ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

17Sep/125

RANKING THE PLAYERS, PART THREE (35-74)

Posted by Gee_Spot

TREĆE OPCIJE

35. TONY PARKER (Spurs), 79 bodova

Iako je i sam imao limitiranu minutažu, pored ozlijeđenog Ginobilia i dodatno čuvanog Duncana Tony je povećao volumen brojki, ali ne i učinkovitost. Što je i logično, obzirom na godine - Tony je to što je, izuzetan realizator iz driblinga, a povećana uloga u napadu ne može ga izdignuti iznad postavljenih standarda obzirom da ostali aspekti igre (obrana, kreacija za druge, šut) ostaju na za njega već davno definiranim prosjecima.

36. PAUL MILLSAP (Jazz), 79 bodova

Slično kao i kod Jeffersona, nad Millsapom je mali upitnik zbog konkurencije na poziciji u momčadi (nadam se da će Corbin odustati od guranja Paula na trojku kako bi otvorio više minuta Favorsu) te zbog obrane, ali godine (26) i razina talenta (sjajan asistent i kreativan strijelac) jasno kažu kako će Millsap nastaviti igrati košarku života.

37. TYSON CHANDLER (Knicks), 79 bodova

Kada je zdrav, Chandler donosi kvalitetnu obranu i skok, uz izuzetnu napadačku realizaciju (uglavnom sve zakuca). Iako je popravio slobodna, što mu je pomoglo da konačno dođe do veće minutaže, i dalje je bezopasan na dva metra izvan reketa, ali usprkos limitima (nema dribling, a ni zrnce kreacije u igri), u onome što radi dobro, Tyson je toliko iznad prosjeka da se iz skupine igrača zadatka (u koju pripada po skupu vještina koje posjeduje) bez problema zacementirao kao rasna treća opcija.

38. RUDY GAY (Grizzlies), 78 bodova

Gay je lani imao jednu od gorih sezona karijere, tako da mu sistem predviđa oporavak i korak naprijed. Najbolje godine su pred njima, a lanjski pad možemo pripisati ozljedi i propuštenim utakmicama od godinu ranije, kao i prilagodbi na novi stil igre Memphisa u kojem se od vanjskih i bočnih igrača uglavnom traži stalno kretanje. Nema razloga sumnjati da će u idućoj sezoni sve skupa izgledati puno bolje, a time će se i Gayev učinak vratiti u znatno bolju poziciju (da je ranking u obzir uzimao samo lanjsku sezonu, Rudy bi se našao 20-ak mjesta niže).

39. TY LAWSON (Nuggets), 78 bodova

Tri sezone konstantnog rasta i lanjska eksplozija nakon preuzimanja kontrole nad napadom Denvera vjerojatno znače da je Lawson došao do svog plafona (niski brzanci koji više gledaju svoj šut nego suigrače sazrijevaju brže od ostalih tipova playmakera). Međutim, to što će se rast ubuduće zaustaviti, ne znači da će doći do pada - kao izuzetno kvalitetan šuter i iznenađujuće koristan obrambeni igrač, Lawson ostaje temelj Karlovih planova.

40. JOAKIM NOAH (Bulls), 77 bodova

U sjeni Roseovih problema i razočaranja Boozerom, Noah je odigrao najbolju all-round sezonu karijere, dakle najbolju sezonu uopće. Konačno je ostvario pozitivne obrambene učinke (za razliku od mita po kojem je Noah sjajan obrambeni igrač, a koji se bazira na njegovoj aktivnosti i srčanosti, brojke do prošle sezone jasno govore kako je Noah bio negativan obrambeni igrač i u 1 na 1 situacijama i u zonskim rotiranjima), dobio je više prilike koristiti odličan osjećaj za asist, a postao je i prijetnja na otvorenom šutu s vrha lakta. Dodaj na to standardno sjajan skakački učinak i jasno je kako Noah u 26-oj godini konačno počinje igrati košarku kao pravi centar. Još da počne raditi na sebi preko ljeta i da se koncentrira isključivo na igru...

41. STEPHEN CURRY (Warriors), 75 bodova

Vječno načeti Curry lani praktički nije ni ostavio traga (igrao jedva trećinu sezone), ali obzirom na ono prikazano u prve dvije (tijekom kojih također nikada nije bio 100% spreman) sistem ne ostavlja sumnje kako se radi o rasnom igraču. Šut i kreacija na takvoj su razini da bi bez problema bio u kategoriji iznad, samo da su mu obrambene brojke bolje. Uspije li ikada pronaći idealan balans između zdravlja i uloge u momčadi, nema sumnje kako će biti all-star igrač - tek su mu 23.

42. MARCIN GORTAT (Suns), 75 bodova

Gortatov sjajan realizatorski učinak će bez Nasha definitivno pasti, ali ne očekujte Titanic - čak i u Orlandu, dok je bio zamjena Dwightu, Gortat je ostvarivao dojmljive učinke kao strijelac i skakač, pa nema razloga sumnjati da se nešto slično neće nastaviti uz Dragića. Njegov problem je limitiranost, ako ne zabija u reketu ili ne kupi skokove, nema kako pomoći momčadi. Pregled igre i osjećaj za asist su mu nepostojeći, obrambeno je tipični Euro visoki (prelako ga je uhvatiti izvan pozicije), a nema ni šut da si malo otvori reket.

43. LUOL DENG (Bulls), 75 bodova

Sistem Dengu predviđa puno bolju sezonu od lanjske čisto zbog povratka na standard - lani je, ponajviše zbog ozljede, Deng imao najgore izdanje u zadnje četiri sezone. Čovjek je fantastična 3&D opcija (šut i obrana su najbolji aspekti njegove igre), a bez Rosea će još jednom imati prilike pokazati se i kao kompletni all-round talent (solidan kreator). Dakle, bude li zdrav, nema razloga da još jednom ne zakuca na vrata all-star susreta, neovisno o tome kakve rezultate Bullsi ostvarivali.

44. DANILO GALLINARI (Nuggets), 74 boda

Iako je propustio dosta utakmica zbog ozljeda, Gallinari je lani imao istu sezonu kao i godinu ranije. Solidan all-round sa samo jednom manom - ne skače. Ali, s puno potencijala možda čak i za kvantni skok. Naime, njegova kreacija u kombinaciji sa šutem vrlo lako bi mogla postati ubojita ostane li konačno zdrav i uspije li još više poboljšati onaj Pierceovski skok-šut unazad. Na kraju krajeva, tek su mu 23.

45. LOUIS WILLIAMS (Hawks), 73 boda

Koliko je dobre brojke u svojoj limitiranoj combo roli ostvarivao Williams, najbolje vam govori činjenica da je upao u top 50 usprkos tome što je imao ogromnu količinu negativnih bodova zbog minutaže i konteksta. Iako nije sjajan ni kao šuter ni kao asistent, njegova kreacija je debelo iznad prosjeka, a i obrambeno je u stanju odigrati ključne minute na obje vanjske pozicije. Naravno, u Sixersima je imao definiranu rolu koja ga je dovela do toga da ga sistem smatra najboljim šestim igračem lige, a pitanje je kako će ga koristiti u Atlanti. Sistem nema kristalnu kuglu, stoga je u projekciju nove sezone uključio iste minute u istoj ulozi, ali gužva na vanjskim pozicijama Hawksa je takva da je teško išta prognozirati prije nego počne sezona.

46. ANDREI KIRILENKO (Wolves), 73 boda

Kirilenko ima godinu pauze jer nisam imao pojma kako preračunati njegove Euroligaške brojke, ali usprkos tome situacija je poprilično jasna. Kao swingman ne baš sjajnog šuta koji je prošao 30-u, AK-47 gotovo sigurno više neće biti all-round monstrum kakav je bio u mladim danima u Jazzu (već 2010. bila mu je najslabija sezona u NBA), a i teško će ostati na parketu cijelu sezonu. Ipak, obzirom na pozitivno okruženje u Minnesoti, njegova kombinacija obrane, osjećaja za asist i stalnog kretanja u napadu, definitivno bi trebala ostati na razini zadnjih izdanja u dresu Jazza, a to znači da će Andrei opet biti pouzdana treća opcija momčadi koja se bori za playoff.

47. KEVIN MARTIN (Rockets), 73 boda

Ozljede i kilometraža zasigurno će kroz koju godinu Martina pretvoriti u igrača na izlazu iz NBA lige, ali za računati na tako nešto već iduće sezone još je prerano. Barem tako smatra sistem koji ga nakon lanjske loše sezone smatra jednim od kandidata za oporavak. Kao vanserijski šuter i pouzdan kreator, Martin ima vrijednost i dovoljno talenta da opet bude granični all-star, pitanje je samo može li se realizirati u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalaze Rocketsi.

48. SERGE IBAKA (Thunder), 72 boda

Ibaka u novu sezonu ulazi s novim ugovorom kao sjajan obrambeni igrač, pouzdan skakač i sve bolji strijelac. Kontekst (četvrta opcija), manjak kreacije i šuta te mladost (22 godine) kažu da je kvantni skok isključen, ali dodatni napredak u onome u čemu je već izuzetan (pogotovo obrani) realno je očekivati.

49. GERALD WALLACE (Nets), 72 boda

Wallace je u jednoj čudnoj sezoni doživio mali pad, ali ništa toliko ozbiljno da bi se trebali brinuti, ma kako njegove godine i stil igre zvali na oprez. Od njega treba očekivati još jednu tipičnu Wallaceovsku sezonu, a sistem to temelji ponajviše na odličnim all-round brojkama (koje su iznad svakog konteksta) - Gerald nema ni jednu negativnu stranu, čak je i šuterski postao prosjek, a obrambeno je top klasa na bokovima.

50. GREG MONROE (Pistons), 72 boda

Već u svojoj drugoj sezoni u ligi Monroe se nametnuo kao jedan od mladih igrača na kojima treba držati oko - ne samo da je nabijao sjajne brojke što se tiče poena i skokova, već se potvrdio kao odličan asistent i sve bolji šuter s poludistance. Problem je obrana, točnije onaj već klasični nedostatak brzine za igrati izvan reketa, ali to je minimalan razlog za brigu obzirom na samo 22 godine i učinak koji govori kako su se Pistonsi dočepali nešto sirovije verzije Ala Jeffersona.

51. RAY ALLEN (Heat), 72 boda

Dobri stari Ray pokazuje minimalne znakove usporavanja, do ozljede je igrao na razini na kojoj je od prvog dana u Bostonu. Obzirom da će preseljenjem u Miami imati još manje odgovornosti i da će se u miru moći posvetiti 3&D aspektima igre, za očekivati je kako će se mirovina odgoditi do daljnjega. A to znači da je Miami upravo dodao na svoj roster četvrtog rasnog igrača koji će dobiti sve one minute koje su prošle sezone pale u ruke puno lošijim opcijama.

52. NENE HILARIO (Wizards), 71 bod

Ogroman ugovor i sklonost ozljedama nisu bile faktori po kojima se računao konačni poredak, jer da jesu, Nene bi zasigurno bio puno niže. Izuzetno svestran visoki igrač (šut mu je jedina negativna kategorija u bodovanju vještina, sposoban realizator te pouzdan skakač, obrambeni igrač i asistent), ali igrač koji je prošao zenit karijere što su u Denveru mudro prepoznali (njegova putanja ne poklapa se s onom Galinaria i Lawsona). Ako već od njega ne možemo očekivati da odigra iznad prosjeka na koji nas je navikao, možete se kladiti kako će njegovo prisustvo barem pomoći Wallu da konačno napravi korak naprijed.

53. DAVID WEST (Pacers), 70 bodova

David West je drugi visoki igrač u ovom rangiranju koji je u svim kategorijama solidan. Baš kao i Marc Gasol, West je all-round prosjek od glave do pete, uz jedan minus u odnosu na Marca - prošao je 30-u.

54. PAUL GEORGE (Pacers), 69 bodova

Već u drugoj sezoni dokazao je kako sigurnim koracima grabi prema vrhu, stoga je dogodine logično očekivati još jedan korak naprijed, ako ne i skok (i to kvantni). Učinak koji možemo vezati uz fizikalije mu je fantastičan, ali ništa lošije nisu ni vještine. Već sada George je fenomenalna 3&D opcija, a čak i u toj limitiranoj ulozi uspio je pokazati atribute igrača koji zna stvoriti višak te kreirati za sebe i druge.

55. KYRIE IRVING (Cavs), 69 bodova

Nakon sjajne rookie sezone nije bilo druge nego Irvinga usporediti s najkvalitetnijim lutrijskim pickovima ikada. Već sam rekao kako je nezahvalno rangirati igrače sa samo jednom godinom iza sebe zbog manjka podataka, ali ako je povijest ikakav pokazatelj, Irvingove brojke govore kako će mali, zbog svoje vanserijski kvalitetne kombinacije vanjskog šuta i kreativnosti, za dvije sezone biti rasna prva opcija u rangu Derricka Rosea, samo još učinkovitija.

56. NICOLAS BATUM (Blazers), 69 bodova

Već četiri sezone Batum polako stasava, međutim kako tijekom tih 4 sezone nije bilo značajnih iskoraka u kvaliteti već samo u minutaži, sistem ne vjeruje da će doći do eksplozije. Ipak, i ovakav kakav je, Batum je prekvalitetan da bi se i dalje zadržao u 3&D ulozi koju je igrao kod McMillana, a njegova kombinacija izuzetne obrane i kvalitetnog šuta čine ga idealnom trećom opcijom u stilu Luola Denga.

57. CARLOS BOOZER (Bulls), 68 bodova

Ako isključimo novac i sklonost pružanju najgorih partija kada je najvažnije (ovo prvo nisam smatrao bitnim za ovakav tip izbora, ovo drugo na žalost još nismo u stanju objektivno izmjeriti iako se radi o ništa manje bitnom aspektu igre od npr. šuta), Boozer je imao solidnu sezonu za čovjeka svojih godina, pružajući izvrsne skakačke i šuterske partije. Da se odlično uklopio u napad Bullsa pokazuju i njegove asistentske brojke koje su najbolje u karijeri, a da Bullsima ipak nikada neće pružiti ono što im treba, dokazuju njegovi obrambeni učinci koji su blago rečeno mizerni.

58. ROY HIBBERT (Pacers), 66 bodova

Hibbert je konačno odigrao konstantnu i kvalitetnu sezonu, ali skromna minutaža koštala ga je boljeg plasmana (npr. da je imao 36 minuta po utakmici završio bi ispred Grega Monroea na ovoj listi). Međutim, daljnji napredak je očekivan, iako spor (Roy nema fizikalije za izvesti kvantni skok) - sistem ga i dalje ne vidi kao igrača vrijednog maksimalnog ugovora kojega je upravo potpisao, ali to ne znači da se jednoga dana neće razviti u odličnog centra. Na njegovoj strani su još uvijek godine (25) i prije svega all-round razina talenta - doda li šut solidnoj realizaciji u reketu, kvalitetnoj obrani i izuzetnom osjećaju za asist, napredak će biti još izraženiji.

59. KYLE LOWRY (Raptors), 66 bodova

Novi playmaker Raptorsa trebao bi po svim pokazateljima nastaviti pružati partije života koje je prezentirao u Houstonu dok ga nije uhvatila misteriozna bolest koju neki nazivaju mekhejlitis.

60. AMARE STOUDEMIRE (Knicks), 66 bodova

Kako su neki nisko pali. Da se razumijemo, Amare je tu gdje jeste samo zato što sistem vjeruje kako se onakva sezona poput lanjske ne može ponoviti, odnosno kako će nakon privremenog skretanja Stoudemire opet pronaći put do glavne rute. Samo, obzirom na ozljede koje ga već po defaultu napadaju, a pogotovo obzirom na lanjske partije koje su bile ispod razine NBA startera (Amare je bio potpuno beskoristan igrač u svakom segmentu košarke), pitanje je da li je u njemu išta ostalo. Dakle, ovo je optimistična verzija u kojoj Amare pronalazi načina pomoći momčadi barem kao treća opcija u napadu.

61. ANDERSON VAREJAO (Cavs), 65 bodova

Dok ga ozljeda nije izbacila iz stroja, Andy je imao svoju klasičnu Varejaovsku sezonu kao rasni skakač i pouzdani obrambeni igrač koji će tu i tamo zabiti otvoreni šut. Iako je s razlogom ispod Noaha i Chandlera, radi se o istom tipu igrača, šljakerima za popuniti petorku koji su toliko dobri u tome što rade (kontrola skoka i reketa) da se lakoćom izdižu u kategoriju iznad. Varejao ipak ima najmanju vrijednost zbog sklonosti ozljedama i 30-oj pred vratima.

62. RODNEY STUCKEY (Pistons), 64 boda

U sjeni poraza Pistonsa, Rodney Stuckey se razvio u jednog od boljih combo-bekova u ligi. Danas je očito kako Dumars u njemu nije pronašao novog Billupsa, ali jeste all-round napadača koji zabija lakoćom, a zna i kreirati za druge, plus u stanju je jednako solidno čuvati obje vanjske pozicije.

63. MIKE CONLEY (Grizzlies), 64 boda

Playmaker Grizzliesa uvijek će biti najslabiji obrambeni igrač svoje momčadi, ali u svemu ostalome je itekako koristan. Iako je godinama za njega važilo kako se radi o igraču koji je u svemu solidan, a u ničemu odličan, s vremenom se Conley specijalizirao za 3&A ulogu (puca trice i asistira) koja je ključna za momčad koja nema vanjski šut.

64. ANDREW BOGUT (Warriors), 64 boda

Obzirom da imamo popriličan uzorak koji nam priča priču o Bogutu, slobodno možemo reći kako se radi o igraču koji nikada neće opravdati onaj prvi pick kojim je izabran. U svoju košarkašku zrelost ulazi kao igrač koji se više nema što dokazivati, već jednostavno mora ostati na parketu. A kada je na parketu, Bogut je jedan od najboljih defanzivaca lige, pouzdan skakač i strijelac te izuzetno kvalitetan asistent. Ukratko, pravi centar koji bi, ako se sve poklopi, vrlo lako mogao nadići ovu kategoriju. Ali, isto tako bi mogao i ispasti iz nje.

65. DAVID LEE (Warriors), 64 boda

David Lee je all-round majstor s jednom, ali ogromnom manom - nije u stanju čuvati ni stolicu. Možda se njegove obrambene brojke konačno poprave s Bogutom iza leđa, što bi moglo značiti i nešto bolji plasman u budućim izborima, obzirom da njegova kombinacija skočnosti, nesebičnosti i lakoće postizanja koševa to zaslužuje.

66. TAJ GIBSON (Bulls), 62 boda

Usprkos skromnoj minutaži u Bullsima i gomili negativnih bodova koja ide uz to, Taj se lansirao u treće opcije na leđima odličnog all-round učinka. Ok, nije baš sjajan napadač, iako ima dovoljnu dobru igru pod košem i solidan šut s poludistance, međutim njegova najveća snaga su ionako dominacija u obrani (izuzetan u svim njenim fazama) i skoku (u oba smjera).

67. CHAUNCEY BILLUPS (Clippers), 62 boda

Dobri stari Chauncey lani je odigrao premalo minuta da bi ih uzeli za ozbiljno, što je dobro obzirom da ih je odradio sjajno - da je odigrao cijelu sezonu u ritmu u kojem ju je počeo, opet bi se našao u top 50. Kao i većina hall of fame igrača, Billups i pod stare dane uvijek pronalazi načina biti koristan bez da šteti momčadi, s tim da se ovaj put možda ipak nalazimo u situaciji protiv koje neće moći ni Chaunceyevo ogromno srce zajedno s još većim mudima. Naime, sistem nema ništa protiv 35 godina starog beka obzirom na minimalne padove tijekom godina i lakoću kojom ovaj uspijeva ostati koristan (prije svega kao šuter i izvođač slobodnih), ali sistem ne računa da je čovjek lani strgao Ahilovu tetivu, što je ozljeda od koje se nije lako oporaviti ni kada si u top formi, a pogotovo kada si veteran s 15 godina iza sebe (od čega ih je barem 10 vrhunskih).

68. NIKOLA PEKOVIĆ (Wolves), 61 bod

Pravi Peković zasigurno nije onaj balvan iz prve NBA sezone koji nije mogao napraviti korak lijevo ili desno bez da napravi faul. Ali, da li je pravi Peković onaj lanjski majstor koji nije promašio zicer cijelu sezonu i koji je pritom hvatao gomilu skokova? Pojma nemam, X-files bi rekli da je istina negdje u sredini, ali Peković je lani bio predobar da bi sredina bila odgovor. Uzmemo li lanjsku sezonu kao iznimku od pravila (iako nemamo pojma koje je pravilo), odnosno dodamo li joj očekivanu regresiju po uzoru na centre u NBA koji su u jednu godinu napravili skok od jedne kategorije (naravno, nismo u obzir uzeli one koji su napravili Pekovićevski skok jer takvih nema, nitko nije skočio iz dodavača ručnika u rasnu treću opciju preko noći), ispada da će budući Pek biti nešto slabiji od lanjskoga, ali će i dalje ostati pouzdana opcija u reketu i kvalitetan skakač (a za očekivati je i bolji obrambeni igrač, barem u 1 na 1 situacijama).

69. GORDON HAYWARD (Jazz), 61 bod

Hayward je briljirao u drugom dijelu svoje druge sezone u ligi, a takav rast učinka uz izuzetne all-round brojke (plus igrač u svemu osim kao skakač) predviđaju mu dodatni korak naprijed. Iako će ga u Jazzu i dalje prvenstveno koristiti kao pouzdanu 3&D opciju, izgleda kako su u malom pronašli pravi dragulj sposoban dati i puno više.

70. KRIS HUMPHRIES (Nets), 61 bod

Skakanje i zabijanje onoga što se mora, to je priča Humphriesove karijere. Uz pojačanja koja su sletila u Brooklyn, i jedno i drugo bit će lakše nego ikada, a od tuda i bonus bodovi u sistemu - pored Lopeza koji ne skače i pored nepostojeće rotacije visokih, Humphries bi se trebao potvrditi kao vodeći garbage man u ligi i ključni visoki u svojoj momčadi.

71. KENNETH FARIED (Nuggets), 61 bod

Kakva sjajna rookie sezona. Faried je pregazio sva očekivanja i postavio ljestvicu do te mjere visoko da njegov učinak iz prve sezone možemo smatrati mjerilom za Anthonya Davisa (Davis je definitivno bolji obrambeni igrač i all-round talent, ali dohvati li u prvoj sezoni brojke Farieda, ne samo da će lakoćom osvojiti naslov rookiea godine, već će pomoći Hornetsima da od prvog dana budu u borbi za playoff). Naravno, pola sezone sjajne igre nisu mjerilo, stoga su očekivanja postavljenja na razumniju mjeru, u skladu s draft pedigreom, ali čak i pri takvom smanjenom prilivu bodova, Fariedovo lansko izdanje bilo je dovoljno da ga izbaci u kategoriju trećih opcija.

72. ELTON BRAND (Mavs), 61 bod

Zanimljivo, dobri stari Brand tek je drugi igrač Mavsa na listi. Brand je imao problematičan prelazak iz faze nirvane u fazu poslije, što zbog ozljede koljena, što zbog promjene sredine, ali zadnje dvije godine se priviknuo na novu ulogu u ligi i predstavlja još jednoga u nizu sjajnih visokih igrača koji su se uspješno transformirali iz all-stara u pomoćnu radnu snagu koja dobro dođe šampionskim momčadima (sjetimo se samo Antonia McDyessa). Nažalost, Dallas nije jedna takva.

73. JASON TERRY (Celtics), 61 bod

Jedan od najboljih šestih igrača u ligi i dalje može lakoćom kreirati šut za sebe u drugoj postavi, a ako treba zaigrati i back-up playa. Također, obzirom da se u Dallasu potvrdio kao pouzdan zonski branič, prelazak u sistem Bostona trebao bi biti lagan u oba smjera. Veteranski staž ne bi trebao biti značajniji problem, barem ne dok ga se koristi u ovoj već etabliranoj ulozi stručnjaka za drugu i četvrtu četvrtinu.

74. ERSAN ILYASOVA (Bucks), 61 bod

Lanjska šutersko-skakačka eksplozija lansirala je Ilyasovu u prvo ime Bucksa, što je titula koju bi ovaj trebao nastaviti nositi obzirom na situaciju u momčadi. Što nije nužno dobra vijest za navijače Milwaukeea (ako takvi uopće postoje), pogotovo zato što postoje realni upitnici nad njegovom stvarnom razinom kvalitete (lani je igrao za ugovor), a čak se u pitanje dovodi i njegov rodni list (s 24 godine, Ilyasova nije kandidat za regresiju, ali ako su one sumnje da ima barem 3-4 godine više osnovane, onda se lanjska sezona može tumačiti kao labuđi pjev nakon kojega slijedi logičan pad).

15Apr/128

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – CENTERS

Posted by ispdcom

Nastavlja se izbor top 10 igrača po pozicijama, na red su stigli centri. Standardni tročlani žiri ni ovaj put nije imao lak posao, dijelom zbog solidne ponude, a dijelom zbog i njima samima zbunjujućih kriterija. Kako biti objektivan kada ne postoji nijedan alat koji ti može pomoći izabrati deset imena, a da pritom u obzir uzima i kontekst, a ne samo brojke? Na kraju ispada kako najveći teret kao i uvijek pada na dobri stari eye test, a taj je pouzdan kao i Shaquille O'Neal na liniji slobodnih. Ali, u tome faktoru neizvjesnosti ionako se krije najveća draž najdraže lige, a nadamo se kako se barem dio toga prenio i na ove izbore. Prije bacanja na novi tekst, uvijek se možete prisjetiti i ranijih.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

Gee: Ovaj izbor počinjem sličnom rečenicom kao i sve dosadašnje - najlakše je bilo izabrati vrh, puno više muke imao sam oko sastavljanja donjeg dijela liste. Prva dva imena ne trebam posebno objašnjavati - Dwight Howard jedini je franšizni centar danas u NBA, a Andrew Bynum je u ovoj sezoni, prvoj bez zdravstvenih problema, potvrdio da se približava toj ulozi. Na stranu upitni karakteri, posebice Dwightov (čovjek usprkos dvije godine više djeluje nezrelije čak i od pacijenta kakav je Bynum), ali njihove fizikalije i talent čine ih ponajboljima na poziciji.

Kontekst također potvrđuje ovaj dojam - Magic bi bez Dwighta bio lutrijska momčad, a Lakersi bez Bynuma bi se danas itekako mučili za ulazak u playoff. Ovo što ću reći zvučat će blesavo, ali, ako isključimo predrasude i stvari sagledamo iz najšireg mogućeg kuta, njih dvoje su u ovom periodu lige svojevrsni Russell i Chamberlain generacije, barem na ovom najbanalnijem, statističkom nivou.

Sickre: Ne možeš upotrijebiti poredbu s Russellom, nju je već Tommy Heinsohn iskoristio za Grega Stiemsmu. A ove dvije mrcine s psihom srednjoškolki su definitivno vrh ponude centara. Za Howarda je jasno da prosječnu ekipu čini vrhunskom obrambeno, dok u napadu uvijek može zabiti dovoljno, iako upada u oči kako sve ove sezone nije nadogradio arsenal nekim go-to pokretom.

Bynum je iz napadačkog aspekta daleko profinjeniji igrač, ali pošto mu je ovo prva sezona koju igra bez ozbiljnije ozljede, treba vidjeti hoće li ovo postati zdravstveni trend ili samo anomalija. Ako ga posluži zdravlje, ne isključujem potencijalnu zamjenu uloga. Mislim, ne samo da je mlađi od Howarda, već ga uvijek treba udvajati i čak mu ni Jason Collins ne može ništa.

Birdie: Mislim da je svima jasno kako je Dwight najbolji centar lige usprkos svim navedenim nedostatcima. Jasno je i da je Bynum odmah iza njega, a za razliku od Sickrea ne vjerujem kako će se Bynum u skorije vrijeme približiti Dwightu, usprkos tome što posjeduje tehniku koju Dwight vjerojatno nikada neće imati. Ali, meni nije pretjerano od gusta gledati njihovu košarku – kod Dwighta se sve svodi na fizikalije, a Bynum je žrtva činjenice da se u Lakersima i dalje sve vrti oko Kobea. S druge strane, gledati Marca Gasola u akciji je potpuna suprotnost. Njegov košarkaški IQ dopušta Memphisu da ga koristi kao playmakera, imam osjećaj da se 90% postavljenih napada Grizzliesa vrti preko njega na visokom postu, a toliko dobro koristi svoje prednosti da moram priznati kako bi radije imao njega nego Paua, samo zbog te raznovrsnosti.

Gee: Gasol je definitivno treći čovjek, lanjsko najugodnije iznenađenje koje se ove sezone potvrdilo kao možda čak i drugi igrač franšize. Njegov značaj za Memphis je neprocijenjiv jer na prste jedne ruke možeš nabrojati prave centre u ligi koji su u stanju pomoći momčadi i u napadu (može odigrati leđima i licem košu, zabiti i razigrati s vrha posta kao prava old-school petica) i u obrani (zatvara reket sjajnim postavljanjem i igra solidnu 1 na 1 obranu).

Sickre: Apsoulutno se slažem s Gasolom na trećem mjestu. Njegova dodavanja s vrha reketa, pogotovo kad izvede nekakav no look pass su jednostavno predivna.

Birdie: Sada imamo svojevrsni paradoks - na prva dva mjesta imamo igrače koji su tu prije svega zbog fizikalija, a onda slijedi čovjek koji nam se sviđa igrom. Gdje je tu logika?

Gee: Istina, Gasola više volim gledati nego Dwighta i Bynuma (iako u zadnje vrijeme Bynuma obožavam, posebice od kada je postao buntovnik), smatram ga čak i kompletnijim igračem i prototipom centra za razliku od ovo dvoje. Ali, dati nekome prednost samo zato što je je oku ugodniji jednostavno nije ni zrelo ni racionalno. Kad se čovjek nađe u ovim nedoumicama oko nekih igrača, onda je najbolje da upotrijebi dva testa.

Prvi se tiče brojki u međusobnim dvobojima i jasno govori kako je Gasol uglavnom nemoćan protiv Bynumove dužine i spretnosti u postu, a nešto bolje se nosi s drvenijim Howardom. Ipak, protiv obojice igra ispod svoje razine efikasnosti.

Drugi test se odnosi na zamjenu uloga. Orlando s Gasolom umjesto Howarda teško da bi ostao na istoj razini – nedostatak kontrole skoka i reketa osudio bi ih na polaganu smrt. Lakersi bi prošli nešto bolje obzirom na prisustvo brata Gasola koje bi im omogučilo više high-low igre u postu, ali najveći pomak bi ipak osjetio Memphis koji bi odmah pretvorio u najbolju obranu lige (zamislite Allena i Conleya s Dwightom u pozadini) ili bi barem postao puno učinkovitiji napadački (trenutno su u donjoj polovici iz razloga što ni jedan njihov igrač ne zahtijeva udvajanje, dok s Bynumom to ne bi bio slučaj).

Što se tiče ovog zapažanja o enormnom korištenju Gasola na vrhu posta, brojka od 90%, koliko god simbolična bila, čak i nije previše daleko od istine. Po podatcima sa synergya, 17% organiziranih napada Memphisa završava preko Gasola (kroz razne cutove i poneki hand off, a tu je i njegov solidni vanjski šut). Kad bi dodali još sve one hokejaške asiste koji vode do nečijeg otvorenog šuta, brojka sigurno prelazi 20%.

Čisto da provjerim ove podatke, bilježio sam akcije u nedavnom susretu protiv Clippersa. Od 75 pokušaja Memphisa, njih 14 je išlo preko Gasolovog high posta. To iznosi oko 20 %, a, kad odbijemo tranziciju i računamo samo postavljene napade, brojka raste na skoro 25 %. To samo potvrđuje koliko je Gasolov osjećaj za asist bitan ovoj momčadi. Dodamo li još post situacije u kojima se nađe (njih oko 5-6 po utakmici, što je dodatnih 8-10%) i kad bi pribrojili još i svaki pick & roll u kojem sudjeluje, ispada da se svaki drugi napad Memphisa vrti oko njega.

Birdie: Na četvrto mjesto dolazi Timmy. Njegov košarkaški fanatizam, spremnost potpunog podređivanja momčadi i prije svega sjajna igra, stavlja ga u poziciju najboljeg igrača 'nultih' i igrača po kojem mjerim sve druge. Reći za nekoga da igra kao Timmy, to mi dođe kao najveći mogući kompliment (Marc Gasol ima nešto od toga). Njegova igra kao da ne pada - Popovich je opet dokazao da je najbolji trener, Parker igra možda najbolju sezonu karijere, ali Timmyev učinak je po meni ključan. Svoje godine i manjak brzine prikrio je maksimalnim korištenjem košarkaškog IQ-a, postavljanjem u obrani i all-round učinkom u napadu. Popovich od njega izvlači maksimum i zbog odlično dozirane minutaže, ali to valjda ide u paketu.

Gee: Iako se slažem sa svime rečenim za Timmya, kod mene je ipak za poziciju niže, na petom mjestu. Četvrto mjesto ide Tysonu Chandleru, light-Dwightu fizikalijama i učinkom, ali uber-Dwightu mozgom i srcem. Timmy je još uvijek profesor košarke za drvenog Tysona, ali Chandler je do savršenstva doveo svoj limitirani napadački arsenal koji je uglavnom sastoji od zakucavanja, tip-inova, alley-oopova i kupljenja sličnih otpadaka, a sve bazirano na fantastičnom kretanju i osjećaju za prostor. Ono što ga je mučilo u New Orleansu bila su slobodna bacanja, ali zadnje dvije sezone ih puca sa skoro 70%, što je enorman napredak od onih sezona ispod 60% zbog kojih je često morao propuštati i završnice.

Danas je to igrač bez mane koji je svoj talent razvio do kraja, a prednost pred Timmyem mu dajem čista srca jer je također dokazani šampion, neumorni ratnik i, možda i najvažnije, bolji obrambeni igrač. Timmy je uz Marca Gasola možda najkompletniji centar lige, old school igrač kroz kojega se može vrtiti svaki napad, ali Timmy je danas obrambeno tek dobar pozicioni igrač. Ono gdje pati je pokrivanje izvan reketa, posebice prilikom pick igre i preuzimanja, a upravo je tu Tyson doktor i upravo je njegova sposobnost da pokriva svaki centimetar prostora, jednako brani svakog igrača i spriječava mismatch, njegova najveća snaga. Najluđe od svega, nakon obrane pick igre, uvijek se stigne vratiti u reket i zatvoriti ga. Uostalom, podatak da su Knicksi nakon Celticsa primili najmanje koševa iz post-up situacija dovoljno govori, Chandler je podjednaka energetska bomba i 1 na 1 monstrum kao i Garnett, samo s još više dužine na raspolaganju.

Sickre: Na broj četiri stavljam Tysona Chandlera koji je, osim tih obrambenih kvaliteta, samo takav timski igrač, jedan od rijetkih centara koji kretnjama u napadu i čitanjem igre svog playa čini boljim igračem. Ove sezone je dobrim dijelom su-odgovoran za Linsanity.

Duncana ne mogu staviti na peto mjesto jer mu je uloga proteklih sezona namjerno ograničena kako bi bio spreman za playoff te samim time ne nosi momčad kao neki od protukandidata mu. Ali, već to što je u poodmakloj dobi uopće kandidat na ovom izboru, dovoljno govori o ovoj legendi. Na peto mjesto ipak stavljam jednog od najboljih post igrača u ligi, Big Al Jeffersona, koji je unatoč klimavim koljenima nositelj jednog od ugodnijih iznenađenja sezone, Utah Jazza.

Birdie: Tyson Chandler i Al Jefferson slijede i na mojoj listi. Chandler je konstanta Knicksa, a energija koju donosi u obranu je nevjerojatna. Što se Jeffersona tiče, Big Al je možda centar s najraznovrsnijim rješenjima u napadu - spustit će se pod koš, pucati iz vana, dijeliti lopte, sve podjednako uspješno. Kada bi mu obrana bila barem približno napadačkom nivou, bio bi pri samom vrhu ove liste. Bit će zanimljivo pratiti kako će se razvijati ta situacija s visokim igračima u Jazzu. Logika nalaže da bi jedan od dvojca Millsap-Big Al trebao biti trejdan, ali koji?

Gee: Mislim da drug Sickre malo podcjenjuje Timmya, posebice njegovu rolu u Spursima, ali, s druge strane, pošten je argument da Big Al ipak nosi veći teret u svojoj momčadi. Sasvim drugo pitanje je teret čega, obzirom da njegova momčad opet visi u trci za playoffom i tu joj Big Al svojom mizernom igrom u obrani i prosječnim skakačkim učinkom baš i ne pomaže.

Čovjek je s druge strane monstrum u napadu, ali zanimljivo je bilo ono jedno istraživanje o mjestima s kojih se uzimaju šutevi. Big Al je ispao prvi u ligi po količini lopti koje potroši na šuteve s najgorih pozicija na parketu (poludistanca, lijevo ili desno od reketa). Fascinantno je da čovjek ima ovakve brojke obzirom da iz godine u godinu sve manje koristi onu sjajnu leđnu tehniku i meku ruku - drop stepove i hookove potpuno je zamijenio šutem s poludistance. Tako da mislim kako je 70% skok-šuta previše za centra, makar on i ne bio prava petica. Tip jednostavno igra luzersku košarku.

Big Ala tako ipak ne mogu stavit ispred mladog pastuha Hibberta, koji ima svojih mana, ali koji je ipak centralna figura svoje momčadi i barem se trudi biti old school petica. Njegova igra leđima je sve bolja, pregled terena solidan, ali ono što cijenim kod njega je ogroman trud koji ulaže u guranje u postu umjesto lagodnog života izvan reketa. All-star pozivnica je stigla preuranjeno (pogotovo pored živog Chandlera), ali momak je na najboljem putu da postane odlična opcija u oba smjera, što pravi centar i treba biti. Visina za smetati u reketu je tu, talent za vrtiti akcije u napadu je tu, sad još samo malo da glava i tijelo dođu na istu valjnu duljinu i eto nam još jednog rasnog centra u NBA (i u playoffu, što nije nevažno).

Big Ala također ne mogu staviti ni na poziciju broj 7, jer nju čuvam za našeg Andriju. Znam, znam, Bogut već dvije sezone nije odigrao poštenu utakmicu, ali ne mogu zanemariti činjenicu da kad je spreman – rastura (odnosno, rasturao je). Kompletan centar, stup obrane, u biti potpuno isti igrač kao Gasol (puno bolji u postu, ali zato puno slabiji asistent), u stanju nositi teret i u obrani i u napadu. Da je zdrav valjda bi bio i broj 4 na ovom izboru, ovako se samo ostaje nadati da će dogodine konačno biti spreman i da će opravdati moj glas. 27 godina je granica na kojoj se puca, tu se centri skloni ozljedama ili potpuno slome ili postanu franšizni igrači, ostaje nada da je Andrew manje Walton, a više Ilgauskas.

Sickre: Bogut? Imam dojam da čovjek već godinama ne igra, još otkad je Iverson napustio ligu. Što onda s Horfordom? Ma koliko dragi bili ti igrači, mislim da nema dovoljno uporišta kako bi ih rangirali u ovom izboru.

Timmy tako stavljam na šestu poziciju, a Hibberta na sedmu. Roy jest definitivno old school centar, ali mi prečesto nestaje s terena i ne dominira u mjeri u kojoj bi trebao obzirom na visinu. Tome vjerovatno kumuju i one čačkalice od nogu.

Za ove tri preostale pozicije konkuriraju Noah, Cousins, Monroe i Gortat u nekom poretku, možda čak i u ovome.

Gee: Kad smo već kod toga, Horford mi je broj 9. Ne igraju, istina, ali ne gledamo košarku od jučer, imamo dovoljno dokaza na temelju kojih možemo procijeniti kvalitetu njega i Boguta. Ja sam stvar postavio jednostavno, prednost dajem pojedincu oko kojega bi sutra najradije slagao momčad.

Bogut na maskimalnom ugovoru, čak i usprkos sklonosti ozljedama, čini mi se boljim izborom nego Big Al na jednakom ugovoru. Radije ću riskirat i (možda) dobit franšiznog centra koji me može odvesti do playoffa, nego imati solidnog igrača koji zauzima ključno mjesto na parketu bez da zauzvrat daje garanciju pozitivnih rezultata.

Horford pak, slično kao i Big Al, nije centar, ali njemu to ne smeta da iz godine u godinu i skakački i obrambeno drži reket Hawksa pod kontrolom i usput pruža granične all-star partije u napadu.

Sickre: Kako možeš znati kako će igrač koji nema kontinuitet reagirati na povratak na parket? Puno je više negativnih primjera nego uspjelih. Mislim da je prevelika kocka u pitanju. Big Al ne garantira spektakl, ali bolje centar na parketu nego na štakama.

Moji glasovi za osmo i deveto mjesto na kraju idu Cousinsu i Monroeu zato što nisu ni blizu plafona, a već su izrazito napredovali. Prvi je fantastičan napadač koji mora još puno učiti o obrani, ali njegova nepredvidivost kombinirana s eksplozivnošću i kretnjama u i uz rub reketa su, na trenutke, remek djela. Da je u nekoj normalnoj sredini, ne bi većinu vremena proveo gradeći još s collega poznatu reputaciju problematičnog lika, već bi učio kako braniti obruč.

Monroe ima potencijala postati igrač sličan Marcu Gasolu. Mana mu je što je još uvijek prilično mekan i da ga se istjerati ispod obruča te slabo blokira šuteve i preusmjerava promet u reketu. Obzirom da igra u groblju od momčadi koja niti ima poštenog playa niti identitet igre, Gregovi ovogodišnji nastupi su najava puno većih stvari u budućnosti.

Za deseto mjesto se sad bore Gortat i Noah. Gortat živi od Nasha, ali je isto tako gledajući Phoenix jasno kako je on uz Stevea glavna poluga Sunsa. Čovjek ima itekakve vještine u napadu, a meni se ipak najviše svidio onda kad je stigao iz Orlanda i počeo pizditi kako nitko ne igra obranu u ekipi. Kvragu, kad se sjetim pick'n'rolla s Nashom, Gortat ide na devetku, a Monroe pada na deset. Pa pa Noah, sori Gators Nation.

Birdie: Noah je u stanju vući lopti od koša do koša nakon skoka u obrani te odlično asistira. Nema šut, ali će zabiti ono što treba, o napadačkom skoku ne treba previše pričati, a ni u obrani nije loš. Dapače, rijetko koji visoki igrač može preuzimati bekove poput Noahe, a da ne ispadne kao da je na streljani. Najveći Noahin problem je nekonstantnost, odnosno loši ulasci u sezonu koji su očigledno uvjetovani dobrom travurinom na Floridi ili gdje li već Noah obitava tijekom ljeta. Dodatni plus mu je što energijom može diči cijelu momčad kada zatreba, zbog čega je na neki način i vođa Bullsa. Nije vanserijski talent i ne može pokriti sve rupe u obrani, ali, bez grižnje savjesti i s tek malo (ok, malo više) navijačkog impulsa, stavljam ga na sedmo mjesto moje liste.

Poziciju iza njega namijenio sam Hibbertu koji ponekad djeluje prepasivno. Možda je krivica u Pacersima, možda u tome što je već dosegnuo svoj plafon, ali čovjek bi trebao nositi još veći teret.

Greg Monroe je deveti, a da igra u boljoj momčadi možda bi bio i više pozicioniran. Kod njega mi se sviđa ustrajnost i volja da odradi sve potrebno pod košem. Ima solidnu tehniku i zna kako završavati napade, bilo šutom, bilo asistom, pa se nadam kako će sljedećih godina još napredovati.

Oko zadnjeg mjesta liste imao sam više dvojbi i na kraju sam se odlučio za Cousinsa. Sviđa mi se talenet, a nadam se kako će se tijekom godina i malo urazumiti. Kingsi u njemu definitivno imaju igrača oko kojeg mogu graditi momčad, ostaje za vidjeti čime će ga u budućnosti okružiti.

Ostali? Boguta i Horforda nisam stavio na popis radi ozljeda, a da Varejao zdrav dočekao kraj sezone vjerojatno bi upao na listu. Gortat je prvi ispod crte.

Gee: Cousins je super potencijal, al' ima više 3-15 šuterskih partija od nekog beka, zar mu je potrebno ovako rano u karijeri podilaziti? Za tipovanje na Gregov razvoj vas mogu razumjeti, ali Cousins mi je malo too much.

Gortat i Peković su pokazali fenomenalan potencijal, ali njihova igra je još pod velikim upitnikom - pitanje je može li Gortat zadržati formu startera i bez Nasha jer nije ni upola dominantan u reketu kao što je u pick 'n' roll igri, odnosno može li Pek i dogodine biti ovako nezaustavljiv sada kad obrane već imaju dovoljno informacija o tome kako ga zaustaviti (udvajati ga čim primi loptu jer je očajan dribler i asistent).

Cousins nema igru za peticu, njemu pod hitno treba ili netko da mu čuva leđa ili netko tko će ga naučiti kako se igra pozicija, sve što ostvaruje ostvaruje na račun sjajnih fizikalija.

Noah je prije svega podizač energije, ako uzmem u obzir njega moram i Varejaoa, a dobro znamo da je Andy prije svega idealan prvi visoki s klupe i da ni upolo dobro ne čuva centre kao visoka krila. Uz sve, Noah je i precijenjen obrambeni igrač, a to što može voditi loptu i razigrati suigrača nije dokaz da je koristan igrač. Njegov je problem što danas imamo Tysona Chandlera koji na najbolji mogući način pokazuje kako ovakav tip centra (energija ispred talenta) treba funkcionirati da bi pomogao momčadi, naspram njemu Noah je ipak druga klasa.

U biti, za deseto mjesto mi ostaje dvojba između Monroea i Nenea. U skladu s biranjem polumrtvih, ipak ignoriram Grega i dajem zadnje mjesto Brazilcu. Monroe je ove sezone napravio ogroman korak naprijed u dokazivanju da je potencijalni franšizni centar, puca manje nepotrebnih šuteva s vrha reketa, a u samom reketu pokazuje zavidno meku ruku. Ima odličan pregled igre i Gasolovske ruke s vrha posta koje bi trebalo još više koristiti, a oduševio me i šljakerskim učinkom, posebice u napadu gdje je postao majstor u tip-in situacijama i skupljanju ofenzivnih skokova.

Međutim, ovo rečeno za njegovu obranu je istina, uopće nije faktor na tom dijelu parketa, slabiji je čak i od Big Ala jer nema potrebnu dužinu, a prespor je da pomogne čuvati niže igrače ili kao korektor obrane. To dovoljno srozava dojam pa mi je lakše odati počast Neneu, pouzdanom strijelcu u reketu, igraču dovoljno snažnom i spretnom da uvijek nalazi načina zabiti svoju kvotu i onda još u obrani barem postojati širinom i postavljenjem kojega Greg još nema.

Na kraju balade rezultat je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodjelili Birdie, Sickre i Gee):

1. DWIGHT (1, 1, 1)
2. BYNUM (2, 2, 2)
3. GASOL (3, 3, 3)
4. CHANDLER (5, 4, 4)
5. TIMMY (4, 6, 5)
6. BIG AL (6, 5, 8 )
7. HIBBERT (8, 7, 6)
8. COUSINS (10, 8, -)
9. MONROE (9, 10, -)
10. NOAH, BOGUT (7, -, -) (-,-, 7)

Glasove su još dobili Horford (-,-,9), Gortat (-,9,-) i Nene (-,-,10).

9Apr/123

TANKING WITH THE PACK G57-G66

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Hornets

R.I.P. Minnesota Timberwolves 2011/2012 season

Kako je petim porazom u nizu, četvrtim protiv protivnika s lutrijskim učinkom, Minnesota definitivno potvrdila da joj više nije stalo do sezone, to se i ja pozdravljam od praćenja Wolvesa i gubljenja dragocjenog vremena na analize njihove kurcobolje. Previše se zanimljivih stvari u ovom trenutku događa u ligi da bi se prisiljavao gledati kako Love i Peković dopuštaju da ih nadigraju talentom limitiraniji igrači.

U porazu protiv Hornetsa koji je prelio čašu strpljenja, posebno je žalosno bilo gledati kako Lovea rastura Jason Smith. Jedan MVP kandidat ne smije si dozvoliti da ga ovako uništi rotacijski igrač (pick & pop specijalist koji solidno može braniti obje visoke pozicije), Loveovih 29 koševa samo su šminka koja ne može sakriti sramotu vezanu uz činjenicu da je Smith u direktnom dvoboju zabio 26 uz 75% šuta.

Kad dodaš da je na sličan način Peković dozvolio Kamanu da radi što poželi, jasno je da Wolvesi nisu mogli dobiti ovu utakmicu. Nije problem bio samo u tome što su Smithu i Kamanu omogučavali otvorene šuteve cijelu večer, već prvenstveno u tome što su ih ovi čak i nadskakali, a Minnesota, bez nadmoći barem u tom segmentu, nije u stanju dobiti apsolutno nikoga.

Ovakav pristup, bez one minimalne borbenosti/profesionalnosti, kod gledatelja ostavlja dojam kao da gleda wrestling i stvarno mi nije jasno zašto Adelman i Love dopuštaju ovakvu rasprodaju teško stečenog ugleda. Istina, apsolutno im nije lako s načetim Pekovićem, bez Rubia i Ridnoura i s gomilom NBDL igrača uokolo, ali nedostatak žara i volje se ne može opravdati nikako drugačije osim tankiranjem.

Sad, još bi mi jasno bilo da su digli ruke od sezone u lovu na što bolju draft poziciju kad bi imali pravo izbora, ali njihov pick odavno je u rukama Hornetsa. Koji su se nenadano našli u možda čak i boljoj situaciji od Minnesote – imaju bolju klupu (Vasquez, Ayon, Smith) i usprkos tome duplo više prostora na salary capu za potpisati pojačanja, plus još uvijek mogu računati da će putem dva lutrijska picka i ostankom Erica Gordona čija Bird prava imaju, preko noći složiti konkurentnu mladu jezgru.

Jedina nada Minnesote za pojačanjem putem drafta leži u eventualnom plasmanu Jazza u playoff, što bi Wolvesima donijelo 15. ili 16. pick kojim bi malo osvježili momčad za dogodine (Utah ima lutrijsku zaštitu, što će im dobro doći obzirom da pored Houstona i Denvera te razigranih Sunsa teško mogu uhvatiti tu osmu poziciju).

Iz ove perspektive se čini da će nedostatak lutrijskog picka na ovako bogatom draftu možda biti ključan za razvoj ove momčadi jer sada sve nade moraju položiti u pronalaženje igrača startnog kalibra na tržištu, a to neće biti lak posao. Dijelom zbog neuglednog tržišta, dijelom zbog manjka manevarskog prostora – salary cap situacija bit će nešto bolja 2013. (ne zeznu li se ovo ljeto nekim dugoročnim besmislenim ugovorom) kad bi trebali imati oko 20 milja na raspolaganju, ali ne i nakon toga zbog evenutalnih novih ugovora Pekoviću i Rubiu.

U biti, sad se čini kako je manji ugovor Loveu bio izvrstan potez jer su si ostavili mogućnost dovođenja igrača kojega bi možda mogli ugurati u taj franšizni maksimum kojega ionako neće imati na koga potrošiti – Peković i Rubio su solidni starteri, ali s velikim upitnicima. Već znamo da kombinacija Love-Peković nikada neće biti garancija zaključanog reketa zbog previše sličnosti (čitaj: rupa) u obrambenoj igri, a složiti šampionsku ekipu bez zaključanog reketa nije baš najlakša stvar na svijetu.

Rubio će uvijek pored sebe morati imati dva rasna šutera kako bi prikrio vlastitu drvenu ruku i teško je zamisliti da će igrač koji ne može zabiti više od 10 koševa u prosjeku biti vrijedan franšiznog novca. Praktički, Wolvesi su osuđeni na potragu za graničnim all-star talentom, a, obzirom na manjak prilika (dogodine će vrlo vjerojatno biti playoff momčad, što će im izbiti iz ruke još jednu priliku za pojačanjem putem drafta), izglednije ih je zamisliti kao tipičan primjer momčadi zapele u sredini iz koje je jedini izlaz ili promjena člana jezgre ili rebuilding (do kojega bi moglo doći već nakon tri sezone kada Love bude mogao aktivirati opciju prijevremenog raskida).

Naravno, bit će još osvrta i na njihovu sezonu i njihove mogućnosti, ali, obzirom da nam je ostalo manje od tri tjedna do kraja regularne sezone i nekih desetak utakmica po momčadi, svu pozornost treba usmjeriti prema playoffu. I to ne samo trci za utješne pozicije u njemu, već i pokušajima hvatanja momentuma ovih ekipa što su već odavno osigurale nastup.

Bulls @ Knicks, Sixers @ Celtics

Dvije sinoćnje utakmice indikativne su za ludilo koje se zakuhalo na Istoku. U par tjedana manje zanimljiva konferencija preuzela je primat nad konkurencijom sa Zapada nizom neočekivanih preokreta. I dok je trka za osmim mjestom na Zapadu i dalje zanimljiva, a možda je još i zanimljivije pratiti kako će podijeliti parovi u prvom krugu, Istok trenutno nudi konfuziju od vrha do dna.

Padom Sixersa, u trku između Bucksa i Knicksa za osmom pozicijom priključila se i treća momčad. Ova četiri poraza u nizu čak i nisu najgori ovogodišnji rezultat, malo prije all-stara Philadelphia je uspijela izgubiti čak 5 utakmica za redom, ali način na koji gube (uglavnom dvoznamenakstom razlikom) govori o ovoj momčadi puno više od omjera.

Noćašnji poraz od Celticsa u kojem od starta nisu bili na potrebnoj energetskoj razini jasno govori da su glasine o tome kako je Collins izgubio momčad možda i točne. Kako je Sickre ranije u detalje secirao njihovu igru, mogu samo dodati da ništa od ovoga nije neočekivano.

U najavi sezone smo isticali kako je ovo momčad stvorena za utješni nastup u playoffu i kako je njen jedini potencijalni x-faktor upravo Collinsova sposobnost miksanja. Čovjek je napad učinio učinkovitim usprkos manjku poštenog šutera i talenta, a obranu je digao do neslućenih razina usprkos nedostatku agresivnih bekova i centra u sredini (paradoksalno, Brand bi od jednog od najprecijenjenijih igrača u ligi vrlo lako mogao postati podcijenjen – amnestiraju li ga Sixersi, a to se čini jedinim logičnim potezom kako bi oslobodili prostora za lov na slobodne igrače, nekakva playoff momčad koja se bori za naslov vrlo lako bi se za iznos midlevela mogla pojačati idealnim trećim visokim koji je ove sezone pokazao da u manje zahtjevnoj roli idealno pokriva obje pozicije pod košem).

Jasno, sada kada su konkurenti ubacili u višu brzinu, Sixersi su naletili na zid jer oni brzina više jednostavno nemaju. Oni mogu do kraja voziti samo u rikvercu, a Collins više nema što izmisliti. Može mu se zamjeriti što korak naprijed nisu napravili Turner i Holiday, ali tu se radi o poprilično skliskom području - da je više energije usmjereno na njihov razvoj, bi li se to odrazilo na rezultate? Uostalom, svi veterani su odigrali iznad očekivanja držeći se zadanog plana, stoga je možda problem dijelom i u tom mladom talentu. Nije da barem Holiday nije imao dovoljno minuta dokazati se, pa se s pravom može postaviti i protupitanje - koliko je ovaj takozvani bekovski dvojac budućnosti uopće kvalitetan?

U svakom slučaju, obzirom da Collins ima višegodišnji ugovor, za budućnost franšize ključno je da uprava ne nasjedne na Collinsov težak karakter i uruči mu otkaz prije vremena jer ovakve old-school trenere koji znaju što rade teško je naći. Puno racionalniji, ali ujedno i puno teži put, bio bi mijenjati roster u hodu, a obzirom na nedostatak ikakve jezgre, taj posao čini se nemogućom misijom.

Iggy je jedini rasni NBA igrač kojega imaju (a i to nešto govori o njihovim ovogodišnjim rezultatima), ali, kako u isto vrijeme postoji i ta puno jeftinija alternativa u Turneru, upravo njegov dokazani talent može biti ključ promjene - bilo kakav šuter ili visoki igrač startne kvalitete koji bi stigao u zamjenu za njega bio bi dobar potez koji bi ih barem malo gurnuo s mjesta. Ali, bit će vremena za pričati o budućnosti Sixersa nakon sezone, sada je bitno uspostaviti red u svlačionici i suprotstaviti se barem Bucksima. Imaju izuzetno lagan raspored do kraja, 6 utakmica protiv lutrijske krame Istoka i direktan obračun s Bucksima 25.4. u Milwaukeeu. Zaslužili su makar tu jednu utješnu playoff seriju i stvarno bi bila šteta da miniraju dobru sezonu samo zato jer su ostali šokirani kada su konačno pogledali istini u oči i shvatili svoje limite.

Direktni protivnici Bucksi i Knicksi imaju nešto teži raspored, samo 4 utakmice protiv lutrijskih momčadi, ali i međusobni dvoboj za dva dana, 11.4. koji spada u must-see TV. Knicksi su u nešto boljoj situaciji, prvenstveno zato što trenutno imaju identitet usprkos tome što nemaju igru. Kao što je sinoćnja utakmica protiv Bullsa pokazala, muče se zabiti (šutersko forsiranje Smitha i Shumperta iritantno je, ali i indikativno za razinu talenta te momčadi – jednostavno nema drugih opcija), a pri tome im ne pomaže što su se opet morali izmisliti u hodu i ostati čak i bez onih klasičnih akcija. Ali, Carmelov briljantni talent i borbenost dvojca Chandler-Shumperta konstanta su kroz sve sisteme i sve promjene i trebali bi biti dovoljni za hvatanje osmog mjesta, usprkos tome što opet nemaju ni playmakera ni klupu ni drugog visokog igrača.

I dok Melo i Chandler ulažu svu svoju šampionsku energiju u hvatanje utješne playoff serije, Boston i Chicago hvataju momentum. Celticsi su napravili nemoguće, ostvarili score 17-7 nakon all-stara i izbili na čelo Atlantske divizije, još jednom izvevši svoj ples prvaka koji počne štimati tek kada stvari počnu dobivati na težini. Taj mentalni aspekt njihove igre nikako ne treba zanemariti. Nemaju lagan raspored do kraja (još 2 puta Miami i dosadna Atlanta, jednom Knicki i Bucksi), ali nema sumnje kako će ući u playoff kao nositelj.

Bit će zanimljivo vidjeti mogu li preskočiti Pacerse (koji imaju znatno lakši raspored) ili može li Miami prekočiti Chicago, jer bi u tom slučaju polufinale Istoka donijelo dva gadna protivnika bolje postavljenima – Miami vs Boston i Chicago vs Indiana. U slučaju da do kraja ostane status quo na vrhu, Chicago protiv Bostona i Miami protiv Pacersa su parovi koji ne donose ni približno uzbuđenja kao alternativa zbog puno povoljnijeg matchupa.

I dok Boston igra svoju najbolju košarku sezone, naštimava stil i brusi rotacije, Bullsi pokušavaju barem približno uhvatiti potrebnu razinu forme. Već sutra ih čeka revanš s Knicksima (koji bi trebali čuvati energiju za back to back u Milwaukeeu večer nakon Chicaga), a zatim i ključnih sedam dana u kojima od četvrtka do četvrtka na repertoaru imaju Miami u najavi finala Istoka s nizom lutrijskih ekipa između. Zatim u završnici dolazi i potencijalna poslastica protiv Pacersa, ako do tada još uopće bude nejasnoća oko playoff nositelja.

Ono što trenutno znamo je da ni Chicago ni Miami nisu napravili nikakav bitan iskorak u odnosu na lanjsku sezonu - i jedna i druga momčad i dalje je preovisna o svojim all-star igračima. Ni Boozer ni Deng ni Noah nisu napravili potreban iskorak u igri da bi Roseu dali toliko potrebnu drugu opciju te i dalje sve nade za boljom napadačkom igrom ostaju usmjerene na nekakvu mirakuloznu Hamiltonovu eksploziju, iako čovjek već tri sezone nije odigrao iznad razine graničnog igrača petorke i ničim ne opravdava takva očekivanja.

Jasno, da je Deng napravio taj iskorak iz pouzdane treće opcije u rasnog drugog igrača (nikad samouvjerenije nije ušao u sezonu, nagrađen je all-star nastupom, ali brojke ne lažu – i dalje je to potpuno isti igrač kao svih ovih godina), da Boozer ne stari i da je Noah nešto više od izvrsnog podizača energije, nitko na Ripa ne bi ni obraćao pažnju. Ovako, čeka nas još jedna neizvjesna završnica u kojoj se nade Rosea i društva više baziraju na potencijalno slabijoj Miamievoj rotaciji u odnosu na lani, nego na nekom vlastitom ekstra napretku.

MUST SEE @ NBA TV

Memphis – Clippers

Conley vs Paul, Zach vs Blake i borba za domaći teren u prvoj rundi playoffa. Barem po tome kako stvari trenutno stoje.

17Feb/122

THE REAL ALL-STARS

Posted by Gee_Spot

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa - Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može - iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.

12Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G28

Posted by Gee_Spot

U zabavnoj utakmici u kojoj se obrana nije igrala dobre tri trećine, Minnesota nije uspjela stati na kraj linsanityu iz jednog banalnog razloga - kada je u završnici trebalo povući i zadati završni udar, Wolvesi nisu znali kako, a New York jeste.

Lin je sjajno zabijao, nešto manje sjajno razigravao, ali uglavnom je držao Knickse u igri cijele prvo poluvrijeme. U drugome je stao, što zbog D'Antonia, koji nema milosti i nimalo mu ne pomaže planom igre koji otprilike glasi "igraj 40 minuta, driblaj po 20 sekundi svaki napad pa nešto napravi", što zbog Rubieve obrane. Ali, kada je on stao, dalo se jasno vidjeti ono najvažnije kod ovih preporođenih Knicksa. To nije Linovo 1 na 5 driblanje nego momčadski učinak.

Novak je krenuo nizati trice, Chandler je zatvorio reket, Shumpert donio ogromnu energiju u oba smjera (uz Chandlerovo prisustvo pod košem, Shumpertov pritisak na loptu jedno je od najvećih oružja ovog novog, obrambenog New Yorka, rookie bi slobodno mogao igrati u Memphisu koliko je spretan u presijecanju napada), a Landry je zabijao iz ulaza i s poludistance kao netko kome je to u opisu posla.

New York si je pristupom dao šansu i na kraju ju je znao iskoristili. Ukratko, momčad je pobjedila pojedince. Tri pojedinca točnije. Love i Peković su opet bili majstori, Rubio je bio vrlo dobar, ali to je manje-više to. Kod Wolvesa svake večeri isto, imaš tri igrača koji naprave svoje i cijeli niz pasivnih likova koji tu i tamo bljesnu. Večeras su opet izgubili previše lopti, iako to protiv jednako nemarnih Knicksa nije bilo presudno (Lin je ovaj put uzalud potrošio njih 6). Wolvesima se osvetilo čekanje da nešto naprave Ricky ili Kevin, dok ostatak Knicksa, ako vide da je Lin zatvoren, kreće u akciju.

Osim obrane kojom su u zadnjoj četvrtini izludili Minnesotu, Knicksi sve bolje igraju i u napadu. Nije u pitanju samo agresivnost svih pet igrača na parketu, već se i lopta kreće izuzetno dobro za jednu momčad kojoj se cijeli plan igre vrti oko visokog pick & rolla. Praktički, buđenjem Knicksa i Celticsa završava priča o playoffu na Istoku. Milwaukee i Cleveland jednostavno nemaju dovoljno talenta da se nose s ovom novom razinom igre koju trenutno prezentiraju momčadi iz Bostona i New Yorka (od kojih smo, budimo iskreni, ovakve igre očekivali prije početka sezone, stoga ni sada, kada su konačno dohvatili neke sebi primjerenije standarde, nema potrebe za preuveličavanjem).

Bullsi su prvi favoriti, Miami odmah do, Philadelphia, Atlanta i Indiana svojevrsne su plutajuće mine, a Boston, Orlando i New York legitimne playoff momčadi. Ali, o tome detaljnije prilikom sljedećih power rankingsa. Sada nam je samo bitno istaknuti kako, za razliku od Bostona, koji s pronađenom klupom, opet sjajnom igrom u obrani i sve kvalitetnijim napadom ima prostora za napredak, New York ipak nije u istoj situaciji. Točnije, njihova je poprilično mutna.

Dodatna doza energije koju je unio Lin donijela je napadačku ravnotežu, a, iako su obrambeno solidni od početka sezone, podigla je učinkovitost čak i na tom dijelu parketa. Kao što su pokazali protiv Wolvesa, kada zagrizu u stanju su vas ostaviti bez koša nekoliko minuta jer imaju sve - i pritisak na vanjskim linijama, i stopere, i rampu u reketu. Uz sve to, razina želje i količina kretanja u obrani je na trenutke besprijekorna.

Problem je konstantnost u oba dijela igre (tko može garantirati da je išta što prezentira ova skupina nedokazanih prolaznika trajno?), a ponajviše potencijalne promjene do kojih će neminovno doći kada se rosteru opet priključe Amare i Melo.

Obzirom da je napad opet solidan, eventualno dovođenje J.R. Smitha koje se spominje nema smisla. Iako se svakako čini privlačnim dodati tako rasnog šutera sposobnog zabiti 20 koševa u seriji, u ovom trenutku Knicksima je od koševa važnije zadržati pronađenu kemiju. To neće biti lako već s Melom i Amareom, a kamoli Smithom.

Za kraj bih naglasio jedan sve bitiji aspekt igre Timberwolvesa.

Pekova sposobnost da iznuđuje faule rezultirala je ovaj put Chandlerovim ranim napuštanjem utakmice. Ovdje više ne možemo govoriti o slučaju, činjenica da Peković svojim agresivnim kampiranjem u postu izaziva gomile osobnih najvažnijih obrambenih igrača protivnika može se smatrati snagom Wolvesa. Dodaj još da je i Love jednako žestok u svojim ulazima pod koš, da obojica vole kontakt i postaje ti jasno kako će ovi Wolvesi uvijek zabijati gomilu poena sa slobodnih. Kako i Rubio zna iznuditi svoju kvotu prilikom ulaza, ispada kako je Minnesota dominantna momčad u ovom segmentu igre.

I kad pogledaš brojke, stvarno je tako. U ovom trenutku u ligi imate samo tri momčadi koje su češće od njih na liniji slobodnih – Miami, Oklahoma i Denver. Što je zajedničko ovim trima ekipama? Radi se o tri najefikasnija napada lige, a dijelom je za tu efikasnost zaslužna i gomila lakih koševa koje postižu sa linije slobodnih. Jednostavno, njihov stil igre uključuje gomilu ulaza i brzih napada na koš u ranoj fazi napada, dok protivnička obrana još ni blizu nije spremna. To je posebice izraženo kod Denvera (bitna stavka Karlova sistema), dok Oklahoma uglavnom koristi dominaciju Duranta, Westbrooka i Hardena u 1 na 1 situacijama. Miami pak kombinira obje taktike, i momčadsku brzinu i individualnu kvalitetu.

Minnesota možda nije u istoj klasi što se ukupne efikasnosti napada tiče, ali Peković, Rubio i Love su u istoj kategoriji što se tiče slobodnih s LeBronom, Wadeom i navedenim all-star talentima Oklahome. To nije mala stvar za budućnost kluba i jasno govori tko čini kičmu momčadi. Razlog zašto je Peković danas praktički nezamjenjiv je što zajedno s Loveom čini par najubojitih skakača u napadu u ligi. I upravo tu leži njihova tajna - dok Denver, Miami i Oklahoma do slobodnih bacanja dolaze ulazima koji su rezultat kvalitete sistema ili pojedinca, Minnesota svoju razinu održava uglavnom napadačkim skokom koji je čisti produkt volje.

26Dec/111

RUNNING WITH THE PACK ON ROUTE 66

Posted by Gee_Spot

Blesavi osmijeh na licu, koji se pojavio s prvim podbacivanjem lopte na susretu između Celticsa i Knicksa, sinoć nisu mogli pokvariti ni tehnički problemi s League Passom (došao sebi tek oko treće utakmice). Srećom, bila je tu ekipa sa Sportkluba koja će se, sudeći barem po činjenici da su prvi dan prenosili tri utakmice, ove sezone pošteno posvetiti NBA košarci (nakon dva sata sam čak prestao primjećivati kako su im naporni komentatori, kojima, da budem pošten, nije ni lako samima u studiju sa svim onim prekidima). Nije ga moglo pokvariti ni očajno izdanje Bullsa koje je rezultiralo porazom na kladionici (srećom, ulaganje je spašeno drugom okladom u kojoj se nije igralo na hendikep već samo na pobjedu, do koje su Bullsi ipak došli, makar znatno teže nego sam očekivao).

NBA je tu, a osjećaj spokoja koji sam osjećao gledajući četiri utakmice u komadu (Clipperse i Warriorse odgledao sam tek ujutro u snimci) može se samo opisati jednim osjećajem – ljubavlju (na engleskom govornom području kaže se LOVE). Tu ljubav (LOVE) prema šarenim NBA dresovima ove sezone odlučio sam prezentirati na jedan način koji sam do sada izbjegavao, a taj je pisanje kratkih dnevnih osvrta na odgledane utakmice. Uvijek su mi draže bile kobasice od tekstova s desetak dana između, valjda kako bi zadovoljio svoju esejističku prirodu. I egoističnu, jer dugi, naizgled mudri tekstovi ostavljaju dojam kao da ih je pisao pametan čovjek. Samo, koji to pametan čovjek gleda 10 sati NBA u komadu?

Tako da sam odlučio iskoristiti ovu kratku sezonu za promjenu paradigme (ha, napisao sam paradigma, možda sam ipak pametan), a usput i za odraditi jedan poduhvat koji bi u standardnoj sezoni od 82 tekme najradije propustio – praćenje jednog kluba od prve do zadnje sekunde natjecanja. Uglavnom, uz standardne derbije koji se ne propuštaju gledat ću i svih 66 susreta jedne momčadi i pratiti njen razvoj/degeneraciju što će biti zabilježeno u postu (dakle, njih 66 tijekom sezone) u kojem će se još naći mjesta i za ostale NBA sitnice i dnevne aktivnosti. Znači, neće ići svaki dan, ali skoro kao da hoće obzirom na gustoću rasporeda. Da sažmem - imat ćete 66 postova tijekom regularne sezone, što je nekih 40 više nego do sada, i to sve bez povećanja pretplate!

E, sad, kako nisam navijač nijednog kluba, prvo se trebalo odlučiti kome će pripasti takva čast. U užu konkurenciju ušli su Miami, Chicago, Oklahoma, Memphis, Clippersi, Sacramento, Washington, Indiana, Philadelphia i Minnesota. Od ovih pet prvih sam odustao iz jednostavnog razloga što se radi o momčadima koje će se ionako gledati reda radi po 20 do 30 puta u raznim kombinacijama, što znači da će se o njima i pisati, ipak se radi o momčadima iz vrha. Kingsi i Wizardsi su otpali jer, ma kako se ludima činili na papiru, postoji ogromna šanse da u ovoj sezoni bez priprema njihova ionako ne baš pametna košarka bude svedena na razinu susreta LNLAIPM (liga ne-liječenih alkoholičara i ponekog mongoloida). Indiana i Philadelphia su momčadi u usponu koje jedan superstar dijeli od vrha i bilo bi zanimljivo pratiti razvoj njihove jezgre dok čekaju da im se priključe Eric Gordon i Dwight Howard, ali na kraju sam se ipak odlučio za Wolvese, momčad koju na neki način simpatiziram već godinama, posebice od kada je njihov dres obukao moj drugi najdraži igrač ikada (nakon Raya Allena), Kevin Love. A nije na odmet ni što njihov grb koristi HSP.

Wolvese?

Pazite, imate Lovea koji je bez sumnje najbolja druga banana u ligi. Obzirom na nedostatak eksplozivnosti ili neobranjivog šuta s poludistance kakvog ima Dirk, vjerojatno nikada neće biti klasični franchise player, ali ono što je on lani izvukao iz kupljenja otpadaka pod košem i pick 'n' pop igre graniči s perfekcijom. Što će tek biti ove sezone kada trener konačno bude vrtio i poneku akciju za njega, strah me i pomisliti (nije, lažem, mislim o tome non-stop). Zbog nedostatka visine i skočnosti nikada neće biti sjajan igrač leđima košu, iako posjeduje solidan horok, ali zbog osjećaja za asist i zbog sjajnog šuta mogao bi postati pravi teror s vrha reketa. Dovoljno se sjetiti što je Adelman inače radio s krilnim centrima meke ruke – do nedavno sa Scolom, prije toga s Webberom, jednim od najboljih svih vremena, iako nije imao ni približno veliko srce kao čovjek zvan Ljubav.

Wolvesi?

Love će dakle ove sezone biti manje šljaker, više playmaker, iako se ovaj prvi aspekt njegove igre (i karaktera) zasigurno neće izgubiti. Čovjek jednostavno uživa kupiti lopte, ima fantastičan pregled terena što će biti ključno ne samo za razigravanje u postavljenim napadima već i za kontre, a dio igre o kojem se ne priča dovoljno u ligi u kojoj svi postavljaju blokove u kretanju (i onda se - s pravom, da naglasim - čude kad im se svira faul, jer se u 99% slučajeva ne svira), su upravo njegovi savršeni blokovi u pick igri. Lani se izvlačenje sve do trice pokazalo bezgrešnim, a ove sezone bit će zasigurno i više šuta za dva, a i poneki roll.

Wolvesi?

Već samo praćenje njegova razvoja meni je dovoljno, ali ima tu svega. Evo, Wolvesi imaju rotaciju od deset mladih igrača koja će dati dobar odgovor na pitanje koliko će pobjeda ove godine prosuti veteranske momčadi, a i one s tankom klupom, zbog rasporeda. Praktički, Wolvesi bi, samo zbog mladosti i rotacije, po toj logici trebali napraviti korak naprijed. Zatim, tu su i još neiskazani potencijali cijelog niza igrača. Može li Rubio sakriti svoje šuterske manjkavosti u ovom na tranziciju baziranom napadu? I može li uopće biti toliko dobar asistent i obrambeni igrač da opravda minutažu?

Wolvesi.

Može li Beasley biti išta više od šutera iz kuta? Može li Randolph biti išta više od visokog i tankog atlete koji leti po parketu i konačno postati nešto sličniji igrač Marcusu Cambyu i Tysonu Chandleru? Može li Johnson postati solidan šuter iz vana i pouzdani stoper? Može li Wayne Ellington postati specijalist za tri? Nastavlja li Barea sa slashersko-šuterskim majstorijama prethodne sezone? Je li ostalo još životnog soka u Bradu Milleru da ponudi dodatnu visoku pick 'n' pop opciju koja će širiti obrane? Može li Anthony Tolliver biti išta više od još jednog pick'n'pop specijalista? Može li Derrick Williams izbjeći zamke u koje se hvataju tweeneri i izbjeći sudbinu Beasleya te nastaviti s all-round igrama koje je pokazivao na Arizoni?

Wolvesi!

Na desetke pitanja, a ova sezona će dati odgovore na mnoga od njih. Ja ih jedva čekam saznati. Prvi osvrt je već sutra, noćas K-Love i ekipa dočekuju Thunder (i mog novog ljubimca, Hardena, čovjeka za kojega sam kad je dolazio u ligu govorio da mu je budućnost Euroliga), a u ovom nultom dužan sam napisati i poneku crticu o sinoćnjim tekmama, da usput steknete i dojam kako će to izgledati ubuduće.

Celtics @ Knicks

- izgleda da ove godine nećemo gledati obranu Celticsa na nekadašnjoj razini

Rondo će odraditi svoje u pritisku na loptu, Garnett svoje u pokrivanju svih 5 igrača na parketu i ako treba svih onih što sjede na klupi, ali Bass nije fizikalac (što mu se ne može zamjeriti obzirom na to koliku kvalitetu donosi u napad), a na klupi nema nikoga sposobnog unijeti malo vatre i mišića pod koš. Lani su imali ipak Shaqa, Jermainea i Perkinsa. Istina, sva tri su bila načeta, ali mogli iz nekakve kombinacije visokih izvući solidnih 20-ak minuta svaku večer. Mislim, neće Boston odjednom postati šupalj kao Toronto, daleko od toga, ali čak i mali pad obrambene učinkovitosti u konkurenciji Chicaga i Miamia im samo dodatno otežava situaciju.

- izgleda da će ove godine Knicksi konačno imati solidnu obranu

I ne, ne mislim to zato što su doveli Mikea Woodsona da se posveti tom dijelu igre, već zato što Tyson Chandler zna kako se čuva reket. Primjetan je i angažman Amarea u tom dijelu igre, iako je rano govoriti o nekom trendu nakon jedne utakmice. Međutim, Knicksi imaju solidnu obrambenu postavu koju uz Chandlera čine dosadni i dugoruki Jeffries, te tri aktivna vanjska igrača Douglas, Fields i Walker. Jasno, neće s njima istrčavati na parket u komadu, ali mogu si priuštiti trojicu na terenu veći dio večeri što nije loše.

- nemojmo podcijeniti Boston

Ok, Celticsi će se izmrcvariti kroz regularnu sezonu, ali sinoć je opet bilo vidljivo da veterani, kad su potpuno zdravi, imaju u nogama još dovoljno oružja. Garnett, Allen, a bez sumnje i Pierce, još su u stanju odigrati na razini dostojnoj all-star nastupa, stoga ih se itekako treba čuvati u playoffu, bez obzira na kojoj poziciji u njega ušli. Ako se sačuvaju od ozljeda, uz ipak nešto blaži playoff ritam, mogu biti itekako opasni.

- nemojmo precijeniti Ronda

Mali je sinoć briljirao, ali nekoliko pogođenih šuteva iz vana ne znače da je bolji nego ikada, već samo da se vraća na svoju razinu od prije dvije godine. Ne zaboravite da je lani muku mučio s ozljedama (imao je više bandaža po sebi nego Tutankamon i Wade zajedno) i da je ponajvećim dijelom zbog toga odigrao ispod razine na koju smo navikli, pogotovo šuterski. Stvar je jednostavna – obrane mu ostave prostora, a Rondo u punoj formi, kao sinoć, taj prostor koristi za ulaz, asist, ponekad i šut. Lani nije bio u formi, nije mogao napadati koliko bi trebao, češće se odlučivao na šut i tako je ostavljao dojam očajnog šutera, iako je veći dio problema ležao u tome da je bio načeti slasher.

- napad Knicksa je bezidejan

Carmelo je odradio sjajan posao, ali pitanje je koliko dugo će moći izdržati bez beka koji može razigrati. Amare i Chandler nisu dobili previše upotrebljivih lopti, ista se rijetko spuštala u post, što je dovelo do toga da jedan Douglas i Shumpert potežu više od jednog Amarea. Nedopustivo. Bit će zanimljivo vidjeti kako će D'Antoni riješiti ovu dvojbu, a posebice kako će pokrpati vanjsku liniju sada kad se prva opcija s klupe Shumpert ozljedio.

Heat @ Mavs

- Heat je prošao pune pripreme

Kako drugačije objasniti razliku između košarke koju su prikazali oni i košarke koju je noćas prikazalo preostalih 7 ekipa? Nema sumnje da ih je motiviralo podizanje zastave prvaka u Dallasu, rane su itekako svježe, ali nakon ovakvog demoliranja čovjek se mora upitati još jednom u čemu je kvragu bio problem prošle godine? Ne želim vjerovati da nakon mjeseci čekanja netko noćas nije bio motiviran, problem nije želja, problem su nedostatak ritma i treninga. I opet je Miami izgledao kao da iza sebe ima 20 pripremnih utakmica, a ne dvije.

- Spoelstra je konačno shvatio

Pusti ih da trče. James i Wade su konačno slobodni od okova organiziranog napada i igraju nekakvu verziju run'n'gun košarke '70-ih i '80-ih. Presing u obrani, gomila udvajanja, kretanja, pomaganja, a onda u napadu čista improvizacija. Miami Jazz. Ne škodi kada te prati jedan takav šuter kakav je Haslem, sinoć se priključio i Jones, a ne bi bilo loše da se i Bosh konačno prilagodi ulozi vodonoše i pomogne ovoj momčadi, umjesto što pokušava biti nekakva ozbiljna opcija (i onda umjesto ozbiljne opcije ispadne smiješan). Chris Gump. Mislim, nije ni čudo da Heat nije htio potrošiti amnestiju na Millera, izgleda da će im dobro doći u slučaju dotičnog.

Bulls @ Lakers

- Lakersi su ekipa bez glave i repa, ali imaju karakter (za sada)

Njihova izvedba na početku utakmice i u završnicama druge i četvrte četvrtine jasno je pokazala koliko ovoj momčadi nedostaje razigravač i koliko je limitirana. Kobe se trudi, ali sve što je sinoć napravio bilo je sa šuterske strane. Svaki puta kada je pokušao vrtiti napad ili napasti obruč izgubio bi loptu. Treba mu skinuti kapu na fenomenalnom šutu s poludistance, ali primjetno je kako nema više noge za biti slash'n'kick opcija. Obratite pažnju i na gomilu pump fakeova kojima pokušava doći do prostora za šut, kad već ne može driblingom. Gasol s druge strane nastavlja slabašnim igrama iz playoffa, žalosno je da se čovjek takvog talenta pretvara u šutera iz vana, a još je žalosnije njegovo izbjegavanje odgovornosti u prilikama kada je imao doslovno otvoreni šut (a to zašto je često imao otvoreni šut ima veze i s poprilično zbunjenom obranom Bullsa). Što se Mikea Browna tiče, s ovim što je imao na raspolaganju napravio je solidan posao, posebice u obrani. Nakon poluvremena izašli su neki drugi, samouvjereniji i žešći Lakersi (opet, tko zna, možda je i Kobe bio taj koji je vikao u svlačionici zbog mlitavog pristupa). Ova momčad od tri igrača i McRobertsa mogla bi ipak biti opasnija nego što se misli vrati li se Troy Murphy, makar i približno, na razinu od prije dvije sezone kada je gađao trice s preko 40% i kupio desetak obrambenih skokova. Iako mu je prvi šut noćas bio cigla nakon koje ti dođe da staviš kartonsku vrećicu na glavu, sa sve većom minutažom postajao je sve aktivniji u tom šutersko-skakačkom segmentu. Lakersima inače dobrih ruku ne nedostaje, ali nedostaje im igrača koji bi probijali obrane i vraćali povratne.

- gdje je nestala druga postava Bullsa?

Obzirom da je u pitanju prva utakmica, napadački učinak nove postave s Hamiltonom nije loš. Boozer i Noah su primjetno aktivniji, Deng je fenomenalan u svakom pogledu (ne samo da je zabijao kako je htio, već je odradio najbolji posao na Bryantu), Rose je Rose, ali problem je bio potpuni podbačaj druge postave. Napadački ne toliko, Deng svojim ostankom na parketu sakriva dobar dio slabosti, ali postava koja je lani obrambeno gazila protivnike, posebice njihove igrače s klupe, noćas kao da nije igrala. Asik i Gibson više su se zadovoljavali jalovim napadačkim pokušajima nego borbom pod obručima, što ih je na kraju skoro koštalo utakmice. Izvukli su se na račun toga što je prva petorka stvarno odlična, ali Thibodeau će zasigurno imati puno toga za reći klupi na račun pristupa. Tako Bullsi jednostavno ne smiju igrati.

Magic @ Thunder

- Brooks je shvatio

I nastavio tamo gdje je stao u playoffu. Durant je trpao, Westbrook jurišao, a onda su ušla dva čovjeka i sve preokrenula – Harden i Collison. Klupa Magica, a tako i klupe većine ostalih momčadi u ligi, jednostavno ne može kvalitetom odgovoriti na igrača poput Hardena koji realno nema što raditi u drugoj postavi, niti na Collisonovu energiju. Tu je Oklahoma napravila razliku koju je održavala do kraja. Ogroman plus Brooksu ide i zbog toga što je u završnici ne samo ostavio Hardena na parketu, već i loptu u njegovim rukama, a to je pak omogučilo Durantu i Westbrooku da samo jurišaju gore-dolje i uništavaju obrane.

- Perkins je živ

Uz Durantovu još jednom pokazanu nepodnošljivu lakoću zabijanja, Hardenovu ulogu trenera na parketu i Collisonovu borbenost, četvrti junak Thundera bio je dobri stari Perk. Konačno zdrav opet je podsjetio na onog borca pod koševima koji može igrati 30-ak minuta, patrolirati reketom i ne štetiti momčadi u napadu. Čovjek je idealan upravo u sudaru s ovakvim momčadim koje imaju dominantnog centra, jer je praktički sam, u najboljoj maniri Jasona Collinsa, zaustavio Dwighta. Time je odluka Bostona da ga se tek tako odrekne još manje razumljiva, obzirom da oni s Orlandom igraju između 3 i 11 puta po sezoni.

- Ryan Anderson je igračina

Nije bilo sumnje da je mali sjajan u širenju reketa, ali ono što je pokazao u obrani i skoku tijekom cijele utakmice ne daje više mjesta sumnji – radi se o legitimnom NBA starteru. A o njegovom šutu ne treba trošiti riječi, može zabiti 20 kad se sjeti. Ne samo da ga obožavam zato što je bijeli brat koji će uspjeti naći mjesto pod suncem u ligi u kojoj su fizikalije postale važnije od igre, već i zato što se odluka da ga moram imati u obje fantasy ekipe pokazala izuzetno lukavom. Good job, Gee.

Clippers @ Warriors

- Mark Jackson ima sreće

Utoliko što je bez puno mudrovanja dobio bolju momčad pod košem od lanjske iz jednostavnog razloga što su Biedrins i Lee zdravi. A to znači da opet ima kvalitetan skok, što lani nije bio slučaj, opasnu opciju u pick igri (Lee je trpao pored Griffina kao da je ovaj Saša Pavlović) i kvalitetnog blokera ispred obruča. Biedrins je bio rastrčan i aktivan toliko da je Van Gundy u jednom trenutku rekao da izgleda kako čovjek opet voli košarku.

- Mark Jackson nema sreće

Steph Curry djeluje pokretljivo kao veteran iza kojega je 15 sezona NBA mučenja, a ne igrač treće godine. Monta je pak i dalje Monta, combo bek zadužen za instant koševe prisiljen igrati 40 neučinkovitih minuta. Bude li Stephov gležanj ovakav problem cijelu sezonu, to će značiti previše Ellisa, a previše Ellisa znači da sve dobro što po novome donose Lee i Biedrins praktički nema nikakvu vrijednost u vidu napretka.

- Clippersi nemaju rotaciju pod košem ni u tragovima

Jordan je sjajan u ovoj ulozi čuvara obruča, što je neophodno pored Griffina koji nedopustivo pliva u obrani jedan na jedan. Problem je što Jordan ne može igrati 48 minuta, a trebao bi obzirom da se treći najbolji visoki Clippersa zove Brian Cook. Ovaj dugonja je još uvijek iznenađujuće solidan kada treba raširiti reket šutom iz vana, ali zaboravite na obranu i skok. Uglavnom, s ovakvom rotacijom pod košem Clippersima je uzalud sva genijalnost Chrisa Paula, energija Blakea Griffina i iskustvo Billupsa. Pod hitno moraju nešto poduzeti, samo problem je sljedeći – trejdaju li Mo Williamsa za visokog, na vanjskim pozicijama javit će se problem rotacije sličan ovome što sad imaju pod košem.

19Dec/114

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

Kako se ove sakate NBA predsezone sve odvija na brzinu, tako će i ovogodišnje najave regularne kamilice biti sažetije i ekspresnije nego ikada. Umjesto momčadi ili dvije dnevno, osvrnut ću se na cijelu diviziju u komadu jer vremena imamo manje nego Kobeova koljena, prve utakmice su ante portas. Poruka Raptorsima – Ante Portas NIJE ciparski centar na kojega morate potrošiti budući prvi pick.

BOSTON CELTICS

THAT WAS THEN:

Žilavi veterani dali su sve od sebe tijekom regularne sezone, da bi zatim odigrali iznad mogućnosti protiv Miamia u playoffu. Međutim, godine su učinile svoje, bioritam Piercea, Allena i posebice Garnetta danas je prilagođeniji utakmici tjedno nego bitci svaki drugi dan. Dva problema su samo pojačala veteranske slabosti – nikakav učinak klupe i manjak strijelaca u rotaciji. Ovo drugo su godinama maskirali fenomenalnom učinkovitošću, kontrolom ritma i obranom, ali protiv novostasalih vrhunskih momčadi poput Chicaga i Miamia, koje su obranu igrale jednako dobro, ako ne i bolje, to više nije bilo dovoljno. Klupu su pokušali umjetno pojačati tradeom s Oklahomom, ali eksperiment s Jeffom Greenom donio je samo razočaranja i srcobolju (prvo figurativnu, zatim i doslovnu).

THIS IS NOW:

Sve dobro što kraća sezona donosi (manjak utakmica), negira gomila back to back susreta (o back to back to back datumima da ne pričamo). Šanse da Celticsi u dva dana odigraju dvije odlične utakmice su minimalne, na što se prije svega trebaju fokusirati kladioničari. Hendikepi će biti bazirani na imenima, umjesto na činjenici da u drugoj utakmici back to backa na terenu neće biti Garnett, već njegov ispuhani brat blizanac. Nažalost, tanka klupa opet nije pojačana, zakonitosti salary capa su takve da si Celticsi mogu priuštiti samo otpatke, a Dooling, povratnik Daniels, dva rookiea i Wilcox upravo to i jesu. Suludi jednogodišnji ugovor Jeffu Greenu bio je očiti znak kako u Bostonu smatraju da je usprkos lanjskim mlakim igrama upravo on rješenje ovog problema, ali obzirom na operaciju srca zbog koje će propustiti sezonu, očito je kako Celticsima nije ni suđeno uključiti se u borbu za drugi naslov. I dalje je ovo momčad s dvije ogromne rupe u napadu na pozicijama playmakera i centra koje je sve teže krpati. Rondova drvena ruka imat će nešto lakši posao obzirom da će sada uz Garnetta moći vrtiti pick'n'pop i s Brandonom Bassom, nasljednikom Big Babyevih minuta i lopti, ali gomila visokih koji pucaju s poludistance solidna su opcija u napadu samo kada postoji i jedan pravi post igrač sposoban igrati leđima. Danas takvoga u Bostonu nema.

PLUS:

Nesebični napad baziran na veteranima koji znaju izvući maksimum iz igre s poludistance usprkos tome što njihov glavni igrač i pokretač svega istu ne posjeduje.

MINUS:

Napad baziran na dugim dvicama u ligi koja se oslanja ili na tricu ili na run and gun djeluje kao relikt prošlost. Najluđe od svega, u drugačijem kontekstu, taj relikt je dokazano davao šansu. Danas, bez ikoga u reketu i bez dovoljno tijela za bacati uokolo, ostaje samo kao muzejski eksponat.

PRVIH 5: Rondo, Ray, PP, KG, Jermaine O'Neal

5 ZA KRAJ: Rondo, Ray, PP, Brandon Bass, KG

SCORE: 42-24

NEW YORK KNICKS

THAT WAS THEN:

Sezona provedena u čekanju Godota Anthonya na kraju se smatrala uspješnom zbog simboličnog nastupa u playoffu. Moć samozavaravanja u New Yorku je neviđena s ove strane Zdravka Mamića, jer pored dobrih brojki Amarea i Carmela nitko nije ni primjetio da roster sačinjavaju prolaznici, da na njemu nema nikakvog balansa i da je većina glavnih aktera postavljena u uloge u kojima njihovi talenti ne dolaze do izažaja.

THIS IS NOW:

Knicksima svaka čast na tome što su u ovakvoj situaciji i na ovakvom tržištu uspijeli doći do najboljeg slobodnog igrača u ponudi. Obzirom na napadački arsenal Carmela i Amarea, Chandlerovi igrački limiti neće se ni primjetiti, a, obzirom na stil igre spomenute dvojke, kvalitete će se itekako isticati. Uspiju li naći nekakav ritam u kojem će si međusobno pomagati i razigravati se, tri visoka Knicksa čine možda i najtalentiraniji frontcourt u NBA. Ipak, puno veći problem od njihovih emocionalno-stilskih prepreka (egoizam, slični stilovi igre) bit će pronaći ravnotežu u vanjskoj liniji u kojoj nema playmakera. Da paradoks bude veći, trener ove momčadi je čovjek koji je sve u karijeri postigao bazirajući igru na učinku uber-playmakera kakav je bio Steve Nash. Douglas je dobar šuter, Fields i rookie Shumpert sjajne atlete, ali nitko od njih pojma nema o organizaciji napada. U konkurenciji njih, leša Mikea Bibbya i slomljenih leđa Barona Davisa (koja će ionako na raspolaganju biti tek za par mjeseci) D'Antoni mora pronaći dobitnu kombinaciju. Sretno. Ja osobno jedino neke nade polažem u Douglasov snajper.

PLUS:

Knicksi će učestalim napadačkim eksplozijama s puno manje muke nego lani osigurati nastup u playoffu.

MINUS:

Nedostatak košarkaškog IQ-a (i to ne samo na vanjskim pozicijama), alergija na obranu koju iskazuju Amare i Carmelo i uopće ideja da se u napadu sve vrti oko Carmela, usprkos Chandleru pod košem i gomili atleta uokolo, ne obećava previše u budućim playoff bitkama kada košarka prestaje biti samo gimnastika i dobiva dozu šahovske ozbiljnosti. Također, od kada je pametno sve karte baciti na tri igrača od kojih su dvojica (Amare i Chandler) skloni propustiti po pola sezone od prilike do prilike? Jasno, ne govorim ovdje isključivo o novoj sezoni, već općenito o cijelom ovom projektu koji ima rok od nekih 3-4 sezone. Onda opet, dugoročni planovi i New York ionako nikada nisu išli ruku pod ruku.

PRVIH 5: Toney Douglas, Landry Fields, Melo, Amare, Chandler

5 ZA KRAJ: Melo, Amare, Chandler i koja god dva beka budu imala bolju šutersku večer

SCORE: 40-26

PHILADELPHIA 76ERS

THAT WAS THEN:

Doug Collins je miksao i miksao dok nije našao idealnu formulu kojom može izvući maksimum iz ovog talentom limitiranog rostera. Taj maksimum je simbolični nastup u playoffu koji im ne bi trebao izmaknuti ni ove godine obzirom da su odlučili mirovati i nadati se kako će godina iskustva biti dovoljna za napraviti korak naprijed.

THIS IS NOW:

U ovom planu koji slažu Sixersi za korak naprijed puno važnije od vlastitog razvoja bit će pratiti regres protivnika. Jer, iako se nije dogodilo previše promjena, protivnici poput Bostona i New Yorka, da spomenem samo divizijske, ulaze u puno neizvjesniju sezonu u kojoj imaju mogućnost većeg dometa od Sixersa, ali i većeg pada. Taj eventualni pad Sixersi su u stanju iskoristiti upravo zbog cementirane lanjske postave u kojoj su uloge podijeljene do savršenstva. Tri igrača na koja se oslanjaju u obrani i napadu su Holiday, Iggy i Brand. Sva trojica su možda prilagođenija ulogama vodonoša, ali kao temelji barem donose stabilnost, ma kako ona siromašna bila. Uokolo su igrači zadatka s manjim, ali jednako bitnim rolama. Meeks i Hawes šire obrane, Young i Williams to u kasnijim fazama utakmice koriste. Collins jednostavno više nema što izmisliti i pitanje je hoće li uopće imati volje nastaviti s ovim projektom do kraja sezone obzirom na godine i poprilično prgav karakter.

PLUS:

Širina i uigranost.

MINUS:

Nedostatak X-faktora. Lani smo još mogli računati da bi eventualna eksplozija talenta u vidu Evana Turnera mogla momčad odvesti na jednu malo višu razinu, a sada već znamo da Evan Turner nema fizikalije ni šut koji mogu pratiti izuzetni all-round talent koji posjeduje. Još nije kasno da momak s NCAA ritma prijeđe na NBA nivo, ali Sixersi već imaju izuzetnog swingmana sposobnog dijeliti asiste i skakati. Čovjek se zove Iguodala. Također, vrlo dobro znamo da ovi ultra-light Pippeni ne vode dovoljno daleko kada vodu ne nose.

PRVIH 5: Holiday, Meeks, Iguodala, Brand, Hawes

5 ZA KRAJ: Holiday, Williams, Iguodala, Young, Brand

SCORE: 36-30


- Da sam deset godina mlađi napravio bi od tebe igračinu
- Da si deset godina mlađi napravio bi od tebe palačinku

NEW JERSEY NETS

THAT WAS THEN:

Prvi korak u izgradnji budućih Netsa je napravljen dovođenjem Derona Williamsa. Svi drugi očajni potezi, jadne igre i konstantno stanje katatonije u kojem franšiza živi dok očekuje prelazak preko mosta, padaju u drugi plan pored slabašne nade da na Deronu i nekome poput Dwighta mogu izgraditi budućnost. Zvuči jadno, ali je opet bolje nego ništa.

THIS IS NOW:

Nada u budućnost je i dalje jedini plan, a to znači da igre ove sezone nisu u prvom planu. Opet, potpuni pad na dno i manje od 20 pobjeda o kakvim neki pričaju čine mi se ruganjem, obzirom da momčad ima očitu prvu opciju u Williamsu. S njim na čelu ni respektabilnih 30-ak pobjeda nije neuhvatljivo. Lani su Netsi igrali bez talenta, ali i bez playmakera koji bi makar malo olakšao život suigračima. Spremni Deron na cijelu sezonu (makar i ovu kratku) znači da napad više neće biti onako očajan. Spremni Deron na cijelu sezonu znači da tricaš poput Morrowa konačno ima šansu zabljesnuti (tko zna, možda čovjek bude ono što je Dorrell Wright bio lani). Damion James ne može igrati gore od Travisa Outlawa. Brook Lopez je valjda konačno prestao jesti šparoge, odlučan da dokaže da može uhvatiti 8 skokova po tekmi (double-double više ne očekuju ni roditelji mu). Dodaj još Kardashiana kojega jednostavno moraju potpisati obzirom da će se odluka o Dwightu odužiti još neko vrijeme, možda i Kirilenka koji bi trebao sletiti na račun ruske osovine i eto ti solidne rotacije, ništa manje loše od ostalih loših rostera u ligi. Netsi nisu dobri, ali nemojte ih podcijenjivati. Da ne bi završili kao Jerry Sloan.

PLUS:

Deron Williams. Koliko danas poznajete double-double mašina na vanjskim pozicijama? Deron ima rijetki talent koji mu omogućava da u isto vrijeme bude i volume scorer i playmaker, i slasher i šuter. Tijekom izleta u Tursku je čak viđen kako u jednom trenutku ulazi pod koš i onda vraća loptu samome sebi na krilo za otvoreni šut. Jedna lasta ne čini proljeće, ali čini zeznutu momčad. Ovo nisu lanjski Netsi koji su imali Derona na 12 utakmica.

MINUS:

Tanka rotacija. Potencijala za korak naprijed ima, ali još je više pitanja. Što ako su Lopez i Morrow stvarno fizički limitirani do te mjere da nikada neće napraviti makar i taj mali korak naprijed? Hoće li, kvragu, uopće potpisati ta dva imena koja im trebaju da se kompletiraju pod košem?

PRVIH 5: Deron, Anthony Morrow, Damion James, Kris Kardashian, Brook Lopez

1 ZA KRAJ: Deron

SCORE: 28-38

TORONTO RAPTORS

THAT WAS THEN:

Lani su pale sve maske s Colangelova projekta kanadsko-europskog hibrida NBA kluba. Baziranje momčadi na šuterima i bijeloj boji, a potpuno zanemarivanje skoka i borbenosti, dovelo je do pada na dno s kojega se ne vidi put prema gore. Osim nizanjem visokih draft pozicija. Ova sezona pobrinut će se za prvi ulov.

THIS IS NOW:

Casey je dokazani doktor obrane, ali kao što su pokazali mnogi prije njega, za složiti obranu nije dovoljno imati samo dijagrame. Puno je važnije imati igrače s određenim talentima, a takvi ne stanuju u Torontu. O Bargnaniu i njegovoj personi znamo sve, pa nećemo još jednom ponavaljati kako je preplaćen i precijenjen. Ono što je sigurno kako ga Casey više neće koristiti kao centra samo da bi imao šutera više u napadu. Barganani će na krilo, a pod koš će netko tko ima noge za čuvati reket. Mrtvaci poput Magloirea, Graya i Alabia donose samo 6 osobnih, tako da možemo očekivati kako će jedan fini momak poput Eda Davisa ili skočni atleta poput Amira Johnsona imati najvažnije uloge upravo zbog obrambenog potencijala. Problem je samo jedan – Davis nije oličenje snage, a Johnson je upravo operirao skočni zglob zbog čega bi mogao patiti njegov najveći talent – skočnost. Što se vanjskih igrača tiče, DeRozan je uspio nametnuti se u gubitničkoj sezoni gubitničkim stilom igre koji uključuje puno šuteva s poludistance i uporne juriše na koš s jedne strane, odnosno potpunu alergiju na obranu i uopće odrađivanje bilo čega što koristi momčadi s druge. Calderon je pak oličenje nesebičnosti, ali i čunja oko kojega protivnički playmakeri vježbaju za All-Star Weekend.

PLUS:

Dogodine je draft sjajan.

MINUS:

Kakav genijalan zaključak - imamo lošu obranu, dovedimo trenera koji je zna učiti. Na papiru čak i ima smisla, dok ne pogledaš roster Raptorsa. Prema kombinaciji Caseya i ovih igrača, kombinacija D'Antoni-Knicksi čini se idealnim parom. Napadački potentni igrači poput Bargania ili DeRozana mogli bi dočekati pad minuta, dok bi limitirani tipovi poput Johnson & Johnson dvojca mogli biti na parketu puno više nego treba samo zbog toga što se trude. Sve skupa samo će dovesti do još većeg kaosa pa bi se na kraju sezone moglo postaviti pitanje ima li na ovom rosteru iti jednog jedinog igrača vrijednog da se u njega ulaže?

PRVIH 5: kao da ih Dwane Casey zna

5 ZA KRAJ: Ed Davis i još četiri igrača kod kojih Casey otkrije puls

SCORE: 16-50

12Dec/113

PODCAST – THE NUCLEAR WINTER EDITION

Posted by ispdcom

Pripreme za NBA sezonu počinju osvrtom na prve tradeove, nije zaboravljena ni NCAA, a ni Cedeveita. Sickre, McGee, Škalabrin i Šurna kao 80 i nešto minutni uvod u Nuklearnu Zimu.

30Nov/116

SANTA CLAUS IS COMING TO TOWN

Posted by Gee_Spot

Ne znam za vas, ali ja sam dobio jedini božićni poklon koji sam želio (da pomognem onima kojima još nije jasno, taj poklon uključuje desetak mišićavih i vitkih tamnoputih mladića koji trčkaraju za narančastom loptom u šarenim uniformama). Jasno mi je da će on ove godine biti nešto manje glamorozan, realno je očekivati da lockout ostavi posljedice na kvalitetu igre obzirom na nedostatak ozbiljnih priprema i kampova (posebice u najavljenim back to back to back tekmama), ali dobar dio negativnih kretanja bit će prikriven neizbježnom ludnicom na tržnici.

Većina momčadi u ovih manje od mjesec dana do početka nema ni približnu sliku kompletnog rostera, a obzirom na ne baš sjajnu ponudu slobodnih igrača dodatno oslabljenu odlascima u Kinu i Europu, teško da itko može računati na bitnija pojačanja. Dodaj u ovu strku izazvanu slabom ponudom i manjkom vremena još i prigodnu klauzulu kojom će svaka ekipa moći brisati jedan ugovor sa salary capa, zatim midlevel opciju koja je ostala i u novom ugovoru i ispada da će slaganje rostera biti zanimljivije nego ikada.

Obzirom da sam ja svoj poklon dobio, doduše nešto kasnije zbog čega će i ovogodišnja najava NBA sezone biti škrtija nego ikada (nećemo odbrojavati dva tjedna po dvije ekipe dnevno, nego ćemo u tjedan dana prije starta odraditi diviziju po diviziju), red je da zaželim i NBA franšizama sve najbolje u nadi da će barem nešto od nabrojenog završiti ispod njihovog bora.

Braćo i sestre, sretna nam nova sezona!

ATLANTA

Njima želim novog vlasnika jer dok se ne riješi ovo opsadno stanje koje traje godinama i u kojem nekoliko ljudi koji uopće ne žele imati NBA franšizu (ili žele, jer meni tu više ništa nije jasno) traži načina za izaći iz igre, Hawksi neće imati potreban mir za slaganje dugoročno zdravog kluba. Također, želim im da Jeff Teague nastavi s igrama iz playoffa. Odakle se taj momak pojavio nije jasno nikome, ali činjenica je kako je svojim slash 'n' kick majstorijama unio svježinu u umrtvljenu vanjsku liniju Hawksa i na trenutak oživio jedan spor i neinventivan napad. S takvim Teagueom, Atlanta se može nadati nečemu i u novoj sezoni, bez njega još jedan korak unazad je neminovan. Posebice stoga što će sigurno ostati bez Crawforda koji će midlevel sreću pronaći negdje drugdje, a možda i bez Marvina Williamsa (otpis!!!) koji je s preostale tri godine i 23 milje kamen oko vrata momčadi koja već ima tri maksimalna ugovora i nema gazdu voljnog plaćati porez na luksuz. Iako mu u ovom slučaju to nitko i ne može zamjeriti.

BOSTON

Njima pod borom prije svega želim zdravlje za njihova tri veterana. Boston je jedna od onih momčadi kojoj nikakvi kampovi ni ekstra treninzi nisu potrebni (dakle, momčad koje bi Allen Iverson volio biti član) i kojoj će ova kraća sezona donijeti više dobra nego lošega (iako su potencijalne back to back to back tekme uvijek opasne, da ne govorim o mogućim back to back utakmicama u playoffu, koje bi valjda trebale biti zabranjene ustavnim zakonom svake normalne nacije). Osim zdravlja, želim im i produktivnog Jeffa Greena, ma bilo koga od klinaca (Bradley, Moore, Johnson), jer ovom učinkovitom i pametnom napadu kronično nedostaje energije s klupe, a, napusti li ih Big Baby, stanje bi moglo postati kritično.

CHARLOTTE

Jordanu želim prazan roster da ga može popuniti ponekim igračem koji ima NBA talent. Čovjek će barem imati slatku brigu oko toga koga izabrati za otpis, kandidata je više nego dovoljno.

CHICAGO

Bullsima želim beka-šutera koji može ponijeti dio tereta u napadu. Neće do Afflala iz jednostavnog razloga što si Denver u ovoj situaciji kineskog egzodusa ne može dopustiti ostati bez još jednog swingmana, a to znači da se Bullsi moraju nadati kako je Jason Richardson u fazi karijere u kojoj će midlevel biti dovoljan. Ili pak da će Miami biti dovoljno blesav da otpusti Mikea Millera. E, to bi bila priča. Mislim da bi Miller u budućim bitkama protiv Heata valjda po prvi puta u životu prestao biti nesebičan šuter.

CLEVELAND

Obzirom da će se riješiti Barona Davisa, jer ova klauzula o amnestiji praktički postoji samo zbog njega, Arenasa i Rasharda Lewisa (nekako mi je mučno staviti Roya u ovo društvo), njima samo mogu poželjeti još jednu sezonu u kojoj LeBron neće otići do kraja. Uživanje u tuđoj nesreći je jedino što im preostaje, jer rebuilding je tek krenuo - ako su pametni pokušat će nešto izvući za Varejaoa dok još mogu, čekati da Jamison odjaše u suton i istovremeno ne bacati novac (i ono prostora što im ostane nakon odlaska navedenih) uzalud.

DALLAS

Njima želim ponavljanje lanjske sezone, a to uključuje igru najljepše košarke i iskorištavanje spoticanja protivnika o vlastite slabosti. Za tako nešto trebat će ostati na okupu, a to neće biti lako. Između ostalih, Chandler, Butler i Barea slobodni su igrači, a naravno da je Chandler ključ svega. Čovjek je oku ugodnu momčad šuplje obrane pretvorio u čvrstu družinu pod oba koša, a sebe u prvo ime ovogodišnje tržnice. Paradoks toga je da usprkos svemu tome Chandler ima smisla jedino u Dallasu. On u Mavsima ne mora igrati u napadu, dok bi ga eventualni odlazak zbog maksimalne love u Toronto, Denver, Indianu ili Netse doveo u poziciju u kojoj bi se puno veća pozornost davala njegovim slabostima nego plusevima, a to opet znači da bi se preko noći od junaka pretvorio u negativca. I za kraj, iako znam da Cubanu novac nije važan, želim mu da se ne srami iskoristiti mogućnost otpisa groznog Haywoodova ugovora (9 milja godišnje u prosjeku tijekom idućih 5 sezona).

DENVER

Želim im da što manje novca potroše kako bi zadržali Nenea i Afflala, jer iako bez njih ne mogu biti playoff momčad, s njima u preplaćenim ulogama ne mogu prema naprijed. Nene je idealan za Denver, momčadi koje trebaju centra koji može zatvoriti reket s njim ne dobivaju ništa jer on obrambeno igra kao krilo, dok one koje trebaju strijelca pod košem u njemu ne bi dobile kompletan paket jer čovjek nije u stanju raširiti reket. Po svemu radi se o igraču koji treba idealan kontekst da pruži maksimum, a on je upravo Denverov stil – brza tranzicija u kojoj do iražaja dolaze spretnost i agilnost pod košem, a ne šut ili igra leđima u osmišljenim akcijama. Slično je i na drugoj strani, Nene ne može kontrolirati reket na postavljene obrane, ali u bržem ritmu njegove ruke dolaze do izražaja. Također, želim im da očajni Harringtonov ugovor uskoro bude daleko od njih, usprkos nedostatku tijela dugoročno plaćanje takvog igrača nema nikakvog smisla.

DETROIT

Želim im dodatne opcije oprosta kako bi se odjednom mogli riješiti Hamiltona, Gordona i Villanueve, trojice jednako preplaćenih i jednako nebitnih igrača za sadašnjost i budućnost franšize. Stvarno, ovaj niz ugovora koji je podijelio Dumars tjera čovjeka da se pita nije li mu netko držao pištolj nad glavom.

GOLDEN STATE

Želim im da pronađu kristalnu kuglu jer samo uz pomoć nje mogu pronaći odgovor na pitanje što nosi budućnost. Hoće li Curry ikada moći ostati zdrav? Kakav će trener biti Mark Jackson? Što se može dobiti za Ellisa? Ajde, konačno se mogu riješiti najbeskorisnijeg NBA igrača zadnjih 3-4 godine (ako ikoga zanima, dotični se zove Charlie Bell), iako se možete kladiti kako će im, barem na trenutak, na pamet pasti i opcija da se riješe maksimalnog ugovora kojega su iskrcali Davidu Leeu.

HOUSTON

Želim im da se konačno prestanu igrati i skupljati gomile dobrih igrača te da se koncentriraju na dovođenje barem jednog rasnog talenta koji ih može pretvoriti u nešto više od simpatične momčadi koja igra lijepo, ali ne može pobijediti nikoga. Također, želim im da uživaju u eri Kevina McHalea, jer, ako ništa drugo, ove sezone od Rocketsa možemo očekivati da nastave s nesebičnom igrom, da se puno kreću u napadu i rotiraju u obrani i da se puno smiju Kevinovim šalama (a od Scole osobno da pokaže dodatni repertoar post poteza koje je pokupio na treningu).

INDIANA

Želim im da uspiju dovesti barem jednog od slobodnih visokih igrača. Nene, Chandler, West, Gasol, Jordan, pa čak i Oden, kao sin Indiane, u igri su za Pacerse koji će, ako iskoriste klauzulu oprosta na Poseya, imati dovoljno love na salary capu za maksimum. Nitko od navedenih nečega sličnog nije vrijedan, to je jasno, ali Pacersi će morati pretplatiti kako bi i dalje ostali prosječni. Što opet govori da lockout nije riješio ništa bitno jer je srž sistema ostala ista.

LA CLIPPERS

Želim im da jezgra Griffin – Gordon konačno ostane zdrava i odigra jednu sezonu u komadu. Plus, želim im da rupu na malom krilu popune nekim od sjajnih veterana koji bi ovu momčad konačno mogli povesti na pravi put (Grant Hill, Shane Battier ili neki sličan kandidat za budućeg NBA komesara).

LA LAKERS

Svim srcem im želim da pod borom pronađu playmakera, jer ako je u Fisheru i bilo još nešto života, on je nakon ovako stresnog razdoblja lockouta zasigurno ispario (sumnjam da planiraju dati većinu minuta rookieu Dariusu Morrisu). Također, želim im miran početak suživota između Kobea i Mikea Browna. Obzirom na to da Kobea u karijeri praktički nije trenirao nitko osim Phila (eksperiment s Tomjanovichem je brzo prekinut, a u vrijeme Dela Harrisa bio je klinac), bit će zanimljivo vidjeti kako će čovjek reagirati na totalnu suprotnost, trenera koji kao potomak škole Larrya Browna itekako voli držati stvari pod kontrolom, posebice u obrani. Usprkos rezultatima s Cavsima, nad Brownom je još uvijek previše upitnika i pitanje je kako će se postaviti prema ovako iskusnoj ekipi koja je prošla sve i kojoj ne treba teorija koliko motivacija. Kobe u ovim godinama i s novim bioničkim koljenima neće mirno gledati kako mu netko smeta u lovu na Jordanovo prstenje i rekorde.

MEMPHIS

Njima želim hrpu dolara od Knicksa i Lakersa kako bi mogli poplaćati sve što jesu i namjeravaju kupiti (uz Randolpha, Gaya i Conleya uskoro će imati na platnoj listi i Gasola). Također im želim da pronađu kupca za Mayoa, jer za njega definitivno neće ostati dovoljno. Što je možda još važnije, želim da im Gay donese ono što im je lani nedostajalo - talentiranog strijelca koji može uzeti loptu i zabiti kada sistem zakaže (a da pritom ne naruši kemiju koju su stekli u lanjskom playoffu, posebice u obrani). Zanimljivo, ali na ovako škrtom tržištu upravo će povratak Gaya nakon ozljede biti potencijalno najveće pojačanje uopće.

MIAMI

Oni su svoj poklon već dobili time što će se održati sezona, jer to vrlo vjerojatno znači gomile dolara, vagone pozornosti i prvi prsten. Opet, kako se ne bi osjećali zakinuti za dobre želje, nadam se kako će upecati barem jednog veterana, bio to Samuel Dalambert za pod koš ili Baron Davis za na vanjske pozicije, te da usput neće morati otpisati nikoga.

MILWAUKEE

Njima želim novi lakat za Boguta i novi mozak za Jenningsa jer inače ih čeka još jedna sezona puna razočaranja.

MINNESOTA

Nadam se da će Rubio ipak biti nešto više od totalnog promašaja kakvim se trenutno čini nakon dvije očajne godine u Europi. Podbaci li Ricky, uzalud im trener poput Adelmana i sva ona talentirana krila uokolo, miris razočaranja i frustracija još jednom će nadjačati sve, usprkos hladnim zimama na sjeveru.

NEW JERSEY

Želim im dolazak bilo kakvog talenta ne bi li zadržali Williamsa, a ako je moguće i nekoga tko bi mogao zatvoriti ogromnu rupu pod košem kojoj Brook Lopez nije dorastao. I pri tome ne mislim na Howarda. Fascinantno je da u novom kolektivnom taj nesretni sign & trade nije u potpunosti ukinut, jer to znači ne samo da su vlasnici popustili u borbi ega, već i da su nam još jednom priuštili gomilu iritantne i nepotrebna drame primjerenije sapunicama nego sportu. Gdje će Dwight? Hoće li Paul u New York? Kad će Dwyane zaprositi LeBrona? Bla bla. Tek je počelo i već je gadljivo.

NEW ORLEANS

Želim im da Paul ostane u gradu doživotno, jer bez njega NBA u New Orleansu nema šanse. Liga ne može pronaći kupca koji bi ostavio franšizu gdje jeste, a ovih koji računaju na preseljenje navodno ima na bacanje. Taj New Orleans stvarno nema sreće, čak je i druga sezona Treme bila dosadna poput napada Hornetsa kad je CP3 na klupi.

NEW YORK

Želim im barem jedan pick prve runde u idućih deset godina kad je već sistem bez salary capa još jednom ostao pusti san.

OKLAHOMA

Nadam se da je ono što je Harden pokazao u playoffu (i na što je Brooks nabasao slučajno, da naglasim) riješenje svih problema, jer osloniti se na Westbrookov mozak i Durantovu muškost, barem za sada, ne čini se najboljim putem u budućnost.

ORLANDO

Želim im pronalazak magične formule kojom će zadržati Howarda sad kad su se već riješili Arenasa (jednadžbe koje treba uzeti u obzir su dovođenje vrhunskog igrača, a možda čak i promjena trenera jer Van Gundyev Orlando je pročitana knjiga). Također im želim da se ne moraju više oslanjati na Turkogluove playmakerske sposobnosti.

PHILADELPHIA

Želim im da nova uprava biti pametnija od stare, što prevedeno znači da neće dati suludi ugovor Youngu kako bi gradili na lanjskim solidnim igrama. Da Božić stvarno bude vrijeme darivanja pobrinut će se i opcija kojom se mogu riješiti Branda dvije godine ranije.

PHOENIX

Sunsima želim da ih Robert Sarver odluči prodati nekome tko ih zaslužuje, s tim da usput pošalje Nasha u momčad koja se može boriti za naslov. Čovjek zaslužuje zadnju šansu nakon svega što je dao klubu, a svi znamo da je predobar i preponosan da je sam zatraži.

PORTLAND

Nadam se da ih karma neće uništiti zato što će škartati Brandona Roya. Obzirom da su do sada ionako naj-nesretniji klub u ligi, možete misliti što će se tek dogoditi nakon tog poteza.

SACRAMENTO

Želim im da konačno krene izgradnja te nove dvorane, po mogućnosti s novim vlasnicima i s manje sumnjivih tipova na rosteru.

SAN ANTONIO

Želim im što bezbolnije buđenje u ovom penzionerskom dobu, da više nalikuje na ugodni san nego na noćnu moru (trejdanje Parkera dok još ima vrijednost i otpis Jeffersona dobar su način za krenuti u novo doba).

TORONTO

Želim im da novi trener Casey bude u stanju prenijeti obrambenu čaroliju na sjever pa da najgora obrambena momčad lige postane samo jedna od najgorih. Također, od sveg srca im želim da Andrea Bargnani uhvati skok u napadu barem jednom u karijeri.

UTAH

Nadam se da je netko od dvojca Favors – Kantner pravi temelj za budućnost.

WASHINGTON

Nadam se da Flip Saunders neće još dugo maltretirati Johna Walla i kompaniju.

13Jun/1119

I LOVE THIS GAME

Posted by ispdcom

Košarka je zakon, potvrdilo se to još jednom. Ball don't lie. Iako sam se već predao i pomirio sa životom u đikaniziranom svemiru, u kojem će se sve opet okrenuti u smjeru s početka nultih, kada je ligu gušila praznina nastala Jordanovim odlaskom, u zadnji tren smisao je spašen. Ipak ne možeš doći do trofeja silom, trebaš naučiti neke lekcije. Kada je Boston pao bez ispaljenog metka pomislio sam kako je ovo kraj, izbacili su ultimativnu Momčad. Pa sam se nadao da su Bullsi ipak dovoljno zreli. Protiv Mavsa se nisam nadao više ničemu, samo što bržem kraju agonije.

Ne pretjerujem kada kažem da je Dallas spasio košarku. Mogu mediji i dalje lajati o Heatu i uzrocima njihova poraza, ali pametne franšize i pametni ljudi u ligi još jednom su dobili potvrdu koji obrazac treba slijediti. Onaj upornog planiranja i upornog rada. Dallas je prije 5 sezona bio momčad koja je sve htjela na brzinu, Cuban je kupovao talent i na kraju je izgubio. Zadnjih godina su se okrenuli lekcijama Spursa, stvorili su sistem i momčad, gutali razočaranja i na kraju trijumfirali. Potvrdili da je NBA zanimljiva masama zbog zvijezda, ali da je prije svega ljubiteljima košarke zanimljiva zbog igre.

Sutra nitko neće pokušati pretplatiti tri igrača i graditi momčad (dobro, nitko osim Knicksa), ali zato vam garantiram da ćemo od iduće sezone gledati više zone nego ikada. Da ne govorim da su Mavsi nadahnuće za sve buduće šampione i po tome što su građeni oko igrača zadatka, bez zvijezda, čak i bez all-round all-star igrača. U prvi plan dolaze karakter, iskustvo i ozbiljnost, ali i ne-konvencionalne rotacije. Do jučer je vladalo uvjerenje da lepršava košarka u stilu Sunsa ne može do naslova, danas znamo da je Sunsima nedostajala samo malo bolja obrana.

I po meni najveći plus ovakvog ishoda je što sutra više nitko nema pravo reći da u NBA trener nije bitan. Da se vratim na primjer Sunsa i zaigram "da je moja baba muško" igru, pitanje je da li bi imali naslov da je uprava bila voljna malo riskirati financijski i da je D'Antoni imao boljeg stručnjaka za obranu od Iavaronia, nekoga tko bi apostrofirao taj dio igre. Možda u regularnom dijelu i za veliku većinu ekipa trener i nije bitan, ali za ove najbolje, koje se međusobno bore za naslov u utakmicama gdje svaka sitnica odlučuje, jeste.

Phil Jackson je najveći ne samo zato što je znao ukrotiti egomanijake poput Jordana ili Kobea (donekle), već i zato što je znao da njegov rezultat umire ili živi s poštovanjem principa trokuta Texa Wintera. Naravno da mu vrhunski talent koji je imao na raspolaganju nije bio na odmet, ali igra je bila ta koja je donosila rezultat. Sad, možda vam se čini pretjeranim u ovu ligu stavljati Carlislea, ali čovjek je uz malo sreće možda mogao imati i tri prstena danas. Rick Carlisle je na neki način uvijek bio podcijenjen, ali Rick Carlisle još nije vodio momčad koju nije napravio potencijalno šampionskom.

Prvo je stvorio Detroit po uzoru na stare Pistonse koje je kao igrač šampionskih Celticsa upoznao iz prve ruke. Također, kao igrač tih istih Celticsa vrlo je dobro znao važnost nesebične igre u napadu i raznovrsnosti. Možda nije bio ništa više od dodavača ručnika u svoje vrijeme, ali dodavao ga je Birdu, McHaleu i Waltonu između ostalih. Način na koji ga se Dumars riješio nakon što je stvorio buduće prvake možda nije bio fer, ali je bio još jedna škola. Pistonsi su osvojili naslov s Larryem Brownom, a ironija ne može biti veća - jedna od najvećih trenerskih NBA legendi osvojila je prvi prsten s momčadi koju je stvorio trener početnik.

Carlisle je zatim stvorio i potencijalnog šampiona od Indiane, da bi se ti snovi raspali onim nesretnim događajem u Detroitu, od kojega se franšiza Pacersa još nije oporavila. Te godine su naslovnice svih NBA magazina kao prvog izazivača nudile upravo Artesta, O'Neala i Captain Jacka, a smatrati takav roster šampionskim iz današnje pozicije djeluje stvarno nestvarno. Ali, ta momčad je pod Carlisleom do one nesretne tučnjave gazila sve pred sobom. I onda je Cuban bez razmišljanja angažirao čovjeka koji je uz pomoć sjajnih asistenata i jednog od najbrojnijih stručnih štabova u ligi uopće, dvije godine pripremao teren u očekivanju prave prilike. Koja se ukazala ove sezone i koju su odmah zgrabili.

Da mu ne pada na pamet štediti, Cuban je pokazao na stotine načina, od ogromnih ulaganja u struku i svakakve oblike košarkaške analize, do gomilanja i preplaćivanja solidnih igrača koji su mu bili dostupni. Samo, tko danas nakon svega može reći da je preplatio Mariona ili da je nepotrebno riskirao s Butlerom ili da će tek preplatiti Chandlera? Ono gdje je Cuban naučio lekciju je da treba pustiti igri da priča. Dallas je uvijek igrao lijepu košarku, ali pod Carlisleom obrana je postala značajnija nego ikada i sjajni rezultati kroz regularnu sezonu su uvijek bili prisutni. Međutim, najvažnije je da nije bilo nikakvih paničnih poteza zbog dva bolna ispadanja u playoffu, posebice od onog lanjskog od Spursa u seriji u kojoj je San Antonio nametnuo svoju igru.

Za ovu godinu Mavsi su znali da nema više ustupaka, već da protivnika moraju dobiti upravo nametanjem svoga stila. Pa onda budi što jesi, izađi kao pobjednik ili pogini muški. I, naravno, radi sitne prilagodbe koje vode naprijed, u čemu su se pokazali majstorima - pogledajte samo tijek svih serija u ovom playoffu, nakon početne dvije utakmice ispitivanja snaga, Dallas je redovito bio taj koji bi zadao prvi kontraudarac kojim bi protivnika izbacio iz ravnoteže taman koliko treba. Taj njihov stil se pokazao dobitnom kombinacijom i to treba priznati usprkos svim do sada poznatim pravilima kojima je prkosio.

Dallas je srušio sve mitove, pokazavši da do naslova može i prosječna obrambena momčad ako zna koristiti protivnikova slabosti. To miksanje zone i čovjeka malo po malo je pretvaralo Heat u šutersku momčad, što me podsjetilo na one davne dane kada sam još gledao Euro košarku i kada su me istovremeno fascinirale i iritirale te zone, statičnost napada i stalno potezanje trica. Međutim, nije zona kriva što onaj tko je napada nema dovoljno vještine da je savlada, jer u pitanju je tek jedna vrsta obrane koje ima slabosti kao i sve druge. To je taj šahovski dio košarke kojega u NBA kronično nedostaje i kojega će nadam se biti sve više u budućnosti.


- Brendane, opraštam ti sve milijune koji si mi spalio!!!! DeShawn, tebi sve one koje ćeš mi tek spaliti!!!!!!!!
- Toooooooooooooooooooooooooooo!!!!!

Ne samo da je Dallas bio prosječan u obrani, već nije imao ni zatvoren reket kako treba. Tyson Chandler je bio veličanstven cijelu sezonu, ali toliko ovisiti o jednom igraču je nemoguće. Miami ih je imao u šaci što se koševa u reketu i skoka tiče do onog trenutka kada se serija prelomila u drugom poluvremenu četvrte utakmice. Od toga trenutka igrači Dallasa su jednostavno bili gladniji. Nema bolje izraza za opisati činjenicu što su hvatali više lopti i uopće igrali požrtvovnije. Jednostavno, oni su odgovorili na sve izazove - kada se prozvalo momčad da previše ovisi o Nowitzkom reagirali su, kada se prozvalo Terrya da treba igrati kao druga opcija reagirao je, kada se prozvalo Chandlera da treba biti čvršći reagirao je. S druge strane Miami na nijedan izazov nije odgovorio pozitivno i u tom mikro svemiru, koji svaka serija postane za sebe, to je bio jedan od ključnih detalja.

I iako je Dallas potpuno zasluženo osvojio naslov jer je bio bolja momčad i jer je igrao bolju košarku, i iako mu hvala na tome što je sve to uspio srušivši usput ne samo gomile paradigmi već i nastanak jednog ružnog Imperija, ta nesposobnost Heata da mentalno reagira na zahtjeve serije jednako je fascinantna. Ne želim reći da je to ključni moment, Dallas je pokazao srce i definitivno su imali neke obrambene momente za diviti se, ali da im je činjenica kako je Heat izgubio dušu pomogla - jeste. Miami igra ružnu, bezveznu košarku, nešto što se može tolerirati samo zato što s druge strane parketa ulažu ogromne količine energije u to fanatično branjenje koša. Međutim, u onoj famoznoj četvrtoj utakmici ne samo da je LeBron James dokazao da je papak, on kao da je probušio napuhani balon koji je bila ova momčad.

Čim je on stao igrati punom snagom, čim su mu obrambene rotacije oslabile i čim su mu se napadi sveli na gledanje s perimetra i dodavanje prvom do sebe, Miami je izgubio seriju. Nadoknaditi njegov učinak nemoguće je samo po sebi, ali ono što je još više ubilo Heat bilo je saznanje svih uključenih da je Dallas jednostavno bolji. Kada je LBJ ostao bez samopouzdanja, oduzeo ga je i momčadi koja je upravo na vjerovanju da je on Svemogući do tada živjela. A bez samopouzdanja nije više bilo ni one samoubilačke igre u obrani, bez čega je Miami ostao bez oružja za suprostaviti se Dallasu koji je tako preokrenuo stvari u svoju koristi i nametnuo svoju igru. Wade je pokušao spasiti što se spasiti da, ali glavom kroz zid nije išlo. Miami za ovakve situacije jednostavno nema plan B, a nema ga zato što nema ni plan A, jer ono što oni igraju nije igra. I tu je razlika između Carlislea i Spoelstre. Iako će i Rick dati do znanja da su igrači ti koji igraju i da on nema nikakva utjecaja u napadu, upravo su njegove rotacije, postave i kombinacije davali svima na parketu najbolju šansu da nešto naprave.

Spoelstra s druge strane nije imao pojma što radi, njegovi potezi u zadnje dvije utakmice su bili tipični potezi očajnika koji se nada da će slučajno nabasati na spasonosnu formulu. Da, nije imao lak posao obzirom na sakatu klupu, ali svaka medalja ima dvije strane, dakle za dobar dio loše obavljenog posla kriv je i sam. Mislim, može biti ponosan ne sve što je napravio u prvoj godini s ovom momčadi, na kraju će svi ovo gledati kao neuspjeh iako on to nije (odnosno, neće to biti ako iz njega izvuku pouke) obzirom na to kako se odvijala sezona. Međutim, mogao je bolje, puno bolje.

Nego, da se vratim na Jamesa. Ne pada mi na pamet pokušavati ući u njegov um, ali očito je kako se radi o čovjeku koji treba puno stručniju pomoć od one koju mu mogu pružiti tapšanja po dupetu od strane suigrača. Ono, možda ne želi biti čovjek odluke i želi pobjeći od odgovornosti zato što cijeli život netko od njega nešto očekuje, možda ga je jednostavno strah pritiska zbog svega onoga što slijedi nakon neuspjeha. Ne zaboravite da nije on sam od sebe napravio Globalnu Đikonu, da ogroman dio odgovornosti leži na njegovim prijateljima i suradnicima koji su u prvom planu uvijek imali dolare i uspjeh, a tek tada brigu za svoju zlatnu koku.

James je dolaskom u Miami izgleda naučio da je važno posvetiti se samo košarci, zadnji dio sezone samo je ona bila važna. Nakon poraza proradila je ogorčenost, a čak i ono ruganje s Dirkom govori o nezrelosti i na neki način nedostojnosti da se bude prvakom. Ali, ono što ni on ni Heat nisu naučili je da samo na njegovim fizikalijama ne može do kraja. Ovaj poraz neće biti uzalud ako iz njega izvuku pouke. A te su da treba raditi na igri, pojačati momčad i momčadski duh. I ona najvažnija, ne oslanjati se na medijsku veličinu nekoga, već na njegovu igru na parketu.

Kako James nije u završnici seriji uspijevao biti niti Pippen, morat će prihvatiti njegova ograničenja kako bi sutra od njega stvarno izvukli Pippena. E, sad je pitanje koliko još sezona Wade može glumiti Jordana, u ovoj seriji mu je to išlo sasvim dobro i stvarno je uz Dirka bio jedini legitimni kandidat za MVP-a. Ono ključno je pak kakav stil igre može razviti Miami, posebice u napadu, jer ovaj izostanak ikakvog sistema više se ne smije događati. Nema izlika u ozljedama i nedostatku tijela, jer nije to ono što ih je koštalo odlaska do kraja. Koštalo ih je to što su igrali lošiju košarku, što su manje željeli i što nisu bili realni. Dok je Dallas znao da su im margine za grešku male i da mogu do kraja samo ako će odigrati savršeno, odnosno najbolje što mogu u datom trenutku, Heat je vjerovao da imaju rješenje za sve. Jer su vjerovali u idole umjesto u rad. Miami Heat su Hrvati. Arogancija i ignorancija su ih na kraju stajali glave. I budimo sretni zbog toga.

Budimo sretni i zbog Dirka, koji je izbjegao svrstavanje u kategoriju s Barkleyem i Maloneom i upisao se među 30 najvećih igrača svih vremena. Smiješno je što je trofej dignuo nekoliko minuta nakon što je odigrao najgoru playoff partiju ove godine, ali i to je na neki način još jedan dokaz njegove ljudskosti koja zrači iz svakog njegovog poteza. Na kraju je zabio kada je bilo najpotrebnije, ali i to je snaga Dallasa, što su ga suigrači digli kada mu nije išlo i tako mu vratili za sve one situacije kada je on njih izvlačio. Tome služi momčad, to je vjerovanje jedan u drugoga, a ne ono što je pokazao Miami koji je jednostavno stao onog trenutka kad je stao James. Postavlja se pitanje da li su uopće bili momčad ili su tipična oportunistička skupina u kojoj se članovi podržavaju samo kada im ide dobro. Miami HDZeat.

Uglavnom, Dirk nije igrač u rangu Birda, to nikako, ali je možda najbolji čisti šuter svih vremena i to je bilo nešto na čemu je Dallas sve ove godine gradio igru. Njegovi šutevi iz onih smiješnih poza možda na neki način i jesu asptraktni i blentavi, ali su za razliku od sirove snage na koju igraju Wade i James ipak rezultat činjenice da je jedan smrtnik prihvatio svoje nedostatke i naučio kako iz njih izvuči maksimum. Dirk je muškarac, a to je nešto što se ne dokazuje brojem reklama, samo naslova.

A kad smo kod muškaraca, treba odati priznanje Boshu. Više nema smisla čovjeka zezati s onim WNBA forama, ma kako mekan bio u kontaktu barem se trudio. Napadao je koš, skakao, gurao se, iako je iz aviona očito da to nije njegova igra. Međutim, upravo njegova uloga u ovoj momčadi dovoljno govori koliko Spoelstra nije odradio posao i kako je sve u pripremi bilo podređeno samo tome da se balansiraju uloge Jamesa i Wadea. Bosh možda nije klasični post igrač, ali svojim šuterskim rasponom on je idealna opcija za pick igru i sramotno je koliko malo ga je Miami koristio u toj ulozi. Išli na rolanje ili pop prema vani, Bosh je uvijek opasan, uvijek ostavlja dio terena nebranjenim i otvara prostor partneru. Ako je išta trebalo jahati do besvijesti, to je on, osobito u trenutcima kada James nema nikakvu ideju, a Wade na silu pokušava do reketa.

Na samom startu utakmice bilo je zabavno gledati Jamesa jer je ubacio nekoliko šuteva iz vani i tu se točno dalo vidjeti kako pogrešno i on i momčad razmišljaju. Istina, protiv Bullsa se zalomilo da te trice upadaju, što je njegovu dominaciju učinilo još dojmljivijom, podiglo je ono što je pružao u toj seriji na neke sulude razine. Međutim, čim je šut stao pao je na zemlju, igrajući i dalje sjajnu all-round igru, barem do četvrte utakmice kada je pogledao sebe u dušu i kada su i on i suigrači shvatili da on nije dovoljan, da su cijelu sezonu ulagali na krivu kartu.

Iako sam mislio da će ova utakmica biti više nalik onim ranijim bitkama, Dallas je hladnokrvno zadržao momentum iz prethodne utakmice, nametnuo svoju igru i izazivao Heat da zabije više. Izdržali su sve pritiske, posebice sudaca koji su očajno odrađenu seriju noćas doveli do ekstrema, navlačeći za domaćina svakom prilikom. Ali, to je već postalo NBA pravilo, domaćin uvijek može računati na određenu pomoć, što samo baca dodatno svjetlo na posao koji je Dallas odradio u ključnom trenutku svoga postojanja. Prvaci na kvadrat.

Terry je u prvom dijelu pokrio sve Dirkove promašaje, Barea je nastavio secirati obranu (usput čuvajući Kiddove noge za težak posao u obrani), a čak je i onaj nesretni Stevenson zaradio novi ugovor spojivši tri trice (doduše, nešto kasnije je zamalo izazvao masovnu tučnjavu, ali to vam je prvo i jedino pravilo života s čovjekom koji ima više tetovaža nego sivih ćelija - nadaš se da će na kraju večeri plusevi pokriti minuse). Energija i samouvjerenost Mavsa bili su do te mjere zarazni da je i Cardinal odigrao kvalitetne minute, složivši nekoliko igrača Heata na pod, a jedan Mahinmi je ubacio šut s poludistance sa sirenom za kraj treće nakon kojega je valjda i onima u zadnjem redu tribina bilo jasno koja je momčad alfa mužjak u ovom trenutku.

Miami taj momentum nije mogao razbiti čak ni dok je Dirk promašivao, Wadeova energija nije mogla nadoknaditi očajnu organizaciju igre, pasivnost Jamesa i mlake reakcije u obrani i skoku. Njegovi suigrači više jednostavno nisu vjerovali, a Dallas je za to vrijeme trpao i trpao. Čak je i veteran stotina bitaka i Wadeov vjerni suradnik Haslem opet djelovao kao da mu se raspalo stopalo, kao da je i dalje ozljeđen. Lopte su se odbijale oko njega, a on ih je samo tužno gledao dok su ih kupili Barea i Kidd. Trice su i drugu večer za redom bile ključne, nadoknadile su to što su najveći dio utakmice Dirk i Chandler imali skoro pa više osobnih nego koševa. Chandler je bio na meti sudaca od početka, ali usprkos tome uspio je ostaviti solidan trag na utakmici, dokazavši još jednom da je uz Dirka najvažniji igrač ove ekipe i čovjek kojega je nemoguće nadomjestiti.

O dekoncentraciji Miami dovoljno govore i gomile promašenih slobodnih. Dirk bi to nazvao karmom, vraćanjem sudbine za onaj prijašnji poraz u Finalu, ali po meni je to samo još jedan dokaz da su igrači itekako bili svjesni da ih Dallas ima u šaci. Bez post igre, bez neviđenih atleta u obrani, samo na račun inteligencije i većeg srca, Mavsi su bili ti koji su diktirali uvjete konačne predaje Heata.

I iako smo već toliko puta naglasili da je najljepši ishod ovog Finala činjenica da je pobjedila košarka, ne treba zaboraviti ni onaj romantični moment. To što će takve legende kao Dirk, Kidd, Marion, pa i taj dosadni Terry, završiti karijere kao pobjednici, sjajna je stvar. Finale je bilo zabavno, napetost je dobrim dijelom izvlačila činjenicu da igra nije nešto, barem do onog trenutka kada je Dallas uzeo stvar u svoje ruke i kada smo dobili i dva klasika u petoj i šestoj. Ali, nakon nekog vremena vrlo brzo ću zaboraviti detalje. Ono čega ću se sjećati cijeli život je ta filmska priča u kojoj je Dallas nakon 5 godina došao do prilike za osvetu i iskoristio je. Pamtit ću sve te veterane koji su uspijeli uhvatiti zadnji vlak, kao što je nekada to uspijelo Oscaru Robertsonu s Bucksima ili Clydeu Drexleru s Rocketsima. I iako će mi naslov Bostona uvijek biti draži jer su Pierce, Garnett i posebice Ray Allen došli do krune karijere, ovaj mi je odmah tu do. Život piše romane, ali ponekad su upravo filmske završnice slađe, zar ne?

I love this game. S lockoutom, bez njega, i dogodine ću biti uz nju. Kad god. Jer na košarku uvijek možeš računati. Čak i kada te razočara, ne smiješ zaboraviti da će sve to jednog dana vratiti s kamatama. Savršeni kraj savršene sezone. I da, s druge strane mi je drago da je kraj jer sam se više umorio od kakofonije koja prati igru. Ovo što su mediji danas postali za poseban je post, ta potreba da se analizira svaka sekunda i svaki trenutak i da se od svega radi vijest umaraju. A poanta svega je zabava. Tako da odmor dolazi u pravom trenutku. Uživajte u ljetu, sad nas čeka poneki osvrt na viđeno, draft. Laganini. A onda se uključujemo u praćenje Europskog prvenstva. Sreća da se nisam kladio na ništa u vezi ishoda ovog Finala. Za razliku od legende Le Batarda.

Homeless man (with a golden voice) asks LeBron for a dollar. LeBron pulls some coins from his pockets and gives them to the man.
- Hey LeBron, there's only 75 cents here.
- Sorry homeless man, i don't have a forth quarter

Reče to LeBron i ode u svoj tužni dvorac. Homeless man ode u svoju sivu svakodnevnicu. Mi se vraćamo svojim običnim i prekrasnim životima. A Dirk, Kidd, Cuban, Carlisle i ostali kreću u ostatak svojih života kao NBA šampioni. Slava im.

8Jun/119

SPRECHEN SIE DEUTSCH?

Posted by ispdcom

Bilo štrajka ili ne, ljeto pred nama moglo bi biti zanimljivo. Draft je par tjedana udaljen, a već se popunjavaju i rosteri – Golden State Warriorsi su pokazali da mogu promijeniti vlasnike, ali ne i gubitnički mentalitet potpisavši Marka Jacksona za trenera. Legendarni playmaker, Jason Kidd prije Jasona Kidda, ne ostavlja dojam individue sposobne voditi ekipu, ali bar ćemo konačno dobiti i emiprijski dokaz. Dodaj da Rubio izgleda konačno dolazi u Minnesotu, da se već priča o tradeovima (ovaj s Ellisom i Iguodalom posebno je zanimljiv) i bit će materijala za zabaviti se uz kavu. Još kad bi Pistonsi angažirali Billa Laimbeera, a ne onog nesretnog Woodsona...

Rick Carlisle je pak uz kavu konačno odlučio mijenjati nešto u rotaciji. Ubacio je u startnu petorku Bareu, što je logičan potez obzirom da je Stevenson beskoristan. Kidd ionako čuva Wadea veći dio utakmice (ovo čuva nemojte shvatiti doslovno), pa barem iskoristi potencijalne prednosti koje Barea može ostvariti preko Bibbya. Stojaković, koji cijelu seriju ostavlja dojam onog komada mesa što ga bacaju velikim bijelim psinama, je spremljen u arhivu, a priliku je dobio dobri stari Cardinal (nije Bozanić). Kraj njega bar nećeš prošetati bez da dobiješ po sebi.

Ove izmjene donijele su nešto drugačiji izgled Dallasu, ali i dalje nisu izmijenile neke stvari koje ih prate većinu serije. Sada već možemo utvrditi trendove, a oni svi govore u korist Heata.

- Dallas olako gubi lopte
- Miami olako dolazi do skokova u napadu
- Miami zabija više poena u reketu

Znamo da su neka od nepisanih NBA pravila da uvijek pobjeđuje momčad koja kontrolira reket i loptu te igra bolju obranu. U svemu tome je Miami ispred Mavsa, a jedina prednost Dallasa je činjenica da su u napadu fluidnija momčad. Omjer koji ne obećava.

Utakmica je također imala sličan ritam kao i sve do sada, početak pun adrenalina i akcije, ali zahvaljujući obranama i prije svega greškama (i da još jednom naglasim, nedostatku individualnog talenta koji se osjeti već u startnim petorkama) sva ta aktivnost donijela je malo rezultata. Ono što je donijela je kaotičnost, u kojoj je po tko zna koji put kao jedina svjetla točka istakla Dirkova nepodnošljiva lakoća zabijanja.

Carlisle je pokušao čestim rotacijama nekako u isto vrijeme imati na parketu najbolju postavu (a to je svaka u kojoj su pod košem Dirk, Chandler i Marion u obrani, iako ni ova duga i visoka trojka ne zatvara reket kako bi trebala, odnono svaka u kojoj su Dirk i Terry u napadu), a u isto vrijeme i sačuvati Dirka i Terrya za završnicu. Što nije lak zadatak, ali može ga tješiti da Heat ionako ne može računati na više od 3 i pol igrača i jednu igračicu (treći je Haslem, pola je Miller, igračicu znate, a Chalmers je izgleda odigrao svoju utakmicu za ovo Finale prije dvije večeri), pa svo to kemijanje s rotacijom i nije presudno.

Terry je izgleda dobro primio Dirkove komentare nakon prošle utakmice u kojima ga je ovaj prozvao zbog loše igre. Htio ne htio, Terry je drugi igrač ove momčadi i mora vući, što je i napravio već u prvom dijelu, zabivši sve što je mogao. Wade i James nisu djelovali previše inspirirano, jer valjda su opet pričali do kasno u noć pa se nisu naspavali (a ne naspavati se je ogroman minus kada igraš preko 40 minuta punom snagom svaku drugu večer već mjesec dana), pa je Dallas ostavljao dojam momčadi koja, bez obzira na sve mane i nedostatke, može na račun dva raspoložena strijelca doći do pobjede.

Još kad su se u drugom dijelu digli Chandler koji je odlučio zavladati u reketu (valjda ga je inspirirala činjenica da ga je Carlisle konačno uključio u napadačke akcije), odnosno Marion koji je odlučio zaigrati obranu i napadati Jamesa svakom prilikom, izgledalo je kako za dvojac Heata nema spasa. Dirku su u pomoć stigle divizije, a Wade i James su ulagali ogromne količine energije u to da održe momčad u egalu, iako je do kraja bilo još skoro 20 minuta. Tijekom kojih je drugi naj strijelac Mavsa sjedio na klupi.

Zato je još fascinantniji način na koji je Heat došao do +9 u četvrtoj. Čekaj, možda i nije, jer su konačno nešto odigrali i Miller i Haslem. Mislim da ne pretjerujem kada kažem da bi Heat već zaključio ovu seriju da imaju zdravog Mikea Millera na 30 minuta po večeri - em bi imali igrača na kojega se mogu osloniti, em bi Spoelstra lakše rotirao te krilne pozicije. Opet, s druge strane, Miami u tome ne može tražiti izlike jer i Dallas igra bez Butlera, čovjeka koji bi olakšao život Carlisleu jer bi uzeo minute svim ovim Stevensonima, Cardinalima i Pejama, pa i Bareama.

Naravno, Mavsi opet imaju svoju seriju kojom stvari vraćaju u egal, dokazavši još jednom da im je zabijanje najmanji problem. Chandler je imao fantastičnu rolu, njegova pick igra s Terryem potpuno je zbunjivala obranu Heata koja se s razlogom pitala zašto je Chandler koji ne može zabiti slobodno odjednom napadačka opcija, a Wade i James su konačno pokazali da ipak nisu nadljudi. Mislim, čak su i oni bili umorni nakon još jedne rovovske bitke, lopte su se odbijale od njih (toliko da su ih na kraju izgubili više od Dallasa), ruke su bile drvene i s takvom završnicom nisu mogli parirati momčadi koja ipak ima više izbora u napadu (uostalom, sjećamo se da je Heat cijelu sezonu muku mučio upravo u gustim završnicama zato što nemaju uigran napad s nekoliko opcija, već se sve svodi na improvizaciju dva pojedinca).

Iako čovjek ne bi stekao dojam da Mavsi imaju išta više izbora i da su šira momčad, obzirom da je Carlisle ostavio Stevensona na parketu u završnici, što mu je ovaj vratio s dvije ispaljene cigle. Potez kojim je zamalo bacio u vodu sve dobro što je napravio do tada u utakmici u kojoj je nadigrao protivnika (iako treba iskreno priznati da ima puno više figura za igrati šah od jadnog Spoelstre).

Zadnje tri minute, u kojima nitko nije mogao pogoditi koš, dobar su simbol cijele serije. Finala uvijek ostavljaju dojam mučenja, ipak je to završnica jedne duge i naporne sezone, ali u ovome igrači na trenutke ostavljaju dojam da su prošli inkvizicijsku torturu. Ne kažem da trebaju provesti mjesec dana priprema na Havajima prije Finala kako bi se pokazali u top formi, ima nešto i u odgonetavanju toga tko je mentalno jači i tko će prije nametnuti svoju volju, nije dakle sve u lepršavom talentu. Samo kažem da ne bi bilo naodmet kad bi taj omjer ipak bio malčice više usmjeren prema igri, a manje prema borbi.

Ovako napetost i tenzije odnose prevagu, a ljepota ima manje šanse od Dallasa. Po novim kalkulacijama, nastalim po najsuvremenijim statističkim metodama, Mavsi, usprkos tome što ih čekaju možda i dvije utakmice na strani, imaju čak 25% šanse za doći do naslova. Ipak, meni se čini da će u idućoj Wade i James, iako opet neće imati previše vremena za odmor, pronaći snage isčupati jednu pobjedu u završnici i onda konačno sve riješiti u nedjelju u šestoj. Samo da opet ne ostanu časkati do kasno u noć...

9May/118

THE CURIOUS CASE OF JOSH SMITH

Posted by ispdcom

Noćas smo se oprostili od Lakersa, sumnjam da je itko zbog toga suzu pustio. Na jedan ružan način, što je i prikladno obzirom na svu dramu i prazninu koju su sa sobom donosile godine njihove dominacije. Nakon toga smo imali šanse vidjeti kako to izgleda Atlanta kada igra svoju najbolju košarku. O prvom će nešto reći Gee, o drugom Emir u formi dnevnika koji mu se očito omilio.

LAKERS – MAVS, G 4

Nakon tri odlične utakmice u kojima je Dallas isplivao kao bolja momčad, noćas smo imali prilike vidjeti i jedan susret koji je najmanje bio utakmica. Umjesto dvoboja, gledali smo Dallas koji je dosegao vrhunac forme i koji je sjajnom obranom, čvrstim skokom, trkom, nesebičnom igrom i fantastičnim šutom za tri, istaknuo najozbiljniju kandidaturu za naslov.

Lakersi su im pomogli odlukom da se predaju nakon što su ih u drugoj četvrtini Terry i Peja izrešetali tricama, ali karakterni nedostatci Lakersa ne trebaju umanjiti činjenicu da Dallas igra prekrasnu košarku (kao da nismo stotine puta govorili o tome kako su Lakersi brak iz interesa u kojem se svi uključeni toleriraju zato što tolerancija pomaže zajedničkom cilju, pa je nekako i očekivano da takva umjetna momčad ne zna izgubiti časno jer je ionako talent bio njihova mantra, ne kemija).

Naravno da će se nakon metle, a posebice ovakve završnice sezone, sada troštiti gomila riječi na Lakerse, tražit će se razlozi zbog kojih su izgubili ovako kako su izgubili.

Tu upadamo u sljedeću zamku – zato što su Lakersi igrali Finale zadnje tri sezone, zato što ih smatramo najtalentiranijom ekipom u ligi i prvim favoritom, praktički jedinom momčadi koja je bila u kategoriji za sebe, odmah sumnjamo da nešto nije u redu s njima zato što su izgubili od Dallasa. Sigurno je Phil digao ruke od momčadi, Kobea svi mrze, Kobe ne podnosi ostale. Bla bla bla.

Istina je pak da Lakersi nisu posebni, već su u rangu sa svim ostalim ekipama koje su ostale u playoffu. Cijelu sezonu su muku mučili s hvatanjem prave forme, sve im se opraštalo obzirom da su u pitanju Lakersi, prvaci koji imaju brzinu viška. Međutim, sve što se dogodilo protiv Dallasa imali smo prilike gledati i tijekom regularnog dijela. Momčad koja se muči pronaći pravi ritam i novi identitet, jer je onaj stari, baziran na Kobeu playmakeru i kompletnom strijelcu sposobnom dominirati utakmicom, nepovratno nestao.

Stoji da je Kobe cijelu sezonu igrao dobro, ali bez onog perioda tijekom kojeg bi igru podigao na još višu razinu te bi svi pričali o njemu kao MVP-u. Na tu višu razinu on, izgleda, više ne može, jednostavno je izgubio fizikalije i pretvorio se iz vrhunskog strijelca u šutera. Šutera koji je odigrao vrlo dobru seriju, ali to jednostavno više nije dovoljno.

Stoji da je upravo on svojom sebičnom igrom u prvoj utakmici dao Dallasu poticaj, ali isto tako stoji da je u ostatku serije bio najbolji igrač Lakersa. Ali ne i najbolji igrač ukupno, jer titulu naj individualca u seriji oduzeo mu je Dirk. On je Mavsima dao ono što Lakersi više nemaju u Kobeu, zaštitnu mrežu, a na to LA jednostavno nije imao odgovor.

Uglavnom, Phil i Lakersi su navikli na ovakve Kobeove epizode, njegovo istjerivanje demona ega i isticanje vlastite veličine uvijek im visi oko vrata, ali već godinama su se vraćali bolji i jači kao momčad nakon svega. Tako su reagirali i ovaj put, u drugoj i trećoj su dali sve od sebe, ali su ih zaustavile očajne partije čovjeka koji je trebao preuzeti na sebe ulogu prvog nositelja.

Nakon lanjskog fantastičnog izdanja u Finalu, kada nije bio proglašen MVP-em samo zato što su mediji ovisnici o zvijezdama poput Kobea, Gasol je potiho postao prvo ime ove momčadi. Lakersi su briljirali na početku sezone i nakon all-stara upravo iz tog razloga što je briljirao Pau. U playoffu se, iz nekog razloga, čovjek nije pojavio. Nagađati koji je to razlog besmisleno je, činjenica je da su njegove loše igre na oba kraja terena Lakerse bacile u rupu koju je Dallas sjajno iskoristio.

Tako da nije problem ispasti od boljega. Dallas je imao Dirka kao MVP-a serije, bolju klupu koje je svaki put radila prednost protiv tanašne rotacije Lakersa, dovoljno mesa pod košem da se suprostavi visini Lakersa (Chandler je odigrao fantastičan playoff do sada, obrambeno igra na Howardovskoj razini), a, najvažnije od svega, Dallas je imao kreaciju na vanjskim pozicijama.

Ne samo što je Kidd i dan-danas fantastičan u organizaciji igre i posebice u pronalaženju suigrača u situacijama kada obrana još nije zauzela svoje pozicije, već je Barea Dallasu donio ono što su cijelu godinu očekivali od ozljeđenog Beauboisa – beka koji slash 'n' kick igrom može kreirati za sebe i druge i izbaciti postavljenu obranu iz ritma. Beka koji će ujedno skinuti sav teret igre u napadu s vanjskog šuta.

Stoga nije ni čudo da dva simbolična trenutka ove serije, izrazi totalne frustracije bivših prvaka nad nemoći da se suprostave Mavsima, uključuju upravo Bareu. Grubi i kukavički prekršaji Artesta i Bynuma na čovjeku koji je duplo manji samo su još jednom ukazali na glavni košarkaški problem ove serije. Jer, kada maknemo sve špekulacije i mitove na stranu, činjenica je da vanjski igrači Lakersa nisu bili u stanju organizirati ni voditi smisleni napad (Kobe i Fisher mogu do određene granice, Blake ne može ni to, a Brown je usprkos tome što je najživahniji vanjski igrač potpuno limitiran u ičemu drugom osim u ulozi strijelca s klupe), dok su vanjski igrači Dallasa upravo u tome briljirali. Kada se ubojitim serijama Kiddu i Barei pridružio i Terry, koji je do nedavno prespavao ovaj playoff da bi sinoć sve nadoknadio neviđenom paljbom iz vani, Dallas se pretvorio u kompletnu momčad. Možda još uvijek previšu ovisnu o šutu, ali nikako ne jednodimenzionalnu.

Što se budućnosti Lakersa tiče, očito je kako s ovom jezgrom više nisu u stanju išta garantirati. Osvježenje na vanjskim pozicijama je neophodno, a ne bi bilo loše dovesti i igrača oko kojega možeš graditi budućnost. Tu se sam po sebi nameće Howard, jer Lakersi nekakvim paketom Bynuma i Odoma imaju što ponuditi Orlandu. S Dwightom iza leđa, Kobe u ulozi šutera mogao bi se produžiti trajanje još nekoliko sezona, makar u ulozi sporednog igrača. Kako je Gasol pao na testu i dokazao da ipak nije mentalno čvrst biti lider, imati pored sebe takav zid i čvrstinu koju donosi Dwight zasigurno bi i njemu pomoglo. U ulozi trećeg igrača, s manjim pritiskom i očekivanjima, valjda bi opet počeo igrati kao Gasol na kojega smo navikli zadnjih godina.

A što se Phila tiče, njemu ovakava oproštaj ne znači previše. Ima te dvije mrlje u karijeri, činjenicu da mu se momčad raspala protiv Detroita u Finalu i ovu metlu u kojoj su se predali, ali ima i 11 naslova koji jasno govore o njegovoj veličini. Od čega su zadnja dva posebno važna, jer ih je ostvario trenirajući čovjeka koji je imao tendenciju svako malo zaboraviti sve što bi ga ovaj naučio. Phil je izvukao što je mogao, održavao je balans dok se moglo. Sada barem više ne mora razmišljati gdje će si staviti novi prsten.

BULLS - HAWKS, G 4

(6.30 do kraja prve; 16-13 za Hawkse) – Larry Drew je nakon treće govorio kako njegovoj momčadi nedostaje agresivnosti te da ponekad treba napraviti "hard foul", a za ovu utakmicu odlučio je to postići tako da je zaigrao s postavom s kojom je igrao protiv Orlanda. Dakle, pod košem Collins i Horford, Smith na trojci, a Williams na klupi. Collins je dva puta lijepo iskoristio udvajanje na JJ-u koji je jako vruć ušao u utakmicu. Postigao je šest koševa i imao dva asista, a izgleda kako je u potpunosti odlučio preuzeti momčad jer on prevodi loptu, a ne Teague. Inače, Josh Smith je pogodio vanjski šut.

(2.20 do kraja prve; 24-21 za Hawkse) – Atlanta igra agresivno, baš kao na utakmicama protiv Orlanda. Nisu odustali od visoke postave ni kada je Collins izašao radi dva faula (ulazi Zaza), ali na neki način jesu kada je Horford dobio drugi faul. JJ je dodao jednu tricu, a cijela Atlanta puca preko 60%. Što se Bullsa tiče, Rose napada obruč, ali ga je obrana u par navrata zatvorila udvajanjem, pa i utrajanjem. Dobro je napadački u utakmicu ušao Deng, ali i Boozer koji je spojio dva skok šuta prije nego je opet napravio dva glupava faula. Josh Smith je promašio vanjski šut.

(kraj prve; 28-26) – Bullse treba brinuti činjenica kako Atlanta u prvoj četvrtini izgleda gotovo potpuno isto kao i u prvoj utakmici koju su dobili. Agresivni su, pogotovo na Roseu kojeg solidno zatvaraju, brzi su u prenošenju lopte i realizaciji kontre, a i ide ih šut. Nakon JJ-a, svoja dva šuta je zabio i Crawford. S druge strane opet je u utakmicu sjajno ušao Taj Gibson što je dobro za Bullse koji su u prvoj četvrtini promašili četiri bacanja. Rose ima šut 1-5, a treba istaknuti kako je većinu šuteva uzeo ulazeći pod koš ne bježeći od kontakta. Atlanta je ovu četvrtinu zasluženo dobila pa makar i dva koša razlike jer su ušli energičnije.

(10.15 do kraja druge; 29-28 za Bullse) – Taj Gibson je dominirao ovim djelom utakmice, a njegove obrambene kretnje su strašne za gledati. U jednoj akciji preuzme praktično sve igrače Hawksa koji imaju loptu, a niti jednom ne ispadne. Uz to uspio je zabiti i koš i to nakon lijepog Asikovog asista.

(8.43 do kraja druge; 32-29 za Hawkse) – Josh Smith ne prestaje (pogrešno) vjerovati u svoj vanjski šut, ali je zato imao nekoliko odličnih ulaza kojima je poslao Gibsona na klupu s dva faula. Atlanta održava svoju razinu energije, Bullsi ne mogu odgovoriti i dobro je što gube samo tri razlike.

(2.29 do kraja druge; 44-43 za Bullse) – svašta se događalo u ovom razdoblju. Thibodeau je vidio kako mu ne ide ofenzivno pa je postavio najnapadačkiju petorku (Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah), a sve je rezultiralo time da je Atlanta dobila povećala prednost i to jer je Korver promašio svoja prva tri šuta, a Smith nastavio sa sjajnim skokovima i tranzicijom lopte (alley-oop za Horforda je bio sjajan). Onda se pojavio Rose koji je nekako povezao dva ulaza iako Atlanta igra dobru obranu na njemu, a kada je Horford izašao zbog tri faula, Noah je to iskoristio i dva puta lijepo odigrao leđima prema košu protiv Smitha. Boozer i Smith su nastavili s onim što uvijek baca negativno svjetlo na njih – Boozer je treći faul dobio na jako glup način, a Josh nastavlja s vanjskim šutevima iako se iz publike svaki put čuje 'Nooooo!'.

(kraj poluvremena; 47-46 za Hawkse) – Korver je u ovom razdoblju uspio promašiti tri šuta tako da ima šut 0/6. S druge strane, JJ nastavlja sa sjajnom partijom – ima šut 6/8, ali još sjajniji je Josh Smith s 9 koševa, 8 skokova, 4 asista te po jednom bananom i ukradenom. On je nosio Atlantu cijelo poluvrijeme, ali ono što je loše po Hawkse je činjenica kako nisu uspjeli napraviti veću prednost. Crawford je zabio 3 od svoja 4 šuta, Collins je odradio svoj posao u napadu, Zaza u skoku, a Teague je koristio ono što mu je pruženo. Sve u svemu, Atlanta igra dobro. Kod Bullsa je najefikasniji Rose koji je stavio i svoj jedini šut za tricu, ali dojam je kako nije u svojem najagresivnijem modu. Što se box scorea tiče, nije mi jasno kada je Asik skupio šest skokova, ali izgleda da jeste.

(8.12 do kraja treće; 56-50 za Hawkse) – nastavlja se energičnost Hawksa na oba kraja terena – Teague je imao dva sjajna ulaza, Horford je možda i prvi put u seriji izgurao Noahu da bi zakucao, a Smith je opet pokazao kako treba igrati pod košem jer je praktično odnio Denga ispred sebe. Naravno da je momak opet pucao izvana, a sada je to bio šut za tricu. Naravno da je promašio. U obrani Atlanta zatvara reket ne dozvoljavajući Roseu da ulazi bez kontakta, a dva puta su ga u ovoj četvrtini zaustavili bez faula.

(4.37 do kraja treće; 60-59 za Hawkse) – Atlanta je uspjela doći do +8, a onda je Bogans stavio tricu, Hawksi pogriješili nekoliko puta u napadu, a Rose i Deng bacanjima sve smanjili na -1. Rose je u ovoj četvrtini šest puta pokušao ući pod koš – dva puta je fauliran, tri puta je zaustavljen u pokušaju šuta bez faula, a jednom je falio jer je išao zaobići Horforda malo predaleko. I dalje ne koristi vanjski šut. Obrana Hawksa s Collinsom puno bolje izgleda nego sa Zazom.

(2.52 do kraja treće; 67-61 za Hawkse) – time-out tražio Deng nakon što nikome nije uspio dodati loptu iz auta. U ovih 90 sekundi Hawksi dobro odigrali, a sjajna je bila asistencija Smitha preko cijelog terena za JJ-a. Inače, Rose je svoj sedmi ulaz uspio pretvoriti u ubačaj.

(kraj treće; 69-67 za Bullse) – serija 8-0 Bullsa je u stvari serija Boozera (6 koševa) kojem se pridružio Asik. Boozer u ovoj utakmici konačno pokazuje zbog čega je doveden, a njegov ulaz nakon finte u zadnjem napadu dokaz je da se i on dobro osjeća. Energija Atlante je pala čim je Smith sjeo da se malo odmori, a koliko je publika u Atlanti nikakva dokaz je da čovjek nije dobio pljesak iako ima 12k, 11s, 6a i 2 banane. OK, ne vole ljudi da puca vanjske šuteve, ali ipak on drži Hawkse cijelu utakmicu.

(8.59 do kraja četvrte; 76-75 za Bullse) – Rose je ušao u "attack mode" realizirajući tri napada zaredom. Atlanta je svoje koševe zabila nakon skokova u napadu – Chicago je odigrao solidnu obranu (Asik sjajno iskakao i preuzimao), ali nisu zaštitili obruč. Zabilježeno je i da su zajedno igrali Rose i CJ.

(5.58 do kraja četvrte, 80-80) – Rose je malo zaforsirao i falio neke ulaze, a Korver je napokon zabio. Na parketu je u jednom trenutku za Bullse bila petorka Rose, Cj, Korver, Taj, Asik za koju nisam siguran da sam je vidio bilo kad u sezoni.

(3.47 do kraja četvrte; 88-84 za Hawkse) – čudan match-up Teague-Korver, koji se čuvaju na obje strane terena, izgleda da bolje koristi play Atlante koji brzinom prolazi Korvera koji se pak ne uspijeva izboriti za šut. Rose i dalje nastavlja s ulascima pod koš, a Smith skače, organizira akcije i zabija kada treba. Atlanta je podjednaka u skokovima s Bullsima što ih i drži u igri. Zanimljivo je kako Johnson ne forsira iako ima sjajnih 8-12 – kontre vodi Smith, a organizirane napade Teague.

(2.33 do kraja četvrte; 90-84 za Hawkse) – Rose stvarno nepotrebno forsira svoje ulaze bez da pokuša odigrati akciju za bilo kojeg suigrača. Izgleda da ga je Thibodeauva odluka da ga praktično ne vadi iz igre malo umorila. Trener Bullsa je iskoristio svoj pretposljednji time-out na utakmici. U ovoj četvrtini Rose je uzeo 11 šuteva, a ostatak Bullsa samo tri.

(1.26 do kraja četvrte; 94-84 za Hawkse) – teško je reći da je to odlučilo utakmicu, ali sudac je u jednom trenutku svirao faul na Roseu u šutu za tricu, a onda je odluku poništio i sudio jump ball. Atlanta je dobila tu loptu i otišla na 8 (moglo je biti 3).

(kraj utakmice; 100-98 za Hawkse) – Atlanta je utakmicu dobila iz nekoliko razloga: Josh Smith je bio sjajan s 23 koša, 16 skokova, 8 asistencija, 2 banane i ukradenom. Bez obzira na sve one šuteve izvani, Josh je pokazao kako može dominirati utakmicom. Joe Johnson mu se pridružio sjajnim šutem (9-14), a i Horford je napokon uspio odigrati odličnu utakmicu (20 koševa, 9-11 šut). Uz to, Atlanta je odigrala dobru obranu, udvajajući Rosea na početku utakmice i ne dopuštajući mu niti jedan lagani ulazak pod koš. Najbolje izdanje Hawksa uopće u playoffu. Što se Bullsa tiče, Rose je uspio zabiti 34 koša i imati 10 asista uz samo 3 turnovera, ali je njegovo forsiranje ulaza pomoglo Atlanti. Nije morao preuzeti sav teret na sebe u zadnjoj četvrtini pogotovo kada je Boozer napokon odigrao dobru napadačku utakmicu. Bullsi su u ovoj utakmici u nekoliko navrata i griješili u rotacijama u obrani što im se rijetko događa. Obzirom na hrpu pogrešnih odluka tijekom cijelog susreta, još su dobro i prošli.

3May/117

ZAZA BRYANT

Posted by ispdcom

Pa barem će biti zanimljivo - u prvim utakmicama druge runde čak tri domaćina su u startu izgubila prednost domaćeg terena. Bullsi još jednom nisu uspijeli ostvariti energični pristup u obrani koji ih je krasio cijelu sezonu, u ključnim trenutcima nisu obranili ništa, pa su Hawksi na krilima Johnsona uspijeli zabiti dovoljno da isčupaju pobjedu. Lakersi su pak još jednom pali kao žrtve vlastitih manjkavosti, a Mavsi su po tko zna koji put potvrdili da s njima na parketu jednostavno ne možemo gledati lošu košarku. Da vidimo koliko se Emir živcira oko Bullsa i što Gee ima reči o Kobeu i Dirku.

BULLS - HAWKS, G 1

Kako se sezona bliži kraju, tako je sve teže biti navijač jedne od momčadi koje se još nadaju naslovu NBA prvaka. Događaju se situacije da vam se voljene osobe ne žele javiti jer psujete kompjuter na kojem gledate utakmicu i da cijeli dan morate trpiti provokacije svih živih i neživih, pa i onih koji pojma nemaju o čemu pričaju. No, dosta o navijačkim emocijama, da ne ispadnem nekakav ogorčeni tip.

Bullsi su izgubili utakmicu iz nekoliko razloga: opet su loše počeli utakmicu, Rose dobar dio utakmice nije preuzeo inicijativu koju bi MVP trebao preuzeti, Joe Johnson je zabijao praktično iz svih mogućih situacija, a Thibodeau je mogao opet bolje reagirati u rotacijama.

Atlanta je krenula u utakmicu energijom kojom su Orlando poslali doma. Doduše, činjenica kako su Hawksi imali 11-2 na početku utakmice mogu zahvaliti i katastrofalnoj napadačkoj igri Bullsa. Boozer je promašivao što god je mogao, pretjerivalo se u nekim nemogućim dodavanjima, a Rose nikako nije mogao pronaći svoj ritam. Budući službeni MVP kao da svaku prvu četvrtinu pokušava razigrati sve ostale, što je dobro jer je super da i ostali igrači krenu napadački dobro u utakmicu, ali, ukoliko im ne ide, onda je valjda red da Rose preuzme odgovornost i na početku utakmice kako to radi na kraju te ulazima pod koš izludi protivničku obranu.

On to nije činio, a ono što je najgore je da je opet na utakmici uzeo 7 šuteva za tricu. OK, povezao je dvije u važnom trenutku, ali imam dojam kako Rose pokušava upravo tricama prelomiti utakmicu u nekim ključnim trenutcima. Ako se pažljivije prati utakmica onda se vidi kako je barem dva puta Rose trice pucao (i falio) kada su Bullsi bili u naletu. Umjesto da tada na svoj najjači način – driblingom – lomi protivnike, on to pokušava napraviti šutem i to za tri poena.

S druge strane, svoj je šut pokazao Joe Johnson. Momak je pogađao kad god je trebalo, spriječivši svaki pokušaj povratka Bullsa, te je na kraju postigao 34 koša uz šut 12-18 (trice je pucao 5-5). S njim i raspoloženim Crawfordom (22 koša, 8-16 šut) Atlanta je nadoknadila činjenicu da je Noah u većini utakmice dobro zatvorio Horforda. Teague je sasvim solidno odradio svoju rolu zamjenskog Hinricha, a svoje su dali i Collins i Pachulia (posebno treba istaknuti Zazinu rolu početkom četvrte kada je koševima, skokovima i čvrstom obranom praktički sam odveo Atlantu u novu seriju i do prednosti koju nisu ispuštali do kraja).

Iako su se i Bullsi do kraja razigrali i zabili sasvim pristojnih 95 koševa, upravo to što su i Teague i Pachulia i Collins uspijeli ostaviti traga dovoljno govori o mekanoj igri u obrani i općenito nedostatku energije kakvoga gledamo još od prve utakmice s Pacersima. Momčad koja sve bazira na obrani i skoku noćas je tako Atlanti dozvolila gomilu pokušaja šuta bez da je ikoga bilo na ruci, usput uhvativši i skok manje od borbenih Hawksa.

Atlanta je iskoristila manjak agresivnosti kod Bullsa, posebice u čuvanju vanjske linije, ali iako su Johnson i Crawford zabijali debelo iznad prosjeka, opet su ostavili dojam momčadi koja se prelako odlučuje za šut, što bi im protiv raspoloženog protivnika vjerojatno donijelo poraz. Ovako, ispada da je jedini raspoloženi stoper bio Keith Bogans koji je odlično čuvao Johnsona, što nas dovodi do spomenute Thibodeauove tvrdoglavosti što se tiče rotacija. Kada je došao red da Bogans ode na klupu, to se i dogodilo. Ta tvrdoglavost zasigurno je pomogla u napornom ritmu regularne sezone kada nije preporučljivo naglo reagirati, ali u playoffu se sve vrti oko match-upa i prilagodbi. Stoga, ako Bogans dobro igra obranu na Johnsonu, drži ga na njemu.

Bullsima je ovaj poraz posljednja opomena u playoffu. Ovakvom igrom ne mogu proći u finale Istoka, a obzirom na sve što se dogodilo ove sezone, to bi bio neuspjeh. Praktički, to bi značilo da je momčad zakazala kada je bilo najpotrebnije.

LAKERS - MAVS, G 1

Prekrasno otvaranje utakmice - puno ritma, sjajnih poteza, veteranske lucidnosti. Koncentracija obje momčadi na oba kraja terena bila je od prve sekunde na razini, a u tom optimalnom okružju nekoliko se stvari isticalo:

- dvoboj Chandler – Bynum bit će stvarno dvoboj divova (obrambena energija Chandlera ovaj put nadigrala Bynumovu napadačku moć)
- činjenica da Stevenson ne može Kobeu niti smetati tražit će od Carlislea pronalazak drugog rješenje jer Stevenson bez stoperskog učinka jednostavno nije potreban u rotaciji (Brewer svoju rolu odigrao solidno)
- sudar Gasola i Dirka bit će možda najljepši moment serije, jedan na drugoga idu dva najbolja euro igrača zadnjih 10 godina (Gasol konačno odigrao kako zna, razigravajući Bynuma kao da je ovaj Zach a on Marc, dok je Dirk uredno zabijao onaj svoj neobranjivi šut unazad, s lijeve ili desne noge, svejedno)

Ulaskom igrača s klupe ritam se mijenja, Peja i Terry odmah spajaju nekoliko šuteva dok s druge strane Lakersi očito imaju namjeru forsirati Odoma za kojega Dallas nema odgovora (osim ako ne ostave Mariona duže na parketu ili ga pak vrate u drugu postavu) kako bi nekako anulirati prednost koju Dallas ima u tijelima s klupe. Uglavnom, iako se izgubila ona košarkaška čarolija koju je pružalo deset najboljih igrača, sve rezerve su itekako odradile svoje u sferi energije. Barnes, Blake, Brown, Barea te spomenuti Peja i Terry (kojega je i nekako blesavo smatrati rezervom) – svi su spremni i svi su nabrijani.

Postaju jasne i tendencije momčadi – Dallas će preko Kidda i mini-Mea pokušati sve kako bi zaigrali što brže, ne bi li se lopta našla kod Dirka (ili igrača najbližeg obruču) dok obrana još nije postavljena, a Lakersi će igrati kontroliranu unutar-van igru u kojoj će kretanjima bekova i pasovima visokih pokušati doći do što bolje pozicije za koš. Pa kome više uspije nametnuti svoj stil.

I tako se nadigravalo sjajnim potezima na obje strane, sve do dvije minuta prije kraja kada Dallas na trenutak gubi razum. Prvo ih Fisher rešeta s nekoliko poteza, obrana Lakersa stisla se u reket i Lakersi odlaze s plus 5 na odmor. Tako se barem činilo, jer Kidd radi nepotrebnu osobnu na Odomovom pokušaju ubačaja s centra sa sirenom. Ne samo što Odom ubacuje sva tri bacanja, već i Dirk zarađuje tehničku zbog laktarenja u situaciji kada uopće nije ostalo vremena za skok. Uz dodatno slobodno, eto Lakersa na +9, ni krivih ni dužnih.

Da ovako bizaran moment okrene jednu do tog trenutka sjajnu utakmicu stvarno ne bi imalo smisla jer do tog trenutka praktički nitko nije napravio nekakvu seriju, sve je prolazilo u opipavanju snaga dvije ekipe koje se poznaju u dušu i čekaju prvu grešku, prvu priliku da si puste krv.

Stoga Lakersi i kreću u treću u punoj brzini i tricom Kobea zaokružuju ekspresni odlazak na +16. Mavsi u tom trenutku pokazuju da je ovih nekoliko minuta bilo više splet nesretnih okolnosti nego rezultat tog toliko puta potenciranog luzerskog mentaliteta. Carlisle ne vuče nikakve panične poteze, a Kidd i Dirk lagano preuzimaju kontrolu u napadu i Dallas sistematično, uz pomoć obrane pojačane Brewerom umjesto Stevensonom te Lakersima koji se prelako odlučuju za šut iz vana (posebice Artest), stižu za čas do -3. Serija od 17-4 za povratak utakmice u egal.

Lakersi nisu mogli odigrati završnicu treće četvrtine gore nego jesu - potpuno su zaboravili na unutar-van igru i posvetili se šutu, održavajući prednost na jednostavnoj činjenici što je Kobe zabijao kao sumanut (12 u nizu, dvije trice). Dallas je tako u stalnom minusu iako se činilo da su preuzeli kontrolu nad susretom.

Međutim, Dirk odgovara svojom serijom koševa u četvrtoj, uz pomoć Terrya i mini-Mea Dallas opet nameće svoj brzi ritam i stvari su opet izjednačene. U završnici Lakersi nastavljaju igrati preko Kobea, ali to je dovoljno samo za održati se u igri – da, Kobe je zabijao, ali je u isto vrijeme donosio i gomilu krivih odluka, forsirao je i to je ono što je Mavsima i dalo šansu na kraju. Za razliku od Lakersa koji u drugom dijelu gotovo da i nisu igrali onu igru zbog koje su tu gdje jesu, Mavsi ni sekunde nisu odustajali od svog identiteta. Kidd je razigravao Chandlera i Mariona, a kad nisu imali rješenja, bacili bi loptu Dirku i ovaj bi našao načina da zabije.

Nakon što je Kobe 20 sekundi do kraja na +1 poklonio Dallasu loptu, Dirk zabija dva slobodna, Cuban hiperventilira, a Kobe troši 15 sekundi pokušavajući doći do prostora umjesto da nekome doda jebenu loptu. Kidd zabija jedno slobodno, +2 je za Dallas i već se nazire scenarij – Kobe će zabit nerezonsku tricu i svi će ga opet slaviti iako je upravo on odgovoran što je utakmica uopće došla u situaciju da se izgubi. Eh, samo što to hoće li trica upasti ili neće nema veze s Kobeovom nadnaravnom vještinom, već je samo pitanje sreće, odnosno postotaka.

Tako da Kobe promašuje tricu, kao i stotine puta do sada (samo to se ne pamti kao ove što upadnu, zar ne, posebica ona iritantna protiv Sunsa koju nam stalno puštaju u pauzama - "Jump ball, jump ball" nabijem vas i Kobea, ako se ne varam Sunsi su dobili tu seriju, što nam to pokušavate prodati?) i Dallas odlazi do zaslužene pobjede u gostima. Da nisu imali onaj trenutak potpunog gubitka razuma, imali bi utakmicu pod kontrolom veći dio utakmice, ali ni ovako nisu bili nadigrani. Jednostavno, jedna momčad je igrala kao momčad, druga je igrala kao Kobe i prijatelji.

I sad će netko hvaliti tih njegovih 36 koševa i isticati kako je sam držao Lakerse u igri. Ako tako mislite, nemate pojma o košarci. Ostavite se NBA i odite gledati nogomet. Da, Kobe je zabijao svakakve šuteve, ali je pritom potpuno ugušio igru, sveo Gasola i Odoma koji su do tada odigrali vrlo dobre partije na promatrače. Što bi prije uzeli, njegovih 30 ispucanih lopti za 36 koševa i 0 (!!!!!!) asista ili Dirkovih 20 za 28 uz 14 skokova i 3 asista?

Ovo prvo može svaki NBA bek-šuter. Ovo drugo može samo pravi košarkaš. Noćas je upravo u tome bila cijela razlika. Jedna je momčad odigrala 48 minuta košarke, druga samo 24. Dobra vijest za Lakerse? Usprkos tome bili su u igri do zadnje sekunde. Stoga je recept kao i uvijek više nego očit – više Gasola, Odoma i Bynuma, a manje Kobea i tek onda imate šanse protiv Dallasa. Koji još jednom potvrđuje da je u najboljem izdanju od kada je Cubana.

26Apr/115

GRIZZLY VASQUEZ & KING ARTHUR

Posted by ispdcom

Počelo je! Konačno, svih ovih godina čekam da se dogodi neka promjena na vrhu, dosadili su mi ovi ofucani Mavsi, Spursi i slični. Oklahoma je lani obećavala, danas je bez duše lijepa, a da mi je netko rekao kako će Memphis predvođen Lionelom Hollinsom postati prva velika momčad Novog NBA Poretka (NNBAP), poslao bi ga tamo gdje sunce ne sija.

Memphis je zakon, a njihova partija u četvrtoj utakmici možda je najbolje (ili bolje reći najkompletnije) izdanje jedne momčadi u dosadašnjem dijelu playoffa. To kako su odigrali obranu pod košem, a posebice u prednjoj liniji gdje su u jednom periodu presingom i pokretljivošću prekinuli valjda deset napada Spursa za redom, za svaku je pohvalu, a njihove ideje i rješenja u napadu jednostavno su genijalni košarkaški potezi.

Tek što je Popovich Splitterovom visinom i slanjem bekova na pomaganje donekle onemogućio hi-low Radnolpha i Gasola za kojega do sinoć nisu imali rješenja, Hollins im je servirao novu poslasticu, visoki pick'n'roll kojeg su svi Spursi u čudu gledali valjda dobru četvrtinu prije nego su reagirali, kao da se na parket spustio svemirski brod. I što je najluđe, nisu Conley i Gasol bili ti koji su ih ubili, iako je i ta kombinacija odradila svoj dio posla, već rookie Vasquez i prvi visoki s klupe Arthur.

Dok sam za Arthura smatrao da je solidan skakač i odličan šuter s poludistance, dakle netko dostojan uloge u rotaciji, ali ujedno i netko tko ne može zatvoriti reket, za Vasqueza sam mislio da je najgori back-up play u ovom playoffu. Nakon sinoć za Arthura mislim da je savršen kao treći visoki, ali za Vasquzea i dalje nisam siguran. Njegov šut i asisti djeluju nesigurno, a ne pomaže ni sklonost brzopletim odlukama.

Međutim, sinoć je ovaj dvojac nizom istih akcija ubio Spurse kao da su u pitanju dva all-star igrača. Jedno pitanje se nameće samo po sebi - ako je Hollins ovako nadigrao jednog Popa i momčad Spursa koja je oličenje košarkaškog IQ-a, što tek u idućem krugu čeka one debile iz Oklahome?

Prije nego prepustim riječ Emiru da kaže nešto više o Spursima i Grizzliesima, odnosno Krehi koji je odgledao Blazerse (mene je dopala čast uživati u revolverašima iz Denvera i Oklahome), još samo par rečenica o Heatu, točnije o njihovom porazu od Sixersa.

Jučer popodne je pao još jedan gadan ručak, nakrkala se cijela obitelj, a malo se i popilo. Stari i Stara su niti 15 minuta nakon unosa tisuću kalorija sjeli na fotelje i zakljucali, a njihova obamrla tijela u pravcu moga mozga odašiljala su samo jednu poruku - pred mnom su Mike Bibby i Zydrunas Ilgauskas! Odmah sam na komad papira napisao imena ova dva košarkaška asa i zalijepio im na leđa. S tim da se Stari prenuo i počeo vikati da što se ja tu s njim sprdam, pokvarivši mi tako instalaciju. Shvatio sam da ipak nisam u pravu, jer nema šanse da ijedan igrač Heata koji se ne zove James, Wade ili Bosh u sebi ima energije za takvu reakciju.

Ali, o nedostatcima rostera Heata ćemo opet nekom drugom prilikom, sad još samo da dodam kako je i Dan LeBatard u prvoj radio emisiji novog tjedna našao načina kako suptilno sprdati svoj klub. Čovjek kaže kako je LeBron James u zadnje vrijeme odlučio izvesti Phillipa Seymoura Hoffmana svaki puta kada krene na ulaz u ključnim trenutcima. A, ako netko ne zna kako to izgledaju Hoffmanovi ulazi, neka pogleda ovaj legendarni filmski trenutak. White Chocolate!!!!

SPURS - GRIZZLIES, G 4

Mnogi NBA treneri bi dosta toga mogli naučiti od Grega Popovicha, pa i to da u play-off serijama ne vrijede ista pravila kao u regularnoj sezoni. To se odnosi i na rotacije, pa je Pop bez imalo razmišljanja u četvrtoj utakmici ostavio Blaira na klupi, a njegove minute je dobio Tiago Splitter koji se tako razdjevičio što se tiče playoff nastupa. Pop je Splittera prvo uveo umjesto Duncana, a kasnije je njih dvojicu koristio zajedno i to nije toliko loše izgledalo, barem u obrani. Naime, Spursi su Zachu Randolphu i Marcu Gasolu dopustili samo 12 šuteva, ali su de facto pucali sebi u nogu. Naime, Memphis je Spurse ubio njihovim dojučerašnjim oružjem – obranom, a ovogodišnji forte San Antonija – napad – potpuno je zakazao.

Prije utakmice su svi upirali u Tonya Parkera i od njega tražili dobru partiju (pa tako i Pop). On je to isporučio, pogotovo u prvom poluvremenu. Svoje je donekle odradio i Manu Ginobili, a s klupe su solidno reagirali George Hill, Garry Neal i već spomenuti Splitter. Međutim, Duncan se nije uspio nametnuti u napadu, a najveći problem Spursa je činjenica da Richard Jefferson jednostavno ne postoji na parketu. Zbog njegovog nikakvog (mislio sam napisati mizernog, ali ta riječ ipak predstavlja više od onoga što Jefferson pokazuje) učinka Pop je prisiljen igrati s kombinacijom Parker-Hill-Manu češće nego bi on to htio, a svima je jasno kako George Hill najbolje igre daje kada zamjenjuje jednog od dvojca Parker-Manu, a ne igrajući zajedno s njima. Sve u svemu, previše su Spursi pokazali rupa da ne bi izgubili ovu utakmicu.

S druge strane Memphis je znao napraviti sve što je trebalo da bi pobijedili. Nakon izjednačenog prvog poluvremena i prvog udara Spursa u trećoj četvrtini, Grizzliesi su jednostavno u obrani ubacili u brzinu više i potpuno uništili San Antonio koji je u tom dijelu imao 7 izgubljenih lopti. Dobrom igrom u obrani Memphis je dolazio do laganih koševa u tranziciji, a ovaj put su zabili i slobodna. U stvari, njihovu igru najbolje je opisao komentar McHalea za vrijeme utakmice: 'There is no fear in this Grizzlies team'. I to je to. Ova momčad se ne boji nikoga. Krajem sezone su odlučili da Spurse žele, Spurse su i dobili. Za sada tri puta, a sada su veliki favoriti za prolazak u drugu rundu. Da se ne igra protiv Spursa, rekao bih da sigurno prolaze, ali znamo svi da su Manu, Timmy i Tony u stanju napraviti nemoguće.

MAVS - BLAZERS, G 5

Cuban, Carlisle i društvo mora da su od subote do sinoć prošli pravi pakao sagledavajući sebe kao momčad, prisjećajući se svih poraza prijašnjih godina, sumnji u Dirkovu muškost te onoga što im je BRoy 7 napravio u zadnjoj četvrtini već dobivene četvrte utakmice ove serije.
Trenuci introspekcije su uspjeli jer se Dallas jučer ponio kao ekipa s pravim pobjedničkim mentalitetom sposobna vratiti se u seriju u kojoj su u subotu, realno govoreći, izgubili teško stečenu rezultatsku i mentalnu prednost.

Lakog put nije bilo, Mavsi su sinoć sebe kažnjavali za sve prošle poraze tako što su od prve sekunde beskompromisno napali reket protivnika, istovremeno igravši ubitačnu obranu usput uništivši LMA (šut 6-15) a time i osnovu napada Blazersa. Do kraja treće četvrtine Mavsi su ispucali samo pet trica, te se u jednom trenutku činilo da im je Cuban zaprijetio zamrzavanjem plaća ako krenu šutom rješavati tekmu.

Ključni ljudi sinoć pored Dirka, koji je predvodio juriše na koš ne forsirajući šut s poludistance, su bili Chandler i Marion. Marion je u pojedinim trenucima na oba kraja terena izgledao kao Matrix iz vremena Sunsa dok je Chandler od samog početka bio više uključen u napad što je navodno bila njegova ideja. Pored napadačkog učinka (14p), Tyson je pomeo Blazerse, posebno neprimjetnog Cambyja, u skoku ulovivši 20 komada od čega 14 u napadu, što je bilo više od cijele protivničke momčadi.

S druge strane, Blazersi su se još nekako držali do sredine treće četvrtine kada se Dallas konačno odvojio i tada su sve slabosti isplivale na površinu. LMA se cijelu seriju teško nosi s Chandlerom i Haywoodom na leđima, šutira ishitreno i kao da nema ideju kako doći u kvalitetnu napadačku poziciju. Kad je on ukočen, ostali kao da mu ne znaju priskočiti u pomoć, prostor im se sužuje i cijeli napad pati. Miller i Batum su odigrali korektno, ali premalo za prevagu, dok su ostali bili ispod razine. Gerald Wallace nenametljiv, Roy je probao nešto razigravati, a Matthews i Fernandez jednostavno nisu kalibar igrača koji može konstantno igrati kvalitetno u napadu. Posebno se to odnosi na potonjeg koji je po tko zna koji put dokazao da je s razlogom peti bek u NBA rotaciji.

Blazersi su sinoć izgubili seriju ne samo zbog poraza već i zbog nemoći da kapitaliziraju dar s neba stečen u subotu i prenesu ga dalje. Poglavito se to odnosi na trenutke kada su se jednostavno morali prilagoditi na drukčiju igru Mavsa, a nisu. Portland je 75% ove serije lošija momčad i Dallas bi veću u šestoj morao kapitalizirati prednost prije nego li krene nova runda dvojbi oko ove ekipe.

Sudeći po viđenom sinoć, Dallas se ponaša kao lagano iživcirana pobjednička ekipa i sve osim konačne pobjede bi bilo iznenađenje ravno povratku Portlanda sa -23 u četvrtoj utakmici.

THUNDER - NUGGETS, G 4

Russell Westbrook je budaletina. Ne budala. Nego baš budaletina. Talentiran do bola, moćan i brz kao superheroj, srca veličine Kine. Ali, s malim, malim mozgom. Doduše, to što je sinoć prokockao svaku šansu za pobjedu nije kraj svijeta - em su do šanse da pobjede i došli dobrim dijelom zbog njega, em i nije neka tragedija odigrati petu utakmicu. Mislim, mladi su, bolje da igraju nego da se odmaraju dok čekaju da Memphis dokrajči Spurse. Samo, protiv tog istog Memphisa, s ovakvom sklonošću krivim odlukama, imaju šanse kao i ispodobruca.com da po klikovima nadmaši ESPN.

Denver je sinoć istrčao spreman i napaljen, svih pet startera bili su na razini, a posebice treba istaknuti energiju i all-round učinak Nenea i Martina, možda i dva najbolja igrača Nuggetsa u seriji, koji su itekako zaradili nove ugovore (Nenea će netko preplatiti, ali bit će još zanimljivije vidjeti tko je spreman kockati se s Martinom koji izgleda i dalje ima sve potrebno da bude idealan treći visoki ekipe koja se bori za naslov). Usprkos tome, Thunder nije dozvolio nikakvo odvajanje. Iako nisu bili razigrani, a ni pretjerano voljni, banditi iz Oklahome imaju jedna ogroman plus na svojoj strani, ne samo u ovoj seriji već i ubuduće – Westbrook i Durant, dva najvažnija igrača, jednostavno nikada ne odustaju.

Ako su Perk i Ibaka i bili zbunjeni, KD i Westbrook nisu propuštali dati im do znanja da je vrijeme da se probude. Uporno napadajući, zabili su dovoljno da se mirno uđe u ritam utakmice koji bi se dalo opisati kao koš za koš. Ovaj put Nuggetsi nisu imali preveliku pomoć klupe, dok je B postava Oklahome, kao i tijekom cijele serije, uredno odradila svoj posao.

Denver stvarno nije loša momčad, bili su spremni za borbu, imaju gomilu igrača koji vas mogu dokrajčiti. I vrijeme je da se Thunderu prizna sva veličina onoga što su odradili u ovoj seriji. Malo je tko očekivao da će imati sve pod kontrolom, ali to im je uspijelo prije svega zbog tog karaktera dvoje lidera. Nije za odbaciti ni njihova kvaliteta, naravno, ali pristup je ono što ih razlikuje od gomile drugih. Još kada nauče razlikovati dobar šut od lošeg, gdje će im biti kraj.

Također, Thunder definitivno nije momčad od dva igrača. Perk donosi golu snagu pod koš, Ibaka ogroman potencijal koji je je u stanju preokrenuti susret, Sefolosha potrebnog vanjskog stopera. I onda ta klupa koja ima sve – aktivne visoke u Collisonu i Mohammadu, back-up playa koji drži sve pod kontrolom u Maynoru, dežurnog strijelca u Hardenu. Ovaj miks igrača sastavljen je školski, ima sve potrebno, nedostaje samo to iskustvo poraza koje će ih ojačati. I valjda učiniti malo pametnijima.

Uglavnom, u nastavku su imali odgovor na svaki izazov Denvera i Karla, do trenutka kada su na scenu stupile rezerve. Tada po prvi puta Nuggetsi odlaze na značajnu razliku, pa iako su Durant i Westbrook opet stvari doveli u ravnotežu, do kraja imali i one na početku spomenute šanse za pobjedu koje su zapucali (zašto, o zašto šutirati kada je tako očito da te nitko ne može zaustaviti kada kreneš na ulaz), izvući se još jednom bilo bi previše. Denver je stvarno zaslužio tu jednu pobjedu.

Galinari je imao sjajnu šutersku seriju, Felton je zabio slobodna, Nene je još jednom briljirao. Sada ih ionako čeka puno važniji posao – odlučiti što i kako dalje, koga zadržati, od koga se oprostiti uz J.R. Smitha (mislim da njega već čeka karta u jednom smjeru). S druge strane, ovu momčad Oklahome čeka bitka koja će biti teža od svih do sada. Ona sa samim sobom.

Da su sinoć samo tri puta umjesto isforsiranog šuta Durant i Westbrook odlučili izboriti slobodna ili odigrati nešto jedan s drugim (napad u završnici koji ih može odvesti u prednost, Durant na Lawsonu igra leđima na laktu, dobiva loptu, umjesto da se spusti niže, on je vraća Westbrooku - pomisli čovjek, super, sad će je ovaj vratit odmah nazad čim Durant uhvati poziciju bliže košu - a Westbrook naravno poteže nerezonsku tricu), sada su se mogli već pripremati za sljedeću rundu. Tako su prokleto talentirani, tako su prokleto srčani. Ali su ujedno i tako prokleto glupi. Valjda je i pamet dio toga iskustva kojega moraš steći s porazima.

30Nov/101

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Sinoć sam valjda prvi put nakon Svjetskog Prvenstva sjeo pred televiziju da pogledam jednu nogometnu utakmicu. Ono, bez laptopa sa strane, bez knjige u krilu, bez namjere da zaspem u fotelji. El Clasico, ta gomila hypea, ali i valjda ono najbolje što nam jedna igra može ponuditi.

I nije bila loša tekma, stvarno je ta Barcelona nešto posebno. A opet, zakasnio sam na drugo poluvrijeme jer sam tražio po netu što ima novoga o trenerskoj situaciji u Miamiu. Naravno, treći i četvrti gol Barcelone nisam ni vidio jer sam uredno zakljucao dok sam ležao na podu u pokušajima da oponašam Stevea Nasha i njegovo ravnanje kralježnice.

Ne želim reći da nije bilo zanimljivo, ali opet moram naglasiti jednu ogromnu razliku između košarke i bilo kojega drugog sporta. Možda sam potpuno subjektivan u svom fanatizmu, ali nema šanse da se jedni nasuprot drugima nađu Lakersi i Celticsi, Real i Barca NBA lige, pa da nam ponude nešto drugo osim klasika.

Ne el clasica, već pravo pravcatog klasika u kojem neće biti ni trenutka dosade, u kojem će iznenađenja i obrati biti češći nego na početku ljubavne veze ili Pinolova romana. Takvih klasika smo se imali prilike nagledati proteklih dana. Koju god kombinaciju da spojiš, jedna vrhunska NBA momčad i druga vrhunska NBA momčad daju vrhunsku košarku.

Jazz-Lakers, Lakers-Bulls, Spurs-Mavs, Mavs-Heat (Heat ima jednu posebnu draž). Bilo da Deron Williams leti kroz obranu Lakersa kao da ne postoji, bilo da Kobe spaja ludu seriju dok se bore na licu Raje Bella svakim skok-šutom čine sve veće i veće. Bilo da Steve Blake i Matt Barnes postaju junaci, bilo da Joakim Noah i Taj Gibson igraju najbolju obranu u paru još od partnerstva Carlosa Gammere i Celsa Ayale na SP-u u Francuskoj. Bilo da George Hill vuče Spurse dok se Timmy gega po terenu, bilo da Jason Kidd djeluje kao da ima 19 godina iako više šeta nego trči. Bilo da James, Wade i Spoelstra svima nama pred očima djeluju kao Kina, Amerika i Sjeverna Koreja (Bosh je Tajvan u tom slučaju). Bilo da Tyson Chandler odjednom igra kao kombinacija Dwighta Howarda i Roberta Parisha.

NBA je zakon. Košarka je zakon, ali zaboravite na trenutak na naše potrebe da sve gledamo idealistički, zbog čega i patimo u životu umjesto da uživamo u onome što imamo. Zaboravite na karaktere, nesavršene i sjebane produkte odgoja i socijalizacije, zaboravite na novac, slavu i bahatost. Zaboravite na loše trenere ili dobre trenere koje nitko ne sluša. Maknite se od vlastitih stavova, krivog i pravog puta. I samo uživajte u onome što je apsolutno najvažnije – talentu.

Zovite ga individualnim, zovite ga kolektivnim. Zovite ga kako god hoćete. Zovite ga spletom okolnosti, rezultatom konteksta. Ali, činjenica je da NBA liga, iako možda na prvi pogled ne djeluje tako jer imamo dvije ekipe za koje smo gotovo sigurni da ćemo ih gledati u Finalu što nužno mora ostaviti neki trag na percepciju šire slike, dakle, da NBA liga nije imala ovakvu razinu talenta još od zlatne sredine 90-ih, kada su sjajne ekipe Bullsa, Sonicsa, Knicksa, Rocketsa, Jazza, harale ligom.

Talent je na neko vrijeme bio zamijenjen čudnim likovima koji ga nisu znali staviti u službu igre, likovima kojima je individualno pravo da s tim talentom rade što žele bilo važnije od toga da ga iskoriste. Bilo je to deset gadnih godina u kojima su eksplozija novca, povećani interes javnosti, marketing, nikada veći bazen radne snage (zbog igrača koji su preskakali sveučilište i igrački razvoj te zbog dolaska stranaca) stvorili nešto potpuno novo. Kaos. Globalizacija i slom burze u jednome.

Ali, danas iz toga kaosa izrasta novo zlatno doba košarke, jer danas su svi svjesni da talent daje šansu, a da je rad pretvara u stvarnost. Europljani više nisu meki, momci iz geta više nisu divlji, a svi skupa su fokusirani samo na to da odigraju najbolje što mogu iz večeri u večer. Jedan nesretni lik poput DeMarcusa Cousinsa danas je iznimka, ne pravilo. I kada ga sutra zbog vlastitog nedostatka inteligencije proguta mrak, nitko neće biti kriv nego on sam.

Međutim, poanta je da nitko neće ni primjetiti njegov nestanak jer liga je toliko krcata talentom da jednostavno ne stignemo obraćati pažnju na one koji svoje talente ne uspiju realizirati. U vremenu smo obilja, barem kada je košarka u pitanju. Uživajmo.

14.9 & 14.2

Možda statistika nije toliko važna, ali prilikom pogleda na prosjek skokova Kevina Lovea u 17 utakmica, odnosno prosjek asista Rajona Ronda u 13 susreta, ne mogu da se ne sjetim onih prijašnjih dana u kojima su ovakve brojke bile normalne. Kad smo zadnji put imali ovoliko skakača iznad 10, odnosno ovoliko asistenata oko 10?

Nije razlog samo ni promjena pravila koja omogućuje bržu igru, samim time i više napada, već prije svega talent. Pokušajte složiti listu deset najboljih playmakera. Ludo. Nije slučajno Kevin Love ostvario prvu 30-30 tekmu još tamo od Mosesa Malonea, niti skuplja 20-20 utakmice kao da je Kareem Abdul-Jaabar.

Nije Rondo slučajno na prosjeku neviđenom od Stocktona. Oni stvarno jesu na toj razini. U nekim dijelovima igre, naravno – Rondo neće nikada biti šuter kakav je bio Stockton, niti će Love ikada biti post igrač kakav je bio Kareem, ali poanta i nije u tome da budu njihove kopije. Poanta je u tome da su oni originali i da su sada i ovdje. Ne propustite ih pogledati, jer za 20 godina možda baš o njima budemo pričali kad se okupimo na godišnjem sastanku liječenih košarkoholičara.

SPOELSTRAZADA

Naravno, uz svu ljepotu loptanja pod obručima, ni ono što se događa uokolo njih nije za baciti. Dapače, Miami nam je ponudio dodatnu zabavu, ponudivši nam svoje probleme na pladnju i tako učinivši ovu sezonu još zanimljivijom.

Heat se toliko secira svakodnevno da nema smisla pokušati reći išta pametno jer vjerovatno smo svi već negdje čuli sve moguće scenarije, ali činjenica je da igraju ispod svake razine na oba kraja terena (za svaki slučaj, ako netko već nije pročitao evo link na sjajni tekst Woje o LBJ-u - ako je netko propustio ovaj nešto stariji tekst nek' uživa u seciranju Kralja nakon kojega se pitaš nije li James Woji napravio nešto osobno kada ga ovako dobro poznaje, šta ako je Wojo taj koji noću grije mamu Gloriju umjesto Delontea - a evo i link na podcast u kojem Simmons i Le Batard pričaju o Heatu).

Kada stvari ne funkcioniraju netko mora snositi odgovornost, a LeBron James je odlučio da taj netko bude trener Spoelstra. Ovako rano pokušati baciti trenera pod vlak stvarno je jadno čak i za njega, od kojega smo navikli na svinjarije.

Problem je samo što to nije rješenje. Čak i ako James uporno odbije prihvatiti odgovornost za dio krivice, odlazak Spoelstre neće ništa riješiti. Uostalom, tko može garantirati da čak i jedan Riley na klupi može od Jamesa napraviti muškarca? Čovjek ionako vjeruje da je veći od košarke i života uopće, pa zašto bi se onda mijenjao pred jednim Rileyem?

Problem s Jamesom nije talent ili stil igre, pa čak ni njegov odnos prema suigračima. Možda emocionalno nije u stanju uspostaviti odnos povjerenja i prijateljstva zbog svoga ogromnog ega, ali uvijek će ti dodati loptu ako si otvoren, a to je jedino bitno.

Problem s Jamesom je to što funkcionira samo kada su stvari idealne. Čim nisu, počne se ponašati poput razmaženog dijeteta. Njegov um uvijek i u svakoj situaciji traži izliku. Nagledali smo se toga s Michealom i Kobeom, jednostavno svi ti igrači nad kojima je instalirano to posebno povećalo masovne histerije puno više pažnje posvećuju svojoj temperaturi, uganutom gležnju, udarenom laktu.

Kao da dodatno moraju naglasiti svoju veličinu time što će i protiv takvih izazova naći načina da se izdignu kao najbolji. Međutim, dok su Micheal i Kobe stvarno sa svakim izazovom bivali sve veći i zreliji, LeBron je još uvijek isti onaj klinac okružen srednjoškolskom ekipom koji ne kuži da veličina nije samo u tome da ukazuješ na prepreke, već da ih i preskačeš.

Sada je imao šansu to napraviti, došavši u ekipu u kojoj nije morao biti glavni mogao se posvetiti skoku, obrani, asistiranju. Samo, očito nije tako zanimljivo biti ni Pippen ako stvari ne idu kako si očekivao.

Zato je ovaj put uloga gležnja i lakta namijenjena treneru. Spoelstra je kriv zato što nas previše drži u igri, zato što nas krivo postavlja u napadu, zato što se uopće ne trudimo u obrani. Svi smo igrali hakl s takvim ljudima barem jednom u životu – jednom ga ne vidiš i ne dodaš mu loptu i odmah se prestaje truditi, razina energije mu pada, a tebi pada volja za igrom jer ti netko upravo siše sav gušt iz nje.

Jamesu treba psiholog, ništa više. Sad ćemo vidjeti koliko su i Riley i Spoelstra u tome dobri, ali vidjet ćemo i od kakvog je materijala stvarno Wade. Jer, ruku na srce, da on ne igra ovako očajno kako igra (iako dobar dio toga možemo pripisati ozljedi, činjenica je da Wade ničim nije pomogao Jamesu da se osjeća bolje i obrnuto), Miami bi danas možda imao puno bolji score i pričali bi tek o tome kako ih čeka još puno posla, a ne kako su gotovi nakon 18 utakmica.

Mislim, ovo je preluda situacija. Sve bih dao da mogu biti u Spoelstrinoj glavi, jer valjda je i njemu jasno na kakvom se raskrižju nalazi. Osjete li igrači strah, rastrgat će ga, može zaboraviti da će ikada biti trener. Uspije li se nekako nametnuti, pokaže li se dovoljno inteligentnim da balansira između svih ovih egomanijaka, možda stvarno postane jedan od najvećih svih vremena. Od skromnog sveučilišnog košarkaša preko video-skauta do hall of famea. Priča za film.

Zamislite i tog nesretnog Bosha. Wade i James održavaju zajedničke presice, prezentiraju se kao lideri. Gdje je treći super-prijatelj, onaj kojega ste tako vjerno vukli uz sebe dok ste se slikavali i reklamirali, usprkos tome što smo ga mi zvali Bat Girl? Kako se on osjeća danas kada je očito da će se morati boriti za svoje mjesto pod suncem i da je na hranidbenom lancu bliži Ilgauskasu i Arroyu nego dvojici šefova?

Kada i kako će James i Wade uopće profunkcionirati? I mogu li? Mene je strah iz više razloga. Jedan je Jamesova glava, kao što smo već rekli. Drugi je Wade. Umjesto da posluži kao glas mudrosti, Wade izjavljuje najveću glupost ikada – dajte nam više izolacija (uostalom, pročitajte o tome nešto više na Heat Indexu koji mi se sve više sviđa, da nije njega gdje bi čovjek saznao što će se dogoditi u sljedećoj epizodi najdraže sapunice, ipak imaju smisla svi ti novinari).

Praktički, ispada da ni jedan ni drugi uopće ne žele napustiti svoj dosadašnji stil igre kako bi se malo žrtvovali za opće dobro. Uvjereni u svoju veličinu, oni će dijeliti lopte međusobno (možda je bolje reći da ći ih brojiti) dok će ostali stajati uokolo i gledati. Ne kuže zašto nešto, što je do sada donosilo rezultat, ne bi moglo funkcionirati i ubuduće, potpuno nesvjesni toga da na svijetu postoji još netko osim njih samih.

Sad, ne može biti gore nego što je bilo do sada, zar ne. Samo, ako smo išta naučili svih ovih godina, to je da svaki igrač ima svoju ulogu. Ono što je Spoelstra pokušao u startu bilo je stvoriti prostor kako bi House, Arroyo, Ilgauskas, Jones i ostali što lakše dolazili do poena.

Oni su to i radili. U skladu s mogućnostima, jasno. Ovakva pratnja ne može bolje, ali bit i nije bila da svi oni odjednom postanu all-star klase, već da budu dio momčadi. Po ovome kako su to zamislili Wade i James, momčad su oni, ostali su nebitni.

Znamo kamo vodi ovakvo razmišljanje. Stoga, opustimo se i uživajmo u trenutno najboljoj sapunici na malim ekranima, sapunici čiji sljedeći nastavak zvan Miami @ Cleveland (emitira se u četvrtak, 2.12.) donosi nova neočekivana uzbuđenja (ako pitate Sama A. Smitha, ono što nas čeka su pištolji u torbici dame koje sjedi iza klupe Miamia, Riley u invalidskim kolicima te James kojega otimaju brđani Ohia i drže ga zatvorenog u kolibi).

U međuvremenu nudim dva rješenja kako bi se izvukao maksimum iz trenutne situacije. Mislim, kad treneri mogu biti svi osim trenera, zašto ne bi i blogeri. Prvo je genijalno i nije mi jasno kako ga se Riley i Spoelstra još nisu sjetili. Dakle, ako James i Wade ne mogu zajedno i žele loptu u 1 na 1 situacijama, zašto ih ne bi koristili svakoga po 24 minute?

James se ionako žali da igra previše, a ovako bi svi bili zadovoljni. Em bi igrali taman koliko treba, em bi cijelo vrijeme bili glavni na parketu. Plus, tko bi mogao braniti 24 minute Wadea u punoj snazi, u stalnim jurišima na koš? Isto vrijedi i za Jamesa.

Ovo je čista logika. Jednu večer Wade otvara u neparnim četvrtinama, sljedeću LBJ, tako da obojica imaju dovoljno prilika za biti heroji i liječiti svoje komplekse. Praktički, svaki može dobiti i svoju prateću četvorku (biraju ih prije tekme kao na haklu, s tim da Veliki Z uvijek ide s Jamesom), jer ostali ionako neće služiti ničemu. Garantiram da ovakvim sistemom igre momčad Heata ne bi izgubila od Indiane.

Drugo rješenje je manje genijalno, ali poslužio bi se njim u slučaju nužde. Miami ima rupu pod košem, fali još jedan šuter iz vana, a ne bi zgorega bilo imati i igrača u postu i malo boljeg playa za prenijeti loptu? Nema problema.

Jamesa jednostavno pošaljete u Cleveland u zamjenu za Varejaoa, Gibsona i Hicksona. Možemo dodati još ponekoga ne bi li se dokopali i Williamsa. Eh, moj McGee, nije ti neka fora. Nije, slažem se, ali problem je što se uopće ne šalim. Zamisli Wadea i Bosha u screen and roll situacijama, oko njih Gibson ili Mo Williams, dok leđa čuva Varejao, a Hickson čeka priliku na klupi. Zar ovaj roster na račun čvršće obrane, boljeg skoka i boljeg šuta ne bi imao bolji score od ovoga kojega trenutno ima Miami?

Da, ali što bi Cleveland s Jamesom? Pa bio ono što smo očekivali na početku sezone – najgora momčad u ligi.

TURCI

Opet osvajaju svijet. Na stranu to što rođenu majku više ne vidim iako živimo pod istim krovom jer oka ne odvaja od Okura iz Šeherezade (koji nema nikakve veze s Okurom iz Utah Jazza koji je ujedno glumio u seriji Seks i Grad), ali što kažete na dva Turska centra koji igraju solidne role u vrhunskim ekipama?

Semih Erden i Omer Asik nisu ništa više od četvrtog visokog u rotaciji koji će dobiti 10 minuta po večeri, ali poanta je da su u tome što jesu - sjajni. Iako nisu atlete, nemaju čak ni nekakav solidan šut s poludistance, nisu blokeri, ono što imaju je srce i vrhunski pristup.

Nedostatak brzine i pokretljivosti nadoknađuju vrhunskim postavljanjem u obrani i napadu koje uvijek rezultira ili izborenim napadačkim faulom u obrani ili izborenim prekrašajem i slobodnima u napadu. Ukratko, korisni su usprkos svim limitima. I to u ekipama koje se bore za vrh.

U biti, ne bi me čudilo da u nekom poprilično realnom scenariju dobijemo jedan poprilično genijalan pod-zaplet Finala Istoka. U sudaru Bostona i Chicaga koji je svakim danom sve realniji, početkom druge četvrtine mogli bi gledati Omera i Semiha kako idu jedan na drugoga. Hoće li ih nabrijanost i želja da se dokažu jedan protiv drugoga izbaciti iz uloge koje su ovako sjajno prigrlili?

Još jedan razlog zašto je NBA zakon.

VAŽNO JE ZVATI SE TYSON

Ako je nekome promaklo - ovo što je Tyson Chandler odigrao u prethodnih pet utakmica je nenormalno dobro i vrijedno je minimalno titule igrača tjedna. Osim toga, Chandlerove sjajne igre sa sobom donose i hrpu pitanja.

Prvo se odnosi na nastup u reprezentaciji. Ako je ljeto s Team USA u stanju ovako preporoditi čovjeka, zašto igrači ne stoje u redu da izbore pravo nastupa? Mislim, koji je drugi razlog zašto je Miami ovako loš osim što su cijelo ljeto potrošili na slikavanja, snimanja i izgradnju brenda, umjesto da su trenirali?

Drugo se odnosi na Thunder. Da li bi Oklahoma igrala ovako klimavu obranu da im leđa čuva jedan ovakav centar? Ne zaboravite, Chandler je bio na korak do toga da postane suigrač Durantu, ali su riziku neskloni čelnici kluba odlučili da ne vjeruju njegovom palcu, kao da se u najmanju ruku radi o čovjeku bez koljena.

Treće pitanje je dotaknuo Edin Avdić u razgovoru kojega ćete moći poslušati sutra u novom podcastu. Najbolji Sportski Komentator Na Ovim Prostorima buđenje Tysona Chandlera veže striktno uz Kidda i njegovu sposobnost da suigrače čini boljima.

To je neosporno, ali zar nije Kidd zadnjih godina u Dallasu imao i Dampiera i Haywooda pa nije bio u stanju od njih napraviti ništa? Medalja uvijek ima dvije strane, a u ovom slučaju je jasno kako su obje strane poprilično sjajne.

Jer, ma kako Kidd bio briljantan asistent, s druge strane ipak moraš imati čovjeka koji je u stanju uhvatiti tvoj pas i nešto s njim napraviti. Chandler je još s Paulom dokazao da je zahvalan partner za ovakvu vrstu plesa. Svojom pokretljivošću i spretnošću ne samo da drži obranu, već je i napadu dao tu dodatnu opciju kakvu godinama nije imao.

S njim sposobnim zabiti svaki zicer, Dallasu je omogućen bolji protok lopte, a i Kidd se ne mora mučiti zabiti. Umjesto da se kilavi u penetraciji ili da forsira trice, Kidd će uvijek baciti lob Chandleru jer zna da su ogromne šanse kako će ga ovaj realizirati.

To je ta simbioza o kojoj pričamo. Za tango je potrebno dvoje. Za košarku je potrebna petorka. Za Miami Heat, pak, potrebna je izolacija.

Jebena sezona do sada, nema šta.