše, sada praznija nego ikada, ali u svakom slučaju je puno moćnija nego što bi bila da su morali primijeniti drastičnije mjere poput trejdanja Gaya ili Randolpha.

27. SIXERS (300)

Hawes je jedna od rijetkih dobrih strana klupe koja ni nakon pola sezone nije definirana. Naime, osim Hawesa, koji umjesto Bynuma mijenja igrača izvan pozicije poput Allena (možete zamisliti koliko bi klupa tek bila loša da Hawes starta), tu je još jedino dežurni revolveraš Young, a 3&D specijalac poput Wrighta uglavnom se šalta iz uloge u ulogu. Osim nedostatka posložene rotacije, najveći minus je svakako činjenica da su u sezonu ušli bez back-up playa, što sada pokušavaju ispraviti angažmanom Shelvina Macka, umjesto da već jednom nekoga od tih swingmana viška pretvore u dokazano solidnog NBA igrača.

29. CAVS (220)

Oni jednostavno nemaju dovoljno kvalitetnih NBA košarkaša na rosteru, a ozljeda Varejaoa samo ih je lišila mogućnosti da jednog potencijalno dobrog poput Zellera koriste kao prvog visokog s klupe. Stoga su povukli jedina dva logična poteza. Stavljanje Waitersa u rolu šestog igrača i prve opcije za trenutke kada Irvinga nema na parketu jedini je način da dobiju napadačku iskru s klupe, a svježi trade s Memphisom omogućio im je da relativno jeftino pojačaju rotaciju pod košem dovođenjem dokazanog NBA košarkaša poput Speightsa i tako pokušaju izbjeći plasman ispod Bobcasta koji je polako, ali sigurno, postajao realnost.

30. BLAZERS (40)

Njihova klupa je uvjerljivo zadnja u udjelu minuta (jedini su ispod 30%), a slijedom toga zadnja je i u učinku. Iako nemam podatke i nisam prošao kroz povijest lige da to provjerim, mislim da nije pretjerano reći da je njihova rotacija od 6 do 15 jedna od najgorih ikada okupljenih u NBA, posebice u modernom dobu (u kojem bi valjda i skautiranje i evaluacija igrača trebali biti puno lakši i manje rizični - nevjerojatno je kako je svakome iole informiranom NBA fanu bilo jasno da ulaze u sezonu bez klupe, ali da tako nešto nije palo na pamet skupo plaćenom GM-u Olsheyu).

22Dec/1217

THE RANKINGS – WEEK 7.

Posted by Gee_Spot

U tjednu iza nas najveći posao odradili su Nuggetsi koji su kroz pobjede nad Spursima i Grizzliesima ostavili tako dobar utisak na 4 faktora da su skočili s 15. na 7. mjesto. Još je zanimljivije da su u zadnje dva tjedna Nuggetsi konačno opet postali ona momčad koju smo očekivali, u gornjih 10 u napadu, u donjih 10 u obrani, nakon bizarnog ulaske u sezonu kada su, dobrim dijelom i zbog užasnog rasporeda, bili bolji obrambeno nego napadački.

I dok su Nuggetsi počeli hvatati tlo pod nogama i sigurnu playoff poziciju kako smo i očekivali, povratak Rubia podsjetio nas je da bi nešto slično uskoro mogli napraviti i Wolvesi. Za razliku od Denvera, oni još uvijek iza sebe nisu ostavili bizaran ulazak u sezonu, odnosno još uvijek su puno bolji obrambeno nego napadački, ali pobjeda protiv Oklahome jasno je ukazala u kojem će se smjeru kretati njihova sezona jednom kada konačno zaigraju kompletni.

Praktički, Wolvesi imaju roster sposoban boriti se za prva 4 mjesta u konferenciji. Usporedite samo njihov frontcourt s onim Memphisa ili Clippersa - ako nam potonje dvije momčadi ostavljaju dojam nekoga tko može koristiti visinu da mrcvari slabije protivnike, zašto isto ne bi učinili i Wolvesi koji su već sada prva skakačka momčad lige? Čitajući između redaka to bi značilo da je bitka za playoff na Zapadu već gotova, odnosno da ovisi o tome koliko dugo Warriorsi mogu održati ovaj nivo igre. Jasno, govorim isključivo o osobnom dojmu, ali uzevši u obzir probleme Dallasa i Jazza s identitetom, odnosno Houstona s obranom i dubinom, čini mi se kao da su Warriorsima u daljnjem tijeku sezone puno veća prijetnja Curryevi gležnjevi nego momčadi koje se trenutno motaju oko 50% učinka.

I da, kako su blagdani pred nama, iskoristimo priliku da svakoj franšizi poželimo ostvarenje barem jednog cilja u idućoj godini.

1. CLIPPERS (5690 bodova)

Zaboravite na ove priče kako su Clippersi ostvarili povijesni niz protiv laganog rasporeda. Njihov ulazak u sezonu bio je poprilično težak i trenutni mekši raspored samo je stvari doveo u balans. Plus, bez obzira tko ti bio protivnik, pobjeđivati na strani i to s dvoznamenkastom razlikom odlika je najvećih. Clippersi su u svojih 11 pobjeda (5 u gostima) nabili +165 koš razliku, dakle pobjeđivali su u prosjeku s 15 razlike. Ovakva ostvarenja odlika su šampionskih momčadi i to više nije slučajno.

Dakle, što možemo poželjeti ovakvoj momčadi nego da nastavi i dalje biti najbolja u ligi.

2. SPURS (5315 bodova)

Popu i momcima možemo poželjeti da konačno dobiju nekoga relevantnog na uvjerljiv način - izuzmemo li pobjede u doslovno zadnjim sekundama protiv Thundera, Memphisa i Lakersa, Spursi su izgubili svaku utakmicu koju su igrali protiv top 10 momčadi (dva poraza od Clippersa, jedan od Miamia, Knicksa i Thundera). Koliko god statistički bili sjajni, u svim ovim dvobojima bila je jasno kako njihova obrana nije ni upola tako uvjerljiva kao protiv slabijih protivnika (poraz od Thundera u kojem su ih Ibaka, Durant i Westbrook izrešetali s poludistance jasno je još jednom pokazao njihovu slabost u branjenju pick & rolla). Pročitajte u tome što god želite vezano za njihove šanse u playoffu.

3. THUNDER (5020 bodova)

Kevin Durant igra na MVP razini i nemojte si dopustiti biti fan košarke i ne gledati čovjeka u akciji kad god stignete. Nisu samo njegove brojke skočile do neba, već i govor tijela jasno govori da je ovaj dugonja pred nama izrastao u muškarca koji je svjestan svojih odgovornosti. I to muškarca kojega je nemoguće braniti - Andrei Kirilenko je valjda najpametniji 1 na 1 obrambeni igrač na svijetu, s rasponom ruku ovećeg kondora, ali čak je i on djelovao nemoćno pored stvorenja visokog 206 centimetara s još dužim rukama čiji je šut jednostavno nemoguće blokirati.

S ovakvim Durantom, Oklahoma doslovno može na parket istrčati s 4 NBDL igrača i računati na playoff, ali, misle li osvojiti naslov, trebat će im bolja top 8 rotacija. Stoga im zaželimo da to pitanje riješe tijekom sezone jer samo im taj detalj stoji na putu postajanja dinastijom - udarne tri opcije su im fantastične, Martin i Sefolosha su sjajni u svojim rolama, Maynor može proći kao back-up play, ali problem je rotacija visokih. Iako petorka s Collisonom i Ibakom ili Collisonom i Durantom funkcionira sjajno, to i dalje ne rješava ulogu trećeg visokog. I Collison i Perk više su igrači kratkih epizoda nego dugih uloga, a to znači da je i pod košem ogroman teret na Durantu.

4. GRIZZLIES (4940 bodova)

Da nije Bullsa, Memphis bi bio najgora momčad lige po ubačenim tricama. Opet. Stoga, što im drugo možemo zaželjeti nego da se do kraja prijelaznog roka dočepaju rasnog šutera.

5. HEAT (4895 bodova)

Shvatili su da bez obrane ipak neće ići, a nove rotacije odmah su dovele do napretka - Heat je već među prosječnim obranama lige. Ipak, nije zgorega zaželiti im da nabasaju na kvalitetnu užu rotaciju jednom kada stvari postanu ozbiljne. Nakon udarne trojke i dva pouzdana veterana (Battier i Allen), Spoelstra nema čovjeka na kojega trenutno može računati. Haslem je gotov, Miller je nebitan jer su na bokovima već pokriveni, Lewis je Lewis, Anthony je zakopan na klupi, a Chalmers igra toliko loše da mu minute krade Coleova mikrofonka. Njihov playoff tako će još jednom biti pun šokova, a pomalo je i fascinantno da imaju veće šanse otići do kraja nego znati na koga mogu računati kada bude najpotrebnije.

6. HAWKS (4850 bodova)

Atlanti želimo raspad Lakersa koji bi Dwighta naveo da pomisli kako mu je možda ipak najbolje u manje eksponiranim sredinama na jugoistoku. A što se njihovih redovnih visokih pozicija na ovim rankingsima tiče, evo jedan podatak koji im govori u prilog - Hawksi do sada imaju skalpove Clippersa, Thundera, Memphisa i Denvera, što je jednak broj pobjeda nad trenutnim top 10 momčadima kakvoga imaju Spursi i Thunder.

7. NUGGETS (4435 bodova)

U tjedan dana izbili su u top 8, što će tek biti kada im raspored konačno popusti i kada se zalaufaju doma? Razlog je jednostavan - uigravaju se. Iggy postaje sve važniji playmaker (u zadnjih 10 tekmi imao je više asista nego u 17 prethodnih), Gallinari je u istom periodu popravio učinak s trice, a i Lawson sve manje oscilira. Nakon lošeg perioda na gostovanjima, Fariedova i McGeeova energija opet je počela donositi rezultate. Možda ne mogu ništa braniti, ali rijetko tko može trčati gore-dolje s ovom dvojicom.

Uglavnom, možemo im samo zaželjeti da se u predstojećem nešto lakšem periodu dodatno poslože kako treba i koliko mogu. Jer, ne treba zaboraviti da je Iggy izborio all-star status igrajući isključivo krilo, dok je u Denveru isključivo bek. Jasno, u današnjoj NBA bočne pozicije se itekako preklapaju, ali, iako više nije bitno s kojih pozicija dolazi kakav učinak, svaka momčad treba zdravu dozu obrane, šuta i kreacije sa svojih bokova. Gallinari je šuter, Iggy kreator i to na papiru izgleda kao dobra kombinacija, ali u stvarnosti ipak treba pričekati dok se ljudi naviknu na novi kontekst i nove zakonitosti svoga partnerstva.

8. WARRIORS (4410 bodova)

Ima li im smisla poželjeti išta drugo osim da izdrže Curryevi zglobovi? Rookiei će kad-tad naletjeti na zid, ali Curry, Lee, Landry, Jack i Thompson više su nego sposobni izdržati lov na playoff.

9. KNICKS (4285 bodova)

Hm, što poželjeti Knicksima? Da im zaželimo da i dalje nastave zabijati tricu s 40% šuta? Ili da Kiddova renesansa potraje što dulje (više ne igra na MVP razini već samo kao obični all-star)? Kad bolje razmislimo, možda je najbolje da potraje ova neviđena kontrola lopte koja im omogućuje da imaju između 10 i 15 šuteva više po utakmici od prosječnog protivnika. Knicksi uredno osvajaju više lopti nego ih gube, a zatim trećinu tih dodatnih napada pretvaraju u bonus šuteve za tri. Revolucionaran pristup. I kako i dolikuje, ova revolucija ide uz TV prijenos.

10. LAKERS (4200 bodova)

D'Antoni je konačno odlučio trenirati - micanje Artesta na četvorku, a zatim i na klupu, pomoglo je Lakersima da dobiju nekakav balans dok čekaju da Gasol uđe u formu i da se Nash vrati. Doduše, pri tome je startao s Ebanksom što jasno govori o njihovim problemima s dubinom, ali i ovakvi sitni pomaci bolji su od ničega. Stoga im želimo zdravog Nasha i da konačno potvrde brojke koje ih smatraju 15-11 momčadi (ovo odstupanje između statističkog i stvarnog rezultata najveće je u ligi i jasno ukazuje na njihove probleme s kemijom).

11. NETS (4120 bodova)

Želimo im da Lopez izbjegne daljnje komplikacije sa stopalima, ali ne i da izbjegnu Knickse u playoffu.

12. BULLS (4075 bodova)

A šta drugo nego da Rose ne osjeća nikakve posljedice loma.

13. CELTICS (3865 bodova)

Obzirom da se Bass očito nema namjeru dovesti u formu, Aingeu i društvu želimo da pod hitno pronađu tog drugog visokog igrača, po mogućnosti Gortata.

14. ROCKETS (3760 bodova)

Želimo im da igraju s Knicksima svaki dan.

15. WOLVES (3675 bodova)

Želim im da ne dobiju novog vlasnika koji će promijeniti ime klubu u Black Panthers. Šalu na stranu, koliko god simpatično bilo gledati njihovu snježnu petorku i ništa manje bljedoliku rotaciju, protivnicima zasigurno nije do smijeha kada pomisle što ih čeka jednom kada Rubio bude spreman kontrolirati loptu 30 ili više minuta.

Wolvesi su jedna od rijetkih momčadi u ligi s cijelom petorkom triple-threat opcija. Zamisli ovo - Rubio koristi Pekovićev pick i pred njim se otvara sljedeće more mogućnosti: uposliti Peka koji je doktor finiširanja u pick & rollu (zbog čega mi nije nimalo jasno zašto Adelman uporno igra pokretni napad s gomilom križanja u kojem Pek uglavnom završi u post-up situaciji u kojoj njegovi limiti puno više dolaze do izražaja) ili ući u sredinu i uposliti nekoga iz najveće spot-up ergele majstora u ligi.

Love, Barea, Shved i Kirilenko su redom igrači koji licem košu mogu napraviti sve što požele i zato sam uvjeren da su dani napada Minnesote u donjoj trećini lige prošlost. Nemoguće da pored ovakve kombinacije šutera, asistenata i driblera (svi iznad prosjeka za pozicije koje igraju) vječno ostanete u društvu Hornetsa ili Kingsa.

Već smo isticali da Shved igra toliko dobro da Roy nije potreban, ali nedostatak šuterskog specijaliste poput Budingera mogao bi biti problem protiv onih najboljih obrana. Stoga ne bi bilo loše da određeni višak igrača Wolvesi iskoriste kako bi našli novog šuterskog specijalista. A ima li boljega od Redicka trenutno? Plus, čovjek bi se idealno uklopio u trenutnu rasnu kompoziciju momčadi.

Jasno, pitanje je koliko Magic želi Derricka Williamsa sada kada se i Nicholson i Harkless čine budućnošću na pozicijama 4 i 3, a i bi li se Wolvesi tek tako bili spremni odreći svog drugog picka za igrača koji će otići na ljeto. Ali, poanta je da opcija imaju. A jedna je i riješiti se Ridnoura, koji je pored Baree i Shveda potpuno nebitan (nema njihovu vrhunsku combo komponentu u igri, a držati ga samo radi 15 minuta iza Rubia nema smisla jer te minute su ionako potrebne spomenutoj dvojici).

Upravo na primjeru Ridnoura dat će se vidjeti koliko je Adelman još lucidan – nije tajna da ga Ridnour svojim stilom igre i fizikalijama podsjeća na vlastite igračke dane, ali isto tako nije tajna da je Ridnour već dvije godine najveća slabost Wolvesa zbog prevelike minutaže u odnosu na talent. Nakon povratka Rubia u punu formu, on nema što raditi u užoj rotaciji, a liga je puna momčadi kojima bi dobro došao drugi play takvog pedigrea s relativno skromnim ugovorom (recimo, baš bi jedan takav dobro došao i Orlandu koji kao zamjenu za Nelsona koristi kombinaciju Redick-Moore – svaka čast Redicku što je u ovoj fazi karijere uspio šuterskoj komponenti dodati i ovu kreativnu i vrtiti pick & roll, ali ni jedan ni drugi nisu rasni combo igrači već prije svega priučeni zbog potreba momčadi, što je itekako vidljivo na oba kraja parketa).

16. JAZZ (3650 bodova)

Molimo vas, prekinite više ovaj cirkus i odlučite što ste. Osrednja momčad s dva granična all-star igrača pod košem i najslabijim vanjskim parom u ligi ili potencijalna buduća sila s hrpom mladog talenta.

17. MAGIC (3570 bodova)

Želimo im da konačno počnu nizati poraze jer ovo ne miriše ne dobro - Vaughnova družina izgleda spremna ne samo donijeti trofej za trenera godine svom lideru, već i plasirati se u playoff, što bi ih ostavilo bez šanse u lutriji. A koliko god da je Orlando privlačno tržište zbog sunca i poreza, sumnjam da se Henniganov plan bazira na slobodnim igračima koliko na ulovu na draftu.

18. BUCKS (3535 bodova)

Obzirom da je Skiles izdržao ovoliko cigli Jenningsa i Ellisa bez da je ikoga zadavio u svlačionici, želim im da konačno uđu u taj playoff, prije nego se na ljeto sve raspadne.

19. PACERS (353O bodova)

Želimo im uspješan nastavak razvoja Georgea, kao i to da Hibbert konačno počne zabijati preko 40% sa svojih 218 centimetara.

20. MAVS (3240 bodova)

Želimo im bezbolnu tranziciju u doba bez Dirka koje je bliže nego što itko misli - nakon dvije bačene sezone, dogodine na rosteru imaju praktički samo Nowitzkog. Najgore što mogu napraviti je potpisati niz veterana kako bi lovili playoff, a onda ostati i bez Dirka, ali i bez prostora na salary capu. Ovako, ostanu li i dogodine strpljivi kao što su zadnje dvije sezone, već 2014. smiješi im se potpuna financijska fleksibilnost kakvu je imao Heat kada je potpisao veliku trojku.

21. PISTONS (3165 bodova)

Da Dumars ne postane opet nestrpljiv i na ljeto ne uništi ovaj prozor koji im se otvara - s novim lutrijskim pickom idućeg ljeta i čistim salary capom 2014. ova franšiza je konačno spremna okrenuti novu stranicu.

22. BLAZERS (3095 bodova)

Od sveg srca im želim da više ne moraju slati ni jedan lutrijski pick prijevremeno u mirovinu zbog ozljede.

23. RAPTORS (3005 bodova)

Da li je bezobrazno zaželjeti da Bargnani nestane? Od kada je otpao zbog ozljede, momčad se preporodila, posebice u obrani, što potvrđuje i skok s 28. na 23. poziciju. Ako ste skloni tračevima i "novinarstvu", onda ćete najveći razlog pronaći u probuđenom motivu kod igrača nakon što je iz svlačionice, pa makar na kratko, maknut čovjek koji je svojim nedodirljivim statusom u momčadi svima bio trn u oku.

Ako pak vjerujete u opipljivije i manje bombastične aspekte života, onda vam je pak jasno da korelacija između sve bolje obrane i Bargnanievog izostanka uporište ima u sasvim logičnim košarkaškim stvarima - umjesto igrača manje u obrani i skoku, Casey je konačno minute pod košem rasporedio na dva fajtera (Davis i Johnson), čije prisustvo je automatski olakšalo i život Valanciunasu koji odjednom ne mora pokrivati rupe ne sve strane.

Jasno, da je Bargnani šutirao kako zna i da tako pomogao napadu, njegova zamjena s dva solidna igrača možda ne bi bila toliko bitna, ali, kad uzmemo u obzir da je gađao najgorim postotcima u karijeri što ga je činilo doslovno beskorisnim, računica je jasna - Raptorsi su igrom slučaja otkrili kako je igrati 5 na 5 nakon što su prvi dio sezone igrali 4 na 5.

24. SIXERS (2905 bodova)

Kako stvari stoje, najbolje što im možemo poželjeti je da iduće ljeto Bynum odšeta i tako ih natjera na rebuilding, jer, vežu li još njega i Turnera dugoročno uz Holidaya i Younga, čeka ih novih 5 godina osrednjosti.

25. SUNS (2900 bodova)

Trudim se izbjeći želje koje nemaju baš nikakve šanse da se ostvare, ali u slučaju Sunsa nemam izbora nego zaželjeti da Sarver i kompanija konačno povuku jedan pametan potez.

26. KINGS (2670 bodova)

Riješite se što prije braće Maloof jer ovo stvarno više nema smisla. Kingsi su prva momčad koja je digla ruke od sezone, nemaju ni vizije ni znanja kako dalje, mladi igrači propadaju umjesto da napreduju... Ovo ne može biti slučajno i samo potvrđuje važnost identiteta na svim razinama kluba - ako nemate kulturu na vrhu, ne možete je očekivati ni u svlačionici.

27. HORNETS (2510 bodova)

Pelicansima želimo da Eric Gordon konačno riješi probleme s tim svojim nesretnim koljenima.

28. WIZARDS (2365 bodova)

Da li je pretjerano zaželjeti im novog GM-a?

29. CAVS (2155 bodova)

Treba li im poželjeti išta više od toga da ozljede konačno ostave Irvinga na miru pa da se momak u miru može posvetiti pripremi za kvantni skok? Treba? Suigrače? Shit.

30. CATS (1770 bodova)

I dalje su najgori u ligi, ali svejedno im želimo da Jordan ne prekine odrastanje Dunlapa i mladih snaga nekim ishitrenim tradeom, bez obzira koliko to iskustvo bilo bolno.

14Oct/122

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

BOSTON

THAT WAS THEN:

Gledajući iz današnje perspektive, plasman Celticsa u lanjsko finale Istoka vrhunski je rezultat i samo još jedan dokaz veličine njihove šampionske jezgre, kao i potvrda onih vječnih klišeja o srcu prvaka. Jednostavno, tko zna - zna. Jasno, ozljeda Rosea maknula im je s puta jednog konkurenta, Heat se pobrinuo za Indianu u drugom dijelu ždrijeba, ali izbacivanje Atlante i Philadelphie izuzetan je uspjeh ako ćemo uzeti u obzir da Boston po ničemu nije ostavljao dojam bolje momčadi. Jasno, kada to govorim mislim o odnosima na papiru, a snaga ovih Celticsa već odavno nije na njemu već u onim neopipljivim kvalitetama koje posjeduju Pierce, Garnett i Rondo i koje se jednostavno mogu okarakterizirati kao glad za košarkom.

Da bi došli do Miamia i da bi stigli prirediti popriličnu paniku, barem dok se Bosh nije vratio i dok James nije uzeo stvar u svoje ruke, Celticsi su morali pobijediti najvećeg neprijatelja – sebe. Praktički, cijelu su sezonu igrali bez klupe iz čega je proizlazila većina problema. Rivers nije imao lak posao složiti rotaciju, ali je barem ostao vjeran ideji da odmori Garnetta i sačuva ga za playoff usprkost tome što nije imao poštenu zamjenu na raspolaganju. Pierce nije bio te sreće što se osjetilo u playoffu, a i Rondo je rauban preko svake mjere, ali tu leži tek dio problema.

Puno veći problem krio se u napadu koji je po efikasnosti imao puno više dodirnih točaka s Wizardsima i Bobcatsima lige nego s Thunderima i Spursima. Boston je zabijao čak 10 koševa manje na 100 posjeda od ove dvije momčadi, što je rijetko obilježje i za playoff prolaznika, a kamoli finalista konferencije. Najveći dio problema proizlazio je upravo iz tanke rotacije – Celticsi bi se uredno raspadali kad god na parketu nije bilo nekoga od udarne trojke. Pokušali su sve da sakriju ovaj problem – imali su standardno jedan od sporijih napada lige (kako bi se što manje trošili u trčanju), precizan do bola u svojim pasovima (uvjerljivo prvi u asistiranim koševima) i šutevima (peti u šutu iz igre, sedmi s trice, peti s linije), ali čak i ova skraćena lockout sezona bila je preduga da je se izgura s 5 igrača.

Mislim, nije ni čudo da je napad malo živnuo čim je Rivers dao šansu Bradleyu. Iako momak nije ni pouzdan šuter ni vrhunski strijelac, već jedno dodatno korisno tijelo u rotaciji, Celticse je izdigao s dna napadačke učinkovitosti. U playoffu je te živosti nestalo jer je Bradley otpao zbog ozljede, a Allen i Pierce su igrali s jednom nogom, ali taj drugi dio sezone bio je dokaz da u jezgri Celticsi još uvijek ima napadačkih rezervi ako je se smjesti u bolji kontekst. Jasno, nikada neće biti efikasni kao Spursi ili Thunder dok god imaju Ronda kao lidera - playmaker koji gađa 60% s linije slobodnih i ne može zabiti tricu teško ikada može biti predvodnik vrhunskog napada - ali njima je dovoljno biti prosječan ofenzivno obzirom na fantastičnu obranu koja ni lani nije popuštala.

I dok su obrambeno bili bez greške u postavljenim formacijama gdje bi do izražaja dolazili Rondov i Bradleyev presing te Garnettova i Pierceova pokretljivost i sjajne reakcije kod preuzimanja, malo su kaskali u tranziciji, što je u principu tek još jedan prilog tezi da se radi o staroj momčadi. Jasno, Celtics su uvijek ignorirali skok u napadu kako bi što bolje postavili obranu, ali prošle sezone im ni to nije pomoglo u tranziciji. A što se tog skoka tiče, Celticsi ovaj put nisu bili samo ispodprosječni, već su bili najgori svih vremena. Ni sam nisam vjerovao kada sam prvi put naišao na ovaj podatak, ali je istina - svojim očajnim skakačkim izdanjem barem su u jednoj kategoriji zasjenili Bobcatse.

Prvo, mit je da odlična obrana mora ignorirati skok u napadu, a za to su vam najbolji primjer Bullsi koji su dominantni u obje kategorije, a i gomila šampionskih momčadi koje su imale i sjajni skok u napadu i sjajnu obranu. Moj je stav da, kao i u većini košarkaških pitanja, nije problem u nikakvom sistemu već u talentu – da je Boston imao igrača koji može skupljati skokove u napadu, onda bi to i radili, ali kada vam je najbolji skakač u momčadi 36 godina star Garnett koji u prosjeku igra 31 minutu, tijekom kojih hvata 8 skokova, jasno je kako ne možeš biti sjajan u napadačkom skoku ni da hoćeš, a kamoli kada nećeš.

Uglavnom, skok u napadu je izuzetno bitna stavka jer vam donosi dodatne pokušaje i produžuje posjed lopte, a samim time vam povećava i napadačku učinkovitost – što više pokušaja imate iz jednog posjeda, veće su šanse da ćete zabijati više. Kako Boston praktički nije imao ovaj element igre, jasno je kako je i to igralo ogromnu ulogu u lošem napadačkom učinku. Bez rotacije sposobne održati učinak startera i s najmanje pokušaja iz igre u ligi, Celticsi su bili osuđeni na nemoguće. I to što su u tome nemogućem zamalo uspjeli, dodatni je razlog da im čestitamo.

THIS IS NOW:

Ključ cijelog ljeta je bio složiti rotaciju koja će ne samo dozvoliti Garnettu i Pierceu zasluženi odmor i minutažu primjereniju godinama, već i onu koja neće upadati u crne rupe i tako prosuti sav trud startera. U tome su uspijeli. Iako je Avery Bradley upitan čak za prva dva mjeseca sezone zbog ozljede oba ramena, dolasi Terrya i Leea bit će dovoljni da pokriju i njegov izostanak i Allenov odlazak. Na kraju krajeva, vanjska linija je bila manja briga Celticsa.

Ključno je bilo pojačati unutarnju liniju, točnije pronaći zamjenu za Piercea i Garnetta. Iako je ugovor kojega su dali Jeffu Greenu totalno sulud obzirom na, blago rečeno, skromne partije koje je ovaj pružao tijekom ranijih sezona karijere, dakle dok nije propustio prošlu sezonu zbog problema sa srcem (a zbog ovog drugog podatka je duplo sulud), Green posjeduje znatno veću razinu talenta nego su je imali Pavlović ili Pietrus koji su lani bili primarna podrška Pierceu.

Draft je trebao donijeti rješenje pod košem i čini se kako u Jaredu Sullingeru Boston konačno ima čovjeka kojemu može povjeriti 20 minuta pod košem bez sanjanja Garnettove pomoći. Sullinger svakako ima upitnike kao obrambeni igrač zbog čega bi efikasnost obrane Celticsa mogla pasti, ali ono što donosi kao realizator i posebice kao skakač puno je više. Nastavi li kupiti skokove postotkom kojim je to radio na sveučilišnoj razini, a za to postoje velike šanse jer se s godinama dokazalo kako je upravo skok vještina koja se najlakše prenosi s jedne razine na drugu, ne bi me čudilo da do playoffa izbaci Bassa iz petorke ili se barem izbori za još veću minutažu.

Možda polaganje ovoliko nade u jednog rookiea izgleda kao čin očajnika, ali činjenica je da Boston ne može biti u očajnijem izdanju od lanjskoga kada su se doslovno krpali ne bi li imali 8 tijela za rotaciju. Bez potrošenih minuta na mrtvace poput Pavlovića, Danielsa, Doolinga i posebice O'Neala pod košem, ovogodišnja momčad već je puno bolja, a eventualna kvaliteta više koju bi Sullinger donio u skok, posebice napadački (čime bi se potvrdila i teza da se prošle godine radilo o manjku talenta u tom segmentu igre, a tek zatim o filozofiji igre), bila bi dodatni bonus.

PLUS:

Prava rotacija omogućit će Riversu da održi Garnetta svježim, ali i da konačno na sličan način počne tretirati Piercea, kako se ne bi dogodilo da u ključnim trenutcima sezone ovaj ne može potrčati. Velika Trojka ne pokazuje znakove značajnijeg posustajanja i, dok god su oni u stanju nositi najveći dio tereta, Celticsi će biti top 5 obrambena momčad. Najvažnije je što bi ove sezone trebali iz donje četvrtine po napadačkom učinku prijeći barem u skupinu prosječnih momčadi smještenih u zlatnoj sredini. To će biti dovoljno za još jedno mirno osvajanja divizije i koncentraciju na novu nemoguću misiju – skidanje Heata.

MINUS:

Iako su pojačali klupu i pomladili jezgru, Celticsi i dalje neće biti sjajna tranzicijska momčad ni u obrani ni u napadu. To što su spori i metodični i igraju na mali broj koševa nije bitno dok god su u stanju protivnika držati u sličnom ritmu, ali problem nastaje kada naiđu na momčad jednako kvalitetne obrane i puno boljeg napada (poput Heata). U ovakvom dvoboju stvari mogu okrenuti u svoju korist samo ako imaju na raspolaganju matchup koji protivnik ne može braniti. Rondo je svakako problem jednom Miamiu, ali, s jedne strane, oni uvijek na njega mogu poslati Wadea i Jamesa, a s druge, Rondo nije strijelac takve klase da redovno kažnjava playmakere Heata kao što je to radio Westbrook u lanjskoj Finalnoj seriji.

Ne, za stati na kraj Heatu Boston mora imati pravu post up opciju na koju bi se navukla obrana, kao i napadački skok kojim bi koristili slabosti Heata u obrambenom skoku. Nažalost, Boston kao da je kopirao slabosti Miamia umjesto da je tražio načina da ih napadne, zbog čega je opet puno više toga u rukama sudbine nego njih samih. Jer, dok je KG na centru, to omogućuje i Heatu da se šverca s Boshem kao peticom (tako nešto neće biti moguće protiv Howarda i Lakersa). Da je pak KG i dalje na parketu kao četvorka, a da iza leđa ima čovjeka koji može skinuti s njega teret igranja ispod obruča u napadu i pred obručom u obrani, Boston bi bio puno nezgodniji protivnik Heatu.

NEW YORK

THAT WAS THEN:

Knicksi su sezonu rezultatski držali na poprilično stabilnom kursu usprkos gomili otežavajućih okolnosti. Prva je svakako bila ulazak u sezonu s rotacijom koja nije uključivala ni jednog poštenog playmakera na jedinici, što je bio problem sve do otkrića Lina (problem kojega je dodatno potenciralo tvrdoglavo D'Antonievo inzistiranje na brzini iako nije imao čovjeka koji može prenijeti loptu, kamoli organizirati napad). Tenzije između uprave, koja je ponovo postala dolanocetrična, i trenera, koji je odlaskom Donniea Walsha ostao bez podrške s vrha, bile su očite već u startu, a dodatno ih je pojačavalo nezadovoljstvo Carmela Anthonya stilom igre. Dodaj na sve ovo i Stoudemirevu očajnu formu i pravo je čudo kako je Knicksima uspjelo cijelo ovo vrijeme plivati u plusu.

A to su si mogli priuštiti samo na račun obrane, za koju se odmah po dolasku pobrinuo Tyson Chandler. Zatvoren reket i lagano primljeni koševi svedeni na minimum, dodatnu su nadogradnju dobili u agresivnom pristupu rookiea Shumperta i vrijednoga Fieldsa koji je rezultirao ogromnim brojem ukradenih lopti, čime je nadoknađen loš učinak u suprotnom smjeru, baziran upravo na manjku playmakera koji bi se brinuo za loptu.

Kada se s vremenom i rotacija kompletirala pronalascima Lina, Davisa i Novaka, odnosno potpisivanjem Smitha, New York je dobio nešto nalik na napad i klupu, a zamjena D’Antonia Woodsonom dala je onaj dodatni poticaj nakon kojega su Knicksi uzletjeli čak i više nego tijekom linomanije. Carmelo je odjednom postao potpuno zdrav i spreman dati sve od sebe, a Woodson je energiju svog najvažnijeg igrača upregnuo do maksimuma. Obrana je postala još bolja jer ju je sada i Melo igrao s posebnim žarom, a napad je ostao na istoj prosječnoj razini, iako je doživio nekoliko strukturalnih promjena. Pick i slash igra ustupili su mjesto izolacijama koje su postale zaštitni znak New Yorka (i Woodson i Carmelo ih obožavaju po čemu su idealan par), a brzi ritam D’Antonieva napada zamijenjen je sporijim i studioznijim Woodsonovim "organiziranim" napadom.

Naravno, sve je to brzo zaboravljeno nakon što je Heat ekspresno poslao Knickse doma uz dva uništena koljena (Shumpertovo i Davisovo, koje vjerojatno znači i kraj njegove karijere) i totalnu dominaciju Jamesa nad Anthonyem.

THIS IS NOW:

Možda Knicksi u svojoj suštini nisu ništa više nego jedna velika, šarena laž, ali čak i takvi u određenom periodu mogu postati uspješni. A ovo je izgleda njihovo vrijeme – nakon dva playoff nastupa za redom (i dva ekspresna ispadanja), možda je konačno stigao trenutak za nekakav značajniji rezultat od simboličnog. Puna sezona pod Woodsonom možda pomogne da obrana budu još bolja, iako je teško očekivati da nadmaše sjajnu petu poziciju po obrambenoj učinkovitosti do koje su došli usprkos tome što su igrali pola sezone pod D'Antoniem (čija alergija na obranu je dobro poznata) i što su držali Stoudemirea na parketu preko 1500 minuta (usprkos problemima s ozljedama, Amare je sakupio petu minutažu u klubu).

Od Stoudemirea, koji je nedavno optužio upravo D'Antonia kao glavnog krivca za to što nema pojma igrati obranu (čime je još jednom pokazao svoju predivnu osobnost), ovisi i to može li se lani kilavi napad malo razbuditi, iako, poznavajući Woodsona i njegove sklonosti sporom napadu u kojem je najvažnije kontrolirati loptu (već lasni su dolaskom Woodsona Knicksi gubili 2 lopte manje po susretu), možemo očekivati da do toga ne dođe. D'Antoniev pick & roll i slash & kick u potpunosti će prepustiti mjesto izolacijama i post up akcijama (što je ironično u neku ruku jer Knicksi sada, za razliku od lani, barem imaju profesionalno dokazane playmakere), upravo kako bi Melo i Amare mogli dobiti najviše lopti. Za ostalo će se pobrinuti tricaši kojih ima sasvim dovoljno i koji bi trebali čak i jedan napad bez puno kretanja lopte i igrača držati u gornjoj polovici učinkovitosti, što je više nego dovoljno za uspješnu sezonu ostane li obrana na vrhunskoj razini.

A dok je Chandler spreman i zdrav u sredini, nema razloga da takva ne bude. Gubitak Fieldsa i izostanak Shumperta prvih dva mjeseca sezone bit će nadoknađeni dolascima Jasona Kidda i Ronniea Brewera, dok će Marcus Camby biti prava zamjena Chandleru u odnosu na Jareda Jeffriesa koji je lani između ostaloga često morao rudariti i pod košem.

PLUS:

Prošle sezone je Lin odigrao nešto manje od trećine minuta na jedinici, oko 30%, a preostalih 70 između sebe su podijelili istrošeni veterani (Davis i Bibby 35%) te mladi combo-bekovi koji veze nemaju kako se igra pozicija (Douglas i Shumpert 35%). Samo iz ovih podataka lako je objasniti očajnu kontrolu lopte u napadu. Danas će te minute dobiti Felton i Kidd, a tu je i Prigioni kao osiguranje. Bez obzira što je Felton pao ispod granice startera i što su Kidd i Prigioni i sami bliski kategoriji istrošenih veterana (iskreno, pojma nemam što bi mislio o prastarom playu Argentine), sva trojica su itekako upoznati sa zahtjevima pozicije i znaju vrtiti pick & roll te povući u tranziciji. Felton bi, ako ne bude pojasa za spašavanje oko bokova, mogao ovome dodati i slashersku komponentu.

A ovako solidno je manje-više na svim pozicijama. Na bokovima će povratkom Shumperta imati sve što treba za uspješno kombiniranje obrane i napada (Melo i Brewer, Smith i Shumpert, Melo i Shumpert, Brewer i Smith - kombinacija je bezbroj), a pod košem Camby daje sigurnost u skoku i dodatne mogućnosti miksanja. Zašto Woodson ne bi tu i tamo zaigrao s njim i Chandlerom kao parom tornjeva u sredini (ili je možda bolje reći kondora obzirom na raspon ruku koji imaju) i tako dodatno otežao izglede protivnicima za kvalitetnim šutom? Tu je i Novak, čija superherojska sposobnost da razvuče reket tricama iz kuta, otvara Carmelu prostor da se bez puno komplikacija po obranu spusti u post i maltretira niže čuvare.

MINUS:

Pa, sva ova dubina poprilično je koštala, nije da su Knicksi odjednom izvukli iz rukava nepoznate talente. Ne, oni su opet posegnuli u vreću bez dna zvanu novčanik tate Dolana (a nije da nisu u stanju zaraditi i bez toga, obzirom na duplo skuplje karte od sljedeće NBA dvorane), što će u ovim novim uvjetima, s novim kolektivnim ugovorom, znatno otežati njihovu buduću fleksibilnost. Osim ako opet ne izmisle nekakav trade kojim bi pronašli žrtvu spremnu prihvatiti Amareov ugovor, budućnost ove generacije manje-više kretat će se oko maksimalno druge runde playoffa.

Također, gledano čisto praktično, sva ova dubina neće biti od koristi ne makne li se New York od forsiranja izolacija s Carmelom, odnosno ne uspije li Amare pronaći korisnu ulogu u rotaciji. Ovo prvo ovisi o tome koliko će Melo i Amare biti spremni prihvatiti all-round odgovornosti nauštrb trpanja i održavanja privida vlastite važnosti na šupljim brojkama. Anthony je živio u poprilično uspješnom suživotu s Karlom godinama u Denveru i za njega svakako postoji mogućnost da, sada kada je izbacivši D'Antonia postao alfa i omega momčadi, pronađe zajednički jezik s Woodsonom kako bi momčad odveo na višu razinu. Kod Amarea je pak situacija znatno teža jer više ništa ne ovisi samo o njemu i njegovom sazrijevanju kao osobe - čovjeka izdaje tijelo, a to je proces koji se ne može okrenuti ma koliko god pokušao promijeniti filozofiju. Čak i da u jednom trenutku Amare sam izrazi želju za ulascima s klupe, svjestan da bi tako najviše mogao pomoći, pitanje je koliko još ima soka u sebi da stvarno pomogne.

BROOKLYN

THAT WAS THEN:

S jednom od najgorih unutarnjih linija ikada okupljenih i onda još dodatno oslabljenom novom ozljedom Brooka Lopeza zbog koje je opet izgubio gotovo cijelu sezonu, Netsi su lani bili osuđeni na gomile poraza. Sezona je doslovno odrađena, što potvrđuje jedna od najgorih obrana lige, a svojevrsni šok je bio da nisu bili bolji napadački obzirom da su ipak imali solidnu tricašku rotaciju i Derona Williamsa za komandama. Međutim, Deron je šuterski odradio najgoru sezonu karijere, srušivši postotak šuta za cijelih 6% od prosjeka (bio je gori nego u rookie sezoni, što je nezapamćena regresija koju je teško opravdati čak i činjenicom da su obrane bile fokusirane isključivo na njega), usput slizavši omjer asista i izgubljenih na razinu back-up talenta na jedinici. I to lošijeg back-up talenta.

Jasno, njegove blijede igre ne mogu se odvojiti od očajne situaciji u kojoj se našao klub, ali takve brojke barem su potvrdile da Williams nije igrač oko kojega možeš slagati franšizu već sjajna druga banana, negirajući tako potrebu da uspoređujemo njega i kolegu mu iz draft klase Chrisa Paula. Također, očajan pristup cijele momčadi igri u obrani postavlja pitanje što je, kvragu, zadnje dvije godine radio Avery Johnson sa svojim skupim trenerskim štabom? Mislim, biti kvalitetan s kvalitetnim igračima može svatko, stoga gdje je bila ona trenerska iskra koja bi natjerala momčad ne da nadmaši očekivanja, već samo da daje svoj maksimum, kao što bi profesionalci i trebali.

THIS IS NOW:

Preseljenjem u New York, Netsi su nam priredili show kakav smo već navikli gledati od sugrađana Knicksa – kupovina najzvučnijih imena na tržištu bez brige o tome kako se dotični eventualno uklapaju u košarkašku momčad. Stil je opet pobijedio supstancu, ali tako vam je to kada za razliku od velike većine franšiza jednostavno ne morate imati financijsku odgovornost, što za sobom povlači i luksuz da ne morate zakonitosti košarke stavljati na prvo mjesto. I Knicksi i Netsi rade po principu da se svaka greška može ispraviti dodatnim bacanjem dolara, iako im po novom kolektivnom ni to više neće biti lako izvesti.

Uglavnom, Deron Williams bi okružen kvalitetnijim suigračima trebao dići brojke na prosjeke karijere, što bi trebalo biti sasvim dovoljno za kvalitetan napad i playoff nastup, ali, kako znamo da nije franšizni talent, kako to može biti dovoljno za išta više? Joe Johnson i Gerald Wallace su dva sjajna all-round igrača itekako zahvalna učinkom i nema sumnja kako će obojica pomoći da barem na bokovima obrana Netsa bude respektabilna, ali obzirom na dva loša obrambena igrača pod košem, pitanje je koliko će učinak na boku biti presudan.

I dok malo tko sumnja da će Netsi biti išta više od prosjeka obrambeno, a teško i prosjek ne pokažu li Williams i Lopez nešto na toj strani lopte, napad rijetko tko stavlja pod povećalo. Što je razumljivo obzirom da je Williams odličan kreator i da Johnson pruža sjajne partije od kada je spot up opcija, a ne primarni playmaker. Uz Wallacea i Humphriesa kao igrače zadatka koji će završavati kontre i trpati otpatke te Lopeza kao odličnog strijelca u postu, čini se kao da imaju sve što trebaju, ali ne smijemo zanemariti nijanse.

Prva je, naravno, očajna klupa. Uz dva revolveraša poput Watsona i Brooksa bit će večeri kada će koševi podrške stizati, a potencijalna Teletovićeva uloga tricaša možda bude dodatni bonus (jasno, ne treba naglašavati da nitko od navedenih ne igra obranu). Međutim, očekivati od ovih imena solidnu šutersku podršku baš svaku večer čini se pretjeranim. Drugi problem je što Wallace nije šuter iz kuta i što Humphries nije baš pouzdan s poludistance, a to znači da im sporedni igrači u napadu neće biti u stanju odraditi osnovni posao sporednih igrača u napadu, a to je širenje reketa za udarne opcije.

Mislim, ako će se Humphries i Wallace gurati u reket da iskoriste svoje kvalitete (skok prije svega, iako čak ni njim neće previše utjecati na završni proizvod obzirom da igraju s centrom koji ne skače), gdje tu ostaje mjesta za Lopeza? Ako ih obrane na perimetru neće nužno morati striktno pokrivati, to znači da će i Johnson i Williams biti puno lakše udvajani ako se odluče za ulaz u srce obrane. Naravno, ovo su pretpostavke koje ne moraju nužno biti točne, možda Avery Johnson uspije posložiti igru tako da izvuče maksimum iz svih, ali meni se ne čini realnim očekivati da će Netsi, samo zato što imaju 5 kvalitetnih igrača u napadu, odjednom postati sila na tom dijelu parketa.

PLUS:

Ostanak Derona Williamsa i potpisivanje svih ovih imena svakako je plus, ne skače se tek tako iz lutrijske pozicije u playoff (pravi Deron i pravi Brook mogli bi biti stvarno zeznut par u napadu, posebice ako Brook ostane u komadu i još više popravi šut s poludistance). Također, svojevrsni je plus i to što nikoga ne brine da jezgra koja ne garantira nikakav daljni rast jede cijeli salary cap i ulazi debelo u zonu poreza. Na kraju krajeva, bitna je samo igra, a kad nemaš briga ni odgovornosti oko financijske strane priče, znatno je lakše igrati se. Mislim, ovdje u pitanju uopće nije košarka, da jeste, onda bi čekali Dwighta Howarda. Ovdje je u pitanju samo biznis, odnosno potreba da se u prvoj sezoni u Brooklynu igra pobjednička, a zatim i playoff košarka. Nekakve šire slike i šampionske jezgre, to ostavimo sanjarima.

MINUS:

Netsi praktički imaju 5 ugovora koji će se možda već nakon jedne godine naći među najnepoželjnijima u ligi. I pri tome mislim na sve, ne samo na Johnsona. Play i centar koji igraju samo u jednom smjeru, ostarjeli atleta na krilu i limitirani šljaker pod košem, a nitko jeftiniji od 10 milja po godini. To znači da će, čak i ako se odluče na popravak puno ranije od očekivanog, sanaciju biti teško izvesti. Pored svih novih pravila, posebice ovih što se tiču hard capa i blokiranja sign & trade poslova, promjene u hodu bit će zahtjevne, a kada pri tome nemate nikakav mamac osim preplaćenih veterena, možda budu i nemoguće.

PHILADELPHIA

THAT WAS THEN:

Sjajan raspored na početku i sjajan ulazak u sezonu, teži raspored u drugoj polovini godine i totalni raspad sistema (već sam više puta spominjao, ali nije zgorega ponoviti još jednom – Sixersi su ostvarili čak 8 utakmica slabiji score nego što su trebali u odnosu na učinak). Da godina ne završi pod ogromnim upitnikom pobrinuli su se Bullsi, koji bez Rosea (te s načetima Dengom i Noahom) nisu pokazali dovoljno izdržljivosti da se odupru momčadi koje je rasla iz utakmice u utakmicu. Jasno, da je Rose ostao u komadu, sudeći po onome kako su Sixersi završili sezonu i kako su izgubili prvu utakmicu u seriji, vjerojatno bi danas pričali o novom treneru jer bi Doug Collins digao sidro.

Ovako, zahvaljujući spletu okolnosti, Collins je ulaskom u polufinale i solidnim otporom Celticsima, koji su također bili pošteno načeti ozljedama, učvrstio svoju poziciju prvog imena u Philadelphiji do te mjere da je preko ljeta imao odriješene ruke u dovođenju igrača dok je uprava bila zauzeta izborom GM-a (postavivši člana uprave DiLea praktički su zadužili čovjeka iznutra da se brine za pitanja salary capa, dok je očito kako će evaluaciju talenta i dovođenje igrača i dalje odrađivati Collins). Pa ti sada reci da u životu nije najvažnija sreća.

S druge strane, Collinsu se ne može osporiti da je napravio izuzetan posao. Ako su već rezultati dobrim dijelom slučajni, igre su apsolutno bile demonstracija njegove filozofije. Sve je počinjalo od sjajne obrana s puno pokretljivosti koje je uvijek zatvarala šutere (jedina momčad koja je primila manje trica od Sixersa bili su Bullsi) i koja je rijetko faulirala, ostavljajući time protivnicima najmanje efikasna šut u košarci, dugu dvojku, kao glavno oružje. Sljedeća dva elementa igre koja je Collins forsirao do krajnjih granica bili su kontrola obrambenog skoka, na koji su često išli svi igrači, a ne samo tri standardna člana frontcourta, te kontrola lopte – Sixersi su imali uvjerljivo najmanje izgubljenih lopti u ligi.

Jasno, ovakva kontrolirana igra bliža nekakvom NCAA programu nego NBA momčadi, rezultirala je sporim ritmom i manjkom laganih koševa, koji su na neki način postali i uteg oko vrata Sixersima. Prije svega zato što su iznuđivali sramotno mali broj slobodnih bacanja iako su imali atlete poput Williamsa, Younga i Iguodale na parketu. Dijelom je za to kriv manjak agresivnosti u tranziciji, o postavljenim napadima da ne pričamo, a dijelom i to što su u napadu bili upravo ono u što su obrambeno pretvarali protivnike – momčad koja puca duge dvice. Sad, obzirom da nisu imali ni rasnu post up opciju, ni vanserijskog kreatora, a ni fantastične šutere, svojevrsna napadačka nemoć je razumljiva, ali u isto vrijeme je i više nego ironično da su napadački igrali upravo onaj stil za koji su znali da ima najmanje smisla.

THIS IS NOW:

Zamjenivši Iguodalu Bynumom promijenili su identitet iz na šut oslonjenog napada u post up napad. Okruživši Bynuma solidnim specijalistima za tri poput Richardsona, Wrighta i Younga, ekspresno su postavili temelje za uravnotežen unutar-van napad koji će, u slučaju da Bynum odigra najveći dio sezone (što je uvijek upitno u njegovom slučaju), zasigurno biti bolji od lanjskog 20-og mjesta po učinkovitosti.

Teško je očekivati da budu u totalnim krajnostima kao lani (ogroman plus zbog malo izgubljenih lopti, ogroman minus zbog malo slobodnih), međutim, izjednačenje ovih elemenata trebalo bi se međusobno anulirati i napad ne bi trebao doživjeti pad, ako je već porast upitan.

Može li obrana bez Iguodale zadržati svoj top 3 status? Pa, obzirom na Bynuma u sredini, koji će svojom masom sasvim solidno zamijeniti Branda, mogli bi ostati u gornjoj polovici pokrije li Turner dio stoperskog učinka kojega je prezentirao Iguodala. U potpunosti zamijeniti Iggya je nemoguće, zbog čega je top 3 obrana samo san. Međutim, njen mali pad uz mali rast napada trebali bi biti sasvim dovoljni da Sixerse održe u playoffu.

Na spomen Turnera smo došli i do najvažnijeg pitanja nove sezone za ove obnovljene Sixerse – usprkos svim promjenama, najveće pojačanje trebalo bi doći iznutra, točnije od igrača na rookie ugovorima koji u prve tri, odnosno dvije godine, nisu opravdali očekivanja. Naravno, govorim o Turneru i Holidayu – ponudi li ovaj dvojac pristojnu razinu kreacije i šuta u spot up situacijama, Sixersi će imati napadački balans koji bi ih mogao učiniti iznenađenjem sezone. Trice Richardsona, Wrighta i Younga, duge dvice Allena i Hawesa, ulazi Turnera i Holidaya te koševi iz reketa Bynuma, bili bi ubitačna kombinacija na ovakvom Istoku, posebice obzirom na kvalitetan skok i obranu koje bi Collins i dalje zadržao kao glavni dio identiteta. Međutim, ostanu li Turner i Holiday na ranijim izdanjima, ovo će i dalje biti momčad udaljena nekoliko kadrovskih poteza od ozbiljnije borbe za vrh (ovaj put all-star talent na vanjskim pozicijama biti onaj x faktor koji nedostaje).

PLUS:

U Bynumu Sixersi konačno imaju igrača koji se uvijek može izboriti za kvalitetnu poziciju za šut, odnosno igrača koji zahtijeva udvajanje, što bi konačno trebalo otvoriti malo prostora Holidayu za slash igru i gomilu ulaza u reket. Naime, ovo što je Holiday pokazao u tri sezone premalo je za takvog atletu all-round kvaliteta i stvarno se nameće pitanje koliko je za njegove osrednje igre zaslužan on sam, a koliko Collinsov spori sistem u kojem playmaker nema previše slobode. Pored Bynuma, potreba za potpunom kontrolom prestaje, prostor se otvara, a s tim otvorenim prostorom i Holiday bi konačno trebao dignuti igru na višu razinu.

MINUS:

Bynum ne ostavlja dojam čovjeka koji zna držati jezik za zubima i bit će zanimljivo pratiti njegove reakcije na Collinsove vječne drame, bilo da se radi o totalnoj kontroli stila igre, do maltretiranja igrača psihološkim igricama koje bi ih, po teorijama koje se čine starim nekoliko stoljeća, trebale motivirati. Također, oslanjanje na Turnera kao zamjenu za Iggya ne čini se racionalnim. Njihova jedina sličnost je fantastičan skok, ali Iggy je na jednoj razini više kao stoper, šuter i asistent. Čak ni uz Holidayev iskorak, Turner teško da može pokriti sve što je Iggy značio Sixersima. A kreaciju s klupe koju je donosio Lou Williams da ni ne spominjem. Tko će pobrinuti za to? Nick Young?

Još jedan detalj je zanimljiv. Naime, iako se našao u situaciji o kojoj sanjaju svi treneri i iako je imao odriješene ruke prilikom slaganja rostera, Doug Collins nije smatrao važnim dovesti back-up playmakera. Možda on zna nešto što mi ne znamo (možda planira koristiti Turnera u toj ulozi, iako je ovaj više puta dokazao da nije na razini koju su iskazivali Iggy i Williams kada bi preuzeli uzde u napadu od Holidaya), ali očekivati od Royala Iveya (treći play koji igra samo u obrani) ili Maalika Waynsa (nedraftirani rookie) da odrade jednu odgovornu rolu čini se malo previše rizičnim. Onda opet, obzirom da je čovjek doveo Kwamea Browna s namjerom da ga ozbiljno uključi u rotaciju i posloži obranu oko njegovih "kvaliteta", nemamo se čemu čuditi.

TORONTO

THAT WAS THEN:

Odmah po dolasku u Kanadu, Casey je, godinu ranije najgoru obranu lige, dignuo u sredinu, makar za to koristio ne baš uobičajena sredstava. Naime, za igrati obranu, pristup i volja igraju značajnu ulogu, svakako značajniju nego u slučaju napada kada vam ni sva volja ovoga svijeta ne može pomoći ako nemate dribling, šut ili brzinu. Ali, čak ni kada imate igrače spremne poginuti, to neće biti dovoljno ako nemate talent u vidu stopera na boku, blokera u sredini ili barem brzini u tranziciji.

To je priča sezone Raptorsa – bez poštenog igrača u sredini koji može zatvoriti reket ili barem blokera da povremenom bananom ometa protivnika, zatim bez pravog stopera koji može držati prvu vanjsku opciju protivnika pod kontrolom i bez playa koji može ukrasti loptu, nisu mogli biti sjajna obrana. Ali, postali su dobra obrana jer su odradili one zadatke koje su mogli na izuzetan način – izlazili su na šuteve i pokrivali sve što se moglo fizički stići, zatvarali su pick igru i tranziciju koliko su mogli i pri tome su skakali koliko se dalo.

Upornost koju je Casey zahtijevao osjetila se i u količini osobnih koje su Raptorsi radili. Samo je Utah, već po tradiciji, radila više prekršaja, a sve kako bi se poslala jasna poruka protivnicima – Toronto više neće biti kanta za napucavanje i nitko protiv Raptorsa neće imati lagano polaganje. Makar oni i dalje ostali isti gubitnički klub s puno više poraza nego pobjeda (to se zove usađivanje pravih vrijednosti i kulture u svlačionicu).

A glavni razlog zašto Toronto nije bio dobar ležao je u napadu. Tu ni Casey nije mogao natjerati šutere kojih nema da pogađaju ili visoke bez talenta da zabijaju nakon pick & rolla. A upravo su šut i pick igra bili najčešća oružja Raptorsa jer jednostavno nije bilo talenta koji bi mogao nositi veći teret, bilo u kreaciji s vanjskih pozicija, bilo u situacijama pod košem.

THIS IS NOW:

Popriličan upliv novih imena pomoći će Raptorsima da budu bolji već ove sezone i to opet isključivo u obrani. Lowry im donosi tog playa koji može odigrati presing na loptu, a Fields i Ross dva atletska swingmana koji mogu chekirati koga god treba na boku. Iako je još rano očekivati od njega značajniji doprinos, Valanciunas je taj koji će odraditi najvažniji posao u sredini zatvaranjem reketa. Casey može biti zadovoljan obzirom na poboljšanu igračku koja ga čeka - svi nabrojani ne samo da su kvalitetni košarkaški, već i izuzetni karakteri.

Međutim, sva nova imena teško da poboljšavaju situaciju u napadu. Jasno, Lowry kao play ne može škoditi, ali činjenica je da ni Calderon kao play i šuter nije bio za baciti, tako da napredak u tom segmentu neće biti toliko značajan da nadoknadi sve ostale rupe. Fields nije šuter, kao ni DeRozan, a to Raptorse stavlja u nezgodan položaj jer će često biti prisiljeni koristiti dva bočna igrača na koja se ne mogu osloniti u napadu i koja nisu u stanju raširiti obranu. Podbaci li nekim slučajem Ross, stvari bi mogle biti ružne.

Dok Valanciunas ne stasa, njihova post up igra i dalje će biti mizerna, a to znači da je još jednom sve na leđima Bargnania. Dok on širi reket za ulaze svojim vanjskim igračima kao light verzija Dirka/Lovea, Raptorsi će prezentirati nešto nalik na napad, ali teško je očekivati da će izaći iz donje trećine po učinkovitosti. Bargnani je lani igrao sjajnu sezonu do ozljede, što možda znači da se dobro osjeća u Caseyevom sistemu u kojem se od njega ni skakački ni obrambeno ne traži ništa više od šutiranja, a sve kako bi imao što više snage za napad.

PLUS:

Duboka rotacija na svim pozicijama svakako će pomoći da obrambeni pritisak traje tijekom cijele utakmice, a to neće biti na odmet tijekom duge i naporne sezone. Najvažnije je što se franšiza kreće u pravom smjeru nakon laganog rebuildinga, imaju nešto mladog talenta na koji mogu računati ubuduće, a i Casey je vrlo brzo preuzeo kontrolu nad svlačionicom i stilom igre.

MINUS:

Bez garancije da mogu zabiti 100 koševa svaku večer, teško da mogu ozbiljnije krenuti u lov na zadnje playoff mjesto na Istoku. Ubuduće bi pak još veći problem moglo predstavljati to što su već sada vrlo blizu statusu prosječne momčadi, a da pritom nisu sigurni imaju li u rukama dovoljno talenta za nešto više. Ne razviju li se Ross i Valanciunas u nešto više od solidnih igrača petorke, okupiti oko njih bolje napadače neće biti lako. A bez rasnog talenta u napadu, u ovoj ligi nema ni utemeljenih ambicija za išta više od životarenja.

4Aug/122

30 FOR 30: TORONTO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 23-43

MVP: Dwane Casey

X-faktor: ozljede Baylessa i Bargnania

Kapa dolje Caseyu što je u prvoj godini projekta novih Raptorsa uvjerljivo najgoru obranu lige transformirao u osrednju. Taj skok s 30. mjesta po defanzivnoj učinkovitosti na 14. ključni je moment sezone koju Toronto nije iskoristio da udari temelje nekakvoj eventualnoj jezgri budućnosti (njihov draft pick Valanciunas produžio je boravak u Europi za jednu godinu) ili pak da promovira svoj mladi lutrijski talent (Bayless i Bargnani odigrali su sezone života, ali su i propustili više od pola utakmica, dok su individualni pomaci Eda Davisa i DeMara DeRozana zanemarivi).

Ono što je najzanimljivije u cijelom procesu je činjenica kako su Raptorsi uspjeli napraviti ovakav iskorak unatoč rosteru sastavljenom od puno više problematičnih nego kvalitetnih obrambenih igrača. Osim Jamesa Johnsona, čvrstog krila koji je kombinacijom dužine i brzine gomilao blokade i ukradene te jednako dobro igrao obranu i na perimetru i pod košem, obranu Raptorsa činili su prvenstveno u reket nagomilani centri.

Davis i Amir Johnson igrali su role dežurnih blokera, a za masu se pobrinuo Aaron Gray. Naravno, sami po sebi ovi igrači nisu garancija kvalitetne obrane – za nju se pobrinula Caseyeva filozofija koja je u principu prekopirana iz knjige Mormona. Poput Jerrya Sloana i Utah Jazza, Raptorsi su se držali jedne jednostavne ideje – lopta može proći, ali igrač ne. Torotno je tako uvjerljivo predvodio ligu po broju prekršaja, imali su ih 91 više nego drugoplasirani Jazz.

Ovaj podatak govori o agresivnosti koju je Casey tražio od momčadi - centri poput Graya i Magloirea, koji danas jedva da imaju košarkašku vrijednost, služili su samo za fauliranje svakoga tko bi ušao u reket, a jednaki pristup očekivao se i od svih ostalih. Međutim, on u isto vrijeme ukazuje i na spomenute individualne slabosti diljem rostera – Kleiza i DeRozan plivali su na perimetru u pokušajima da glume stopere, Barbosa i Bayless po običaju nisu pokazivali previše interesa za obranom, a Jose Calderon je bez konkurencije najslabiji obrambeni igrač među startnim NBA playmakerima i danas muku muči ostati ispred vlastite sjene, pogotovo kada je u pitanju bočno kretanje.

Jasno, kako bi se napad barem donekle kotrljao, Caseyu je trebao svaki od ovih igrača. Posebice Calderon, koji je još jednim odličnim izdanjem u ulozi playmakera (9 asista na 2 izgubljene) vukao momčad. Doduše, koliko su u tome kotrljanju bili uspješni najbolje govori činjenica kako su sezonu završili predzadnji po ofenzivnom učinku, ali treba priznati da, osim talenta, nisu imali ni sreće. Prvo su ostali bez Bargnania koji je sjajno ušao u sezonu (u prvih 13 utakmica 24 poena po utakmici, šut za dva 48%, šut za tri 34%), da bi ga ozljeda lista potpuno izbacila iz igre.

Casey ima zasluge i za njegov napredak jer je odustao od katastrofalne taktike prethodnika koji su Bargnania isključivo koristili kao centra. Svjestan da Andrea nikada neće postati skakač i žestoki obrambeni igrač, Casey ga je sve više gurao na krilo u ulogu koja mu najviše leži i u kojoj će, jednoga dana kada Raptorsi prihvate da su prvi pick drafta potrošili na igrača zadatka, vjerojatno odigrati ostatak karijere - kao stretch četvorka.

Naravno, Andrei obrana i u ovoj kombinaciji ostaje ogroman problem – isto kao što nema snagu za čuvati reket, Bargnani nema ni brzinu za pokrivati krilne centre, ali njegov šuterski raspon će tjerati svakog trenera da mu pokuša pronaći što više minuta.

Nakon što se ozlijedio Bargnani, ogroman teret u napadu ponio je Bayless, ali i on se po običaju raspao taman kada je ušao u vrhunsku formu početkom trećeg mjeseca (u nizu od desetak utakmica zabijao je preko 20 koševa uz preko 50% šuta iz igre).

Bez prve opcije i bez prvog čovjeka s klupe, Calderon je uglavnom razigravao aktivne, ali i limitirane napadače poput Davisa i Johnsona (sjajno zakucavali zicere u reketu, ali nemaju šuterski domet izvan reketa) ili DeRozana (trošio 14 lopti po utakmici kao prva vanjska opcija, šutirao 42% ukupno i 26% za tricu).

DeRozan je ujedno i idealan simbol nekvalitete Raptorsa. Momak koji je trebao donijeti startnu kvalitetu na bokove nema slashersku kvalitetu (dribling, ulaz, pregled igre, realizacija u reketu - ništa nije na vrhunskoj razini) koja bi mu pomogla da jednoga dana bude pouzdan strijelac, ali, ono što je najgore, nema čak ni one 3&D potencijale koji bi mu omogućili da dođe do minuta u ograničenoj roli.

Casey se i dalje nada da iz njegovih fizikalija može istesati kvalitetnog stopera, a jedan period početkom sezone daje nadu kako će se razviti i u solidnog šutera iz kuta (u prvih 20-ak utakmica držao se oko 33% za tricu s nekoliko izuzetnih šuterskih partija, ali poslije toga je opet potonuo). Obzirom na pokazano u tri sezone, radi se o jednom velikom možda.

FAST FORWARD

Raptorsi su imali sjajno ljeto jer su konačno posložili obrise nekakve buduće jezgre. Terrence Ross definitivno nije bio naj-atraktivnije ime na draftu, ali Torotno je želio sigurnu stvar, a Rossova kombinacija fizikalija, šuta iz vana i igre u obrani to zasigurno je. Caseyu trebaju igrači koji mogu igrati obranu na perimetru kako bi obrana napravila novi korak naprijed, a Ross se uklapa u takav plan.

Kao i Landry Fields. Iako su Raptorsi ponudili popriličan ugovor za swingmana Knicksa ponajprije kako bi otežali New Yorku eventualni lov na Nasha, kalkulacije su ih mogle koštati i gore od dokazanog bočnog stopera. Jasno, mogli su za duplo manje novca doći do Ronniea Brewera, ali malo veći iznos od midlevela nije previše za igrača koji dokazano može biti član playoff rotacije.

I dok Caseyu sline cure već na samu pomisao kako će DeRozanove i Kleizine minute dobrim dijelom završiti kod Rossa i Fieldsa koji, za čudo, čak mogu ostati ispred protivnika u obrani, dovođenje Lowrya za budući pick poput dobitka je na lotu za cijelu franšizu. Calderon je pošteno odradio svoju rolu u Torontu, ali s godinama je postao prilagođeniji ulozi back-up playa nego startera.

Lowry s druge strane iza sebe ima sezonu karijere i 5 godina manje, a da ne govorim kako donosi svježije noge i energiju koju će Casey znati iskoristiti u obrani. Ne kažem da je Lowry vrhunski obrambeni igrač, daleko od toga, ali je neosporno da se puno bolje uklapa u viziju momčadi koja će pobjeđivati obranom.

Kako se i lanjski pick Valanciunas pridružuje rosteru, nije pretjerivanje ako kažemo kako su se Raptorsi u samo jedno ljeto iznova izmislili. Danas imaju bolju startnu petorku i bolju klupu nego lani, ali o tome imaju li budućnost odlučivat će prije svega kemija između Lowrya, Rossa i Valanciunasa koji su dovoljno mladi i kvalitetni da bi mogli postati trojka vrijedna dugoročnog investiranja. Ako ništa drugo, toliko solidno djeluju da se ni eventualna amnestija Bargnania više ne čini nemogućom.

JEZGRA: Lowry, Ross, Fields, DeRozan, Bargnani, Johnson, Valanciunas (37 milja)

ROSTER: jezgra + Calderon, Davis, Kleiza, Gray, Lucas, Anderson, Acy (60 milja)

- Calderon kao back-up je luksuz, a taj luksuz Raptorsi skupo plaćaju, međutim napravili su pravu stvar što ga nisu amnestirali – neće plaćati porez, nemaju skup roster, a radi se ionako o samo još jednog godini tako da nema nikakvog tereta – ili će im Jose pomoći da imaju 48 kvalitetnih minuta na jedinici ili će ga tijekom sezone pretvoriti u nekakav budući pick ili novog mladog igrača

- vraćanjem Graya i potpisivanjem picka druge runde Acya dobili su dodatnih 12 osobnih s kojima se Casey može igrati i usput riješili pitanje rotacije visokih

- Alan Anderson (nekada sjajan u Ciboni, Maccabiu i Barceloni), solidan je swingman koji će u 30-oj još jednom dobiti šansu biti osiguranje od ozljeda na boku

- dovođenje Lucasa iz Bullsa također je sličan osigurač za slučaj da Calderon uskoro napusti klub

25Dec/110

XMAS PODCAST – THE PREVIEW

Posted by ispdcom

Konačno! Zaboravite na obitelj, najdraže, vjeru i slične formule za pranje mozga kojima vam pokušavaju skrenuti pažnju s onoga bitnoga i dočekajte prvo podbacivanje uz mega-podcast. Čini li se to samo Sickreu i Geeu ili je ovo najbolji Božič ikada?

19Dec/114

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

Kako se ove sakate NBA predsezone sve odvija na brzinu, tako će i ovogodišnje najave regularne kamilice biti sažetije i ekspresnije nego ikada. Umjesto momčadi ili dvije dnevno, osvrnut ću se na cijelu diviziju u komadu jer vremena imamo manje nego Kobeova koljena, prve utakmice su ante portas. Poruka Raptorsima – Ante Portas NIJE ciparski centar na kojega morate potrošiti budući prvi pick.

BOSTON CELTICS

THAT WAS THEN:

Žilavi veterani dali su sve od sebe tijekom regularne sezone, da bi zatim odigrali iznad mogućnosti protiv Miamia u playoffu. Međutim, godine su učinile svoje, bioritam Piercea, Allena i posebice Garnetta danas je prilagođeniji utakmici tjedno nego bitci svaki drugi dan. Dva problema su samo pojačala veteranske slabosti – nikakav učinak klupe i manjak strijelaca u rotaciji. Ovo drugo su godinama maskirali fenomenalnom učinkovitošću, kontrolom ritma i obranom, ali protiv novostasalih vrhunskih momčadi poput Chicaga i Miamia, koje su obranu igrale jednako dobro, ako ne i bolje, to više nije bilo dovoljno. Klupu su pokušali umjetno pojačati tradeom s Oklahomom, ali eksperiment s Jeffom Greenom donio je samo razočaranja i srcobolju (prvo figurativnu, zatim i doslovnu).

THIS IS NOW:

Sve dobro što kraća sezona donosi (manjak utakmica), negira gomila back to back susreta (o back to back to back datumima da ne pričamo). Šanse da Celticsi u dva dana odigraju dvije odlične utakmice su minimalne, na što se prije svega trebaju fokusirati kladioničari. Hendikepi će biti bazirani na imenima, umjesto na činjenici da u drugoj utakmici back to backa na terenu neće biti Garnett, već njegov ispuhani brat blizanac. Nažalost, tanka klupa opet nije pojačana, zakonitosti salary capa su takve da si Celticsi mogu priuštiti samo otpatke, a Dooling, povratnik Daniels, dva rookiea i Wilcox upravo to i jesu. Suludi jednogodišnji ugovor Jeffu Greenu bio je očiti znak kako u Bostonu smatraju da je usprkos lanjskim mlakim igrama upravo on rješenje ovog problema, ali obzirom na operaciju srca zbog koje će propustiti sezonu, očito je kako Celticsima nije ni suđeno uključiti se u borbu za drugi naslov. I dalje je ovo momčad s dvije ogromne rupe u napadu na pozicijama playmakera i centra koje je sve teže krpati. Rondova drvena ruka imat će nešto lakši posao obzirom da će sada uz Garnetta moći vrtiti pick'n'pop i s Brandonom Bassom, nasljednikom Big Babyevih minuta i lopti, ali gomila visokih koji pucaju s poludistance solidna su opcija u napadu samo kada postoji i jedan pravi post igrač sposoban igrati leđima. Danas takvoga u Bostonu nema.

PLUS:

Nesebični napad baziran na veteranima koji znaju izvući maksimum iz igre s poludistance usprkos tome što njihov glavni igrač i pokretač svega istu ne posjeduje.

MINUS:

Napad baziran na dugim dvicama u ligi koja se oslanja ili na tricu ili na run and gun djeluje kao relikt prošlost. Najluđe od svega, u drugačijem kontekstu, taj relikt je dokazano davao šansu. Danas, bez ikoga u reketu i bez dovoljno tijela za bacati uokolo, ostaje samo kao muzejski eksponat.

PRVIH 5: Rondo, Ray, PP, KG, Jermaine O'Neal

5 ZA KRAJ: Rondo, Ray, PP, Brandon Bass, KG

SCORE: 42-24

NEW YORK KNICKS

THAT WAS THEN:

Sezona provedena u čekanju Godota Anthonya na kraju se smatrala uspješnom zbog simboličnog nastupa u playoffu. Moć samozavaravanja u New Yorku je neviđena s ove strane Zdravka Mamića, jer pored dobrih brojki Amarea i Carmela nitko nije ni primjetio da roster sačinjavaju prolaznici, da na njemu nema nikakvog balansa i da je većina glavnih aktera postavljena u uloge u kojima njihovi talenti ne dolaze do izažaja.

THIS IS NOW:

Knicksima svaka čast na tome što su u ovakvoj situaciji i na ovakvom tržištu uspijeli doći do najboljeg slobodnog igrača u ponudi. Obzirom na napadački arsenal Carmela i Amarea, Chandlerovi igrački limiti neće se ni primjetiti, a, obzirom na stil igre spomenute dvojke, kvalitete će se itekako isticati. Uspiju li naći nekakav ritam u kojem će si međusobno pomagati i razigravati se, tri visoka Knicksa čine možda i najtalentiraniji frontcourt u NBA. Ipak, puno veći problem od njihovih emocionalno-stilskih prepreka (egoizam, slični stilovi igre) bit će pronaći ravnotežu u vanjskoj liniji u kojoj nema playmakera. Da paradoks bude veći, trener ove momčadi je čovjek koji je sve u karijeri postigao bazirajući igru na učinku uber-playmakera kakav je bio Steve Nash. Douglas je dobar šuter, Fields i rookie Shumpert sjajne atlete, ali nitko od njih pojma nema o organizaciji napada. U konkurenciji njih, leša Mikea Bibbya i slomljenih leđa Barona Davisa (koja će ionako na raspolaganju biti tek za par mjeseci) D'Antoni mora pronaći dobitnu kombinaciju. Sretno. Ja osobno jedino neke nade polažem u Douglasov snajper.

PLUS:

Knicksi će učestalim napadačkim eksplozijama s puno manje muke nego lani osigurati nastup u playoffu.

MINUS:

Nedostatak košarkaškog IQ-a (i to ne samo na vanjskim pozicijama), alergija na obranu koju iskazuju Amare i Carmelo i uopće ideja da se u napadu sve vrti oko Carmela, usprkos Chandleru pod košem i gomili atleta uokolo, ne obećava previše u budućim playoff bitkama kada košarka prestaje biti samo gimnastika i dobiva dozu šahovske ozbiljnosti. Također, od kada je pametno sve karte baciti na tri igrača od kojih su dvojica (Amare i Chandler) skloni propustiti po pola sezone od prilike do prilike? Jasno, ne govorim ovdje isključivo o novoj sezoni, već općenito o cijelom ovom projektu koji ima rok od nekih 3-4 sezone. Onda opet, dugoročni planovi i New York ionako nikada nisu išli ruku pod ruku.

PRVIH 5: Toney Douglas, Landry Fields, Melo, Amare, Chandler

5 ZA KRAJ: Melo, Amare, Chandler i koja god dva beka budu imala bolju šutersku večer

SCORE: 40-26

PHILADELPHIA 76ERS

THAT WAS THEN:

Doug Collins je miksao i miksao dok nije našao idealnu formulu kojom može izvući maksimum iz ovog talentom limitiranog rostera. Taj maksimum je simbolični nastup u playoffu koji im ne bi trebao izmaknuti ni ove godine obzirom da su odlučili mirovati i nadati se kako će godina iskustva biti dovoljna za napraviti korak naprijed.

THIS IS NOW:

U ovom planu koji slažu Sixersi za korak naprijed puno važnije od vlastitog razvoja bit će pratiti regres protivnika. Jer, iako se nije dogodilo previše promjena, protivnici poput Bostona i New Yorka, da spomenem samo divizijske, ulaze u puno neizvjesniju sezonu u kojoj imaju mogućnost većeg dometa od Sixersa, ali i većeg pada. Taj eventualni pad Sixersi su u stanju iskoristiti upravo zbog cementirane lanjske postave u kojoj su uloge podijeljene do savršenstva. Tri igrača na koja se oslanjaju u obrani i napadu su Holiday, Iggy i Brand. Sva trojica su možda prilagođenija ulogama vodonoša, ali kao temelji barem donose stabilnost, ma kako ona siromašna bila. Uokolo su igrači zadatka s manjim, ali jednako bitnim rolama. Meeks i Hawes šire obrane, Young i Williams to u kasnijim fazama utakmice koriste. Collins jednostavno više nema što izmisliti i pitanje je hoće li uopće imati volje nastaviti s ovim projektom do kraja sezone obzirom na godine i poprilično prgav karakter.

PLUS:

Širina i uigranost.

MINUS:

Nedostatak X-faktora. Lani smo još mogli računati da bi eventualna eksplozija talenta u vidu Evana Turnera mogla momčad odvesti na jednu malo višu razinu, a sada već znamo da Evan Turner nema fizikalije ni šut koji mogu pratiti izuzetni all-round talent koji posjeduje. Još nije kasno da momak s NCAA ritma prijeđe na NBA nivo, ali Sixersi već imaju izuzetnog swingmana sposobnog dijeliti asiste i skakati. Čovjek se zove Iguodala. Također, vrlo dobro znamo da ovi ultra-light Pippeni ne vode dovoljno daleko kada vodu ne nose.

PRVIH 5: Holiday, Meeks, Iguodala, Brand, Hawes

5 ZA KRAJ: Holiday, Williams, Iguodala, Young, Brand

SCORE: 36-30


- Da sam deset godina mlađi napravio bi od tebe igračinu
- Da si deset godina mlađi napravio bi od tebe palačinku

NEW JERSEY NETS

THAT WAS THEN:

Prvi korak u izgradnji budućih Netsa je napravljen dovođenjem Derona Williamsa. Svi drugi očajni potezi, jadne igre i konstantno stanje katatonije u kojem franšiza živi dok očekuje prelazak preko mosta, padaju u drugi plan pored slabašne nade da na Deronu i nekome poput Dwighta mogu izgraditi budućnost. Zvuči jadno, ali je opet bolje nego ništa.

THIS IS NOW:

Nada u budućnost je i dalje jedini plan, a to znači da igre ove sezone nisu u prvom planu. Opet, potpuni pad na dno i manje od 20 pobjeda o kakvim neki pričaju čine mi se ruganjem, obzirom da momčad ima očitu prvu opciju u Williamsu. S njim na čelu ni respektabilnih 30-ak pobjeda nije neuhvatljivo. Lani su Netsi igrali bez talenta, ali i bez playmakera koji bi makar malo olakšao život suigračima. Spremni Deron na cijelu sezonu (makar i ovu kratku) znači da napad više neće biti onako očajan. Spremni Deron na cijelu sezonu znači da tricaš poput Morrowa konačno ima šansu zabljesnuti (tko zna, možda čovjek bude ono što je Dorrell Wright bio lani). Damion James ne može igrati gore od Travisa Outlawa. Brook Lopez je valjda konačno prestao jesti šparoge, odlučan da dokaže da može uhvatiti 8 skokova po tekmi (double-double više ne očekuju ni roditelji mu). Dodaj još Kardashiana kojega jednostavno moraju potpisati obzirom da će se odluka o Dwightu odužiti još neko vrijeme, možda i Kirilenka koji bi trebao sletiti na račun ruske osovine i eto ti solidne rotacije, ništa manje loše od ostalih loših rostera u ligi. Netsi nisu dobri, ali nemojte ih podcijenjivati. Da ne bi završili kao Jerry Sloan.

PLUS:

Deron Williams. Koliko danas poznajete double-double mašina na vanjskim pozicijama? Deron ima rijetki talent koji mu omogućava da u isto vrijeme bude i volume scorer i playmaker, i slasher i šuter. Tijekom izleta u Tursku je čak viđen kako u jednom trenutku ulazi pod koš i onda vraća loptu samome sebi na krilo za otvoreni šut. Jedna lasta ne čini proljeće, ali čini zeznutu momčad. Ovo nisu lanjski Netsi koji su imali Derona na 12 utakmica.

MINUS:

Tanka rotacija. Potencijala za korak naprijed ima, ali još je više pitanja. Što ako su Lopez i Morrow stvarno fizički limitirani do te mjere da nikada neće napraviti makar i taj mali korak naprijed? Hoće li, kvragu, uopće potpisati ta dva imena koja im trebaju da se kompletiraju pod košem?

PRVIH 5: Deron, Anthony Morrow, Damion James, Kris Kardashian, Brook Lopez

1 ZA KRAJ: Deron

SCORE: 28-38

TORONTO RAPTORS

THAT WAS THEN:

Lani su pale sve maske s Colangelova projekta kanadsko-europskog hibrida NBA kluba. Baziranje momčadi na šuterima i bijeloj boji, a potpuno zanemarivanje skoka i borbenosti, dovelo je do pada na dno s kojega se ne vidi put prema gore. Osim nizanjem visokih draft pozicija. Ova sezona pobrinut će se za prvi ulov.

THIS IS NOW:

Casey je dokazani doktor obrane, ali kao što su pokazali mnogi prije njega, za složiti obranu nije dovoljno imati samo dijagrame. Puno je važnije imati igrače s određenim talentima, a takvi ne stanuju u Torontu. O Bargnaniu i njegovoj personi znamo sve, pa nećemo još jednom ponavaljati kako je preplaćen i precijenjen. Ono što je sigurno kako ga Casey više neće koristiti kao centra samo da bi imao šutera više u napadu. Barganani će na krilo, a pod koš će netko tko ima noge za čuvati reket. Mrtvaci poput Magloirea, Graya i Alabia donose samo 6 osobnih, tako da možemo očekivati kako će jedan fini momak poput Eda Davisa ili skočni atleta poput Amira Johnsona imati najvažnije uloge upravo zbog obrambenog potencijala. Problem je samo jedan – Davis nije oličenje snage, a Johnson je upravo operirao skočni zglob zbog čega bi mogao patiti njegov najveći talent – skočnost. Što se vanjskih igrača tiče, DeRozan je uspio nametnuti se u gubitničkoj sezoni gubitničkim stilom igre koji uključuje puno šuteva s poludistance i uporne juriše na koš s jedne strane, odnosno potpunu alergiju na obranu i uopće odrađivanje bilo čega što koristi momčadi s druge. Calderon je pak oličenje nesebičnosti, ali i čunja oko kojega protivnički playmakeri vježbaju za All-Star Weekend.

PLUS:

Dogodine je draft sjajan.

MINUS:

Kakav genijalan zaključak - imamo lošu obranu, dovedimo trenera koji je zna učiti. Na papiru čak i ima smisla, dok ne pogledaš roster Raptorsa. Prema kombinaciji Caseya i ovih igrača, kombinacija D'Antoni-Knicksi čini se idealnim parom. Napadački potentni igrači poput Bargania ili DeRozana mogli bi dočekati pad minuta, dok bi limitirani tipovi poput Johnson & Johnson dvojca mogli biti na parketu puno više nego treba samo zbog toga što se trude. Sve skupa samo će dovesti do još većeg kaosa pa bi se na kraju sezone moglo postaviti pitanje ima li na ovom rosteru iti jednog jedinog igrača vrijednog da se u njega ulaže?

PRVIH 5: kao da ih Dwane Casey zna

5 ZA KRAJ: Ed Davis i još četiri igrača kod kojih Casey otkrije puls

SCORE: 16-50

18Oct/101

RAPTORS

Posted by Gee_Spot

''It's not just Andrea, everybody's got to pick up their level of intensity if we're going to be competitive.''
- Jay Triano

SCORE: 22-60
PRVIH 5: Calderon, DeRozan, Kleiza, Johnson, Andrea
5 ZA KRAJ: Jack, Barbosa, Weems, Evans, Andersen
MVP: Jarrett Jack
LVP: Andrea

Ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha.

To je moj stručni komentar na izjavu trenera Jaya Triana. Tko će natjerati ove igrače da se bore, ti? Mislim, ako ti to nije uspijelo dok si u momčadi imao Chrisa Bosha, o kojem možemo misliti što hoćemo, ali koji je ovoj momčadi barem davao vrhunsku napadačku opciju, zašto bi sutra bilo išta drugačije?

Uvijek je zanimljivo gledati kako loša momčad pronalazi načine i scenarije po kojima bi mogla biti dobra. Tako gledamo već godinama kako potpuno izgubljeni GM Brian Colangelo okuplja nekakvu kombinaciju svojih ex-Sunsa, euroligaške momčadi i NBA otpada, vjerujući da se pojačava. Jednom je smatran novom nadom, a danas je Brian tek sin razmetni.

A Triano? Jedan od najgorih NBA trenera u zadnjih 20 godina, uvjeren je kako će dvije podjednake petorke biti snaga Raptorsa. Šteta što zaboravlja da se radi o dvije podjednako loše petorke, ne o dvije jednako dobre.

Lakše je pronaći alternativni izvor energije nego natjerati ovu momčad da igra obranu, što se jasno moglo vidjeti zadnje dvije sezone. Naravno, lako se izvlačiti na Bosha, koji je, po novome, nekada smetao. Bez njega lopta će kružiti, svi će imati šansu zabiti, dogodit će se novi Woodstock. Bla bla.

Činjenica je da Triano nema pojma o svom poslu i da će svaka momčad, jednom kada to shvati, odustati od brige za obranom i skokom. Porazi će se početi nizati, isto kao što su se u nešto manjem omjeru nizali dok je tu bio Bosh. Jednostavno, bez svoga najboljeg skakača i strijelca, ovaj klub je osuđen na polaganu smrt jer sve drugo je ostalo isto.

Na jedinici je Jose Calderon postao neupotrebljiv. Nikada nije imao noge za obranu i zahtjevna kretanja u stranu i unatrag, ali danas više ne može niti napasti pravocrtno. Jarrett Jack je solidni play, kompletni bek koji je možda i najbolji košarkaš u momčadi što se tiče all-round učinka. To valjda dovoljno govori.

Leandro Barbosa će izgubljeno gledati oko sebe sve ove loše šutere kojima nema smisla baciti povratnu. Izuzevši njega, Raptorsi na bokovima imaju najneupotrebljiviju vanjsku liniju u ligi. Sony Weems, Julian Wright i DeMar DeRozan igraju potpuno krivi sport, jer niti posjeduju ruku niti kreativnost da išta naprave s loptom osim da krenu na ulaz.

Linas Kleiza je dobio smiješno visoki ugovor, ali očito je kako će imati prilike zabiti svoju kvotu, obzirom da ga se praktički smatra prvim igračem. Hej, ima li što bolje od NBA momčadi koju predvodi Linas Kleiza?

Njegov kolega po preplaćenosti Amir Johnson pokušat će zamijeniti Bosha, ali očito je kako će popriličnu minutažu morati dobiti skakač drvenih ruku Reggie Evans, ne bi li momčad barem tu i tamo imala jednog pravog šljakera pod košem.

Doduše, ako u rotaciju upadne Joey Dorsey, tada će možda imati i dva. Jedini problem – Dorsey je jednako drven kao Evans, ali do sada u karijeri barem nije hvatao Chrisa Kamana za međunožje.

Zanimljivo, Reggie Evans, čovjek čiji je nadimak Nutcracker od onoga dana kada se poigrao s Kamanovim lopticama, pod košem će imati partnere u dva centra bez muda, Andreji i Davidu Andersenu.

Andersen je sretan što je došao u Toronto jer tu se igra košarka u kojoj će moći visiti na vrhu reketa i pucati svoje duge dvice, bez da se opterećuje skokom i guranjem, zbog čega je potjeran iz Houstona nakon samo sezonu. Tamo skok i guranje ne smatraju smrtnim grijehom.

Andrea ne treba dodatno predstavljanje, sad ima priliku biti prva opcija očajne momčadi, za što je i stvoren svojim stilom igre. Šutiraj preko ruke, šetaj, gledaj, šutiraj preko ruke. Lauren Jackson, legenda WNBA, MVP Finala i osvajač zadnjeg naslova, bila bi bez premca najčvršći centar Raptorsa.

Nema talenta, nema igre, nema brige. Obrana je strani pojam u Torontu, a dva pogubljena tipa brinu se da tako i ostane. Trošenjem više od pola salary capa na likove poput Amira, Andreje, Leandra, Linasa i Josea, to će im uspijevati još neko vrijeme.

Toronto, dobro došao u desetljeće irelevantnost.

Što, nisam spomenuo rookiea Eda Davisa? Šesti pick je bio, pa možda uskoči umjesto Bosha. Aha. Ok. Tip je dvije sezone na sveučilištu proveo sjedeći na klupi ili zbog ozljede ili zato što nije mogao do minuta kraj igrača koji imaju puls. Može uhvatiti skok i loptu pod košem na račun dugih ruku i skočnosti, ali s njom ne može ništa jer nema ni snage ni agresivnosti da napadne. Njegov prvi profi potez nakon što je zaradio lovu? Srediti koljeno na haklu, otići na operaciju, preskočiti pripreme i zaigrati tko zna kada u rotaciji punoj tipova koji mu neće čuvati leđa.

Moj pick za rookiea godine. Not.

28Aug/102

TORONTO

Posted by Gee_Spot

Prije (za)daha Kanade, nekoliko crtica o susretu nas i USA Y Teama:

- počelo je gadno, naime sjeo sam gledati utakmicu u dresu Kevina Lovea što je Staroga natjeralo da ispali nekoliko rafala u znak protesta (kako je za ručak bila kombinacija piletine, boba i graška, ne treba isticati da je prostor u kojem se odrađivao skauting do kraja susreta bio kontaminiran)
- sjetio sam se kako su na početku priprema idiotski američki novinari (čitaj: Chris Sheridan) navijali da iz ekipe ispadne Eric Gordon, a mali im je najčistiji šuter kojega imaju i praktički je sam dignuo razinu igre cijele ekipe razbivši svaki pokušaj zone
- kad je coach K. negdje sredinom treće zaigrao s postavom Curry, Gordon, Granger, Love (samo da je još umjesto Gaya u igri bio Durant), mislim da je i sam postao svjestan kako je upravo otkrio svoju najkošarkaškiju postavu koja može odgovoriti na apsolutno sve zahtjeve FIBA košarke (a nije da su u pitanju neki zahtjevi)
- tooooo, Kevin Love je dominirao u skoku, zabio tricu, popio bananu i što je najvažnije - poslao je teledirigirani pas kojega se ne bi posramio ni Drew Brees, od koša do koša suigraču na zicer (to je to, njegova karijera i igra u nekoliko minuta, pa se vi čudite zašto ga obožavam)
- naši simpatični, nažalost ovisimo šuterski i previše o Bogdanoviću, Tomić je sam pod košem, ali barem mogu zamisliti scenarij u kojem njih dvojica imaju večer što nas može odvesti preko Slovenaca
- kada jednoga dana ispodobruca.com bude imao novaca na bacanje, angažirat će M. Night Shyamalana da snimi dokumentarac o Roku Ukiću pod radnim naslovom ''kako sam ovako netalentiran uspio godinama držati u uvjerenju cijeli svijet da znam igrati košarku''
- nažalost, četvrti turnir za redom taj isti Rockin' Roko će nas doći glave - i uopće me više nije briga

RAPTORS

Krajem prošle sezone predviđao sam kako će Toronto postati crna rupa na Istoku, momčad s najgorim omjerom pobjeda i poraza, ali i momčad koja je u bližoj budućnosti onemogućena za ikakav ozbiljniji rebuilding stoga jer je nakrcala salary cap preplaćenim mekušcima. Kad ono, ovoga ljeta sve se promijenilo – iz nekog razloga Phoenix se javio i odlučio na sebe preuzeti očajni ugovor Hede Turkoglua, omogučivši time Raptorsima da barem prije krenu u rebuilding (nažalost, i dalje ostaju najgora momčad na Istoku).

Kvragu, čak su umalo uspijeli prodati još jedan uteg, ali Michael Jordan je stopirao dolazak Josea Calderona u Bobcatse. Da je Colangelu i to prošlo, zaslužio bi čistu trojku za obavljeni posao (peticu ne može dobiti nikako jer je ove grozne ugovore ionako on sam odobrio). Ovako mu dajem dvojku, ima albatrosa manje na rosteru (Turkoglu je ne samo bio smetnja u financijskom pogledu, već i potencijalni problem u svlačionici) te iduće sezone već pada nešto sitno ispod salary capa. Mislim, već to što ne plaća porez na luksuz ove godine je nešto.

Iako, možda pretjerujem s tom dvojkom obzirom da je Colangelo podijelio neke od najblesavijih ugovora ovoga ljeta. A nije da je konkurencija bila mala. Tako je prvo dao 34 milijuna Amiru Johnsonu (valjda računa da će ovaj atleta koji je lani igrao jedva više od 15 minuta po susretu zamijeniti Chrisa Bosha), da bi nakon toga većinu midlevela potrošio na Linasa Kleizu (valjda kao zamjenu za Hedu). Očito se ne odustaje ni od davanja ogromnog novca potpunim prolaznicima, niti od slaganja najbolje momčadi Eurolige. Šteta jedino što Raptorsi igraju NBA.

Nešto poslije u momčad je doveden i David Andersen, solidan strijelac s poludistance koji bi u nekoj drugoj momčadi i mogao biti od koristi, ali u Raptorsima je, nažalost, tek još jedan visoki koji ne igra fizičku košarku. Houston ga se odrekao za pick druge runde jer Scola može sve što i on, plus je fajter. Zatim je iz New Orleansa stigao i Julian Wright, all-round krilo koje je godinama samo dokazivalo da je all-round beskorisno. Najluđe od svega, da bi ga doveo Colangelo se odrekao jednog od rijetkih euro igrača koji je pokazao nekakav potencijal, Marca Belinellia.

U biti, jedini igrač kojega možemo smatrati pojačanjem na ovom rosteru je Barbosa koji je stigao iz Phoenixa u zamjeni za Turkoglua. Sav ovaj promet praktički nije služio ničemu, osim da još jednom dokaže da nešto nije u redu s Brianom Colangelom. Čak ni draft nije prošao bolje – iako se nedavno opekao izborom mekane četvorke koja voli igrati licem košu, Colangelo je opet izabrao takvog igrača. S tim da Ed Davis nije ni približno talentiran ni aktivan kao Chris Bosh. Soloman Alabi, pick druge runde doveden iz Dallasa, ogromno je drvo, prava afrička sirovina, koja na sveučilištu nije bila Mutombo već više Diop ili Mbenga, pa nema smisla pretpostavljati da će drugačije biti i u NBA.

Hm, kad sve pogledam još jednom, možda je ona dvojka s početka malo i previsoka ocjena? Ne. Ipak nije. Turkogluov ugovor je tako grozan da se ne mogu nego još jednom upitati kojega vraga Sunsi s njim planiraju. Zadnji put kada sam provjerio, turska manjina u Arizoni nije bila naročito brojna.

BLUE JAYS

Jedini kanadski predstavnik u MLB-u momčad je solidne prošlosti i sadašnjosti, što je respekta vrijedan podatak ako znamo da su dio uvjerljivo najmoćnije divizije u baseballu. Da, Blue Jaysi igraju većinu svojih utakmica protiv Yankeesa, Raysa i Red Soxa, čime je njihov ovogodišnji pozitivni rezultat (trenutno su na omjeru 67-61) potrebno svrstati u sferu ugodnih iznenađenja.

Pogotovo stoga jer im nitko nije predviđao ovako dobru sezonu nakon što ih je napustio prvi as i legenda kluba Roy Halladay, koji je osrednjost Toronta pod stare dane odlučio zamijeniti borbom za naslovu u dresu Philliesa. Međutim, Blue Jaysi su stabilna franšiza, jedna od prvih koja je krenula stopama Oaklanda prihvativši se moneyballa.

To znači da ne troše puno, sve nade polažu u pronalaženje jeftinih nepoznatih mladih igrača ili isluženih veterana iz kojih još mogu iscijediti pokoju sezonu, a naglasak je naravno na obrani. U njihovom slučaju bolje je reći na pitcherima, jer igra ostatka momčadi u tom segmentu ih ne zanima previše.

Naime, Toronto ima bitno drugačiji pristup od većine ostalih ekipa skromnih budžeta. Dok sistem ostalih traži all-round igrače koji mogu pomoći u obrani i koji su u stanju doći na bazu, za igrati u ovoj ekipi moraš moći opaliti lopticu preko ograde. Toronto je tako ekipa s uvjerljivo najviše home runa ove sezone, doslovno svaki od 9 članova njihove napadačke rotacije može u svakom trenutku eksplodirati.

Međutim, takva jednodimenzionalnost znači da su među najgorima po prosjeku udaraca, jer većina battera koja se oslanja na snagu nije u stanju doći do baze na bilo koji drugi način. Oni zamahuju na svaku loptu, uvijek na isti način, zbog čega ih većina kvalitetnijih pitchera lako savlada. S druge strane, ako Blue Jaysi nalete na nekoga osrednjeg bacača koji nema svoju večer, nastaje pokolj.

Njihovo prvo ime ove sezone je Bautista, veteran koji je godinama uglavnom služio u raznim klubovima kao rezerva, da bi sada igrao partije života (vodi s najviše home runa u ligi, ima 42 naspram 35 jednog Pujolsa, s tim da ima i 30 izlazaka na teren manje). Ostali su sličnog profila, što je i jedini problem ako ćemo gledati u bližu budućnost – Toronto nema mladu zvijezdu koja bi mogla nositi momčad možda već iduće sezone kada ovi plaćenici ne budu ovako raspoloženi.

Ipak, kako sam već spomenuo, njihova snaga je pronalaženje kvalitetnih pitchera. Kao svaka prava mala momčad koja se oslanja samo na svoje snage, znaju da je dobra startna rotacija ključ svega. Trenutno imaju 4 odlična startera, svi su između 28 i 24 godine, koji su u stanju nositi većinu tereta. Iako su im s druge strane često najveće zvijezde ove igre, Marcum, Cecil, Romero i Morrow većinom izlaze neokrznuti iz tih dvoboja.

Marcum je kao najstariji preuzeo ulogu asa od Halladaya, ali ova mlađa trojka po prvi puta u karijeri se našla u ovako važnim rolama i odigrala ih je iznad očekivanja. Cecil i Romero su potencijalni solidni starteri i idućih desetak godina, međutim najviše intrigira Morrow koji ima pravu bombu od brze lopte, ali za sada i najviše problema s kontrolom u ovoj grupi.

Uglavnom, u bližoj budućnosti ih čeka težak posao pronalaženja puta do playoffa kraj svih ovih vrhunskih franšiza u diviziji, ali imaju potencijala. Da su u nekoj drugoj diviziji, s jednodimenzionalnim, ali kvalitetnim napadom i pouzdanom obranom svaku večer, sada bi se vjerovatno borili za playoff.

THE ROSTER OF THREE

Deja Vu (Crosby, Stills, Nash & Young, 1970.)

Prvi album s Youngom i jedini bitan u opusu četvorke (bez Younga su ranije snimili solidan prvijenac). Ali, nešto dužu priču već pripremam za pot listu, ovom prilikom bi samo istaknuo da nešto ne može nego biti klasik kad sadrži najbolje autorske pjesme dva autora (Crosbya i Nasha), solidni doprinos Stillsa (ne mogu reći nešto najbolje u karijeri kad je dotični snimao samo zlodjela) te čak i jedan Neilov biser. A i verzija ''Woodstocka'' Joni Mitchell je naj ikada.

CSNY/Deja Vu (Neil Young, 2008.)

Neil je skrpao ovaj dokumentarac snimkama sa zadnje zajedničke turneje na kojoj je četvorka izvodila njegov materijal s albuma ''Living With War''. Kako sam Neil kaže, kad je napisao album u dahu, iživciran ponovnim izborom Busha, osjetio se opet kao mladić i znao je da ne može ići na turneju bez svojih angažiranih drugova. Naravno, trojka je prihvatila poziv kao priliku da opet ožive karijere, što je dovelo do klasičnih trzavica. Mislim, ne možeš imati četiri playmakera na terenu i jednu loptu. Još luđe je gledati snimke s koncerata i reakcije publike kada Neil krene pozivati na revoluciju i svrgavanje lažljivog predsjednika. Ima tu svega, ali najviše pobune današnjih yuppiea koji su došli čuti CSNY klasike, a dobili su Neilove riffove kao da je 1990. i poruke da su u kurcu. Kako reće jedan gospodin – što si umišlja ovaj Kanađanin, učiti nas Amerikance pameti?

Shakey (Jimmy McDonough, 2002.)

Definitivno najbolje biografija o Neilu dostupna. Zaboravite na sve one krasne knjižice u kojima je sve pozitivno, Neil ima farmu, otac je grungea, piše krasne pjesme i slično. Ova knjiga bez pardona secira najvećeg kanađanina uz Stevea Nasha kao narcisoidnog gada kojega život nije mazio i koji je, usput, totalni genij najzaslužniji za glazbu kakvu danas znamo. Na svojih skoro 800 stranica knjiga je prevrnula svaki kamen Youngova života, a najveća preporuka joj je ta što je Neil prvo rekao da mu se sviđa, da bi nedugo nakon objave tužio autora zbog klevete. Shakey je inače Neilov nadimak, s njim potpisuje svoje filmove, a dobio ga je zato što nije u stanju kameru držati mirno u rukama. Eto, ja stvarno mislim da ljudi trebaju znati ovakve stvari.