TORONTO

Prije (za)daha Kanade, nekoliko crtica o susretu nas i USA Y Teama:

– počelo je gadno, naime sjeo sam gledati utakmicu u dresu Kevina Lovea što je Staroga natjeralo da ispali nekoliko rafala u znak protesta (kako je za ručak bila kombinacija piletine, boba i graška, ne treba isticati da je prostor u kojem se odrađivao skauting do kraja susreta bio kontaminiran)
– sjetio sam se kako su na početku priprema idiotski američki novinari (čitaj: Chris Sheridan) navijali da iz ekipe ispadne Eric Gordon, a mali im je najčistiji šuter kojega imaju i praktički je sam dignuo razinu igre cijele ekipe razbivši svaki pokušaj zone
– kad je coach K. negdje sredinom treće zaigrao s postavom Curry, Gordon, Granger, Love (samo da je još umjesto Gaya u igri bio Durant), mislim da je i sam postao svjestan kako je upravo otkrio svoju najkošarkaškiju postavu koja može odgovoriti na apsolutno sve zahtjeve FIBA košarke (a nije da su u pitanju neki zahtjevi)
– tooooo, Kevin Love je dominirao u skoku, zabio tricu, popio bananu i što je najvažnije – poslao je teledirigirani pas kojega se ne bi posramio ni Drew Brees, od koša do koša suigraču na zicer (to je to, njegova karijera i igra u nekoliko minuta, pa se vi čudite zašto ga obožavam)
– naši simpatični, nažalost ovisimo šuterski i previše o Bogdanoviću, Tomić je sam pod košem, ali barem mogu zamisliti scenarij u kojem njih dvojica imaju večer što nas može odvesti preko Slovenaca
– kada jednoga dana ispodobruca.com bude imao novaca na bacanje, angažirat će M. Night Shyamalana da snimi dokumentarac o Roku Ukiću pod radnim naslovom ”kako sam ovako netalentiran uspio godinama držati u uvjerenju cijeli svijet da znam igrati košarku”
– nažalost, četvrti turnir za redom taj isti Rockin’ Roko će nas doći glave – i uopće me više nije briga

RAPTORS

Krajem prošle sezone predviđao sam kako će Toronto postati crna rupa na Istoku, momčad s najgorim omjerom pobjeda i poraza, ali i momčad koja je u bližoj budućnosti onemogućena za ikakav ozbiljniji rebuilding stoga jer je nakrcala salary cap preplaćenim mekušcima. Kad ono, ovoga ljeta sve se promijenilo – iz nekog razloga Phoenix se javio i odlučio na sebe preuzeti očajni ugovor Hede Turkoglua, omogučivši time Raptorsima da barem prije krenu u rebuilding (nažalost, i dalje ostaju najgora momčad na Istoku).

Kvragu, čak su umalo uspijeli prodati još jedan uteg, ali Michael Jordan je stopirao dolazak Josea Calderona u Bobcatse. Da je Colangelu i to prošlo, zaslužio bi čistu trojku za obavljeni posao (peticu ne može dobiti nikako jer je ove grozne ugovore ionako on sam odobrio). Ovako mu dajem dvojku, ima albatrosa manje na rosteru (Turkoglu je ne samo bio smetnja u financijskom pogledu, već i potencijalni problem u svlačionici) te iduće sezone već pada nešto sitno ispod salary capa. Mislim, već to što ne plaća porez na luksuz ove godine je nešto.

Iako, možda pretjerujem s tom dvojkom obzirom da je Colangelo podijelio neke od najblesavijih ugovora ovoga ljeta. A nije da je konkurencija bila mala. Tako je prvo dao 34 milijuna Amiru Johnsonu (valjda računa da će ovaj atleta koji je lani igrao jedva više od 15 minuta po susretu zamijeniti Chrisa Bosha), da bi nakon toga većinu midlevela potrošio na Linasa Kleizu (valjda kao zamjenu za Hedu). Očito se ne odustaje ni od davanja ogromnog novca potpunim prolaznicima, niti od slaganja najbolje momčadi Eurolige. Šteta jedino što Raptorsi igraju NBA.

Nešto poslije u momčad je doveden i David Andersen, solidan strijelac s poludistance koji bi u nekoj drugoj momčadi i mogao biti od koristi, ali u Raptorsima je, nažalost, tek još jedan visoki koji ne igra fizičku košarku. Houston ga se odrekao za pick druge runde jer Scola može sve što i on, plus je fajter. Zatim je iz New Orleansa stigao i Julian Wright, all-round krilo koje je godinama samo dokazivalo da je all-round beskorisno. Najluđe od svega, da bi ga doveo Colangelo se odrekao jednog od rijetkih euro igrača koji je pokazao nekakav potencijal, Marca Belinellia.

U biti, jedini igrač kojega možemo smatrati pojačanjem na ovom rosteru je Barbosa koji je stigao iz Phoenixa u zamjeni za Turkoglua. Sav ovaj promet praktički nije služio ničemu, osim da još jednom dokaže da nešto nije u redu s Brianom Colangelom. Čak ni draft nije prošao bolje – iako se nedavno opekao izborom mekane četvorke koja voli igrati licem košu, Colangelo je opet izabrao takvog igrača. S tim da Ed Davis nije ni približno talentiran ni aktivan kao Chris Bosh. Soloman Alabi, pick druge runde doveden iz Dallasa, ogromno je drvo, prava afrička sirovina, koja na sveučilištu nije bila Mutombo već više Diop ili Mbenga, pa nema smisla pretpostavljati da će drugačije biti i u NBA.

Hm, kad sve pogledam još jednom, možda je ona dvojka s početka malo i previsoka ocjena? Ne. Ipak nije. Turkogluov ugovor je tako grozan da se ne mogu nego još jednom upitati kojega vraga Sunsi s njim planiraju. Zadnji put kada sam provjerio, turska manjina u Arizoni nije bila naročito brojna.

BLUE JAYS

Jedini kanadski predstavnik u MLB-u momčad je solidne prošlosti i sadašnjosti, što je respekta vrijedan podatak ako znamo da su dio uvjerljivo najmoćnije divizije u baseballu. Da, Blue Jaysi igraju većinu svojih utakmica protiv Yankeesa, Raysa i Red Soxa, čime je njihov ovogodišnji pozitivni rezultat (trenutno su na omjeru 67-61) potrebno svrstati u sferu ugodnih iznenađenja.

Pogotovo stoga jer im nitko nije predviđao ovako dobru sezonu nakon što ih je napustio prvi as i legenda kluba Roy Halladay, koji je osrednjost Toronta pod stare dane odlučio zamijeniti borbom za naslovu u dresu Philliesa. Međutim, Blue Jaysi su stabilna franšiza, jedna od prvih koja je krenula stopama Oaklanda prihvativši se moneyballa.

To znači da ne troše puno, sve nade polažu u pronalaženje jeftinih nepoznatih mladih igrača ili isluženih veterana iz kojih još mogu iscijediti pokoju sezonu, a naglasak je naravno na obrani. U njihovom slučaju bolje je reći na pitcherima, jer igra ostatka momčadi u tom segmentu ih ne zanima previše.

Naime, Toronto ima bitno drugačiji pristup od većine ostalih ekipa skromnih budžeta. Dok sistem ostalih traži all-round igrače koji mogu pomoći u obrani i koji su u stanju doći na bazu, za igrati u ovoj ekipi moraš moći opaliti lopticu preko ograde. Toronto je tako ekipa s uvjerljivo najviše home runa ove sezone, doslovno svaki od 9 članova njihove napadačke rotacije može u svakom trenutku eksplodirati.

Međutim, takva jednodimenzionalnost znači da su među najgorima po prosjeku udaraca, jer većina battera koja se oslanja na snagu nije u stanju doći do baze na bilo koji drugi način. Oni zamahuju na svaku loptu, uvijek na isti način, zbog čega ih većina kvalitetnijih pitchera lako savlada. S druge strane, ako Blue Jaysi nalete na nekoga osrednjeg bacača koji nema svoju večer, nastaje pokolj.

Njihovo prvo ime ove sezone je Bautista, veteran koji je godinama uglavnom služio u raznim klubovima kao rezerva, da bi sada igrao partije života (vodi s najviše home runa u ligi, ima 42 naspram 35 jednog Pujolsa, s tim da ima i 30 izlazaka na teren manje). Ostali su sličnog profila, što je i jedini problem ako ćemo gledati u bližu budućnost – Toronto nema mladu zvijezdu koja bi mogla nositi momčad možda već iduće sezone kada ovi plaćenici ne budu ovako raspoloženi.

Ipak, kako sam već spomenuo, njihova snaga je pronalaženje kvalitetnih pitchera. Kao svaka prava mala momčad koja se oslanja samo na svoje snage, znaju da je dobra startna rotacija ključ svega. Trenutno imaju 4 odlična startera, svi su između 28 i 24 godine, koji su u stanju nositi većinu tereta. Iako su im s druge strane često najveće zvijezde ove igre, Marcum, Cecil, Romero i Morrow većinom izlaze neokrznuti iz tih dvoboja.

Marcum je kao najstariji preuzeo ulogu asa od Halladaya, ali ova mlađa trojka po prvi puta u karijeri se našla u ovako važnim rolama i odigrala ih je iznad očekivanja. Cecil i Romero su potencijalni solidni starteri i idućih desetak godina, međutim najviše intrigira Morrow koji ima pravu bombu od brze lopte, ali za sada i najviše problema s kontrolom u ovoj grupi.

Uglavnom, u bližoj budućnosti ih čeka težak posao pronalaženja puta do playoffa kraj svih ovih vrhunskih franšiza u diviziji, ali imaju potencijala. Da su u nekoj drugoj diviziji, s jednodimenzionalnim, ali kvalitetnim napadom i pouzdanom obranom svaku večer, sada bi se vjerovatno borili za playoff.

THE ROSTER OF THREE

Deja Vu (Crosby, Stills, Nash & Young, 1970.)

Prvi album s Youngom i jedini bitan u opusu četvorke (bez Younga su ranije snimili solidan prvijenac). Ali, nešto dužu priču već pripremam za pot listu, ovom prilikom bi samo istaknuo da nešto ne može nego biti klasik kad sadrži najbolje autorske pjesme dva autora (Crosbya i Nasha), solidni doprinos Stillsa (ne mogu reći nešto najbolje u karijeri kad je dotični snimao samo zlodjela) te čak i jedan Neilov biser. A i verzija ”Woodstocka” Joni Mitchell je naj ikada.

CSNY/Deja Vu (Neil Young, 2008.)

Neil je skrpao ovaj dokumentarac snimkama sa zadnje zajedničke turneje na kojoj je četvorka izvodila njegov materijal s albuma ”Living With War”. Kako sam Neil kaže, kad je napisao album u dahu, iživciran ponovnim izborom Busha, osjetio se opet kao mladić i znao je da ne može ići na turneju bez svojih angažiranih drugova. Naravno, trojka je prihvatila poziv kao priliku da opet ožive karijere, što je dovelo do klasičnih trzavica. Mislim, ne možeš imati četiri playmakera na terenu i jednu loptu. Još luđe je gledati snimke s koncerata i reakcije publike kada Neil krene pozivati na revoluciju i svrgavanje lažljivog predsjednika. Ima tu svega, ali najviše pobune današnjih yuppiea koji su došli čuti CSNY klasike, a dobili su Neilove riffove kao da je 1990. i poruke da su u kurcu. Kako reće jedan gospodin – što si umišlja ovaj Kanađanin, učiti nas Amerikance pameti?

Shakey (Jimmy McDonough, 2002.)

Definitivno najbolje biografija o Neilu dostupna. Zaboravite na sve one krasne knjižice u kojima je sve pozitivno, Neil ima farmu, otac je grungea, piše krasne pjesme i slično. Ova knjiga bez pardona secira najvećeg kanađanina uz Stevea Nasha kao narcisoidnog gada kojega život nije mazio i koji je, usput, totalni genij najzaslužniji za glazbu kakvu danas znamo. Na svojih skoro 800 stranica knjiga je prevrnula svaki kamen Youngova života, a najveća preporuka joj je ta što je Neil prvo rekao da mu se sviđa, da bi nedugo nakon objave tužio autora zbog klevete. Shakey je inače Neilov nadimak, s njim potpisuje svoje filmove, a dobio ga je zato što nije u stanju kameru držati mirno u rukama. Eto, ja stvarno mislim da ljudi trebaju znati ovakve stvari.