SHOPPING SPREE, DAYS 3. & 4.

Dok Dwight korača stopama kojima nijedan čovjek prije njega koračao nije, kombinirajući metode Phila Jacksona (meditacija u Montani) i Kobea Bryanta (prokreacija u Coloradu) kako bi donio odluku o nastavku karijere tijekom današnjeg dana (a donijet će je, nova bi odgoda dala materijala medijima da ga ponovno gađaju kakicom, takvu PR katastrofu si nitko ne može dopustiti, ovaj, zar ne?), u protekla dva realiziralo se i nešto poslova. Pa da vidimo tko je kako tržio.

CATS

Potpis Jeffersona je jednostavno pljuvati na prvu kao još jedan dokaz da Jordan i Cho pojma nemaju što rade – taman što su došli pred sudbonosni draft 2014. kada bi im se sve dosadašnje tankiranje moglo konačno isplatiti, oni riskiraju biti dovoljno kvalitetni da izbjegnu dobru poziciju u lutriji. Međutim, stanimo malo na loptu i pokušajmo stvari staviti u kontekst.

Kao prvo, potpis Jeffersona dolazi s amnestijom Thomasa, što je izuzetno bitno jer se radi o prvom znaku u Jordanovoj eri da je momčad voljna nešto i potrošiti. Također, zamijenit će tipa koji je do sada uništio živce barem dvojice trenera (o atmosferi u svlačionici da ne pričam) čovjekom koji je ultimativni profesionalac. Gle, ja sam prvi za ulaganje kroz pickove i vjerujem u onu tezu da, ako već ne možeš biti na vrhu, onda je bolje biti na dnu nego u sredini. Ali, nakon godina takvog razmišljanja, bilo je krajnje vrijeme da Jordan nešto vrati navijačima i gradu. Ovo bacanje dolara korak je u pravom smjeru, makar isključivo na simboličkoj razini. Dakle, to što su malo pretplatiti graničnog all-star igrača nije nikakav problem – poanta je da su doveli graničnog all-star igrača bez odricanja od bitnih resursa poput pickova ili mladog talenta, što se momčadima u njihovoj poziciji rijetko događa.

Problem je tako samo taj strah od toga da će možda biti pre-kvalitetni (ova rečenica sama po sebi je toliko apsurdna da ti dođe da se zapitaš ima li ovaj sistem lutrije ikakvog smisla). Bacimo pogled na situaciju – petorka Kemba, Henderson (ako ostane, a sudeći po dovođenju Jeffersona hoće), MKG, Zeller i Big Al po prvim IOR projekcijama (u kojima ostatak rotacije čine Sessions, Biyombo, Gordon i Taylor) trebala bi završiti negdje između 32 i 36 pobjeda, što je još uvijek daleko od playoffa (doduše, na Istoku bi iduće godine i ovo moglo biti dosta). Ako ćemo odvojiti momčadi poput Miamia, Indiane, Chicaga, New Yorka i Brooklyna kao sigurne playoff sudionike, a ja bih tu još dodao i Wizardse, ostaje nam srednja klasa koju čine Cleveland, Detroit i Toronto, možda i Atlanta (ovisno o potpisu Teaguea), klasa koja će se boriti za preostala dva playoff mjesta i koja se realno nalazi ispred Bobcatsa.

Dakle, Catsi i dalje ostaju među 5 najgorih na Istoku (što je bitno i da pick ne završi u Chicagu jer ima samo top 10 zaštitu), a ni tu situacija baš nije jasna. Znamo samo da će Orlando biti užasan, a i da bi Boston, ovisno o tome što bude s Rondom, vrlo lako mogao potonuti na dno. Sixersi i Bucksi trenutno imaju još uvijek dovoljno veterana da mogu računati na 30 pobjeda, što znači da Bobcatsi i dalje imaju solidne šanse za top 5 pickom dogodine. Te šanse postaju još i veće kada uzmemo u obzir da su na Zapadu brutalno loši samo Sunsi. Jasno, nemoguće je predvidjeti strategiju pojedine franšize i stupanj tankiranja kojemu će se posvetiti nakon all-star pauze, ali ovako na papiru se ne čini da su Bobcatsi napravili toliko dramatičnu grešku.

Uostalom, zadnje dvije sezone su bili katastrofalni pa opet nisu imali sreće – prvo su 2012. ostali bez Davisa iako su imali najgori score u ligi, a ove godine su ostali izvan top tri usprkos drugom najvećem mogućem broju kombinacija za prvo mjesto u bubnju. Kako dogodine možda čak i prvih 8. pickova donosi potencijalne all-star igrače, ovaj njihov rizik s Jeffersonom i nije toliko rizik koliko solidan poslovni potez. A solidno je nešto što je Bobcatsima trebalo više od nade.

HAWKS

Slično kao i s Bobcatsima, potpis Korvera naišao je na negodovanje zbog toga što Hawkse usmjerava prema osrednjosti umjesto prema totalnom rebuildingu. Međutim, činjenica je kako ovo nije grozan potez za nikoga osim za fanove NBA lige jer sada nećemo imati prilke gledati Kylea kako pojačava Indiane i Memphise ovoga svijeta i tako borbu za vrh čini još zanimljivijom. Umjesto toga, Korver se vraća na nedefinirani roster za kojega samo znamo da se neće boriti za ništa bitno i gdje će uz Horforda, Williamsa i (vjerojatno) Teaguea održati Hawkse u banalnosti osrednjosti. Ali, razlozi za ovakav rasplet su očiti – za Kylea, koji je već u poznim godinama, ovakva garantirana lova je super ulov (vrlo vjerojatno se radi o njegovom posljednjem ugovoru), a Hawksi jednostavno negdje moraju potrošiti cap. Trenutno imaju samo 5 igrača pod ugovorom, pa ako već nekome moraju dati novac, zašto ne čovjeku koji donosi dokazane vrijednosti i koji je pravi NBA profesionalac?

I koji će, a ovo je ključ cijele priče, imati itekakvu vrijednost na kraju prijelaznog roka baš tim spomenutim Indianama i Memphisima ako im sezone ne krenu kako su zamislili. Prostor na capu je važan u slaganju momčadi, ali to ne znači da može poslužiti samo za dovođenje slobodnih igrača koje želiš – možeš ga potrošiti na dovođenje slobodnog igrača kojega ćeš zatim pretvoriti u nešto što ti je dugoročno interesantnije. Da su Hawksi čekali s ponudom, ostali bi bez Korvera, a onda bi cap morali potrošiti na igrača za kojega sutra možda ne bi dobili ništa. Gledano iz ovog kuta, jasno je kako je ovaj potez jedino što je Ferryu preostalo – nije on Cuban ili Riley koji može osloboditi cap i onda sanjati o tome da na njega slete najpoželjniji talenti.

CELTICS

Kolika je moć bostonskog lobija u USA medijima dovoljno govori što se o novom treneru Celticsa priča tri puta više nego o bilo kojem drugom tradeu. Kada pogledaš činjenicu da su Celticsi institucija američkog sporta, da je Boston ogromno tržište i da 70% novinara dolazi iz Nove Engleske (gdje su smještena najbolja sveučilišta na Istoku, kao i sjedište ESPN-a koje iz njih regrutira ljudstva) ovo je razumljivo. Ali, ujedno je i nebitno za košarku. Bitno je da je Stevens fin dečko, jako je mlad, izgleda kao ideal i za mormonske i za katoličke mame i tate.

Prognozirat išta glede rezultata u ovakvoj situaciji jednostavno je blesavo – jedino što je bitno je da, ako se klub već odlučuje na rebuilding rostera, onda je svakako bolje pokušati pronaći novog trenera i skrivenu vrijednost od vječnog recikliranja već poznatih NBA imena (trend koji je ove sezone mogao biti potpuno izbjegnut da nije bilo old school poteza Joea Dumarsa i njegova učenika Hammonda, kao i nejasnog poteza Cavsa s Brownom – i ne, ovo nije slučajno, Dumars, Hammond i Grant su i pedigreom iz nekih drugih vremena i time vjerojatno više štete franšizama nego što im pomažu).

Dakle, Ainge je izabrao jedino logično rješenje, a Stevens, osim što izgleda kao da je jučer sišao s “Mayflowera” zbog čega je odmah postao lice novih Celticsa (zbog toga, a i zbog toga što će odlaskom Ronda i u praksi biti prvo ime franšize), stvarno ima respektabilnu biografiju (meni još samo nije jasno kako će u isto vrijeme uspjeti trenirati Celticse i igrati na boku za Utah Jazz).

O njegovim uspjesima na limitiranom programu poput Butlera sve govore Final Four nastupi, a za Celticse je bitno da se njegova filozofija bazira na obrani i kontroli ritma. Stevens nije poznat po nikakvim ludim zonama ili presingu već isključivo po 1 na 1 obrani uz zaštićen reket i kontrolu skoka, dakle tu se više uklapa u pedigre NBA stratega tipa Pop nego NCAA stratega tipa Pitino, dok u napadu stavlja naglasak na kontrolu lopte i odabir kvalitetnih pozicija za realizaciju kroz nešto sporiji ritam.

Zanimljivo je istaknuti kako Stevensove momčadi nikada nisu imale problema s tim da žrtvuju poneki poen u tranzicijskoj obrani kako bi došli do skoka u napadu, što će biti možda i najveća promjena u odnosu na Riversov stil, pošto je Doc po uzoru na Popovicha tranzicijsku obranu pretvorio u prioritet broj 1, a skok u napadu učinio apsolutno nebitnom kategorijom.

Još jedan razlog zbog kojega se Ainge zagrijao za Stevensa je njegova sklonost naprednoj statistici – Butler je, naime, prije nešto više od godinu dana angažirao dugogodišnjeg suradnika Basketball Prospectusa i NCAA fanatika Drewa Cannona kao analitičara upravo na Stevensovo inzistiranje, što je bio potez u NBA stilu i očiti znak da čovjek razmišlja bitno drugačije od trenera-institucija s kojima je okružen u NCAA.

Uostalom, nije da NBA ima previše izbora kada su NCAA treneri u pitanju – jedan Self na Kansasu ima više dolara od Riversa, D’Antonia, Thibodeaua i Woodsona zajedno, tako da mu baš i nije u interesu otići u NBA u ovakvu situaciju u kakvoj se nalazi Boston. Butler pak nema tih sredstava da se natječe s NBA klubom, a i Stevens je dovoljno mlad da mu ovakav poziv predstavlja izazov. Kad se sve tako poklopi, stvarno nema razloga za ne pokušati izbjeći trend angažmana dokazanih NBA asistenata.

SPURS

Ugovor s Manuom je ok, možda djeluje puno na prvi pogled, ali ovo je realna cijena obzirom na njegovu lanjsku produkciju – na stranu playoff, Manu je i dalje, usprkos ozljedama i starenju, kvalitetna napadačka opcija od koje momčad ima samo koristi. Obzirom da sumnjam kako bi za njim vladao veliki interes, možda su Spursi mogli proći i za par milja ispod tržišne cijene, ali smatrajmo ovo bonusom za godine vjernog služenja.

Dovođenje Belinellia je također solidan potez, pogotovo ako su glasine da bi Neal mogao negdje drugdje dobiti midlevel točne. Za 3 milje, Marco donosi sigurnost kao peti bek, ima combo vrijednosti slične Ginobiliu i sada će imati prilike pokupiti par trikova i od najboljega. Doduše, kao ni Neal ni on nije u stanju odraditi posao back-up playa tijekom cijele utakmice, ali s njim i Ginobiliem moći će se izgurati i eventualno dulje razdoblje bez Parkera (osobno ni malo ne vjerujem u Josepha koji je opet imao mizeran IOR rezultat, ali on i Mills bi trebali biti podnošljive alternative za regularnu sezonu).

Uglavnom, sada imaju 13 igrača pod ugovorom, na oko 60 su milja i ostao im je još samo midlevel. Potpišu li Kirilenka ili Landrya, mogu ciljati na novo Finale – na prvi pogled mi se samo Clippersi čine kao momčad sposobna kazniti manjak pokretljivosti u zadnjoj liniji kroz pick & roll Paula i Griffina, za sve ostale matchupove rotiranje Kirilenka i Splittera moglo bi biti idealna zakrpa (Splitter čuva klasične ormare tipa Randolph ili West, Kirilenko stretch igrače poput Jamesa ili Ibake, a samo Blake ima kombinaciju unutar-van igre kojom ih obojicu može nadigrati).

PELICANS

Već sam neki dan izrazio sumnje u to kako će nova vanjska linija Pelicansa funkcionirati, ali, bez obzira na upitnost krajnjeg rezultata, bit će ovo zanimljivo gledati. Pelicansi su praktički završili rebuilding s izborom Davisa, to je poruka, toliko vjeruju u svog nositelja da su spremni odmah krenuti po rezultate. S tri kreatora na vanjskim pozicijama, Davisom u sredini kao pick & roll mašinom te Andersonom na perimetru kao idealnom četvorkom sposobnom otvoriti reket za bekove, ova startna petorka ne bi trebala imati problema s napadom. Obrana je pak upitna, pogotovo dok ne saznamo može li Davis igrati peticu puno radno vrijeme (lani nije mogao igrati ništa jer je bio preslab čak i za čuvati četvorke).

Problem je što ova petorka poprilično i košta – Pelicansi trenutno imaju oko 54 milje garantirane za samo 7 igrača. Dakle, dubina praktički ne postoji, osim ako ne želimo vjerovati da će Rivers i rookie Jackson pokrpati bekovske pozicije i gubitak Vasqueza. Jason Smith je trenutno jedina zamjena za Davisa i Andersona, što je poprilično neozbiljno ako stvarno misle loviti playoff i tu će se osjetiti manjak Lopeza (Withey na kojega su im Blazersi ustupili prava tu neće pomoći). Osim, naravno, ako se ne dogodi očekivani trade s Gordonom. Mislim, sve se slaže – Pelicansi su se odrekli lanjskih startera na jedinici i petici, a Sunsi u izlogu upravo imaju Dragića i Gortata koji taman idealno stanu u Gordonov ugovor.

Ok, tu se javlja pitanje oko toga treba li uopće Sunsima i dalje Gordon sada kada su doveli Bledsoea, ali obzirom da im još manje treba Dragić, a da je Gortat ionako u zadnjoj godini ugovora, zašto ne bi odradili ovaj trade? Bledose je dokazao da može čuvati veće bekove, a Gordon pak da je u stanju biti playmaker koji može sakriti Bledsoeve kreativne mane. Ovo je prelogično da bi se dogodilo, znam, ali ionako moramo čekati još samo desetak dana da saznamo – tada se, naime, diže zabrana s opcije Sunsa da dovedu Gordona putem tradea zbog toga što su ga pokušali potpisati prošlo ljeto. Ovim potezom Pelicansi bi riješili rupe na rosteru, s Dragićem kao back-up playom i Gortatom kao centrom već bi ozbiljno kucali na vrata playoffa, a još bi im ostalo i dovoljno prostora na capu da potpišu solidnu trojku (oko 4 milje – na midlevel nemaju prava dok god ne popune cap, a kako su ispod, moći će iskoristiti samo mini midlevel, takozvani room exception težak oko 2.5 milje, što znači da u teoriji mogu dovesti još dva solidna igrača, a ne samo jednoga i tako sastaviti opaku rotaciju).

Ostanu li pak pri Gordonu, osim što će imati tanku klupu i muku oko formiranja rotacije, sve što će nam ponuditi bit će taj show dok gledamo kako se Jrue, Tyreke i Eric natječu tko će ispaliti više skok-šuteva iz driblinga. U tom slučaju ispada kako bi najbolje bilo da su Evansa potpisali direktno i da uopće nisu uključili Vasqueza i Lopeza u trade. Tanka je granica između toga hoće li Demps na kraju ispasti vizionar ili iz aviona.

KINGS

Kingsi su dobro prošli, ali su mogli i još bolje da su zadržali Lopeza umjesto što su dozvolili da se u priču uključi Portland koji im je za njega dao dva picka druge runde. Kada su već odlučili da nema smisla dati toliko novca Evansu, dobitak Vasqueza na onom minimalnom ugovoru je odličan potez – sada imaju i drugog solidnog playa koji je u principu idealan back-up, ali može biti i starter u ovakvoj momčadi u razvoju. Problem je samo što već jednog takvog plesača po Felton liniji imaju u Thomasu, iako nema razloga da njih dvojica ne podijele minute (svakome po dvije četvrtine), plus i zaigraju tu i tamo zajedno protiv manje opasnih napada (Vasquez je rupa u obrani na dvojci, ali sasvim je solidan u spot-up ulozi). Uglavnom, da su zadržali i Lopeza kako je prvotno bilo planirano, imali bi playoffa vrijednu rotaciju visokih (Cousins, Patterson, Thompson, Lopez, s Hayesom kao petim članom rotacije), nije da nemaju prostora za prihvatiti tih Lopezovih garantiranih 5 milja – trenutno su oko 12 milja ispod capa s 11 igrača pod ugovorima. Ali, izgleda da im loviti playoff još nije namjera, što izbjegavanje veterana poput Iggya i sada Lopeza potvrđuje.

BLAZERS

Blazersi se zadovoljili graničnim starterom kao svojom peticom i izgleda da su zaključili svoju priču oko potrage za centrom. U jednu ruku LMA može biti zadovoljan jer se neće morati raubati pod košem pošto mu Lopez može poslužiti kao zaštita na sličan način na koji je lani služio Davisu, a u drugu ruku može biti nezadovoljan jer ovo pokazuje nedostatak vizije stručnog štaba. Lopez je igrač za maksimalno dvije četvrtine, dakle, što se događa u preostale dvije?

Blazersi su ovim tradeom završili na oko 53 milje za 11 igrača, dakle definitivno ne mogu ponuditi lovu za Pekovića. Ono što mogu ponuditi je nekakav paket sastavljen oko Leonarda ili Robinsona kako bi doveli Gortata – dvojac Gortat-Lopez, e to već zvuči kao ozbiljna rotacija na petici koja je u stanju potpuno sačuvati Aldridgea od prljavih poslova.

Ako pak smatraju da je ovo što imaju sasvim u redu, malo se varaju. Ovu trenutnu rotaciju IOR za sada vidi kao 41-41 momčad i to u najboljem slučaju, dakle ako uračunamo da će i McCollum odraditi svoje kao šesti igrač i da će Barton poslužiti kao kvalitetna zamjena na boku (ni u jedno ni u drugo ne možemo biti sigurni, McCollum je ipak rookie, a Barton je proigrao lani u trenutcima kada je sezona već bila zaključena). Ovih preostalih 4-5 milja svakako bi trebalo potrošiti na poštenu trojku kako bi se dodatno osigurali (Dorell Wright?), možda i još jednog visokog jer poprilični upitnici su i nad time koliko su Leonard i Robinson spremni uskočiti u ozbiljne role, pogotovo ako će se momčad boriti za playoff u završnici sezone.

Glava boli od pogleda na beskorisne, garantirane i skupe ugovore Clavera i Freelanda, ali nada da se ovaj brzinski facelift rostera može spasiti još uvijek postoji.

CAVS

Stvarno? Earl Clark? Počinjem ozbiljno sumnjati u poteze Chrisa Granta – od izbora Thompsona preko Waitersa do Bennetta, plus povratkom Browna, Cavsi praktički od draftiranja Irvinga nisu povukli solidan potez. Dojam da riskiraju samo rizika radi potvrđuje i ovaj nepotrebno visok ugovor (više od 4 milje godišnje). Jasno, prostora na capu imaju koliko žele – čak i nakon potpisa Clarka ostaje im oko 20 milja na raspolaganju, što znači da je ovo financijski minimalan uteg. Ali, ako već imaš rupu na trojki, a navodno se želiš boriti za playoff, s podizačem energije Clarkova profila nećeš je popuniti. Clark je bljesnuo u Lakersima onoga trenutka kada je gurnut ne četvorku, gdje se kombinacijom solidnog šuta i mladenačke energije nametnuo kao dobar igrač za D’Antoniev sistem. U Cavsima su pak u zadnje tri sezone u lutriji izabrali dvije četvorke, jednu upravo prije nekoliko dana, što znači da se na ovoj njemu idealnoj poziciji baš i neće naigrati. A kako je čak i u Lakersima bio ispodprosječan NBA igrač kada bi završio na boku (obrambeno solidan zbog snage i dužine, ali napadački rupetina), teško je očekivati da će donijeti išta više od onoga što je lani donosio CJ Miles ili da će preskočiti Geea u rotaciji. Ukratko, bačen novac – koliko god da ga Cavsi imaju na raspolaganju, ovakvog igrača su mogli pronaći za duplo manje.

KNICKS

Grunwald radi jedino što mu preostaje, svim silama rasipa novac ne bi li zadržao na okupu barem lanjsku jezgru. Ugovor sa Smithom je ok, čak i ispod tržišne vrijednosti, ali JR očito nije želio zamijeniti neonska svjetla New Yorka plinskim svjetiljkama Milwaukeea, pa makar i za puno više dolara (stječe se dojam da u tim nekim gradovima u Americi ljudi još nemaju struju koliko ih slobodni igrači izbjegavaju). Ostanak Prigionia je također postao nužnost obzirom na mirovinu Kidda.

Uglavnom, Knicksi su debelo u zoni poreza, tako da im ostaje još samo porezni midlevel kojega će morati potrošiti na Copelanda kojemu su neke momčadi do sada navodno bile spremne ponuditi skoro i puni midlevel – to znači da non-Bird prava neće biti dovoljna (koristeći njih maksimalno mu mogu ponuditi oko 2 milje). Jasno, ponude li Pacersi 4 ili 5 milja, onda ni te 3 New Yorka ne bi trebale biti dovoljne, ali tu se javlja ovaj spomenuti efekt neona protiv voštanica koji se često pobrine da Knicksi dobiju igrača kojega žele.

Recimo da Copeland ostane i da će to zadovoljstvo Knickse koštati porezni midlevel – to bi značilo da imaju 10 igrača pod ugovorom i da ostatak rostera mogu popuniti samo minimalcima uz eventualni povratak Martina kojemu mogu ponuditi malo više od minimuma zbog non-Bird prava. Dakle, sve se čini kako će Grunwald opet morati zasukati rukave ne bi li iskopao nekoliko bisera u Europi i na ljetnoj ligi.

HEAT

Spominjem ih samo jer su dali negarantirani ugovor top 60 igraču s IOR draft workouta, Mycku Kabongu, koji će predvoditi njihovu momčad na ljetnoj ligi. Ima uokolo dosta potencijalnih bisera, a lijepo je vidjeti da su nakon godina nebrige i u Heatu počeli razmišljati o razvoju talenta.

BUCKS

Tržište se suši brzinom prosječnog proračuna latinoameričke države, što znači da će se Bucksi morati zadovoljiti preplaćivanjem Mayoa. Navodno je dogovoreno, ali nigdje nisam pronašao cifru, po nekim glasinama između 8 i 10 milja po godini. Dakle, čak su i Bobcatsi odradili suvisliju trgovinu, što znači da Bucksi trenutno vode na zamišljenoj rang listi kao franšiza koja ima najveće šanse za završiti u Seattleu.

PACIFIC

CLIPPERS

THAT WAS THEN:

Griffinova eksplozija i Gordonovo sazrijevanje preko noći napravili su od njih nove favorite mainstreama koji NBA doživljava isključivo preko NBA actiona. Iako nisu bili ni blizu playoffu, potencijal koji su pokazali nije ostavljao mjesta sumnji – Clippersi će imati uspješnu budućnost. Još kada su se riješili Barona Davisa, samo kako bi mladim snagama omogučili rast bez nepotrebnih smetnji, svima je postalo jasno kako se nešto čudno počinje događati u Los Angelesu. To nešto kulminiralo je već prvim potezima nove sezone.

THIS IS NOW:

Odreći se Gordona nije bilo lako, ali ne pruža ti se često šansa dovesti u momčad najboljeg playmakera u ligi. Možemo mi pričati o Paulovim koljenima koliko hoćemo, ali dosta je sjetiti se razine na kojoj je igrao lani u playoffu protiv Lakersa kako bi shvatili da se ovakva prilika ne propušta. S Gordonom, Clippersi bi ove godine vrlo vjerojatno bili playoff momčad. S Paulom, oni su preko noći glavna konkurencija Durantu i društvu za vrh Zapada. Billups može funkcionirati kao drugi bek jer je pod stare dane sve bolji šuter, Jordan kao najbolji Blakeov prijatelj jednostavno mora imati mjesto u momčadi, a Bledsoe, Butler i Mo Williams znat će iskoristiti prostor koji će im ostavljati dva na pet majstorije Paula i Griffina. Lob city, kao što već danas priča legenda.

PLUS:

Imaju idealnu kombinaciju prvog i drugog igrača, možda i najbolju trenutno u ligi (stilski su zasigurno korisniji jedan drugome nego što su to npr. Wade i James), a ostatak petorke čine korisni igrači koji se solidno uklapaju u svoje role. Butler je preplaćen, ali ako je u njemu ostalo još išta od nekadašnje all-round kvalitete, možda su dobili i potrebnu treću napadačku opciju. Ako i nisu, Chauncey još uvijek može pokriti sve što se od njega traži. Možda i najvažnije od svega je što dolaskom Paula sve ono što priča Vinnie Del Negro postaje nebitno. Pravi trener nalazi se na parketu.

MINUS:

Klupa je upitna, a dok ne počnu utakmice ne možemo znati kako se u petorku uklapaju Butler i Billups. Podbace li iz nekog razloga (Butler zbog debljine tj. ozljeda, Chauncey zbog godina), Paul i Griffin morat će još dodatno pojačati ritam. Lob city na kvadrat.

IDEALNIH 5: Paul, Billups, Butler, Blake, Jordan

6TH MAN: Mo Williams

SCORE: 42-24

LAKERS

THAT WAS THEN:

Što se dogodilo s Lakersima u playoffu saznat ćemo kad jednog dana Phil Jackson napiše The Last Season 2. Usprkos tome što su šlepali mrtvog Fishera cijelu sezonu i što su Kobeova koljena očito klecala pod kilometrima, Lakersi do starta playoffa nisu gubili etiketu favorita, ponajviše zato što je trojka pod košem igrala odlično. I onda je stiglo mučenje s Hornetsima, a zatim i pucanje po šavovima protiv Dallasa. Ako Fisher više i nije mogao, ako je Kobe u gorem stanju nego itko želi priznati, što je zaustavilo Gasola i Bynuma? Zašto je Phil digao ruke od momčadi prije kraja? Da li je stvarno Dallas samo tako odjednom postao duplo bolja momčad? Kakav god bio razlog, očito je bilo da Lakersi ne mogu ni izgubiti bez drame. Sjetimo se samo na koji su način poraženi od Pistonsa 2004. Objašnjenje koje se nameće je da se radi o arogantnim tipovima koji ne znaju gubiti, pa onda, kada poraz postane izvjestan, pokušavaju sakriti činjenicu da su naišli na boljega tako što skreću pažnju na sebe – hej, pa mi smo Lakersi, možemo izgubiti samo ako sami tako odlučimo. A možda je Gasol samo otkrio da ga žena vara s Kobeom.

THIS IS NOW:

Kad se već sjećamo Finala protiv Pistonsa, sjetimo se i kako je izgledala godina nakon. U Los Angeles kao da je pala bomba, a nešto slično dogodilo se i ovog ljeta. Otišao je Phil, nisu doveli nikoga (blokiranje tradea za Paula na kraju se pokazalo sjajnim potezom lige jer su Hornetsi dobili Gordona), samo tako su se riješili Odoma iz, kako se čini, financijskih razloga. Kako znamo da Kupchak nije budala, svi ovi potezi mogu se objasniti samo kao početak rebuildinga jer s ovakvim rosterom Lakersi nemaju šanse boriti se za išta više od nastupa u playoffu. Mislim, da se žele boriti za naslov, onda bi valjda konačno doveli solidnog playa (Fisher je gotov, a Blake više nije NBA kvalitet, ako je ikada i bio) i ne bi pustili Odoma da odšeta. Ovako, ne samo da će opet imati rupu na jedinici, već su ostali i bez klupe i bez ključnog krilnog igrača. Jer, Odom ne samo da je mijenjao obe pozicije pod košem, čovjek je uskako i na malo krilo gdje se izvjesna persona s inicijalima MWP lani potpuno raspala. Sad, koji je glavni razlog zašto su Lakersi ovako olako digli ruke od sezone? Pa, po meni, isti onaj zbog kojega su lani pali bez ispaljenog metka – zato što je Kobe nakon dvije za njega osrednje sezone očito nepovratno krenuo prema dolje. Može čovjek posjećivati svakakve doktore Frankenstaine i mijenjati krv, hrskavice ili što već, ali sat se ne može vratiti natrag. Bez velike trojke da mu čuva leđa, Kobeu će ove i idućih sezona bolje pristajati prezime Johnson ili Jackson nego Bryant.

PLUS:

U sjeni Paula i Odoma ostaje neprimjećeno kako Kupchak okuplja jedan od najvećih dork timova svih vremena. Oni koji redovno čitaju ovaj blog dobro znaju da svake godine biram idealnu petorku bijele braće među igračima zadatka, a Lakersi su ove godine doveli ultimativna imena. Blake, Kapono i starosjedilac Walton bili su izabrani u petorku još tamo 2007. O Troyu Murphyu se nema što reći, čovjek je prototip visokog bijelog šutera i još se preziva Murphy, kvrago. Svi zajedno vjerojatno više nikada neće odigrati bitnu ulogu u NBA, ali sama činjenica da je ih netko okupio na istom rosteru razlog je za slavlje. Naravno, ne treba zanemariti ni Josha McRobertsa koji će svojom energijom zasigurno pomoći. Pitanje je samo da li je činjenica što im je upravo on četvrti najbolji igrač plus.

MINUS:

Gdje početi? Kobe je na zalasku, a ključno pitanje je može li on to prihvatiti ili će zajedno sa sobom prema dnu vući i momčad. Nakon debakla 2004. imao je dovoljno energije sam nositi franšizu, ali danas takvi potezi više ne prolaze. Nemaju klupu, a na dvije pozicije u momčadi startaju im igrači koji su još lani trebali biti u mirovini (ako ništa drugo, mladi Ebanks i rookie Morris mogli bi iskoristiti situaciju i nametnuti se kao NBA igrači). A ni Mike Brown se ne čini kao dugoročno trenersko rješenje. Sve u svemu, Lakersi danas više podsjećaju na Atlantu nego na Lakerse od prije godinu dana. Go figure.

IDEALNIH 5: Morris, Kobe, Ebanks, Gasol, Bynum

UMJESTO ODOMA: McRoberts

SCORE: 37-29


Znaš da smo prodali već jedan dres s mojim imenom? Neki tip iz Hrvaskije, to je tamo u Srbiji.

GOLDEN STATE

THAT WAS THEN:

Nade da će promjena vlasnika i dresova donijeti promjenu pokazala se iluzornom. Istina, rano je za donositi ikakve zaključke, ali lani su Warriorsi bili ista momčad kao mnogih godina do sada – run and gun banda koja ne igra obranu ni pod razno. Steph Curry je muku mučio s ozljedama, a Monta Ellis s nastojanjima da igra pametno na parketu i van njega.

THIS IS NOW:

Počelo je kao repriza – Curry se ozljedio u prvoj predsezonskoj utakmici, a Ellis i dalje ničim ne pokazuje da je sazrio dovoljno za ulogu nositelja koju su mu namijenili (mali bi bio briljantan kao prvi igrač s klupe). Oko ova dva beka se sve vrti, igračka pojačanja su nepostojeća, a to znači da bi eventualni pomak naprijed trebao doći od okolnih faktora. Marc Jackson kao novi trener? Sudeći po onome što sam godinama imao prilike čuti u eteru, Jackson je simpatičan tip koji nema kapaciteta za obavljanje ovoga posla. Jerry West je doveden u ulogu savjetnika, ali obzirom na njegove godine vjerojatno se radi samo o PR potezu. Praktički, nikakvih promjena nema. Warriorsi su i dalje run ‘n’ gun banda u kojoj jedino Curry posjeduje talent za biti učinkovit napadač (a bazirati planove na run ‘n’ gunu u kojem ste u startu žrtvovali obranu i ne biti učinkovit u napadu ne vodi nigdje), iako ni usprkos tome ne kužim što je to mali specijalnoga pokazao u ove dvije sezone da zaslužuje da ga Warriorsi smatraju toliko bitnim da ga ne žele uključiti u nijedan potencijalni trade. Lee bi trebao imati bolju godinu, pogotovo skakački, ali Wright zasigurno neće onako zabijati trice. Izgleda da ih čeka još jedna sezona bez playoffa.

PLUS:

Kada su zdravi, koncentrirani i kada nalete na idealne protivnike koji ne mogu iskoristiti njihov manjak mišića i visine, Curry i Ellis djeluju kao nezaustavljiva kombinacija na vanjskim pozicijama.

MINUS:

Čak i da konačno bude zdrav, Biedrins nema kako olakšati život suigračima u napadu – tip je toliko drven da sve ono dobro što napravi u obrani najčešće prospe. Dovođenje Kwamea Brownea kao zamjene ne riješava ništa, a klupa jednostavno ne postoji.

IDEALNIH 5: Steph, Monta, Wright, Lee, Biedrins

SCORE: 28-38

PHOENIX

THAT WAS THEN:

Nash je zaslužio igrati u pravom klubu, ali, nažalost, Sunsi ga trebaju da bi zadržali kakav-takav interes za sezonskim kartama, dok je on sam preponosan da traži trade. Lanjski podbačaj time je tužniji jer dolazi samo godinu nakon iznenađujućeg playoff nastupa, međutim roster Sunsa je takav da je i skoro polovičan učinak bio svojevrsni uspjeh. Potezi koje su vukli zadnjih godina, igrači koje su pustili da odšetaju i oni koje su masno preplatiti, morali su se odbiti o glavu i Sunsi su lani postali rebuilding momčad, run and gun banda koja je bez one prijašnje efikasnosti postala kopija jednih Warriorsa.

THIS IS NOW:

A to su i danas, samo što to još ne žele priznati. Njihov menadžment spada u jedan od najgorih u cijeloj ligi, što bolje od ičega dokazuje lanjsko puštanje Amarea i onda trošenje tog istog novca na bezveznjake poput Childressa (koji niti u Grčkoj nije mogao ostaviti traga) ili Warricka. Da ne spominjemo sukob interesa kakav se obično viđa u hrvatskoj politici u koji su uključeni GM Sunsa Babby koji je, kao slučajno, potpisao Childressa i zatim opteretio klub Turkogluovim ugovorom. Nego, na stranu sve, na koga Sunsi mogu računati u budućnosti na parketu? Možda na Gortata, koji je sjajno koristio Nashove asiste u drugoj polovici prošle sezone. Definitivno na Dudleya, koji ima sve all-round atribute za biti rasni šesti igrač ili za zaokružiti petorku. Problem je samo što su njih dva doslovno jedine svijetle točke ovog rostera koji izgleda kao da su sklepala tri pijana srednjoškolca koja još nisu otkrila pravila igre.

PLUS:

Steve Nash bi bio zlata vrijedan momčadi koja se bori za naslov i Sunsi ovaj žeton moraju vrhunski uložiti. Inače, obzirom na stanje u kojem su, iduće 3-4 sezone njihovim navijačima neće donijeti apsolutno ništa.

MINUS:

Od svih loših poteza najgorim bi se moglo pokazati to što nisu pojačali rotaciju na vanjskim pozicijama. Nash je doslovno sam i ako misle biti u igri veći dio utakmica onda će ga morati jahati do besvijesti. A to nije dobra vijest za ovog veterana, ma kako žilav bio i ma kako se dobro hranio.

JEDINIH 5: Nash, Dudley, Hill, Frye, Gortat

SCORE: 22-44

SACRAMENTO

THAT WAS THEN:

Kingsi su svojevrsni Wizardsi zapadne konferencije po načinu na koji roster krcaju talentiranim igračima sumnjiva karaktera. Ne boje se draftirati Evanse i Cousinse ovoga svijeta, niti ih se kasnije boje baciti na parket bez ikakvog smjera. Stanje oko svlačionice je takvo da su problemi s igračima gotovo nebitni (dvorana, ostanak ili odlazak, vlasnici bez kinte, trener kojega boli neka stvar), čak je malo i žalosno da potencijalne zvijezde ovako trunu.

THIS IS NOW:

A trunut će i dalje, bez obzira što je Evans ove sezone konačno zdrav (lani imao problema sa stopalom) i što je Cousins godinu iskusniji. Naime, priče po kojima je Evans došao u kamp s nekoliko kilograma viška i van forme dovoljno govore o tome o kakvom se “profesionalcu” radi, a rookie sezona u kojoj se Cousins uspio čak i potući sa suigračem teško da je pripomogla sazrijevanju ovog velikog djeteta. S ovakvom jezgrom možemo od njih očekivati puno grešaka i glupih poraza. Usprkos talentu kojega ima jedan Thornton i cijelom nizu korisnih tijela pod košem poput Hicksona i Thompsona, Kingse ne vidim kao potencijalnu momčad koja može pozitivno iznenaditi. Za razliku od sličnih Wizardsa, u Sacramentu jednostavno nema vizije, a niti je Evans u rangu Johna Walla.

PLUS:

Ako ništa drugo – mogu zabiti. Evans ima potencijal izrasti u dvojku koja će pomoći barem fantasy momčadima da dođu do naslova, a Cousins također kao od šale može biti double-double igrač. Zaustaviti ih mogu samo problemi s ozljedama i glavom.

MINUS:

Ako mislite da su vlasnici i trener problem, što tek reći za GM-a Petriea koji je zadnjih godina odlučio trošiti tonu novca kojega nemaju na likove poput Garcie ili Salmonsa (trošenje na Outlawa je van pameti, ali očito misle kako na ovakvom rosteru moraju imati čovjeka s takvim prezimenom) i koji uporno u klub dovodi igrače poput Jimmera, Greena i sličnih revolveraša, iako su volume scoreri ono što im najmanje treba na rosteru kojega grade oko takvih crnih rupa kakve su Evans i Cousins. Čak je i jedini potez ovoga prijelaznog roka koji je imao smisla (dovođenje Hayesa kao igrača koji prvo pita što može napraviti za momčad, a tek zatim što momčad može napraviti za njega) stopirao prst sudbine, što je samo još jedan znak da nitko ne želi da se ova agonija u Sacramentu nastavlja.

DONEKLE LOGIČNIH 5: Evans, Thornton, Salmons, Hickson, Cousins

SCORE: 20-46

THE 2011. NO-STAR GAME

Od ove sezone odlučio sam modernizirati izbor za tradicionalni no-star kojim obilježavamo besmisao all-star utakmice, ali koji ukazuje i na spaljen novac i loše poteze uprava diljem lige. Ajde, možda je riječ besmisao preteška, dok sam imao 15 godina uživao sam gledati Glena Ricea i Mitcha Richmonda kako dižu one staklenke iznad glave, ali, otprilike u tom razdoblju, spomenuti vikend prestajem koristiti za išta više od odmora kako bi što spremniji i koncentriraniji dočekao zadnji rok za trejdove.

Uglavnom, do sada je izbor uključivao 12 imena koja su tokom sezone ostavila očajan dojam, a prednost bi dobili oni s ogromnim ugovorima koje nisu u stanju opravdati te oni s ogromnom minutažom koju ne koriste za ništa korisno. Obzirom da je kandidata svake sezone više nego dovoljno, od ovog izbora imat ćemo dvije momčadi, Istok i Zapad, kako i dolikuje pravoj utakmici.

Naravno, prije nego krenemo na sam izbor, nekoliko riječi o nezaboravnoj noći koja je iza nas. U roku od nekoliko sati NBA je ostala bez dva simbola – Ray Allen skinuo je rekord Reggiea Millera u tricama, a Jerry Sloan odustao je od borbe s vjetrenjačama mudro izabravši mirovinu.

Iako se radi o pomalo blesavom osjećaju, moram priznati da sam ponosan na Raya. Zaljubljen sam u njegovu igru od prvog dana kada sam ga vidio u akciji i sjajan je osjećaj nakon tolikih godina osjetiti kako čovjek ne samo da prima priznanja koja zaslužje, već kako svojim radom ostavlja trag koji nitko neće moći ukloniti. Ray danas više nije samo čovjek s najljepšim skok-šutom u povijesti kojem se možemo diviti iz estetskog kuta kao kakvom umjetničkom djelu, Ray je danas legenda kojoj status jednog od najvećih garantiraju konkretne brojke.

Njegovih suludih 2 562 ubačenih trica ostat će na vrhu dugo, dugo vremena. Mislim, stavimo stvari u perspektivu – od aktivnih igrača samo Eric Gordon donekle obećeva da uopće može krenuti stopama Raya i Reggiea, a za zaprijetiti im trebao bi zabiti oko dvije stotine trica svake od idućih 10 do 12 sezona. Nije nemoguće, osim iz dva razloga. Prvi je što je tek ove sezone Gordon pokazao da u sebi ima sposobnost za uopće zabiti 200 trica u sezoni, iako još nije dostigao tu brojku (a niti će, ritam mu je razbijen ozljedom). A drugi je što jednostavno nije u stanju ostati u komadu zbog specifične građe.

Dok su Ray i Reggie gazela i fakir konstitucijom, Eric je previše buldog da doživi njihove godine. Mislim, držim mu fige, takav šuter se ne rađa svaki dan i smatram ga već sada top 5 dvojkom u ligi, ali nije realno očekivati da će uspijeti. Kako nikoga drugog nema na vidiku, ispada da ćemo idućih nekoliko desetljeća provesti u potrazi za nekim poput Raya, a da o rušenju njegovih rekorda ne pričam. I dok je nekako za one Wiltove i Kareemove rekorde još i razumljivo da ih možda nitko nikada neće skinuti jer njihova psiho-fizička kombinacija ipak je bila svojevrsno remek-djelo prirode, za lov na ovaj Rayov na prvi pogled nema prepreka.

Trica je danas praktički postala osnova igre, svi imaju šutere, svi šutiraju. Ali, to možda i govori više od ičega kakvo čudo je napravio Ray – običan čovjek u običnom tijelu, samo zahvaljujući svom talentu i radu, postigao je nešto neobjašnjivo fantastično, potvrdio se kao najbolji šuter svih vremena u sportu u kojem je šut ako ne najvažniji, a ono barem najprepoznatljiviji segment igre. Mislim, kako možete voljeti košarku i ne stati pred ovim podatcima i skinuti kapu do poda?

Koliko često imamo priliku vidjeti nekoga tko je u tome što radi najbolji, ma ne samo najbolji već toliko bolji od svih drugih? I što je najluđe, postigao je to s tri sezone manje od Reggiea na kontu (točnije s 315 utakmica manje). Šteta zato što ovo fantastično dostignuće ostaje u sjeni ove druge drame. Ali, nažalost, mozgovi su nam oprani žutilom svakodnevnice tako da se refleksno okrećemo lažnom sjaju (ili u ovom slučaju bolje reći crnilu). A ovo što se sinoć dogodilo s Jerryem Sloanom je upravo to, situacija kada se tresu brda i dogodi se – niš, ma koliko patetičnih tekstova ispisali ESPN-ovi senzacionalisti poput Adandea (ako želite pročitati smisleni tekst iz zdravog kuta, ne treba vam tražiti dalje od dobrog starog Woje koji još jednom pokazuje da je prvo pero današnjice).

S jedne strane imamo čovjeka koji je dosegao vrh ljudskih potencijala, s druge imamo djedicu koji u mirovinu odlazi nekoliko godina prekasno. I sada je veća priča u tome što je ovaj drugi otišao na način na koji je otišao? Umjesto da se divimo nečijem postignuću, zamaramo se tračevima. Ponekad smo stvarno idioti.

Jerry Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena. To ne govore samo njegovi rezultati nego i nešto puno, puno važnije – njegove momčadi igrale su fantastičnu košarku, košarku na pravi način. Nesebično i strastveno. I to je jasno svakome tko je ikada pogledao bilo koju utakmicu Utah Jazza tijekom ovih njegovih nenadjebivih 23 godine.

Jerryeva najveća vrlina bila je u tome što nije priznavao ne kao odogovor, da se poslužim ulitimativnim klišejom. Iz svaka momčadi izvukao bi maksimum i to je trebalo respektirati jer ljudski je kiksati. Samo, Sloan nije znao za kiks, niti bi ikada prihvatio neuspjeh. Njegova opsjednudost igrom i intenzitet kojim je prilazio poslu bili su njegovo najveće oružje, ali ujedno i njegovo najveće prokletstvo.

Sad, reći da Sloan nije znao za kompromis bilo bi blesavo, vidjeli smo u ovoj novoj eri Williamsa i Boozera kako je prihvatio Deronov drugačiji način igre od onoga što je on tražio (kvragu, čak ga je i kao rookiea gurnuo u vatru ranije nego se itko mogao nadati, vjerujući u momka koji tada još nije znao kako se igra pozicija). Prihvatio je čak i tu momčad, sa svim njenim vrlinama i manama. Ubrzao je igru, odustao od totalne kontrole, shvatio je da nema smisla živcirati se nad šupljim reketom kada mu profil igrača ne omogućuje da ga brani kako treba te je obranu prilagodio igračima i otvorio je pomaganju, krađama i lutanjima pojedinaca, nečemu što je prije bilo nezamislivo u tvrdom starom izdanju Jazza u kojem si živio i umirao braneći se 1 na 1.

Sloan je bio tvrdoglav, ali nije bio blesav. Samo, problem je u tome što to nije bilo dovoljno, odnosno što nije bio dovoljno fleksibilan. Uzmimo za primjer samo njemu dva najbliža trenera, što godinama, što filozofijom. Rick Adelman i Greg Popovich su također ovisnici o kontroli, učenici škole koja govori da trenerova mora biti zadnja i da momčad mora odražavati trenerovu osobnost, ali su toliko fleksibilni da iz sezone u sezonu mijenjaju stil igre. Ne samo kozmetički, već ako treba i potpuno.

Da li je Sloan bolji trener i poznavatelj igre od obojice? Vrlo vjerovatno. Ali, u isto vrijeme, Sloan nije imao tu sposobnost gledanja šire slike, nije imao taj gen menađera koji je u NBA važniji od onoga trenerskog. Uostalom, pogledajte samo tri imena koja su na vrhu popisa trenera sa najviše naslova:

– Phil ”Imam više prstenja nego prstiju na ruci tako da sam si jednog morao nataknuti na bimba” Jackson
– Red ”Napravit ću sve, ali baš sve, da si osiguram talent, a onda u miru mogu pripremiti pobjedničku cigaru” Auerbach
– Pat ”Motivacijski govori i psihologija su važniji od ijedne akcije koju sam ikada nacrtao na ploču” Riley

Ti ljudi neosporno znaju sve o košarci, ali ono što su znali (i još uvijek znaju) bolje od ikoga je ljudska priroda. Njihova spremnost da izgube poneku bitku kako bi na kraju dobili rat bila je njihova najveća vrlina. Sloan, nažalost, nije posjedovao takav um. Kod njega je sve bilo čista strast. Zato ga je bilo tako lako voljeti. I mrziti, ako ste igrali za njega.

Sloan ima mentalitet sveučilišnog trenera, tiranina i diktatora koji garantira da će iz vas izvući maksimum ako mu date sve što možete. Na sveučilištu to funkcionira, jer kao trener igrača imaš samo četiri godine, taman dovoljno da izvučeš iz njega maksimum, a da ovaj ne poludi i ne ubije te. U NBA to nikada nije moglo proći, čak ni kada nije bilo ovoliko love u igri. A nakon što su igrači postali i novcem važniji od trenera, praktički od prvih dana, hijerarhija je postavljena.

Sad, činjenica da je Sloan izdržao tolike godine s Maloneom i Stocktonom dovoljno govori da nije u pitanju nerazuman čovjek, ali postaje očito kako je on sav život nakon Stocktona i Malonea gledao upravo kroz prizmu tih slavnih godina. Nije glavna prepreka tome što on i Deron nikada nisu uspostavili prisan odnos oca i sina ta što je Deron kreten, kakvim ga danas svi žure prikazati kao da je u pitanju nekakav lik iz stripa i kao da su ovakve situacije crno-bijele, već u tome što je Jerry uvijek u njemu vidio Stocktona, odnosno ono što on nije umjesto onoga što on jeste.

I znate šta, u tome uopće nema problema. Sve je to tako ljudski, sve je ionako ograničeno našim iskustvima, početkom i neizbježnim krajem. Bitno je ionako samo ono između. A Sloan toga između ima na bacanje, eto, ispada da je jedini problem u tome što je Jerry jednostavno trajao predugo. Iako sam svojevrsni fan čovjeka, mislim da sam svake godine od kada pišem ovaj blog negdje tijekom sezone zavapio ”Jerry, odlazi više u penziju”. Jebiga, činjenica je da Jazz uvijek ima dovoljno talenta, ali da rezultati nikako da krenu uzlaznom putanjom.

Uvijek neka toplo-hladna priča, s playoff razočaranjem. Nema centra, nema idealne momčadi, ali bez obzira na to uvijek imaš osjećaj da podbace, ostanu korak kratki. Ovogodišnja momčad je opet vrlo dobra, krenula je u sezonu sjajno (“bravo Jerry, majstor je to vrhunski složio u tako kratkom roku” vikao sam), da bi onda potpuno potonula (“daj otkaz Jerry, ovim igračima treba osvježenje” govorio bih). Mislim, kako doslovno svake godine ovako razmišljam o Jazzu, to što sam nakon vapaja za tim da mu konačno daju nagradu za trenera godine opet počeo glasno pozivati na njegovu ostavku nimalo me ne čudi. To je tako u sportu, trener je uvijek prvi na meti.

Sad, Sloan je trener. I logično da je prvi na meti. Što nas dovodi do pitanja – zašto to tako nije bilo svih ovih godina prije? I odgovor je jasan – zato što do nedavno Jerry nije bio trener, već ikona. Na čelu kluba nalazio se gospodin iz jednog drugog vremena, gospodin koji je kao i Jerry pripadao vrijednostima nekog drugog svijeta. Smrću Larrya Millera, Jerry je ostao bez čovjeka koji mu je uvijek čuvao leđa jer je u njemu uvijek vidio onog trenera koji je Jazz vodio do dva Finala.

Millerov sin pripada drugačijem svjetonazoru, a njegovim dolaskom na vrh prvi čovjek kluba praktički je postao GM Kevin O’Connor, nasljednik legendarnog Franka Laydena, dugogodišnjeg GM-a koji je ujedno bio i trener prije Sloana (to što je Salt Lake City vidio samo dva trenera tijekom svoje povijesti dovoljno govori o tome koliko je poseban bio Larry Miller).

Mlađi Miller i O’Connor nisu nad sobom imali duhove prošlosti, njihova vjernost Sloanu nije se mogla protezati iznad onoga što se događa sada. Kada bi gledali današnji Jazz oni bi vidjeli nesretnog trenera i nesretnog playmakera, ne sjene Malonea i Stocktona. Iz takve perspektive, logično je bilo poduzeti nešto, a to nešto obično biva uklanjanje trenera. Sloan iz te perspektive više nije hodajući spomenik, već smrtnik.

Sad, jedino što me u cijeloj priči zbunjuje je činjenica da su nekoliko dana ranije odlučili produžiti ugovor s njim na još jednu sezonu. To govori o totalnoj zbunjenosti u klubu. Sloanova legenda postala je bremen, izgleda da su čak i vlasnik i GM osjećali toliki respekt da su, iako možda već neko vrijeme misle da je vrijeme za promjenu, uredno produžavali ugovor, godinu po godinu.

Ovu svojevrsnu agoniju, a starost dragi moji prijatelji nije ništa drugo nego agonija, pogotovo ako ste zarobljeni u trenutku, nesposobni da pronađete nešto u čemu možete uživati i opustiti se, prekinuo je susret protiv Chicaga. Možda je poetska pravda da Bullsi uvijek bivaju ti koji iz prvog reda promatraju najteže trenutke ove franšize, ali tome pravi suparnici i služe, zar ne. Batman može bez Robina, dapače, ali bez Jokera je isprazan.

Nakon što je Rose uništio Williamsa te nakon što je Thibo nadigrao Sloana, došlo je do iskrenja na svim razinama. Sloan i Williams su možda odlučili da više zajedno ne mogu, možda je i O’Connor konačno skupio hrabrost poduzeti nešto umjesto da održava status quo. Nije važno, a istinu nećemo možda nikada saznati. Na kraju krajeva, nije ni bitna jer nam ne može ponuditi crno-bijelo rješenje kakvom težimo.

Činjenica je da se Jerry povukao i da to uopće nije nikakva jebena drama. Ljudi odlaze. Uostalom, nije da se tako nešto ne priprema već godinama. A ako vam smeta način, a što da vam kažem. Naivci. Pa sjetite se samo na koji su način gotovo otjerane legende košarke poput Lennya Wilkensa ili Dona Nelsona. NBA je okrutna, ali hej – takav je život. Jerry bi to prvi priznao. I može biti ponosan što je otišao kao pravi pobjednik, a ne kao predmet sprdnje poput gorespomenutih (iako, ne mogu se oteti želji da ga vidim na klupi neke druge momčadi, samo da vidim koliko bi mu trebalo da dovede u red neku franšizu koja je na korak toga da postane respekta vrijedna, da izvede nešto slično onome što je napravio Al Pacino na kraju “Any Given Sunday” – i onda još da dovede Derona dvije godine kasnije, e to bi bio show).

Jerry je zadnji kauboj, posljednji predstavnik jedne generacije koja je, da to opet spomenem, uglavnom nalazila dom po sveučilištima. Međutim, danas čak ni jedan Bobbya Knight više nigdje u NCAA nije dobrodošao sa svojim zastarjelim idealima, a kamoli da jedan kauboj, grub izvana a iznutra pošten, može opstati u vrijeme kada svaki igrač poslije utakmice prvo gleda u mobitel i piše tweet, a tek nakon toga koga će povaliti. Danas se treba znati igrati, shvatiti mlade igrače, a ne im prodavati uvijek iste parole o krvi, znoju i suzama.

Momčad s Williamsom, Jeffersonom i Millsapom mora igrati bolje i žrtvovanje trenera, makar i legendarnog, ne smije biti problematično. Što je bilo bilo je, ali nije važnije od sadašnjosti. Prihvatimo to više, a nemojmo narikati kao nekakve babe nad čovjekom koji niti ne traži da se nad njim nariče. Sloan definitivno sebe ne smatra žrtvom, pa ga prestanimo nazivati istom i tako blatiti uspomenu na njega. One suze sinoć ionako nisu rezultat razočaranja u franšizu ili postupak pojedinca prema njemu, ne. Jerry je prevelika faca da bi ga to izbacilo iz takta. One suze sinoć su rezultat prihvaćanja da je ono najbolje prošlo, da je ostalo samo odjahati u sumrak. I samo pravi muškarci to mogu pokazati na onako dostojanstven način (plus, Jerry barem ima svog vjernog batlera Alfreda u genijalnom Philu Johnsonu koji je naravno odstupio u paru sa svojim prijateljem i partnerom u zločinu sve ove godine).

Svatko normalan, ako vlasnike možemo krstiti takvim epitetom, bi se u ovakvoj situaciji, u kojoj postaje očito da se dalje ne može ako se trener i igrači svađaju, odlučio za igrača poput Williamsa, jednog od deset najboljih košarkaša na svijetu. Jerry može lijepo u zasluženu mirovinu i nek uživa u svim uspomenama i prekrasnom životu koji je imao. Vrlo skoro umirovit će mu dres u Salt Lakeu i siguran sam da će Williams biti prvi koji će mu čestitati.

Vjerovatno će mu umiroviti dres s brojem 23, u čast 23 fantastične sezone na kormilu Jazza. Ironično, isti je to broj poput onoga na dresu krvnika one sjajne generacije na račun koje je Jerry i opstao sve ove godine. Kontekst, ljudi, kontekst. Bez Larrya Millera, Laydena, talenta Stocktona i Malonea te dobrih ljudi Utaha ne bi bilo ni Jerrya. Nikada to nemojmo razdvajati. I da, zar nije onda i konačna ironija baš u tome da su dvije dvorane u kojima će Sloanovo ime biti zapisano za vječnost upravo one Jazza i Bullsa, gdje njegova četvorka već visi pored dresa s brojem – 23.

THE 2011. NO STARS

EAST

STARTNA PETORKA

PG – BRANDON JENNINGS

Nakon jedne godine u ligi već se osjeća pozvanim da komentira, prigovara i pametuje. Momčad propada zbog ozljeda i očajnih poteza uprave koja je spalila milijune na svakave ridikule, a on umjesto da igra pametnije, da bira šuteve i da razigrava Boguta glumi još jednog indijanca, taman u trenutku kad smo pomislili da smo se takvih riješili.

SG – JOHN SALMONS

Plaćen da bude starter, ima minutažu startera, a učinak? Danas nam je jasno da Salmons može solidno izgledati kao šesti igrač, ali kao startni visoki bek treba ipak pružiti više od 38% šuta iz igre. Ozljede nisu mazile Buckse, ali nezrelost Jenningsa i Salmonsova neučinkovitost ipak su najveći problem. S tim da su ovo prvo Bucksi ipak mogli očekivati, ali ovo drugo je šaka u oko.

SF – TRAVIS OUTLAW

Od nekadašnjeg all-round atlete zadnjih godina u Portlandu pretvorio se u solidnog strijelca iz vana sklonog briljirati u završnicama. Nažalost, u New Jerseyu nije pokazao ni jedno ni drugo, a višegodišnji ugovor koji su mu dali očiti je dokaz kako je netko bio uvjeren da s njim rješava poziciju malog krila na duži niz godina. Taj netko je Billy King, što nam je trebalo biti dovoljno veliko upozorenje – ako ti taj ponudi lovu, to je kao poljubac smrti.

PF – RASHARD LEWIS

Mrtvac bez pulsa s drugim najvećim ugovorom u ligi. Nekada potencijalni playoff junak, danas u rangu s Raefom LaFrentzom i Theom Ratliffom u ligi hodajućih maksimalnih ugovora.

C – BROOK LOPEZ

Brook može zabiti i definitivno nije grozan košarkaš kao ostatak društva u petorci, ali sramotnih 5.6 skokova po utakmici za 34 minute igre ne ostavljaju nam nikakvu drugu mogućnost osim da ga izaberemo u prvu petorku.

KLUPA

G – GILBERT ARENAS

Treba li išta objašnjavati? Igra više ne stanuje na njegovoj adresi, a promjena sredine nije promijenila pamet. Arenas živi u oblacima, a igra mu je u blatu. Nije dobra kombinacija. Agent nula = učinak nula. Sramotni ugovor da ne spominjem. Opet, kada gledaš da su za njega dali Rasharda Lewisa, shvatiš da nisu izgubili ništa osim desetak milijuna dolara. A to nije razlog da žalimo bahate vlasnike Magica.

G – MARIO CHALMERS

Tako mlad i tako nesposoban iskoristiti šansu kakva se pruža jednom u životu. Kako nije u stanju zabiti barem pola otvorenih šuteva, maknuti se u stranu i ne smetati i odigrati barem solidnu obranu na tim svježim nogama nejasno je, ali Chalmers je jedna u nizu zapreka koje LBJ i djevojke moraju proći na putu prema naslovu.

G – NATE ROBINSON

Uklapa se u igru Bostona kao razum u Sabor.

F – ANDRAY BLATCHE

Tijelo muškarca, šut majstora, um amebe.

F – J.J. HICKSON

Vjeruje da je najzaslužniji za lanjsku 61 pobjedu. U isto vrijeme, ne shvaća da je dobrim dijelom odgovoran i za rekordnih 26 poraza u nizu ove godine.

F – LINAS KLEIZA

Kako se na litvanskom kaže spaljen novac? Linas Kleiza, eto kako.

C – JOEL ANTHONY

Ma čak mi je i simpatičan jer stvarno daje sve od sebe na parketu, ali čovjek je tako limitiran da je to njegovo sve manje od minimuma. Možda najgori ofenzivni igrač u povijesti. Dok ovu bagru s talentom lako možemo prezirati zbog bačenog potencijala, Joela mi je stvarno žao i najradije bih ga pustio na miru. Ali, ne mogu kad je tako loš, a igra tako važnu ulogu u tako dobroj momčadi. Blesava situacija totalno.

WEST

STARTNA PETORKA

PG – TYREKE EVANS

Poetska pravda opet na djelu. Nemam pojma što to znači, ali znam da mi je drago što igrači koji igraju Iversonovski tip košarke, koji siluju loptu i prvo gledaju sebe i dojam koji ostavljaju, a zatim suigrače, ove godine podbacuju u svim segmentima. Evans je jedan od njih, Jennings je sličan, Arenas je nekada bio taj (danas nije u stanju biti ni davitelj lopte, žalosno), a i Mayoa je nekada pratio takav glas. Sad, Arenas je nebitan, Jennings ima problem u glavi dok ima igru za biti pravi play, Mayo isto tako može postati all-round košarkaš, ali Tyreke je bojim se zaglavio u zoni Iverson u kojoj postoji samo “my way or the highway”. A kako nije nezaustavljiv strijelac poput Allena već ozljedama sklon atleta klimava šuta, kladiti se na njega nije poželjno.

SG – O.J. MAYO

Ima nade za njega, ali ne u Memphisu. Prokockao priliku za novim ugovorom i da se dokaže kao zreo čovjek. Izgleda da sve one glasine ipak nisu glasine – kada je netko sklon pogrešnim koracima, onda je sklon pogrešnim koracima. Pravilo Brucea Willisa još jednom na djelu. Srećom po nas, liga je tako prekracana sjajnim momcima da se ovima što skrenu s puta ne treba opterećivati. Koga briga za Mayoa, Evansa i Beasleya kada imaš Gordona, Lovea i Griffina? Don’t believe the hype.

SF – RON ARTEST

Da li se meni to samo čini ili Ron više ne može pošteno ni potrčati? Ne zaboravimo koliko su njegova herojstva bila bitna u lanjskom playoffu, što u vidu ključnih šuteva, što u vidu obrane na Durantu.

PF – RYAN GOMES

Gomes je izmislio novu kategoriju igre na svojoj poziciji. Imamo šutere za tri, obrambene specijalce, šutere s posta, ali sada imamo i prvog pravcatog duha, čovjeka koji je u stanju odigrati 35 minuta bez da itko primjeti da je na parketu. I onda još izgleda solidno kad mu pogledaš brojke jer je zabio 10 koševa i uhvatio 5 skokova. Gomes je Keyser Soze NBA lige.

C – ROBIN LOPEZ

Brat na brata, junak na junaka. Urbana legenda kaže da Brook ima problema s hvatanjem lopti jer cijeli život igra pored dominantnih skakača poput Krisa Humphriesa (ja bi prije rekao da Kris hvata sve one lopte u Jerseyu jer netko mora i to) i brata mu Robina. Onda skužiš da Robin hvata 3 skoka po tekmi i da je toliko rasturen da ne može potrčati i opet ništa ne kužiš.

KLUPA

G – DEREK FISHER

Poštujemo zombija jer dok god je u stanu vući se po parketu u stanju je zabiti koš odluke. Ali, da Lakersi imaju dva barem prosjećna košarkaša na pozicijama jedan i tri, bili bi nezaustavljivi. Stvarno nije lako krpati sve rupe koje ostavljaju Derek i Ron.

G – STEVE BLAKE

A ni nekada ultimativni back-up play ne pomaže. S tim da se i Steve može iskupiti jednom dobrom utakmicom u playoffu.

G – RAJA BELL

Ring them bells Raja. Ovaj put u posmrtnom tonu. Čovječe, da je prihvatio Kobeov poziv, Lakersi bi slobodno mogli promijeniti ime u Trupla.

F – JOSH CHILDRESS

Možda najgori ugovor ovoga ljeta, dovoljan razlog da se dvojcu koji upravlja Sunsima da otkaz. A usput ne bi bilo loše oduzeti i franšizu Sarveru.

F – TREVOR ARIZA

Hej, ne možemo osporiti da čovjek igra solidnu obranu, ali tko je mogao očekivati da će od potencijalne treće ili četvrte opcije u napadu postati najveće smetalo na terenu? Uspije li New Orleans opstati među top 4 ekipe na Zapadu s ovakvim napadačem (a nije da je Okafor išta bolji) koji im je nominalno treći igrač, onda CP3 zaslužuje spomenik.

C – BIRDMAN

Nekada je možda letio, ali Birdman danas uglavnom jurca bezglavo po terenu poput noja. Nije da se čovjek ne trudi, ali tijelo ne sluša glavu. Jebiga, bijeli čovjek ne može opstati samo na račun fizikalija, droga i nebriga o tijelu kad-tad moraju doći po svoje. Šteta, na kraju će od svega ostati samo tetovaže, a bilo je tu potencijala za jednu solidnu rolu u povijesti.

C – BRENDAN HAYWOOD

Nije da Cuban nema para i da ga treba žaliti, ali onoliko novac za ovo što pruža Haywood je travestija. Ok, možda bi igrao i bolje da nije Chandlera, sve to dokazuje da usprkos silnim milijunima ulupanim u razno razni skauting i teorije i dalje vlada njegovo veličanstvo slučaj. Ali, sve to ne mijenja činjenicu da je Haywood danas bliži Diopu i Dampieru u trenutnim fazama karijere (čitaj – ne postoje kao košarkaši) nego čovjeku koji patrolira reketom kojega je Markov ego mislio da kupuje.

MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE 3

Tema ovog top 10 izbora bila je izabrati najveća razočaranja prve polovine sezone. Iz gomile prijedloga nije lako bilo odlučiti se za njih samo deset, a još je teže bilo sastaviti objašnjenja za svaki izbor. Stoga, ova desetka ide u vidu dijalogu između članova žirija kojega ovaj put čine Gee (Sonics), Sickre (Celtics), Emir (Bulls), Joe (Knicks), Pero (Jazz) i Gogo (Suns). U zagradama su navedene sekte kojima pripadaju kako bi lakše pratili njihova izlaganja.

1. Brook Lopez

Gee: Nisam uopće iznenađen što je Brookić završio skoro na svim listama. Jesam doduše time što ste se svi fokusirali na njega, a nitko da spomene Robina koji je jednako loš u svojoj ulozi šljakera ove sezone.

Joe: Robin je ozljeđen, barem ima opravdanje. A Brook je i lani, potpuno zdrav, muku mučio skakati čak i protiv najskromnijih protivnika.

Gogo: Ma neka on slobodno dođe u Sunse, mi volimo takve koji ne skaču.

Sickre: Je’l mi pričamo o Brook Shields ili?

Emir: Mogu reći da je sramota to što nije u stanju uhvatiti double-double obzirom na predispozicije. U biti, neobjašnjivo je kako mu to (ne)uspijeva. Ja sam ga izabrao u drugom krugu drafta ove godine i znam jedno – dogodine ga sigurno neću birati.

Pero: OJ Mayo je debil.

2. Phoenix Suns

Gogo: Moje najveće razočaranje su ipak Sunsi. Ne dat lovu Amareu pa je onda potrošit na prolazne klošare poput Childressa, Warricka i sada Cartera? Kakav je ovo način izgradnje momčadi? Čemu dovođenje Turkoglua ako ga odmah trejdaš dalje? Sarver = krvnik Nashove karijere.

Gee: Ma stoji da nema nikakve logike u tome što rade, ali meni je neoprostivo to što uopće ne igraju kao profesionalci, lani su se borili, a sada su već digli ruke od sezone, kroz reket im se šeta tko hoće.

Sickre: A što je sa svim onim draft pickovima rasutim uokolo svih ovih godina? Sarver je kriminalac, to je dokazao i time što se odrekao jedinog pravog Nashovog partnera, Richardsona, samo zato da bi nešto uštedio na Hedinom ugovoru. Jadno.

Joe: Gle, ovo se moralo dogoditi, onakva momčad se kad-tad morala raspasti, ali to ne znači da je njihov pad zato lakše gledati. Ono finale Zapada lani je bilo posljednji krik sedam sekundi ili manje koje konačno odlaze u povijest. Još samo da trejdaju Stevea i poštede ga daljnjih muka.

Pero: Jesam rekao da je OJ Mayo debil?

Emir: Jesi.

3. rookie generacija 10/11

Emir: Prvi dio sezone je iza nas, osim Johna Walla nitko drugi nije oduševio – Blakea naravno ne računamo kao rookiea jer on je ipak član prethodne generacije – a Turner je možda i najveće razočaranje. Još je rano da bi digli ruke od njih, ali stvari ne obećavaju.

Gee: Ja i dalje vjerujem da će i Turner i Favors i Monroe biti igračine, ali ovo što su do sada pokazali je stvarno premalo. Na stranu razlozi, a ima ih, ali činjenica je da nismo vidjeli ništa.

Sickre: Ne možemo zanemariti kontekst – Evan Turner ne igra bajno dijelom i zato što ga od prvog dana prcaju i trener i uprava. Mali je možda malo previše pasivan, možda nije takav all-round talent kakvoga smo čekali, ali nije sam kriv.

Joe: Ma ovo je najgora rookie generacija u zadnjih deset godina.

Gogo: Pokazali su više od jebenog Dragića, beskorisne mase za koju me sram što sam ikada pomislio da bi mogao biti Nashov pomoćnik, kamoli nasljednik.

Pero: Meni je žao što je Shaq legenda rekao da mu je ovo zadnja sezona, a malo me ljuti što je Deron Williams na početku sezone izigravao zvijezdu i nešto glumatao. A što se rookiea tiče – da išta valjaju, Jerry Sloan bi ih volio.

4. Oklahoma City Thunder

Pero: Jesu razočaranje, ali mislim da neki pojedinci ipak pretjeruju stalnim isticanjem mana. Pa cijelo vrijeme su pri vrhu, gdje smo ih i očekivali.

Gee: Stvarno su odavali dojam momčadi koja kuži što je potrebno za biti na vrhu, zato valjda i boli toliko saznanje da nisu uopće tako posebni. Njihova obrana i pristup su manekenski. I nisam uopće ljut na njih što su oteli Sonicse, stvarno sam ih zavolio. Sada me živciraju. Ne znam, možda je u pitanju karma. Baš me zanima što bi LeBron rekao o tome.

Emir: Po meni ništa manji problem od obrane nije Durant. Njegov stil igre nikako nije liderski, u obrani je promatrač, a u napadu skok-šuter. Kao prvo ime ipak bi trebao podsjetiti suigrače što je potrebno za ostati na pravom putu.

5. ozljede

Sickre: Ozljede su sastavni dio igre, ali ovo što se dogodilo Blazersima nadilazi igru. Od Odenovih koljena smo očekivali još jednu izdaju, ali ovo što se događa Royu je katastrofa. Koja je uništila i jednu karijeru, ali i jedan klub. Također, ni ova muka koju trenutno prolazi Steph Curry sa zglobovima mi ne miriše na dobro.

Emir: Ne zaboravimo kako se i Ming trebao umiroviti prije početka sezone i tako napraviti uslugu i sebi i Rocketsima.

Gee: Kraj svih tih tragičnih sudbina, mene je najviše pogodila ozljeda Carona Butlera. Treba li nam veći dokaz da Marka Cubana ne voli nitko, pa ni karma? Taman sam pomislio da su Mavsi spremni za velike stvari i onda Butlera izda koljeno. Baš me zanima što LeBron misli o tome.

Gogo: Stvarno šteta Rocketsa, da im je ikakav Ming pod košem ne bi se ovako mučili biti na 50% učinka. A propadanje takve igračine kakva je Roy ne treba dodatno komentirati, tuga, užas. Ipak, možda najbolnije ozljede su one u fantasyu, gdje sam od početka sezone bio neko vrijeme bez Kamana, Robina Lopeza, Joea Johnsona…

Pero: Ma mene je najviše šokirao pokušaj ubojstva Davida Leea. Da mu zub onog pušitravića Wilsona Chandlera ovo napravi, strašno. Tip je neprepoznatljiv.

Joe: A nemojmo zaboraviti da smo trenutno i bez Noaha i Jenningsa.

6. Tyreke Evans

Sickre: To što smo bez Jenningsa i nije neki gubitak. Tip igra loše, kao i dobar dio njegove generacije. Što se dogodilo Collisonu i posebice Evansu? Da nije u pitanju neki sindrom druge sezone?

Joe: Svi smo znali da je ‘Reke 1 na 5 hakler bez prava pozicije, ali tko nije isto tako mislio da u jednim Kingsima može nabijati vrhunske brojke? Mislim, ja sam ga draftao u drugom krugu!!! I onda sam ga bez pardona mijenjao, ide mi na živce svojom šetnjom po parketu, bezveznim ulazima pod koš u stilu Sesara. Klasični primjer igrača koji puno zuji, a malo meda daje.

Gogo: Ma mene ljuti to što ovi Spursi i Mavsi, umjesto da se raspadnu kao Sunsi, i dalje uporno ostaju pri vrhu i u borbi za naslov. Pizde!

Gee: Ja Evanse baš i nisam pušio, ali definitivno ima nešto u njegovoj sebičnosti, sramotno je da ekipa s rotacijom pod košem kakvu imaju Kingsi, a koja uključuje Dalemberta, Landrya, Thompsona i Bigger Babya Cousinsa, nije u stanju igrati bolje. Još je veća sramota da tri takva korisna igrača čame u lutrijskoj momčadi, dok gomila playoff ekipa treba rasne igrače pod košem – Samuel je majstor banana, Carl post-up genije, a Jason kompletni treći visoki koji može sve. I svi su podređeni ovim derištima.

7. Cleveland Cavaliers

Sickre: Gilbert je puno puta pokazao da nije materijal za NBA vlasnika, ali odluka da ovo ljeto miruje i ne rasturi ovu momčad pokazala se totalnom katastrofom. Nemaju talenta, ali najviše boli nedostatak srca. Ono što su odigrali protiv LeBrona i Heata je dno dna. Svi zaslužuju izgon iz lige. Osim Varejaoa, naravno.

Emir: Užasni su, a mene je specijalno razočarao Hickson, za kojega sam vjerovao da će u ovakvoj konkurenciji preuzeti ulogu prvog igrača. A on se kurči uokolo i glumata umjesto da igra.

Pero: Sramota je da nisu iskoristili svoje bogomdano pravo da kresnu prvu bengalku u povijesti lige. Da su njome gađali i klupu Heata, tko bi im normalan prigovorio? Ispali su tolike pizde da ne zaslužuju bolje od ovoga što im se događa.

Gee: Ovo kako su ih Lakersi nabili je čak i niže od dna, to je kao da su sjeli u onaj stroj iz onog filma u kojem ekipa putuje u središte zemlje da bi pokrenula usnulu magmu ili tako nešto. Dobar film, ali ovim Cavsima ne može pomoći ništa. Nemaju ni malo ponosa. Mislim, toliko su jadni da je čak i Beskućnik Zlatnoga Glasa, čim je čuo da ga žele angažirati da radi za njih, odlučio opet početi piti.

Gogo: Hm, Warriorsi obećavaju, guštam ih gledati, definitivno su ekipa za koju bih mogao navijati kao drugu u periodu dok se Sunsi traže. Šteta što se potencijal ne očituje i u nešto boljem scoreu.

8. Globalna Đikona

Joe: Ma LeĐikan je još uvijek veće dno od Cavsa. Priznajem, hejter sam Heata i nikad mu neću zaboraviti pokušaj bacanja trenera pod vlak na početku sezone.

Sickre: Njegovom PR timu treba dati posebnu nagradu, jer uspijeli su u nemogućem – u par mjeseci od nedodirljivog miljenika lige pretvorili su ga u Sotonu. Medijski talent mu je ravan nuli, uzalud mu sav trud. Kao da više nije u stanju reći ništa suvislo.

Gee: Ma i karizma mu je ravna nuli, a sada mogu sa sigurnošću reći da je momak jednostavno priprost. Ne možeš brate o svemu imati mišljenje, a u životu škole nisi vidio niti si knjigu pročitao. Dok je bio klinac ostavljao je dojam zrelosti za svoje godine, danas je jasno kako je u pitanju izgubljeni lutak na napuhavanje.

Gogo: A kakav je tek smrad onaj Amare, očekivao sam da će biti prosječan ili ozljeđen, a on rastura. Što mi je ovo trebalo, da u ovakvoj godini još i za njim plačem?

Emir: Ja plačem samo kad vidim da Bogans starta. Ne kužim zašto je Thibo tako uporan oko njegove uloge, tip uopće nije dobar obrambeni igrač, čak ga je i jedan Meeks uništio.

9. ESPN

Sickre: Ovo u što se ESPN pretvara je tužno. RTL i 24 Sata su mu danas bliži od onoga što smo nekada poznavali kao globalnog lidera u sportskim vijestima. Heat Index! Lakersi su gotovi! Miami je najbolji ikada! Najgori ikada! Retardirano! Ajde, još ih drže lucidni Bucher, strastveni Hollinger i Russillovi podcasti, a i Simmons je, iako nije ni pola čovjeka što je nekada bio, još uvijek sjajan kada mu se da obratiti pažnju na NBA.

Gee: Žalosno, ali danas je stvarno samo bitno imat vijest minutu prije konkurencije, sve drugo je manje važno. Kvaliteta misli na ESPN-u je nisko, ali za misli nema ni prostora, sve se svodi na tračeve i patetiku.

Pero: Ja se samo pitam kada će krenuti s naplaćivanjem fantasya, i to vjerovatno s nekim pravilom da u slučaju draftanja Jamesa ili Wadea moraš platiti dodatni bonus. Na stranu sve, još uvijek su miljama iznad srednjoškolskih tekstova kakve nalazimo na Sportnetu. A baš sam se ponadao kako smo dobili portal koji ide nekamo.

10. Potencijalni lockout 2011.

Emir: Ne znam ima li ga smisla spominjati i navlačiti lošu karmu, ali nemoguće je ovu sezonu pratiti, a da se u podsvijesti ne vrti činjenica da bi se na blogu slijedeće godine moglo samo pisati o američkom nogometu te možda Cedeviti i Joki. Grozno, možete li zamisliti nedjelju bez Raptorsa i Pacersa u udarnom terminu od sedam navečer? I što je s tim terminima, zašto Stern ne bira bolje utakmice?

Pero: Lockout, sranje. Meni je to nešto najstrašnije. Razočaran sam što se uopće prijeti nečim takvim. Ako dogodine ne bude lige, neće npr. biti ni prilike za pisati o razočaranjima. Neće biti drafta. Na ispodobruca.com će biti samo jebeni baseball. Neće biti tržnice. Ničega, nada, nichts, niente. Možda smo daleko od toga, možda je ovo popularni reverse jinx, ali sasvim sigurno je jedno – od najvećih mogućih razočaranja u Svemiru, godina bez NBA je najveće.

Gee: Meni se plače. Pomisao na lockout me rastužuje više od podatka da Arroyo igra sezonu karijere i da jebeni Ilgauskas ne može promašiti šut s poludistance čime pomažu trojki da pobjeđuje bez Millera i Haslema i centra koji ima ruke.

Gogo: Lockout, pa potencijalna selidba Hornetsa nakon onoga što su napravili Seattleu. NBA se igra s našim živcima. Što je previše, previše je.

Sickre: I taj lockout bi se trebao dogoditi baš u trenutku kada bi konačno mogli dobiti jednog Hrvata u NBA, strava. Iako nemam pojma što će biti s Bogdanovićem, žalosti me pomisao da će NBA makar na trenutak biti crninom obojana poput hrvatske košarke.

Joe: Jedini plus kod lockouta je taj što bi Carmelo, prokleti cmizdravac koji se svojim iritantnim ponašanjem igra živcima nekoliko klubova i gomile navijača, mogao ostati bez ponekog milijuna, donese li novi kolektivni ugovor smanjenje plaća.

KINGS

”We love Sacramento, and i don’t even like to think about relocating the team, even though me and Gavin have received multiple telephone calls from other cities inquiring about the possibility of moving the Kings to a new location.”
– Joe Maloof

SCORE: 26-56
PRVIH 5: Evans, Cousins i još trojica
5 ZA KRAJ: Udrih, Evans, Casspi, Landry, Cousins
MVP: Paul Westphal
LVP: Samuel Dalambert

Gornja izjava Joea Maloofa izrečena nakon što je u vodu pao i zadnji pokušaj da se izgradi nova dvorana obilježit će ovu sezonu Kingsa više od ičega što se dogodi na parketu, čak i od razvoja Tyrekea Evansa i DeMarcusa Cousinsa. Nakon što se činilo da je sredinom ljeta pronađen način da se izgradi nova dvorana i to tako da se zaobiđe direktno trošenje proračunskih sredstava lokalne zajednice iznajmljivanjem određenog državnog zemljišta privatnim poduzetnicima (koji bi zauzvrat izgradili novi dom Kingsima), pritisak javnosti i slaba podrška projektu nedavno su zapečatili i tu opciju.

Za razliku od vječno optimističnih Maloofa koji se i dalje nadaju rješenju, ovaj put nešto klasičnijem, dakle onom u kojem bi grad Sacramento snosio najveće troškove, NBA liga pokazala je nešto drugačiji stav, odlučno se ogradivši od svih budućih pregovora. Poznavajući Sterna i arogantne poglede NBA lige na gradove koji nisu spremni na ustupke da bi zadržali svoju franšizu, seljenje Kingsa izglednije je nego ikada.

Naime, sličan stav NBA je zauzela i kada Seattle nije bio spreman pristati na sve uvjete koje su tražili Sonicsi u vezi izgradnje nove dvorane, nakon čega je Stern pomogao ulagačima iz Oklahome da dođu na čelo kluba i odvedu ga u Oklahomu. Naravno da je Stern od samog početka znao da Clay Bennett ne želi biti vlasnik kluba u Seattleu, naravno da su svi znali da nema šanse da Seattle pristane na ulaganje sredstava u novu dvoranu i naravno da su svi znali da će Sonicsi na kraju završiti u Oklahomi.

Poslije je bilo lako moralizirati oko navodne krađe, ali u biti radilo se tek o loše odrađenim odnosima s javnošću koja je ionako slutila što će se dogoditi. Pouka je kao i uvijek bila – ne izazivaj Sternminatora. Dobri ljudi Kalifornije i Sacramenta rade to već neko vrijeme, zbog čega bi uskoro mogli platiti. Stern zasigurno ima nekoliko potencijalnih ulagača u rukavu, sada samo treba pronaći zajednički jezik s braćom Maloof. Pitanje je da li su spremni na seljenje ili prodaju (vjerovatno im je svejedno dok mogu zadržati cheerledersice).

Naime, očito je kako na Zapadnoj obali, posebice u razvijenim državama poput Washingtona i Kalifornije, vlada puno razumniji pogled na sport i postoje puno veći pritisci od strane angažiranih građana kako bi se spriječilo trošenje zajedničkih sredstava na nešto što u principu ne zanima širu javnost. S druge strane, u središnjoj Americi u kojoj niti ima zabave niti do te mjere razvijenog civilnog društva, postoje gradovi spremni pristati na sve Sternove ucjene da dobiju NBA franšizu.

Tako da se jedan Kansas City (uostalom, od tamo su Kingsi i stigli u Sacto, dakle, radi se o svojevrsnoj poetskoj pravdi) čini sigurnija opcija od npr. Seattlea (zašto bi pristali graditi dvoranu za Kingse kad nisu za svoje Sonicse?), San Josea ili San Diega (isto kao i u Sacramentu, teško da bi javnost dala podršku izgradnji košarkaške dvorane u ovakvim teškim vremenima). Las Vegas? Braća vjerovatno ne bi imala ništa protiv toga, ali obzirom na to koliko Stern izbjegava skandale, sigurno neće dati podršku NBA franšizi u leglu kocke i prostitucije (Kingsi bi vjerovatno bili prva momčad u povijesti koja bi doma ostvarila 41 pobjedu jer bi se protivnici pogubili po kockarnicama i salonima za masažu).

Uglavnom, možda vam se ovo ne čini toliko važnim za događanja na parketu, ali jeste. Možda igrači neće razbijati previše glavu oko toga, ali hoće uprava. Evo, Kingsi su užasno tanki na vanjskim pozicijama i krcati zanimljivim igračima pod košem. Bez problema bi mogli posegnuti za nekim precjenjenim veteranom obzirom da su ispod salary capa, ali upravo zato što ne znaju što ih čeka za par godina, ne žele riskirati ni dolara. Zato se nisu uključivali u ovoljetnu tržnicu, a ako stvari i dalje ostanu ovakve, neće ni u onu idućega ljeta.

Sa svim tim neiskorištenim milijunima koje čuvaju na banci, Kingsi danas još imaju i solidan roster. To mogu zahvaliti lanjskom draftu koji im je donio potencijalnu zvijezdu u Tyrekeu Evansu. Evans još nije sa sebe skinuo etikete opasnog picka, ali u rookie sezoni je pokazao takav potencijal da su sve te opasnosti stavljene u stranu. Naime, i dalje postoji stalna opasnost od problema sa zakonom (iako je vidljiv napredak, u ovoljetnoj jurnjavi barem nitko nije pucao iz automobila) te od problema sa suigračima na parketu (Paul Westphal radi na tome).

Za ovo prvo Kingsi nemaju odgovor, a za ovo drugo pronađeno je rješenje u seljenju Evansa na dvojku, što je u biti logičan potez. Evans nema instinkte ni osjećaj za igru klasičnog playa, ali ima fizikalije za igrati dvojku tipa Bryanta ili Wadea koja preferira imati monopol nad loptom. Upravo zbog toga Kingsi su lani puno bolje izgledali nakon što je u petorku umjesto Kevina Martina uskočio Beno Udrih, play koji jedva prenese loptu preko centra, ali koji može zabiti otvoreni šut nakon Evansovih povratnih lopti.

Doduše, te povratne su još uvijek rijetke, ali Kingsi se mogu tiješiti da ni Jordan ni Bryant u ranim danima nisu uvijek željeli vidjeti slobodne Paxsona i Kerra, odnosno Fishera. Također, uz zreliju igru s loptom, Evans će već ove sezone morati popraviti šut iz vana, jer lani je doslovno ovisio samo o ulazima i fizikalijama. Obzirom na tjelesne predispozicije i all-round instinkte koju povremeno pokazuje, možete se kladiti da u karijeri neće pasti ispod 20 koševa po utakmici, kao i to da će sam po sezoni dobiti barem 20 utakmica. Kad bi na sve to dodao šut i kad bi razvio onaj famozni košarkaški IQ, gdje bi mu bio kraj.

Za Kingse najveći problemi nastaju kada pogledaju na klupu u potrazi za zamjenama Evansu i Udrihu. Pooh Jeter doveden je da bude back-up play, ali sitni košarkaš s euro iskustvom ima minimalne šanse za izboriti važniju NBA rolu obzirom na ispodprosječne brojke u Europi. Francisco Garcia je konačno zdrav i spreman pomoći, ali njegov domet je ionako nekoliko minuta s klupe kao alternativni swingman solidan u svemu, poseban u ničemu.

Antoine Wright je doveden kao specijalist za obranu, ali svima nam je dobro poznato da se radi o fami koja mu je priljepljena kako bi se opravdala činjenica da takav anti-talent uopće ima NBA ugovor. O rupama u vanjskoj liniji sve govori podatak da u kampu imaju četiri igrača s ljetne lige koji još nisu zaslužili ugovor (među njima je i NBA veteran Luther Head), ali koje drže do zadnjeg trena u nadi da će barem jedan pokazati nešto vrijedno minimalca i mjesta na rosteru.

Ovo sve skupa znači da će Evans ne samo opet biti prisiljen trošiti svoje talente na organizaciju igre, nego da će praktički biti jedini bek na rosteru sposoban odigrati minimum NBA obrane u jedna na jedan formi. Nešto bolje stanje je na malom krilu, gdje će se uz spomenutog Garciu rotirati solidni Izraelac Omri Casspi i vječni talent Donte Greene. Casspi je tu bez konkurencije prvo ime samo na račun energije i borbenosti.

Obzirom na ovako slabašnu rotaciju na prve tri pozicije, jasno je kako će sav posao u obrani i dobar dio onoga napadačkog biti na igračima pod košem. Kingsi su tu krcati potencijalnim ozbiljnim NBA starterima – od nove nade Cousinsa koji je na sveučilištu demonstrirao fantastičan osjećaj za skok, NBA fizikalije i spretne ruke (uz težak karakter koji je na vidjelo izašao čak i u ljetnoj ligi tijekom koje se Cousins ljutio na trenere zato što ne vrte više akcija na njega), preko dokazanog strijelca u postu Carla Landrya, do pouzdanog radnika Jasona Thompsona (a tu je i rookie projekt Hassan Whiteside).

Dolazak prave petice kakva je Sam Dalambert, dakle igrača koji svojom masom i osjećajem za blokadu može zatvoriti reket, na prvi pogled samo bi trebao dodatno učvrstiti ovu rotaciju, ali ja u Dalambertu vidim samo problem. Prvo, čovjek jednostavno nije dovoljno brz ni spretan da sudjeluju u tranzicijskoj igri, a to je stil igre koji njeguje Westpahl i za koji su i Evans i Cousins stvoreni. Drugo, samo će uzimati minute puno potentnijim igračima poput Landrya ili Cousinsa – Dalambert je igrač manje u napadu, a koševi su ovoj momčadi potrebniji od ičega jer imaju sjajan skakački potencijal. Ono, da bi opravdao svoje mjesto na parketu Dalambert bi morao poput Howarda blokirati barem šut po četvrtini.

Međutim, on ionako nije doveden zato što je nekom u Kingsima upao u oko, pa je taj netko nazvao braću Maloof i rekao ”ljudi, samo nam Dalambert nedostaje da osvojimo Zapad”. Čovjek je tu samo zato što je dojučerašnji programirani centar budućnosti Spencer Hawes proveo cijelu prošlu sezonu u ratu s Westphalom oko minuta i uloge u momčadi, što ga je koštalo selidbe u Sixerse.

Uz skok, najveći plus ove ekipe mogao bi biti nedostatak ikakvih imperativa. Ne pokažu li se Evansov i Cousinsov karakter preteškima, Westphal će zasigurno učiniti sve da iz njih izvuće maksimum. Sad, previše je minusa na rosteru i oko njega da bi se itko mogao nadati nekakvoj sezoni iz bajke u kojoj Kingsi na krilima dva sjajna mlada igrača ulaze u playoff, ali već sama mogućnost da se tako nešto dogodi, ma kako mala bila, izvrsna je vijest za ovu franšizu.

Kada na probleme s dvoranom i upitnom kemijom među igračima uzrokovanom Evansovom nezrelošću još dodaš i ovaj najnoviji po kojem netko uporno crta kukaste križeve po plakatima s Casspiem, ispada da će puno veći od rezultatskog pritiska biti onaj medija željnih senzacije, što bi moglo dodatno otežati koncentraciju na pravilan razvoj ovako neiskusnoj momčadi. Tako da, koliko god velike šanse bile da nas Evans i Cousins oduševe, još su veće da na pola sezone dođu glave Westphala. Da, bit će ovo još jedna duga sezona u ARCO Areni.