ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

25Apr/1112

CAPTAIN KIRK AND GIL SPOCK HERO

Posted by ispdcom

Nikad kraja ovoj prvoj rundi koja je počela s praskom da bi se vremenom pretvorila u nastavak regularne sezone, kao da svi čekamo da se opet nastavi playoff. Dvije serije na Zapadu su fascinantne (Spursi i Dallas u otporu novom poretku), jedna ima dozu intrige (kad će se Lakersi više uozbiljiti), a sve ostale su manje-više gotove. Ako netko očekuje eventualni povratak Orlanda onda vjerovatno nije gledao ni minutu ovog dvoboja u kojem napad Atlante naspram onoga Magica djeluje kao da igra neki drugi sport. Da nije očajno složenog rostera Knicksa krcatog NBDL igračima, trenutni roster Magica od Howarda na dalje ponio bi titulu uvjerljivo najmanje talentirane družine koja trenutno igra playoff.

Žalosno je da jedan Arenas mora od nekuda izvući najbolju partiju u zadnjih pet godina da bi uopće imali šanse. Ali, bit će vremena nakon playoffa za osvrnuti se na tužnu budućnost koja čeka i New York i Orlando. Sada se posvetimo ono bitnom. Emir je odgledao Hawkse, Kreha Celticse, a Gee Heat i Lakerse. Ovo su dojmovi.

HEAT - SIXERS, G 4

Toliko o potrebi da se serija zaključi što ranije kako bi se momčad što prije počela pripremati za Boston. Miami je na startu četvrte utakmice izgledao kao skupina turista koja se došla izležavati na plaži, brčkati u plićaku i uhvatiti malo sunca. I dok su LBJ, Wade i Bosh dobili solidnu boju, Ilgauskas i Bibby očito su popodneva provodili u hladu sobe s klimatizacijom na maksimumu. Ili to, ili je njihova bljedolikost rezultat potpune beskrvnosti.

Sixersi su u utakmicu ušli napaljeni, koketirali čak s + 20, a Heat je prve znakove života pokazao tek kada su u igru ušli Anthony i Chalmers umjesto dva spomenuta leša. Anthony je unio borbenost u reket, Chalmers je zabio tri trice, što je bilo dovoljno da Heat ostane na relativno dostižnom minusu. Doduše, da je imao koga uvesti, Spoelstra ne bi pogriješio ni da je izvadio i Jamesa, Wadea i Bosha.

Zaludu svi time-outovi, upozorenja i apeli da se igra ozbiljnije, trojac Miamia djelovao je nezainteresirano u obrani, dok su u napadu sve bazirali na skok-šutu. I onda su na pola druge jednostavno odlučili proigrati. Nekoliko minuta divlje obrane, kontri, ulaza i agresivnosti bilo je dovoljno da Heat dođe u egal i čak otiđe s prednošću od jednog koš na odmor.

Činilo se da je utakmica time riješena, obzirom na ovu moć koju su iskazali u praktički samo 6 minuta, kladiti se protiv Heata u tom trenutku mogli su samo najveći optimisti. Stoga treba čestitati Sixersima koji se nisu imali namjeru predati, već su nastavili igrati još čvršće. Miami je stisnuo u obrani, nije dozvoljavao lak koš, ali s druge strane čekao ih jednako čvrsti zid. Treća četvrtina tako je prošla u natezanju i borbi pod koševima.

Ključni moment utakmice, na kraju će se pokazati, bila je odluka Douga Collinsa da konačno ostavi na parketu Evana Turnera. Mali je zabio nekoliko teških koševa u trenutcima kada se činilo da nema izlaza, a svojom obranom i brzim pasovima održavao je ritam na oba kraja terena.

Iako su Wade i James već od 20 minute utakmice igrali sa 100%, posebice u obrani gdje je Wade lijepio banane kao da je Dikembe Mutombo (ona koju je krajem prvog dijela priuštio Hawesu je bila antologijska), dakle iako su bili potpuno koncentrirani i odlučni privesti stvari kraju, Sixersi su uporno ostajali na korak do, igrajući pravu playoff košarku i nekoliko puta čak tražeći obračun s razvikanim protivnikom. Nije u pitanju bilo ništa opasno, daleko je to od ratova '80-ih i ranih '90-ih, ali da je lijepo vidjeti malo kavge na terenu - jeste.

Miami je zaključao reket, u jednom trenutku su valjda zalijepili 5 banana za redom, a Wade i James su teškom mukom nekako zabijali protiv Turnera, Iggya i Younga, odvevši Heat na +6. Minutu i pol do kraja, izgledalo je kao da je sve gotovo. Sixersi su skupo prodali kožu, ali ipak nisu stigli do utješne nagrade.

I onda kreće serija – Turner zabija još jedan težak šut u maniri Roya od večer prije (već vidim Sickrea s osmijehom od uha do uha zbog ove konstatacije, jer oboje od prvog dana govorimo da je mali Roy 2.0), pa onda cijelu večer sjajni Holiday zabija tricu, da bi nakon Wadeova promašaja Lou Williams po tko zna koji puta ove sezone zabio nož u srce protivniku. Sixersi u vodstvu, Miami u panici.

Tu smo došli do zanimljivog momenta. Cijelu godinu gledamo Heat kako se muči u gustim završnicama, ponajviše zato jer su se njihova rješenja u tim trenutcima do nedavno svodila na Jamesov šut iz vana. Od kada je Wade na sebe preuzeo ulogu closera djeluju puno bolje. Sinoć je Wade promašio, a da li zbog toga ili nečeg drugog, sljedeću priliku dobio je James. I po tko zna koji puta, umjesto da ode do kraja i umre muški, što inače radi većinu vremena tijekom ostalih 46 minuta, odlučio se za mlaki pokušaj od table, kao da u rukama ima vrući krumpir.

Turner je nakon toga u maniri rasnog closera zabio dva bacanja i riješio utakmicu. Sixersi zaslužuju pobjedu, a osim Turnerove sjajne partije (možda bi da je ranije dobio priliku i da se nametnuo kao član rotacije i ova serija izgledala drugačije) treba istaknuti kako su svi igrači odradili svoj posao. Hawes, Iggy, Lou, Jrue, svi su dokazali da ovogodišnji rezultati nisu slučajni i da možda građenje momčadi oko njih i nije najgora stvar na svijetu. Čak je i Brand, čovjek koji kronično pati od brandizma (bolest kod koje pacijent uvijek i u svakoj prilici, nakon što mu košarkaška lopta padne u ruke, puca prema košu, bez obzira gdje se na terenu nalazio, koja sekunda napada bila i što radili ostali), odradio svoje u skoku i obrani.

S druge strane, Miami je još jednom pokazao da su im najveći problem odluke u završnicama i nedovoljno jasno definirane uloge. Ako tijekom utakmice Wade i James i izgledaju kao suigrači, u zadnje dvije minute kronično se pretvaraju u suparnike. To nije dobar znak pred ostatak playoffa. Također, dok su Bullsi i Lakersi svoje četvrte utakmice izgubili odigravši ispod svake razine, na neki način tako i umanjivši pobjede Pacersa i Hornetsa, poraz Heata je puno bolniji iz razloga što je dobar dio susreta Miami igrao na gornjoj granici mogućnosti.

MAGIC - HAWKS, G 4

Ova utakmica je u riješena u 7. minuti utakmice kada je Dwight Howard radi dva faula otišao na klupu na kojoj je sjedio do kraja četvrtine. Taj period njegovog boravka na klupi je inače bio duži od ukupnog zbroja minuta koje Dwight nije igrao u prve tri utakmice i bez obzira što je u zadnjoj četvrtini Orlando stigao Atlantu, utakmica je simbolično odlučena upravo tada (a možda i serija). Jer, Magic bez Dwighta nije imao što pokazati.

Njihovo drugo napadačko oružje, vanjski šut, je očigledno pokopano u svim nelogičnostima koje je ova momčad radila posljednje dvije sezone, a Van Gundy se dodatno potrudio ubiti svoju momčad. Kao prvo, ako ti je Jason Richardson suspendiran, zbog čega u startnu petorku staviti prezimenjaka mu Quentina, a ne JJ Redicka? Kao drugo, zar u prošloj utakmici nismo vidjeli da je Arenasu mjesto na klupi, a ne na parketu, a kamoli još da igra 22 minute (i onda još umalo ispadne heroj jer je spojio nekoliko ulaza i šuteva). I, kao treće, zašto Stan uporno forsira Heda kao organizatora igre? OK, jasno mi je da je on zato i vraćen u Magic, ali svima je jasno da čovjeku ne ide (možda je i najgori igrač uopće dosadašnjeg dijela playoffa) i da bi možda bilo logičnije dati Nelsonu malo više loptu u ruku. Uostalom, bez obzira i na njegov katastrofalan učinak u ovoj utakmici, upravo je Jameer jedini uz Howarda u ovoj seriji pokazao nešto od svog repertoara.

Atlanta s druge strane ne odustaje od igre koju gledamo od prve utakmice – Howarda se udvaja samo kada loptu spusti na zemlju u pokušaju da mu izbiju loptu ruku što dosta dobro prolazi. Ostalo vrijeme su tu raznorazna tijela da Duvajta tuku. Ostatak momčadi odlično igra na Dwightovim suigračima, a po meni je x-factor Kirk Hinrich koji dirigira ovom momčadi iako je često lopta u napadu u rukama Joe Johnsona.
Johnson i Jamal Crawford pokazuju se kao ubojitij par šutera (za razliku od suparnika, u stanju su si stvoriti situaciju i zabiti kada treba), Horford je to što jeste (najbolji igrač u ovoj seriji nakon Dwighta?), Josh Smith je prihvatio ulogu koja mu je namijenjena u ovoj seriji bez puno prigovora (niskog, a ne visokog krila) i to je dosta da Atlanta prolaskom u drugi krug proglasi sezonu uspješnom.

Neću se igrati Nostradamusa (barem ne još) i reći kako će to izgledati u drugom krugu protiv Bullsa, ali mislim da su Hawksi napravili veliki korak prema izbacivanju Magica. Jako bi me iznenadilo da Orlando uspije spojiti tri dobre utakmice kada ne mogu spojiti tri dobre četvrtine.
I to je to. Era Magica se bliži kraju, odnosno era Dwighta u ovom klubu. Stan van Gundy će teško voditi momčad i sljedeće sezone, uprava će pokušati napraviti nešto novo kako bi Dwighta nagovorili da ostane i nakon 2012., ali to se neće dogoditi. Ovakav centar zaslužuje bolju momčad nego ovu koju sada ima. Je li netko spomenuo Lakerse?

CELTICS - KNICKS, G 4

Ovakav NBA vikend će se teško ponoviti, kako zbog odličnih utakmica tako i zbog činjenice kako su četiri moja najdraža NBA igrača pružila samo takve partije. Prvo Rondo i PP u petak , u subotu Brandon Roy i konačno sinoć Evan Turner, koji je, osim 4 koša u zadnjih minutu i pol, onim skokom u obrani te spašavanjem auta uklesao svoj status kao NBA ready igrača, ma koliko ga ostatak ekipe i Collins sabotirali u tome.

Boston je sinoć očekivano završio metlu malodušne momčadi Knicksa. Sve što su "novi" Knicksi priredili svojim navijačima u prvom predstavljanju u playoffu moglo bi se svesti pod jednu riječ – privid.

Glavni privid je da konačno imaju dobru momčad. Knicksi u ovom trenutku imaju dva izvrsna igrača koji jedan drugome ugrožavaju teritorij i koji nisu imali vremena naučiti koegzistirati. U potrazi za tim odgovorom su usput još razbili postavljeni koncept momčadi pa su tako od striktno napadačke ekipe u dva mjeseca postali loši na oba kraja terena. Još imaju Billupsa koji je pred sretnom penzijom (dobro izgleda na terenu u odijelu i ostavlja dojam budućeg trenera) te ostatak ekipe koji je ili za dno klupe ili za NBDL. Ovakva neravnoteža plus standardni medijski pritisak New Yorka teško da je mogao donijeti drugačiji rezultat protiv veteranske momčadi Bostona. Da su Knicksi i dobili jednu, samo bi pojačali privid. Ovako je istina izravno bačena u lice.

Pre-Melo momčad bi sigurno postigla bolji rezultat jer je:

a) bila uigrana oko specifične Mike D'Antoni filozofije

b) stvarno bila momčad koja je zahvaljujući toj istoj filozofiji igre maksimizirala jake strane sastava koji bi bilo kome u playoffu zadao glavobolju

Paradoks cijele situacije jest da dvije povijesno najuspješnije momčadi Knicksa (Holzman – Reed i Riley – Ewing) nikada nisu umirale u ljepoti i bile su bazirane na timskom radu, dodavanju lopte i jakoj obrani. Dakle, sve što ova momčad nije i ne pretendira biti. Zar je moguće da je nakon tolikih grešaka povijest opet ignorirana i da je duh dokazano neuspješnog Isiaha Thomasa opet prevladao? Jer, Knicksi su umjesto strpljenja i izrade pravog voćnog sirupa opet posegnuli za instant napitkom. Ova post-sezona će ponuditi mnoge odgovore.

Prvi je zasigurno što će biti s Donnie Walshom i koliko se njemu da trpiti uplitanje vlasnika u njegov rad. Knicksi su pod Walshom i D'Antonijem imali obrise košarkaške budućnosti, a sada imaju ono što zapravo želi samo medijski New York. Dvije zvijezde koje će davati materijal za pisanje i komentiranje u naredne tri godine dok ih ne bace pod metro zbog neosvajanja naslova. Sudeći po njihovom međusobnom odnosu na početku veze, kemije nema. Uvjeren sam da svi veliki igrači mogu naučiti koegizistirati s drugim igračem istog kalibra. Na Amareu i Melu je odluka da li će se posvetiti naslovnicama ili košarci.

Što se dobrih starih Celticsa tiče, oni imaju i dalje svoj skup problema, ali i takvi su bili dovoljno dobri da im Knicksi posluže za zagrijavanje i vraćanje samopouzdanja. Zadnji dio regularne sezone Boston se borio sam sa sobom i predjelo od Knicksa im je barem pomoglo da riješe taj dio priče i vrate identitet koji smo mislili da su izgubili. Da bi Celticsi došli u priliku boriti se za naslov moraju dobiti podršku s klupe, poglavito već u ranijim postovima istaknutog x-faktora Jeff Greena. Petorka je ubitačno dobra, obrana klika, ali svaka pauza je prilika da se protivnik vrati.

S druge strane, gledajući konkurente im Bullse, Lakerse, a od sinoć i Heat, Celticsi su jedini dobili produženi odmor prije drugog kruga pa valjda i to nešto govori o spremnosti u borbi za naslov.

LAKERS - HORNETS, G 4

Imali smo prilike gledati zabavno prvo poluvrijeme, ponajviše zahvaljujući Hornetsima. Ozbiljni od početka, Paul i društvo nisu ništa prepuštali slučaju. Ariza je opet odigrao briljantnu napadačku utakmicu, serijom šuteva, ulaza, okreta i zakucavanja podsjećao je na nekakvog all-star strijelca, a ne onog drvenog igrača zadatka na kojeg smo navikli.

S druge strane je potpuno uštopao Kobea, koji je nakon dvije četvrtine imao nula koševa na kontu, po prvi puta od 2004. godine. Doduše, treba priznati da Kobe nije ništa forsirao, posvetio se ulozi razigravača u napadu i tako pomagao održati minimalnu prednost Lakersa do samog kraja poluvremena. Obzirom da osim Artesta, koji je pratkički pratio Arizu koš za koš, u dresu Lakersa nije bilo raspoložena čovjeka, činjenica da je do zadnjih par minuta LA stalno bio u prednosti dovoljno govori o stvarnom odnosu snaga.

I dok je Artest sakrio slabosti u napadu, u obrani su one ostajale itekako vidljive. Okafor, Landry i posebice Gray opet su djelovali moćnije i energičnije nego Bynum, Odom i Gasol, a puno više od Kobeove nule u rubrici koševi, Lakerse je bolila njegova očajna obrana na Arizi. Možemo sada razbijati glavu oko toga kako jedan egoista kao Bryant može dozvoliti Arizi da ga rasturi na oba kraja terena, ali očito je bilo kako je Kobe u svim reakcijama bio za korak prespor.

Čudi me jedino da Jackson nije ranije reagirao i prebacio Artesta na Arizu, valjda je davao Kobeu priliku da se dokaže. Međutim, nakon šta je Ariza zabio tko zna koji put pored njega, Phil više nije imao živaca voditi računa o egu svog lidera. Zanimljivo da je Artest do tog trenutka čuvao Belinellia koji je nastavio s očajnim igrama u seriji, opet promašivši niz otvorenih trica i s druge strane omogučivši Artestu da odigra u napadu kao da je - Ariza.

Obzirom da Belinelli djeluje totalno nemoćno, dvoboj njega i Bryanta u ovom trenutku bio je puno logičniji. Dva spora beka-šutera koja ne mogu zaustaviti nikoga i nisu u stanju ništa zabiti. Kobe i Marco su u ove prve dvije četvrtine izgledali kao dva brata (a znamo da Kobe ionako ima specijalan odnos s Italijom, obzirom da je u njoj proveo dobar dio djetinjstva).

Na početku treće, braća Bryanellie se bude. Marco zabija tricu, a Kobe serijom koševa vraća Lakerse u vodstvo. Paul uzima stvari u svoju ruku, sam samcat održava Hornetse u igri, omogučivši ulazak u zadnju s +2. Inače, moram istaknuti, ovaj put ozbiljno i bez sarkazma, kako Kobe u ovoj trećini nije ništa silovao (ah, ovo je opet ispalo kao sprdnja iako sam je pokušao izbjeći). Iako je zabio 14 koševa, ni jedan šut nije bio forsiran, sve je bilo u ritmu. Pokazivao je male znakove nervoze, ali ništa što bi inače od njega očekivali, dakle nije ovaj niz koševa bio rezultat ranjenog ega koji je pod svaku cijenu morao nabiti svoju statistiku. Dodaj onaj sjajan razigravački posao koji je odradio u prvom dijelu ovoj seriji koševa i ispada da je jedini problem njegove igre bio taj što ga je Jackson predugo držao na Arizi u obrani.

Početkom četvrte Lakersi čekaju da se netko pridruži Kobeu, ali kao da nitko nije zainteresiran. Kobe usporava, dok s druge strane Paul nema ni najmanju namjeru stati iako praktički igra cijelo drugo poluvrijeme bez pauze i jedva stoji na nogama. Iako uzima par za njega netipičnih isforsiranih šuteva, uspijeva Hornetse odvesti do +8 na pola četvrtine, a onda i stvar privesti kraju uz pomoć Jacka koji je zabio ključni skok-šut nakon što je Paul navukao cijelu obranu na sebe i onda još zaledio stvar s dva bacanja. GM Hornetsa Demps mislio je na ovakve stvari kada je doveo Jacka iz Raptorsa ističući njegovo iskustvo i ozbiljnost kao glavne vrline.

Obzirom da ni u jednom trenutku nisu pokazali spremnost da preuzmu kontrolu nad utakmicom, Lakersi nisu zaslužili ni te minimalne šanse koje su imali na kraju da se ipak izvuku s pobjedom. Osim Kobea nitko drugi nije zaslužio prolaznu ocjenu i sada ih čekaju još minimalno dvije utakmice. Doduše, obzirom na to koliko energije ulažu teško da će im ponestati snage, ali fokusirati se na pristup favorita stvarno ne bi bilo fer prema Hornetsima koji su ovo pobjedu potpuno zaslužili pristupom i prije svega fantastičnim drugim poluvremenom Paula koji je s triple-doubleom još jednom dokazao da, kada hoće, može kontrolirati utakmicu bolje nego puno razvikanije zvijezde.

21Apr/116

MANU FROM HEAVEN

Posted by ispdcom

Redakcija ispodobruca radi u smjenama! Sickre snima Lakerse i drži fige da se raspadnu do Finala, Gee se opija Grizzliesima, zaboravljajući da su jedva ušli u playoff, a Emir secira Duranta i društvo. Mama's god people, but playoffs are even better.

SPURS - GRIZZLIES, G 2

Kad je Manu izašao na parket s onom umjetnom rukom u stilu Terminatora, kada je dvorana poludila nakon njegovo prvog ulaza, svatko normalan očekivao je kako će Spursi ovu stvar imati pod kontrolom od početka do kraja. Mislim, pa taj Memphis je mlada momčad u svom prvom playoff nastupu, nema šanse da izdrže.

Aha. Taj Memphis je tvrđi od kamena, s karakterom veterana iza kojih je stotine playoff bitaka. Ma koliko Spursi hvatali inspiraciju, ma koliko jahali na trenutku, Grizzliesi su uvijek bili na korak do. Od prve do zadnje sekunde prvog poluvremena utakmica je bila u egalu koji je čak doveo do nervoze u redovima Spursa, nervoze koja je rezultirala prelaskom Memphisa u vodstvo.

Početkom treće Manu opet kreće – prvo banana na Zachu, pa ulaz kroz srce obrane i izboreno dodatno, pa namješten zicer Timmyu za zakucavanje, pa ukradena lopta na centru i zakucavanje, opet kroz sredinu. U par jebenih minuta Manu je po prvi puta u seriji naizgled neranjivu momčad učinio naivnom. Spursi su se konačno odvojili na razliku koju su priželjkivali cijelu utakmicu. I znate koliko je to trajalo? Manje nego im je trebalo da je naprave.

Prije nego se vratim na Memphis, moram reći par stvari o Ginobiliu. Čovjek je apsolutni MVP ove momčadi San Antonia, njegova kreativnost, neustrašivost i energija uvijek su igrale ključnu ulogu, ali ove sezone on je doslovno sam na vrhu piramide. MVP. Bez njega, ova momčad nema dovoljno tečnosti u napadu niti energije u obrani. Tako da je u biti poraz u prvoj utakmici puno manje bolan nego što nam se učinio na prvi pogled.

Primjera radi, Wade je neki dan zabio samo 14 koševa, ali svatko tko je gledao susret jasno je mogao vidjeti kako je upravo on najvažniji igrač na terenu. On je taj koji serijom izvanserijskih poteza može u par minuta ekipa odvesti u smjeru pobjede. Manu je potpuno isti igrač. Kada imate nekoga takvoga na parketu, uvijek imate šansu.

E, sada, naravno da se Memphis nije predao. S tim da je ovaj put x-faktor koji ih je održao na životu bio Mike Conley. U prvoj utakmici Mayo je vanjskim šutom momčadi dao dozu energiju u ključnom trenutku, u ovoj je pak Conley ulazima potpuno izneredio obranu Spursa. Dodaj još njegovu igru u obrani i ispada da je tip ubio Parkera u pojam, dominira nad njim u svakom pogledu. Mislim da je vrijeme da se složi nova rang lista playmakera, Conley s ovakvim nastupima definitivno kuca na vrata top 10.

Ovdje moram napraviti malu digresiju. Memphis je neki dan preplatio Randolpha, ovo ljeto će produžiti s Gasolom, a već su potrošili ogroman novac na Conleya i Gaya (digresija u digresiji – zamislite da je trenutno na parketu i Gay, njihov prvi napadač, igrač kojemu lopta ide kada sve drugo u napadu stane, čovjek koji se dokazao kao strijelac u rangu Dirka i Carmela kada treba zabiti koš u završnici). I sve su ovo pametni potezi. Hollins je složio pravu stvar, šteta je pustiti da propadne.

S ovakvom četvorkom imaju riješene temelje, Allen, Young i Arthur su odlični igrači zadatka, te je praktički sve što im treba jedan pouzdani tricaš, bilo na dvojki ili bilo u obliku combo beka koji može dirigirati drugom postavom. Ne bi bilo loše zadržati ni Battiera, jedan teški centar za pod koš koji može napraviti 6 tvrdih faulova također nije na odmet, ali već sada imaju dovoljno da se u iduće četiri godine mogu slobodno koncentrirati na samo jedan cilj – popeti se na vrh Zapada. Da, Grizzliesi su stvarni.

Nego, da se vratim na susret. Spursi konačno u završnici počinju zabijati trice, Hill stavlja dvije, RJ dvije, otvara se reket, a to znači više prostora za Manua i Timmya. Kontrola je donekle uspostavljenja, Hill na kraju zaleđuje stvar slobodnima, ali glupo je misliti da su Spursi išta imali dobiveno na pladnju. Ova momčad Memphisa je mlada, ali se ne predaje nikada, imaju talenta, ali prevladava radnički mentalitet trenera Hollinsa i lidera Allena.

I upravo činjenica da je kraj svih ovih graničnih all-star igrača jedan šljaker i fajter kao Allen vođa i idejni pokretač, najveća je ljepota ove momčadi spremne harati po Zapadu dugo, dugo godina. Originalni su totalno, postavljeni na prave osnove. Kvragu, puno je lakše naći šutera nego poštenog centra, zar ne. Puno je lakše osvježiti napad, nego naći nekoga tko će skakati.

Uglavnom, bit će ovo, kako smo i očekivali, prava bitka. Sve ispod sedam utakmica bit će i iznenađenje i razočaranje.

LAKERS - HORNETS, G 2

Obzirom na nepojavljivanje većine Lakersa u G1, ovdje se očekivao uragan i barem +30 za LA i jedan 30-15 Gasola kao iskupljenje osjetljivim fanovima za kvarenje nedjeljnog ručka. Umjesto uragana gledatelji su dobili rovovsku bitku u kojoj su Hornetsi odlično počeli i ušutkali Staples centar, da bi postepeno Lakersi svaku od četvrtina završavali sebi u korist. Sredinom četvrte su konačno do kraja prelomili Hornetse, iako su ovi do kraja visili na oko 7-10 razlike, ali objektivno nisu mogli nadjačati LA.

Lakersi su došli do prednosti zahvaljujući konstantnom napadanju obruča i spuštanju lopte pod koš te iznenađujće aktivnoj ulozi Fishera
u igri naprijed. Kobe prvih pet minuta nije bio primjetan u napadu, dok je (dosta neuspješno) u obrani čuvao CP3-a i pritom se rotirao s
Fisherom na tom zadatku.

Na početku je LA očekivano forsirao Gasola, ali se ovaj nije snašao tako da je utakmicu izvukao Bynum s 17 poena. Aktivan od starta, Bynum je cijeli susret sijao paniku u obrani Hornetsa. Osim njega, ključnu ulogu odigrala je klupa, pogotovo u napadu vrlo aktivni Brown i Barnes. I naravno Odom, iako je njega nekako blesavo spominjati u kontekstu klupe.

Početak problema Hornetsa se može pripisati ranim faulovima Okafora, a u kasnijoj fazi utakmice napadačkim nespretnostima Belinellija (na
trenutak pomislio da je na nogometu) i Greena (ista stvar, ali njega podrijetlo ne amnestira za razliku od Talijana). Ariza je non-stop napadao obruč te je ovu tekmu za razliku od većeg dijela sezone uspijevao pogoditi koš. Uz Paula definitivno je bio najraspoloženiji Hornet.

U svakom slučaju, ova netipična pobjeda Lakersa s Gasolom i Kobeom u sekundarnim ulogama sigurno veseli Phila i ekipu s klupe. Ono što ih
može brinuti nemoć je Gasola protiv obrane Hornetsa. Da li je riječ o jednostavno lošoj seriji koja će proći ili je nešto drugo vidjet ćemo,
ali Pau je bio primjetno nervozan i frustriran. Ako išta znači, u regularnoj sezoni je uredno krcao New Orleansu, tako da je prije u pitanju njegova glava.

Kobeove ohrabrujuće izjave u medijima prije utakmice su zanimljiv moment u seriji:

"Pau is our guy. He's the next in line in terms of responsibility and the pressure that comes along with that. He'll be ready to go next game."

Baš i nije bio. Ali, piše se 1-1. A sada u Big Easy.

OKLAHOMA - DENVER, G 2

Ova utakmica je trebala završiti nakon prve četvrtine, odnosno polovicom druge kada je Thunder otišao na +26. Denver je izgledao kao razbijena vojska – nije im ulazio nikakav šut, gubili su lopte kako god su znali, a George Karl je izgledao gore gledajući svoje igrače nego lani kada je bio teško bolestan. S druge strane, Oklahomi je sve išlo za rukom – razigrali su se starteri, razigrala se klupa, publika je bila na nogama i strašno nabrijana i sve je vodilo k potpunom razbijanju.

Ali, taj scenarij netko nije rekao Lawsonu, Feltonu, Harringtonu pa i Neneu. Njih četvorica su se odbijala predati, slušali su Karla koji ih je tjerao da se trude i, malo po malo, smanjivali su razliku. U nekoliko navrata krajem druge četvrtine imali su šanse za doći na -10, slično je bilo i u trećoj da bi početkom četvrte to i uspjeli napraviti. Ali, dalje od toga nisu mogli iz tri razloga:

1) JR Smith je debil

2) Danilo Gallinari je debil

3) Kevin Durant je Kevin Durant

Nakon prve utakmice napisali smo kako gledajući Denver cijelo vrijeme očekujete trenutak kada će ući njihov najbolji igrač. E pa, JR Smith je odlučio da je on taj igrač iako ga George Karl uvodi s klupe. Njegova sekvenca u drugoj četvrtini je za anale – pucao je kao da je u najmanju ruku Kobe Bryant s tom razlikom da mu ništa nije ulazilo. Kada ga je Karl napokon izvukao vani, Smith se odmah uputio u svlačionicu, a da nije pokazivao znakove ozljede. Već sam pomislio kako je Karl konačno izgubio svaki atom živaca i poslao Smitha doma da se više ne vraća, ali izgleda da je ovaj samo morao na WC. Ne znam je li mu se pišalo ili sralo, ali kako se više nije vraćao u igru, izgledalo je kao da je on upao u školjku, a Karl povukao vodu.

Talijan je debil jer je kontru dva na jedan uspio sjebati i umjesto da bude 13, Thunder je tada otišao na 17 razlike. Uz to, debil je zato što je kao šuter koji ništa ne zna nego pucati, promašio oba bacanja na kraju treće četvrtine.

A Kevin Durant je Kevin Durant jer je zabio tricu kad god je trebalo, a u zadnjoj četvrtini je napokon počeo zabijati i dvice te smirio Denver.
Oklahoma je bila spremna da izgubi ovu utakmicu bez obzira na +26. Da se Ty Lawson mogao klonirati u 15 centimetara višu 'trojku' pa da u petorci ne igraju ni Gallinari ni Smith ni Wilson Chandler (koji je isto debil, ali malo manji od ove dvojice), Denver bi ovo preokrenuo. Igrači Thundera su izgleda mislili kako je utakmica gotova nakon 18 minuta. Nisu pokazali previše truda, Westbrook i Durant su nakon povratka s klupe na koju su sjeli nakon +20 izgledali kao da bi oni najradije već otišli u Pepsi arenu i samo ih je činjenica da Nuggetsi nisu uspjeli povezati nekoliko dobrih akcija spasila neugodnije završnice.

Bez obzira na 2-0 koje Thunder ima, nisam previše impresioniran njihovom igrom. Prvu su utakmicu dobili radi nevjerojatne igre dvojca Durant-Westbrook, a u drugoj su pokazali mentalitet hrvatskih prvoligaša. Za Denver je možda to dovoljno (iako će u Denveru atmosfera dodatno dignuti ove Nuggetse koji nisu debili pa će Thunderu biti dosta teže), ali ne znam kako s ovakvom igrom misle dalje u play-offu. Od njih se očekuje više od prolaza Nuggetsa.

I da, samo par riječi o dvoboju Nene-Perkins. Opet su imali par koškanja, potpuno je jasno kako se ne vole, ali se drže van dosega tehničkih (nemoguće da tako ostane do kraja serije). Nene je imao problema s ulazima, dosta su ga faulirali računajući da neće pogađati slobodna, zakucao je samo jednom, ali je opet nadigrao Perkinsa, barem što se mene tiče. Brazilac se samo treba nadati kako neće biti lockouta i nekog zajebanog novog kolektivnog ugovora i biti će jedan od glavnih free agenata ovog ljeta. Potpuno je to zaslužio.

8Oct/101

HORNETS

Posted by Gee_Spot

''I still think that our Achilles heel is our defense... We've got to figure out how we're going to play defense this year. If we can commit to the defensive end, then we are going to be alright.''
- Chris Paul

SCORE: 40-42
PRVIH, ZADNJIH I JEDINIH 5: Paul, Thornton, Ariza, West, Okafor
MVP: Chris Paul
LVP: klupa

E, sada počinje onaj zajebani dio. Ok, možda se nekom čini da sam i s Nuggetsima debelo promašio, ali radije ću riskirati s takvim razmišljanjem nego još jednom, kao da se ništa nije desilo, staviti Denver po defaultu u playoff pa se onda kasnije gristi što nisam bio pametniji i hrabriji prilikom skeniranja situacije.

Osobno mi je puno veću muku predstavljalo odlučiti se između Hornetsa, Grizzliesa i Sunsa oko osmog mjesta na Zapadu. Uglavnom, nije lako momčad koju predvodi Chris Paul i koja naizgled ima odličnu petorku tek tako ostaviti izvan kruga ekipa koje će ući u doigravanje. Ali, već na prvi pogled ima dovoljno razloga za brigu.

Zar Hornetsi nisu svojevrsni Denver u malome? Bljesnuli su na par sezona tijekom kojih im se sve poklopilo, da bi nedugo nakon što su se prve kockice počele rušiti, na razini kompletne franšize iskazali nemoć u pronalaženju načina da se taj pad zaustavi.

Za puno toga zaslužna je nesposobna uprava koja je napravila neke ishitrene i nepotrebne tradeove, prije svega poslavši Chandlera u Bobcatse za Emeku Okafora. Praktički, tim potezom su se riješili centra koji se pokretljivošću idealno uklapao u njihov sistem kojim dominira tranzicija i pick igra, za teretnog tenka koji je beskoristan ako ne primi loptu ili na ziceru ili u debeloj, organiziranoj izolaciji u kojoj mu ostaje gurati se leđima jedan na jedan.

Sad, da je Okafor barem strijelac zbog kojega se isplati raditi nove napadačke sheme, sve ovo skupa bi još i imalo smisla, ali kako je u pitanju obični šljaker koji igrom slučaja ima ugovor all-stara, svakom prilagodbom njegovom penzionerskom shvaćanju košarke Hornetsi gube dio identiteta. Znači, od te spomenute solidne petorke već smo jednoga člana otpisali kao potpunu anomaliju.

Naravno, Okafor ima i neke dobre strane, prvenstveno u obrani. Može zatvoriti reket i skupiti dovoljno lopti, stoga je i razumljivo da se Paul u svim izjavama fokusira upravo na taj dio igre. Ako će ova momčad igrati dovoljno dobru obranu, tada definitivno ima šansu (doduše, ako najbolji igrač nešto što bi trebalo biti oslonac naziva Ahilovom petom, to nije nužno dobar znak). Što nas dovodi do još većeg problema od mana u napadu ili eventualne neuigrane obrane – klupe.

Hornetsi na klupi nemaju doslovno ni jednog jedinog igrača sposobnog pomoći, osim u onim minornim epizodama od par minuta. Bez barem jedne prave zamjene za svaku liniju, ni jedna momčad ne može održavati kvalitetu na približnom nivou svih 48 minuta, a dodatno raubanje startera od kojih bi svaki trebao igrati barem 40 minuta da bi se ostalo konkurentim samo će naglasiti mogućnost ozljeda. Mislim da ne treba ni govoriti što će se dogoditi u slučaju da New Orelans ostane na petnaestak utakmica bez Okafora ili Trevora Arize, o Paulu ili Davidu Westu da ne govorim.

Naravno, tu nije kraj znakovima za opasnost na cesti. Paul je početkom ljeta imao mini-dramu u kojoj je bio Carmelo prije Carmela, ali se nakon razgovora sa novim trenerom Montyem Williamsom i novim GM-om Dellom Dempsom, pojačanjima koja bi Hornetse trebala iz rubne franšize pretvoriti u mini-Spurse, smirio i prihvatio sudbinu lidera koji će predvoditi klub prema povratku na ne tako davne dane ponosa i slave (još kada Hornetsi konačno prijeđu u ruke novom vlasniku, lokalnom poduzetniku, transformacija će biti potpuna).

Tko kaže da taj crv nezadovoljstva u Paulu neće opet proraditi nakon što se na all-staru bude družio s LeBronom, Boshom i možda upravo svježe trejdanim Carmelom, koji će mu puniti glavu time kako nije ništa dužan franšizi koja ga je draftala, već kako je najvažnije pobrinuti se za sebe i svoju obitelj? Latrell Sprewell bio bi ponosan.

Upitnik je i pored imena Paulovog novog kolege na vanjskim pozicijama. Marcus Thornton lani je briljirao kao strijelac u momčadi iznad koje nije postojao nikakav rezultatski imperativ, momčadi koja se pomirila da bez svog najboljeg igrača nema što tražiti u borbi za playoff. Ne kažem da ni on ni Collison nisu dobri igrači, ali start nove sezone u momčadi koja ima ambicije je nešto sasvim drugo od igre bez odgovornosti za rezultat.

Umjesto nabijanja statistike u ekipi koja ne ide nigdje, Thornton ove sezone mora biti u stanju šuterskim serijama i ulazima pod koš držati u igri jednu konkurentu momčad. Praktički, njegova nepodnošljiva lakoća zabijanja će uz pick igru Paula i Westa biti glavno oružje Hornetsa. Osim ako nisu zamislili dati slobodne ruke Trevoru Arizi, što je potez za kojim i dan danas žale u Houstonu.

Kada su prošle sezone Rocketsi doveli Arizu za puni midlevel, računali su da u njemu dobili nasljednika Shanea Battiera, čovjeka koji zaokružuje petorku svojim radom u obrani, trkom i maksimalnom učinkovitošću u napadu. Dobili su gunnera koji nije propuštao driblati i šutirati kao da je u najmanju ruku sam donio naslov Lakersima sezonu ranije.

Stvar je u biti vrlo jednostavna – ako će Ariza zaigrati u svojoj ulozi petog kotača, igrača koji all-round učinkom pomaže momčadi, Hornetsi će profitirati. Postave li ga u poziciju Pippena Paulovom Jordanu, dobit će tipičnu drugu napadačku opciju gubitničke momčadi, igrača koji će zabiti 20 koševa s 20 lopti, umjesto da zabije 10 s 6 oslanjajući se prvenstveno na tranziciju i otvoreni šut za tri.

Već smo rekli da je Okafor potencijalni igrač manje u većini situacija, a sada još i ovakva ovisnost o jednom nedokazanom strijelcu i sporednom glumcu koji vjeruje da je zvijezda. Ali, u obrani će Ariza odraditi posao, a i Thornton je pokazao da ima srca. Predvođen Paulom ovaj dio igre će, ako ništa drugo, rezultirati gomilom lakih koševa iz kontri.

Ako će tranzicija biti najčvršća karika obrane, pick igra između Paula i Davida Westa bit će kičma napada. West je nekada obećavao kao radnik, četvorka koja igra obranu i skače, ali od kada je otkrio da ima sjajan šut s poludistance, takve stvari ga jednostavno ne zanimaju. Srećom, svi ostali su iznadprosjećni skakači za svoje pozicije, pa njegov skroman učinak u tom dijelu igre neće biti problem. Što se trpanja koša tiče, bez obzira na situaciju, on će svojih 20 staviti svaku večer.

E, sada bi trebalo reći nešto i o rezervama, ali praktički nemamo što. Marco Belinelli okoristit će se Paulovim loptama, ali poput Peje Stojakovića i on u obrani služi samo kao čunj. Doduše, za razliku od Peje koji je toliko izrauban da više ne može ni skočiti ni pošteno potrčati te se sveo na neobrijanu verziju Jasona Kapona, Belinelli ima šansu zablistati kao prva opcija s klupe.

Poslavši Collisona u Indianu kako bi se dokopali Arize ostali su bez back-up opcije na jedinici. Bit će zanimljivo vidjeti da li stvarno vjeruju kako će Mustafa Shakur, bez obzira na odlične igre u NBDL-u, biti u stanju organizirati NBA napad. Shakur je, ako se dobro sjećam, na Arizoni igrao šutersku ulogu, a glavni razlog zašto su ga se odrekli i Kingsi i Thunder je upravo taj što nije pravi play.

Rookie Quincy Pondexter dobit će priliku biti zamjena Arizi, što nije nužno loše obzirom da se radi o igračima sličnog profila, a pod košem će tanašnu rotaciju svojom masom i čvrstinom na desetak minuta po večeri pomagati Aaron Gray. Sve više od toga neće biti dobar znak, ali nije da će Williams imati previše izbora.

Jedini preostali visoki vrijedna spomena je iz Sixersa doveden Jason Smith, četvorka koja igra licem košu, meke ruke, ali i ostalih mekanih ekstremiteta – nakon solidne rookie godine, prošlu sezonu proveo je u autu, zbog operacije koljena. U New Orelansu će barem imati šansu nametnuti se, a ako bude zdrav Hornetsi su možda dobili solidnu opciju za prvog visokog s klupe.

S njim je iz Sixersa stigao i Willie Green, školski primjer igrača koji iz nekog razloga ima minutažu i garantirani ugovor, a da nikome nije jasno zašto. Sve u svemu, nije teško zamisliti scenarij po kojem prva petorka odlazi na predah s prednošću, nakon čega rezerve u par minuta tu prednost pretvaraju u minus.

Čak i u slučaju da im se sve poklopi, gornji limit ove ekipe je polovični učinak. A na ovakvom Zapadu polovičnost jednostavno ne prolazi.

19Aug/1010

NEW ORLEANS

Posted by Gee_Spot

HORNETS

Obzirom da za točno tri tjedna starta nova NFL sezona i to baš u New Orleansu, gdje branitelji naslova Saintsi dočekuju Favrea (ipak ne ide u mirovinu jeee) i Vikinge u revanšu polufinala, malo koga u Big Easyu brine što Hornetsi nisu iskoristili ovo ljeto da se bolje pozicioniraju za ponovni lov na playoff. Chris Paul je opet zdrav, izgleda da je nakon paničnog ispada u kojem je zahtijevao odlazak opet pronašao mir i želju za ostankom u svom matičnom klubu, ali bez obzira koliko on bio garancija dobrih rezultata, ova momčad je i dalje više loša nego dobra.

Prvi i najveći problem još uvijek je vlasništvo. Iako je pronašao Boga i odlučio da više ne želi bacati novac na profi sport već smatra da je bolji način za kupiti si kartu za raj osnivati dobrotvorne zaklade, škrti George Shinn se i dalje vodi kao vlasnik. Zašto posao oko prodaje franšize nije gotov ni nakon mjeseci pregovora, više nikome nije jasno (Warriorsi su svoju primopredaju obavili u jedan tren, slično kao i Netsi usprkos tome što je liga poprilično dugo ''provjeravala'' Prokhorova). Navodni novi vlasnik, izvjesni lokalni milijarder, ionako je manjinski dioničar kluba već godinama a što će poduzeti sada kada bude apsolutni gazda, možemo samo nagađati. Za početak bi bilo dovoljno ne bojati se platiti koji milijun poreza na luksuz, barem ako želi vrhunsku momčad.

Prije Shinna pak otišao je njegov dojučerašnji prvi čovjek, GM (te improvizirani trener) Jeff Bower, koji je zadnjih godina nakrcao klub očajnim ugovorima u želji da na brzinu sklepa momčad koja bi pomogla Paulu da se bori za naslov. Novi ljudi su stigli iz San Antonia, trener Monty Williams i GM Del Demps dolaze s porodičnog stabla koje je, malo-pomalo, raširilo grane po cijeloj ligi.

Naravno, svi žele kopirati uspjeh Spursa i imati vrhunsku momčad za minimalna ulaganja, zaboravljajući pritom da prvo treba naći igrače a zatim i izbjegavati štediti na njima ako su pravi. Demps će imati priliku pokazati nos za talent, za sada je odradio tek par sitnih korekcija rostera koje niti su previše podigle razinu talenta a niti su popravili financijsko stanje.

Dovođenje Arize je solidan košarkaški potez, na poziciji maloga krila Hornetsi su pretanki. Ali, slična situacija je i na svim drugim pozicijama osim jedinice. Marco Belinelli, kojega su doveli iz Toronta u zamjeni za Juliana Wrighta (još jedan Bowerov promašaj), neće odmah uskočiti u petorku kao Paulov partner, ali ja i dalje vjerujem da ima potencijala odigrati barem rolu s klupe u stilu Rudya Fernandeza.

Da bi dobili Arizu odrekli su se Collisona, međutim pitanje nije zašto su ga se odrekli (kraj Paula jednostavno nema mjesta za drugog playa, a eventualno sparivanje njih dvojice u vanjskoj liniji i igra s dva playa, ma kako kao ideja obećavalo u napadu, obrambeno bi ih skupu koštalo) već zašto su pristali na tako malo. Naime, Collison je pokazao strašan potencijal lani (ili je bolje reći nabijao je strašne brojke) i da su mudrije odigrali, Hornetsi su možda mogli dobiti i više od masno plaćenog igrača za popunu petorke kakav je Ariza.

S druge strane, nitko normalan ne bi pristao na trade koji su Hornetsi priželjkivali, a to je paket Collisona i Okafora. Kvragu, mnogi ne bi pristali uzeti Okafora ni uz Paula, toliko je grozan njegov ugovor. Dovođenje Okafora neoprostivi je grijeh Jeffa Bowera, doveo je klub u situaciju da mora plaćati masne dolare (godišnja gaža kakvu u Miamiu imaju Wade i LeBron) centru bez napadačke igre, toliko beskorisnom da ga ne možeš držati u igri dovoljno dugo ni da sakupi 10 skokova. Dok u krilu imaju ovakav ugovor, teško će uspijeti složiti zdraviju financijsku situaciju. Kad se samo sjetiš da su mogli ostati vjerni Chandleru, izdržati još ovu sezonu (ironično, Chandler je danas startni centar reprezentacije - znam da to i nije neka preporuka obzirom na onakav roster ali poanta je u tome da je spreman i zdrav) i onda dogodine mirno disati. Samo još jedan dokaz da se nikada ne isplati napraviti trade u panici, pogotovo kada je ta panika više rezultat GM-ova straha za vlastitu stolicu nego za rezultat.

Momčad je skrpana do kraja potpisivanjem dva rookiea, Brackinsa i Pondextera (koji će rano biti gurnuti u vatru kao primarne alternative Arizi i Westu), te povratkom Graya i trenutno broji samo 11 igrača. Obzirom na Shinnovu prisutnost očekivati neke veće izdatke nema smisla. Do granice poreza na luksuz, koja ove godine zbog nešto većeg salary capa iznosi 70 milja, ostalo im je dovoljno mjesta za nekoliko minimalnih ugovora kojima će popuniti klupu.

Kako su s Paulom dovoljno dobri za izbjeći najviše draft pozicije, a kako u isto vrijeme nemaju dovoljno prostora za pojačati se putem tržnice, ispada da je jedini način da se dokopaju novih talenata – trade. A kako nemaju što trejdati osim Paula, računica je jednostavna – žele li kontrolu nad budućnošću sada, morat će se odreći svog najboljeg igrača. Ili će ga gledati kako trune dvije sezone dok se Ariza i West napucavaju a Okafor zbunjeno sjedi na klupi.

PIRATES

New Orleans, kada je baseball u pitanju, prirodno naginje Floridi, točnije Marlinsima iz Miamia (u Big Easyu je locirana njihova drugoligaška momčad). Međutim, kako sam Marlinse logično smjestio u priču o Heatu, jedina franšiza koja mi je ostala a da nije imala kamo bila je ona iz – Pittsburgha.

Najgore od svega, Piratesi su tako neugledna momčad da nije ni važno kamo bi ih čovjek smjestio jer nikoga nija briga. Čak ni ljude u Pittsburghu, koji su odavno okrenuli leđa nekada uspješnoj povijesti. Jer, činjenica je da se ovaj klub već godinama vodi ispod razine MLB lige i da nikome nije stalo da uopće bude konkurentan.

S uvjerljivo najmanjim budžetom u baseballu, Piratesi nisu u stanju plaćati ni sve svoje rookie, već uglavnom roster popunjavaju isluženim veteranima ili igračima koje nitko drugi nije htio. Bez prihoda od ulaznica i marketinga, te bez vlasnika voljnih trošiti, oni iz sezone u sezonu nekako potroše ligaški minimum za plaće (koji iznosi otprilike godišnju plaću Alexa Rodrigueza), tek da ih liga ne kazni (u baseballu nema salary capa, ali čak i oni imaju ograničen minimum za plaće), izgube svojih 100 utakmica i dogodine – iznova.

Kroz ovu sezonu pojavilo se nekoliko zanimljivih mladih igrača, tri rookiea Alvarez, Tabata i Walker pokazali su potencijal, a McCutchen u svojoj drugoj godini potvrdio se kao jedini granični all-star potencijal, ali ni u kojem slučaju ne radi se o vrhunskim talentima. A samo nekakva luda generacija vanserijskih igrača može ovu ekipu dignuti s dna. Samo, Pittsburgh je, osim po tome što ne troši, poznat i po tome što već dugo vremena nije izbacio takav profil igrača kroz svoj sistem.

Znači, imamo momčad bez novca, bez vizije i bez kvalitete u ijednom segmentu kluba. Roster im se sastoji od jednog solidnog startnog pitchera, jednog rezervnog pitchera, spomenutih klinaca (to su oni za kojima bi posegnuli i drugi klubovi) i gomile otpada (za kojim ne bi posegnuo nitko). Pokušavam naći NBA ekvivalent i na pamet mi pada samo ekipa Denver Nuggetsa iz sezone '02-'03. Onaj Heat od prije dvije godine ipak je imao Wadea na rosteru, makar ozljeđenog, a ovim Nuggetsima je prvi čovjek bio Juwan Howard. Bili su jednako jeftini (roster sklepan također taman iznad dozvoljenog minimuma), služili su tek da odrade posao, ali ipak su imali jednu ambiciju - tankirati. Ti Nuggetsi su godinu kasnije zahvaljujući tome dobili Carmela. Piratesi ne tankiraju s ciljem već zato što drugačije ne znaju. Ionako na draftu uglavnom biraju – Darka.

THE ROSTER OF THREE

Treme (David Simon, 2010.)

Nakon promašaja s mini serijom o marincima ''Generation Kill'', autor ''The Wire'' David Simon bacio se u novi projekt, ovaj put na nešto poznatijem tlu – kvartovskom. Kroz živote glavnih junaka, stanovnika post-Katrina New Orleansa, Simon se osvrće na politiku, korupciju, pokvarenost i bijedu stvarnosti na način koji je to radio u najboljoj seriji ikada, samo što je ovdje sve začinjeno specifičnim okusima New Orleansa – glazbom, hranom, karnevalom, glazbom, ljudima, kulturom, glazbom – zbog čega ti sve nekako lakše padne. Još kad se uokolo počnu pojavljivati sve ona dobro znana lica, ne ostaje ti ništa nego opustiti se i uživati. ''Treme'' je prava ljetna poslastica, a, usprkos ne pretjeranom uspjehu kod publike, sprema se i druga sezona.

Dani Ruma (Hunter S. Thompson, 1998.)

Iako je napisan još '60-ih, ovaj roman na svjetlo dana izašao je tek 1998, nakon što je film Terrya Gilliama privukao pažnju mainstreama na ikonu američkog novinarstva i kulture uopće, legendarnog Gonza Thompsona. Gilliam je ekranizirao najpopularniji Thompsonov roman, ''Fear And Loathing in Las Vegas'', a Johnny Depp je toliko opsjednut time da glumi Thompsona da producira i ekranizaciju ''Dana Ruma'' (film bi se trebao pojaviti u opticaju krajem godine). Oni koji očekuju ludilo tipa ''Straha i Prezira'' nek se ne nadaju previše, ovo je ipak priča više u stilu Fantea nego Bukowskog, s mladim ljudima izgubljenima po svijetu, njihovim starim i ciničnim dušama u mladim tijelima, te hektolitrima alkohola. Netipično zreo roman za tako mladog čovjeka, ''The Rum Diary'' je već treći Gonzov uradak izdan od strane Šarenog Dućana, na čija izdanja inače imam zamjerke zbog prijevoda (uzmite njihovog Fantea i onoga u izdanju Ferala - kao da nije ista knjiga u pitanju) ali ovaj put moram priznati da je odrađen dobar posao i da je ritam romana vjeran originalnom Gonzovom pisanju. Pa, eto, da ne budu sve preporuke s Amazona, evo nešto što čovjek može naći u knjižnici a možda i kupiti – 80 kuna su ništa za nekoliko vrhunskih sati ispod bora.

We Come To Pary (Rebirth Brass Band, 1997.)

Rebirth BB su jedan u nizu genijalnih brass bendova iz Big Easya, s pravim bombonom od albuma. Osim vlastitih klasika, tu su i neizbježne obrade, posebica nenadjebiva brass verzija Marvinove ''Let's Get It On''. Vrhunska glazba za svaki ljetni trenutak, bilo u pozadini, bilo u prvom planu. Naravno, uz Rebirth svakako treba slušati i ostale face iz grada poput Hot 8 Brass Band (posebice album ''Rock With The Hot 8''), pa Youngblood Brass Band (''Unlearned'' je kultni klasik i u ZG gdje su majstori čak i nastupali, mislim, dva puta) i najveće od najvećih - Dirty Dozen Brass Band (čije sve albume toplo preporučam, posebice post-Katrina klasik ''What's Going On'' na kojem su obradili istoimeni album Marvina Gaya u cjelosti). And that's going on.