ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

25Feb/1211

THE 2012. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Peti po redu izbor No-star predstavnika donosi gomilu dežurnih krivaca, zbog čega sam od ove sezone odlučio pored imena igrača navesti i godinu (ili godine) u kojoj/kojima je već bio biran među odabrane. Kriteriji su klasični, dakle prednost se daje onim košarkašima koji svojim igrama ove sezone štete momčadi, ne opravdavaju ugovore ili povjerene uloge. Tu su i oni čije igre ostavljaju gorak okus u ustima, točnije oni koji talentom ne bi smjeli biti dio NBA lige, a što im je minutaža i rola u rotaciji veća, to su veće šanse da završe među 24 predstavnika.

WEST

PG – RAYMOND FELTON

Zbog njegovog očajnog šuta, nepostojeće obrane, previše izgubljenih lopti i totalne neaktivnosti na parketu, Blazersi su osuđeni igrati ovakvu napornu sezonu bez startnog playa. Nekada primjer prosječnosti, Felton je danas jedva vrijedan minuta s klupe. Ali, njegov pad produktivnosti nije ono najfascinantnije u cijeloj priči. Čovjek je u najboljim godinama (27) i upravo mu ističe ugovor, a dozvolio si je ući u sezonu apsolutno nepripremljen i s gomilom kilograma viška. To govori više od ijedne promašene trice ili izgubljene lopte. Tko nakon ovakvog izdanja odluči dati kineskoj verziji Barona Davisa ključeve momčadi u ruku, taj je za ludnicu. Felton posjeduje solidan playmakerski talent i nakon pravih priprema dogodine bi mogao nekome pomoći, ali isključivo u ulozi s klupe.

SG – WES JOHNSON

David Kahn je imao sreće s Rubiom, ali potrošeni četvrti pick drafta na ovakvog igrača danas ostavlja dojam nuklearne katastrofe (primjera radi, nakon Johnsona birani su Cousins, Monroe i George, da spomenem samo potencijalne buduće all-star igrače). Umjesto da bude dio buduće uspješne jezgre, Johnson je najobičnije beskorisno smetalo poprilično iritantne osobnosti (uvijek se cereka, posebice kad promaši otvoreni šut ili izgubi loptu). Iako ga gledam već 34 utakmice, moram priznati da nisam uočio ni jednu jedinu kvalitetu koju bi mogao pretočiti u NBA karijeru. Kad je potrošio pick na NCAA veterana (Wes već ima 24 godine, a ovo mu je tek druga sezone u NBA), Kahn je valjda računao kako dobiva solidnu buduću 3&D opciju za popuniti petorku oko Lovea i Rubia, ali u tome i jeste problem. Trošiti tako visoki pick drafta na profil igrača kakvog doslovno možeš pronaći u svakoj NBDL momčadi besmisleno je. Uostalom, najbolje će to osjetiti Wolvesi ovog ljeta kada preplate Raya Allena ili sličnog veterana samo kako bi konačno na rosteru imali swingmana koji može zabiti otvoreni šut.

SF – RON ARTEST (2011)

Ron je promijenio ime, ali ne i činjenicu da je drugu godinu za redom završio na no-star rosteru. Trenutci u kojima bljesne su sve rijeđi i rijeđi, a ona prepoznatljiva borbenost kao da je nestala s imenom. Bez vatre, njegov all-round učinak ne postoji, a ionako klimav šuterski (anti)talent danas je potonuo na razine koje vrište da je vrijeme za mirovinu.

PF – LAMAR ODOM

Nikada ne bi očekivao da će Odom završiti u ovakvom društvu, ali njegove igre ove sezone ne ostavljaju mogućnost izbora. Šuterski je kriminalan, bez ideje u napadu i bez srca pod košem. Ostavlja dojam nekoga tko uopće ne želi biti tu gdje jeste i raditi to što radi, pa se očekivanja u bolje partije nakon all-star pauze čine iluzornima.

C – KENDRICK PERKINS

Perk još uvijek jednu stvar radi izuzetno dobro, a to je guranje pod košem. Njegova poziciona obrana i veteranska svjesnost uloge u momčadi hvale su vrijedni, ali apsolutno je besmisleno držati ga na parketu ovoliko minuta koliko to radi Brooks. Još je besmislenije plaćati njegovo šampionsko iskustvo 25 milja iduće tri sezone. Kad bi kojim slučajem bio tri puta jeftiniji, kad bi igrao upola manje i kad bi potpuno izbjegavao pucati na koš, Perk bi možda i imao nekakvog smisla. A onda opet, kad se sjetiš njegovih drvenih ruku i činjenice da gubi abnormalnu količinu lopti za nekoga tko bi samo trebao igrati obranu, teško je naći smisao. Perk je nepokretni starac koji se predstavlja kao košarkaš u najboljim godinama i danas je jasno kako je Danny Ainge itekako znao što radi kada ga se riješio prvom prilikom.

G – DEREK FISHER (2011)

Kao i kolega mu Artest, Derek je opet ostao u ligi godinu duže nego je trebao. Iako će i on tu i tamo bljesnuti i podsjetiti na stare šuterske kvalitete, nepokretno tijelo i nepostojeći napadački učinak govore više od tisuću riječi.

G – JOHN SALMONS (2011)

Koliko su Kingsi očajna organizacija ponajviše dokazuje njihovo lanjsko dovođenje vrhunskih no-starovaca poput Salmonsa i Hicksona. Salmons je u Bucksima potpuno izblijedio kao košarkaš, godine su učinile svoje i fizikalije su nestale, a s njima i ono malo all-round učinka kojega je znao ostvariti u najboljim danima.

F – J.J. HICKSON (2011)

Za razliku od potrošenog veterana poput Salmonsa, Hickson je tek započeo svoju karijeru, ali bez Jamesovih zicera ona kao da se našla u slobodnom padu. Razvikani srednjoškolski talent danas nije ništa drugo nego još jedna promašaj koji se nikad nije potrudio savladati košarkašku igru, ali zato nije imao problema vjerovati u vlastitu nadmoć. Posebicu u šutiranju, što ga je ove godine zacementiralo na 37% šuta, što je za takvog atletu i nominalno krilnog centra jednostavno sramotno. O njegovim odlukama na parketu i općenitom manjku košarkaškog IQ-a ne treba trošiti riječi, dovoljno vam je vidjeti ga jednom u akciji.

F – RYAN GOMES (2009,2011)

Gomes je svojevrsna ikona i kapetan momčadi Zapada obzirom da mu je ovo već treća no-star selekcija. Njegovo oponašanje korner zastavice i dalje nema premca u cijeloj ligi, čovjek je to koji može biti na parketu 30 minuta bez da ga itko primjeti, s tim da je ove sezone mizernu učinkovitost dignuo na još veće razine jer više nije u stanju zabiti ni dugu dvicu iz kuta (o trici može samo sanjati).

C – DARKO MILIČIĆ

Toliko već pričamo o njemu da je teško pojmiti kako ima tek 26 godina. Međutim, ovaj vječni talent je propustio iskoristiti toliko drugih prilika u ovih 9 NBA sezona da stvarno više nema smisla očekivati kako će ikad biti sposoban koncipirati stvarnost u tolikoj mjeri da može ostvariti karijeru barem solidnog back-up centra. Njegove fizikalije i lijevi horok nisu ni približno dovoljni da se prijeđe preko oceana nezainteresiranosti kojega ovaj čovjek iskazuje prema košarkaškoj igri.

WC – JEREMY PARGO

Iako je njegova minutaža u Memphisu mizerna, povjerana mu uloga back-up playa baš i nije beznačajna. Samo, umjesto da iskoristi priliku i postane granični NBA igrač, Pargo se dokazao potpuno nesposobnim igrati poziciju. Na osnovu čega je uopće ostvario karijeru u Europi nejasno je, obzirom na katastrofalne šuterske brojke i prije svega amatersku sposobnost kontrole lopte. Njegovih 35 izgubljenih naspram 42 asista sramotan su podatak čak i za nekakvog obrambenog specijalista pod košem, a o bekovima da ne pričam.

WC – ROBIN LOPEZ (2011)

Posljednji wild card ipak moram dodijeliti nekoć simpatičnom centru koji već drugu godinu za redom iskazuje rijetku nesklonost skakanju za nekoga visokog 213 cm (očito je u pitanju nekakva obiteljska genetska anomalija). Urođeni drvofix na stopalima nikad nije obećavao čuvara reketa i skakača, ali, tijekom svoje druge sezone u kojoj su Sunsi iznenađujuće došli do finala Zapada, Lopez je barem znao završavati Nashove pasove pod košem. Zadnje dvije godine to nije u stanju i tu leži najveći razlog njegova ponovnog izbora – ako ne možeš realizirati zicer namješten od najboljeg asistenta u ligi, što možeš?

RESERVES

Sunsi su očito krcati škart igračima jer osim Lopeza u najužoj konkurenciji za wild card našli su se još i Sebastian Telfair i Josh Childress. Besmisleni ugovor dan Childressu još uvijek strši kao upozorenje kako bi s ovim vodstvom rebuilding Sunsa mogao biti dug i bolan, a dovođenje dokazanog anti-talenta kakvim se Telfair dokazao sve ove godine samo potvrđuje tezu da nakon otkaza Kerru u tom klubu nitko nema pojma o poslu kojega obavlja. Kingsi su u sličnoj kategoriji, njihov angažman Travisa Outlawa nakon što je ovaj odigrao jednu od najgorih starterskih sezona u povijesti pokazao se potpunim promašajem jer je, očekivano, Outlaw nastavio igrati jednako loše i u puno manjoj ulozi s klupe.

EAST

PG – JAMEER NELSON

Iako se u zadnje vrijeme pomalo stabilizira (šuterski prije svega), očito je kako su dani Nelsona kao NBA startera prošlost. Brzina i pokretljivost su nestali, s njima i onaj playmakerski minimum koji je pružao (šuterski je oduvijek bio previše streaky da bi se mogao pouzdati u njega). Također, slično kao i kod Feltona, primjetan je ulazak u sezonu bez ikakve psiho-fizičke pripreme. Kod igrača ovakve građe koji su daleko od atletskih frikova takva nebriga o vlastitom tijelu i formi jednostavno je nedopustiva.

SG – DEMAR DEROZAN

DeRozanov sat otkucava, jednog od ovih dana morat će pokazati nešto kako bi konačno opravdao povjerenje koje mu od prvog dana pružaju u Torontu. Njegov mizeran košarkaški IQ i nesposobnost da fizikalije iskoristi u all-round svrhe mogli su se zanemariti tijekom prve dvije sezone dok se učio igri i dok je imao ulaz i šut s poludistance na koje se mogao osloniti. Ovakva sezona bez priprema i treninga njemu zasigurno ne koristi, što dijelom može opravdati nikakav napredak u shvaćanju igre, ali gubitak i tog minimalnog napadačkog učinka čini ga dodatnim utegom u ionako napadački netalentiranoj rotaciji Toronta.

SF – OMRI CASSPI

Casspi je euroligaški talent gurnut u ulogu NBA startera zbog marketinških razloga. Nije on loš igrač, dapače, ali pompa i minute koje je dobio u ove tri sezone NBA karijere nikad nisu bile opravdane na parketu. Doduše, ovo guranje Lina na all-star u bilo kojem svojstvu vrhunac je korporativne perverzije prema kojoj se Casspieva rola u NBA kontekstu čini beznačajnom. Ali, stvar je čisto tržišna – da svijet broji jednak broj Izraelaca kao Azijata, nema sumnje da bi marketinška mašina našla načina od jednako prosječnog talenta stvoriti novog Izabranog.

PF – ANDRAY BLATCHE (2011)

Blatche je vrhunski primjer solidnog igrača koji pati od zaljubljenosti u vlastitu veličinu, što je tipično za mlade NBA igrače. Ne i veterane poput njega. Vrhunske fizikalije i cijeli niz kvaliteta poželjnih za visoke igrače nisu dovoljni da maskiraju sve mane njegova karaktera i pristupa. U pravim rukama i s drugačijim mozgom, Blatche se mogao razviti u solidnog člana rotacije, četvorku s dovoljno dobrim šuterskim rasponom da postane vrhunska pick & pop opcija. U ovakvom Washingtonu, sve što je radio zadnjih godina bilo je potezanje iz najglupljih mogućih situacija bez ikakve odgovornosti, a to je na kraju rezultiralo ovakvom sezonom u kojoj se jasno pokazuje da ikakvo oslanjanje na njega u budućnosti nema smisla jer njegove košarkaške vještine u 25-oj godini nisu ništa više od onih koje je iskazao kao izgubljeni rookie izabran u drugoj rundi.

C - JOEL ANTHONY (2009, 2011)

Možda se nekome čini nepotrebnim birati iz godine u godinu igrača koji očito ne utječe bitnije na rezultate Heata (koji usprkos njegovim drvenim rukama ima ponajbolji napad lige), ali teško je zanemariti činjenicu kako se radi o najgorem napadaču u povijesti NBA s ovoliko minuta i s ovako ozbiljnom rolom u pretendentu na naslov prvaka. Anthony nije dobar skakač, nije u stanju čuvati rasne post igrače, ali sposobnost čuvanja nižih igrača nakon rotacija i dobar osjećaj za blokadu donekle opravdavaju njegovo prisustvo na parketu. Slično kao i s Perkinsom u Oklahomi, zastrašujuće je zamišljati koliko bi tek ove dvije momčadi bile opasne s nekim solidnim košarkašem u rolama povjerenim ovakvim antitalentima.

G – TONEY DOUGLAS

Dolaskom Lina, Smitha i Davisa potreba za Douglasom u New Yorku više ne postoji, ali njegov prvi dio sezone bio je toliko očajan da zaslužuje spomen. Douglas je pokazivao potencijal za combo-beka s klupe u prethodne dvije sezone, ali ovakvo izdanje mu je do daljnjega zalupilo vrata NBA karijere. Tip dokazano nije dovoljno kvalitetan šuter, a sada svi znamo da nema sposobnosti niti za voditi momčad, što isključuje čak i eventualnu ulogu back-up playa obrambenih sklonosti koja mu se predviđala.

G – STEPHEN JACKSON

Dobri stari Captain Jack nekoć je imao smisla kao volume scorer usprkos šuterskoj neučinkovitosti jer je bio fajter. Danas je on tek tetkica uništenih koljena koja previše priča i koja zbog šuterske nesposobnosti nije u stanju napraviti prijelaz iz startera u specijalista. Samim time, gubi svaki smisao kao NBA igrač. Obzirom na 33 godine, umjesto da razmišlja o novom ugovoru, bolje bi mu bilo da počne planirati mirovinu.

F – GLEN DAVIS

Big Baby nije kriv što ga je Orlando pretplatio, ali je kriv za najveću gomilu cigli ispaljenu ove sezone prema obručima diljem lige. Skroman skakač i obrambeni igrač, Davis je u mlađim danima imao vrijednost kao gurač i strijelac u reketu. Danas i dalje može izvući osobnu u napadu, ali to je otprilike i sve čime koristi momčadi kao prvi visoki s klupe. Količina lopti koju troši i ono što pruža zauzvrat nemaju nikakvo racionalno opravdanje, a kad vidiš njega i Perkinsa u akciji van Bostona dođe ti da se pitaš kako je s ovakvim suigračima Garnett uspijevao godinama držati reket Celticsa zatvorenim.

F – TYRUS THOMAS

Ozljede su ga lišile fizikalija, a kako nikad nije posjedovao nijednu drugu košarkašku vještinu osim skočnosti, očito je kako iz dana u dan nekadašnji četvrti pick drafta ima sve manju i manju vrijednost. Glupe odluke s loptom obilježje su njegovu karijere, a ove sezone Tyrus je glupost odveo na novu razinu. U općoj nemoći Bobcastsa gledati njega onako izgubljenog na parketu možda je i najtužniji prizor.

C – BEN WALLACE (2008)

Zašto je ovaj čovjek u ligi to valjda više nije jasno ni njemu samome, ali to vam je očiti primjer kako funkcionira većina NBA managera. Umjesto da šansu daju mladom talentu i otkrivaju i razvijaju potencijal, većina ih je i dalje sklona okružiti se istrošenim veličinama, kao da njihovo prstenje ili osobna povijest imaju ikakav učinak na parketu ili svlačionici. Mislim, kakav pozitivan primjer može ostaviti čovjek kojem se više neda niti potrčati u obrani?

WC – DESHAWN STEVENSON (2009, 2010)

Prvak s Mavsima savršeni je primjer svega što ne valja sa swingmanima Netsa, koji bi valjda bili najgora skupina igrača u ligi da nije rookiea Brooksa. Stevensona i dalje neki smatraju stoperom, ali razlog zbog kojega je bio koristan u Dallasu je bio taj što je tu i tamo uspijevao zabiti tricu. Nakon neobjašnjive šuterske role koju je imao u lovu na prsten, danas se čovjek vratio svojim pravim kvalitetama, a te su da nije u stanju pogoditi niti ocean. Obzirom da uz to što nema šut također nema ni ulaz ni pregled igre, bit će zanimljivo pratiti koliko će na osnovu nekoliko zabijenih otvorenih trica produžiti svoju otužnu karijeru koja je svaki smisao izgubila još 2008. (zadnja sezona kada je kao član Washingtona uspijevao gađati tricu dovoljno dobro da opravda minutažu i epitet 3&D specijalca).

WC – RASUAL BUTLER

U ogromnoj konkurenciji zadnji wild card ipak ide Rasualu Butleru, možda i najgorem igraču u NBA u ovom trenutku. Do te titule nije došao samo zbog apsolutne neučinkovitosti, već zbog sklonosti da zabije nož u leđa vlastitoj momčadi u ključnim trenutcima. Doduše, u tome krivica nije samo njegova, već i uprave koja je iz nekog razloga vjerovala da istrošeni veteran, koji nikada ničim nije opravdao dugu NBA karijeru, odjednom može ponijeti teret startnog krila zbog iskustva, kada je očito kako je jedino iskustvo koje Butler ima ono ispodprosječnosti.

RESERVES

Istok je krcat škartom, posebice među ovim ekipama s dna. Magloire iz Raptorsa toliko je spor da više nije u stanju ponuditi niti onih 6 osobnih jer ne može stići nikoga kako bi ga faulirao. Sličan mrtvac je i Mike Bibby, legenda koju će valjda Knicksi konačno otpustiti sada kada su posložili rotaciju (rekao bih da su ga angažirali u totalnom očaju zbog manjka tijela na vanjskim pozicijama, ali to ne bi imalo smisla pošto je Mike već neko vrijeme truplo). Pistonsi nude Damiena Wilkinsa (koji nekim čudom i dalje ima posao u ligi kao žilavi obrambeni swingman) i Jasona Maxiella (čiji midlevel ugovor će još dogodine odražavati genij Joea Dumarsa koji je dao milijune čovjeku drvenih ruku taman u trenutku kada je ovaj ostao bez skočnosti, a samim time i vrijednosti), a Bobcasti cijeli odred igrača koji su prešli put bez povratka poput Diopa, Carrolla i Maggettea (gubitkom fizikalija, izgubili su svaku vrijednost). Proces starenja u sličnu situaciju doveo je Rasharda Lewisa, Quentina Richardsona i Mehmeta Okura. S druge strane, mladi igrač poput Lancea Stephensona na vrhuncu je fizičke moći, ali ostavlja jednako loš dojam svojim neshvaćanjem igre i nedostatkom talenta. Čovjek posumnja u zdrav razum Larrya Birda koji navodno stoji iza maloga i kune se u njegove all-round sposobnosti (valjda je još zaljubljen u idealne fizikalije za swingmana koje Stephenson posjeduje), iako je svakim njegovim boravkom na parketu jasno kako se radi o još jednom izgubljenom slučaju koji nikakvim talentom neće uspijeti sakriti manjak karaktera i osnovnog shvaćanja košarkaške igre.

20Oct/100

BOBCATS

Posted by Gee_Spot

''Look at how much better Washington is, look at the Knicks - how much better they are. Look at the Nets, how much better. The East has gotten a whole lot better because of draft picks, free-agency. We've got a much bigger challenge than last year based of who we had and who we lost.''
- Larry Brown

SCORE: 32-50
PRVIH 5: Augustin, Jackson, Wallace, Diaw, Mohammed
5 ZA KRAJ: Augustin, Jackson, Wallace, Thomas, Mohammed
MVP: Wallace
LVP: Charlotte Bobcats

Lanjski ulazak Bobcatsa u playoff najbolji je pokazatelj slabosti Istoka. Na startu sezone Catsi su bili momčad koja nije bila u stanju zabiti šut, ma uopće koš. Zatim je uslijedio trade za Stephena Jacksona, momčad je dobila prvu opciju u napadu, to je otvorilo prostor ostalima da rade ono što najbolje znaju i – eto playoff ekipe.

Međutim, kao što je primjetio Larry Brown, konkurencija na Istoku se pojačala, dok su Bobcatsi ne samo ostali isti, već su znatno oslabili. Najzanimljivije od svega je što Michael Jordan, poznati kockar, nakon što je iskrcao sve što je imao za preuzeti kontrolu nad franšizom, odbija Brownove kritike o slabom rosteru tipičnim poduzetničkim komentarima – nema se para. Tko je mogao i misliti da će Jordanu vlasniku biti važniji plus na računu od playoff košarke.

Najtanji su na jedinici, gdje će Feltona zamijeniti kombinacija D.J. Augustina (Brown, koji je u svoje vrijeme bio sjajan play, ne može ga smisliti zbog grešaka koje radi u organizaciji igre), Shauna Livingstona (može se raspasti svaki tren) i Sherrona Collinsa (tragičar posljednjeg NCAA turnira).

Dakle, jedan back-up play i dvije treće opcije pravit će društvo Jacksonu na vanjskim pozicijama. Jackson je lani odigrao fantastičnu sezonu, ali uvijek ostaje pitanje kako će reagirati u situaciji koja će biti daleko od idealne. Da li će još jednom boriti kao lav ili će se zadovoljiti šutiranjem preko ruke kada shvati da momčad ne ide nigdje?

Ni tu nema dubine - njegova zamjena Gerald Henderson bio je jedno od najvećih lanjskih rookie razočaranja, dok je vraćanje Matta Carrolla iz Mavsa jedan od onih poteza zbog kojih se pitaš znaju li neki ljudi išta o poslu kojega obavljaju.

Na krilima će još jednom dominirati Gerald Wallace, koji će ove sezone zbog prisustva Tyrusa Thomasa na rosteru od početka sezone ipak manje vremena provoditi pod košem. Što je dobra vijest za njega jer čovjek je valjda imao više potresa mozga od većine NFL igrača, ali je i loša vijest za njegovu igru obzirom da Wallace nije ni strijelac ni playmaker kakav je poželjan na krilu.

Njegova igra se bazira na obrani i skupljanju brojki u rijetkim kategorijama, što ga čini idealnim trećim igračem, nikako ne glavnom opcijom jedne ekipe. Doduše, lani je po prvi puta počeo izgledati kao solidan tricaš, pa će, nastavi li s poboljšanjem u tom dijelu igre, dodati itekako bitno oružje za veteranske dane pred njim u kojima luđački ulazi pod koš više neće biti dobrodošli.

Pod košem će Thomas donijeti skočnost i energiju, što bi u kombinaciji s pregledom igre Borisa Diawa trebalo biti dovoljno da se ponove lanjske solidne igre na krilnom centru (iako ni Diaw usprkos playmakerskim kvalitetama također nije Brownov miljenik zbog meke igre u obrani).

Međutim, rupu pod samim košem bit će teško pokrpati. Nazr Mohammed često je karijeri imao nizove dobrih utakmica, ali oni se nikada nisu pretvorili u nešto konstantno. Tako da će priliku na petici dobiti i lani beskorisni Desagana Diop te pridošli Kwame Brown koji u epizodi u Detroitu nije pokazao ama baš ništa zbog čega bi zaslužio novi NBA ugovor.

Zašto je Jordan potpisao čovjeka kojega je i sam proglasio jednim ogromnim promašajem svoje kratke GM epizode u Washingtonu? Zar mu je toliko stalo dokazati da nije pogriješio kada je izabrao Browna prvim pickom drafta pa se nada da će Kwame proigrati? Ili mu je žao što je na neki način momku uništio karijeru stavljajući mu takvo breme na nespremna leđa?

Uglavnom, s dvije ovakve rupe na ključnim pozicijama te s tankom rotacijom na ostalim mjestima u petorci, Bobcatsi su kao stvoreni za ulogu razočaranja sezone. Obrana će zahvaljujući Brownu još nekako i funkcionirati, ali napad bi se vrlo lako mogao vratiti na one očajne dane s početka prošle godine.

Jordan će se izvjesno vrijeme primarno posvetiti financijama, što znači da će ovaj igrački dio ostati zanemaren (a to znači da neće biti poteza koji će promijeniti krvnu sliku kluba kao što je to lani uspijelo dovođenjem Jackson). A tu je i dobri strai Larry, uvijek spreman na bijeg (pola ljeta je pričao da želi u Clipperse, sada kuka zbog manjka talenta na rosteru). Pogotovo ako stvari krenu loše. A izgleda da idu.

3Aug/105

CHARLOTTE

Posted by Gee_Spot

BOBCATS

Sada kada je MJ konačno postao prvi čovjek kluba, bit će zanimljivo gledati borbu za pozicije između njega i Larrya Browna. Već se u slučaju Calderona dogodila intervencija vlasnika Jordana koji je stopirao praktički dogovoreni trade kojim bi Bobcatsi preuzeli na sebe katastrofalan Calderonov ugovor i kojim bi, na prvi pogled, zakrpali rupu na poziciji playa nastalo odlaskom Feltona u Knickse.

Larry Brown se nije oglasio, a i sumnjam da je baš on tražio Calderona (iako se vodi samo kao trener, svima je jasno da je prošle sezone upravo Brown igrao i ulogu GM-a dok je Rod Higgins uglavnom služio kao izvršitelj Brownovih želja). Moguće da je MJ stopirao sam sebe, jer se još nije snašao u ulozi prvog čovjeka van parketa. Ali, što god da je bilo, ne gine nam luda sezona u Karolini dok je god ova postava odgovorna za slaganje momčadi. Možda su veze Deana Smitha i North Caroline dovoljno jake, te se pokažu toliko čvrstima da izdrže sve moguće probleme tijekom sezone, ali ja se ne bi kladio na harmoniju u ekipi koju vodi temperamentni Larry Brown i u kojoj čekove potpisuje notorni kockar Jordan.

Uostalom, zar nam već ovoljetni potezi ne govore dovoljno? Dati 40 milijuna Tyrusu Thomasu koji jedva da je vrijedan midlevela smiješan je potez. Tyrus je dogurao do statusa NBA veterana, ima već 24 godine i svi znamo o kakvom se igraču radi – čovjeku koji ima fenomenalan osjećaj za skok i blokadu, ali ne zna igrati košarku i jednostavno nije dovoljno inteligentan. Ne volim na ovaj način pričati o sportašima jer za ono čime se oni bave nije važno biti načitan i obrazovan u klasičnom smislu. Možda bi bolje bilo reći da Tyrus nije osviješten, dakle da ne posjeduje svijest o sebi i o svojoj ulozi u svijetu. A to što su ga Bobcatsi pretplatili zasigurno neće pomoći na njegovom osobnom putu prosvijetljenja.

Nakon toga Michael i Larry su napravili još nejasniji potez, poslavši Chandlera u Dallas za Erica Dampiera, ali i za dva mrtva tijela teška 7 milja godišnje, Najeru i Carrolla. Sve samo zato da bi se spustili ispod granice poreza na luksuz ove godine, iako su si u isto vrijeme otežali osloboditi prostor na salary capu za ubuduće (naime, Najera ima dvije godine garantiran ugovor, a Carroll čak tri s igračkom opcijom za posljednju sezonu).

Kada sam ranije pokušao shvatiti ovaj potez činilo mi se nelogičnim da momčad s dva takva lidera sklona natjecanju tek tako odustaje od potencijalnog mamca za trade u iznosu od 10 milja, koliko je iznosila zadnja godina Chandlerova ugovora (i kojem je reprezentativni kamp opet dignuo vrijednost). OK, ne platiti porez na luksuz čini se kao pametan potez i oslikava MJ-a kao pravog biznismena, ali onda se pitaš čemu uštediti par milijuna poreza koje bi platio da je ostao Chandler da bi kasnije potrošio duplo toliko na dva leša koji više nikada neće odigrati poštenu NBA minutu?

Dampier će, navodno, nakon što ga momčad otpiše i plati nekakvu otpremninu, rado pristati na povratak u Bobcatse, što praktički znači da će na poziciji petice Brown imati rotaciju tri back-up centra – Dampa, Nazzzzra i Diopa (s tim da je pitanje smije li se danas Diopa uopće smatrati ičim više od trećeg centra teškog preko 20 milja još tri sezone – bravo Cuban!). Kako je salary cap premašen, novi direktni potezi su nemogući. Osim ako netko dovođenje Shauna Livingstona ne smatra dobrim poslom. Meni je dovoljno to što dobri ljudi iz Thundera nisu imali ni najmanje volje zadržati ga. Istina, Maynor je odličan back-up, ali i prije njegova dolaska Livingston jednostavno nije ostavlja dojam čovjeka koji može igrati NBA košarku, pogotovo ne na poziciji playmakera. Ozljeda koljena ipak ga je koštala karijere, što Bobcatse nije spriječilo da mu daju dvije garantirane godine za nekih 7 milja na račun nekoliko solidnih ali nebitnih tekmi za Wizardse na kraju sezone.

I tako je za sada jedini play na rosteru Augustin, koji je prošle sezone potpuno podbacio. Što praktički znači da će do početka zasigurno biti još tradeova, jer nema šanse da Brown mirno uđe u novu sezonu s Augustinom kao starterom. Hoće li netko zagristi za Diawom, ili će možda zadnja godina Nazzzrova ugovora uz par pickova biti dovoljna, ostaje nam da vidimo. Captian Jack i Wallace su sigurni dok god Bobcatsi vjeruju da su konkurentni. A vjeruju. Ipak su to MJ i Larry. Rebuilding u njihovim glavama ne postoji, stoga možemo očekivati daljnje promjene oko spomenute jezgre i Thomasa.

Roster je skoro popunjen potpisom obrambenog specijaliste potpuno lišenog ikakvih napadačkih kvaliteta Dominica McGuirea, što definitivno neće pomoći momčadi koja je ionako muku mučila sa zabijanjem koševa. I to ne samo protiv Dwighta Howarda. Sreća njihova da je Istok tako klimav da čak i s tri nositelja igre kakvi su Wallace, Jackson i Thomas i dalje mogu računati na borbu za playoff.

ORIOLES

U početku sam imao dvojbu kako podijeliti ove momčadi koje ne samo da ne dolaze iz istoga grada, nego čak nisu ni u približnim regijama. Kako sam odlučio momčadi spajati po zemljopisnom ključu, u kombinaciju s Bobcatsima upali su Oriolesi iz Baltimorea, grada koji se nalazi nešto sjevernije od Charlotte. Ali, da se se kojim slučajem odlučio za spajanje ekipa po sličnostima, e tada bi o Oriolesima pisao u postu posvećenom Clippersima. I mislim da sam ovime rekao sasvim dovoljno.

MLB je krcat škrtim momčadima koje troše minimum. Neke su zbog toga loše, nekim ni to ne smeta da osvjajaju naslove i pobjeđuju. Međutim, Baltimore je rijetka zvijerka koja ima budžet ali nije u stanju niti proizvesti niti kupiti igrača. Neki sumnjaju da je glavni razlog tome očajan vlasnik, svojevrsni Sterling, koji se nikada nije znao okružiti pravim ljudima i koji je uvijek bio sklon potrošiti novac kada nije trebalo a ostati zatvorenih džepova kada se treba iskesiti.

Iako su u sezonu ušli s očekivanjima koja su govorila o preokretu gubitničke kulture, prvenstveno zbog hrpe mladih talenata koji su prikupljeni zadnjih godina i koji su konačno trebali biti prava stvar, Oriolesi su još jednom uvjerljivo najgora momčad lige. Ne samo zbog ozljeda ili istrošenosti nekolicine pouzdanih veterana koji bi u drugim klubovima bili solidni igrači u rotaciji, već opet ponajviše zbog totalnog podbačaja toliko hvaljene mlade generacije.

Udarači Markakis i Reimold, hvatač Weiters, te pitcher Matusz trebali su biti ti koji će napraviti iskorak a na kraju se pokazalo da su najveći krivci za ovogodišnje poraze. Praktički je jedina svjetla točka kluba Adam Jones, solidan mladi udarač doveden prije dvije godine iz Seattlea, tako da ga praktički ne možemo smatrati njihovim proizvodom, ali, eto, barem su ga prepoznali. Kako momčad uredno gubi, šansu je dobilo nekoliko novih imena, prije svih pitcheri Arrieta i Tillman, a već odavno su se okrenuli idućoj sezoni od koje opet očekuju isto – pomak naprijed s još pomlađenijom momčadi, novim trenerom i nikada profesionalnijom upravom. Samo, što ako nakon tolikih godina gubitništva više jednostavno nije dovoljno raditi sve po knjizi, odnosno što ako Oriolesi imaju isti problem kao Clippersi – zaraženi su negativnom energijom koja sve što može okrene u krivom smjeru.

Vidjet ćemo. Ali, nikako ne ove sezone. Naime, možda nije u redu s moje strane, kao svojevrsnog promotora baseballa, reći da bih radije sjedio u udobnoj stolici kod moje zgodne zubarice nego gledao Oriolese kako se gegaju po terenu i u startu razmišljaju o novom porazu. Samo, kad jeste. Gledao sam ih početkom sezone kada su rasturili Boston doma (inače, imaju jedan simpatični, šarmantni retro stadion koji više izgleda kao park nego igralište), dakle nije u pitanju ekipa koja nema talenta za natjecati se. Ali, kada su zaredali porazi i kada se probudio duh prošlih Božića (Oriolesima će ovo biti trinaesta gubitnička sezona za redom) san se završio. U sljedećem susretu Boston je nakantao njih, i tako će biti sve do kraja sezone. Kako igraju u najtežoj diviziji s Red Soxima, Yankeesima i Raysima, igrati na njihove poraze čak i nije stvar izbora već građanska dužnost.

THE ROSTER OF THREE

Hoosiers (David Anspaugh, 1986.)

Gene Hackman, ultimativni muškarac u ulozi Bobbya Knighta, Ricka Pitina, Johna Woodena i Denisa Bajramovića. Dennis Hooper (R.I.P. legendo) u ulozi pijanca (navodno nije ni glumio, čuj to) i Toma Thibodeaua Hackmanovom Riversu. Košarka. Bijeli šuteri. Bijela krila. Bijeli centri. Bijeli playevi. Popularni Jole Čagalj nije na soundtracku. Ali, iako su Hoosiers u biti nešto kvalitetniji Breaking Away (film o sportu i odrastanju s neizbježnim forama o moralu i protestantskoj etici - inače, Breaking Away bio jučer popodne na televiziji i baš mi je drago što sam još jednom vidio kako je dobre trbušne imao Dennis Quiad kao mladić), i iako je malo u njemu Hoop Dreams a i košarke općenito, i dalje je to vrhunsko mainstream djelce za sve te kult za nas fanatike. Ljeto služi da mu se još jednom poklonimo.

Afro Beat Airways - West African Shock Waves Ghana & Togo 1972. - 1978.

Kad bih trebao navesti jedan razlog zbog kojega je pot lista zakon, ne bih se mislio ni trena koji bi izdvojio - pot lista je zakon zato što sam preko nje došao do tri jebačka albuma prvoklasnog funka (ili afrobeata ako hoćete). Legends of Benin, pa još Benina i sada ova gansko-togoanska kombinacija koja nikada ne promašuje penal u zadnjoj sekundi. Ono, volim ja i svoj punk i svoj country ali ništa manje ne volim i svoj funk. I kada mi se uz masu genijalnih albuma iz San Francisca, Philadelphie, Seattlea, naravno New Orleansa i naravno Fele, iz vedra neba u hall of fame usele još tri naslova, sve što mogu reći je čiken san antonija umba amba amba. Rock n roll!

Love Is A Mix Tape (Rob Sheffield, 2007.)

LIAMT je nepretenciozna autobiografija jednoga od, po mom sudu, najboljih glazbenih recenzenata ikada. Sheffield nije veliki pisac ni autor, ali je sve ono što bi trebao biti jedan čovjek koji piše o pop kulturi. Uživao sam ga čitati dok je radio u SPIN-u (i dok je SPIN bio leglo najboljih punk, rock i uopće alternativnih umova), uživam ga čitati i danas dok piše o TV serijama u Rolling Stoneu, a uživao sam i u ovoj slatko-gorkoj priči o njegovim ranim danima, kada je vjerovao da su ljubav prema ženi i strast prema glazbi dovoljni da se prošeta kroz život. Jedva čekam da mi stigne nastavak, nedavno izdana i upravo naručena Talking To Girls About Duran Duran. Naslov zvuči grozno, ali ukusi su tu da o njima non-stop raspravljamo, zar ne?