DAY 36 – YOU GOTTA FIGHT FOR YOUR RIGHT

Agresivan početak u obranama na obje strane (cigle lete uokolo kao da je u pitanju neki skup slobodnih zidara), Pacersi dižu zid u sredini zbog činjenice da je Haslem opet Haslem kakvoga gledamo godinama umjesto onog stvora iz G3 koji je nekako putovao kroz vrijeme i završio u dresu Heata, kao i zbog toga što se Bosh boji išta pokušati, pa tako i skok šut, protiv Westa. Plus, dolazimo i do bitnog problema – može li Heat zadržati ovakvu razinu agresivnosti tijekom cijele utakmice kada jednostavno nisu takav tip momčadi? Za playoff košarku potrebno je ponekad spustiti se u rovove, a do sada u seriji Heat baš i nije pokazao da je spreman napustiti svoj identitet i igranje košarke zamijeniti ratom u sredini.

Pacersi nastavljaju po starome, zabijati koševe u relativno pozitivnom ritmu iako na primjetno teže načine (ovaj put George daje podršku iz vana, često u 1 na 5 situacijama, a ujedno se sve više igra pick & roll preko Hibberta kako bi se izbjeglo zagušiti napad guranjem u postu gdje Heat ovom prilikom čeka spreman – sreća za Pacerse što Hibbert uspijeva ostati opasnost čak i u ovoj ulozi dalje od koša, tip jednostavno igra van pameti), dok se Miami muči pronaći ritam protiv ovako zgusnute obrane koju povremenim šutem širi jedino James. Miami tako opet gubi previše lopti, ali pomaže im činjenica da je klupa Pacersa aktivirana ranije nego inače zbog dvije brze osobne Stephensona.

U drugoj četvrtini Miami počinje bolje paziti na loptu i uopće poboljšava njen protok (u čemu je opet ključan LeBron sa slash & kick igrom), Birdman pokušava održati razinu energije na razne načine, ali Heat jednostavno ne zabija dovoljno skok-šuteva da preuzme kontrolu. Igraju muški, ali i dalje teže zabijaju nego Indiana. Iako je utakmica uglavnom u egalu, ritam (koji dozvoljava Pacersima da se organiziraju u oba smjera) i stil (zatvorenih reketa) definitivno više odgovara Indiani. Praktički, Heat se održao na tih nekoliko poena zaostatka isključivo zahvaljujući vlastitoj žestini u obrani te povremenim rupama u obrani Pacersa koje nastaju kada na parketu nije idealnih 5, a koje su za ulaze i polaganja nakon što bi LeBron inicirao napad ulazom koristili svi, od Chalmersa do Haslema.

U trećoj gledamo sličnu povuci-potegni košarku sve do trenutka kada Hill napušta igru zbog četvrte osobne. Napad Pacersa u ovom trenutku postaje još manje sposoban raširiti čvrstu obranu Heata, a na drugoj strani protivniku konačno počinje upadati šut iz vana. James je u ovom periodu odigrao sjajnu šutersku rolu s 3 duge dvice i 2 trice, ali ključ je opet Haslem koji ne samo da zabija otvorene šuteve kao u G3, već i odrađuje najveći dio prljavih poslova u obrani. Koliko god blesavo zvučalo, posebice u večeri kada su i LeBron i Wade odigrali muški od početka do kraja, Udonisova razina testosterona odigrala je presudnu ulogu u seriji – da nije bilo njega kao oslonca u kriznim trenucima, West i Hibbert bi možda potpuno nametnuli vlastitu volju.

Do kraja četvrtine Miami tako stvara dvoznamenkastu prednost koja bi u ovim okolnostima trebala biti dovoljna – istjerali su koliko je to moguće Hibberta i Westa iz reketa i natjerali Pacerse na puno manje učinkovite situacije za šut (ključni dvojac Indiane zabio je blizu svoje kvote, ali uglavnom iz situacija licem košu i bez previše skokova u napadu, što je ključno), a usput je i sudački kriterij takav da nitko ne ide na liniju, što je Heat puno bolje iskoristio od Indiane koja se navikla izvlačiti osobne preko svojih visokih.

Miami tako rutinski privodi utakmicu kraju – šut sluša, a obrana Indiane ostavlja dovoljno rupa za lucidne ulaze nakon lucidnih pasova, što je dovoljno da se održi razlika pred momčadi koja je sinoć ostala bez ideje kako se suprotstaviti. Heat im je oduzeo dobar dio prilika u reketu (uključujući i skok), kriterij im je oduzeo sve one dodatne prilike s linije slobodnih, a uz to je bilo jednostavno previše Younga i Augustina na parketu (što je Miamiu omogućilo da veći dio utakmice igra obranu 5 na 4) – ukratko, koliko god pojedinci poput Georgea pružili nadahnute partije, Pacersi su sinoć bili svedeni na najgore napadačko izdanje do sada.

Ono što Indiani ostavlja poprilične šanse u šestoj utakmici je činjenica da ih je Miami dobio njihovom igrom, dakle nije došlo do nikakve drastične promjene momentuma – serija i dalje ostaje u rovu, to ona nadahnuta šuterska epizoda Jamesa i Haslema sredinom treće četvrtine nije promijenila, a to svakako više odgovara Pacersima, pogotovo jer će pred svojom publikom zasigurno naići na nešto povoljniji kriterij glede sviranja osobnih obrani Heata. Heata koji također tek treba pokazati da je u stanju odigrati ovako žestoko i energično u obrani kao gost.

Istovremeno, saznanje da se Miami može više nego kvalitetno suprotstaviti u borbi prsa o prsa ne daje im previše šanse da na kraju balade izađu kao pobjednici. Mislim, ako Pacersi više ne mogu računati na prednost čak ni u momentima kada je serija u blatu, kakve se misle izvući u eventualnoj sedmoj na Floridi? Odgovore ćemo saznati vrlo brzo.

DAY 33 – QUASI-PERFECT EQUILIBRIUM

U startu utakmice očito je nekoliko novih tendencija Heata. Prva je ubrzati igru kako bi što češće došli u situaciju napasti nepostavljenu obranu, što im ne uspijeva na onaj klasični način, tranzicijom ili povećanim brojem napada (ni treći put za redom nisu ostvarili značajniju prednost u izgubljenim loptama), ali stilski pomak svakako se osjeti u puno bržem kretanju lopte i igrača oko obrane Indiane. Druga je vezana uz odluku da se Hibberta udvaja puno agresivnije, s dva visoka igrača, za razliku od dosadašnjeg običaja da Boshu (ili Haslemu) pomogne swingman koji je u tom trenutku na Stephensonu. Treća je pak bila ključna, a ticala se odluke da se napad od starta fokusira na Bosha koji je tako u prvih 8 minuta utakmice uzeo više skok-šuteva nego u prethodna dva prva poluvremena zajedno.

Ne samo da je Bosh natjerao visoke Pacersa da mu posvete puno više pažnje, već je Heat lukavo pokušao u priču uključiti i Haslema koji je vječno sam na lijevom bloku, što je inače pozicija s koje Birdman kreće u one svoje cutove koji rezultiraju zicerima. Haslem se umjesto kretanja odlučio na šut, ali, obzirom da je nekim čudom zabio svaki koji je uzeo, rezultat je bio isti – napad Miamia je živnuo kao u onim trenutcima kada je Birdman na parketu, samo što je sada uz Haslema bila i udarna trojka (dakle, nije živnuo nego je postao hiperaktivan). Obrana Pacersa je ovim bila dovoljno razvučena da se otvori prostor za lakše kretanje lopte i igrača kroz sredinu, a time se pripremio idealan teren za Jamesa i Wadea. Ovaj potonji je bio posebice sjajan u slash & kick igri, a svojom sinoćnjom energijom samo je naglasio koliko je bitan i kako je pravo čudo da je Heat bio onako učinkovit u reketu kroz prve dvije utakmice obzirom da su, osim u trećoj četvrtini prve utakmice, bili bez značajnijeg Wadeovog doprinosa u kreaciji.

Bosh i Haslem su pogađali iz vana, James i Wade su secirali obranu u sredini – sve skupa rezultiralo je najboljom četvrtinom Heata do sada. Zabili su čak 34 poena najboljoj obrani lige, a jedino što im je kvarilo dojam tijekom ovog sjajnog otvaranja bila je činjenica da su i Pacersi, svojim unutar-van balansom, zabili 30 i tako ostali u egalu. Naravno, taj egal se ulaskom klupe Indiane početkom druge vrlo brzo pretvara u nešto ozbiljnijih desetak poena prednosti Heata, koje više čak ni povratak startera u igru ne može smanjiti. Naime, do sada su James, Wade i Bosh totalno razigrani, igraju na all-star razini, a još imaju i podršku četvrtog asa, Haslema, koji ovakvu partiju u oba smjera nije odigrao valjda od finala 2006. U ovim trenucima obrana Pacersa više ne postoji jer nitko pojma nema od kuda prijeti opasnost, što rezultira s pomalo bizarnih 70 poena Heata u prve 24 minute.

Najluđe od svega, Indiana uopće nije igrala loše, u napadu su nastavili zabijati debelo iznad svog prosjeka, ali u odnosu na Miamievih 70 njihovih 56 izgledali su nekako nevažni. Ne, napad definitivno nije bio problem, pa čak ni obzirom na slabije izdanje Georgea kojega je kao podrška standardno solidnim Hibbertu i Westu zamijenio Hill. Problem je bila obrana, ali što poduzeti u situaciji kada protivnik ima tri podjednako kvalitetne i učinkovite napadačke opcije okružene koncentriranim igračima zadatka koji koriste svaku priliku za zabiti. Jednostavno ništa, lopta je uvijek brža od igrača, a to je Heat savršeno dokazao. I pri tome još nije ni gubio lopte (samo 5 za 48 minuta), što je bila još jedna ogromna promjena u odnosu na prve dvije utakmice (uz partije Bosha i Haslema defintivno najveća i najvažnija). Naravno, kako je sve međusobno povezano, treba istaknuti i kako je puno lakše kontrolirati loptu kada te ne čeka zid već obrana koja počinje sumnjati u sebe.

Početkom treće četvrtine prednost Heata se prepolovila, ali do toga nije došlo zbog neke briljantne prilagodbe obrane Indiane, već čisto zbog činjenice da je Miami promašio nekoliko šuteva koje je u prvom dijelu pogađao i da je nekoliko napada bacio u bunar. Čim su se vratili razini igre iz prve 24 minute, prednost je opet samo rasla i rasla. A kako je rasla prednost Heata, rasla je i nervoza u napadu Pacersa, a to je značilo samo jedno – pad učinkovitosti. Bez kvalitetnog napada, Indiana je tako ostala bez jedinog sredstva da barem drži nekakav priključak obzirom da su obrambeno već odavno bili bez glave te je utakmica praktički riješena krajem treće. Plus Heata od 15 koševa nije izgledao toliko strašno obzirom na činjenicu da je ostalo još 12 minuta do kraja, ali u ovom kontekstu u kojem Miami ima 91 poena na kontu nakon 36 minuta i u kojemu su Pacersi vidno gubili živce, sve je bilo jasno – Pacersi jednostavno nisu stvoreni da bi igrali na 110 ili više koševa, pa čak ni kada imaju ovako povoljan matchup (opet su zabili sjajnih 96, u okvirima viđenog u prve dvije utakmice, samo što ovo nije bio Miami iz prve dvije utakmice).

Lakoća kojom je Miami razbio najbolju obranu lige bila je zastrašujuća, taman da se stvari postave na mjesto. Indiana je odlična momčad, puno bolja nego su mnogi mislili, ali Heat je ipak s razlogom favorit od kojega se očekivala jedna ovakva predstava (da smo je vidjeli u prvoj ili drugoj utakmici nitko ne bi gubio glavu zbog izgleda Indiane, a najmanje sami Pacersi). Doduše, LeBron i društvo su tu svoju ulogu nositelja potvrdili na jedan teži način, šutom od 55% iz igre (suludih 12-17 s poludistance – toliko o tome da su u pitanju najgori šutevi u košarci), savršenom kontrolom lopte i dominacijom u poenima u reketu (čak 16 više od Pacersa), dakle na način koji je definitivno zahtijevao puno više truda od nekakve energičnije i bezglavije izvedbe koja bi uključivala puno trica, kontri i slobodnih bacanja (Indiana je opet u svim ovim segmentima bila ravnopravna ili čak bolja). A to samo govori o tome koliko Miami ima veći plafon i po koliko široj margini pogreške hoda – iako su sinoć iscrpili najveći dio vlastitih rezervi, još uvijek se mogu značajnije popraviti u šutu za tri i laganim poenima iz kontre ili s linije slobodnih, što nikako nije dobra vijest za Indianu koja nema ni približnu širinu izbora (mogu samo još više jahati trenutnu formulu i forsirati lopte u post, trice preko ruke, grube prekršaje te dodatno usporiti igru i hvatati još više skokova u napadu, ali ne mogu izmisliti ništa novo).

Naravno, ponoviti ovako fantastičnu napadačku partiju na sinoćnji način bit će gotovo nemoguće – Haslem sigurno neće opet imati ovakvu šutersku večer (ali i ova jedna je bila dovoljna da shvatimo zašto ga Heat trpi na rosteru sve ove godine – čovjek je lider koji će dati najviše kada je najpotrebnije), a obzirom da su Battier i Allen odsječeni dok god su Pacersi disciplinirani u svojoj 1 na 1 obrani (valjda se neće obeshrabriti kao što su sinoć u drugom poluvremenu i odustati od svojih principa radi jedne vanserijske utakmice protivnika), pitanje je tko će olakšati život velikoj trojki (čak ni takvi majstori ne mogu sve sami). Dakle, to znači da bi ostatak serije trebao puno više nalikovati na ono viđeno u prve dvije utakmice nego na sinoćnju rapsodiju.

Što opet ni malo ne umanjuje značaj sinoćnjeg izdanja Heata. Imali smo prilike vidjeti kako to konkretno izgleda razlika u talentu, odnosno kako je to kada se talent skoro u potpunosti iskoristi kroz sistem (takvu razinu košarke u stanju su pružiti samo Spursi i Heat). Indiana se tako suočila sa jednim krajem stvarnosti (Miami je bolja momčad) jednako kao što se Miami kroz prve dvije utakmice suočio s drugim (protiv Pacersa su itekako ranjivi). Ljepota NBA playoffa je u tome što će, već za par dana, pod težinom dosadašnjih iskustava i jednu i drugu momčad čekati sudar s potpuno drugačijim narativom.

BRING ON THE DRAFT

Za jedno opipavanje snaga, jer valjda je to poanta otvarajućeg susreta jedne serije, prva utakmica ponudila je i previše toga. Dobar dio utakmice, posebice u prvoj i trećoj četvrtini, izgledalo je kao da su obje momčadi poslale po 12 Tonya Allena na parket. Sve je bilo u znaku hearta, grita i grinda. Prava playoff košarka koja je odugovlačila s odgovorom na pitanje što je bolje – obrana Miamia ili napad Dallasa. Dallas je zasukao rukave i zaigrao krvavu obranu na tragu Heata, Miami se pak približio Dallasovim kriterijima igre u napadu i zaigrao nesebično i koncentrirano, pariravši u kruženju lopte i vanjskom šutu.

Problem je bio u onim ostalim dijelovima susreta. Vidljivi problem Dallasa je bila činjenicu da nisu imali kontrolu skoka, što je popriličan minus ako uzmeš u obzir da su jedina dva prava centra na parketu bila njihova (jedino dobro što su napravili bilo je da su učinili manjeg i slabijeg Joela Anthonya praktički nebitnim, ali dovodi se u pitanje smisao igranja jednog Haywooda ako nije u stanju kontrolirati reket ili Chandlera ako nije u stanju uhvatiti skok, obzirom da su protiv Miamia igrač manje u napadu, a to onda obrani Heata omogućava da nastavi igrati s puno rotacija i kretanja bez straha od kazne u obliku trice, a omogućuje im i češće udvajanje Dirka kojega su ipak većinu vremena držali samo s Haslemom, fokusirajući se na držanje vanjskih šutera Mavsa pod kontrolom). Netko bi rekao da je problem bio i u tome što su upali u ritam Miamia, u igru na nekih 80 do 90 koševa, ali po meni je sasvim svejedno kakav je ritam jer se Heat može prilagoditi svemu. Istina, možda bi šanse Mavsa bile veće u nekoj bržoj igri, ali poanta njihova napada nije zabiti više, već zabiti učinkovitije. Trice, slobodna, dobar postotak. A to protiv jedne obrane koja je klasa za sebe nije lako.

Nego, da se vratim na pitanje skoka. Znamo da su i Bosh i Dirk poprilično mekani kada je bacanja za loptama u pitanju, ali je upravo Bosh, dobivši skakački dvoboj i igrajuči muški u prvom dijelu, donekle anulirao činjenicu da je napadački uglavnom bio ne-nadahnut veći dio večeri. Velika trojka je bila Velika upravo u tom segmentu igre, James i Wade su doslovno krali lopte Chandleru koji je čuvao prostor od svoga igrača i jednostavno nije mogao paziti na još tri strane, a kad im dodaš još Mikea Millera koji je opet hvatao sve što je bilo u blizini i solidnog Haslema, koji je usput i sam samcat odradio dobar dio posla na Dirku, jasno je kako Heat u skoku ne samo da neće biti inferiroran, već će imati i prednost tijekom serije.

Dakle, stvari su se definitivno namjestile u koristi Miamia, tako da je ostalo na međusobnim match-upovima pojedinaca da odluče pobjednika. A tu je Heat apsolutno u prednosti. James je nastavio igrati kao MVP, nanizao je novu ludu seriju trica, kontrolirao je utakmicu u svakom njenom trenutku i još jednom dokazao da je trenutno u posebnoj sferi svijesti. Dosadašnji ubermensch Dirk je pored njega izgledao kao obični smrtnik. Da je Bosh znao iskoristiti manji pritisak (Dallas ga je uglavnom preuzimao, ali Bosh nije koristio povoljne match-up šanse, osim što je zabio popriličan broj slobodnih), Heat bi imao tri najbolja igrača na terenu. Ovako je Dirk, iako dobro čuvan i udvajan, zabijao solidnim postotkom, ali suigrači to nisu koristili na dovoljno dobar način. Što je opet stavljalo samo dodatni pritisak na njega, a čovjek ipak ne može sve sam. Shawn Marion je bio aktivan, Terry je imao jednu seriju u prvom dijelu (u ključnim trenutcima je bio nevidljiv, ovaj put nije bilo onog iritantnog aviona), ali to je bilo sve. Na kraju, kada se utakmica lomila, nije bilo nikoga, a na drugoj strani bilo je svih.

Treba uzeti u obzir da je Miami bio čak i bolja šuterska momčad, s više trica (Dallas je pak imao više slobodnih pa je to nekako anulirao), što znači da Dallas nije ostvario prednost u ključnom segmentu igre, a to je ujedno značilo da nisu bili u stanju računati na zonu u ključnim momentima utakmice. Dakle, njihove dvije glavne (a možda i jedine) uzdanice ukradene su im samo tako. Uglavnom, Heat je ušao u završnicu po scenariju koji kao da su sami pisali (hm, pa i jesu, zar ne), a to je samo značilo da će James i Wade imati lakši posao privesti stvari kraju od očekivanog. Jer, lakše je od egala otići u plus nego iz minusa, zar ne? I tako smo opet vidjeli već klasičnu završnicu u kojoj Miami ubaci u višu brzinu. Stisli su u obrani, raširili napad, odvojili se na deset lakoćom (posebice treba istaknuti Wadeovu blokadu na Marionu i tricu preko Kidda odmah nakon) i jednostavno pokazali da mogu sve što i Dallas, ali da Dallas ne može ono što mogu oni – računati na individualnu superiornost i momčadsku prilagodljivost.

Dirk je sjajan igrač, ali njegovi limiti su dobro poznati. Skok, obrana – zaboravite na to. Dirk će držati napad podmazanim, ali to je sve. Wade i James su pak u stanju odigrati period u kojem doslovno nemaju limita, mogu ući u 5-6 minuta u kojima će pokazati da imaju svaki jebeni dijelić košarkaške igre u malom prstu i u kojima će preuzeti potpunu kontrolu na oba kraja parketa. Tome ne možeš parirati. Kad još dodaš i Bosha, koji je, čak i u večeri kada nije bio raspoložen u napadu, odradio dio posla pod košem, jasno ti je s kakvim se sve preprekama Mavsi nose. Dallas mora steći prednost kao momčad, a noćas je u onih prvih 40 minuta čak i u tom dijelu Miami bio bolji (Chalmers imao više trica nego glupih poteza, a čak je i Juwan Howard imao rolu, što je bio potez večeri Spoelstre, šteta bi bilo da član Fab Fivea tek tako dobije prsten, treba ga zaslužiti).

Dakle, kad sve uzmeš u obzir, ovo je bila čista košarkaška lekcija. Miami je imao spreman odgovor na sve – Chandlera, Terrya, Dirka, zonu. Kvragu, nastavi li Heat gađati trice ovakvim postotkom, bit će ovo metla. Dallas možda iskoristi večer u kojoj LeBronu i društvu neće upadati iz vani, ali opet samo ako budu stekli dovoljnu prednost koju na kraju James i Wade neće stići pokriti u svom finalnom jurišu. A, za eventualni naslov, Dallas ne samo da bi morao odigrati savršeno na oba kraja terena, već bi morao preko noći narasti ne samo malo veća muda (njihov govor tijela u završnici ne dolikuje finalistima, kao da su se u prvoj utakmici pomirili s tim da nemaju odgovor na Miami), već i pretvoriti se iz običnog vojnika u Captaina Americu. Dakle, trebat će im pomoć specijalne vojne tehnologije i čudesnih seruma da bi imali šanse mozgom, a prije svega tijelom, zaustaviti krunjenje novoga Kralja. Trenutne im se kreću negdje oko one okrugle brojke koju DeShawn Stevenson pokazuje nakon što zabije tricu.

HASLEM VS HASLEM

Evo i Emirova osvrta na G2 Bullsa i Heata, uz moje uredničke komentare u zagradama. Toliko sam uživao u ovom susretu da bi si radije odrezao Dragu ili Davora nego dopustio da se preskoči neki od dojmova. Ukratko, Emir je odradio prljavi posao, ja kao i svaki Stern – uživam u plodovima tuđeg rada. Taaaaaaaaaaaaaaaaaj!!!!!! Udoniiiiiiiiiiiiiiiis!!!!!!!!

BULLS – HEAT, G 2

Druga utakmica ‘prijateljske serije Ljetne lige’ (copyright by Sickre) pokazala je sve slabosti Bullsa, ali i činjenicu kako ćemo do kraja serije gledati tvrdu i vjerojatno ružnu košarku (nemoj tako, Roseovi bezglavi ulazi možda jesu ružni, ali Asikove obrambene rotacije i blokiranje Jamesovih i Wadeovih ulaza prsima junačkim su nešto najbolje što sam gledao u ovom playoffu, Wade je opet morao upotrijebiti lakat da izbaci Omera iz igre, baš kao što je napravio i s Rondom – doduše, tamo ga je gurnuo na vlastiti lakat, opaska komesara).

Miami je dobio utakmicu jer je njihov najbolji igrač u ključnim trenutcima utakmice bio bolji od najboljeg igrača Bullsa. LeBron je u zadnje 4 i po minute zabio sve što se pogoditi moglo, a Rose je u tom razdoblju nastavio s lošim rješenjima u napadu. Rose je podbacio u prve dvije utakmice, daleko je to od MVP razine. I dok se u prvoj mogao sakriti iza momčadi i ukupnog učinka, u ovakvom susretu, gdje je Heat parirao i u skoku i u obrani, njegov učinak je bio neophodan (sve stoji, Rose je bio užasan zbog čega je patio napad, a Noahu očito treba djed na tribinama jer ga nije bilo nigdje, međutim ovo što je Kralj James odigrao na kraju je fantastično, Deng ga je prikazao smrtnikom većim dijelom utakmice, ali onakva završnica je u rangu najvećih, dodaj ovo onome što je odigrao u par navrata protiv Bostona i treba priznati da čovjek igra na razini Jordana – pitanje je dokle može ovako zabijati u ključnim trenutcima, znamo da mu šut nije jača strana i da smo ga do prije nekoliko tjedana zvali Phillip Seymour Hoffman, ali dok zabija treba mu čestitati i konstatirati da je trenutno veći mudonja od Carmela, Kobea, Raya, Piercea i bilo kojeg perimetru orijentiranog strijelca u završnicama, Kralj Closer, op.k.)

Rose je imao dosta problema s iskakanjem visokih igrača Heata na pick’n’roll. Nije pronalazio način da takve situacije probije driblingom, a u većem dijelu utakmice nije takve situacije koristio da bi razigravao suigrače. Pod koš jedva da je ušao, a i kada bi prošao, dojam je bio da ne ulazi punom snagom, kao da malo povuče ruku kada bi trebao napraviti završni potez. Je li ga strah blokada koje LBJ i Wade redovito rade? Ne znam, ali znam da se to treba promijeniti za nastavak serije (tu se ne slažem, smatram da bi Bullsi imali puno veće šanse dobiti da su nastavili igrati umjesto da svi stoje i gledaju u Rosea, pa zar nisu bez njega dobili G1, ovako su se na kraju pretvorili u momčad koja pimpla 1 na 5, lopta je stala, počeli su igrati igru Miamia, a u takvom dvoboju lakše se snašla momčad koja je pimplanje 1 na 5 dovela do savršenstva – Heat, op.k.)

Chicago je izgubio i najvažniju bitku – onu u skokovima. Iako na početku utakmice nije tako izgledalo, Miami je na kraju imao nekoliko skokova više od Bullsa, a najveći razlog tome je sjajna igra Udonisa Haslema kojem su se u skakačkom dijelu priključili LBJ, Wade i Mike Miller. Haslem je bio pravi x-factor u ovoj utakmici – skakao je, zabijao, razigravao, zaustavljao, bio prava napast na obje strane terena i sada se vidi koliko bi Heat bila bolja momčad da se Udonis nije ozlijedio početkom sezone. Njegova energija je ono što ovoj momčadi treba i kada je on na parketu nikoga nije briga za WNBA zvijezdu koje, usput, nije bilo za vidjeti u ovoj utakmici. Bosh je završila s 50% šuta, ali je jako malo sudjelovala u napadu (Haslem je sam samcat donio Miamiu ravnotežu u skoku, zabio je kada je trebalo i praktički ih je odveo u prednost, a jedini koji mu je odgovorio od Bullsa bio je Haslem 2.0 znan i kao Taj Gibson, koji je oživio Bullse u trenutcima kada su se činili gotovima, njihovi izljevi energije nisu bili ništa manje impresivni od Jamesovih i Wadeovih napadačkih bravura ili Dengove i Asikove briljatne igre u obrani, op.k.).

Bullse nije išla ni trica, ali ionako je onaj fantastični šut u prvoj utakmici bio raritetan i sigurno nije pravilo. Otvorenih šuteva je bilo, nisu upadali, ali to nije presudno – i bez trice imali su šansu u završnici. Puno veći problem bio je nestanak prednosti u skoku i činjenica da je Miami u reketu izjednačio, ako ne i premašio, nivo energije Bullsa.

LeBron i Wade su imali dobre šuterske večeri iako su u većem dijelu utakmice bili dobro čuvani, prije svega LBJ od strane Denga. Ipak, na kraju su zabili svoje, a ponajviše zbog toga što su pravovremeno vukli kontre kada su im Bullsi to dopuštali lošim izborom šuta. Serija realiziranih kontri koje je Miami imao krajem treće dovela ih je na korak do pobjede u tom trenutku.

I bez obzira na sve, Chicago je i dalje imao šansu dobiti utakmicu i to zbog – obrane. U posljednju četvrtinu Thibodeau je na parket poslao ‘obrambene specijalce’ – petorku Rose, Brewer, Deng, Gibson, Asik koja je radila nevjerojatan pritisak na Miami. S druge strane je i Heat igrao dobru obranu, ali Bullsi su nekako uspijevali smanjivati rezultat i u jednom trenutku izjednačiti. A onda su se dogodile dvije stvari – radi šivanja brade je iz igre morao izaći Asik, a Thibodeau je u igru uveo Korvera.

Koliko god je to čudno za reći, ulaskom Noaha umjesto Asika Chicago je izgubio na obrambenoj eksplozivnosti, a s druge strane Korver nije napravio ništa. Kada je on na parketu Chicago pomalo naivno radi akcije isključivo za njega i Miami to zna čitati. U napadu je pak Heat forsirao pickove u kojima bi LeBron ili Wade ostali na Korveru. To možete misliti kako završi. U trenutcima kada je Miller bio na parketu i Korverovo prisustvo je imalo smisla, ali kada je Mike izašao, Thibodeau je morao izvaditi i Korvera jer je već i match-up s Bibbyem bio težak za njega (žalosno, ali i mrtvi Bibby je još uvijek življi od ova naša dva bijela brata, op.k.).

Sve u svemu, MVP sinoć nije bio MVP, čak ni blizu toga i zbog toga su Bullsi izgubili. No, dobro je da se usprkos svemu Chicago našao u situaciji u kojoj je susret mogao okrenuti u svoju korist. Sad u nedjelju cijela momčad treba istrčati maksimalno napaljeno, a Noah i Rose moraju dokazati da su vođe momčadi. Rose i više od toga. Treba dokazati da je zasluženi MVP. Regularna sezona je iza nas, ali ovakvim igrama daje za pravo svima koji su sumnjali. Dokazivanje još nije gotovo. (meni je najviše žao da se prosula fenomenalna partija Denga, a nadam se da će za iduću sezonu Taj pustiti kosu i složiti dredove ala Udonis, op.k.)

MIAMI

HEAT

Nakon što sam valjda nekoliko stotina puta poslušao genijalni osvrt Dana Le Batarda na osnivanje Osovine Zla u Miamiu (ili, u njegovom slučaju, na početak Operacije Trajne Slobode), i, nakon što se svaki put nasmijem do suza, spreman sam izdvojiti jednu rečenicu kao najdražu. Nije lako izabrati najbolju od najboljih u ovolikoj konkurenciji, ali mislim da će sljedeća izjava biti uz mene cijelu iduću sezonu, sezonu koju ću od starta posvetiti uživanju u svakom porazu Heata (a nije da će ih biti puno):

”He’s the best player in the world! But he might not be the best player on this team!”

Ova mudrost sažima svu kompleksnost onoga što su ovoga ljeta izveli Riley i Tri Egosa. Iako bi teško Pat odradio ovakav posao da trojka već unaprijed nije bila spremna na ovakav rasplet, treba mu skinuti kapu na svim čudima koja je napravio oko salary capa. Nitko nikada nije uspio u samo dvije sezone doslovce ostati na 0 dolara, što je njemu uspijelo nakon što je trejdao ne samo Beasleya u Minnesotu, već nakon što je zamijenio čak i pick prve runde koji bi po defaultu zauzimao milju i nešto sitno prostora.

Dobro, radi picajzli treba spomenuti kako je jedan igrač ipak ostao na rosteru, ali Mario Chalmers sa svojih 800 000 dolara otprilike je imao utjecaj na daljni razvoj situacije kao i prosjećni mrav koji kara slona i onda misli da je Dumbov otac. Tako da je pravi gušt pričati o ljetnoj tržnici Heata, jer, doslovno, ne ostaje ti ništa nego ići redom i nabrojati ime po ime s rostera.

Kad je osigurao potpise Wadea, Bosha i LBJ-a za 14 milja u prvoj sezoni, što je kada zbrojimo sve godine skoro 15 milja manje po glavi nego što bi dobili da su negdje uzeli maksimum, Riley se okrenuo slaganju ostatka momčadi. Prije toga, da za vijeke vjekova rasjanimo mit o financijskom žrtvovanju trojke radi igranja zajedno – na Floridi nema nikakvih poreza na ovakav vid ugovora. Nula. Zero. Bruto = neto. U bilo kojem drugom klubu, u bilo kojoj drugoj državi, porez na dohodak odnio bi mu u prosjeku možda 10 posto. Stoga, realno, potpis ovakvog ugovora za Heat ne da nije popust, već je barem jednako ako ne i više nego će igdje drugdje moći zaraditi.

Uglavnom, odmah po završetku showa, Riley se okrenuo ozbiljnom poslu. I dok su mrzitelji tvrdili da nijedna momčad ne može pobijediti sa samo tri igrača, jasno je bilo da u tim njihovim izjavama nije bilo nikakvog ozbiljnog uporišta, te da progovora samo gorčina. Pa naravno da neće ostati samo na tri igrača, a ako itko zna zakrpati ostatak rostera onda je to Riley. U ovaj kasniji dio nisam sumnjao ni najmanje.

Chalmers će ili ostati solidna back-up opcija ili će se vratiti u formu iz rookie godine i čak izboriti ulogu startera. Nevažno, jer napad će ionako kao point-forward, a nerijetko čak i kao pravi play (u rotaciji s Wadeom i Millerom), organizirati James. Drugi play na rosteru je Arroyo, čiji povratak nema nikakvog igračkog smisla, ali je odličan PR potez za klub koji se nalazi u gradu punom Latinosa. Arroyo je ikona u Miamiu, te je njegova pjevačka karijera puno važnija od loših partija koje pruža na terenu. Kad se samo sjetim da su u Salt Lake Cityu jednom davno mislili kako u njemu imaju Stocktonova nasljednika, dođe mi plakati. A onda se sjetim da su mu za partnera na vanjskim pozicijama predvidili Giričeka i počnem se smijati.

Dovođenje Eddiea Housea pak pravi je Rileyev potez. Veteran dokazan u playoff bitkama, idealna dopuna za ono što momčad treba – šuter koji se zna naći u pravo vrijeme na pravom mjestu i zabiti otvoreni šut. Ukratko, Chalmers i House su sasvim dovoljni na jedinici. Već spomenuti Miller će ionako dobiti većinu minuta kao četvrti igrač, te će popunjavati minute ne samo iza Wadea i Jamesa, već i iza dvojice playeva, kako bi trojka Wade-LBJ-Miller imala što više prostora za igrati zajedno.

Ako nekome nije jasno koliko je dobar Mike Miller, to je zato što ga dotični nije gledao kako igra. Jer, bazirati se samo na njegove brojke nema smisla, obzirom da je igrao u dvije očajne momčadi zadnjih godina, Minnesoti i Washingtonu. Miller je timski igrač, igrač zadatka, a u takvim ekipama za takve uglavnom nema mjesta. Dok su ostali nabijali statistiku, Miller je igrao košarku, bilo da je trebalo skakati, razigravati suigrače ili šutirati. Kritičari ukazuju na to da je bježao od odgovornosti u napadu, ne razmišljajući o tome da Mike nikada nije šutirao samo zato jer misli da mora. Miller igra pobjedničku košarku u kojoj se uzima samo kvalitetan šut, inače se lopta šalje do bolje postavljenog suigrača. U mlađim danima, dok su ga još služile noge, zabijao je više jer se odlučivao na ulaza i solo akcije. Danas, svjestan da je prvenstveno šuter iz vana, pomaže na druge načine dok ne dođe u pravu situaciju.

A pravih situacija će pored Wadea i Jamesa biti koliko hoćeš. Ne sumnjam da nakon ove sezone Korver više neće biti najprecizniji tricaš u ligi, jer Miller bi vrlo lako mogao biti iznad te magične brojke od 50% šuta za tri oko koje se vrte samo najveći. Ukratko, samo sa ovih nekoliko potpisa Riley je riješio šuterski dio priče koji je najvažniji kada uzmeš u obzir slash n kick igru koja će u izvedbi Jamesa i Wadea činiti veći dio napada.

O privlačnosti igranja u ovako potencijalno velikoj momčadi dovoljno govori i odluka Jamesa Jonesa da odbije bolju ponudu Spursa (koji ni sami nisu loša momčad) te se za veteranski minimum vrati u isti klub koji ga je nešto ranije otpisao (Riley je u akciji čišćenja salary capa logično odbio preuzeti opciju za još jednu godinu koja bi Jonesa plaćala skoro četiri puta više). Time je čak i Mike Miller dobio zamjenu u slučaju da se opet javi neka od kroničnih ozljeda koje ga u zadnje vrijeme muče.

Sljedeći posao bio je složiti rotaciju na petici, odnosno naći dovoljno tijela koja mogu odigrati nešto što se da okarakterizirati kao obrana. Heat neće imati zatvoren reket, ali s ovim što je Riley pronašao neće biti ni totalno šuplji pod košem. Prijateljstvo Jamesa i Big Z-a rezultiralo je dovođenjem litvanskog veterana na dvije sezone, u kojima će njegov šut iz vana rijetko biti korišten. Međutim, ako i kad dobije priliku, Ilgauskas je i dalje dovoljno visok da smeta u reketu, te i dalje ima dovoljno mekanu ruku da zabije otvoreni šut.

Prva opcija na petici ipak je Joel Anthony, koji se valjda do danas oporavio od šoka izazvanog spominjanjem od strane Jamesa tijekom The Decision. Čovjek nema talenta za igrati košarku u napadačkom dijelu, ali dovoljno je pokretan i svjestan svoje uloge na ovome svijetu da zna kako ionako samo treba zakucati zicere koje mu ostali podvale. Njegova je rola prvenstveno u obrani, a tu se pokazao sasvim sposobnim gurati se čak i s najboljim peticama u ligi. Dok ova dva poteza imaju smisla, vraćanje pokojnog Jaamala Magloirea nema ni malo. Lako za to što više nema vještine centra, Magloire se već godinama i ne trudi, a u tome leži glavna razlika između njega i Anthonya. Nema tog osjećaja potrebe ili pak ponosa u njegovom ponašanju, on je tu prvenstveno zbog 6 osobnih i da bi mogao uživati s klupe u igri zvijezdanih suigrača kao dio showa iznutra.

Nakon što je uvjerio pouzdanog Haslema da mu je bolje ostati doma za manje novca i u manjoj ulozi nego prihvatiti midlevel ponudu Denvera, Riley je riješio i pitanje šestog igrača. Osim što će biti zamjena za Bosha, Haslem svojom obranom i preciznim šutem s poludistance bez problema može igrati u paru s Boshem pod koševima protiv ekipa koje nemaju pravu peticu, čime je još dodatno ojačan jedini slabi dio momčadi.

Dovođenje veterana Juwana Howarda pak samo pokazuje kako ni u Miamiu nisu sigurni tko će od visokih završiti u rotaciji pa dovode sve što mogu ne bi li se ona iskristalizirala sama po sebi. Howard mi se čini kao najmanje realna opcija, on je osigurač u slučaju epidemije ozljeda i profesionalac koji će i dodavanje ručnika odraditi na najbolji mogući način.

Šteta što je zbog njegova potpisa iz momčadi gotovo sigurno otpao Jarvis Varnado, kojega je Riley odabrao u drugom krugu drafta zajedno s Pittmanom i Butlerom. Već ovaj izbor tri provjerena igrača limitiranih mogućnosti bio je znak da Riley cilja na popunjavanje klupe za minimum, svu trojicu je po pravilima mogao potpisati za jedan prosjećni ugovor kasnog pick prve runde. Međutim, kako su okupljanjem Osovine Zla svi veterani naglo postali dostupni također za minimalce, Riley je odlučio dati ugovor tek Pittmanu, potaknut valja spomenutom taktikom okupljanja gomile centara iz koje će, valjda, isplivati rotacija.

Pittmanovo prisustvo na rosteru čini Magloirea potpuno nepotrebnim, te je stvarno šteta što jedna pozicija nije ostavljena za Butlera, koji bi bio solidna zamjena Wadeu. Doduše, postoji još šansa da jedan od dvojca Varnado-Butler ipak završi na finalnom rosteru, ali po zadnjim vijestima iz kampa Heata, nakon ljetne lige prvi favorit za petnaesto mjesto u ekipi je Shavlik Randolph, njihova verzija Briana Scalabrinea, koji ima iskustvo kao jedinu prednost pred konkurencijom. A i uklapa se, kao još jedan visoki igrač, u nade koje Riley polaže u slučaj. Naime, čak 8 igrača u momčadi igra pod košem, i ako odbijemo Bosha i Haslema kao sigurne u rotaciji, te ako zaključimo da je Anthony svojim kvalitetnim igrama u obrani potreban, ispada da se čak njih petero bori za rolu od desetak minuta.

I iz ovoga je očito da Riley, usprkos svim čarolijama koje je napravio u zadnje vrijeme, ni najmanje ne vjeruje svojoj unutrašnjoj liniji i da zna kako s ovom rotacijom ne može protiv Lakersa. Kvragu, jedva će i protiv Bostona i Orlanda, s tim da se u tim dvobojima ipak može nadati kao će napad izvući stvar. Bit će zanimljivo vidjeti na koji će se način ova rupa pokrpati dok godine prolaze a naslovi ne dolaze. Ironično, upravo je Riley najveći pobornik teorije da bez pravoga centra nema naslova, o čemu dovoljno govori činjenica da nikada nije htio imati momčad bez dominantnog centra. Nakon Abdul-Jabbara i Lakersa, izabrao je Knickse zbog Ewinga, a odmah po dolasku u Miami poslao je najboljeg igrača u povijesti Heata (do dolaska Wadea), velikog Glena Ricea, u Charlotte u zamjeni za Zoa Mourninga. Svi se sjećamo da se opet uhvatio treniranja tek kad je Shaq stigao u Miami. Stoga, Spoelstra može biti miran – Riley nema namjeru trenirati momčad u koju ne vjeruje u potpunosti. A kako god to ludo zvučalo, u ovu ne vjeruje. Još.

(Mala digresija – sumnjam da će Riley ikad ponovo trenirati, ali isto tako sumnjam da će Spoelstra preživjeti nakon ove sezone, a rješenje se nameće samo po sebi, jedini je problem što je prelogično da bi se ostvarilo – Doc Rivers. Produžio je na još godinu s Celticsima, međutim nakon ove sezone je slobodan. Ima iskustvo rada s tri velika igrača, ima prsten, zna se nametnuti i kao lider i kao jedan od jednakih, u stanju je plesati oko nekoliko velikih ega u isto vrijeme, propovijeda obranu i timsku igru a u napadu vjeruje igračima. Ukratko, on je sve što Miamiu treba.)

Da ironija bude još veća, ne treba nam ništa više nego sjetiti se priča s drafta prije dvije godine. Riley je, uvijek gledajući petice, do nekoliko tjedana prije drafta inzistirao da će Miami drugim pickom uzeti Brooka Lopeza. Kako se draft približavao, suradnici su ga uvjerili da je suludo potrošiti tako visok pick na tromog bijelog centra upitne budućnosti, već da treba uzeti potencijalnog superstara u Beasleyu. Kako legenda dalje kaže, jadni Riley je po prvi puta u životu odlučio ne poslušati vlastiti instinkt, te je izabrao Beasleya. Sjećam se da sam odmah nakon drafta 2008. čitao reportažu u kojoj je sve ovo navedeno, isto kao i da je Riley, i prije i nakon drafta bio nervozan i nesiguran zbog odluke. Tek je nakon izbora po prvi put javno izjavio da stoji iza Beasleya, što je profesionalni stav kojega se držao sve do nedavno, iako je svima bilo jasno kakav je Beasley promašaj.

Što se pak dogodilo s ljudima koji su preporučili Beasleya ne znam (ako ih je i eliminirao, Riley je zasigurno uništio potencijalne dokaze), ali znam da bi već danas ova momčad s Lopezom na rookie ugovoru bila sposobna srušiti rekord Bullsa i osvojiti naslov. Tako da je, eto, i jedini promašaj u Rileyevoj karijeri u biti rezultat toga što je odbio poslušati sam sebe. Ono, može James biti ogromni kraljevski penis, ali uvijek je penis. Riles je jednostavno kralj.

”Riley got everybody, he got ’em all!!! Discounted!!! Gangster!!! Pimp!!! Don!!! Godfather!!! He got ’em all!!! Everybody wanted one of them!!! He got ’em all…”

MARLINS

Zvuči nevjerojatno da je momčad iza koje su već dva naslova Prvaka, iako je osnovana tek 1993., po posjećnosti svojih utakmica sličnija HNL momčadima nego ostatku MLB ekipa. I da, pod ovim HNL ne mislim na nekakvu drugu, poluprofi hokejašku ligu, već na Hrvatsku Nogometnu Ljigu. Čuj to. Ali je istina – ova ekipa iz dana u dan igra pred praznim tribinama.

Za one koji bolje poznaju stil života u Miamiu tako nešto nije uopće čudno. U ovom gradu postoje samo Dolphinsi, jer football je ipak veći od života a samim time i od svih različitih stilova kojima se on živi. Mislim, lani je Heat imao jedva pola popunjenosti kapaciteta čak i u susretima protiv Lakersa i Cavsa, što je bilo van pameti. Sjećam se one jedne utakmice protiv Clevelanda, kada je prvi put glasno rečeno da će i Miami u lov na Jamesa, i kada je Riley u goste pozvao – Jordana i Pippena. I dok su Wade i LBJ briljirali jedan protiv drugoga na parketu, s tribina im je dolazila jasna poruka – samo zajedno možete do naslova. Majke mi, na idućem popisu stanovništva iz ateista vjeru mjenjam u rajlijevca. Kad mogu oni sektaši raelijanci biti priznati, što ne bi i mi?

Uglavnom, Marlinsi su klub s fantastičnom organizacijom koja pronalazi talente i njeguje ih u odličnom sistemu, ali su i klub s užasno malim budžetom jer vlasnik, logično, ne želi trošiti više od minimuma na proizvod koji trenutno nikoga ne zanima. Heat će, doduše, sada imati punu dvoranu svaku večer, ali baseball teško može napuniti stadion čak i u slučaju borbe za naslov. Ako Miami voli pobjednike, zašto je to tako? Zar mrze baseball? Istina je negdje u sredini.

Naime, od osnutka Marlinsi igraju utakmice na stadionu Dolphinsa, u predgrađu Miamia. Kako znamo da su football stadioni kapaciteta u prosjeku od nekih 70 tisuća ljudi, jasno je da se ovih desetak tisuća što ima volje za baseballom uopće ne primjeti. Također, pravim fanovima igre nije nikakvo zadovoljstvo gledati utakmicu na običnom stadionu, jer on po samim svojim gabaritima uopće ne odgovara zahtijevima baseballa. Posebice stoga jer svi drugi imaju te svoje ulickane parkove, koji se natječu u detaljima poput zida od opeka, ukrasnog zelenila, duljine igrališta, prostora za zagrijavanje rezervnih pitchera, a neki su čak ugradili i umjetno jezerce. Svaki park je malo remek-djelo a Marlinsi svoj nemaju. Dok u San Franciscu home run odleti ravno u ocean, kod njih se zabije u praznu plastičnu stolicu na tribini betonskog čudovišta. Tužno.

Međutim, za dvije sezone stvari će se popraviti. Gradi se pravi pravcati park za baseball u centru Miamia, kako bi razmaženim sugrađanima bilo što lakše doći na tekmu. Također, bit će i uvjerljivo najmanjeg kapaciteta u ligi, za 30-ak tisuća najvjernijih, kako bi uglavnom izgledao popunjen i onih godina kada momčad ne bude vrhunska. Ali, kako sam već rekao, obzirom na sposobnost kluba da stvara i pronalazi igrače, takve godine bit će rijetkost.

Ove sezone su na standardnih 50% pobjeda, što je minimum za ovako talentiranu momčad, ali i maksimum obzirom na potpuni nedostatak ambicija. Kada pak konačno odluče da je vrijeme za lov na novi naslov, imaju sasvim dovoljno oružja. Mladi pitcher Josh Johnson ove sezone definitivno je potvrdio da više nije samo talent već pravi as, s jedva jednom dozvoljenom bazom po devetini (bilo zbog udarca ili bacačke greške) i jedva dva dozvoljena poena po susretu, što je fantastična statistika, ekvivalent košarkaškoj obrani koja protivnika drži na 35% šuta iz igre i jedva 80 poena.

Ostatak rotacije nije nešto, Sanchez i Nolasco talentirani su ali i greškama skloni pitcheri, dok je klupa tek prosjećna. Međutim, poanta je da su svi mladi, ispod 30, te da će i u slučaju da ih neka druga momčad odluči preplatiti, Marlinsi vrlo brzo iz sistema dovesti barem jednako vrijedne igrače.

Udarači su solidni, s tim da se opet ističe mladost. Ove sezone u prvih 9 uskočilo je čak troje mladaca, Gaby Sanchez, Morrison i Stanton, od čega su potonja dvojica novajlije. Veterani pritom uredno napuštaju klub. Čak su tijekom prijelaznog roka u Teksas poslali standardno dobrog Cantua, iako su u tom trenutku bili u borbi za playoff. Međutim, kako smo rekli, njih utješne nagrade ne zanimaju, znaju da u Miamiu mogu biti zanimljivi samo s vrhunskim proizvodom.

A taj se neće čekati dugo. Od tri spomenuta mlada igrača, možda tek Stanton ima šanse postati igračina, ali tu su već od prije po mnogima najbolji shortstop lige Hanley Ramirez (možda i najkompletniji igrač baseballa uopće, jednako dobar u obrani, trci i lamatanju), zatim pouzdani home run ekspert Dan Uggla te veteran outfielder Ross. Kad im dodaš dva vanjska mlada igrača također promovirana u zadnjih par godina, trenutno ozljeđenog Coghlana i trenutno u niže rangove vraćenog Maybina (šteta je da mladi talenti sjede na klupi pa klubovi bez problema vraćaju u drugu ligu nekoga tko se već dokazao u prvoj ako ne izbori mjesto u startnoj postavi – Maybin je poziciju izgubio dolaskom Stantona), Marlinsi ne da nemaju problema složiti rotaciju već prije imaju problem izabrati igrače za nju među jednako dobrima.

Kako god, ova sezona je za njih prekrižena, a dok se dođe na novi stadion, klub možda napusti još par veterana koje stvarno nema smisla plaćati u desetcima milijuna kada isti učinak možeš imati za nekoliko stotina tisuća. Za budućnost je jedino bitno zadržati Ramireza i Johnsona, te oko njih onda složiti ekipu koja će barem preko ljeta moći skrenuti pažnju grada s Threetardsa i Dolphinsa.

THE ROSTER OF THREE

More Than A Game (Kristopher Belman, 2008.)

Sjajan dokumentarac o nastanku LeBrona i početku fenomena koji je doveo do The Decisiona, čak iznenađujuće lišen manipulativnih PR tokova i patetike kakvu bi očekivali od Đikone koji je bio direktno povezan s nastankom filma. Vrhunske snimke, u kojima možemo vidjeti LBJ-a kao talenta još od osnovne škole, tu su prvenstvno da ispričaju priču o pet prijatelja iz Akrona koji su godinama vladali srednjoškolskim natjecanjima Ohia. Dokaz da James dolaskom u Miami samo želi još jednom proživjeti svoje najljepše godine u životu, godine u kojima pritisak i biznis od njega još nisu bili napravili Đikonu. Danas je James jednako LRMR van parketa kao i King James na parketu, samo što je eto, van parketa uspio uz sebe zadržati Mavericka, Richarda i Randya (što se pokazalo ne baš dobrim u nekim potezima), dok je na parketu zamijenio McGeea, Drua, Siana i Romea – Wadeom i Boshom. I Joelom Anthonyem.

The Winner Within (Pat Riley, 1994.)

Biblija rajlijanaca, klasik jednako cijenjen u poslovnom kao i u košarkaškom svijetu. Naime, Riley je godinama usput zarađivao i držanjem motivacijskih govora po raznim korporacijama, uglavnom koristeći iskustva iz košarke. Cinik bi pomislio da je ovo tek još jedan self help priručnik, ali daleko je to od istine. Rileyeve poruke duboko su ukorijenjene u košarci te se praktički samo prevode na ostale životne situacije. Pa ako se neki biznismen i razočara, ko ga jebe, mi košarkaški fantaci bar možemo uživati u angdotama iz Lakersa i pogledima na igru jednoga od najvećih umova svih vremena.

The Dan Le Batard Show podcast

Jedini podcast koji pratim a da nije u ESPN-ovoj ingerenciji. Iako se Le Batard vodi kao jedan od suradnika na ESPN-u, te se često pojavljuju u raznim TV emisijama koje možemo pratiti i na ESPN America (najviše u ”PTI” kao zamjena), njegov originalni posao je ipak onaj voditelja najluđeg sportskog showa u Miamiu a vjerovatno i šire. Lišeni ESPN-ovih PG 13 propisa, Le Batard i ekipa luduju satima svaki dan na teme uglavnom vezane uz lokalni sport. Podcast je kasnije editiran te skraćen na nešto više od sat vremena, što je još uvijek puno ali ionako biram samo one dane u kojima se govori o Heatu. Bit će ovo neprocjenjivi izvor informacija tijekom idućih sezona u kojima će Miami biti glavna vijest svakog NBA dana, jer Le Batard je glavna faca u gradu kojoj ni Riley ni Wade ne mogu reći ne. Apsolutni insider, uz to i opušten i mudar čovjek neopterećen dogmama, i nema sumnje da će prvi reći ako primjeti da nešto ne valja umjesto da se skriva iza nižih strasti, što je postalo uobičajeno na ESPN-u. Ogroman plus je i gomila vrhunskih i relevantnih gostiju, koji se kreću od kolega poput Simmonsa do zvijezda poput Barkleya, a najveća poslastica je što tijekom košarkaške sezone gotovo redovito u emisiji gostuje danas možda i najveće NBA pero, Adrian Wojnarowski.

”Run the point night! One lucky fan gets to run the point every night for the Heat! It helps under the salary cap! The lucky fan gets to keep the jersey!”