Tyson Chandler « ISPOD OBRUČA

17Sep/125

RANKING THE PLAYERS, PART THREE (35-74)

Posted by Gee_Spot

TREĆE OPCIJE

35. TONY PARKER (Spurs), 79 bodova

Iako je i sam imao limitiranu minutažu, pored ozlijeđenog Ginobilia i dodatno čuvanog Duncana Tony je povećao volumen brojki, ali ne i učinkovitost. Što je i logično, obzirom na godine - Tony je to što je, izuzetan realizator iz driblinga, a povećana uloga u napadu ne može ga izdignuti iznad postavljenih standarda obzirom da ostali aspekti igre (obrana, kreacija za druge, šut) ostaju na za njega već davno definiranim prosjecima.

36. PAUL MILLSAP (Jazz), 79 bodova

Slično kao i kod Jeffersona, nad Millsapom je mali upitnik zbog konkurencije na poziciji u momčadi (nadam se da će Corbin odustati od guranja Paula na trojku kako bi otvorio više minuta Favorsu) te zbog obrane, ali godine (26) i razina talenta (sjajan asistent i kreativan strijelac) jasno kažu kako će Millsap nastaviti igrati košarku života.

37. TYSON CHANDLER (Knicks), 79 bodova

Kada je zdrav, Chandler donosi kvalitetnu obranu i skok, uz izuzetnu napadačku realizaciju (uglavnom sve zakuca). Iako je popravio slobodna, što mu je pomoglo da konačno dođe do veće minutaže, i dalje je bezopasan na dva metra izvan reketa, ali usprkos limitima (nema dribling, a ni zrnce kreacije u igri), u onome što radi dobro, Tyson je toliko iznad prosjeka da se iz skupine igrača zadatka (u koju pripada po skupu vještina koje posjeduje) bez problema zacementirao kao rasna treća opcija.

38. RUDY GAY (Grizzlies), 78 bodova

Gay je lani imao jednu od gorih sezona karijere, tako da mu sistem predviđa oporavak i korak naprijed. Najbolje godine su pred njima, a lanjski pad možemo pripisati ozljedi i propuštenim utakmicama od godinu ranije, kao i prilagodbi na novi stil igre Memphisa u kojem se od vanjskih i bočnih igrača uglavnom traži stalno kretanje. Nema razloga sumnjati da će u idućoj sezoni sve skupa izgledati puno bolje, a time će se i Gayev učinak vratiti u znatno bolju poziciju (da je ranking u obzir uzimao samo lanjsku sezonu, Rudy bi se našao 20-ak mjesta niže).

39. TY LAWSON (Nuggets), 78 bodova

Tri sezone konstantnog rasta i lanjska eksplozija nakon preuzimanja kontrole nad napadom Denvera vjerojatno znače da je Lawson došao do svog plafona (niski brzanci koji više gledaju svoj šut nego suigrače sazrijevaju brže od ostalih tipova playmakera). Međutim, to što će se rast ubuduće zaustaviti, ne znači da će doći do pada - kao izuzetno kvalitetan šuter i iznenađujuće koristan obrambeni igrač, Lawson ostaje temelj Karlovih planova.

40. JOAKIM NOAH (Bulls), 77 bodova

U sjeni Roseovih problema i razočaranja Boozerom, Noah je odigrao najbolju all-round sezonu karijere, dakle najbolju sezonu uopće. Konačno je ostvario pozitivne obrambene učinke (za razliku od mita po kojem je Noah sjajan obrambeni igrač, a koji se bazira na njegovoj aktivnosti i srčanosti, brojke do prošle sezone jasno govore kako je Noah bio negativan obrambeni igrač i u 1 na 1 situacijama i u zonskim rotiranjima), dobio je više prilike koristiti odličan osjećaj za asist, a postao je i prijetnja na otvorenom šutu s vrha lakta. Dodaj na to standardno sjajan skakački učinak i jasno je kako Noah u 26-oj godini konačno počinje igrati košarku kao pravi centar. Još da počne raditi na sebi preko ljeta i da se koncentrira isključivo na igru...

41. STEPHEN CURRY (Warriors), 75 bodova

Vječno načeti Curry lani praktički nije ni ostavio traga (igrao jedva trećinu sezone), ali obzirom na ono prikazano u prve dvije (tijekom kojih također nikada nije bio 100% spreman) sistem ne ostavlja sumnje kako se radi o rasnom igraču. Šut i kreacija na takvoj su razini da bi bez problema bio u kategoriji iznad, samo da su mu obrambene brojke bolje. Uspije li ikada pronaći idealan balans između zdravlja i uloge u momčadi, nema sumnje kako će biti all-star igrač - tek su mu 23.

42. MARCIN GORTAT (Suns), 75 bodova

Gortatov sjajan realizatorski učinak će bez Nasha definitivno pasti, ali ne očekujte Titanic - čak i u Orlandu, dok je bio zamjena Dwightu, Gortat je ostvarivao dojmljive učinke kao strijelac i skakač, pa nema razloga sumnjati da se nešto slično neće nastaviti uz Dragića. Njegov problem je limitiranost, ako ne zabija u reketu ili ne kupi skokove, nema kako pomoći momčadi. Pregled igre i osjećaj za asist su mu nepostojeći, obrambeno je tipični Euro visoki (prelako ga je uhvatiti izvan pozicije), a nema ni šut da si malo otvori reket.

43. LUOL DENG (Bulls), 75 bodova

Sistem Dengu predviđa puno bolju sezonu od lanjske čisto zbog povratka na standard - lani je, ponajviše zbog ozljede, Deng imao najgore izdanje u zadnje četiri sezone. Čovjek je fantastična 3&D opcija (šut i obrana su najbolji aspekti njegove igre), a bez Rosea će još jednom imati prilike pokazati se i kao kompletni all-round talent (solidan kreator). Dakle, bude li zdrav, nema razloga da još jednom ne zakuca na vrata all-star susreta, neovisno o tome kakve rezultate Bullsi ostvarivali.

44. DANILO GALLINARI (Nuggets), 74 boda

Iako je propustio dosta utakmica zbog ozljeda, Gallinari je lani imao istu sezonu kao i godinu ranije. Solidan all-round sa samo jednom manom - ne skače. Ali, s puno potencijala možda čak i za kvantni skok. Naime, njegova kreacija u kombinaciji sa šutem vrlo lako bi mogla postati ubojita ostane li konačno zdrav i uspije li još više poboljšati onaj Pierceovski skok-šut unazad. Na kraju krajeva, tek su mu 23.

45. LOUIS WILLIAMS (Hawks), 73 boda

Koliko je dobre brojke u svojoj limitiranoj combo roli ostvarivao Williams, najbolje vam govori činjenica da je upao u top 50 usprkos tome što je imao ogromnu količinu negativnih bodova zbog minutaže i konteksta. Iako nije sjajan ni kao šuter ni kao asistent, njegova kreacija je debelo iznad prosjeka, a i obrambeno je u stanju odigrati ključne minute na obje vanjske pozicije. Naravno, u Sixersima je imao definiranu rolu koja ga je dovela do toga da ga sistem smatra najboljim šestim igračem lige, a pitanje je kako će ga koristiti u Atlanti. Sistem nema kristalnu kuglu, stoga je u projekciju nove sezone uključio iste minute u istoj ulozi, ali gužva na vanjskim pozicijama Hawksa je takva da je teško išta prognozirati prije nego počne sezona.

46. ANDREI KIRILENKO (Wolves), 73 boda

Kirilenko ima godinu pauze jer nisam imao pojma kako preračunati njegove Euroligaške brojke, ali usprkos tome situacija je poprilično jasna. Kao swingman ne baš sjajnog šuta koji je prošao 30-u, AK-47 gotovo sigurno više neće biti all-round monstrum kakav je bio u mladim danima u Jazzu (već 2010. bila mu je najslabija sezona u NBA), a i teško će ostati na parketu cijelu sezonu. Ipak, obzirom na pozitivno okruženje u Minnesoti, njegova kombinacija obrane, osjećaja za asist i stalnog kretanja u napadu, definitivno bi trebala ostati na razini zadnjih izdanja u dresu Jazza, a to znači da će Andrei opet biti pouzdana treća opcija momčadi koja se bori za playoff.

47. KEVIN MARTIN (Rockets), 73 boda

Ozljede i kilometraža zasigurno će kroz koju godinu Martina pretvoriti u igrača na izlazu iz NBA lige, ali za računati na tako nešto već iduće sezone još je prerano. Barem tako smatra sistem koji ga nakon lanjske loše sezone smatra jednim od kandidata za oporavak. Kao vanserijski šuter i pouzdan kreator, Martin ima vrijednost i dovoljno talenta da opet bude granični all-star, pitanje je samo može li se realizirati u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalaze Rocketsi.

48. SERGE IBAKA (Thunder), 72 boda

Ibaka u novu sezonu ulazi s novim ugovorom kao sjajan obrambeni igrač, pouzdan skakač i sve bolji strijelac. Kontekst (četvrta opcija), manjak kreacije i šuta te mladost (22 godine) kažu da je kvantni skok isključen, ali dodatni napredak u onome u čemu je već izuzetan (pogotovo obrani) realno je očekivati.

49. GERALD WALLACE (Nets), 72 boda

Wallace je u jednoj čudnoj sezoni doživio mali pad, ali ništa toliko ozbiljno da bi se trebali brinuti, ma kako njegove godine i stil igre zvali na oprez. Od njega treba očekivati još jednu tipičnu Wallaceovsku sezonu, a sistem to temelji ponajviše na odličnim all-round brojkama (koje su iznad svakog konteksta) - Gerald nema ni jednu negativnu stranu, čak je i šuterski postao prosjek, a obrambeno je top klasa na bokovima.

50. GREG MONROE (Pistons), 72 boda

Već u svojoj drugoj sezoni u ligi Monroe se nametnuo kao jedan od mladih igrača na kojima treba držati oko - ne samo da je nabijao sjajne brojke što se tiče poena i skokova, već se potvrdio kao odličan asistent i sve bolji šuter s poludistance. Problem je obrana, točnije onaj već klasični nedostatak brzine za igrati izvan reketa, ali to je minimalan razlog za brigu obzirom na samo 22 godine i učinak koji govori kako su se Pistonsi dočepali nešto sirovije verzije Ala Jeffersona.

51. RAY ALLEN (Heat), 72 boda

Dobri stari Ray pokazuje minimalne znakove usporavanja, do ozljede je igrao na razini na kojoj je od prvog dana u Bostonu. Obzirom da će preseljenjem u Miami imati još manje odgovornosti i da će se u miru moći posvetiti 3&D aspektima igre, za očekivati je kako će se mirovina odgoditi do daljnjega. A to znači da je Miami upravo dodao na svoj roster četvrtog rasnog igrača koji će dobiti sve one minute koje su prošle sezone pale u ruke puno lošijim opcijama.

52. NENE HILARIO (Wizards), 71 bod

Ogroman ugovor i sklonost ozljedama nisu bile faktori po kojima se računao konačni poredak, jer da jesu, Nene bi zasigurno bio puno niže. Izuzetno svestran visoki igrač (šut mu je jedina negativna kategorija u bodovanju vještina, sposoban realizator te pouzdan skakač, obrambeni igrač i asistent), ali igrač koji je prošao zenit karijere što su u Denveru mudro prepoznali (njegova putanja ne poklapa se s onom Galinaria i Lawsona). Ako već od njega ne možemo očekivati da odigra iznad prosjeka na koji nas je navikao, možete se kladiti kako će njegovo prisustvo barem pomoći Wallu da konačno napravi korak naprijed.

53. DAVID WEST (Pacers), 70 bodova

David West je drugi visoki igrač u ovom rangiranju koji je u svim kategorijama solidan. Baš kao i Marc Gasol, West je all-round prosjek od glave do pete, uz jedan minus u odnosu na Marca - prošao je 30-u.

54. PAUL GEORGE (Pacers), 69 bodova

Već u drugoj sezoni dokazao je kako sigurnim koracima grabi prema vrhu, stoga je dogodine logično očekivati još jedan korak naprijed, ako ne i skok (i to kvantni). Učinak koji možemo vezati uz fizikalije mu je fantastičan, ali ništa lošije nisu ni vještine. Već sada George je fenomenalna 3&D opcija, a čak i u toj limitiranoj ulozi uspio je pokazati atribute igrača koji zna stvoriti višak te kreirati za sebe i druge.

55. KYRIE IRVING (Cavs), 69 bodova

Nakon sjajne rookie sezone nije bilo druge nego Irvinga usporediti s najkvalitetnijim lutrijskim pickovima ikada. Već sam rekao kako je nezahvalno rangirati igrače sa samo jednom godinom iza sebe zbog manjka podataka, ali ako je povijest ikakav pokazatelj, Irvingove brojke govore kako će mali, zbog svoje vanserijski kvalitetne kombinacije vanjskog šuta i kreativnosti, za dvije sezone biti rasna prva opcija u rangu Derricka Rosea, samo još učinkovitija.

56. NICOLAS BATUM (Blazers), 69 bodova

Već četiri sezone Batum polako stasava, međutim kako tijekom tih 4 sezone nije bilo značajnih iskoraka u kvaliteti već samo u minutaži, sistem ne vjeruje da će doći do eksplozije. Ipak, i ovakav kakav je, Batum je prekvalitetan da bi se i dalje zadržao u 3&D ulozi koju je igrao kod McMillana, a njegova kombinacija izuzetne obrane i kvalitetnog šuta čine ga idealnom trećom opcijom u stilu Luola Denga.

57. CARLOS BOOZER (Bulls), 68 bodova

Ako isključimo novac i sklonost pružanju najgorih partija kada je najvažnije (ovo prvo nisam smatrao bitnim za ovakav tip izbora, ovo drugo na žalost još nismo u stanju objektivno izmjeriti iako se radi o ništa manje bitnom aspektu igre od npr. šuta), Boozer je imao solidnu sezonu za čovjeka svojih godina, pružajući izvrsne skakačke i šuterske partije. Da se odlično uklopio u napad Bullsa pokazuju i njegove asistentske brojke koje su najbolje u karijeri, a da Bullsima ipak nikada neće pružiti ono što im treba, dokazuju njegovi obrambeni učinci koji su blago rečeno mizerni.

58. ROY HIBBERT (Pacers), 66 bodova

Hibbert je konačno odigrao konstantnu i kvalitetnu sezonu, ali skromna minutaža koštala ga je boljeg plasmana (npr. da je imao 36 minuta po utakmici završio bi ispred Grega Monroea na ovoj listi). Međutim, daljnji napredak je očekivan, iako spor (Roy nema fizikalije za izvesti kvantni skok) - sistem ga i dalje ne vidi kao igrača vrijednog maksimalnog ugovora kojega je upravo potpisao, ali to ne znači da se jednoga dana neće razviti u odličnog centra. Na njegovoj strani su još uvijek godine (25) i prije svega all-round razina talenta - doda li šut solidnoj realizaciji u reketu, kvalitetnoj obrani i izuzetnom osjećaju za asist, napredak će biti još izraženiji.

59. KYLE LOWRY (Raptors), 66 bodova

Novi playmaker Raptorsa trebao bi po svim pokazateljima nastaviti pružati partije života koje je prezentirao u Houstonu dok ga nije uhvatila misteriozna bolest koju neki nazivaju mekhejlitis.

60. AMARE STOUDEMIRE (Knicks), 66 bodova

Kako su neki nisko pali. Da se razumijemo, Amare je tu gdje jeste samo zato što sistem vjeruje kako se onakva sezona poput lanjske ne može ponoviti, odnosno kako će nakon privremenog skretanja Stoudemire opet pronaći put do glavne rute. Samo, obzirom na ozljede koje ga već po defaultu napadaju, a pogotovo obzirom na lanjske partije koje su bile ispod razine NBA startera (Amare je bio potpuno beskoristan igrač u svakom segmentu košarke), pitanje je da li je u njemu išta ostalo. Dakle, ovo je optimistična verzija u kojoj Amare pronalazi načina pomoći momčadi barem kao treća opcija u napadu.

61. ANDERSON VAREJAO (Cavs), 65 bodova

Dok ga ozljeda nije izbacila iz stroja, Andy je imao svoju klasičnu Varejaovsku sezonu kao rasni skakač i pouzdani obrambeni igrač koji će tu i tamo zabiti otvoreni šut. Iako je s razlogom ispod Noaha i Chandlera, radi se o istom tipu igrača, šljakerima za popuniti petorku koji su toliko dobri u tome što rade (kontrola skoka i reketa) da se lakoćom izdižu u kategoriju iznad. Varejao ipak ima najmanju vrijednost zbog sklonosti ozljedama i 30-oj pred vratima.

62. RODNEY STUCKEY (Pistons), 64 boda

U sjeni poraza Pistonsa, Rodney Stuckey se razvio u jednog od boljih combo-bekova u ligi. Danas je očito kako Dumars u njemu nije pronašao novog Billupsa, ali jeste all-round napadača koji zabija lakoćom, a zna i kreirati za druge, plus u stanju je jednako solidno čuvati obje vanjske pozicije.

63. MIKE CONLEY (Grizzlies), 64 boda

Playmaker Grizzliesa uvijek će biti najslabiji obrambeni igrač svoje momčadi, ali u svemu ostalome je itekako koristan. Iako je godinama za njega važilo kako se radi o igraču koji je u svemu solidan, a u ničemu odličan, s vremenom se Conley specijalizirao za 3&A ulogu (puca trice i asistira) koja je ključna za momčad koja nema vanjski šut.

64. ANDREW BOGUT (Warriors), 64 boda

Obzirom da imamo popriličan uzorak koji nam priča priču o Bogutu, slobodno možemo reći kako se radi o igraču koji nikada neće opravdati onaj prvi pick kojim je izabran. U svoju košarkašku zrelost ulazi kao igrač koji se više nema što dokazivati, već jednostavno mora ostati na parketu. A kada je na parketu, Bogut je jedan od najboljih defanzivaca lige, pouzdan skakač i strijelac te izuzetno kvalitetan asistent. Ukratko, pravi centar koji bi, ako se sve poklopi, vrlo lako mogao nadići ovu kategoriju. Ali, isto tako bi mogao i ispasti iz nje.

65. DAVID LEE (Warriors), 64 boda

David Lee je all-round majstor s jednom, ali ogromnom manom - nije u stanju čuvati ni stolicu. Možda se njegove obrambene brojke konačno poprave s Bogutom iza leđa, što bi moglo značiti i nešto bolji plasman u budućim izborima, obzirom da njegova kombinacija skočnosti, nesebičnosti i lakoće postizanja koševa to zaslužuje.

66. TAJ GIBSON (Bulls), 62 boda

Usprkos skromnoj minutaži u Bullsima i gomili negativnih bodova koja ide uz to, Taj se lansirao u treće opcije na leđima odličnog all-round učinka. Ok, nije baš sjajan napadač, iako ima dovoljnu dobru igru pod košem i solidan šut s poludistance, međutim njegova najveća snaga su ionako dominacija u obrani (izuzetan u svim njenim fazama) i skoku (u oba smjera).

67. CHAUNCEY BILLUPS (Clippers), 62 boda

Dobri stari Chauncey lani je odigrao premalo minuta da bi ih uzeli za ozbiljno, što je dobro obzirom da ih je odradio sjajno - da je odigrao cijelu sezonu u ritmu u kojem ju je počeo, opet bi se našao u top 50. Kao i većina hall of fame igrača, Billups i pod stare dane uvijek pronalazi načina biti koristan bez da šteti momčadi, s tim da se ovaj put možda ipak nalazimo u situaciji protiv koje neće moći ni Chaunceyevo ogromno srce zajedno s još većim mudima. Naime, sistem nema ništa protiv 35 godina starog beka obzirom na minimalne padove tijekom godina i lakoću kojom ovaj uspijeva ostati koristan (prije svega kao šuter i izvođač slobodnih), ali sistem ne računa da je čovjek lani strgao Ahilovu tetivu, što je ozljeda od koje se nije lako oporaviti ni kada si u top formi, a pogotovo kada si veteran s 15 godina iza sebe (od čega ih je barem 10 vrhunskih).

68. NIKOLA PEKOVIĆ (Wolves), 61 bod

Pravi Peković zasigurno nije onaj balvan iz prve NBA sezone koji nije mogao napraviti korak lijevo ili desno bez da napravi faul. Ali, da li je pravi Peković onaj lanjski majstor koji nije promašio zicer cijelu sezonu i koji je pritom hvatao gomilu skokova? Pojma nemam, X-files bi rekli da je istina negdje u sredini, ali Peković je lani bio predobar da bi sredina bila odgovor. Uzmemo li lanjsku sezonu kao iznimku od pravila (iako nemamo pojma koje je pravilo), odnosno dodamo li joj očekivanu regresiju po uzoru na centre u NBA koji su u jednu godinu napravili skok od jedne kategorije (naravno, nismo u obzir uzeli one koji su napravili Pekovićevski skok jer takvih nema, nitko nije skočio iz dodavača ručnika u rasnu treću opciju preko noći), ispada da će budući Pek biti nešto slabiji od lanjskoga, ali će i dalje ostati pouzdana opcija u reketu i kvalitetan skakač (a za očekivati je i bolji obrambeni igrač, barem u 1 na 1 situacijama).

69. GORDON HAYWARD (Jazz), 61 bod

Hayward je briljirao u drugom dijelu svoje druge sezone u ligi, a takav rast učinka uz izuzetne all-round brojke (plus igrač u svemu osim kao skakač) predviđaju mu dodatni korak naprijed. Iako će ga u Jazzu i dalje prvenstveno koristiti kao pouzdanu 3&D opciju, izgleda kako su u malom pronašli pravi dragulj sposoban dati i puno više.

70. KRIS HUMPHRIES (Nets), 61 bod

Skakanje i zabijanje onoga što se mora, to je priča Humphriesove karijere. Uz pojačanja koja su sletila u Brooklyn, i jedno i drugo bit će lakše nego ikada, a od tuda i bonus bodovi u sistemu - pored Lopeza koji ne skače i pored nepostojeće rotacije visokih, Humphries bi se trebao potvrditi kao vodeći garbage man u ligi i ključni visoki u svojoj momčadi.

71. KENNETH FARIED (Nuggets), 61 bod

Kakva sjajna rookie sezona. Faried je pregazio sva očekivanja i postavio ljestvicu do te mjere visoko da njegov učinak iz prve sezone možemo smatrati mjerilom za Anthonya Davisa (Davis je definitivno bolji obrambeni igrač i all-round talent, ali dohvati li u prvoj sezoni brojke Farieda, ne samo da će lakoćom osvojiti naslov rookiea godine, već će pomoći Hornetsima da od prvog dana budu u borbi za playoff). Naravno, pola sezone sjajne igre nisu mjerilo, stoga su očekivanja postavljenja na razumniju mjeru, u skladu s draft pedigreom, ali čak i pri takvom smanjenom prilivu bodova, Fariedovo lansko izdanje bilo je dovoljno da ga izbaci u kategoriju trećih opcija.

72. ELTON BRAND (Mavs), 61 bod

Zanimljivo, dobri stari Brand tek je drugi igrač Mavsa na listi. Brand je imao problematičan prelazak iz faze nirvane u fazu poslije, što zbog ozljede koljena, što zbog promjene sredine, ali zadnje dvije godine se priviknuo na novu ulogu u ligi i predstavlja još jednoga u nizu sjajnih visokih igrača koji su se uspješno transformirali iz all-stara u pomoćnu radnu snagu koja dobro dođe šampionskim momčadima (sjetimo se samo Antonia McDyessa). Nažalost, Dallas nije jedna takva.

73. JASON TERRY (Celtics), 61 bod

Jedan od najboljih šestih igrača u ligi i dalje može lakoćom kreirati šut za sebe u drugoj postavi, a ako treba zaigrati i back-up playa. Također, obzirom da se u Dallasu potvrdio kao pouzdan zonski branič, prelazak u sistem Bostona trebao bi biti lagan u oba smjera. Veteranski staž ne bi trebao biti značajniji problem, barem ne dok ga se koristi u ovoj već etabliranoj ulozi stručnjaka za drugu i četvrtu četvrtinu.

74. ERSAN ILYASOVA (Bucks), 61 bod

Lanjska šutersko-skakačka eksplozija lansirala je Ilyasovu u prvo ime Bucksa, što je titula koju bi ovaj trebao nastaviti nositi obzirom na situaciju u momčadi. Što nije nužno dobra vijest za navijače Milwaukeea (ako takvi uopće postoje), pogotovo zato što postoje realni upitnici nad njegovom stvarnom razinom kvalitete (lani je igrao za ugovor), a čak se u pitanje dovodi i njegov rodni list (s 24 godine, Ilyasova nije kandidat za regresiju, ali ako su one sumnje da ima barem 3-4 godine više osnovane, onda se lanjska sezona može tumačiti kao labuđi pjev nakon kojega slijedi logičan pad).

Tagged as: Paul Millsap, Rudy Gay, Tony Parker, Ty Lawson, Tyson Chandler 5 Comments

15Apr/128

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – CENTERS

Posted by ispdcom

Nastavlja se izbor top 10 igrača po pozicijama, na red su stigli centri. Standardni tročlani žiri ni ovaj put nije imao lak posao, dijelom zbog solidne ponude, a dijelom zbog i njima samima zbunjujućih kriterija. Kako biti objektivan kada ne postoji nijedan alat koji ti može pomoći izabrati deset imena, a da pritom u obzir uzima i kontekst, a ne samo brojke? Na kraju ispada kako najveći teret kao i uvijek pada na dobri stari eye test, a taj je pouzdan kao i Shaquille O'Neal na liniji slobodnih. Ali, u tome faktoru neizvjesnosti ionako se krije najveća draž najdraže lige, a nadamo se kako se barem dio toga prenio i na ove izbore. Prije bacanja na novi tekst, uvijek se možete prisjetiti i ranijih.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

Gee: Ovaj izbor počinjem sličnom rečenicom kao i sve dosadašnje - najlakše je bilo izabrati vrh, puno više muke imao sam oko sastavljanja donjeg dijela liste. Prva dva imena ne trebam posebno objašnjavati - Dwight Howard jedini je franšizni centar danas u NBA, a Andrew Bynum je u ovoj sezoni, prvoj bez zdravstvenih problema, potvrdio da se približava toj ulozi. Na stranu upitni karakteri, posebice Dwightov (čovjek usprkos dvije godine više djeluje nezrelije čak i od pacijenta kakav je Bynum), ali njihove fizikalije i talent čine ih ponajboljima na poziciji.

Kontekst također potvrđuje ovaj dojam - Magic bi bez Dwighta bio lutrijska momčad, a Lakersi bez Bynuma bi se danas itekako mučili za ulazak u playoff. Ovo što ću reći zvučat će blesavo, ali, ako isključimo predrasude i stvari sagledamo iz najšireg mogućeg kuta, njih dvoje su u ovom periodu lige svojevrsni Russell i Chamberlain generacije, barem na ovom najbanalnijem, statističkom nivou.

Sickre: Ne možeš upotrijebiti poredbu s Russellom, nju je već Tommy Heinsohn iskoristio za Grega Stiemsmu. A ove dvije mrcine s psihom srednjoškolki su definitivno vrh ponude centara. Za Howarda je jasno da prosječnu ekipu čini vrhunskom obrambeno, dok u napadu uvijek može zabiti dovoljno, iako upada u oči kako sve ove sezone nije nadogradio arsenal nekim go-to pokretom.

Bynum je iz napadačkog aspekta daleko profinjeniji igrač, ali pošto mu je ovo prva sezona koju igra bez ozbiljnije ozljede, treba vidjeti hoće li ovo postati zdravstveni trend ili samo anomalija. Ako ga posluži zdravlje, ne isključujem potencijalnu zamjenu uloga. Mislim, ne samo da je mlađi od Howarda, već ga uvijek treba udvajati i čak mu ni Jason Collins ne može ništa.

Birdie: Mislim da je svima jasno kako je Dwight najbolji centar lige usprkos svim navedenim nedostatcima. Jasno je i da je Bynum odmah iza njega, a za razliku od Sickrea ne vjerujem kako će se Bynum u skorije vrijeme približiti Dwightu, usprkos tome što posjeduje tehniku koju Dwight vjerojatno nikada neće imati. Ali, meni nije pretjerano od gusta gledati njihovu košarku – kod Dwighta se sve svodi na fizikalije, a Bynum je žrtva činjenice da se u Lakersima i dalje sve vrti oko Kobea. S druge strane, gledati Marca Gasola u akciji je potpuna suprotnost. Njegov košarkaški IQ dopušta Memphisu da ga koristi kao playmakera, imam osjećaj da se 90% postavljenih napada Grizzliesa vrti preko njega na visokom postu, a toliko dobro koristi svoje prednosti da moram priznati kako bi radije imao njega nego Paua, samo zbog te raznovrsnosti.

Gee: Gasol je definitivno treći čovjek, lanjsko najugodnije iznenađenje koje se ove sezone potvrdilo kao možda čak i drugi igrač franšize. Njegov značaj za Memphis je neprocijenjiv jer na prste jedne ruke možeš nabrojati prave centre u ligi koji su u stanju pomoći momčadi i u napadu (može odigrati leđima i licem košu, zabiti i razigrati s vrha posta kao prava old-school petica) i u obrani (zatvara reket sjajnim postavljanjem i igra solidnu 1 na 1 obranu).

Sickre: Apsoulutno se slažem s Gasolom na trećem mjestu. Njegova dodavanja s vrha reketa, pogotovo kad izvede nekakav no look pass su jednostavno predivna.

Birdie: Sada imamo svojevrsni paradoks - na prva dva mjesta imamo igrače koji su tu prije svega zbog fizikalija, a onda slijedi čovjek koji nam se sviđa igrom. Gdje je tu logika?

Gee: Istina, Gasola više volim gledati nego Dwighta i Bynuma (iako u zadnje vrijeme Bynuma obožavam, posebice od kada je postao buntovnik), smatram ga čak i kompletnijim igračem i prototipom centra za razliku od ovo dvoje. Ali, dati nekome prednost samo zato što je je oku ugodniji jednostavno nije ni zrelo ni racionalno. Kad se čovjek nađe u ovim nedoumicama oko nekih igrača, onda je najbolje da upotrijebi dva testa.

Prvi se tiče brojki u međusobnim dvobojima i jasno govori kako je Gasol uglavnom nemoćan protiv Bynumove dužine i spretnosti u postu, a nešto bolje se nosi s drvenijim Howardom. Ipak, protiv obojice igra ispod svoje razine efikasnosti.

Drugi test se odnosi na zamjenu uloga. Orlando s Gasolom umjesto Howarda teško da bi ostao na istoj razini – nedostatak kontrole skoka i reketa osudio bi ih na polaganu smrt. Lakersi bi prošli nešto bolje obzirom na prisustvo brata Gasola koje bi im omogučilo više high-low igre u postu, ali najveći pomak bi ipak osjetio Memphis koji bi odmah pretvorio u najbolju obranu lige (zamislite Allena i Conleya s Dwightom u pozadini) ili bi barem postao puno učinkovitiji napadački (trenutno su u donjoj polovici iz razloga što ni jedan njihov igrač ne zahtijeva udvajanje, dok s Bynumom to ne bi bio slučaj).

Što se tiče ovog zapažanja o enormnom korištenju Gasola na vrhu posta, brojka od 90%, koliko god simbolična bila, čak i nije previše daleko od istine. Po podatcima sa synergya, 17% organiziranih napada Memphisa završava preko Gasola (kroz razne cutove i poneki hand off, a tu je i njegov solidni vanjski šut). Kad bi dodali još sve one hokejaške asiste koji vode do nečijeg otvorenog šuta, brojka sigurno prelazi 20%.

Čisto da provjerim ove podatke, bilježio sam akcije u nedavnom susretu protiv Clippersa. Od 75 pokušaja Memphisa, njih 14 je išlo preko Gasolovog high posta. To iznosi oko 20 %, a, kad odbijemo tranziciju i računamo samo postavljene napade, brojka raste na skoro 25 %. To samo potvrđuje koliko je Gasolov osjećaj za asist bitan ovoj momčadi. Dodamo li još post situacije u kojima se nađe (njih oko 5-6 po utakmici, što je dodatnih 8-10%) i kad bi pribrojili još i svaki pick & roll u kojem sudjeluje, ispada da se svaki drugi napad Memphisa vrti oko njega.

Birdie: Na četvrto mjesto dolazi Timmy. Njegov košarkaški fanatizam, spremnost potpunog podređivanja momčadi i prije svega sjajna igra, stavlja ga u poziciju najboljeg igrača 'nultih' i igrača po kojem mjerim sve druge. Reći za nekoga da igra kao Timmy, to mi dođe kao najveći mogući kompliment (Marc Gasol ima nešto od toga). Njegova igra kao da ne pada - Popovich je opet dokazao da je najbolji trener, Parker igra možda najbolju sezonu karijere, ali Timmyev učinak je po meni ključan. Svoje godine i manjak brzine prikrio je maksimalnim korištenjem košarkaškog IQ-a, postavljanjem u obrani i all-round učinkom u napadu. Popovich od njega izvlači maksimum i zbog odlično dozirane minutaže, ali to valjda ide u paketu.

Gee: Iako se slažem sa svime rečenim za Timmya, kod mene je ipak za poziciju niže, na petom mjestu. Četvrto mjesto ide Tysonu Chandleru, light-Dwightu fizikalijama i učinkom, ali uber-Dwightu mozgom i srcem. Timmy je još uvijek profesor košarke za drvenog Tysona, ali Chandler je do savršenstva doveo svoj limitirani napadački arsenal koji je uglavnom sastoji od zakucavanja, tip-inova, alley-oopova i kupljenja sličnih otpadaka, a sve bazirano na fantastičnom kretanju i osjećaju za prostor. Ono što ga je mučilo u New Orleansu bila su slobodna bacanja, ali zadnje dvije sezone ih puca sa skoro 70%, što je enorman napredak od onih sezona ispod 60% zbog kojih je često morao propuštati i završnice.

Danas je to igrač bez mane koji je svoj talent razvio do kraja, a prednost pred Timmyem mu dajem čista srca jer je također dokazani šampion, neumorni ratnik i, možda i najvažnije, bolji obrambeni igrač. Timmy je uz Marca Gasola možda najkompletniji centar lige, old school igrač kroz kojega se može vrtiti svaki napad, ali Timmy je danas obrambeno tek dobar pozicioni igrač. Ono gdje pati je pokrivanje izvan reketa, posebice prilikom pick igre i preuzimanja, a upravo je tu Tyson doktor i upravo je njegova sposobnost da pokriva svaki centimetar prostora, jednako brani svakog igrača i spriječava mismatch, njegova najveća snaga. Najluđe od svega, nakon obrane pick igre, uvijek se stigne vratiti u reket i zatvoriti ga. Uostalom, podatak da su Knicksi nakon Celticsa primili najmanje koševa iz post-up situacija dovoljno govori, Chandler je podjednaka energetska bomba i 1 na 1 monstrum kao i Garnett, samo s još više dužine na raspolaganju.

Sickre: Na broj četiri stavljam Tysona Chandlera koji je, osim tih obrambenih kvaliteta, samo takav timski igrač, jedan od rijetkih centara koji kretnjama u napadu i čitanjem igre svog playa čini boljim igračem. Ove sezone je dobrim dijelom su-odgovoran za Linsanity.

Duncana ne mogu staviti na peto mjesto jer mu je uloga proteklih sezona namjerno ograničena kako bi bio spreman za playoff te samim time ne nosi momčad kao neki od protukandidata mu. Ali, već to što je u poodmakloj dobi uopće kandidat na ovom izboru, dovoljno govori o ovoj legendi. Na peto mjesto ipak stavljam jednog od najboljih post igrača u ligi, Big Al Jeffersona, koji je unatoč klimavim koljenima nositelj jednog od ugodnijih iznenađenja sezone, Utah Jazza.

Birdie: Tyson Chandler i Al Jefferson slijede i na mojoj listi. Chandler je konstanta Knicksa, a energija koju donosi u obranu je nevjerojatna. Što se Jeffersona tiče, Big Al je možda centar s najraznovrsnijim rješenjima u napadu - spustit će se pod koš, pucati iz vana, dijeliti lopte, sve podjednako uspješno. Kada bi mu obrana bila barem približno napadačkom nivou, bio bi pri samom vrhu ove liste. Bit će zanimljivo pratiti kako će se razvijati ta situacija s visokim igračima u Jazzu. Logika nalaže da bi jedan od dvojca Millsap-Big Al trebao biti trejdan, ali koji?

Gee: Mislim da drug Sickre malo podcjenjuje Timmya, posebice njegovu rolu u Spursima, ali, s druge strane, pošten je argument da Big Al ipak nosi veći teret u svojoj momčadi. Sasvim drugo pitanje je teret čega, obzirom da njegova momčad opet visi u trci za playoffom i tu joj Big Al svojom mizernom igrom u obrani i prosječnim skakačkim učinkom baš i ne pomaže.

Čovjek je s druge strane monstrum u napadu, ali zanimljivo je bilo ono jedno istraživanje o mjestima s kojih se uzimaju šutevi. Big Al je ispao prvi u ligi po količini lopti koje potroši na šuteve s najgorih pozicija na parketu (poludistanca, lijevo ili desno od reketa). Fascinantno je da čovjek ima ovakve brojke obzirom da iz godine u godinu sve manje koristi onu sjajnu leđnu tehniku i meku ruku - drop stepove i hookove potpuno je zamijenio šutem s poludistance. Tako da mislim kako je 70% skok-šuta previše za centra, makar on i ne bio prava petica. Tip jednostavno igra luzersku košarku.

Big Ala tako ipak ne mogu stavit ispred mladog pastuha Hibberta, koji ima svojih mana, ali koji je ipak centralna figura svoje momčadi i barem se trudi biti old school petica. Njegova igra leđima je sve bolja, pregled terena solidan, ali ono što cijenim kod njega je ogroman trud koji ulaže u guranje u postu umjesto lagodnog života izvan reketa. All-star pozivnica je stigla preuranjeno (pogotovo pored živog Chandlera), ali momak je na najboljem putu da postane odlična opcija u oba smjera, što pravi centar i treba biti. Visina za smetati u reketu je tu, talent za vrtiti akcije u napadu je tu, sad još samo malo da glava i tijelo dođu na istu valjnu duljinu i eto nam još jednog rasnog centra u NBA (i u playoffu, što nije nevažno).

Big Ala također ne mogu staviti ni na poziciju broj 7, jer nju čuvam za našeg Andriju. Znam, znam, Bogut već dvije sezone nije odigrao poštenu utakmicu, ali ne mogu zanemariti činjenicu da kad je spreman – rastura (odnosno, rasturao je). Kompletan centar, stup obrane, u biti potpuno isti igrač kao Gasol (puno bolji u postu, ali zato puno slabiji asistent), u stanju nositi teret i u obrani i u napadu. Da je zdrav valjda bi bio i broj 4 na ovom izboru, ovako se samo ostaje nadati da će dogodine konačno biti spreman i da će opravdati moj glas. 27 godina je granica na kojoj se puca, tu se centri skloni ozljedama ili potpuno slome ili postanu franšizni igrači, ostaje nada da je Andrew manje Walton, a više Ilgauskas.

Sickre: Bogut? Imam dojam da čovjek već godinama ne igra, još otkad je Iverson napustio ligu. Što onda s Horfordom? Ma koliko dragi bili ti igrači, mislim da nema dovoljno uporišta kako bi ih rangirali u ovom izboru.

Timmy tako stavljam na šestu poziciju, a Hibberta na sedmu. Roy jest definitivno old school centar, ali mi prečesto nestaje s terena i ne dominira u mjeri u kojoj bi trebao obzirom na visinu. Tome vjerovatno kumuju i one čačkalice od nogu.

Za ove tri preostale pozicije konkuriraju Noah, Cousins, Monroe i Gortat u nekom poretku, možda čak i u ovome.

Gee: Kad smo već kod toga, Horford mi je broj 9. Ne igraju, istina, ali ne gledamo košarku od jučer, imamo dovoljno dokaza na temelju kojih možemo procijeniti kvalitetu njega i Boguta. Ja sam stvar postavio jednostavno, prednost dajem pojedincu oko kojega bi sutra najradije slagao momčad.

Bogut na maskimalnom ugovoru, čak i usprkos sklonosti ozljedama, čini mi se boljim izborom nego Big Al na jednakom ugovoru. Radije ću riskirat i (možda) dobit franšiznog centra koji me može odvesti do playoffa, nego imati solidnog igrača koji zauzima ključno mjesto na parketu bez da zauzvrat daje garanciju pozitivnih rezultata.

Horford pak, slično kao i Big Al, nije centar, ali njemu to ne smeta da iz godine u godinu i skakački i obrambeno drži reket Hawksa pod kontrolom i usput pruža granične all-star partije u napadu.

Sickre: Kako možeš znati kako će igrač koji nema kontinuitet reagirati na povratak na parket? Puno je više negativnih primjera nego uspjelih. Mislim da je prevelika kocka u pitanju. Big Al ne garantira spektakl, ali bolje centar na parketu nego na štakama.

Moji glasovi za osmo i deveto mjesto na kraju idu Cousinsu i Monroeu zato što nisu ni blizu plafona, a već su izrazito napredovali. Prvi je fantastičan napadač koji mora još puno učiti o obrani, ali njegova nepredvidivost kombinirana s eksplozivnošću i kretnjama u i uz rub reketa su, na trenutke, remek djela. Da je u nekoj normalnoj sredini, ne bi većinu vremena proveo gradeći još s collega poznatu reputaciju problematičnog lika, već bi učio kako braniti obruč.

Monroe ima potencijala postati igrač sličan Marcu Gasolu. Mana mu je što je još uvijek prilično mekan i da ga se istjerati ispod obruča te slabo blokira šuteve i preusmjerava promet u reketu. Obzirom da igra u groblju od momčadi koja niti ima poštenog playa niti identitet igre, Gregovi ovogodišnji nastupi su najava puno većih stvari u budućnosti.

Za deseto mjesto se sad bore Gortat i Noah. Gortat živi od Nasha, ali je isto tako gledajući Phoenix jasno kako je on uz Stevea glavna poluga Sunsa. Čovjek ima itekakve vještine u napadu, a meni se ipak najviše svidio onda kad je stigao iz Orlanda i počeo pizditi kako nitko ne igra obranu u ekipi. Kvragu, kad se sjetim pick'n'rolla s Nashom, Gortat ide na devetku, a Monroe pada na deset. Pa pa Noah, sori Gators Nation.

Birdie: Noah je u stanju vući lopti od koša do koša nakon skoka u obrani te odlično asistira. Nema šut, ali će zabiti ono što treba, o napadačkom skoku ne treba previše pričati, a ni u obrani nije loš. Dapače, rijetko koji visoki igrač može preuzimati bekove poput Noahe, a da ne ispadne kao da je na streljani. Najveći Noahin problem je nekonstantnost, odnosno loši ulasci u sezonu koji su očigledno uvjetovani dobrom travurinom na Floridi ili gdje li već Noah obitava tijekom ljeta. Dodatni plus mu je što energijom može diči cijelu momčad kada zatreba, zbog čega je na neki način i vođa Bullsa. Nije vanserijski talent i ne može pokriti sve rupe u obrani, ali, bez grižnje savjesti i s tek malo (ok, malo više) navijačkog impulsa, stavljam ga na sedmo mjesto moje liste.

Poziciju iza njega namijenio sam Hibbertu koji ponekad djeluje prepasivno. Možda je krivica u Pacersima, možda u tome što je već dosegnuo svoj plafon, ali čovjek bi trebao nositi još veći teret.

Greg Monroe je deveti, a da igra u boljoj momčadi možda bi bio i više pozicioniran. Kod njega mi se sviđa ustrajnost i volja da odradi sve potrebno pod košem. Ima solidnu tehniku i zna kako završavati napade, bilo šutom, bilo asistom, pa se nadam kako će sljedećih godina još napredovati.

Oko zadnjeg mjesta liste imao sam više dvojbi i na kraju sam se odlučio za Cousinsa. Sviđa mi se talenet, a nadam se kako će se tijekom godina i malo urazumiti. Kingsi u njemu definitivno imaju igrača oko kojeg mogu graditi momčad, ostaje za vidjeti čime će ga u budućnosti okružiti.

Ostali? Boguta i Horforda nisam stavio na popis radi ozljeda, a da Varejao zdrav dočekao kraj sezone vjerojatno bi upao na listu. Gortat je prvi ispod crte.

Gee: Cousins je super potencijal, al' ima više 3-15 šuterskih partija od nekog beka, zar mu je potrebno ovako rano u karijeri podilaziti? Za tipovanje na Gregov razvoj vas mogu razumjeti, ali Cousins mi je malo too much.

Gortat i Peković su pokazali fenomenalan potencijal, ali njihova igra je još pod velikim upitnikom - pitanje je može li Gortat zadržati formu startera i bez Nasha jer nije ni upola dominantan u reketu kao što je u pick 'n' roll igri, odnosno može li Pek i dogodine biti ovako nezaustavljiv sada kad obrane već imaju dovoljno informacija o tome kako ga zaustaviti (udvajati ga čim primi loptu jer je očajan dribler i asistent).

Cousins nema igru za peticu, njemu pod hitno treba ili netko da mu čuva leđa ili netko tko će ga naučiti kako se igra pozicija, sve što ostvaruje ostvaruje na račun sjajnih fizikalija.

Noah je prije svega podizač energije, ako uzmem u obzir njega moram i Varejaoa, a dobro znamo da je Andy prije svega idealan prvi visoki s klupe i da ni upolo dobro ne čuva centre kao visoka krila. Uz sve, Noah je i precijenjen obrambeni igrač, a to što može voditi loptu i razigrati suigrača nije dokaz da je koristan igrač. Njegov je problem što danas imamo Tysona Chandlera koji na najbolji mogući način pokazuje kako ovakav tip centra (energija ispred talenta) treba funkcionirati da bi pomogao momčadi, naspram njemu Noah je ipak druga klasa.

U biti, za deseto mjesto mi ostaje dvojba između Monroea i Nenea. U skladu s biranjem polumrtvih, ipak ignoriram Grega i dajem zadnje mjesto Brazilcu. Monroe je ove sezone napravio ogroman korak naprijed u dokazivanju da je potencijalni franšizni centar, puca manje nepotrebnih šuteva s vrha reketa, a u samom reketu pokazuje zavidno meku ruku. Ima odličan pregled igre i Gasolovske ruke s vrha posta koje bi trebalo još više koristiti, a oduševio me i šljakerskim učinkom, posebice u napadu gdje je postao majstor u tip-in situacijama i skupljanju ofenzivnih skokova.

Međutim, ovo rečeno za njegovu obranu je istina, uopće nije faktor na tom dijelu parketa, slabiji je čak i od Big Ala jer nema potrebnu dužinu, a prespor je da pomogne čuvati niže igrače ili kao korektor obrane. To dovoljno srozava dojam pa mi je lakše odati počast Neneu, pouzdanom strijelcu u reketu, igraču dovoljno snažnom i spretnom da uvijek nalazi načina zabiti svoju kvotu i onda još u obrani barem postojati širinom i postavljenjem kojega Greg još nema.

Na kraju balade rezultat je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodjelili Birdie, Sickre i Gee):

1. DWIGHT (1, 1, 1)
2. BYNUM (2, 2, 2)
3. GASOL (3, 3, 3)
4. CHANDLER (5, 4, 4)
5. TIMMY (4, 6, 5)
6. BIG AL (6, 5, 8 )
7. HIBBERT (8, 7, 6)
8. COUSINS (10, 8, -)
9. MONROE (9, 10, -)
10. NOAH, BOGUT (7, -, -) (-,-, 7)

Glasove su još dobili Horford (-,-,9), Gortat (-,9,-) i Nene (-,-,10).

Tagged as: Al Jefferson, Andrew Bynum, Dwight Howard, Greg Monroe, Marc Gasol, Roy Hibbert, Tim Duncan, Tyson Chandler 8 Comments

9Apr/123

TANKING WITH THE PACK G57-G66

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Hornets

R.I.P. Minnesota Timberwolves 2011/2012 season

Kako je petim porazom u nizu, četvrtim protiv protivnika s lutrijskim učinkom, Minnesota definitivno potvrdila da joj više nije stalo do sezone, to se i ja pozdravljam od praćenja Wolvesa i gubljenja dragocjenog vremena na analize njihove kurcobolje. Previše se zanimljivih stvari u ovom trenutku događa u ligi da bi se prisiljavao gledati kako Love i Peković dopuštaju da ih nadigraju talentom limitiraniji igrači.

U porazu protiv Hornetsa koji je prelio čašu strpljenja, posebno je žalosno bilo gledati kako Lovea rastura Jason Smith. Jedan MVP kandidat ne smije si dozvoliti da ga ovako uništi rotacijski igrač (pick & pop specijalist koji solidno može braniti obje visoke pozicije), Loveovih 29 koševa samo su šminka koja ne može sakriti sramotu vezanu uz činjenicu da je Smith u direktnom dvoboju zabio 26 uz 75% šuta.

Kad dodaš da je na sličan način Peković dozvolio Kamanu da radi što poželi, jasno je da Wolvesi nisu mogli dobiti ovu utakmicu. Nije problem bio samo u tome što su Smithu i Kamanu omogučavali otvorene šuteve cijelu večer, već prvenstveno u tome što su ih ovi čak i nadskakali, a Minnesota, bez nadmoći barem u tom segmentu, nije u stanju dobiti apsolutno nikoga.

Ovakav pristup, bez one minimalne borbenosti/profesionalnosti, kod gledatelja ostavlja dojam kao da gleda wrestling i stvarno mi nije jasno zašto Adelman i Love dopuštaju ovakvu rasprodaju teško stečenog ugleda. Istina, apsolutno im nije lako s načetim Pekovićem, bez Rubia i Ridnoura i s gomilom NBDL igrača uokolo, ali nedostatak žara i volje se ne može opravdati nikako drugačije osim tankiranjem.

Sad, još bi mi jasno bilo da su digli ruke od sezone u lovu na što bolju draft poziciju kad bi imali pravo izbora, ali njihov pick odavno je u rukama Hornetsa. Koji su se nenadano našli u možda čak i boljoj situaciji od Minnesote – imaju bolju klupu (Vasquez, Ayon, Smith) i usprkos tome duplo više prostora na salary capu za potpisati pojačanja, plus još uvijek mogu računati da će putem dva lutrijska picka i ostankom Erica Gordona čija Bird prava imaju, preko noći složiti konkurentnu mladu jezgru.

Jedina nada Minnesote za pojačanjem putem drafta leži u eventualnom plasmanu Jazza u playoff, što bi Wolvesima donijelo 15. ili 16. pick kojim bi malo osvježili momčad za dogodine (Utah ima lutrijsku zaštitu, što će im dobro doći obzirom da pored Houstona i Denvera te razigranih Sunsa teško mogu uhvatiti tu osmu poziciju).

Iz ove perspektive se čini da će nedostatak lutrijskog picka na ovako bogatom draftu možda biti ključan za razvoj ove momčadi jer sada sve nade moraju položiti u pronalaženje igrača startnog kalibra na tržištu, a to neće biti lak posao. Dijelom zbog neuglednog tržišta, dijelom zbog manjka manevarskog prostora – salary cap situacija bit će nešto bolja 2013. (ne zeznu li se ovo ljeto nekim dugoročnim besmislenim ugovorom) kad bi trebali imati oko 20 milja na raspolaganju, ali ne i nakon toga zbog evenutalnih novih ugovora Pekoviću i Rubiu.

U biti, sad se čini kako je manji ugovor Loveu bio izvrstan potez jer su si ostavili mogućnost dovođenja igrača kojega bi možda mogli ugurati u taj franšizni maksimum kojega ionako neće imati na koga potrošiti – Peković i Rubio su solidni starteri, ali s velikim upitnicima. Već znamo da kombinacija Love-Peković nikada neće biti garancija zaključanog reketa zbog previše sličnosti (čitaj: rupa) u obrambenoj igri, a složiti šampionsku ekipu bez zaključanog reketa nije baš najlakša stvar na svijetu.

Rubio će uvijek pored sebe morati imati dva rasna šutera kako bi prikrio vlastitu drvenu ruku i teško je zamisliti da će igrač koji ne može zabiti više od 10 koševa u prosjeku biti vrijedan franšiznog novca. Praktički, Wolvesi su osuđeni na potragu za graničnim all-star talentom, a, obzirom na manjak prilika (dogodine će vrlo vjerojatno biti playoff momčad, što će im izbiti iz ruke još jednu priliku za pojačanjem putem drafta), izglednije ih je zamisliti kao tipičan primjer momčadi zapele u sredini iz koje je jedini izlaz ili promjena člana jezgre ili rebuilding (do kojega bi moglo doći već nakon tri sezone kada Love bude mogao aktivirati opciju prijevremenog raskida).

Naravno, bit će još osvrta i na njihovu sezonu i njihove mogućnosti, ali, obzirom da nam je ostalo manje od tri tjedna do kraja regularne sezone i nekih desetak utakmica po momčadi, svu pozornost treba usmjeriti prema playoffu. I to ne samo trci za utješne pozicije u njemu, već i pokušajima hvatanja momentuma ovih ekipa što su već odavno osigurale nastup.

Bulls @ Knicks, Sixers @ Celtics

Dvije sinoćnje utakmice indikativne su za ludilo koje se zakuhalo na Istoku. U par tjedana manje zanimljiva konferencija preuzela je primat nad konkurencijom sa Zapada nizom neočekivanih preokreta. I dok je trka za osmim mjestom na Zapadu i dalje zanimljiva, a možda je još i zanimljivije pratiti kako će podijeliti parovi u prvom krugu, Istok trenutno nudi konfuziju od vrha do dna.

Padom Sixersa, u trku između Bucksa i Knicksa za osmom pozicijom priključila se i treća momčad. Ova četiri poraza u nizu čak i nisu najgori ovogodišnji rezultat, malo prije all-stara Philadelphia je uspijela izgubiti čak 5 utakmica za redom, ali način na koji gube (uglavnom dvoznamenakstom razlikom) govori o ovoj momčadi puno više od omjera.

Noćašnji poraz od Celticsa u kojem od starta nisu bili na potrebnoj energetskoj razini jasno govori da su glasine o tome kako je Collins izgubio momčad možda i točne. Kako je Sickre ranije u detalje secirao njihovu igru, mogu samo dodati da ništa od ovoga nije neočekivano.

U najavi sezone smo isticali kako je ovo momčad stvorena za utješni nastup u playoffu i kako je njen jedini potencijalni x-faktor upravo Collinsova sposobnost miksanja. Čovjek je napad učinio učinkovitim usprkos manjku poštenog šutera i talenta, a obranu je digao do neslućenih razina usprkos nedostatku agresivnih bekova i centra u sredini (paradoksalno, Brand bi od jednog od najprecijenjenijih igrača u ligi vrlo lako mogao postati podcijenjen – amnestiraju li ga Sixersi, a to se čini jedinim logičnim potezom kako bi oslobodili prostora za lov na slobodne igrače, nekakva playoff momčad koja se bori za naslov vrlo lako bi se za iznos midlevela mogla pojačati idealnim trećim visokim koji je ove sezone pokazao da u manje zahtjevnoj roli idealno pokriva obje pozicije pod košem).

Jasno, sada kada su konkurenti ubacili u višu brzinu, Sixersi su naletili na zid jer oni brzina više jednostavno nemaju. Oni mogu do kraja voziti samo u rikvercu, a Collins više nema što izmisliti. Može mu se zamjeriti što korak naprijed nisu napravili Turner i Holiday, ali tu se radi o poprilično skliskom području - da je više energije usmjereno na njihov razvoj, bi li se to odrazilo na rezultate? Uostalom, svi veterani su odigrali iznad očekivanja držeći se zadanog plana, stoga je možda problem dijelom i u tom mladom talentu. Nije da barem Holiday nije imao dovoljno minuta dokazati se, pa se s pravom može postaviti i protupitanje - koliko je ovaj takozvani bekovski dvojac budućnosti uopće kvalitetan?

U svakom slučaju, obzirom da Collins ima višegodišnji ugovor, za budućnost franšize ključno je da uprava ne nasjedne na Collinsov težak karakter i uruči mu otkaz prije vremena jer ovakve old-school trenere koji znaju što rade teško je naći. Puno racionalniji, ali ujedno i puno teži put, bio bi mijenjati roster u hodu, a obzirom na nedostatak ikakve jezgre, taj posao čini se nemogućom misijom.

Iggy je jedini rasni NBA igrač kojega imaju (a i to nešto govori o njihovim ovogodišnjim rezultatima), ali, kako u isto vrijeme postoji i ta puno jeftinija alternativa u Turneru, upravo njegov dokazani talent može biti ključ promjene - bilo kakav šuter ili visoki igrač startne kvalitete koji bi stigao u zamjenu za njega bio bi dobar potez koji bi ih barem malo gurnuo s mjesta. Ali, bit će vremena za pričati o budućnosti Sixersa nakon sezone, sada je bitno uspostaviti red u svlačionici i suprotstaviti se barem Bucksima. Imaju izuzetno lagan raspored do kraja, 6 utakmica protiv lutrijske krame Istoka i direktan obračun s Bucksima 25.4. u Milwaukeeu. Zaslužili su makar tu jednu utješnu playoff seriju i stvarno bi bila šteta da miniraju dobru sezonu samo zato jer su ostali šokirani kada su konačno pogledali istini u oči i shvatili svoje limite.

Direktni protivnici Bucksi i Knicksi imaju nešto teži raspored, samo 4 utakmice protiv lutrijskih momčadi, ali i međusobni dvoboj za dva dana, 11.4. koji spada u must-see TV. Knicksi su u nešto boljoj situaciji, prvenstveno zato što trenutno imaju identitet usprkos tome što nemaju igru. Kao što je sinoćnja utakmica protiv Bullsa pokazala, muče se zabiti (šutersko forsiranje Smitha i Shumperta iritantno je, ali i indikativno za razinu talenta te momčadi – jednostavno nema drugih opcija), a pri tome im ne pomaže što su se opet morali izmisliti u hodu i ostati čak i bez onih klasičnih akcija. Ali, Carmelov briljantni talent i borbenost dvojca Chandler-Shumperta konstanta su kroz sve sisteme i sve promjene i trebali bi biti dovoljni za hvatanje osmog mjesta, usprkos tome što opet nemaju ni playmakera ni klupu ni drugog visokog igrača.

I dok Melo i Chandler ulažu svu svoju šampionsku energiju u hvatanje utješne playoff serije, Boston i Chicago hvataju momentum. Celticsi su napravili nemoguće, ostvarili score 17-7 nakon all-stara i izbili na čelo Atlantske divizije, još jednom izvevši svoj ples prvaka koji počne štimati tek kada stvari počnu dobivati na težini. Taj mentalni aspekt njihove igre nikako ne treba zanemariti. Nemaju lagan raspored do kraja (još 2 puta Miami i dosadna Atlanta, jednom Knicki i Bucksi), ali nema sumnje kako će ući u playoff kao nositelj.

Bit će zanimljivo vidjeti mogu li preskočiti Pacerse (koji imaju znatno lakši raspored) ili može li Miami prekočiti Chicago, jer bi u tom slučaju polufinale Istoka donijelo dva gadna protivnika bolje postavljenima – Miami vs Boston i Chicago vs Indiana. U slučaju da do kraja ostane status quo na vrhu, Chicago protiv Bostona i Miami protiv Pacersa su parovi koji ne donose ni približno uzbuđenja kao alternativa zbog puno povoljnijeg matchupa.

I dok Boston igra svoju najbolju košarku sezone, naštimava stil i brusi rotacije, Bullsi pokušavaju barem približno uhvatiti potrebnu razinu forme. Već sutra ih čeka revanš s Knicksima (koji bi trebali čuvati energiju za back to back u Milwaukeeu večer nakon Chicaga), a zatim i ključnih sedam dana u kojima od četvrtka do četvrtka na repertoaru imaju Miami u najavi finala Istoka s nizom lutrijskih ekipa između. Zatim u završnici dolazi i potencijalna poslastica protiv Pacersa, ako do tada još uopće bude nejasnoća oko playoff nositelja.

Ono što trenutno znamo je da ni Chicago ni Miami nisu napravili nikakav bitan iskorak u odnosu na lanjsku sezonu - i jedna i druga momčad i dalje je preovisna o svojim all-star igračima. Ni Boozer ni Deng ni Noah nisu napravili potreban iskorak u igri da bi Roseu dali toliko potrebnu drugu opciju te i dalje sve nade za boljom napadačkom igrom ostaju usmjerene na nekakvu mirakuloznu Hamiltonovu eksploziju, iako čovjek već tri sezone nije odigrao iznad razine graničnog igrača petorke i ničim ne opravdava takva očekivanja.

Jasno, da je Deng napravio taj iskorak iz pouzdane treće opcije u rasnog drugog igrača (nikad samouvjerenije nije ušao u sezonu, nagrađen je all-star nastupom, ali brojke ne lažu – i dalje je to potpuno isti igrač kao svih ovih godina), da Boozer ne stari i da je Noah nešto više od izvrsnog podizača energije, nitko na Ripa ne bi ni obraćao pažnju. Ovako, čeka nas još jedna neizvjesna završnica u kojoj se nade Rosea i društva više baziraju na potencijalno slabijoj Miamievoj rotaciji u odnosu na lani, nego na nekom vlastitom ekstra napretku.

MUST SEE @ NBA TV

Memphis – Clippers

Conley vs Paul, Zach vs Blake i borba za domaći teren u prvoj rundi playoffa. Barem po tome kako stvari trenutno stoje.

Tagged as: Boston Celtics, Carmelo Anthony, Chicago Bulls, New Orleans Hornets, New York Knicks, Philadelphia 76ers, Tyson Chandler 3 Comments

17Feb/122

THE REAL ALL-STARS

Posted by Gee_Spot

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa - Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može - iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.

Tagged as: Andre Iguodala, Blake Griffin, Carlos Boozer, Chris Bosh, Chris Paul, Danilo Galinari, Kevin Durant, Kevin Love, Kobe Bryant, Kyrie Irving, LaMarcus Aldridge, Marc Gasol, Pau Gasol, Rajon Rondo, Ryan Anderson, Tyson Chandler 2 Comments

12Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G28

Posted by Gee_Spot

U zabavnoj utakmici u kojoj se obrana nije igrala dobre tri trećine, Minnesota nije uspjela stati na kraj linsanityu iz jednog banalnog razloga - kada je u završnici trebalo povući i zadati završni udar, Wolvesi nisu znali kako, a New York jeste.

Lin je sjajno zabijao, nešto manje sjajno razigravao, ali uglavnom je držao Knickse u igri cijele prvo poluvrijeme. U drugome je stao, što zbog D'Antonia, koji nema milosti i nimalo mu ne pomaže planom igre koji otprilike glasi "igraj 40 minuta, driblaj po 20 sekundi svaki napad pa nešto napravi", što zbog Rubieve obrane. Ali, kada je on stao, dalo se jasno vidjeti ono najvažnije kod ovih preporođenih Knicksa. To nije Linovo 1 na 5 driblanje nego momčadski učinak.

Novak je krenuo nizati trice, Chandler je zatvorio reket, Shumpert donio ogromnu energiju u oba smjera (uz Chandlerovo prisustvo pod košem, Shumpertov pritisak na loptu jedno je od najvećih oružja ovog novog, obrambenog New Yorka, rookie bi slobodno mogao igrati u Memphisu koliko je spretan u presijecanju napada), a Landry je zabijao iz ulaza i s poludistance kao netko kome je to u opisu posla.

New York si je pristupom dao šansu i na kraju ju je znao iskoristili. Ukratko, momčad je pobjedila pojedince. Tri pojedinca točnije. Love i Peković su opet bili majstori, Rubio je bio vrlo dobar, ali to je manje-više to. Kod Wolvesa svake večeri isto, imaš tri igrača koji naprave svoje i cijeli niz pasivnih likova koji tu i tamo bljesnu. Večeras su opet izgubili previše lopti, iako to protiv jednako nemarnih Knicksa nije bilo presudno (Lin je ovaj put uzalud potrošio njih 6). Wolvesima se osvetilo čekanje da nešto naprave Ricky ili Kevin, dok ostatak Knicksa, ako vide da je Lin zatvoren, kreće u akciju.

Osim obrane kojom su u zadnjoj četvrtini izludili Minnesotu, Knicksi sve bolje igraju i u napadu. Nije u pitanju samo agresivnost svih pet igrača na parketu, već se i lopta kreće izuzetno dobro za jednu momčad kojoj se cijeli plan igre vrti oko visokog pick & rolla. Praktički, buđenjem Knicksa i Celticsa završava priča o playoffu na Istoku. Milwaukee i Cleveland jednostavno nemaju dovoljno talenta da se nose s ovom novom razinom igre koju trenutno prezentiraju momčadi iz Bostona i New Yorka (od kojih smo, budimo iskreni, ovakve igre očekivali prije početka sezone, stoga ni sada, kada su konačno dohvatili neke sebi primjerenije standarde, nema potrebe za preuveličavanjem).

Bullsi su prvi favoriti, Miami odmah do, Philadelphia, Atlanta i Indiana svojevrsne su plutajuće mine, a Boston, Orlando i New York legitimne playoff momčadi. Ali, o tome detaljnije prilikom sljedećih power rankingsa. Sada nam je samo bitno istaknuti kako, za razliku od Bostona, koji s pronađenom klupom, opet sjajnom igrom u obrani i sve kvalitetnijim napadom ima prostora za napredak, New York ipak nije u istoj situaciji. Točnije, njihova je poprilično mutna.

Dodatna doza energije koju je unio Lin donijela je napadačku ravnotežu, a, iako su obrambeno solidni od početka sezone, podigla je učinkovitost čak i na tom dijelu parketa. Kao što su pokazali protiv Wolvesa, kada zagrizu u stanju su vas ostaviti bez koša nekoliko minuta jer imaju sve - i pritisak na vanjskim linijama, i stopere, i rampu u reketu. Uz sve to, razina želje i količina kretanja u obrani je na trenutke besprijekorna.

Problem je konstantnost u oba dijela igre (tko može garantirati da je išta što prezentira ova skupina nedokazanih prolaznika trajno?), a ponajviše potencijalne promjene do kojih će neminovno doći kada se rosteru opet priključe Amare i Melo.

Obzirom da je napad opet solidan, eventualno dovođenje J.R. Smitha koje se spominje nema smisla. Iako se svakako čini privlačnim dodati tako rasnog šutera sposobnog zabiti 20 koševa u seriji, u ovom trenutku Knicksima je od koševa važnije zadržati pronađenu kemiju. To neće biti lako već s Melom i Amareom, a kamoli Smithom.

Za kraj bih naglasio jedan sve bitiji aspekt igre Timberwolvesa.

Pekova sposobnost da iznuđuje faule rezultirala je ovaj put Chandlerovim ranim napuštanjem utakmice. Ovdje više ne možemo govoriti o slučaju, činjenica da Peković svojim agresivnim kampiranjem u postu izaziva gomile osobnih najvažnijih obrambenih igrača protivnika može se smatrati snagom Wolvesa. Dodaj još da je i Love jednako žestok u svojim ulazima pod koš, da obojica vole kontakt i postaje ti jasno kako će ovi Wolvesi uvijek zabijati gomilu poena sa slobodnih. Kako i Rubio zna iznuditi svoju kvotu prilikom ulaza, ispada kako je Minnesota dominantna momčad u ovom segmentu igre.

I kad pogledaš brojke, stvarno je tako. U ovom trenutku u ligi imate samo tri momčadi koje su češće od njih na liniji slobodnih – Miami, Oklahoma i Denver. Što je zajedničko ovim trima ekipama? Radi se o tri najefikasnija napada lige, a dijelom je za tu efikasnost zaslužna i gomila lakih koševa koje postižu sa linije slobodnih. Jednostavno, njihov stil igre uključuje gomilu ulaza i brzih napada na koš u ranoj fazi napada, dok protivnička obrana još ni blizu nije spremna. To je posebice izraženo kod Denvera (bitna stavka Karlova sistema), dok Oklahoma uglavnom koristi dominaciju Duranta, Westbrooka i Hardena u 1 na 1 situacijama. Miami pak kombinira obje taktike, i momčadsku brzinu i individualnu kvalitetu.

Minnesota možda nije u istoj klasi što se ukupne efikasnosti napada tiče, ali Peković, Rubio i Love su u istoj kategoriji što se tiče slobodnih s LeBronom, Wadeom i navedenim all-star talentima Oklahome. To nije mala stvar za budućnost kluba i jasno govori tko čini kičmu momčadi. Razlog zašto je Peković danas praktički nezamjenjiv je što zajedno s Loveom čini par najubojitih skakača u napadu u ligi. I upravo tu leži njihova tajna - dok Denver, Miami i Oklahoma do slobodnih bacanja dolaze ulazima koji su rezultat kvalitete sistema ili pojedinca, Minnesota svoju razinu održava uglavnom napadačkim skokom koji je čisti produkt volje.

Tagged as: Iman Shumpert, Jeremy Lin, New York Knicks, Steve Novak, Tyson Chandler No Comments

Older Entries »