ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

18Oct/136

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

THUNDER

NAPAD: 109.6 (3.)

OBRANA: 102.6 (4.)

RASPORED: 15.

SCORE: 56-26

THIS WAS THEN

Iako su pred sam početak sezone ostali bez Hardena zbog očito stroge klupske politike o raspolaganju salary capom (ili ako hoćete možete to nazvati i škrtost), Durant i društvo nisu izgubili ni koraka na razvojnom putu. Bolni poraz od Heata samo je dodatno natjerao nositelje da preko ljeta rade na igri, što je dovelo do najboljih sezona karijere udarnog dvojca – Durant je postao all-round klasa sposobna odvesti momčad do kraja, a Westbrook je na povećanu odgovornost odgovorio povećanom učinkovitošću, izvevši tako konačno skok iz Robina u Batmana. Ili možda Spidermana.

S ozbiljnijim pristupom ove dvojice u defenzivi obrana je po prvi put dosegla šampionsku top 5 razinu, ali ono što je posebice fasciniralo bila je lakoća kojom su nadmašili dotadašnje najbolje napadačke rezultate, ostvarivši koš razliku na kojoj je pisalo NBA prvak. U tome im je pomogla spomenuta ozbiljnost Duranta i Westbrooka koji si više nisu mogli priuštiti odmor u napadu bez Hardena kao zaštitne mreže, ali i fenomenalna šuterska sezona Kevina Martina koji je u manje zahtjevnoj roli spot up mamca - briljirao.

Također (moramo češće koristiti ovu riječ obzirom na novog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije), činjenica da je Ibaka izrastao u nepogrešivog pick & pop majstora dodatno je ojačala napad koji je uspio u nemogućem, biti najbolji u NBA konkurenciji usprkos tome što je često igrao 4 na 5 (šifra: Perkins) – kreatori kao Durant i Westbrook puno lakše improviziraju dok znaju da mogu baciti povratnu takvim snajperima. Jasno, s Collisonom umjesto Perka napad je išao na još jednu razinu iznad, ali obzirom da su i Perkins i Collison, pa i Sefolosha, trošili lopte na razini slučajnih prolaznika (uzimali su samo 11% napada kad su bili na parketu), njihov utjecaj ionako je zanemariv, samim time i rezultati koje je donosio.

Nažalost, nesretni sudar sredio je Westrbookovo koljeno baš u trenutcima kada je fenomenalnu regularnu sezonu trebalo okruniti još jednim Finalom, što je rezultiralo potpunim raspadom sistema – Durant je kao jedina rasna opcija i dalje bio izuzetno učinkovit, ali kvalitetnoj obrani poput one Memphisa bilo je jednostavno usporiti ga znajući da se ne moraju plašiti Westbrooka. Naravno, to je dovelo do povećane potrebe za kreacijom Ibake i Martina, odnosno za većom potrošnjom Sefoloshe i Collisona, što je bilo teško izvesti sistemski obzirom na to da su do jučer igrali strogo definirane uloge, da Scott Brooks nije improvizator i da je Ibaka još uvijek previše sirov za biti išta više od igrača zadatka u napadu.

THIS IS NOW

Sezona počinje sličnom pričom kao i lanjska – zbog kontrole salary capa, Thunder se odrekao Martina, što znači da će daljni razvoj ovisiti o novom napretku Duranta, Westbrooka i prije svega Ibake, ali i stasavanju nekog od mladih igrača poput Jacksona i Lamba. Samo, tu sličnost s lanjskom sezonom završava – Martin je bio dokazani NBA strijelac, dok je Lamb još uvijek projekt, a Jackson nema ni blizu potrebne spot up kvalitete da zaigra rolu tako rasne podrške.

Također, pitanje je koliki plafon još imaju Durant i Westbrook obzirom na svemirsku razinu na kojoj već igraju, a i koliko će Westbrooku uopće trebati da uhvati formu nakon ni malo benigne ozljede. Oprezni Thunderovci odlučili su se za još jednu minornu operaciju istog koljena kako bi uklonili sve rizike, što znači da će u najboljem slučaju Westbrooka vratiti na parkete oko Božića – iako se radi o čovjeku od čelika s isto tako čeličnim plućima koji do ozljede koljena nije propustio ni jednu utakmicu u karijeri, ovolika pauza od košarke uz propušteni trening kamp u stanju su ostaviti traga na razini igre čak i onih najvećih.

Dakle, na napadački učinak sličan lanjskom mogu zaboraviti, ali sistem usprkos svemu ne vidi značajniji regres – iako je ova treća pozicija rezultat prognoze koja na uključuje dvadeset utakmica bez Russa, Thunder bi i tijekom tog perioda samo na račun Duranta trebao zabijati više nego dovoljno za top 5-6 učinak. Dijelom zbog Jacksona koji može solidno pokriti onaj slasherski element Westbrookove igre, a dijelom zbog izuzetno laganog rasporeda tijekom kojega Thunder ima tek nekoliko sudara sa Zapadnim silama.

Obrana bi pak trebala nastaviti igrati na top 5 razini uspostavljenoj prošle godine. Brooks nije genije, daleko od toga, uostalom to najbolje pokazuje činjenica da nije imao spremno ni par poštenih akcija nakon što je Russ otpao, ali njegova tvrdoglavost pomogla je barem u nečemu – odbijajući koristiti Duranta na četvorci kako bi otvorio vrata još jednom strijelcu u postavi, što je najčešći razlog stalnih kritika upućenih na njegov račun, odnosno ostajući vjeran igri s dva klasična visoka, zatvorio je reket do mjere o kojoj Knicksi ili Heat, da spomenemo samo momčadi koje su napravile slične poteze sa svojim uber-trojkama, mogu samo sanjati.

Ibakina lakoća stizanja u pomoć i bananiranja te Perkinsova sposobnost guranja u postu su temelj, ali ne treba zanemariti ni dužinu Duranta i Sefoloshe koji na bokovima nude danas možda i najbolji stoperski par swingmana u ligi (svakako top 2 uz Wadea i Jamesa). Istina, Ibaka nije idealan kao zadnji čovjek obrane, a ni Perkins nije od koristi kada na suprotonoj strani nema post-up centra teškog 140 kilograma, ali ova širina opcija omogućuje im da budu kvalitetni obrambeno u mnogim kombinacijama, što će biti presudno u sezoni u kojoj napad neće biti toliko dobar kao lani.

Ključno je dakle pitanje može li ovakav Thunder otići do kraja? Znamo koliko su dobri kada su kompletni, ali u ovoj gadnoj konkurenciji na Zapadu, posebice s momčadima poput Spursa i Grizzliesa koje su u naponu snage i s izuzetnim potencijalom Rocketsa i Clippersa koji može eksplodirati i gurnuti ih korak naprijed svakog trena, neće biti lako bez jače klupe. Lamb ima potencijal u svakom pogledu, ali da igrač druge godine tek tako uskoči u izuzetno važnu rolu treće opcije, bio bi rijetko viđen presedan.

A to je ono što je Martin praktički odrađivao sam i što je moglo proći isključivo zbog toga što su Russ i KD takvi učinkoviti potrošači koji bez problema mogu zabijati na vrhunskoj razini okruženi s čak 3 igrača zadatka, pardon dva igrača zadatka i jednim drvetom (njihova startna petorka tako bi ofenzivno, čak i da igrač Martinove klase nije nikada ulazio na parket, bila dovoljno dobra za top 7 učinak usprkos svim felerima, što jasno govori kako je lako posložiti dobar napad oko takvih talenata).

Uglavnom, nekakav trade za pojačati se na bokovima je neophodan, ali, obzirom na ne baš atraktivne mlade igrače koje su doveli zadnje dvije godine usprkos lutrijskim pickovima koje su dobili od Rocketsa, to neće biti lako. Adams i Lamb svakako imaju težinu za neku momčad u rebuildingu, ali, ako računamo da će pri tome morati biti dovoljni da netko prihvati i preskupi Perkinsov ugovor, dolazimo do računice koja baš i ne obećava. A nije da je Thunderu dovoljan samo back-up centar kao Clippersima ili spot-up šuter kao Rocketsima - njima treba kreator koji može nositi teret treće opcije, što dodatno sužava tržište.

PLUS

Westbrookov izostanak bit će idealan da Durant od starta sezone udari ritam za lov na prvu MVP titulu – učinkom svakim danom sve bliži Jamesu, KD će trebati nositi dodatan teret u svim fazama igre što bi moglo dovesti do nekih od najboljih individualnih perioda košarke svih vremena. Ne propustite.

MINUS

Ne pronađu li novo rješenje na boku, mogu preživjeti samo ako dobiju sjajne partije od onoga što imaju. I tu dolazimo do problema – ako i uračunamo da će Lamb i Jackson odraditi svoje, uvijek postoji opasnost od toga da izuzetno bitni Collison jednu od boljih sezona nadogradi jednom lošijom (što je doduše mali rizik obzirom na njegovu pouzdanost u ulozi trećeg visokog), da se Perkins potpuno raspadne i ostavi ih bez svoje 1 na 1 obrane (bez njega u napadu su ionako naučili igrati) i da Fisher odigra puno važniju rolu nego što bi trebao (povratkom Westbrooka za njim bi trebala prestati potreba, ali, s Brooksovom vjernosti ovim jednodimenzionalnim veteranima, kakav je i sam bio kao igrač, nikada ne znaš, možda Fisha opet gledamo u playoff minutama što vjerojatno znači da će Oklahoma još jednom ostati kratka).

Ne tako davno smo govorili kako Thunder s playem poput Westbrooka i trenerom poput Brooksa nikada neće osvojiti naslov, a danas znamo da povećana važnost Duranta kao kreatora, uz igrački razvoj obojice, Westbrooka izbacuje iz te jednadžbe - s njim je itekako moguće osvojiti naslov. Međutim, teza o Brooksu i dalje stoji – kad se samo sjetimo onog njegovog zbunjenog pogleda nakon što je ostao bez Westbrooka i nedostatka ikakve vizije u planiranju igre i slaganju novih rotacija protiv Rocketsa i Grizzliesa, teško se osjećati sigurno.

NUGGETS

NAPAD: 107.3 (9.)

OBRANA: 106.9 (19.)

RASPORED: 8.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Usprkos ozljedama Lawsona i Gallinaria, 1A i 1B opcije u njihovom "deset jednakih" sistemu, zbog kojih su obojica propustili po mjesec dana akcije i barem još toliko odigrali izvan forme, Karl je iz Nuggetsa još jednom izvukao maksimum. Tako nije izgledalo tijekom lošeg ulaska u sezonu kada je Denver, ponajviše zbog užasnog rasporeda i nedostatka šuterske forme, izgledao kao 50-50 momčad, ali, čim su se preselili u Colorado i započeli niz domaćih utakmica, stvari su legle na svoje mjesto – Karl je opet posložio top 5 napad od momčadi bez pouzdanog tricaša i post-up prijetnje (ako ne računamo dr. Millera), oslanjajući se još jednom na ritam (samo su Rocketsi igrali bržu košarku), tranziciju (nitko nije zabio više) i hrpu ulaza iz svih mogućih pozicija (što je bilo dodatno olakšano odlukom da Gallinari često igra na četvorci kako bi se otvorilo još jedno mjesto za krilo koje može napasti iz driblinga).

Čak i to što nisu iznuđivali slobodna bacanja u rangu klasične Karlove momčadi nije predstavljalo problem jer su kupili ogromnu količinu skokova u napadu, što im je efikasnost diglo debelo iznad prosjeka. Ukratko, Karl je još jednim doktorskim radom na temu uspješnog improviziranog napada maskirao sve slabosti svog rostera, slabosti koje se možda ne bi manifestirale tako rano u playoffu da pri kraju sezone nisu ostali bez Gallinaria. Ovako su već u prvom krugu Warriorsi iskoristili nesposobnost Nuggetsa da realiziraju organizirane napade te istovremeno brane sredinu i tricu.

Još jedan bitan aspekt uspjeha Nuggetsa krio se i u malom poboljšanju obrane koja je uz one klasične vrijednosti poput presinga na loptu ovaj put imala i pravog stopera na boku u Iguodali plus još dva solidna i aktivna igrača poput Brewera i Gallinaria, ali sve je to bez prave centarske linije bilo osuđeno na krah u svom tom kaosu stalnih preuzimanja i rotacija – da bi zatvorili reket usprkos manjku centimetara, često su udvajali, što je ostavljalo perimetar otvorenim iznad svake dopustive razine.

Tu negdje su i počeli problemi između Karla i uprave kojoj nije bilo jasno zašto su doveli i skupo platili centra (McGee) koji bi upravo trebao učvrstiti zadnju liniju ako ga Karl ne koristi ili ga ne zna koristiti (a ni to nije nemoguće – kad pogledaš njegove momčadi od Sonicsa preko Bucksa do Nuggetsa, vidiš da Karl u životu nije igrao s centrom koji je i u napadu i u obrani imao išta više od sporedne role, dakle ako mu McGee nije mogao pomoći da razvuče reket ili skače, jasno je zašto je preferirao Koufusa koji zna svoje mjesto pod suncem). Svejedno, jer svaka kombinacija visokih Denvera igrala je ispodprosječno u obrani (čak su i individualno podbacili svi osim Koufusa koji je barem imao snage za guranja pod košem), što se opet može predbaciti i taktici koja je, naglašavajući preuzimanje i visoke izlaske centara nakon screen igre, ostavljala na milost i nemilost solidnu rotaciju na bokovima zaduženu za sijanje terora pritiskom na linije dodavanja i koja se tako često nalazila ni na nebu ni na zemlji (drugim riječima, možemo zaključiti kako su Nuggetsi bili bolji nego što bi bili inače samo za Iggya i ne bi bili daleko od prave istine).

THIS IS NOW

Nuggetsi su tako pomalo neočekivano odradili još jedan rebuilding u hodu, drugi u manje od tri godine, ali problem je što ovaj put nema Karla da posluži kao osigurač kao kada su iz ere Anthony prelazili u novo doba. U nadi da su u njemu pronašli čovjeka koji će znati iskorititi McGeea i posložiti obranu, Nuggetsi su angažirali Briana Shawa, učenika Phila Jacksona i vjerojatno jednog od rijetkih stručnjaka danas u ligi koji preferira igru kroz post, što je uostalom dokazao i volumen akcija koje su Pacersi vrtili kroz Hibberta zadnjih par godina.

Osim Karla ostali su i bez dokazano aktivnog i sposobnog GM-a Ujiria, kojega je nova uprava Raptorsa preplatila kao trofej, zadovoljivši se angažmanom dojučerašnjeg asistenta Hornetsa/Pelicansa, Timom Connelyem. Kako će novi dvojac na čelu košarkaških akcija reagirati nema pojma nitko, sve opcije su otvorene, ali možemo pokušati s nekoliko pretpostavki.

Connely će sigurno godinu provesti na telefonu u pokušajima da se riješe nekog od suvišnih veterana, ali što će tražiti zauzvrat teško je reći obzirom da su slaganjem rostera za novu sezonu povukli cijeli niz nepotrebnih poteza koji odišu manjkom vizije (čitaj: preplaćivanje veterana koji im ni malo ne pomažu da se izdignu iz prosječnosti u koju su zapali ne prikazuje Connelya kao buduću GM zvijezdu). Dakle, na ovom frontu stvari ne izgledaju dobro, posebice kad uzmemo u obzir vlasnike koji bi htjeli maksimalne rezultate s minimumom rizika.

Shaw, sudeći po predsezoni, planira napustiti ubitačan ritam igre kojim je Denver ostvarivao ogromnu prednost na svom parketu (koju je Karl godišnje znao pretvoriti u nekoliko pobjeda viška, a lani barem u 6-7) i bazirati se uglavnom na organiziranim napadima kroz post akciju što ne zvuči obečavajuće – Shaqu je trebalo par godina da nauči igrati trokut, ali McGee nema ni približno visok košarkaški IQ kao Shaq pa zaključite sami kako će to izgledati u startu, makar Shaw sigurno neće nametati ovakav napad većinu vremena već povremeno, da započne proces koji će trajati više godina.

Novopridošli Hickson ima solidan pick & pop potencijal, Faried ima beskonačnu energiju u napadačkom skoku, ali sve skupa teško da može donijeti onu razinu koju je lani prezentirao napad Nuggetsa. Naravno, kako nijedan sistem namijenjen projekcijama u kojega u startu ulaze isključivo ranije ostvarene brojke ne može znati koliki će regres izazvati promjena trenera i filozofije igre u učinku pojedinih igrača, tako ni ovaj moj ne zna kako će jedan Lawson ili Gallinari igrati pod novim trenerom.

Ali, držeći se ovih bazičnih zamjena imena na rosteru i kombiniranjem minuta, izgleda kako će napad Nuggetsa zadržati solidan učinak, taman negdje iznad prosjeka. Razloga za vjerovati u takav scenarij ima – već smo rekli da je Karl uspio gotovo nemoguće, trikovima sakriti nedostatak trice, što znači da bi u ovoj verziji trica mogla sakriti nedostatak brzine – Lawson i Gallinari, koju su relativno pouzdani šuteri i definitivno najbolji koje su lani imali, ostaju u glavnim ulogama, dok minute Iguodale i Brewera, ispodprosječnih šutera za poziciju, idu tricašima poput Robinsona i Foyea (obojica su iznadprosječni šuteri s preko 40% za tricu i s više od dvije ubačene trice po utakmici što je naspram 30% šuta lanjskih bekova i jedva dvije ukupno pogođene po susretu više nego udvostručen učinak), a Shaw će vjerojatno manje koristiti Millera u kojega je Karl imao potpuno povjerenje, čime će također razvući obrane (te minute će također dobiti ili Robinson ili Fournier).

Čak i da jedan Chandler ne ponovi onako netipično dobru šutersku sezonu, mladi Fournier i Hamilton djeluju sposobno uskočiti na bokove i donijeti kreativnu iskru, tako da bi se promjene u napadu do neke mjere mogle sanirati, jasno ako Shaw ne bude pretjerao u količini akcija za McGeea i ako izdrži dok se Gallinari ne vrati u formu (što bi se trebalo dogoditi negdje polovinom sezone).

Tako da najveći problem Denvera ostaje obrana. Iako i na ovom dijelu parketa možemo očekivati promjene, tipa puno manje rizika u pritisku (jer nema takvih atleta kao što su bili Brewer i Iggy) i puno više zone (a samim time i manje izlazaka McGeea prema vani, što bi trebalo popraviti njegov učinak u zaštiti reketa), nitko ne može reći da će Nuggetsi znati što rade u defanzivi.

Više nemaju bokove za forsirati tranziciju, a dok se ne vrati Gallinari imat će problema sastaviti ih i za odigrati pozicionu obranu. Foye i Robinson nemaju visine za braniti swingmane, Fournier i Hamilton nemaju iskustvo, a Chandler nema šljakerski mentalitet, što znači da će zadnja linija imati puno važniju ulogu nego lani. A znamo kako je to izgledalo – McGee pojma nema što treba raditi čim ne stoji ispod koša, Faried nema ni visinu ni snagu za išta osim zujati uokolo, a Hickson, još jedan kralj promašenih rotacija, uglavnom snagu čuva za napad.

Sad, više zone i manje rizika mogu pomoći, ali nekako je teško zamisliti da dvojac McGee-Hickson odjednom nauči čitati situacije i da Faried odjednom uspije braniti 1 na 1. Veteran Arthur koji je stigao iz Memphisa tu im neće pomoći jer, usprkos tome što ima neosporan obrambeni IQ, više se nije u stanju kretati na NBA razini nakon ozljeda ahilove i koljena, za Randolpha vrijedi isto što i za Hicksona i McGeea plus nema ni snage za gurati se pod košem, a zašto su potpisali Mozgova znaju samo oni (znamo i mi, zato što im treba još jedna masivna petica za slučaj da McGee upadne u probleme s osobnima, a osobne i solidna poziciona obrana su sve što će dobiti od Rusa).

PLUS

Ovo je eksperiment, ali Shaw barem ima dovoljno sastojaka. U teoriji, na raspolaganju ima 12 igrača koji mogu završiti ili na dnu klupe ili kao dio jezgre, a sve ovisi o tome kako će posložiti kockice. Budu li i on i GM pravovremeno reagirali tijekom duge sezone, Denver može ostati u trci za playoff.

A u tome će im pomoći jedna prednost koju uz njih ima samo još jedna momčad u ligi (Jazz), a ta je zemljopis. Iako Shawov sporiji stil igre ne bi trebao do maksimuma koristiti prednosti poput manjka kisika kod protivnika u zadnjoj četvrtini, one će i dalje biti prisutne - dolazak na nadmorsku visinu na koju nisi navikao, u suludom NBA ritmu i to nakon jednog od najnapornijih letova uopće (od kuda god kretali i u kojem god se ritmu putovanja nalazili, dolazak do Denvera uvijek je svojevrsna mini turneja), Nuggetsima uvijek može donijeti nekoliko pobjeda viška.

MINUS

Iako tu ima dosta poznatih lica, ovo je nova momčad, što znači da će im svima trebati popriličan period uigravanja. Lawson i Gallinari su neosporni lideri i nositelji, ali kad uzmeš da će Lawson imati puno više tereta i odgovornosti u puno težem kontekstu (čitaj: moguć pad efikasnosti) dok uči novi sistem te da će Gallinari kao padobranac upasti u momčad usred sezone, bez trening kampa i u upitnoj formi, teško je reći koliki će dio tereta moći sami iznijeti. A bez jednog od njih u blizini, ne vidim igrača na rosteru Nuggetsa koji može povući usprkos tome što imaju ovakvu dubinu.

Kad uzmemo u obzir u kakvoj diviziji igraju i da sistem praktički projicira i njih i Blazerse i Wolvese kao momčadi na identičnoj razini u borbi za zadnju playoff poziciju, jasno je kako razloga za prevelik optimizam nema. Talenta je dovoljno da se stvar ne raspadne, ali ne toliko da mogu računati na playoff čak i ako Shaw uspije ostvariti sve što je zacrtao (a neće) – Denver danas više ovisi o tome koliko će Blazersi popraviti obranu i koliko će Wolvesi imati problema s ozljedama nego sami o sebi.

Što nas dovodi do najgoreg od svega – ova franšiza više nema viziju. Možda su Connely i Shaw dugoročna rješenja, ali za njihovo dobro mora se odrediti jasna strategija. Dakle, ako je ovo skrpana momčad kako bi se opravdalo ulaganja u Lawsona, Gallinaria i McGeea, onda je to nažalost krivi put. Ali, ako je ovo tek početak jednog perioda u kojem će njihove ugovore, a posebice onaj Chandlera, pokušati pretvoriti u resurse, onda je to skroz ok, ali ne bi škodilo da se u taj rebuilding išlo malo agresivnije, pa makar i na štetu ovogodišnjeg scorea.

BLAZERS

NAPAD: 106.8 (11.)

OBRANA: 107.1 (20.)

RASPORED: 4.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Nakon tragedija s Odenom i Royem te gomilom problema na svim razinama uprave koje su neminovno dovele i do jedne sezone za zaborav kakva je bila ona tijekom lockouta, Blazersi su se lani konačno odlučili stabilizirati oko novog GM-a i novog trenera. Ali, ne i sasvim okrenuti novi list – postojeća jezgra s Aldridgeom, Batumom i Matthewsom činila se kao sasvim dovoljan oslonac za neku novu kvalitetnu momčad, a optimizam se činio utemeljenim nakon što su u rookie playu Lillardu našli svog generala budućnosti.

Međutim, problemi s pozicijom centra i klupom stopirali su svaki eventualni napredak. Hickon je, naravno ne isključivo svojom krivicom, bio katastrofalan u svim aspektima obrane, ali Sttots ga je žrtvovao u sredini u pokušaju da sačuva Aldridgea za napad iako je ovaj svoje minute odigrane na petici odradio standardno solidno.

Što se klupe tiče, bez udarne četvorke na parketu Blazersi su igrali košarku goru čak i od klupe Bobcatsa. U lanjskoj analizi učinka klupa bili su uvjerljivo 30. po učinku, ali i po količini odigranih minuta, što znači da su i na taj način starteri patili – morali su igrati puno više nego što je planirano, a boljeg dokaza od toga da je Lillard skupio najviše minuta u ligi u svojoj rookie sezoni, dakle više od jednog Duranta ili Jamesa, ne treba (urnebesan je i podatak kako je Batum bio u top 20 igrača po minutaži iako je odigrao 73 utakmice).

U ovim uvjetima ni na trenutke sjajan napad nije bio dovoljan da se pomaknu s mjesta – kad su počeli otpadati Aldridge, Batum, pa čak i neuništivi Matthews, igra im se srozala do te mjere da su sezonu završili s gotovo identičnim scoreom kao i godinu ranije. Razlika je pak bila u kontekstu – dok su godinu ranije svi smatrali neobjašnjivom katastrofom, ovaj put je mizeran rezultat dočekan s razumijevanjem i vjerom da sitni popravci Blazerse mogu opet izbaciti na pravi put.

THIS IS NOW

Svoja dva ogromna problema, obranu i klupu, Blazersi su ovog ljeta sasvim solidno zakrpali. Naravno, u skladu s mogućnostima – kada već imate skupu jezgru na okupu, opcije su vam u startu limitirane. Uglavnom, Robin Lopez bi trebao biti zamjena za Hicksona, što je u startu dobra vijest jer, za razliku od čovjeka koji je prošle sezone glumio centra, Lopez je stvarno centar.

Netko zloban bi sad dodao da kakav je to centar koji je lani igrao startne minute za jednu od tri najgore obrane lige, ali ne bi bilo pošteno pripisati Lopezu potpunu odgovornost za probleme Hornetsa. Bez njega na parketu bili su najgora obrana lige, s njim bi se motali negdje oko 25. pozicije, što je na kraju rezultiralo tim finišem između, na 28. mjestu.

Čovjek dakle nije igrač u rangu visokih koji mijenjaju tijek utakmice, ali sasvim je pristojan back-up centar koji bi u limitiranoj roli i uz nešto bolji sistem mogao Blazersima donijeti stabilnost u zaštiti reketa koju lani nisu imali. I jedno i drugo je realno očekivati jer je Stotts već najavio kako će igrati puno manje riskantnu obranu s više zonskog pokrivanja od strane visokih za razliku od lanjskog plivanja Hicksona i Aldridgea na pick igri.

Međutim, čak i da potpuno promjene obranu i da Lopez odigra sezonu bez greške, Blazersi će teško dobivati utakmice na ovom dijelu parketa. Naime, poštene dubine pod košem i dalje nema (i Robinson i Leonard su klinci koji tek trebaju dokazati da mogu braniti NBA napade, jer to u rookie sezoni nisu ničim potvrdili, dok je LMA solidan, ali ne i spektakularan obrambeni igrač), Batum i Matthews usprkos zanimljivom all-round talentu nisu stoperi, a Lillard, iako teško može odigrati onako loše kao u rookie sezoni, nikada neće biti obrambeni faktor na poziciji.

Srećom, to što će obrana i dalje opasno koketirati s donjom trećinom po učinku manje će se isticati zbog Williamsa kao combo opasnosti s klupe i Wrighta kao spot-up mamca. Šteta što su ostali bez rookiea McColluma koji je sredio isto stopalo zbog kojega je već propustio jednu godinu NCAA košarke, ali paljba ove dvojice bit će sasvim dovoljna da se učinak klupe prema lanjskoj igri čini kao potpuna renesansa.

Međutim, da li je to stvarno dovoljno da Portland opet uđe u playoff, a kamoli da opet bude momčad sposobna boriti se za vrh Zapada? Sistem je skeptičan jer čak ni popriličan pomak u oba smjera ne smatra dovoljnim pored ove konkurencije na Zapadu gdje svi ovise više o zdravstvenom kartonu protivnika nego o samima sebi.

Blazersi su osrednja momčad koju spasiti može samo ili potpuno neočekivan napredak u obrani i napadu, što je moguće samo ako dobiju kompletne sezone od udarnih top 8 igrača i ako Batum i Lillard odigraju još napadački potentnije nego lani. Aldridge teško da može bolje od već izuzetno visoke razine na kojoj igra i još jedan neuspjeh vjerojatno bi značio i njegov kraj u Portlandu.

Momak ulazi u 30-e, ali i u situaciju u kojoj su se našli toliki prije njega, da javnost počinje percipirati neuspjehe momčadi kao njegove osobne, kao da je on kriv što je proglašen franšiznim igračem u nedostatku boljih. Aldridge je fenomenalan košarkaš i jedan od boljih all-round talenta na poziciji, a kako bi to dokazao vjerojatno neće potpisati novi ugovor s Blazersima, što znači da Portland ima ovu jednu sezonu kako bi se spasio od novog rebuildinga, bez obzira bio on manjeg ili većeg intenziteta.

Priče o vezi između njega i Bullsa postoje već neko vrijeme i njihov autor je njegov agent, koji je ujedno i agent Derricku Roseu, što samo naglašava kako je za Blazerse ove godine ulazak u playoff puno više od pitanja časti, tih dodatnih nekoliko utakmica praktički znače razliku između jednog perioda relativnog mira i ljeta punog upitnika.

PLUS

Blazersi skupo plaćaju svoju vanjsku trojku svjesni da u ovom trenutku malo koja momčad u ligi ima takvu kombinaciju all-round talenta u kojoj svatko može razigravati, šutirati i driblingom napasti obranu – nije nemoguće zamisliti da uz podršku kvalitetnog realizatora kao što je Lopez (koji je prošao pick & roll školu s Nashom i onda još briljirao lani s Vaquezom), kvalitetnog spot-up igrača kao što je Wright, napredak Lillarda i zdravije Matthewsa, Batuma i Aldridgea ovaj Portland uskoči u top 5 napada, samim time i u playoff. Ključno će biti i ako Stotts, inače Karlov učenik, konačno otpusti kočnice i pusti Lillardu i Batumu da trče – lani velikog odmaka od sporog McMillanovog stila nije bilo jer s 5 igrača jednostavno ne možeš igrati tranzicijsku košarku, ali s malo dubljom klupom i taj aspekt igre bi se trebao popraviti, a samim time bi i napad mogao dobiti na učinkovitosti.

MINUS

Ovisnost Blazersa o vanjskoj liniji i krilnom centru koji više od svega voli potezati iz vana jasno pokazuje koliko i sav talent u napadu ne znači previše ako nisi u stanju redoviti dolaziti do laganih koševa. NBA je ipak liga u kojoj fizikalije često presuđuju, a podatak da su Blazersi lani bili u donjoj trećini po broju pogođenih slobodnih i po broju zicera zabijenih nakon skoka u napadu jasno dokazuje da su momčad finese kojoj nedostaje ono nešto, a to nešto je uglavnom ili franšizni strijelac ili barem centar sposoban zatvoriti reket. Na njihovom primjeru lijepo se da vidjeti kako formula jednakog talenta nije dovoljna ako istovremeno nemate nešto od to dvoje - Blazersi igraju lijepo za oko dok vrte postavljene napade kroz Aldridgea okruženog takvim strijelcima kao što su Lillard i Batum, ali na kraju večeri uglavnom napuštaju teren spuštene glave. Ironija cijele situacije je u tome da su ne tako davno imali i jedno (Roy) i drugo (Oden).

WOLVES

NAPAD: 106.1 (17.)

OBRANA: 106.4 (18.)

RASPORED: 6.

SCORE: 40-42

THAT WAS THEN

Nakon što su dolaskom Adelmana i Rubia malobrojni potomci Vikinga koji prate košarku i Kevin Love dobili razloga za osmjeh nakon niza otužnih sezona, od Minnesote se prošle sezone očekivalo da konačno napravi značajniji iskorak, točnije izbori playoff. Sve bolji Peković i svježe potpisani Kirilenko te godinu stariji Rubio i Williams trebali su pomoći Loveu da konačno dođe do doigravanja gdje igrač njegove klase i pripada, što je bio plan kojemu nije smetalo ni to što se Rubio vraćao nakon ozbiljne ozljede koljena – veterani Ridnour i Barea bili su sasvim dovoljni da održe brod na kursu do njegova povratka u formu.

Nažalost, sezona je završila prije nego je i počela. Love je polomio prste šuterske ruke zbog čega je otpao na startu sezone, a tijekom tog perioda momčad se jedva držala iznad vode zahvaljujući kvaliteti koju su obrani donijeli Kirilenkova svestranost, Pekovićeva masa i, potpuno neočekivano, kvaliteta u branjenju pick igre Loveove zamjene Cunninghama.

Iako je nakon ekspresnog povratka na parket bilo jasno da ovo nije isti Love i da šuterski tu sezonu od njega ne mogu očekivati previše, Wolvesi su se barem opet mogli nadati da će ostati u konkurenciji za osmo mjesto do samog kraja. Ali, želje su ubrzo splasnule nakon što je Love početkom nove kalendarske godine opet načeo spomenutu šutersku ruku i tako se izbacio iz igre za sezonu.

Bez najboljeg igrača i s usporenim Rubiom, Minnesota je opet postala ona momčad za 30 pobjeda na koju smo navikli sve ove godine. Plan iskoraka je tako odgođen na još jednu sezonu, ali uz jednu bitnu novost – vlasnik Taylor, koji je neko vrijeme čak ozbiljno razmišljao o tome da proda klub, riješio se omraženog GM-a Kahna i doveo nazad u klub Flipa Saundersa, čovjeka kojemu je godinama ranije Kevin Garnett omogućio da stekne NBA ime.

THIS IS NOW

Zamjena Kahna likom poput Saundersa teško da može biti krucijalna u razvoju franšize – sudeći po Flipovim trenerskim pothvatima i izletima u medije, tip je tek još jedna lako zamjenjiva lutka koja govori – ali micanje Kahna iz slike barem je na neko vrijeme smirilo Kevina Lovea u javnom isticanju nezadovoljstva smjerom u kojem ide franšiza. Ostanak Adelmana i Pekovića, povratak Rubia u punu formu i potpisi dokazanih NBA igrača poput Martina i Brewera trebali bi se pobrinuti da to zadovoljstvo traje, ali ne treba se zavaravati – ne izbore li Wolvesi playoff ove sezone, Love će zasigurno opet tražiti trade ili prijetiti odlaskom nakon godinu dana, što znači da u ovoj diviziji imamo čak dvije granične playoff momčadi koje bi na kraju balade mogle ostati bez najboljih igrača.

Ruku na srce, u tome ne bi bilo ništa loše, posebice ako zamislimo kako Aldridge i Love pojačavaju granične izazivače poput Bullsa ili Rocketsa i pretvaraju ih u šampionske momčadi. Ali, zadržimo se ovom prilikom na nešto bližoj budućnosti koja se tiče ovogodišnjeg rostera Wolvesa.

Talentom, Minnesota je veći favorit od Nuggetsa i Blazersa za drugim mjestom u diviziji, time i hvatanjem playoff vlaka, ali, dok imaju jezgru najskloniju gubitku utakmica i padu kvalitete izvedbe zbog ozljeda, ta prednost se topi. Uostalom, Budinger je već otpao i to na veći dio godine, što znači da ostaju bez planirane rotacije na boku – Brewer je taj koji će odraditi većinu minuta nasuprot Martinu, a znamo što to znači za Adelmanov napad ovisan o razvučenoj obrani. Kad Brewerovom lošem šutu dodamo i Rubiove probleme uopće s realizacijom, čini se malo iluzornim vjerovati kako će ova Minnesota odjednom postati stroj za koševe, posebice s ovako tankom klupom na kojoj samo Barea i Shved izgledaju kao potencijalno opasni strijelci – igrati s glavnim igračima poput Lovea kao onima koji šire reket za sporedne opcije nikada nije tako opasno kao kada sporedni igrači otvaraju prostor najboljima.

Ne treba ni govoriti što bi eventualni izostanak Lovea značio za ovu momčad, stoga se zadržimo na ostalima – Peković, čija screen igra također predstavlja ogroman plus, propustit će svoju kvotu utakmica, kao i Martin koji nakon relativno zdrave sezone u Oklahomi gotovo sigurno neće preživjeti cijelu sezonu bez ozbiljne pauze.

Iako su ozljede važan razlog zbog kojega sistem ne vjeruje Wolvesima, očito je kako obrana nije ništa manji problem, a tu dolazimo do greške napravljene ovoga ljeta kada je Saunders pustio Kirilenka kako bi doveo Martina i zadržao Budingera. Nije ni Kirilenko oličenje pouzdanosti što se zdravlja tiče, ali nije poanta u tome, već u njegovom stilu igre koji je Wolvesima mogao donijeti obrambenu dimenziju koja bi im pomogla ostvariti cilj više nego ikakav napadački napredak.

I iako Brewer može barem koristiti u obrambenoj roli, ova ostala spomenuta imena teško da ulijevaju povjerenje – Barea i Shved ni teoretski ne mogu biti korisni obrambeni igrači zbog manjka fizikalija, dok je Martin iz istog razloga praktički sveden na razinu ispod obrambenog čunja.

Očito je kako je Adelman imao prste u ovim odlukama i kako je birao upravo igrače iz kojih može izvući potencijalnu playoff napadačku produkciju, ali to ne znači da hoće – Wolvesi ni u prvoj sezoni s Loveom i Rubiom nisu ostvarili prosječan napadački učinak, dakle zašto bi skok ove godine trebao biti toliki da sakrije sve rupu u obrani?

A njih će biti – Minnesota s Pekovićem, Brewerom, Rubiom i Cunninghamom ima dovoljno opcija za složiti prosječnu NBA obranu, ali bez Kirilenka i s Loveom većinu minuta na parketu teško mogu ponoviti lanjsku iznadprosječnu produkciju. Prosječnost bi bila skroz ok ako napad bude vrhunski i to je ono što će u idealnom scenariju i imati. Ali, tko se spreman kladiti na njih uz sve potencijalne probleme, ne samo s ozljedama, već prije svega s rotacijom?

PLUS

Kevin Love u punom pogonu, uz Rubia sposobnog zabiti poneki otvoreni šut i zdravog Martina, u stanju je ostvariti takav učinak dovoljan da se momčad čak i u ovakvoj konkurenciji ušeta u playoff. Čovjek je totalni original, jer nitko ne bi istovremeno trebao moći zabiti 4 trice i uhvatiti 5 skokova u napadu u istoj utakmici. Upravo spoj takvih suprotnosti od Lovea radi posebnog igrača, kojemu se može oprostiti i nedostatak eksplozivnosti potrebne za igrati ozbiljnu NBA obranu.

MINUS

Nažalost, kao i u slučaju ranije spomenutog Aldridgea, neuspjesi Minnesote počinju se povezivati s Loveovim minusima kako bi se našla jednostavna objašnjenja, što dovodi do toga da ovakav talent biva podcijenjen. Love je itekako svjestan nepravde i zato ne treba čuditi njegova odlučnost da pronađe zelenije pašnjake, što će se prije ili kasnije zasigurno dogoditi obzirom da je Saunders ugovorima Martinu i Pekoviću praktički zacrtao da je ovo jezgra s kojom bi Love trebao u borbu s Rocketsima, Clippersima, Spursima i Thunderom. Dodaj tome još budući ugovor Rubiu i očito je kako prostora za iskorak iz sredine u ovom kontekstu neće biti.

A kako kaže stara mudrost, ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se. Bullsi s prostorom koji otvaraju odlasci Denga i Boozera, odnosno Rocketsi s ugovorima Linu i Asiku koje mogu u trenu pretvoriti u mjesto na salary capu, puno su bolje opcije za nastavak druge faze karijere od stajanja u mjestu na hladnom sjeveru.

S Loveovim potencijalnim odlaskom kao konstantnim utegom u svlačionici, uz činjenicu da do trening kampa nisu znali hoće li Adelman uopće trenirati ovu sezonu (a znaju da će dogodine imati opet istu priču s trenerom koji očito nije na čisto da želi trenirati, možda i uopće, a možda samo u Minnesoti), pitanje je kakvu će ova momčad imati kemiju. Koja može biti ključna komponenta u kontekstu ovako guste borbe za tih par utješnih playoff mjesta - dva-tri glupa poraza na račun glave u balunu doslovno čine razliku između produženog života i ranog odlaska na odmor.

JAZZ

NAPAD: 103.3 (24.)

OBRANA: 106.1 (15.)

RASPORED: 3.

SCORE: 31-51

THAT WAS THEN

Suočeni s izborom između okretanja mladima i reprize, Jazzeri su opet odlučili jahati Jeffersona i Millsapa na putu do još jedne osrednje sezone, što ovaj put nije bilo dovoljno za playoff. Iako su učinkom praktički ponovili raniju godinu, nešto jača konkurencija na Zapadu i puno slabija produkcija s jedinice ipak su ih koštale osmog mjesta. Mo Williams koji je trebao nasljediti Devina Harrisa propustio je pola sezone zbog ozljede, a njegove zamjene Tinsley i Watson više ni pod razno nisu bili igrači NBA ranga.

Čak i manjak playmakera i tanka rotacija na bokovima nisu smetali da na račun sjajne rotacije pod koševima ostvare kvalitetan učinak u napadu, gdje ništa manje važni od talenta startnog dvojca nisu bili Favors i Kanter sa svojom nesputanom energijom koja je s klupe bila dodatno učinkovita. Ali, obrana je usprkos individualnim kvalitetama jednog Favorsa opet bila na granici podnošljive kad god bi Millsapov manjak fizikalija bio spojen s Jeffersonovom urođenom alergijom prema aktivnosti na tom dijelu parketa.

THIS IS NOW

Treba li uopće analizirati momčad koja salary cap iskoristi da dovede Biedrinsa i Jeffersona? Djela govore više od riječi, a taj potez jasno je poručio da Jazz ove sezone ima samo jedan cilj – snimiti mlade igrače u situaciji max minuta i max odgovornosti i pri tome zaraditi pick na jednom od najboljih draftova svih vremena. To je, dopustite, sjajan potez.

Iako je rookie Burke, kojega su izvukli mudrim potezom na dan drafta dobivši najboljeg playa generacije za dva relativno niska picka, sredio prst zbog čega će u sezonu krenuti bez svog startnog razigravača, ogromna minutaža koja čeka sve njihove dosadašnje pickove pokazat će na koga ozbiljno mogu računati u budućnosti koja počinje – sada. Može li Hayward kvalitetu rotacijskog igrača koji, iako neospornih all-round kvaliteta, najbolje funkcionira kao spot up šuter prenijeti u situaciju u kojoj će praktički biti prvi opcija i udarni kreator? Može li Burks biti išta više od povremenog bljeska s klupe? Može li Favors vanserijske fizikalije konačno pretvoriti u nešto više od loših šuteva iz nemogućih situacija ili će se naučiti smiriti i živjeti s onim što jeste, Dwight Howard light, sa svim pozitivnim i negativnim što ide uz tu usporedbu? Može li Kanter naučiti igrati obranu i usput razviti šut s poludistance i tako potencijalno zaokružiti partnerstvo na kojem Jazz može planirati i najveće domete?

Pozitivan odgovor na 50% ovdje postavljenih pitanja zadovoljit će i upravu i navijače, dok će momčad na parketu uglavnom - patiti. Tanka rotacija i nedostatak veterana na koje se mladi mogu osloniti rezultirat će frustrirajućim večerima, posebice kada se budu mučili zabiti – čak i s Burkeom u idealnoj formi, Jazz je teško zamisliti kao momčad sposobnu imati išta više od napada u donjoj trećini, a s ovim preskakanjem trening kampa i početka sezone (neće ga biti barem mjesec dana, a i kada se vrati teško je vjerovati da rookie play može briljirati s longetom na prstu) presing na Haywarda da kreira za sebe i suigrače bit će ogroman. Burks tu može pomoći, ali teško je vjerovati da dva klinca mogu zakrpati sve rupe, isto kao što je teško vjerovati da Favors i Kanter mogu zabijati s bloka 82 utakmice u komadu ritmom veterana.

Obrana je pak druga priča – s Favorsom na parketu Jazzeri će u zadnjoj liniji imati čovjeka čiji obrambeni IQ je daleko ispred godina i koji, a to je ono najluđe, leti takvom lakoćom da bez problema može ispraviti većinu grešaka koje napravi ne samo on nego cijela momčad. Uz Haywardovu žilavost i Kanterovu skakačku kvalitetu i masu, te uz rotaciju Rush-Williams na boku, redom dokazano kvalitetne sistemske igrače, Corbin će imati dovoljno materijala složiti pristojnu obranu. Možda ne ovako dobru kako sistem predviđa obzirom na rupu na jedinici i nedostatak rotacije, ali teško goru od lanjske. Što se optimizma tiče, sistem se koristi Favorsovim brojkama koje su bile sjajne, ali u jednom bitno drugačijem kontekstu, u kojem je mogao uzimati puno više rizika u kontakt igri i u kojem se dobar dio vremena suprotstavljao nižoj razini talenta - kako će reagirati igrajući isključivo protiv prvih opcija, to tek treba vidjeti, ali nije pretjerano pretpostaviti kako će odigrati ipak ispod ovakvih očekivanja sistema, što bi vrlo lako moglo značiti da će i Jazz završiti ispod 30 pobjeda.

Uglavnom, to je nimalo ugodna situacija u kojoj se od trenera očekuje da ipak izvuče nešto iz momčadi. Ne uspije li se ostvariti dio zacrtanog, Corbin bi vrlo lako mogao postati bivši – Jazzeri ne mijenjaju rado trenere, ali nedostatak napretka mladih igrača i čudne postavke igre zadnje dvije godine već su bacili ozbiljnu sumnju na njegove sposobnosti.

PLUS

Mogućnost nekoga od mladih da debelo nadmaši očekivanja. Činjenica da će dogodine birati još jednog potencijalnog all-star igrača da ga pridruže postojećoj jezgri. Gomila prostora na salary capu koju će imati dogodine nakon što otpišu veterane – čak i nakon što Hayward i Favors dobiju nove ugovore, ostat će im dovoljno za max ugovor sa strane, a to pak znači da mogu popuniti svaku rupu koju žele. Budućnost je sjajna, a i Jerry Sloan se vratio u klub u ulozi savjetnika – bolje ne može. Jasno, pod uvjetom da nećete gledati baš svaku utakmicu ove sezone.

Raspored im neće biti lagan, ali postoji mogućnost da nadmorska visina i žestoka publika donesu poneku pobjedu viška. Opet, mladost i kratka klupa koštat će ih sigurno kojeg poraza viška, tako da tu teško mogu izvući previše pozitivnog.

MINUS

Klupa je užasna, možda ne na razini lanjskih Blazersa, ali definitivno će konkurirati za najgoru u ligi. To nije dobro kada je mlada momčad u pitanju i zato će im trebati ogroman doprinos veterana Rusha i Williamsa. Obojica će se pokušati vratiti nakon sezone uništene ozljedama (Rush je doslovno odigrao nekoliko minuta prije nego se polomio) i zaraditi novi ugovor, što će možda stabilizirati bok, ali na jedinici bi mogli imati produkciju sličnu lanjskoj, dakle nikakvu, dok pod košem neće ni približno imati onu moć kao lani kada su Favors i Kanter često i nabijali razliku, a ne je samo održavali. Dapače, zbog Corbinove neodlučnosti čak je i Hayward neko vrijeme ulazio s klupe, a ta postava s dva visoka i njim briljirala je protiv drugih postava. To se nužno neće prenijeti na igru protiv startera, što znači da će ovogodišnja klupa dolaziti u situaciju da produbljuje rupe, a ne održava ili gradi prednost.

Corbin će ovdje morati miksati da smanji taj raskol, možda će koristiti Kantera s klupe, ali s ovakvom rotacijom pod košem u kojoj će jedan Evans i Biedrins morati igrati značajne minute, ništa im ne može pomoći - iako bi u teoriji Evansova blokerska kvaliteta i Biedrinsova masa mogli činiti dobru kombinaciju, podatci koje imamo o njima zadnjih godina temeljeni su na toliko malom uzorku da je svako očekivanje iracionalno. Ipak, postoji mogućnost da taj učinak rezervnih visokih može biti toliko negativan da zasjeni sve dobro što će Favors napraviti za 36 minuta i nije nemoguće da na kraju balade, a znamo da će tijekom sezone i energija i koncentracija padati kako se porazi budu nizali, završe s najgorom obranom u diviziji.

1Apr/1316

THE RANKINGS, WEEK 21.

Posted by Gee_Spot

Današnji post zamišljen je kao osvrt na predstojeću tržnicu. Naime, kako smo u protekla dva tjedna stekli uvid u pozicije s kojima određena momčad ima najviše problema, danas ćemo pokušati predložiti poteze kojima bi se dio problema sanirao, a sve u kontekstu trenutne ponude igrača i stanja salary capa.

Postavimo neka pravila za početak. Po svim relevantnim predviđanjima salary cap će iduće sezone biti postavljen na oko 60 milja (postoji mogućnost da bude i veći ako prihodi debelo nadmaše očekivanja, ali NBA uvijek pronađe načina da većima prikaže i rashode kako bi rast bio u skladu s očekivanjima, koja se tradicionalno kreću oko 4 do 5% iznad prethodnog salary capa).

Ako smo 60 milja postavili kao granicu salary capa, to znači da bi se porez trebao kretati negdje oko broja 74, a hard cap bi se aktivirao na 78 milja.

Na ove okvire zatim ćemo projicirati realnu brojku salary capa koja uključuje i obavezna mjesta na rosteru i buduće pickove, te onu optimalnu do koje bi se moglo doći kada bi se franšiza odrekla nekih ugovora, bilo kroz amnestiju ili neke druge postojeće opcije.

Ipak, prije bacanja na posao, jedan aktualni osvrt, točnije dva - na borbu za osmo mjesto na Zapadu i na niz Heata.

Što se završnice NBA sezone tiče, njen najzabavniji dio je svakako lov na osmo mjesto u kojem sudjeluju Lakersi, Jazz i Mavsi. Nema sumnje kako je NBA playoff, odnosno razina i stil igre koji se tamo prikazuju, vrhunac košarke, ali, bez obzira na nedostatak narativa, nikada ne treba zanemariti izuzetnu zabavljačku sposobnost koju nudi čak i najobičnija NBA utakmica. Taj cirkus vas je u svakom trenutku u stanju ostaviti bez daha zbog tolikog broja sjajnih pojedinaca koji su jednostavno briljantni u tome što rade, a još kada tome dodate ozbiljne implikacije, kao u slučaju borbe za playoff, onda vam je i cirkus skoro u stanju pružiti onu dozu intenziteta inače rezerviranu samo za doigravanje.

Tko je favorit?

Mislim da tu ulogu sada preuzimaju Jazzeri. Usprkos porazu od Mavsa od prije sedam dana, drže sve u svojim rukama – iako im raspored do kraja nije idealan (čekaju ih Denver, Memphis i Oklahoma), barem igraju 5 od 8 tekmi doma, a nemaju ni back to back utakmica, dakle najgore je prošlo, a obzirom na pad forme Lakersa uzrokovan ozljedama i puno teži raspored Mavsa (5 utakmica na strani, Denver i Memphis doma), put im je otvoren. Plus je i što ih sistem vidi kao momčad u usponu forme - ovih pola boda rasta u koeficijentu u odnosu na protekli tjedan vezani su prvenstveno uz lagan raspored, ali i nešto bolju igru u obrani koja je valjda rezultat toga što je momčad konačno kompletna i što je čak i Corbin sada u stanju koristiti nešto nalik stalnoj rotaciji.

Lakersi su izgubili svu prednost koju su stekli jer si jednostavno nisu smjeli dozvoliti izgubiti utakmice od Sunsa u gostima (najgora momčad na Zapadu) i od Wizardsa doma, to su ziceri koje ozbiljna momčad u ovoj fazi sezone mora riješiti u svoju korist. Međutim, epitet koji možemo vezati uz njih nije ozbiljnost, već prije svega nestalnost – prvo ih je unazadio onaj kratki period bez Kobea (zbog čijeg je zgloba jadni Dahntay Jones zamalo završio na Guantanamu), a zatim i povratak Gasola (koji je van forme i dolazi u situaciju kada mora nositi ozbiljan teret kao starter, iako je u periodu prije ozljede već bio osuđen na klupu). Ostali su i bez Artesta, što u nijednom normalnom klubu ne bi predstavljalo problem (čovjek je danas valjda jedan od najsporijih sportaša na planeti), ali Lakersi su daleko od normalnog kluba - u ovako tankoj rotaciji svaki minus dodatno je povećan.

Dallas pak ima čak dva back to back datuma uz u startu teže protivnike, što ih stavlja u ulogu totalnih autsajdera. Dirk i društvo do kraja godine barem bi se trebali obrijati, ali ne i preskočiti Jazz ili Lakerse. Uostalom, nije problem samo raspored, već i to što Carlisle i u ovoj fazi sezone i dalje miksa u potrazi za idealnom rotacijom. Osim Dirka, Mariona i Cartera, koji su blizu svoga maksimuma u ovom trenutku, svi ostali su ogromni upitnici, a nijedan nije veći do Mayoa, koji se u najgorem mogućem trenutku pretvorio u combo beka kakvim smo ga smatrali veći dio karijere. Minute koje Carlisle daje Mikeu Jamesu također im ne pomažu - istina, Collison nije ništa više od back-up playa, ali barem je NBA igrač za razliku od Jamesa koji jednostavno ničim ne opravdava ovoliko povjerenje (James je spot-up šuter koji ne griješi jer nema loptu u rukama, što je Carlisleu očito bitno u završnicama gdje akcije ionako idu preko Dirka).

Sada se osvrnimo i na mit o legendarnom nizu Heata.

Pobijediti u 27 utakmica za redom fantastično je ostvarenje, ali radi li se o odlici koja potvrđuje Heat kao jednu od najboljih momčadi svih vremena? E, tu treba stati na loptu. Prvo, da je ovakav niz sam po sebi nešto revolucionarno, onda bi valjda i ona generacija Rocketsa s McGradyem i Mingom (i Mutombom koji je uskočio umjesto Minga nakon što se ovaj usred niza ozljedio) ostala zapamćena kao posebna? Priznajem, ovo nije poštena usporedba jer Rocketsi nikada nisu imali dovoljno sreće da potpuno iskoriste potencijal Minga i McGradya, tako da 22 pobjede u nizu jasno govore koliko su dobri mogli biti da su ikada bili zdravi. Ukratko, očito je da moraš imati kvalitetu za ovakav podvig, ali također i da ne moraš biti veći od života da bi ga izveo.

Uzmimo u obzir i kontekst - Miami je u idealnom trenutku spojio savršeni zdravstveni karton svih ključnih igrača sa najlakšim rasporedom u ligi kojega je valjda ijedna momčad imala ove sezone. Mislim, kako pričati o nizu od 27, a ne istaknuti da su tijekom njega igrali po dva puta protiv Orlanda, Bobcatsa, Raptorsa i Cavsa, a čak tri puta protiv Sixersa. To je već 11 utakmica protiv najgorih momčadi Istoka. Mislim, logika kaže da bi igrajući 82 utakmice protiv ovakvih protivnika zasigurno srušili i rekord Bullsa od 72-10, zar ne? Dodaj ovome još i utakmice protiv Pistonsa i Bucksa na Istoku, a zatim i lutrijske krame Zapada poput Wolvesa, Blazersa i Kingsa i dobiješ 16 utakmica odrađenih protiv momčadi koje bi Heat u svakom trenutku sezone dobio u 9 od 10 pokušaja.

Ovih 11 preostalih su nešto zanimljivije i one su možda i važnije od samog niza. Maknemo li utakmice protiv Hawksa (2 puta), Lakersa, Rocketsa, Knicksa i Bostona, dakle momčadi koje od Heata ipak dijeli očita razlika u kvaliteti, ostaje nam 5 utakmica koje više govore o kvaliteti Heata od ikakvog niza. Pobjede protiv Clippersa, Memphisa i Indiane, pa makar bile ostvarene u vlastitoj dvorani, puno su važnije i dojmljivije od samog niza, odnosno puno nam više govore o stvarnom Miamiu od svih ranije spomenutih. Pobjeda protiv Oklahome na strani jednostavno je bila savršena prezentacija košarke protiv momčadi koju drže u šaci.

Ono što je zanimljivo je da su ovu petu dojmljivu pobjedu ostvarili baš protiv Bullsa, dakle momčadi koja je zaustavila niz, odigravši fantastičnu partiju koja je Bullse ostavila na samo 67 poena. Za što su se Thibodeau i društvo osvetili mjesec dana kasnije.

Kraj niza je u biti najbolja stvar koja se dogodila Heatu - konačno mogu prestati misliti o nebitnim stvarima i koncentrirati se na pripreme za playoff koji je doslovno pred vratima. Količina energije koju je Heat trošio u svim ovim eksplozijama u zadnjim četvrtinama preveliko su opterećenje za svakoga, posebice za ovako tanku momčad koja nema ni jasnu rotaciju prvih 8 igrača. Koliko god da svi ti preokreti govore o činjenici da imaju dodatnu brzinu, što je kvaliteta dostupna samo šampionskim momčadima koje jedine znaju da je stvarno imaju, odnosno da se ne radi samo o frazi, toliko ukazuju i na suludu potrošnju netipičnu za ovo doba godine kada se najbolje momčadi fokusiraju na tempiranje forme, a ne rasipanje resursa.

CONTENDERS

1. THUNDER 61.36

REALAN SALARY CAP: $ 72 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 62 000 000

OKC očito ne može izaći na tržnicu bez drastičnijih poteza (neki novi trade ili amnestija Perkinsa), a čak i tada teško će doći do značajnijeg prostora za dovođenje pravih pojačanja (pogotovo misle li produžiti s Kevinom Martinom koristeći njegova Bird prava), tako da će pravi smisao štednje biti u izbjegavanju granice poreza kako bi se zaobišli aktivacija hard capa i penali. Međutim, pick Raptorsa će im gotovo sigurno donijeti izbor u rasponu od 9 do 11 mjesta, što će biti sasvim dovoljno za dodavanje još jednog solidnog igrača za budućnost. Jedina slaba točka ove momčadi po PER tablicama je pozicija centra u napadu, a po svim dosadašnjim pokazateljima draft kretanja moći će birati kvalitetnog visokog strijelca (Olynyk je realna opcija, a možda slobodni budu i Zeller i Len).

2. HEAT 60.24

REALAN SALARY CAP: $ 90 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 80 000 000

Jedino što im preostaje je amnestirati Mikea Millera ili Udonisa Haslema i tako smanjiti iznos poreza kojega će gotovo sigurno plaćati dok god ne prilagode ugovore Velike Trojke novom kolektivnom, a to bi se moglo dogoditi već na početku sezone 2014/2015. Jedina dobra vijest što se tiče financijske strane njihove priče je što nemaju pick prve runde pa neće morati povećavati garantirani iznos za plaće.

3. SPURS 59.73

REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 42 000 000

Jedina opcija po kojoj bi se mogli naći u ulozi igrača na tržnici bila bi kada bi se uz Jacksona (koji je gotovo sigurno bivši) odrekli i prava na Splittera i Manua. Realna opcija uključuje produživanje ugovora s obojicom, što bi uz pick prve runde i još nekoliko minimalnih ugovora taman popunilo njihov salary cap (naravno, računao sam i da će Manu dati ozbiljan popust kako bi odradio još dvije sezone s Tonyem i Timmyem). Optimalna im pak daje mogućnost da u jatu dovedu Josha Smitha, čime bi konačno začepili rupu na četvorci koja im je i ove sezone problem (PER pokazuje da imaju tek 28. učinak u ligi s pozicije krilnog centra). Također, da bi u potpunosti optimizirali salary cap morali bi otpustiti Bonnera godinu prije isteka (čime bi se umjesto 4 milje na salary capu vodila samo 1). Postoji mogućnost da padnu čak i ispod 40 milja u slučaju eventualnog ranijeg odlaska Diawa (koji će ipak teško odustati od garantiranih 5 milja). Obzirom da su platili porez prošle godine, a da su ove godine za dlaku izbjegli isto, očito je kako će i dogodine itekako paziti da ne steknu titulu poreznog prijestupnika koja bi ih od 2014. mogla dodatno opaliti po džepu.

4. CLIPPERS 59.15

REALAN SALARY CAP: $ 68 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 50 000 000

Ova optimalna opcija vrijedi samo odreknu li se Paula, a to se neće dogoditi. Kolektivni ne dopušta igranje sa slobodnim prostorom dok god se ne odreknu prava na Paula, a odricanje ne dolazi u obzir jer mu tada neće moći ponuditi dodatnu godinu koja dolazi s Bird pravima i koja je, ruku na srce, važniji mamac za ostanak u Clippersima od Blakea Griffina.

PRETENDERS

5. NUGGETS 58.15

REALAN SALARY CAP: $ 70 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 54 000 000

Budimo realni, Iggy se neće odreći rate od 16 milja jer će teško naći bolju situaciju od ove koju ima u Denveru, a to znači da Nuggetsi neće imati dovoljno ne samo za dovođenje pojačanja, već ni za ostanak Brewera. Dapače, vjerojatno će tražiti i opciju kojoj bi mogli poslati Chandlerov ugovor i tako izbjeći koketiranje s porezom.

6. PACERS 57.59

REALAN SALARY CAP: $ 65 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 55 000 000

Ovih 5-6 milja koje bi mogli imati ne zvuče puno, ali kada ste momčad koja već ima jezgru koja dolazi do 50 pobjeda, bilo kakva fleksibilnost je bonus. Sve ovisi o tome kakve će ponude dobiti David West - ostane li u Indiani za ugovor sličan dosadašnjem, to blokira ostala pojačanja. Puste li ga da ode, mogli bi se naći u situaciji da biraju između Korvera i Redicka koji bi se trebali moći utrpati u ovu midlevel kategoriju bez aktivacije iznimki (ostaviti Westa i onda još potrošiti midlevel na Korvera, to bi bilo malo previše). Tako da će glavna preokupacija biti pronaći momčad voljnu prihvatiti zadnju godinu Grangerova ugovora i dobiti zauzvrat nešto što bi se moglo iskoristiti u budućnosti obzirom da će George ionako vrlo brzo zahtijevati iznos sličan Grangerovom za sebe.

7. GRIZZLIES 57.08

REALAN SALARY CAP: $ 68 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 60 000 000

Obzirom da ne mogu ispod granice ni pod razno, za očekivati je da će produžiti s Allenom i opet živjeti u strahu od poreza dok ne trejdaju i Randolpha. Zamjenu za Tonya ne mogu pronaći na tržnici, posebice ne za midlevel, dakle sve ovisi o tome koliko će interesa za Allenom pokazati momčadi koje imaju stvarnog prostora na salary capu.

8. KNICKS 56.48

REALAN SALARY CAP: $ 80 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: 80 000 000

Ovdje se nema što reći, jezgra Melo-Amare-Chandler jede salary cap, a prošlo ljeto podijeljeni ugovori Novaku, Kiddu, Cambyu i Feltonu ostatak prostora.

9. ROCKETS 56.42

REALAN SALARY CAP: $ 46 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Rocketsi su prvi ozbiljni igrači na ovom današnjem popisu, a, obzirom da već imaju status ozbiljne playoff momčadi, možda budu i ključni igrač. Naime, da bi oslobodili dovoljno prostora za max ugovor samo se trebaju odreći cijelog niza mladih igrača na koja imaju prava što im neće predstavljati problem obzirom da su zadnjih par godina pokazali da lakoćom nalaze nova imena sposobna odraditi posao svuda uokolo. Još bi im lakše bilo kada bi garantirani skupi rookie ugovor Thomasa Robinsona pretvorili u buduće pickove - već to bi trebalo biti dovoljno za potpis Josha Smitha (a da ne govorimo kako bi i Hawksi bili puno raspoloženiji za sign & trade kada bi im Rocketsi ponudili Robinsona). Obzirom da je Houston kvalitetno (ogromno) tržište, da u Texasu nema poreza na ugovore i da je roster više nego konkurentan, gotovo je sigurno da će Rocketsi na ljeto doći do jednog od ključnih imena tržnice, a kako mi je teško zamisliti da će Dwight napustiti Los Angeles, bit ću iznenađen ne završi li baš Smith u Houstonu. I naše tablice jasno pokazuju da je pozicija četvorke najveća slabost Houstona, a dodatak igrača Smithova kalibra postojećoj jezgri Houston bi preko noći pretvorio u treću momčad Zapada, rame uz rame sa Thunderom i Spursima.

PLAYOFF FODDER

10. LAKERS 54.20

REALAN SALARY CAP: $ 100 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 75 000 000

Ova donja brojka uključuje puštanje Dwighta da ode plus aktivaciju amnestije (bilo za Blakea ili Artesta). Teško, dakle očito im jedini način na koji se mogu pojačati uključuje trade Gasola.

11. NETS 54.06

REALAN SALARY CAP: $ 85 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 85 000 000

Eventualno mogu zamijeniti loš ugovor Humphriesa za neki još gori, a trade Lopeza jednostavno ne dolazi u obzir obzirom da je čovjek na rosteru po važnosti debelo preskočio i Johnsona i Wallacea, možda i Derona.

12. WARRIORS 53.86

REALAN SALARY CAP: $ 75 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 68 000 000

Jedina ušteda koju mogu ostvariti u principu bi im donijela više štete nego koristi - kada bi Landry i Rush odlučili iskoristiti opcije i opet izaći na tržište, Warriorsi bi ostali bez igrača za koje bi teško našli zamjenu među minimalnim ugovorima. A nešto slično ih već čeka u slučaju Jacka kojega će teško zadržati obzirom da su i bez njega na ovih navedenih 75 milja. Najveći problem su ugovori Biedrinsa i Jeffersona, dva mrtva tijela za koje će teško dobiti išta konkretno, a to znači da će ostati bez prilike za pojačati klupu jer će uskoro trebati produžiti s Bogutom, Thompsonom i Barnesom. Imaju još iduću sezonu da se dobro pripreme i shvate koliko im se to uopće isplati.

13. BULLS 53.67

REALAN SALARY CAP: $ 80 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 64 000 000

U startu će morati otpustiti Hamiltona kako bi uštedjeli 4 milje, a da pri tome neće moći potpisati Belinellia u slučaju da ovaj bude tražio više od trenutnih par milja, sve kako bi izbjegli platiti porez. Jedini siguran način da ne postanu prijestupnici drugu godinu za redom bio bi amnestija Boozera, koja pak nema smisla jer zamjenu za njega ne mogu naći - čak ni nakon što otpišu njegovih 15 milja ne padaju ispod granice salary capa. Razlog je jasan - Rose, Deng, Noah i Gibson teški su 50 milja, a kada im dodaš Butlera, Teaguea, budući pick i sve one obvezne minimalce koji glume mjesta na rosteru, ispada kako su preko granice što god da pokušaju.

14. HAWKS 53.50

REALAN SALARY CAP: $ 36 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 28 000 000

Optimalna verzija uključuje puštanje Jeffa Teaguea, ali čak i realna, u koju sam uključio produženje ugovora s prvom ratom od 8 milja (sumnjam da će Teague pristati na puno manji ugovor od Holidaya ili DeRozana), ostavlja im dovoljno prostora da budu jedan od glavnih igrača ovog ljeta. Teoretski bi mogli navući dovoljno prostora za dva maksimalna ugovora, ali pitanje je hoće li moći dovesti barem jednoga, kamoli dva takva igrača. Ponuda je jednostavno siromašna - ako uzmemo u obzir da će Dwight i Paul ostati gdje jesu, odnosno da Iggy neće iskoristiti opciju ranijeg prekida, ispada kako bi im bilo najbolje ostaviti Smitha. Praksa je pak pokazala da taj potez ne bi imao smisla. Pitanje je samo za kakav će se pristup odlučiti - hoće li poput Dallasa održavati fleksibilnost okupljanjem rostera za jednokratnu upotrebu ili će poput klasične NBA momčadi potrošiti lovu na opcije koje ne garantiraju iskorak iz prosječnosti? Ili će pak pokušati ponoviti formulu Denvera i složiti momčad od 5 solidnih opcija bez zvijezde? Odluče li se za potonji pristup, opcije su Peković i Splitter (koje bi morali debelo preplatiti da ih otmu Spurimsa i Wolvesima) pod košem, odnosno netko od dostupnih bekova za pokrpati rupu na boku (standardne opcije su Redick, Mayo, Martin). Obzirom da već imaju prava na Korvera, možda ne bi bilo loše pokušati spojiti Evansa s Korverom na boku, što bi im dalo solidnu unutar-van igru na pozicijama 2 i 3. Jasno, sve ovo bez superstara ne garantira pomak na bolje, tako da je opcija čuvanja fleksibilnosti najrealnija.

15. JAZZ 53.32

REALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 32 000 000

U realnu opciju uračunao sam Millsapa jer mi se ostanak i njega i Big Ala čini nemogućim. Praktički, dok imaju prava na obojicu, nemaju prostora na salary capu, tako da sve ovisi o smjeru kojim će krenuti - hoće li tražiti potpunu fleksibilnost (to bi bile ove 32 milje u koje nisu uračunati ni Big Al ni Millsap) ili srednji put (ostanak jednoga od njih, realnije Millsapa koji je i jeftinija i prilagodljivija opcija). S ovim što im ostane, imaju dovoljno za dovođenje max igrača, a njima prije svega treba play. Kako Jennings definitivno nije opcija koja bi mogla funkcionirati u Salt Lake Cityu, ostaje im pretplatiti Teaguea ili se krpati nekakvom kombinacijom Calderon-Jack dok ne pronađu dugoročno rješenje. Naravno, tu je i draft - ostanu li u lutriji, postoji mala šansa da će ih dočekati ili Burke ili Carter-Williams, iako u to sve manje vjerujem zbog razvoja NCAA turnira.

16. CELTICS 52.89

REALAN SALARY CAP: $ 72 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 72 000 000

Oni su prošlog ljeta odabrali ovakav put, dakle ako misle išta mijenjati u široj slici, ostaje im samo opcija tradea Ronda, Garnettova mirovina ili Pierceov raskid ugovora. Sve podjednako daleko i mutno da bi se uključilo u ozbiljnu raspravu.

17. MAVS 52.61

REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 35 000 000

Optimalna opcija uključuje trade Mariona, koji bi im otvorio dovoljno prostora za igranje mišlju o dva max ugovora. Ako će ciljati na jednoga, onda im igra samo Dwight Howard, pod uvjetom da je Cuban stvarno sposoban uvjeriti Dwighta da su Mavsi poželjniji od sjaja Los Angelesa (a nešto mi govori da, ako itko može okrenuti ovakvu situaciju u svoju korist, onda je to Cuban). Sve ostalo što se nudi (pretplatiti Jenningsa - ne hvala) nije dovoljno da bi se napustila ideja o maksimalno čistom salary capu u sezoni 2014/2015. Dirk je već najavio popust, a ponuda će, barem u teoriji (koja uključuje i Bosha, Jamesa i Wadea) biti puno bolja. Do tada, roster će opet trebati popuniti imenima za jednu godinu - treba im play (tu u obzir dolazi kratkoročna opcija poput Calderona), nije na odmet ni jedan rasni swingman koji će uskočiti umjesto Mayoa (s njim su se kockali, zašto nešto slično ne bi pokušali i s Evansom), a ni centar (Dalembert umjesto Kamana?).

18. BUCKS 52.14

REALAN SALARY CAP: $ 55 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000

Teško je govoriti što je realno u slučaju Bucksa jer je stvarno sve otvoreno - uzeo sam u obzir kombinaciju po kojoj je Ellis ipak nije odlučio ostaviti 11 milja na stolu kako bi iskoristio nešto slabiju ponudu slobodnih igrača i potpisao dugoročni ugovor negdje drugdje, odnosno opciju u kojoj Bucksi matchiraju ponudu za Jenningsa koja bi se kretala oko iznosa kojega su dobili Lawson, Curry ili Holiday. U tom slučaju imali bi taman dovoljno za produžiti s Redickom ili naći nekog drugog swingmana u razini midlevela (Korver) koji može zabiti tricu. Dakle, radi se o najgoroj mogućoj opciji koja isključuje bilo kakvu fleksibilnost. Odlazak jednog od njih dvojice ostavio bi mi više prostora, ali ne i više opcija jer bi svu lovu ionako morali potrošiti na pronalazak novog startnog beka. Ostanu li bez obojice, a usput amnestiraju i Goodena, naći će se u situaciji da imaju gomilu prostora i gomilu odluka što s njim na tržištu u koje nitko ne želi doći. Pouka je, kao i uvijek, ista - grozno je biti GM Bucksa.

UPPER LOTTERY

19. WOLVES 51.50

REALAN SALARY CAP: $ 65 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Gornja opcija uključuje ostanak Kirilenka i Pekovića, donja odlazak jednog i drugog (obje uključuju otpis druge godine Royeva ugovora). Realnost će biti negdje u sredini - iskuša li AK-47 tržište, teško će se vratiti u Minnesotu, kojoj tada neće ostati drugog izbora nego matchirati svaku ponudu za Peka. Ostane li AK, produžiti s Pekovićem pokazat će se pravom pustolovinom, a da ne spominjem kako će negdje morati pronaći zamjene za Roya, a vjerojatno i Budingera koji je do sada igrao za minimalac, a ubuduće će tražiti midlevel. Zadržati sve na okupu značilo bi doslovno razbiti banku. Pustiti sve da odšetaju i pokušati se pojačati putem tržnice s nekim od dostupnih šutera (Martin, Mayo, Redick) teško da bi dugoročno bilo bolje rješenje. Međutim, osim potrošnje drugog izbora nemaju misle li oko Lovea složiti playoff momčad - tako vam je to kada godinu za godinom na draftu radite krive izbore (sve je krenulo s Foyeom umjesto Roya, nastavilo se s Flynnom i Johnsonom koji su danas mogli biti Curry i Cousins, a završilo se s Williamsom koji od prvog dana nije imao nikakvog smisla pored Lovea).

20. BLAZERS 51.23

REALAN SALARY CAP: $ 48 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 48 000 000

Ni u jednoj situaciji produženje ugovora s Hicksonom ne dolazi u obzir jer im otežava pristup skupim pojačanjima. Ako se riješe ponekog picka prve runde mogli bi navući prostora skoro za max ugovor, a kako imaju riješene sve pozicije osim centarske, prva opcija je Peković. Također je bitno da ne preskoče Dallas, Lakerse ili Jazz u poretku jer u tom slučaju ostaju bez picka (top 12 zaštita), što je još jedna relativno jeftina opcija za pojačati klupu (nema garancije ovako visoko u lutriji, ali trebali bi imati opciju izabrati barem još jednog visokog ili solidnog swingmana).

21. RAPTORS 51.17

REALAN SALARY CAP: $ 70 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

Gornja brojka je s Bargnaniem, donja ako ga amnestiraju. Ni u jednom slučaju se ne mogu poboljšati, a o tome koliko je loš posao napravio Colangelo sve govori činjenica da su jedina lutrijska momčad koja ni pod razno neće imati nikakve opcije za pojačati se (Wizardsi su u sličnoj nezavidnoj financijskoj situaciji, ali barem imaju svoj draft izbor i puno bolju situaciju za dvije godine, dok će agonija Toronta trajati nešto duže).

MIDDLE LOTTERY

22. WIZARDS 50.60

REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

Okafor i Ariza sigurno neće iskoristiti opcije prekida ugovora, a to znači da će im jedino pravo pojačanje stići putem drafta gdje moraju birati visokoga koji bi nasljedio Okafora i Nenea kao dio jezgre uz Beala i Walla.

23. SIXERS 50.48

REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 50 000 000

Ovih 10 milja prostora su fikcija i usko su vezani uz Bynuma. Dok god imaju prava na njega, ne mogu se uključiti u lov na druge igrače, a prava na njega se ne mogu odreći tek tako jer su sve uložili upravo na tu kartu i nijedan visoki kojega bi mogli potpisati ne bi donio ono što su mislili da će dobiti s njim. Naravno, nemoguće je iz ove situacije procijeniti koliki bi ugovor uopće dali Bynumu, stoga sam zaokružio cifru na 60 milja kako bi simbolično pokazao da su im ruke praktički vezane što se tržnice tiče. Njih čeka ozbiljna odluka, da li i dalje plutati u sredini i riskirati s Bynumom ili se pomiriti s tim da su fulali i s Turnerom i Bynumom, dati nekoliko otkaza u upravi i krenuti iz početka.

23. HORNETS 50.48

REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Ovu malu uštedu mogli bi ostvariti ako bi se odrekli prava na Robina Lopeza i Jasona Smitha, što se čini potpuno nepotrebnim u ovoj fazi razvoja momčadi, plus će teško negdje naći dva korisna člana rotacije za takav novac. Osim što moraju pogoditi s pickom (a pozicija trojke je prva koju moraju pojačati), ne bi loše bilo da pronađu i kvalitetnog veterana za na bok, kako bi konačno mogli maknuti iz rotacije likove poput Masona, Henrya ili Aminua. Imena na koja bi trebali ciljati kreću se od Budingera i Brewera do Korvera ili čak Tonya Allena.

LOWER LOTTERY

25. CAVS 49.48

REALAN SALARY CAP: $ 35 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000

Izađe li Speights na tržište godinu ranije, ostat će im dovoljno za što god hoće. Mlada jezgra je tu, a veterana koji će je voditi mogu dovesti sada ili čekati dogodine. Čak se ni opcija s LeBronom ne čini luda - Cavsi su odradili savršeni rebuilding i o tome kako će rasporediti svoje dolare ovisi budućnost lige. Dodatan prostor uvijek mogu dobiti ako pošalju Varejao u momčad koja više odgovara putanji njegove karijere, ali čak ni to nije važno obzirom da je Irving već sada all-star, a još dogodine je na rookie ugovoru. Obzirom da odluka o Waitersu može čekati sve do 2016. jasno je kako ih par pravih veterana preko noći može pretvoriti u silu na Istoku. O draft izboru ovisit će i tržnica - izaberu li visokog, onda će morati potpisati swingmana koji bi uzeo minute Geeu, a dočepaju li se swingmana, onda moraju potpisati poštenog visokog (ne nužno Big Ala, Westa ili Millsapa, već čisto nekoga da bude osigurač iza Thompsona i Varejaoa).

26. KINGS 49.31

REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

Obzirom na neriješeno vlasničko pitanje, teško je očekivati da će se ozbiljnije baviti tržnicom, tako da bi ovih 15 milja koje će imati na raspolaganju mogle biti neiskorištene ili će dobar dio njih jednostavno potrošiti na produženje s Evansom (minimum salary capa kojega moraju potrošiti iznosit će oko 52 milje, što se da pokriti jednim midlevelom).

27. PISTONS 48.77

REALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000

Pistonsi su uz Jazz, Hornetse i Cavse ključni igrači ovoga ljeta jer ne samo da imaju prostor za dovesti pojačanje (ima ga i Atlanta i u manjoj mjeri još nekoliko momčadi), već imaju i mlade jezgre koje obećavaju instant rast ako pogode na tržnici. Pistonsi se mogu odreći Stuckeya (ostaje im 4 umjesto 8 milja obveze) i amnestirati Villanuevu, a to bi im otvorilo još dodatnih desetak milja prostora (što vjerojatno neće napraviti jer nema smisla rasipati lovu ako si je već jednom bacio, a obojica su ionako slobodni igrači dogodine). Tu će Dumars morati biti oprezan kako ne bi ponovio grešku i potrošio novac na pogrešne igrače, a o dosta toga će odlučivati i draft. Naime, ako izaberu nekoga poput Smarta, onda im neće ostati ništa drugo nego pretplatiti jednog swingmana, ali, ako izaberu Portera, trebat će im još jedan play. Tu je i opcija da sav ovaj prostor iskoriste u tradeu i možda dođu da Grangera ili nekog sličnog veterana koji nema dugoročno opasan ugovor, ali koji bi im kratkoročno mogao pomoći, što mi se čini kao najbolje rješenje. S ovogodišnjim pickom Pistonsi će imati dovoljno mladu jezgru i dovoljno prostora da dogodine sve zaokruže jednim all-star igračem koji bi ih odveo na višu razinu.

28. SUNS 47.95

REALAN SALARY CAP: $ 50 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

Nemaju previše prostora za lov na slobodne igrače, ali nekako se čini da su konačno pomireni sa fazom lutrijske momčadi i da su postali svjesni da bi eventualni dolazak nekoga poput Josha Smitha bio samo varka. Dogodine će imati dovoljno veteranskih mamaca za lov na još poneki pick i nešto veću fleksibilnost capa, što bi im omogućilo da već 2014. krenu s čistim računima. Dakle, ovog ljeta je ključno izbjeći dugoročne potpise s novim nizom igrača klase Dragić, Dudley ili Gortat.

29. MAGIC 46.75

REALAN SALARY CAP: $ 50 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

Mogli bi se i sami uključiti u tržnicu ako otpuste Ala Harringtona, ali, za razliku od Sunsa, sumnjam kako će dovesti u pitanje čisti salary cap koji im se smiješi već od 2014. Ukratko, opet će se boriti s Bobcatsima za najviše loptica u lutriji.

30. CATS 44.62

REALAN SALARY CAP: $ 55 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Gornja opcija uključuje ostanak Geralda Hendersona za nešto malo više od midlevela, donja njegov odlazak i konačno amnestiju Thomasa. S ovom gornjom čeka ih još jedna sezona iz pakla, gledanje mladih kako se razvijaju i čekanje na novi draft. S ovom donjom, mogu riskirati i preplatiti Jeffersona ili bilo kojeg visokog vrijednog uloge startera u NBA. Najgore od svega, roster im je toliko tanak da takvo bacanje novca na veterana uopće ne bi bilo problem jer su tek na početku okupljanja mlade jezgre. Ovo ljeto ne smiju zeznuti s draftom jer su kroz kratku povijest već i previše pickova bacili uzalud, moraju pronaći igrača oko kojega će moći posložiti zadnja dva picka i ponajbolja igrača, MKG-a i Kembu.

27Oct/1217

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Progresija mlade jezgre Thundera nastavila se i u skraćenoj sezoni tijekom koje su Durant i društvo razinu pobjeđivanja digli za nekoliko postotaka, usput ostvarivši i pomak u napadačkom učinku, s pete na drugu poziciju. Iako su i dalje ostali jednako izolacijama sklon napad kao i ranijih sezona, ovaj put s uvjerljivo najmanje asista u ligi (godinu ranije manje od njih se dodavalo čak 6 momčadi, među njima i Miami), korak naprijed su napravili prvenstveno zahvaljujući eksploziji Jamesa Hardena, a, naravno, dijelom i zbog dodatnog sazrijevanja Duranta i Westbrooka.

Harden je dodatno povećao postotak slobodnih bacanja po kojem su ionako već bili bez premca u ligi (uvjerljivo prvi drugu godinu za redom), a, osim u gomili laganih koševa s crte, pomogao je u šutu za tri (iz slabašne tricaške prijetnje Harden ih je pretvorio u ozbiljnu dalekometnu momčad), ali i u organizaciji igre. Doduše, njegov doprinos u kreaciji nije se osjetio u samoj igri, obzirom da su uz najmanji broj asista u ligi igrači Thundera zajedno bili zaslužni i za najveći broj izgubljenih lopti (ovaj nevjerojatni podatak dovoljno govori koliko su dobri bili šuterski kad su uspjeli nadoknaditi dvije takve mane svog napada), ali se zato osjetio u dodatnom pritisku kojega je Thunder stvarao napadajući protivnike, ne više s dva vrhunska 1 na 5 talenta, već s tri. Takva situacija dovodila je obrane do ludila jer teoretski je nemoguće braniti tri legitimne triple threat opcije u jednoj navali (svaka zahtijeva udvajanje, a na parketu je samo 5 košarkaša).

Također, Hardenovo prisustvo donijelo je balans kojega lanjski napad oslonjen isključivo na Westbrooka i Duranta nije imao. Westbrookova evolucija u volume scorera Duranta je često ostavljala u sjeni (sjetimo se samo koliko puta smo u to doba kritizirali činjenicu da Durant nekoliko napada za redom ne dobije loptu). Obzirom da je Russ uz sve agresivniju potrošnju lopti bio i primarni playmaker, Oklahomi je očajnički nedostajao netko sposoban uzeti loptu iz ruku Westbrooku i dati napadu dodatnu opciju, a to su dobili u kombinaciji suludo učinkovitog šuta i sulude brade Jamesa Hardena. S njim za komandama, posebice u završnicama, Russ se mogao mirno posvetiti onome što radi najbolje – letenju po parketu, a Durant je mirno mogao igrati bez lopte znajući da je će dobiti svaki put kada poželi.

Sve skupa dovelo je do glavnog razloga zbog kojega je Thunder zaigrao u Finalu i razvio se u momčad dostojnu prstena, usprkos očitim limitima na obje strane lopte - naravno, govorim o postotku šuta. Durant je s 46% šuta iz igre skočio na 50%, Westbrook s 44% na 46, dok je Harden s 44% skočio na čak 50%, što je jednostavno neodrživo za beka (međutim, čak i da njegovi postotci padnu, ostanu li Durant i Westbrook na svojima, za Thunder nema brige).

Osim što su se fenomenalno nadopunjavali izmjenjujući se u trošenju lopte (što je u slučaju ovakvih talenta ravno asistiranju, samo prisustvo na parketu preostale dvojice trećem članu ostavlja 1 na 1 situacije koje ovaj lakoćom može riješiti), sjajno su i surađivali međusobno, posebice u dva aspekta igre. Prvi i najvažniji je svakako pozicioniranje na parketu, gdje se rijetko kada moglo vidjeti situaciju da se netko od njih sudara oko lopte, što smo npr. imali često prilike gledati u prvoj sezoni partnerstva između Jamesa i Wadea. Durant je bez problema bježao u kut kada bi Russ i Brada imali loptu na vrhu perimetra, jednako kao što bi ova dvojica zauzela svoja mjesta na strani bez lopte kada bi KD krenuo na dribling-ulaz. Svakako treba spomenuti i fantastičnu dva na dva igru Westbrooka i Duranta u pinch postu, gdje bi KD istrčao iz Russova bloka, dobio loptu i s vrha reketa zabio, za njega, zicer. Ova akcija je praktički bila njihovo glavno oružje tijekom cijele sezone, a, čak ni u playoffu, ni Lakersi ni Spursi za nju nisu imali rješenja.

I za kraj hvaljenja njihovog napadačkog talenta moramo spomenuti i luksuz kojega je Brooksu davala opcija korištenje igrača Hardenovih kvaliteta u ulozi šestog igrača. Pola lige voljelo bi vidjeti Hardena kao svog prvog čovjeka, a on je u Thunderu ulazio u igru krajem prve četvrtine, nakon čega bi napravio prednost protiv drugih postava koje su rijetko navikle igrati protiv igrača takve kvalitete. Složiti plan igre protiv ovakve napadačke moći mnogima je predstavljalo problem, što objašnjava zašto Thunderu nedostatak fluidnih akcija ili dublje klupe nije predstavljao problem u većini utakmica - kada imaš tri franšizna napadača (a ističem napadača jer ni jedan od velike trojke nije ni približno kvalitetan u defanzivi), imat ćeš i vrhunski napad, bez obzira tko ti bio trener i što igrao. Što samo potvrđuje tezu da je talent najvažniji sastojak svake momčadi. Uostalom, nema boljeg primjera od one 4 utakmice u nizu koje su dobili protiv Spursa, kada su razbili, po svim štreberskim parametrima, bolju košarkašku momčad. I to zato što su imali najvažniji sastojak NBA košarke na svojoj strani - višu razinu individualnog talenta.

Ono što je otežavalo još veći postotak pobjeda bila je obrana, koje je bila solidna, ali nikako šampionska. Brzina i dužina na svim pozicijama omogućili su Durantu i društvu da protivnicima maksimalno otežaju život – po postoku šuta iz igre, Oklahoma je bila rame uz rame s Bullsima, Celticsima i Sixersima. Međutim, za razliku od navedenih momčadi, u ostalim segmentima obrane bili su ispodprosječni – previše su faulirali, nisu krali lopte i loše su skakali u obrani dozvoljavajući protivnicima popriličan broj bonus napada.

Ovaj skakački dio je posebice bolan kad se u obzir uzme da je Durant imao više od 7 obrambenih skokova po utakmici, čime je preskočio Jamesa kao najbolji skakač među swingmanima (istina, obzirom da su i jedan i drugi odradili dobar dio minuta pod košem kao četvorke, taj prosjek je možda preuveličan, ali svejedno netko treba uhvatiti te skokove). I dok se Ibaku još i može opravdati za osrednji skakački učinak u obrani obzirom na sve što je napravio u napadačkom skoku, a i obzirom da je najčešće on taj koji izlazi iz reketa pokriti prostor, drugi visoki bio je problem cijelu sezonu.

Perkins je bio neprepoznatljiv u odnosu na ranija izdanja – puno je lakše podnijeti kao ga rupu u napadu ako barem skače, međutim, prošle sezone ni to nije bio slučaj, zbog čega je njegov loš utjecaj na momčad već postao dio legende (nesposobnost Perka da se odlijepi od parketa ukazuje na to da je cijelu sezonu vukao ozljedu prepona jer nema logike da netko u 26-oj godini preko noći izgubi skočnost). S druge strane, Collisonov manjak skokova u potpunosti se može pripisati prelasku 30-e.

I dok su slabašnu rotaciju pod košem još nekako i uspjeli sakriti protiv Lakersa (koji nisu imali rješenja za nisku postavu s Durantom pod košem, dok je s druge strane Perk protiv Bynuma imao prilike iskazati svoju jedinu preostalu vrlinu, a ta je guranje u niskom postu) i Spursa (koji i sami imaju slabosti pod košem, dok istovremeno na ostalim pozicijama ne mogu parirati atleticizmu Thundera), protiv Heata to nije bilo moguće. Jednostavno, James je dominirao nad Durantom, bilo pod košem, bilo na perimetru, a Bosh je, izvlačeći visoke Thundera iz reketa, dodatno kompromitirao njihov učinak. Dodaj još Hardenovo blijedo izdanje, dobrim dijelom zbog Wadeove i Jamesove obrane, i jasno je kako su u Finalu bili u podređenom položaju.

Jasno, da je kojim slučajem Brooks u potpunosti isključio Perkinsa iz rotacije, što bi bio potpuno logičan potez obzirom da Miami nema pivot centra s kojim se treba gurati, šanse Thundera bi možda bile nešto nešto veće, iako je iz ove situacije bespotrebno o tome govoriti, obzirom na način na koji su Wade i James u direktnim dvobojima nadigrali Hardena i Duranta. Međutim, taj ugovor s vragom između Perkinsa i Brooksa (Perk je potreban protiv Bynuma i Howarda ovoga svijeta, ali da bi ga imao spremnog za takvu situaciju, moraš ga držati kao dio rotacije cijelo vrijeme) mogao bi biti problem i u budućnosti, a Brooks se ne čini spremnim raskinuti ga.

I dok će Harden, Westbrook, Durant i Ibaka nesumnjivo iz utakmice u utakmicu izlaziti kao kvalitetniji igrači jer su jednostavno u takvoj fazi razvoja karijere, pitanje nad trenerom Oklahome i dalje ostaje otvorenim – radi li se o karakteru koji je spreman žrtvovati rezultat radi mira u kući ili o čovjeku koji je spreman žrtvovati mir u kući radi rezultata.

THIS IS NOW:

U ovom trenutku počinje susret mladih snaga Oklahome sa stvarnim životom. Do sada su bili zaštićeni kao djeca, uživali u igranju i budućnosti koja ih čeka, ali sada je vrijeme da se odraste. Poraz u Finalu protiv Heata definitivno je morao ostaviti ožiljke čak i na ovoj veseloj družini, a još veći izazov je situacija s Hardenom. Potpisati sada za manje novca i ostati dio ekipe, vrlo vjerojatno šampionske ekipe, ili čekati ljeto, uzeti negdje maksimum koji mu pripada i postupiti kao muškarac na kvadrat, rasni alfa mužjak? Da se razumijemo, obje odluke su legitimne, a izbor je samo na Hardenu. Kako god izabrao, za nekoliko dana znat ćemo odgovor, a o njemu će itekako ovisiti buduća snaga momčadi obzirom na sve ono što smo ranije rekli o Hardenovoj važnosti za njihov napad.

Njihova najveća prednost pred konkurencijom, mladost i energija, još uvijek predstavlja i njihov najveći problem, jer još uvijek više igraju hakl nego ozbiljnu košarku. Ali, dobra stvar svega je što nikada ne znaš kada će stvari kliknuti. Dok Lakersi imaju četvorku u kojoj su tri igrača s one strane karijere, dok Spursi imaju dva člana jezgre spremna za starački dom i dok Heat ima pola jezgre u naponu snage, ali i drugu polovinu u silaznoj putanji, četvorka Thundera, od prvog do zadnjeg, pored sebe ima strelicu koja pokazuje samo prema gore.

Ovakva moć bez problema može ove sezone nastaviti s lineranim progresom i ostvariti 60+ pobjeda i osvojiti naslov. Međutim, čak i s ovim stilom igre u kojem tri igrača dominiraju loptom i praktički su zaslužna za 65% svih postignutih poena, do izražaja ipak dolaze i slabosti ostatka rostera. Ibaka definitivno zaslužuje veću napadačku ulogu koja bi ga, paralelno sa sve boljim igrama u obrani gdje se već sada nameće kao jedan od najboljih obrambenih igrača u ligi, lansirala u all-star konkurenciju, ali nakon njega jednostavno nema igrača na kojega se možete osloniti. Povratak Erica Maynora nakon ozljede pomoći će, ali prije svega zato što više neće biti potrebe za davanje minute gotovim igračima poput Fishera ili još nespremnim poput Jacksona. Harden je uzeo većinu minuta koje su godinu ranije išle Maynoru kako bi se Russa koristilo dalje od lopte, tako da previše prostora za njegovo uključivanje u rotaciju nema.

Ostatak top 8 rotacije je dobro poznat. Radi se o igračima koju su tu da bi dali ravnotežu svojom igrom u obrani, ali problem postaje, što osim Sefoloshe na boku, Perkins i Collison sve manje maskiraju svoje slabosti u napadu defanzivnim učinkom. Ukratko, velika četvorka će se zasigurno mnogo puta tijekom sezone uhvatiti kako osjeća da igra sama protiv svih. Međutim, kao što je trio iz Miamia dokazao, to ne mora biti ništa strašno, dok god si spreman preuzeti potpunu odgovornost. Što u slučaju Thundera znači prije svega poboljšati all-round učinak i malo više energije usmjeriti prema obrani.

PLUS:

Potpisali Hardena odmah, kasnije ili ga pak pustili da ode, Gromovi će ove sezone opet biti jedna od najuzbudljivijih ekipa u ligi. Nezustavljivi bek poput Westbrooka, nebranjivi šuter poput Duranta, neviđeni bloker poput Ibake, neviđeni spoj playa i strijelca poput Hardena čine jezgru koja ne može podbaciti, pa makar nad njima visili upitnici zbog budućnosti tako bitnog igrača.

Perry Jones samo povećava mladi potencijal koji čeka da eksplodira. Colea Aldricha na stranu, Thunder ne griješi na draftu, a to je odličan znak za razvoj Jonesa koji bi u idealnom scenariju mogao zamijeniti Perkinsa u rotaciji (i tako olakšati odluku o amnestiji). Iako se dvojac Ibaka-Jones ne čini idealnom kombinacijom pod košem, još jedan kompletan napadač koji se najbolje snalazi u spot-up situacijama učinio bi već do bola učinkovit napad neobranjivim zbog nezgodnih matchupa, ali i totalno nejasne podjele uloga. Ono, Westbrook i Ibaka idu na napadački skok, Harden razigrava, Durant istrčava iz bloka kao bek, a centar Jones stoji u kutu i čeka povratnu za pucati otvorenu tricu. Miamieva multi-pozicionalnost prema ovakvom bogatstvu čini se dječjom igrom.

Jasno, oba plusa mogu postati minusi ostanu li bez Hardena ili ne razvije li se Jones. A tu je i izvjesni Dwight protiv kojega perolaka kategorija pod košem na prolazi.

MINUS:

Klupa i raspodjela minuta. Za ovo prvo odgovoran je Presti, koji time ipak pokazuje da nije savršen. Perkins je relativno mlad, ali ozljede su ga prikovale za zemlju i učinile od njega nasilnika u reketu koji ne zaslužuje više od 15-ak minuta ovisno o matchupu (točnije, ako protivnik nema centra sposobnog igrati post up košarku, Perk može slobodno cijelu večer provesti na klupi). Maynor je dobar back-up play, ali način na koji svi pričaju o njemu kao o razlogu zbog kojega su lani izgubili je pomalo smiješan – Maynor je svakako plus u odnosu na Dereka Fishera koji više ni pod razno nije NBA igrač, ali je ipak back-up play, nikako ne dio idealne postave. Cook kao tricaš nije pokazao ništa, bivajući posebno iritantan zbog nekonstantnog šuterskog učinka. Sefolosha i Collison su solidni igrači zadatka, ali solidni igrači zadatka ne mogu sakriti rupe startera.

Što nad dovodi do Brooksa i rotacija. Spurse su dobili iracionalnim nadahnućem i energijom mladosti, na sličan način na koji su se obračunali s Lakersima. Protiv Heata to nije prošlo jer su ostali bez luksuza da imaju najboljeg igrača na parketu, a Brooks tu nije pomogao upornim odbijanjem da se prilagodi. Spoelstra je došao do naslova mijenjajući filozofiju igre bez ikakvog respekta tijekom ključnih utakmica, ne razmišljajući o posljedicama. Za to vrijeme Brooksu kao da je bilo najvažnije da se nitko od njegovih igrača ne osjeti povrijeđenim. Što znači da i trener Thundera treba napraviti isto što i igrači – odrasti. S tim da bi njemu dobro došlo i uzgojiti par testisa.

DENVER

THAT WAS THEN:

U prvoj punoj sezoni nakon Anthonya (iako zbog lockouta tehnički ni ona nije bila kompletna), Nuggetsi su nastavili gdje su stali godinu ranije. Vođeni Gergeom Karlom opet su imali jedan od najboljih napada lige, ali, problemi s ozljedama koji su prorijedili rotaciju na boku i pod košem, dodatno su uzdrmali slabašnu obranu bacivši je među najgore u ligi. Nuggetsi su bili loši praktički u svemu, od tranzicije do izolacije preko branjenja trica, dakle nije problem bio samo pick & roll ili zaštita reketa. Kako je Karl u Carmelovo doba imao solidne obrane, jasno je kako nije u pitanju nikakva filozofija igre, već su Nuggetsi zbog slabe rotacije pod košem često bili prisiljeni udvajati i pomagati na sve strane, a to je često ostavljalo otvorene šutere i previše prostora kojega je bilo lako eksploatirati.

Denver je imao sreće nabasati na draftu na ultimativnog podizača energije poput Farieda, a zatim i putem tradea dovesti McGeea te tako održati privid opasne momčadi pod košem usprkos odricanju od Nenea. Mučili su Lakerse energijom u prvoj rundi, ali bez konkretizacije - talent Gasola i Bynuma je pobjedio mladost, a pokušaji Lawsona i Gallinaria ipak nisu bili dovoljno konstantni da se nose sa strojem poput Kobea. I u tome je ležao najveći problem Denvera, jednostavno nisu bili spremni za nešto više obzirom na dob jezgre (koja objašnjava nedostatak konstante), ali i na njene očite limite - minijaturni bek poput Lawsona, prosječni atleta poput Gallinaria i izrazito specijalizirani visoki igrači poput Farieda i McGeea jednostavno nisu garancija vrhunskih rezultata. Okupljeni u momčad definitivno imaju potencijala, ali individualni limiti su i dalje prisutni.

THIS IS NOW:

Godinu i pol nakon tradea Carmela Nuggetsi su kompletirali novu jezgru. Svaka čast na ulovu poput Gallinaria i sjajnim odlukama na draftu s Lawsonom i Fariedom, ali tek dovođenjem McGeea i ovoljetnom krađom Iguodale dobili su ljude koji imaju potencijal mijenjati tijek utakmice,. Drugim riječima, ovi Nuggetsi na papiru nisu ništa lošiji od onih s Carmelom i Billupsom, a te momčadi su lakoćom prelazile preko 50 pobjeda.

Ipak, da bi ih se moglo staviti u istu rečenicu s ranijim Karlovim ekipama, morat će realizirati taj potencijal, a tu na scenu stupaju Gallinari i McGee prije svih. Kao i kolega iz divizije Batum, Danilo će imati dovoljno prilike da se potvrdi kao jedno od top krila lige, u čemu mu prisustvo Iggya i gomila igrača u rotaciji poput Chandlera i Brewera ne bi trebalo stajati na putu (ova potonja dvojica ne igraju bitnu ulogu u planovima osim kao trade masa). Iggy može igrati obje swingmanske pozicije, a i njegova uloga je prvenstveno obrambena, tako da on neće smetati Gallinariu da napreduje kao kreator i strijelac, što je preduvjet da se ovaj Denver bori za nešto više od polufinala konferencije.

Dok bi se Gallinari trebao pobrinuti za prvu opciju u napadu, McGee pak mora donijeti stabilnost pod košem, jer bez pravog centra u sredini, sav Iggyev trud neće pomoći da se Nuggetsi nametnu kao išta više od solidne obrambene momčadi. Čovjek je u ligi 4 sezone tijekom kojih se nametnuo kao najbolji bloker nakon Ibake. Dobar je skakač s potencijalom da postane još bolji, a minus njegove igre u obrani isti je kao i kod većine mladih petica ispod 25 godina – nema pojma kada treba izaći na zatvaranje, a kada ostati u reketu, odnosno kako braniti pick igru, a kako odigrati 1 na 1.

Karlova trka, rotacije i agresivnost, donosit će rezultate po defaultu, a podignu li Iggy i McGee obranu, Denver može biti stvarno opasan. Jedini problem koji bi se mogao javiti, a koji je vrlo lako zanemariti, nedostatak je Ala Harringtona koji je lani bio prvi tricaš momčadi. Lawson, Iggy i Gallinari ubacit će svoju kvotu i Denver definitivno šuterski neće biti loš, ali Harrington nije samo bio najubojiti šuter na rosteru, već i čovjek koji je širio obranu na drugoj strani upravo da bi vanjski igrači imali više prostora za juriše u reket. Bez njega na parketu bit će previše situacija u kojima će protivnici jednostavno zatvoriti sredinu jer više nema visokog igrača Neneovih kvaliteta koji može primiti loptu u post up situaciji i učniti nešto s njom.

Ipak, previše se toga treba poklopiti da bi postali izazivači. Lawson i Gallinari moraju nastaviti napredovati, pri čemu je najvažnije da postanu još ubojitiji šuteri kako bi sakrili Iguodaline skromne brojke u realizaciji, ali i bolji kreatori za sebe i druge kako bi se mogli nositi s postavljenim obranama pri isteku vremena na barem približno učinkovit način kako to rade u ranim sekundama napada. Iggy ima iskustvo igre kao primarni play u napadanju postavljenje obrane, ali to ne znači previše obzirom da ni jedan napad Sixersa s njim u glavnoj ulozi nije završio plasiran bolje od 17. pozicije po učinku. Mogu pokušati kopirati napad Oklahome izvedbom i stilom igre u kojem će dijeliti loptu između tri vanjska igrača, ali, bez idealnog širenja obrana, teško da će moći kopirati njihovu šutersku učinkovitost.

Međutim, Iggy, Lawson i Galinari su ipak manji problem. Dok Karl diše, Nuggetsi će imati top 5 napad, ali obrana je još uvijek pod velikim upitnikom. Iggy će svakako pomoći da se iz donje trećine digne u gornju polovicu, u to nema sumnje obzirom da će uništavati najbolje protivničke strijelce na boku, ali dok ne zatvore reket neće ih se moći smatrati izazivačima. Taj epitet dobit će tek kada Faried i McGee energiju uspiju pretočiti u funkcionalnu obranu .

PLUS:

Fantastična razina energije duž petorke, a posebice na vanjskim pozicijama.

Izuzetna petorka, izuzetna klupa, izuzetna prednost domaćeg parketa koju brzi stil igre dodatno potencira i, možda i najvažnije, izuzetan trener koji izvlači maksimum iz svega ovoga. Poklopi li se sve kako treba i zaigraju li malo bolju obranu u tranziciji i izolacijama (što bi trebao odraditi Iggy), biti će u rangu Thundera i Spursa po količini pobjeda koje će gomilati.

MINUS:

Nedorečena unutarnja linija.

Ovoga ljeta se pričalo o tome kako je JaVale dodao svom arsenalu gomilu pivot poteza i to je super, ali za napad poput Denvera njegov učinak u napadu manje je bitan. Zabio horokom ili nakon odbijanca, McGee pored Lawsona, Galinaria i Iggya neće biti više od sporedne opcije. Umjesto što je s Haakemom radio na napadu, možda bi mu bolje bilo da je proveo ljeto s Tysonom Chandlerom.

Fariedova neodlučnost u pick igri i nedostatak centimetara u reketu dodatan su uteg. Čovjek je u principu vanserijski koristan gargabe man koji trpa koševe i skuplja skokove suludim intenzitetom, ali fokusiran isključivo na brže, više i jače, zanemaruje igru koja ipak ima više brzina. Dok je mlad i ima fizikalije može sakriti manjak centimetara, stoga i treba što prije naučiti kombinaciju obrane i šuta s poludistance, jer inače ga s gubitkom eksplozivnosti čeka ne baš ugodna košarkaška starost.

Koufus i Mozgov solidna su tijela koja će također zabiti i skočiti, ali daleko su oni od atleta koje mogu čuvati reket. Randolph je pak atleta, ali taj još nije shvatio što mu činiti u napadu, a kamoli obrani, tako da od sve trojice ne treba očekivati previše. Tu i tamo će bljesnuti, ali budućnost Nuggetsa zapisana je u skupom ugovoru kojega su dali JaValeu i koji tek treba opravdati.

MINNESOTA

THAT WAS THEN:

Dolazak Adelmana i očekivani napredak Lovea obećavali su donijeti nešto vedrije tonove u tmurni Minneapolis, ali na kraju su stvari ispale bolje nego su se nadali i najveći optimisti. Love je ne samo napredovao, već se nametnuo kao najučinkovitija četvorka u ligi (namjerno izbjegavam koristiti epitet najbolja zbog Kevinove loše obrambene igre, kao i tek solidne realizacije u postu koju je nadoknadio fantastičnim brojkama s najvažnijih pozicija u košarci – linije slobodnih i trice), a ovaj put je imao i pratnju. Rubiu je trebalo desetak utakmica da se privikne na NBA stil igre i zaboravi na sve traume Eurolige, a od nikuda se pojavio i Tiranosaurus Pek - masivni crnogorski centar fauliranje i izgubljene lopte zamjenio je trpanjem u reketu i skokovima, ostvarivši tako jedan od najvećih skokova u kvaliteti prikazane igre u drugoj sezoni u odnosu na prvu ikada zabilježen.

Sa svojom tročlanom jezgrom i kompetentnim trenerom koji je vrlo brzo uočavao trendove i prilagođavao igru i rotaciju talentu kojega je imao na raspolaganju, Wolvesi su na pola sezone bili u lovu na playoff. Tada je Rubio naletio na Bryantovo koljeno i sredio ligamente vlastitoga, a nedugo nakon toga tijelo je počelo izdavati i Pekovića i Lovea. Vrlo brzo pao je zastor na jednu izuzetno zanimljivu i zabavnu sezonu, zabilježenu uostalom i mojim lanjskim praćenjem svih 66 utakmica, ali usprkos tome ostao je dojam kako Wolvesi nakon dugo, dugo vremena, opet imaju budućnost, makar im rok za ostvariti je nema standardan datum trajanja zbog Kahnova produženje s Loveom na samo 3 sezone umjesto na 5.

THIS IS NOW:

Prvo treba istaknuti kako Loveova ozljeda mijenja raniju IOR projekciju po kojoj su Wolvesi sigurna playoff momčad sa scoreom 45-37. Love će po većini stručnih procjena propustiti nešto manje od trećine sezone, a oduzimanje njegovih brojki iz prognoze i zamjena istih s onim što bi trebale ostvariti zamjene, baca Wolvese u borbu za osmo mjesto s Dallasom i Jazzom. Naknadnim izračunom, bez Lovea (nedostatak Rubia je već uračunat u prvotnu projekciju) Wolvesi će u ovom periodu imati od 4 do 6 pobjeda manje, što je ogroman udarac, ali ne i nepremostiva prepreka.

Naime, jednom kada se konačno okupe i ako pritom izbjegnu dodatne komplikacije, Wolvesi predvođeni dvojcem Love-Rubio mogu itekako nadmašiti prvotna očekivanja. Recimo da se nakon all-stara već kompletna momčad sa svima u formi konačno uigra, što obzirom na mnoga nova lica treba uzeti u obzir. Teoretski do playoffa imaju dovoljno vremena da ritmom pobjeda rezerviranim za momčadi koje smatramo izazivačima nadoknade zaostatke. Nadmašiti projekciju u drugom dijelu sezone izvedivo je kada se imaš za što boriti, a pri tome im može pomoći i nejasna situacija glavnih protivnika. Dirk je svojom ozljedom u sličnom stilu unazadio šanse Dallasa, a Utah bi se mogla naći u situaciju u kojoj će ih odlasci Jeffersona ili Millsapa oslabiti baš u trenutku kada bi Minnesota trebala biti najjača.

Također, ne treba zanemariti dubinu Wolvesa koja se iz lanjske katastrofe pretvorila u jednu od boljih u ligi. Već smo utvrdili da će Rubiov izostanak sasvim solidno pokriti Barea i Ridnour, dok bi Loveov dobrim dijelom mogao maskirati Derrick Williamsa, lani drugi pick drafta. Iako je u rookie sezoni podbacio i to dobrim dijelom baš zato što se nije idealno nadopunjavao s Loveom zbog čega nije mogao do minuta, Williamsova kombinacija skočnosti i šuta mogla bi Adelmanu omogućiti barem da ne mijenja plan igre, ako već ne možemo očekivati da itko nadoknadi Kevinove brojke.

Što se ostatka rostera tiče, sve djeluje spremno pratiti Lovea i Rubia jednom kada se vrate. Prognozirati Pekovićev učinak obzirom na mali uzorak nije zahvalno, ali teško je zamisliti da se nakon lanjske eksplozije njegove igre mogu vratiti na one iz rookie sezone. Pek je real deal, što bi im moglo spasiti sezonu.

Rotacija na bokovima pak glavni je razlog ovogodišnjeg optimizma. Kahn je zamijenio 4 ispodprosječna NBA igrača (Beasley, Ellington, Johnson, Webster) profesionalcima poput Kirilenka, Budingera, ali i potencijalno višestruko isplativim rizicima poput Roya i Shveda. Iako upitnici stoje nad Royevim koljenima, obzirom na ono što bi trebao zamijeniti, Roy na trećini nekadašnje snage bit će sasvim dovoljan da ova momčad osjeti razliku.

PLUS:

AK-47 će od prvog dana biti Adelmanov ljubimac. Čovjek koji se školovao u flexu Jerrya Sloana i Davida Blatta sjajno će se uklopiti u svaku motion offense akciju koju Adelman uključi u napad, a ove godine bi ih moglo biti više nego lani upravo zbog Kirilenka. Iako je prešao 30-u, Rus i dalje u nogama ima all-round genijalnost, a igra u sistemu koji mu odgovara samo će pomoći da ona izađe na površinu. Inače, AK je samo jedan od gomile odličnih poteza kojima je Kahn pojačao rotaciju, čime je dokazao, osim da je notorni rasist, i da je u stanju napraviti posao kako treba. Budinger, Roy, pa i Shved, čiju dribling-penetracija igru treba držati na oku, pravo su bogatstvo u odnosu na lanjsku situaciju i zasigurno će pomoći da se period bez Rubia i Lovea preživi sa što manje deprimirajućih šokova.

MINUS:

Bijelci ne znaju skakati, ali znaju kupiti skokove, što dokazuju Peković i Love. Međutim, znaju li se kretati dovoljno da zaigraju poštenu obranu? Teško, što znači da će zaštita reketa Minnesoti dugoročno predstavljati najveći problem. Također, davanje novca na sve strane osudilo je Wolvese na potragu za instant uspjehom. Ovo što imaju - imaju. Možda će to biti dovoljno za priključiti se Denveru i Mephisu kao potencijalnim plutajućim minama, ali teško je uočiti put kojim bi trebalo ići da se posloži potencijalni izazivač. Pogotovo zato što im, obzirom na stadij karijere Kirilenka i Roya, a i Loveov kratki ugovor, teško na raspolaganju ostaje više od dvije do tri sezone prije novog rebuildinga u hodu.

UTAH

THAT WAS THEN:

Jedno od ugodnijih iznenađenje skraćene sezone bila je efikasnost Jazza u napadu, efikasnost koja je momčad u rebuildingu, s puno mana u obrani, lansirala u playoff prije predviđenog roka. Bazirajući sve na igri kroz post preko Millsapa i Jeffersona, Utah je sakrila nedostatak trice i rješenja na vanjskim pozicijama skočivši s 13. na 6. poziciju u napadačkom učinku. I dok su Big Al i Millsap igrali karijere života na jednom kraju parketa, u obrani je njihov manjak visine i brzine zadržao Jazz među lošijim obranama lige, što im nije smetalo da preskoče upitnu kemiju Rocketsa i tanku rotaciju Sunsa u lovu na osmu poziciju.

Osim sjajne kombinacije visokih, sposobne igrati licem i leđima košu na obje pozicije, zbog čega ih je bilo gotovo nemoguće braniti, Jazzu je potrebni poticaj dala i izuzetna klupa predvođena mladom jezgrom, na kojoj svakako treba istaknuti Derricka Favorsa koji je, automatski po ulasku na parket, jednu lošu obranu, ovisnu o faulu kao osnovnom sredstvu čuvanja reketa, pretvarao u prosječnu defanzivnu družinu.

Trener Corbin u svojoj prvoj cijeloj sezoni na klupi nije nastavio samo promovirati Sloanovu filozofiju faula kao legitimnog obrambenog sredstva, već je nastavio i s ignoriranjem mladih igrača. I dok se zbog kvaliteta Jeffersona i Millsapa još i može opravdati Favorsova skromna minutaža, kao i to što je Kanter dobio jako malo prilike dokazati se kao izuzetan skakač, teško je razumjeti ignoriranje Aleca Burksa na račun veterana poput Bella i Howarda, pogotovo jer je golom oku bilo jasno kako Burks lakoćom ulazi u reket, dok dva spomenuta veterana nisu mogla pošteno ni potrčati.

Ipak, Corbin se iskupio zbog promoviranja Haywarda u nezamjenjivi dio startne petorke, pri tome svjesno gurajući starosjedioca Milesa u sjenu. I Miles i Bell tijekom sezone su zbog minutaže došli u sukob s Corbinom, ali njihovi vapaji nisu ostavili većeg traga obzirom da je bilo jasno kako mladost Jazza polako, ali sigurno, preuzima kontrolu nad sudbinom franšize. Podatak da je nakon metle Spursa u prvom kolu, koja je jasno ukazala na realnu poziciju dvojca Millsap-Jefferson u NBA svemiru (dužno poštovanje obojici, ali Timmy je u stotoj godini još uvijek dominirao u reketu na oba kraja parketa), jedina stvar o kojoj se pričalo Favorsova igra u obrani, dovoljno govori. Iako su ostali kratki za potencijalna dva lutrijska picka koja su mogla krenuti u njihovom pravcu da Warriorsi nisu tankirali i da su sami bili manje uspješni u završnici, Utah je trenutno toliko dobro pozicionirana da im nikakvi detalji ne mogu pokvariti sunčanu prognozu.

THIS IS NOW:

Naime, Jazz u novu sezonu ulazi s mladom jezgrom već spremnom preuzeti rezultatski teret na sebe, a pri tome imaju na raspolaganju više od pola salary capa za slaganje dugoročnog plana. Millsap i Jefferson su u zadnjim godinama ugovora i mogu poslužiti kao mamci za dovođenje novih mladih nada ili draft pickova, ili pak mogu ostati kao dio nove generacije u svojevrsnoj ulozi mentora koju su lani tako sjajno odrađivali.

Točnije, samo jedan od njih može ostati obzirom da ove sezone primarni zadatak Jazza mora biti promoviranje Favorsa u startera i ključnog čovjeka pod košem. Koliko god sadašnji dvojac bio talentiran, činjenica je da njihov učinak na parketu ne garantira vrhunski rezultat, što jasno ukazuje i lanjska sezona, točnije 8. mjesto u playoffu i 19. obrambeni učinak u ligi. Favors možda nikada neće imati tako sjajne napadačke brojke kao dva trenutna veterana-konkurenta, ali njegov učinak na igru se ne vidi toliko u box-scoreu koliko u rezultatima. Jednostavno, takav obrambeni potencijal ne raste na grani i Jazz ga mora maksimalno iskoristiti, što znači da je došlo vrijeme da se 20-ak minuta po večeri pretvori u barem 30-ak.

Favors donosi idealnu kombinaciju za visokog obrambenog specijalca jer ima masu i visinu za zatvoriti sredinu, a ujedno je dovoljno pokretljiv i brz da igra obranu na perimetru. Ovakav profil igrača neophodan je ako planirate imati uspješnu momčad, a njegova svestranost omogućit će Jazzu da do kraja kalkulira s trošenjem salary capa. Favors može jednako uspješno igrati i pored Millsapa i pored Jeffersona (njegove brojke u obje kombinacije bile su identične), a možda je još važnije da ništa slabiji učinak nije ostvarivao ni pored Kantera, tako da je rješenja gomila i svako je dobro.

Uz Favorsa, kao budućnost Jazza nametnuo se i Hayward svojim all-round učinkom i sposobnošću da igra sjajnu obranu na obje bočne pozicije, a Kanterov skakački potencijal i Burksova kreativnost u slash igri u najgorem slučaju dat će im dvije vrhunske opcije s klupe. Kako Kanter ima i pedigre i fizikalije, a i u rookie sezoni se već nametnuo kao koristan igrač usprkos mizernoj minutaži, njega je vrlo lako zamisliti i kao startera, što dodatno olakšava situaciju s veteranima – čak i u najgorem slučaju, a taj bi bio da ih izgube bez da zauzvrat dobiju išta osim ponekog picka, Jazzeri se s takvim mladim visokim dvojcem nemaju čega bojati.

Svjetlu budućnost koju donose već posložene kockice na rosteru i više nego ugodno stanje na salary capu, dodatno pojačava i budući pick Warriorsa koji ove godine ima top 6 zaštitu, što znači da će Utah ovaj put ostati bez svog picka samo u slučaju totalnog kolapsa Currya i Boguta (što, nažalost, nije isključeno). Dodaju tu eventualni pick kojega mogu dobiti za Millsapa ili Jeffersona i jasno je kako Jazzu ni idućih sezona neće nedostajati jeftinih, a kvalitetnih opcija.

I dok planiraju dugoročni uspjeh, u Utahu nisu zaboravili ni na sadašnjost, ispravivši preko ljeta dva najveća minusa lanjske rotacije – nedostatak šuta za tri i nedostatak kvalitetnih igrača na boku. Dolazak dvojice Williamsa, Mauricea i Marvina, trebao bi zaokružiti petorku i dati balans potreban za još jedan lov na playoff. Marvinova dužina bi uz Haywarda trebala predstavljati problem protivnicima na boku, što bi uz više minuta Favorsu pod košem konačno obranu Jazza trebalo lansirati u sredinu.

Novopronađena tricaška snaga pak trebala bi dodatno širiti reket za high-low majstorije Millsapa i Jeffersona u postu, a usput i sakriti sve Favorsove slabosti u napadu, posebice manjak šuta. Dva Williamsa i Foye, uz Haywarda, omogućit će Corbinu da cijelo vrijeme na parketu ima unutar-van balans o kojemu je lani mogao samo sanjati. Također, tu je i opcija korištenja Millsapa na trojci i igranja s ogromnim frontcourtom, koja se lani pokazala kvalitetnom, iako se u principu ne radi o ničemu drugom nego o triku zbog potrebe da se pronađu minute za Favorsa.

PLUS:

Tri pridošlice lani su zajedno zabile više trica (278) od ukupne momčadi Jazza (273), što će bez sumnje biti ogromna kratkoročna pomoć. Dugoročno, najveći plus je definitivno sjajno odrađen rebuilding u hodu i mlada jezgra koja budi nadu da će Jazz još dugi niz godina boraviti u samom vrhu Zapada. Posebice je bitan Favors - u ligi u kojoj vladaju vanjski igrači i u kojoj se iz dana u dan potvrđuje značaj visokih igrača kao obrambenih majstora koji moraju biti u stanju braniti reket i rotirati se do linije za tri, Favorsova pokretljivost daje im šansu da jednoga dana imaju obranu u rangu onih kojima zapovijedaju Chandler, Garnett ili Howard. Drugim riječima, dostojnu lova na naslov.

MINUS:

Playmakerska pozicija u ovoj fazi prijelaza još uvijek nije dovoljno pokrivena. Williams i Foye su prije svega combo bekovi sposobni kreirati isključivo za sebe, daleko su najučinkovitiji u spot up situacijama, dakle nakon što je netko već zavrtio akciju za njih. Jedina dva prava playa trenutno na rosteru su lanjska druga i treća opcija, veterani Watson i Tinsley, koji su još u prošloj sezoni lošim šuterskim i obrambenim učinkom otežavali život svima oko sebe.

I dok je na jedinici problem manjak talenta, na ostalim pozicijama mogao bi to biti višak. Od viška glava na boli, ali Jazz ima sudar generacija. Jednu veteransku, koja se bori za novi ugovor i drugu mladu koja želi minute. Ta potreba za fabriciranjem minuta lani je dovela do toga da Corbin koristi Millsapa kao trojku, što se pokazalo uspješnim eksperimentom zbog slabe rotacije na boku.

Kako je dolaskom Williamsa krilo sasvim solidno pokriveno, eventualno korištenje postave s Millsapom tijekom dužeg perioda više nema košarkaškog uporišta jer Millsap nije vanjski igrač ni brzinom ni šutom da bi odradio takvu ulogu na razini na kojoj to radi pod košem. Gurati njega na trojku bili bi rasipanje resursa, a Jazz se čini kao zadnja franžiza kojoj tako nešto pristaje.

Doduše, s Corbinom nikada ne znaš. Njegova sklonost da nesuvislo koristi igrače možda mu je i veći problem nego sklonost konfliktu, pa će biti zanimljivo vidjeti može li ova gužvetina pod košem proći bez problema. Ako ništa drugo, bez Bella, Milesa, Howarda i sličnih nepotrebnih likova u jednoj mladoj momčadi (mislim, zar Al i Paul nisu dovoljni kao veterani), barem će Burks dobiti minuta koliko zaslužuje. Osim ako ga ne blokira Millsap pod izlikom da negdje mora igrati.

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Lanjsko izdanje Portlanda najlakše je opisati kroz dr. Jekyll & mr. Hyde analogiju. Krenuli su Blazersi u sezonu punom parom, ostavljajući dojam izazivača, a ne samo solidne playoff momčadi. Secirali su protivnike energijom u obrani, posebice presingom na loptu, te izuzetnom efikasnošću u napadu, posebice novopronađenim osjećajem za kontre i tranzicijsku igru, što je bio ogroman pomak u odnosu na ono što smo imali prilike gledati ranijih godina od pedantnih momčadi Natea McMillana.

Ali, onda je uslijedio pad kakvoga nikakva objektivna analiza ne može objasniti. Blazersi kao da su popili napitak koji ih je iz košarkaškog stroja najviše kategorije pretvorio u haklersku bandu koja samo čeka isplatu dnevnica. Iako teze da je McMillan izgubio doslovno svaki kontakt sa svlačionicom mogu poslužiti kao racionalno objašnjenje razloga pucanja jedne momčadi, način na koji su Blazersi promjenili karakter usred sezone, a bez da su drastično mijenjali razinu talenta, šok je sistema kakav samo još jednom podsjeća na to koliko je kontekst ranjiv i podložan mnogim neopipljivim utjecajima.

Raspad jedne generacije, koji je doveo do čišćenja svlačionice i uprave, na simboličkoj razini bio je potreban, jer se Blazersi nikada zapravo nisu pomirili s idejom o gubitku potencijalne šampionske jezgre. Ozljede su im definitivno uzele Roya i Odena tijekom lockouta, a takvu razinu talenta jednostavno nije bilo moguće nadoknaditi krpanjem rostera veteranima poput Millera, Feltona, Smitha, Thomasa, Crawforda ili Wallacea. Umjesto prihvaćanja sudbine, par sezona pokušavali su zadržati status momčadi čije vrijeme dolazi, da bi ih na kraju stvarnost ipak sustigla i natjerala na promjenu kursa.

THIS IS NOW:

Fascinatno je da Blazersi usprkos svemu ni sami još ne znaju kojim bi to kursem trebalo krenuti. Pokušaj da ovog ljeta dovedu Roya Hibberta jasno ukazuje na želju da se pod svaku cijenu izbjegne izgradnja nove jezgre, odnosno da se potrošnjom maskira niz loših poteza i, prije svega, loše sreće. Međutim, kako je Hibbert bez previše razmišljanja ostao u Pacersima, planovi su se ipak okrenuli prema rebuildingu, makar se on odvijao u hodu.

Iako teoretski u Aldridgeu imaju temelj, a u Batumu i Matthewsu dva solidna nosiva zida, Blazersi su mudro odustali od daljnjeg dovođenja osrednjih veterana sa skupim i dugim ugovorima, vjerojatno s namjerom da iduće godine pokušaju iskoristiti prostor na salary capu za lov na nekoga novog Hibberta, dakle igrača s potencijalom da se pridruži spomenutom trojcu kao nositelj igre.

Stoga su u novu sezonu ušli s veteranima upitne NBA kvalitete poput Pavlovića, Pricea, Jeffriesa i Hicksona. Dati dobar dio rotacijskih minuta ovakvim imenima definitivno nije garancija ozbiljnih rezultata, ali poanta je da se radi o rentanju njihovih usluga na jednu godinu, rentanju koje bi se iduće sezone moglo pretočiti u jedno pravo pojačanje.

Uz tročlanu jezgru na jednoj strani i ovu hrpu plaćenika na drugoj, treći dio rostera čine igrači na rookie ugovorima, njih 8, od čega ih je čak 5 novaka, što jasno ukazuje da je jedan od planova ove sezone pokušati kroz vlastiti sistem promovirati ponekog mladog igrača koji bi u budućnosti mogao biti važan dio momčadi. Davanje popriličnog dijela minuta igračim u ovako mladoj fazi karijere tipično je za momčadi u potpunom rebuildingu, a Blazersi se nadaju uspješno žonglirati između jezgre u naponu snage i razvoja mladih igrača, pri tome zadržati relativno fleksibilan salary cap i već dogodine ostvariti značajan napredak. Za održavanje ovog balansa i realizaciju poprilično zahtjevnog plana bit će zaduženi novi GM Olshey (stigao iz Clippersa kao učenik Mikea Dunleavya, što u mojoj knjizi nikada neće biti plus) i novi trener Stotts (Karlov učenik koji striktno kopira mentora baveći se uglavnom napadom).

Puno više šansi za ostvaranje ovakvih ciljeva imat će nametne li se njihov šesti pick drafta kao legitimni NBA igrač. Praktički, ova sezona, a dobrim dijelom i budućnost, ovisi o Damianu Lillardu. Nametne li se on kao dugoročno rješenje na jedinici, teoretski Olshey dogodine može potpisati Paula Millsapa i tako u ekspresnom roku okupiti novu petorku sposobnu loviti playoff (između svih slobodnih igrača spominjem njega čisto zbog toga što mu je prije nekoliko godina malo nedostajalo pa da postane Trail Blazer, a i zato što nije max igrač već spada u skupinu ispod, što je bitno obzirom da Blazersi već imaju Aldridgea i Batuma na masnim ugovorima i teško si mogu priuštiti još jedan osim ako ne misle igrati bez klupe).

Međutim, svi znakovi ukazuju na to da će Lillard teško u prvoj sezoni ostvariti učinak u rangu jednog Kyriea Irvinga. Njegove brojke, stil igre i pedigre navode na rookie sezonu puno bližu onome što je lani prezentirao Brandon Knight, koji je u Pistonsima također od prvoga dana imao odriješene ruke, ali nije prezentirao razinu igre ni približno sličnu onome što je prezentirao Irving. Bacimo li pogled samo na IOR razliku, Irving je bio bolji za 49 bodova – Knight je završio rangiranje NBA igrača s 20, a Irving sa 69.

Obzirom da je Lillard iskazao puno manje problema oko kreiranja šuta za sebe i druge na NCAA razini od Knighta, a svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je Lillard godinu stariji iako dolazi u ligu godinu kasnije, on bi se trebao naći negdje između ove dvije krajnosti koje možemo okarakterizirati kao krajnja efikasnost (Kyrie) i krajnja ne-efikasnost (Brandon), ali ipak nešto bliži lošijoj opciji zbog velike potrošnje koja mu ne gine obzirom na to da će većinu vremena imati loptu u svojim rukama i da praktički nema alternative na rosteru.

Krpanje pozicije drugog visokog čekati će, dakle, iduće ljeto, iako nema sumnje kako će Blazersi dati dovoljno minuta i svom drugom lutrijskom picku da se dokaže kao eventualni igrač na kojega mogu računati u budućnosti. Myers Leonard ima visinu i snagu za NBA peticu, ali u rookie sezoni takav profil igrača obično muku muči uopće s tim da ostane na parketu zbog nesnalaženja u obrani. Kako ni jedan vanserijski atleta poput Dwighta nije naučio igrati obranu tijekom prvih nekoliko sezona, realno je očekivati da će Leonard tijekom prve sezone uglavnom skupljati osobne. Momak je imao solidne brojke za jednog bijelog centra prilikom mjerenja atleticizma, ali, obzirom na slične lutrijske projekte poput Arauja i Aldricha, doza skepse prema njegovom utjecaju na budućnost franšize svakako je dobrodošla.

I dok će razvoj rookiea biti u prvom planu, nikako ne treba zanemariti ni partije koje će pružati veterani. Aldridge se lani potvrdio kao jedan od najboljih all-round visokih u ligi, legitimni all-star kandidat kojega samo skromni skakački učinci drže podalje od franšizne role koja je u današnjim Blazersima isključivo njegova. Matthews bi se uz dodatni prostor mogao nametnuti kao jedna od najboljih 3&D opcija u ligi, a Batum bi mogao eksplodirati kao strijelac i izboriti poneku all-star nominaciju.

U svakom slučaju, sva trojica ulaze u najproduktivniju fazu karijere i bit će zanimljivo pratiti kako se snalaze u ovom čudnom kontekstu rebuildinga koji to nije. Nije tajna da upravo LMA drži budućnost Blazersa u svojim rukama i da će o razvoju njegove igre, ali i o zadovoljstvu radom uprave, ovisiti plafon novih Blazersa (ove godine će po prvi puta biti sam u sredini, bez barem Cambya da mu čuva leđa, što znači da će morati ponijeti veći teret nego ikada ranije, posebice u obrani).

PLUS:

LMA je jedan od najkompletnijih visokih igrača u ligi. I dok je prava šteta gledati ga u ovakvom gubitničkom okruženju tijekom najboljih godina karijere, njegovo prisustvo daje Blazersima nadu u instant oporavak – samo treba pogoditi s par novih draft pickova i ponekim veteranom i već kroz jednu godinu gubitništvo može ponovno postati nada.

MINUS:

Sklonost Paula Allena da se baci na glavu u prazan bazen uvijek će visiti nad odlukama franšize, iako se ovom prilikom pokazao dovoljno staloženim izbjegavši npr. dovođenje Jasona Kidda, Ramona Sessionsa, Eltona Branda i igrača sličnog profila. Međutim, dok on vreba nad svakim potezom GM-a i trenera, čovjek nikada ne zna mogu li Blazersi posvetiti jednu godinu rebuildingu bez naglih poteza, a kamoli dvije ili više.

Pokušaj davanja maxa Royu Hibbertu jasno ukazuje na stvarne želje uprave, pri čemu u Portlandu zaboravljaju na jednu bitnu stvar, a ta je da nemaju ni približno širok izbor mogućnosti kao npr. divizijski im konkurent Jazz. Miks veterana i mladih snaga je sličan u teoriji, ali Blazersi tek trebaju stvoriti svoju mladu jezgru, a i njihova salary cap situacija je puno manje rastezljiva - Aldridge, Batum i Matthews jedu više od pola capa i teško je zamisliti da u takvim uvjetima mogu dovesti max igrača.

Praktički, Blazersi nemaju prostora za grešku misle li odraditi ovu stvar u hodu. Naprave li samo jedan promašaj (pokaže li se Lillard nedovoljno dobrim, pretplate li krivog veterana), čeka ih puno gore razdoblje od ovoga trenutnog. Vrlo moguće i razdoblje u kojem će se morati odreći Aldridgea i tako se oprostiti od zadnje poveznice s šampionskom generacijom koja nikada nije dobila priliku to postati.

6Aug/122

30 FOR 30: UTAH

Posted by Gee_Spot

SCORE: 36-30

MVP: Paul Millsap & Al Jefferson

X-faktor: mlade snage (Favors, Hayward, Kanter, Burks)

Da mi je netko nakon prve 4 utakmice sezone rekao kako će Utah završiti u playoffu, ozbiljno bi posumnjao u razum dotične osobe. Naime, Jazzeri su u post-lockout doba ušli totalno raštimani, izgubivši na strani 3 utakmice s prosječnom razlikom od 19 koševa. Jedinu pobjedu ostvarili su doma protiv Sixersa, ali, tih +3 koje su jedva izvukli u gustoj završnici, nisu pomogli da se koš razlika popravi. Njihovih minus 54 u ovom periodu bili su najgora prezentacija košarke nakon Bobcatsa.

Naravno, uslijedio je niz utakmica doma koje su ubrzo stvari vratile na talentu primjereniji 50-50 učinak, ali nije samo rijetki zrak Salt Lake Citya bio razlog za bolje igre. Učenik Jerrya Sloana, trener Tyrone Corbin, povukao je nekoliko poteza koji su okrenuli stvari u njegovu korist - vratio je Millsapa u startnu petorku, smanjio minute veteranima poput Bella i Howarda, povećao ih mladim snagama Haywardu i Burksu te usput složio drugu postavu koja se tijekom sezone nametnula i kao tajno oružje, ali i potvrdila kao jezgra budućnosti.

Energijom u obrani se kao predvodnik klupe nametnuo Derrick Favors, a upravo je on ustupio mjesto u startnoj petorci Millsapu. Kao momčad u rebuildingu, Jazzersi su svom udarnom mladom igraču pokušali odmah ukazati povjerenje, ali, ironično, on ga je zaslužio tek na kraju sezone kada je u playoff seriji protiv Spursa dobio šansu startati u zadnjoj utakmici godine. Favors je tako počeo i završio sezonu kao starter, a, osim što je time simbolično obilježio ovogodišnje izdanje Jazza, partijama između ovih događaja potvrdio se kao apsolutno najvažnije ime za budućnost franšize.

Uglavnom, povratak na dokazanu kombinaciju Jefferson-Millsap stabilizirao je momčad i Utah se ubrzo iz Bobcatsa Zapada pretvorila u klasičnu neugodnu momčad Jazza (posebice doma gdje su izgubili samo 8 od 33 utakmice). Jefferson je trpao iz svih pozicija i nametnuo se kao jedan od najboljih napadača na poziciji petice u ligi, s raznovrsnom unutar-van igrom, a Millsap se izvlačio na vrh reketa odakle je pasovima, šutom i ulazima održavao napad podmazanim.

Nažalost, koliko god činili sjajan napadački duet, toliko su bili kilavi u obrani – Millsapov nedostatak centimetara i prosječni atleticizam u paru s Jeffersonovim sporim nogama učinili su reket Jazza toliko propusnim da čak ni vječna Sloanovska taktika fauliranja pod svaku cijenu nije pomogla.

Utah je tako primala treći najveći postotak koševa na obruču nakon Kingsa i Sunsa (momčadi u startu lišenih ikakve obrambene odgovornosti), što je u kombinaciji sa slobodnim bacanjima koja su poklonili protivniku (najviše nakon Raptorsa) obrambeni učinak zadržalo na mizernom 19. mjestu (bio bi i puno gori da Jefferson i Favors nisu odradili izuzetan posao blokadama, da Millsap nije bio jedan od najboljih visokih u ligi po broju ukradenih lopti i iznuđenih prekršaja u napadu te da sva trojica plus Kanter nisu radili odličan posao u kupljenju obrambenih skokova).

Napad, postavljen na dva izuzetno efikasna visoka igrača, ostavio je puno bolji dojam i zahvaljujući njemu su na kraju i izborili simbolični nastup u playoffu – završili su kao 6. momčad po učinku i 4. po broju postignutih koševa. Međutim, čak i u ovom dijelu igre imali su rak-ranu koja ih je osudila na ulogu prolaznika – nisu imali šut za tri.

Jazzeri su nakon Bobcatsa zabili uvjerljivo najmanje poena iz vana, a, usprkos tome što su bili svjesni manjka kvalitetnih šutera i što su izbjegavali forsirati trice, sezonu su završili među 4 najgore momčadi po učinkovitosti u tom segmentu igre (uz Bobcatse, iza njih su bili samo Kingsi i Wizardsi, koji, očekivano, nisu radili razliku između dobrog i lošeg šuta).

Na kraju samo ostaje zamisliti kakve bi brojke ostvarili Millsap i Jefferson da su imali podršku barem prosječnog NBA učinka s trice, ako su i usprkos gužvi u reketu nalazili načina napad odvesti do ovako visokog učinka.

Zadnji vlak za playoff tako je bio sasvim realan domet za ovaj roster i, iako ih je stajao picka prve runde koji se vratio Minnesoti, gubitak kasnog lutrijskog picka apsolutno je nebitan gledajući širu sliku. I pri tome ne mislim na mizerno playoff iskustvo koje su stekli zahvaljujući metli Spursa (iako je Favors radio toliku razliku u obrambenom dijelu da je postalo jasno kako ga dogodine više nitko neće izbaciti iz prve petorke nakon par loših utakmica), već općenito na savršeno stanje u kojem se nalazi roster Jazza, i financijski i talentom. Mislim, kada na raspolaganju imate 4 lutrijska talenta sa zadnja tri drafta i kada svaki od njih već ima ulogu u rotaciji usprkos prosjeku od 20 godina, onda ste mirni što se tiče budućnosti.

A promoviranje te četvorke koja čini jezgru budućnosti upravo je i najvažniji zadatak ostvaren ove sezone. Nakon slabašnog starta, Favors se ubrzo nametnuo kao ključni čovjek za razvoj momčadi, ne samo zbog snage i skočnosti, već prvenstveno zbog pokretljivosti koja mu omogućuje da igra all-round obranu. Danas bez takvog centra nemate šanse postati ozbiljna franšiza (osim ako niste Miami), a zahvaljujući Netsima koji su ga se odrekli (i još više Sixersima koji su umjesto njega na draftu radije izabrali Evana Turnera), Utah ima šanse postati puno bolja obrana čak i od onih top 10 izdanja dok su na bokovima ordinirali Brewer i Kirilenko.

Enes Kanter pokazao se kao potencijalno odličan partner Favorsu zbog mase i osjećaja za skok, ali i zbog šuta s vrha reketa – Favorsov najveći problem je nedostatak ikakve napadačke igre osim zakucavanja i trpanja zicera, stoga, ako on već kreće stopama Chandlera, pored sebe će trebati čovjeka koji može širiti obrane. Dok Kanter ne postane pouzdan u ovoj ulozi, tu su Jefferson i Millsap, koji su obojica majstori iz situacija licem košu.

Preostala dva mlada talenta popunjavaju bokove – Hayward je tijekom sezone postao light-Kirilenko, igrač sposoban napuniti statistiku u svih pet glavnih kategorija. Iako je u playoffu pao na zemlju, njegova igra u obrani ne ostavlja mjesta sumnji – radi se o swingmanu startnog kapaciteta.

Alec Burks s druge strane odradio je sjajan posao za rookiea koji nije imao ni trening kamp, svojim slasherskim kvalitetama donio je momčadi toliko potreban playmakerski poticaj s vanjskih pozicija. Ipak, obojica su imala problem sa šutom za tri, što je bilo očekivano obzirom na brojke ostvarene na sveučilištu. 33% šuta Burksa i 35% šuta Haywarda premalo su za buduću udarnu kombinaciju na bokovima, ali napredak je neminovan – obojica imaju kvalitetnu šutersku formu i stvar je prije svega u navikavanju na NBA daljine i nove uloge u momčadi.

Šuterske slabosti s bokova mladih snaga (Hayward i Burks zajedno su zabijali samo jednu tricu po utakmici) dodatno su istaknule općenito lošu situaciju Jazza u tom dijelu igre. Raja Bell, koji je u startu dobio šansu kako iskusni veteran, ubrzo je izgubio minute iako je bio jedna od rijetkih solidnih catch & shoot opcija, što je kasnije dovelo do sukoba s trenerom Corbinom za kojega je Bell jasno i glasno rekao da nema pojma što radi. Što se moglo opravdano shvatiti kao potez očajnika obzirom da Bell, nekoć sjajan 3&D igrač zadatka, u 35-oj godini više nije ozbiljan rotacijski materijal.

Minute na bokovima su dobivali i starosjedilac Miles i još jedan istrošeni veteran Howard, ali kako su obojica kao šuteri debelo ispod prosjeka (30% i 24% za tri), njihov boravak na parketu nije previše pomogao napadu Jazza i bio je presudan za ekspresan prelazak Haywarda iz uloge s klupe u startnu rolu.

Playmakerska situacija je bila jednako osrednja. Startni play Harris, koji se nakon lošijeg ulaska u sezonu prema kraju popravio do te mjere da je ostvario najbolje šuterske brojke u životu (36% za tricu uz 1.2 trice po utakmici), pronašao je formulu za nastavak karijere (obzirom da je nakon serije ozljeda i gubitka brzine ostao bez najvažnije komponente svoje igre, driblinga i ulaza u reket, bolja šuterska forma svakako će mu dobro doći). Samo, to u ukupnoj slici nije značilo previše.

Dok su Burks i Hayward pozitivnim učinkom u obrani i organizaciji igre donekle kompenzirali šuterske slabosti kako bi pomogli da se na swingmanskim pozicijama ostvari barem neutralan učinak, Harrisove slabašne obrambene partije držale su produktivnost na jedinici u minusu. Minusu koji bi se vrlo brzo pretvarao u debeli minus čim bi u igru ušli atraktivni asistenti Tinsely i Watson. Njihove lopte s očima zasigurno su pomogle Favorsu i Kanteru, ali obojica su veterani bez brzine za pomoći u obrani i kriminalni šuteri (Tinsley se držao na 27% za tricu, a Watson je, sa svojih 19% iz vana i s 32 godine na leđima, pao u kategoriju bivših).

Jazzeri su bili toliko očajni zbog igara Milesa, Howarda, Watsona i Tinsleya da su pri kraju sezone, kada se lov na playoff zahuktao, šansu dali i NBDL igračima poput playmakera Ahearna i swingmana Carrolla. Ahearn je dokazao da se 40% za tricu iz NBDL-a u NBA pretvaraju u 22%, a Carroll da nije uzalud promijenio 4 kluba u 3 sezone – čovjek može zabiti iz spot up situacije i odigrati obranu, ali ne na NBA razini koja zahtijeva konstantne partije.

Kada se sve zbroji i oduzme, glavni arhitekt Jazza Kevin O'Connor ima itekako razloga biti zadovoljan ovakvom sezonom. Utah je nadmašila očekivanja, usput promovirala 4 mlada igrača sposobna ponijeti dio tereta odmah, a sve to koristeći minimalna sredstava i skroman roster (koji je imao i previše dodirnih točaka s Bobcatsima). Biti u sredini možda i jeste najgore mjesto na kojem možeš biti u NBA svijetu, ali, ako si poduzeo sve mjere sigurnosti od brutalnog pada na dno i ako je jedini put kojim možeš prema gore, onda je sredina jedna poprilično dobra situacija.

FAST FORWARD

Prvi potez koji su napravili bila je zamjena zadnje godine ugovora Devina Harrisa za potencijalne dvije godine Marvina Williamsa. Što je racionalan potez jer Williams im donosi upravo onakvog igrača kakav im treba na boku – lani je gađao 39% za tricu i, usprkos tome što se čini kako je u ligi već desetljeće, ima samo 26 godina i tek je ušao u najbolju fazu karijere. Povrh svega, bori se za novi ugovor. Ukratko, nakon Milesa i Howarda, Williamsova 3&D kvaliteta činit će se kao dobitak na lotu.

Najbolje od svega, čak i da Williams iskoristi svoje pravo i uzme opciju za sezonu 2013.-2014. (a obzirom da je Beasley upravo dobio tri garantirane godine, sve su šanse da će nakon eventualnog kvalitetnog izdanja izići na tržište), Jazzerima i dalje ostaje prostora za čak dva maksimalna ugovora dogodine odreknu li se Bird prava na Jeffersona, Millsapa i Mo Williamsa.

Ovaj drugi Williams uskočio je u priču kako bi popunio rupu na jedinici nastalu odlaskom Harrisa. Iako se radi o igraču koji dokazano najbolje funkcionira kao combo-bek s klupe, u Jazzu su odlučili dati šansu čovjeku koji je karijeru i započeo u Salt Lake Cityu i koji je do prije godinu dana bio kompetentni startni play. Naravno, uz LeBrona Jamesa čak i playmaker ne mora znati ništa više nego gađati tricu, a O'Connor se nada da će nešto slično Williams raditi uz Millsapa i Jeffersona – za razliku od Harrisa, koji je lani s 36% za tri ostvario daleko najbolji rezultat u karijeri (prosjek mu je 32%), Mo se rutinski drži na 39% već godinama.

Praktički, s dva poteza i odricanjem od eventualnih 7.5 milja dogodine na ionako polupraznom salary capu (Moa i njegovu jednu preostalo godinu ugovora su uvalili u iznimku koja im je ostala od tradea Okura u Netse čime su izbjegli nepotrebne komplikacije), O'Connor je popravio najveći problem lanjskog napada povećavši tricaški prosjek startnog playa i jedne bočne pozicije s 33% na 39%. Naravno, Mo neće pomoći u obrani kao što će to napraviti drugi Williams, ali poanta iduće godine ionako nije u slaganju savršene momčadi, već u slaganju najboljeg mogućeg rostera koji će opet biti konkurentan bez da optereti budućnost nakon iduće sezone.

Praktički, Jazz ostaje s istom momčadi koja je ušla u playoff, čak i malo poboljšanom, a da pri tome nisu riskirali ni malo od postojećeg talenta ili prostora kojega će imati. To vam se zove vrhunski management.

O'Connor je produžio s Jeremyem Evansom, mladim visokim krilom koje drugu godinu za redom ostvaruju sulude brojke na oba kraja parketa u limitiranoj minutaži (čovjek sve što dobije u napadu zakuca tako da su mu napadački učinci van pameti, a usput je izuzetan skakač i bloker). Očito računaju kako to nije slučajno i kako možda u njemu imaju još jednog budućeg člana jezgre, ali problem oko pronalaženja većeg broja minuta za njega leži u netipičnoj građi – usprkos 24 godine, Evans na 206 cm ima tek 88 kg (i to je navučen podatak), a kao takav je, usprkos fascinantnoj skočnosti i rasponu ruku, prelaka meta drugim centrima u obrani.

Zadnji potez bio je potpisivanje Randya Foyea, još jednog tricaša (lani 39%, u karijeri 37), što jasno ukazuje koliko je nedostatak vanjskog šuta lani frustrirao Jazzere.

JEZGRA: Millsap, Jefferson, Mo Williams, Marvin Williams, Hayward, Burks, Favors (50 milja)

ROSTER: jezgra + Kanter, Carroll, Tinsley, Evans, Watson, Foye, Bell (67 milja)

- Tinsley i Carroll ostaju na rosteru kao jeftini veteranski osigurači (u ulozi trećeg playa, odnosno petog swingmana) obzirom da Utah nije iskoristila mogućnost da ih otpiše tijekom ovog ljeta

- jedini problem trenutno na rosteru je Raja Bell, koji definitivno neće biti član svlačionice iduće sezone, a upravo na njegovom slučaju O'Connor je napravio jedinu grešku cijelog ljeta

- naime, Utah je mogla bez problema amnestirati Bella, ali računali su kako će ovaj zasigurno pristati na otkup ugovora za manji iznos od 3,5 milje koliko mu duguju

- takva škrtost kakve se ne bi posramili ni Bullsi na kraju se nije isplatila – Bell je odbio dogovor, traži puni iznos, a to znači da će Jazz opet plaćati nekoga da ne igra, samo što će se ovaj put to voditi pod salary cap (što u njihovom slučaju nije toliko bitno jer nema šanse da dođu u zonu poreza, ali svejedno - ako nema uštede, čemu maltretiranje)

- bit će zanimljivo pratiti ovu igru mačke i miša, jer netko mora popustiti – ili će Jazz plaćati Bella da sjedi i ne igra, ili će ovaj pristati na smanjenje odštete kako bi potpisao za nekog izazivača (tako se barem on nada)

- kada Raji konačno odzvoni, to će značiti da Jazz ima još dva mjesta na rosteru koja mogu popuniti dvogodišnjom iznimkom ili ostatkom midlevela bez straha da će prijeći granicu poreza (obzirom na balansiran roster, logičnije je očekivati da se tu i tamo potpiše poneki 10-dnevni ugovor u slučaju ozljede)

- naravno, ne treba isključiti ni mogućnost da će Jazz, u slučaju da sezona krene krivim tokom i ne budu u konkurenciji za playoff, pri kraju prijelaznog roka biti itekako bitan igrač, jer uvijek postoji opcija da zadnju godinu Millsapa ili Jeffersona pošalju u zamjenu za nekakav draft pick ili mlađeg igrača (po mogućnosti playmakera)

- obzirom da su obojica u naponu snage, za očekivati je kako će Jazz iduće ljeto zadržati barem jednoga (jer nekako će trebati popuniti salary cap), a da će sve ostale raspoložive financijske snage biti okrenute lovu na nekog od dostupnih playmakera koji bi se mogao uklopiti uz ovako mladu jezgru (Holiday, Lawson, Collison, Curry, Jennings)

17Apr/124

UTAH ROCK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Prekrasna NBA noć donijela je čak četiri zanimljive utakmice. Doduše, samo su tri imale nekakav značaj, dok je susret Clippersa i Thundera uglavnom bio za prestiž, ali je dobio potrebnu težinu nedavnom pobjedom Paula i društva u Oklahomi (rađanje potencijalnih suparništava se ne smije propuštati, postoje šanse da ove dvije momčadi gledamo opet već u drugoj rundi). Od ove tri rezultatski bitne tekme, dvije su bile između momčadi koje se bore za poredak od šestog do osmog mjesta, a treća se odnosila na rutinsku partiju koju su Sunsi morali odraditi protiv Portland Tank Blazersa. Ovu zadnju tako nisam ni gledao duže od jedne četvrtine koliko je Phoenixu trebalo da dokaže kako se nema namjeru zezati s lovom na osmu poziciju (Blazersi su poveli 2-0 na početku i to bi bio manje više sav otpor koji su pružili), ali uz ove ostale poslastice vrijedilo je provesti sate.

NUGGETS @ ROCKETS

Denver se po tko zna koji put ove sezone stabilizirao kada je bilo najpotrebnije i dobio dvije ključne utakmice, praktički razigravanje za playoff s direktnim suparnicima Rocketsima. Houston dan ranije u Denveru nije ni pokušao pružiti otpor, a ništa boljima se nisu pokazali ni u ključnoj utakmici sezone pred svojom publikom.

Rocketsi su beskrvna skupina u kojoj su pobjednički ritam udarali Kyle Lowry i odlična druga petorka, ali efekt domina koji su uzrokovali problemi Lowrya (koji je totalno van forme nakon mjesec dana provedenih u bolnici praktički bez treninga) i ozljeda Martina srušio je temelje na kojima su gradili uspjeh. Dragić i Lee kao starteri ne mogu nositi igru na način na koji su to navikli raditi s klupe, a to je bilo očito i noćas. Koliko god sjajno izgledao njihov šuterski učinak, činjenica je da moraju potrošiti ogromnu količinu lopti kako bi ga ostvarili, a pritom ni približno ne pomažu u obrani.

Neučinkovitost vanjske linije svaljuje dodatni teret na leđa Scole koji u ovoj fazi karijere jednostavno ne može biti nositelj ozbiljnog napada. Dragić, Scola i Lee su poprilično mekani igrači koji su izvrsna podrška iz pozadine, ali definitivno nisu jezgra na koju se možeš osloniti, makar i u ovakvom prisilnom i kratkoročnom kontekstu.

Jedini igrač Rocketsa koji je digao igru u ovom periodu je rookie Chandler Parsons, koji je i noćas često bio prisiljen uzimati stvar u svoje ruke dok su ostali uglavnom nemoćno gledali kako se ruši zadnja prilika da odvedu ovaj klub u playoff nakon dvije godine ostajanje prvima ispod crte. Izgleda da će se sličan scenarij ponoviti i ovaj put.

I iako se ovom prilikom mogu izvlačiti manjkom sreće, činjenica je da Rocketsi nisu ništa bolji od ovih ostalih osrednjih momčadi s kojima se bore za osmu poziciju, a četiri poraza za redom (od čega čak tri doma) od Jazza, Sunsa i Nuggetsa tu samo dolaze kao točka na i. Uostalom, Jazz nema vanjsku liniju, Sunsi nemaju Granta Hilla, a Nuggetse su ozljede skoro uništile još puno ranije. Isprike su ionako za gubitnike, a razlog zbog kojega su Rocketsi gubitnici leži prije svega u njima samima.

Recimo, Kevinu McHaleu je teško nešto prigovoriti zbog tolikih ozljeda, ali njegovo nepovjerenje u Sama Dalemberta pokazalo se samoubojstvom. Samuel je praktički sam samcat cijelu sezonu držao obranu Rocketsa na nekakvoj prihvatljivoj razini svojim blokersko-skakačkim učinkom, da bi ga McHale istjerao iz postave nakon dolaska umirovljenika Cambya. Umjesto da doda Cambya u rotaciju kako bi imao na raspolaganju 40-ak minuta centarske igre barem u obrani, McHale je ostao vjeran igri s malom drugom petorkom, dao Dalembertove minute Cambyu, a ovoga posjeo na dno klupe.

Ok, čovjek je svjesno žrtvovao obranu zbog napada – Dalembert igra za budući ugovor i crna je rupa koja vidi samo koš kada primi loptu, dok je Camby ipak rasni playmaker s vrha posta. Međutim, kao što se i noćas vidjelo, dok je Sam u reketu, Houston puno bolje izgleda obrambeno. Čovjek je s 9 skokova i 7 blokada u 24 minute Rocketse činio boljom momčadi, a zašto na kraju nije dobio šansu igrati, e to treba pitati McHalea koji će očito radije držati otvoren reket (Nuggetsi su se u završnici šetali kroz njega) nego potrošiti poneku loptu u napadu da svog centra učini sretnim.

Najgore od svega, Rocketsi još imaju šanse jer imaju utakmicu više od Jazza, a na rasporedu su im barem tri zicera (dva susreta s Hornetsima, jedan protiv Warriorsa). Iako bi se, obzirom na nesposobnost koju su iskazali u dosadašnjim susretima, teško dalo ustvrditi da za njih postoji nešto poput zicera.

Denver je pak sebi osigurao minimalno sedmu poziciju, a možda i šestu, ovisno o tome hoće li Dallas riješiti sljedeća dvije utakmice doma u svoju korist (a obzirom da dočekuju Rocketse i Warriorse, odgovor na to bi trebao biti potvrdan). Obrana Nuggetsa i dalje ne može zaustaviti nikoga, ali im napad barem opet štima - Galinarieva i Harringtonova dužina iz vana, Lawsonova brzina te Millerova i Afflalova muda, najbolji su sastojci koje Karl ima na raspolaganju i dok su oni na parketu većinu minuta, Nuggetsi su playoff momčad.

MAVS @ JAZZ

Za razliku od beskrvnih Roketa, Jazzeri su Dallasu pripremili pravu playoff bitku od početka do kraja. Bilo je tu svega - od Westova prsta u Haywardovom uhu (možda je Delonte u nižim razredima bio higijeničar), preko NBDL klupe Jazza (Bell i Howard su gotovi za sezonu, Miles je out do daljnjega, što je u petorku gurnulo šljakera DeMarre Carrolla, a na klupu dovelo Blakea Aherna, čovjeka koji izgleda kao stariji brat Stevea Nasha i koji je jedan od najboljih strijelaca i playmakera NBDL-a ove sezone), do suđenja s playoff tolerancijom kontakta.

Njihova unutarnja linija Jefferson-Millsap-Hayward dala je svoj apsolutni maksimum i, ma koliko se on dobar dio vremena činio nedovoljnim, na kraju su ipak uspjeli isčupati pobjedu nakon tri produžetka koja bi, da su se dogodila u playoffu, danas nosila etiketu klasika (naravno, apsolutni maksimum u slučaju Big Ala znači pucati 25 lopti za 28 poena bez ijednog slobodnog, a u slučaju Millsapa dopustiti Dirku 40 poena).

Zanimljivo kako se usprkos tolikoj potrošenoj energiji frontcourta Jazza i desetkovanim bokovima, utakmica odlučila vanjskim šutem gdje su ogroman posao odradili Devin Harris (povremenim bljeskovima podsjetio na starog Harrisa, a sigurno je nešto imao i dokazati bivšoj momčadi u kojoj je igrao najbolju košarku karijere) i prolaznik DeMarre Carroll (odigrao partiju života koja je mogla biti još bolja da je umjesto onih predugih dvica s jednom nogom na liniji pucao trice).

Dallas je kaskao cijeli susret za Jazzom, ali u završnici je zatvorio reket i preuzeo kontrolu. Odlučili su udvajati svaku situaciju u kojoj bi se Millsap ili Jefferson našli pod košem, čime su bacili rukavicu izazova najgoroj tricaškoj momčadi u NBA koja u prosjeku ne zabija niti 4 trice po utakmici. Međutim, Harrisovo ludilo rezultiralo je s čak 5 od 12 ubačaja, a kad dodaš da je Hayward uredno stavio 4 iz kuta, ispada kako se kocka Mavsima nije isplatila.

Opet, tijekom cijele ove završnice koju nema smisla prepričavati već je jednostavno morate pogledati, Dallas je ostavljao dojam momčadi koja može zabiti kada se sjeti. Terry, Dirk, Carter i West zabili su u jednoj utakmici više ključnih trica nego ih neka momčad ostvari u sezoni, ali Jazz se nije predavao. Uz netipične šuteve iz vana koji su ih spašavali, bilo je tu sjajnih Jeffersonovih skok-šuteva s poludistance, Millsapovih skokova u napadu, Haywardovih vratolomija i čak jedan Harrisov old school ulaz kao da je 2006.

Ta Dallasova mirnoća u završnicama ipak nije bila dovoljna pored upornosti Jazza koji je zaslužio ovu pobjedu na račun želje, ali indikativna je za playoff kada će ovakve situacije postati učestale i kada će svaka utakmica imati težinu. To iskustvo koje Mavsi imaju, srce prvaka i taj know how - nemaju cijenu. Kod njih nema kompleksa, ega ili nečeg sličnoga, već postoji samo vječna potraga za suigračem u boljoj poziciji. Usprkos vidljivim manama pod košem, Kidd i društvo su rasna veteranska skupina koja odbija umrijeti iako su najbolje dane ostavili iza sebe (ako itko podsjeća na Houston 1995. to su oni, dijelom i zato jer se i njima smješi start sa šeste pozicije, ali ipak ne treba zanemariti da je onaj Houston svojevremeno bio top 10 napad lige, dok je Dallas cijelu sezonu u donjoj trećini).

Koliko god je bila milina gledati Mavse kako nalaze situacije za pucati otvorene trice u završnici, toliko je takav razvoj situacije govorio i o očajnim rotacijama Jazza. Ali, očajna obrana Jazza je ionako bitna za neku širu sliku, a o toj trenutno nitko u Salt Lake Cityu ne razmišlja. Bitno je samo izboriti još poneku playoff utakmicu pred svojim navijačima, za što sada imaju ogromne šanse. Praktički, sve je u njihovim rukama – imaju tri zicera (Portland vani i doma, Orlando doma) te izravni dvoboj s direktnim protivnikom Phoenixom pred svojom publikom za točno tjedan dana. Trebaju im barem 3 od 4, a ne uspiju li, barem imaju lutrijski pick.

Sunsi su pak u puno težoj situaciji – imaju to gostovanje protiv Jazza i četiri tekme doma, ali radi se o susretima protiv Thundera, Clippersa, Nuggetsa i Spursa. Iako će neke momčadi tada već odmarati (recimo Spursi), ipak se radi o playoff kvaliteti. Držimo fige da Sunsi ostanu u igri do utakmice sa Jazzom, jer u tom slučaju njihov dvoboj bit će prava najava playoffa. Kao dodatni bonus, treba istaknuti kako će sve goriti na stranicama ispodobruca.com čija čitateljska jezgra se sastoji upravo od navijača spomenuta dva kluba. Osobno držim fige Sunsima iz dva razloga:

1. kako bi se Steve oprostio od Phoenixa u svom playoff stilu

2. kako bi Jazz ipak dobio pick i priliku za izabrati Kendalla Marshalla

THUNDER @ CLIPPERS

Kako je moguće da je OKC zabio samo 25 koševa u nastavku nakon rutinska 52 u prvom poluvremenu tijekom kojega su držali stvari pod kontrolom? Pa, dijelom su za to zaslužni Clippersi koji su odigrali odličan drugi dio utakmice, ali puno veće zasluge pripadaju katastrofalnoj igri Thundera koji je drugi dio večeri forsirao šut, igrajući bez prepoznatljivih ulaza i povratnih lopti.

OKC bez penetracije je gori čak i od seksa bez penetracije. Osim Duranta, nitko živ nije išao na liniju, a, ionako mizeran broj asista, bez kretanja sveden je na minimum. Jednostavno, u drugom poluvremenu kao da je istrčala momčad kojoj se uopće ne da biti na parketu i praktički ih je potpune sramote spasio jedino vrijedni Ibaka skokovima u napadu.

Clippersi su pak pokazali sav svoj repertoar potvrdivši da nisu uzalud potrošili ovaj drugi dio sezone tijekom kojega su poboljšali tri stvari:

- sada konačno imaju vanjsku rotaciju (Bledsoe, Young i Mo Williams krpaju sve potrebe na bokovima u napadu, a Bledose svojom energijom donosi živost i u obranu)

- sve više koriste Blakea kao playmakera, što ionako efikasan napad predvođen Paulom pretvara u još bolji (kretanje lopte je iz utakmice u utakmicu sve bolje jer sada ne čekaju da Paul stvori višak i razigra, već loptu prebacuju preko Blakea do spot up šutera)

- očajnoj obrani dodali su jedan fini dodatak - zonu (zaigrali su je sredinom treće i ionako pasivni Thunder pretvorili u bacače cigli), za što je zaslužan ove godine angažiran pomoćni trener Dean Demopoulos, vječni McMillanov pomoćnik koji je bio zaslužan za obrane Sonicsa i Blazersa, poznat i kao doktor zonske obrane (jedno neugledno sveučilište Temple u 16 godina koliko je tamo bio zadužen za obranu 16 puta odveo na završni turnir).

Što se Thundera tiče, jedna očajna četvrtina se događa svakome, ali odigrati cijelo poluvrijeme u ovakvom ritmu, e to je već previše. Kad dodaš da su i prošli susret protiv Clippersa izgubili u završnici postavši totalno pasivni, osudivši se na očajničke pokušaje trice Duranta i Westbrooka, možda je ovo znak problema koje imaju protiv ove momčadi, ali i protiv sličnih ekipa koje vode računa o lopti (Paul je ne gubi nikada) i mogu šutirati trice u serijama (Spursi i Dallas su u tome još opasniji od Clippersa). Skakački i obranom reketa OKC može nadoknaditi puno problema, ali ništa ne može pokriti totalno zakazivanje napada.

Međutim, ovakve toplo-hladno partije su odavno njihov problem za kojega je puno više od protivnika zaslužan dobro nam znani manjak IQ-a. Kao što smo već milijun puta rekli, nitko ne može reći da li je taj manjak rezultat mladosti (nijedan bitan igrač OKC-a u napadu nema više od 23 godine) ili pogrešno strukturiranih temelja (Westbrook i Brooks baš ne ulijevaju povjerenje u svojim ulogama koje nisu zanemarive).

Noćašnji poraz i mizernih 25 koševa možemo pripisati tome što je Duranta igrao bezveze, što Harden već neko vrijeme zbog problema s koljenom ne pokazuje ni pola onoga što zna i što su Westbrook i Brooks odlučili uzeti slobodnu večer. Ono što ostaje kao puno veći problem je to što ovakve epizode, čak i u puno kraćem trajanju tijekom playoffa, mogu biti razlika između pobjede i poraza. I zato Thunder, usprkos svom talentu i odličnoj rotaciji, nije nego papirnati favorit. Iako nema super momčadi koja se nameće kao razbijač zubi, iako su Miami i Chicago itekako puni vlastitih felera, mladost OKC-a jednostavno traži da je tu i tamo opalite po ustima. Mada je postalo upitno, obzirom na zavidno playoff iskustvo koje su stekli, kolika je ta mladost isprika.

17Mar/122

RUNNING WITH THE PACK GAMES 44 & 45

Posted by Gee_Spot

Nadam se da mi mnogobrojni fanovi Wolvesa neće zamjeriti, ali ovih dana bilo je puno važnijih stvari kojima se trebalo posvetiti od praćenja momčadi koja je ozljedom Rubia ostala ne toliko bez šansi za playoffom koliko bez atraktivnosti. Wolvesi su bez španjolskog zvrka tek još jedna šljakerska ekipa u borbi za opstanak kojoj jedini x-faktor ostaje povremeni suludi Loveov šuterski učinak (trebat će im u sve većem broju misle li se do kraja boriti za osmo mjesto), a sve ostalo spada u kategoriju očekivanog.

Iz tog razloga smo i mogli predvidjeti oba poraza u susretima protiv Jazza i Lakersa, dviju momčadi koje su u stanju anulirati učinak unutarnje linije Minnesote. Iako pogled na završni rezultat govori kako se radilo o neizvjesnim dvobojima, nije uopće bilo upitno da su najvećim dijelom protivnici imali kontrolu nad tijekom utakmice.

Millsap i Jefferson su čak i gora obrambena kombinacija od Peka i Lovea, ali to ih nije spriječilo da s druge strane odrade solidan posao. Nisu bili toliko bitni kao strijelci, već više kao pokretači akcija - stalnim izvlačenjem iz reketa otvarali su prostor suigračima i tako onemogučili Wolvesima da sakriju slabosti obrane iza masivnosti centarskog para.

Međutim, ono što je presudilo nije međusobno nadigravanje visokih već sjajna klupa Jazza koja je preseljenjem Haywarda iz petorke postala još bolja. Startna petorka nije ništa izgubila zamjenom Haywarda veteranom Howardom, ali druga petorka je dobila dodatni poticaj jer je sada sastavljena od četiri buduća nositelja koje predvodi back-up play veteran. Ozljedom Watsona tu ulogu preuzeo je Tinsley koji je pokazao da i u 34-oj godini itekako dobro zna pronaći suigrača u kontri, a posao su mu olakšali rastrčani i borbeni Favors i Kanter te posebice Burks i Hayward. Nepostojeća obrana na perimetru prvom je omogučila niz laganih ulaza, a drugom gomilu otvorenih šuteva. Uostalom, 41 poen kojega su zabili govori dovoljno.

Osim već dobro poznate širine, za pobjedu Jazza bio je bitan i Harrisov šuterski učinak. Tu se još jednom pokazalo koliko je Ridnourova obrana na jedinici problem - usprkos izuzetnom učinku u napadu, ako dozvoliš Harrisu da s druge strane podupla svoj prosjek koševa, teško da previše koristiš momčadi.

Ridnour jednostavno igra previše minuta, ali, obzirom na Bareinu formu, Adelmanu ne preostaje ništa drugo nego jahati veterana. Također, to su mu jedina dva beka sposobna kreirati šut za sebe, ali gotovo ih je nemoguće držati istovremeno na parketu zbog obrambenih razloga. Zbog čega su prisiljeni igrati s dva igrača zadatka na vanjskim pozicijama (Webster i Johnson) kako bi barem ostavili dojam balansirane momčadi.

A da takvi nisu ni pod razno postaje jasno u dvobojima protiv ovakvih protivnika - čim naiđu na nekoga sposobnog parirati im pod košem, Wolvesi gube svaku potencijalnu prednost.

I dok su protiv Jazza od 3 međusobna susreta ove sezone ipak dobili jedan, Lakersi su ih ispratili s glatkih 4-0. Ridnour je opet odigrao sjajno u napadu, pick 'n' roll funkcionira, ali, ako nisu uspjeli dobiti dvojac Millsap-Jefferson od kojega su realno bolji, zašto bi dobili dvojac Bynum-Gasol koji protiv njih može do koša kada hoće?

Pek i Love su opet ostavili srce na parketu, to nije klišej, ali nikakav trud ne može anulirati visinsku prednost. Dodaj da je Kobe odradio svoje i da je Sessions očekivano donio živost u drugu postavu i eto jednostavne formule za rutinsku pobjedu. Klupa Wolvesa previše ovisi o Barei koji jednostavno nije spreman.

Što se Sessionsa tiče, u startu je pokazao da će ovoj momčadi pomoći prije svega brzinom kao slash'n'kick opcija (Barnes je uživao jer je konačno dobio nekoga tko može trčati s njim u drugoj postavi), a stavili su ga i u nekoliko screen akcija (pick'n'pop s Murphyem bi mogao biti izuzetno bitan sastojak u playoffu). Ne treba ni napominjati da je upravo druga postava napravila ključnu razliku, što je do jučer u slučaju Lakersa bilo nezamislivo.

Inače, ovo igranje bez Rubia moglo bi odlično doći upravi da konačno odredi na koga može računati u budućnosti. Iako ćemo na kraju sezone donijeti završnu evaluaciju pojedinačnog učinka, bez velike filozofije možemo reći kako je većina trenutnog rostera potpuno nevažna u nekoj široj slici.

Love, Pek i Ricky su kičma, Williams odlična vrijednost (bilo na parketu, bilo u nekom budućem tradeu). Nad svima ostalima je upitnik.

Brad Miller je tu u ulozi Scalabrinea, igrača-mentora-trenera. Ellington, Tolliver i Lee su rubni talenti za popunu rostera kakve možeš naći u svakoj NBDL momčadi. Beasley, Randolph i Darko jednostavno nemaju mjesta u ovoj momčadi i svojim talentima (ako ih uopće imaju) morat će se pokušati uklopiti u neku drugu sredinu (ako uopće ikada shvate što se traži od njih). To je već sedam potpuno nebitnih, a još dvojica su višak. Nema smisla imati dva skupa back-up playa ili trošiti minute na dva 3&D igrača za popunu petorke.

Da se Rubio nije ozljedio, gotovo sam siguran da bi Wolvesi pokušali trejdati Ridnoura koji nikada neće imati veću vrijednost. Barea je nešto skuplja, ali mlađa i potencijalno bolja opcija kao zamjena Rubiu i mislim da tu uopće nema dvojbe koga treba zadržati. Što se 3&D specijalista tiče, imate opciju zadržati dokazanu vrijednost u Websteru ili čekati da Johnsonovi povremeni bljeskovi postanu konstanta. Ovdje će vjerojatno izabrati Johnsona zbog rookie ugovora i mogućnosti da otpuste Webstera na kraju sezone, iako bi možda pametnije bilo zadržati dokazanog igrača. Kako god bilo, ni imati ih obojicu na rosteru nema smisla, a kamoli igrati s obojicom u petorci većinu susreta.

Inače, ono što je također bitno istaknuti je kako su ovim porazom od Jazza Wolvesi sveli šanse za playoffom na golu teoriju. Najgore od svega, Utah ima još teži raspored i ova pobjeda im ne pomaže previše. Oklahoma, San Antonio i Lakersi u ovom trenutku se čine sigurnima, Memphis se povratkom Randolpha dodatno učvrstio, Clipperse će među osam zadržati Paul, Denver konačno ima Lawsona u punoj snazi i Galinaria na parketu, a previše mi je iti pomisliti da Dirk i Carlisle neće u playoff samo sezonu nakon što su osvojili naslov.

Sunse koji imaju očajan raspored do kraja i užasan završni mjesec možemo odmah izbaciti iz svake kombinacije, bez obzira na savršenu kemiju koju imaju i poboljšanja u obrani. Rocketsi imaju gomilu susreta s Hornetsima, Warriorsima i Kingsima (6 ukupno) i trenutno ključnu prednost od dvije utakmice.

To znači da bi Jazz i Blazersi do kraja morali dobiti barem 3 ili 4 utakmice više od Rocketsa usprkos težem rasporedu. Nešto mi govori da se to neće dogoditi. U biti, Minnesota još jedina ima kakvu-takvu šansu samo zahvaljujući tome što ima prednost pred Houstonom zbog pozitivnog međusobnog omjera, ali sve se čini kako je čak i ludi ples na Zapadu došao do kraja i da je 8 playoff momčadi poznato, osim u slučaju da se netko usput ne raspadne u stilu Blazersa (Clippersi i Mavsi su jednu ozljedu udaljeni od lutrije, a pitanje je i koliko je Denver izgubio trejdanjem jedinog pravog strijelca u postu).

23Feb/124

RUNNING WITH THE PACK G34

Posted by Gee_Spot

Noćašnji sudar s Jazzerima donio je nezgodan match-up Wolvesima zbog sjajne post igre protivnika koja stavlja ogroman naglasak na, blago rečeno, prosječnu obranu para Love-Peković. Jazz većinu svojih akcija odigrava na duo Jefferson-Millsap koji je napadački puno prirodnija kombinacija od dvojca Wolvesa. Millsap živi od kretanja bez lopte i neprestanih cutova iza leđa obrane, Jefferson je nezaustavljiv jedan na jedan zbog spoja šuta s poludistance i brojnih pivot poteza, dok su Love i Peković prvenstveno buldožeri u reketu koji funkcioniraju samo zato što je Love fenomenalni spot up šuter.

Iako Wolvesi ne zaostaju za Jazzom što se tiče količine napada koje vrte kroz dva visoka igrača u postu, za razliku od šuterski efikasnih Jazzera oni svoju nadmoć u tom segmentu ostvaruju prije svega sjajnim skokom u napadu i stalnim traženjem kontakta koji rezultira čestim boravkom na liniji slobodnih. Dvojac Jazza više ovisi o finesi i njihova učinkovitost u postu praktički nema pandana u ligi. Od ostalih momčadi koje svoje napade u ovolikoj mjeri baziraju na dominantnim visokim igračima možemo istaknuti još samo Memphis, koji zbog ozljede Randolpha nije bio u prilici pokazati svoje kvalitete, i Lakerse koji su, usprkos idealnoj kombinaciji visokih (Bynum kao sirova snaga i Gasol kao čisti talent) te ogromnom broju akcija kroz post, i dalje prvenstveno Kobeova momčad.

Uglavnom, kombinacija dva spora visoka igrača poput Lovea i Pekovića nije u stanju pratiti Millsapa, a to automatski znači i da Jefferson ne nailazi na onoliki broj udvajanja koji je potreban da se zaustavi strijelca takve kvalitete. Utah je zbog toga dominirala većim dijelom utakmice, ali, srećom po Adelmana, noćas je na scenu stupio Derrick Williams. Rookie drugu utakmicu za redom svojom pokretljivošću i duljinom bitno diže razinu obrane Wolvesa u završnici i, obzirom na solidne napadačke kvalitete, izgleda kako konačno nalazi rolu u ovoj momčadi i zaokružuje rotaciju pod košem.

Još jedna dobra vijest za Minnesotu je ta što su do pobjede protiv žilavog protivnika došli u večeri u kojoj su Loveu i Pekoviću ziceri doslovno curili iz obruča. Rubio je imao par bljeskova, ali uglavnom je djelovao totalno izgubljeno zbog čega ga je Adelman morao maknuti s parketa u završnici. Praktički, obzirom da je i Love djelovao dekoncentrirano i da je samo Peković uspio upornošću pod protivničkim košem popraviti dojam, ispada da su pobjedu isčupali bez učinka dva najvažnija igrača. Osim ključne role Williamsa, za takav razvoj situacije najvažniji je bio Barea, koji je veći dio utakmice bio one-man offense i koji je uvijek nalazio načina zadržati priključak s Jazzom.

Dakle, u večeri u kojoj nisu mogli zabiti zicer, u kojoj nisu mogli uspostaviti dominaciju u skoku i u kojoj su tradicionalno slabo vodili brigu o lopti, Wolvesi su kombinacijom vanjskog šuta i obrane došli do važne pobjede zadavši nokaut direktnom suparniku za playoff. Sve zahvaljujući Barei i Williamsu.

(hm, čini se nekako sumnjivo da su samo dva igrača anulirala sve dobro što su napravili Millsap i Big Al)

Ovakav učinak dva do jučer sporedna igrača apsolutno je ohrabrenje pred nastavak sezone, Adelman će nakon all-stara imati na raspolaganju obrise prave momčadi. Naravno, treba naglasiti i potpunu dominaciju vanjske linije Wolvesa koju su još činili Ridnour (nakon ulaza u reket zabio floater za pobjedu u zadnjoj sekundi) i Webster (poput Williamsa, igrom u obrani zadnjih par utakmica nametnuo se kao član završne petorke), točnije treba istaknuti kako je Utah još jednom izgubila utakmicu zbog manjka balansa između vanjske i unutarnje linije.

(znači, tu se krije dodatni razlog zašto je Jazz ispustio utakmicu koju je veći dio vremena kontrolirao)

Razlog zbog kojeg Jazz, usprkos ovako sjajnom dvojcu pod košem, nije ozbiljan pretendent na playoff je dakle taj već opjevani nesrazmjer između njihove unutrašnje i vanjske linije koja niti napadački niti obrambeno nije na potrebnoj razini (noćašnjih 1-7 za tricu su stvarno apsurdan podatak, pogotovo kada protivniku dozvoliš da zabije 11 od 22 pokušaja za istu). Iako i Minnesota ima problema na bokovima, Adelman se barem može osloniti na raznolikost rješenja, šutersku širinu i čak tri playmakera. To je luksuz o kojem Corbin može samo sanjati.

Njegov Jazz je zadržao dva bitna obilježja Sloanovih momčadi, flex napad s puno kretanja, blokova i cutova te gomilu faulova u reketu. Međutim, ono po čemu se ovaj Jazz bitno razlikuje od ranijih generacija je potpuni izostanak pick & roll akcije. Jednostavno, Devin Harris nikada nije bio ništa više od slash & kick playa koji je zbog stalnih ozljeda, a pomalo i zbog godina, danas toliko izrauban da na njegovu brzinu više ne možeš računati. Do nedavno jedan od najbržih košarkaša u ligi danas više nije u stanju pomoći momčadi u onome u čemu je bio sjajan – ulazima pod koš i presingom na loptu.

Može tu i tamo pogoditi otvoreni šut, može odigrati solidnu obranu, ali kako nema instinkte playmakera, praktički je sveden na nekoga tko prenosi loptu i promatra daljnji tijek zbivanja. Earl Watson je za razliku od njega pravi playmaker, ali radi se o očajnom šuteru koji je upravo zbog toga minusa, usprkos talentu za igranje pozicije, s razlogom cijelu karijeru proveo u sjeni. Praktički, Corbin mora iz dva back-up playa izvući 48 minuta, što u ovakvoj konkurenciji na Zapadu nije dovoljno.

Da ne govorimo kako je posebno teško istrpiti ovako loše opcije na jedinici kada im gotovo nitko iz cijele ergele swingmana ne može pomoći. Vječno načeti veteran Josh Howard dobio je priliku startati ozljedom Bella, ali Howard, iako donosi solidan all-round učinak i zna zabiti, nije šuter iz vana. Praktički, Raja Bell je jedina pouzdana spot up opcija u ovoj momčadi, što je loše iz dva razloga. Prvo, Raja je veteran koji više nema noge za biti koristan u obrani, a niti za ući pod koš, što njegovu popriličnu minutažu čini besmislenom. Drugo, logično je da momčad koja igra preko posta u količinama u kojima to radi Jazz dolazi do gomile spot up situacija nakon povratnih lopti iz reketa, a to što je Raja još uvijek najbolji u realizaciji istih, dovoljno govori o tome koliko ih nisu u stanju iskoristiti.

Hayward je solidan all-round košarkaš, to je neosporno, njegov pregled igre i borbenost vrijedni su divljenja, ali bi puno korisniji bio da može redovno zabiti otvoreni šut. Zbog šuterske nemoći čak ni dva potencijalno najbolja swingmana ne dobivaju dovoljno minuta – Miles je najbolji stoper u momčadi, ali i najgori šuter od svih navedenih, a rookie Burks je najveći talent i all-round potencijal kojem je jedina mana klimavi šut iz vana. Da je kojim slučajem već sada kompetentan u tom dijelu igre, bez sumnje bi bio starter s punom minutažom.

Što me dovodi do, uz Jeffersona i Millsapa, najveće snage Jazza, a to je klupa. Ne samo što je postojanje druge petorke dobro došlo u ovakvoj sezoni, već Corbin polako ali sigurno kroz nju gradi budućnost. Kanter, Favors i Burks su tri donedavna tinejđera koji se tek uče košarci, ali sva tri pokazuju kako ih čeka svjetla budućnost u ligi. Čvrstoća u reketu koju iskazuje Kanter je nevjerojatna za nekoga tko praktički nema iza sebe ni sezonu igranja organizirane košarke, ali očito ima talent za skok i igru u postu. Favors je još jedan dominantan skakač koji iz utakmice u utakmicu sve bolje barata s loptom. Burks je pak kompletan visoki bek, već sada izuzetan u ulazu i tranziciji, all-round atleta koji kuži igru i koji samo mora dodati taj šut (što će napraviti kad-tad obzirom da ima solidnu mehaniku) da postane nositelj ove momčadi.

Jazz je dokaz da ne moraš uništiti momčad i godinama tavoriti na dnu kako bi izveo rebuilding, oni su to napravili (još jednom) bez puno drame, u isto vrijeme bivajući konkurentni i razvijajući mlade snage što je apsolutno za svaku pohvalu. Kevin O'Connor je pogodio (još jednom) s procjenom talenta, a cijela priča je još impresivnija kad uzmeš u obzir da su obnovu praktički izveli samo oko Williamsova tradea. Obzirom kako pogađaju na draftu, ne bi trebalo čuditi ako, u izuzetno jakoj klasi čak i za dno lutrije, pronađu još jedan mali komadić koji im nedostaje.

Ono gdje će ipak morati imati i sreće je pronalaženje playmakera. Odrekli su se jednog od najboljih kako bi izgradili novu pobjedničku jezgru, a doći do igrača Williamsovih kvaliteta neće biti lako. Istina, u njihovom slučaju čak i pomak ka prosjeku na toj poziciji bi bio dovoljan da se dogodine još uvjerljivije bore za playoff, stoga će biti zanimljivo pratiti poteze koje će vuči. Prostora na salary capu nemaju obzirom na ogromne ugovore Millsapa, Harrisa i Jeffersona, a to znači da im ostaje samo pronaći partnera za trade spremnog prihvatiti jednog od njihovih visokih. Obzirom na produktivnost to ne bi trebao biti problem. Sad, iako je scenarija mnogo, prvi koji mi je pao na pamet je nekakav trade s Bobcatsima.

D.J. Augustinu prestaje rookie ugovor, a Bobcasti imaju rupu pod košem i dovoljno prostora na salary capu da prihvate Big Ala. Augustin je daleko od sigurne oklade, ali po svemu što smo vidjeli ovih godina radi se o dobrom tricašu sposobnom vrtiti pick & roll, dakle radi se o čovjeku koji bi u sistemu Jazza imao šanse biti karika koja nedostaje (iako teško da bi takav patuljak pomogao već dovoljno lošoj obrani).

A jadni Big Al bi opet karijeru nastavio u gubitničkoj momčadi, što bi samo dodatno pojačalo dojam o njemu kao luzeru, iako je očito kako, usprkos svim slabostima koje iskazuje u obrani, glavni razlog za njegov nedostatak uspjeha u karijeri nisu njegove mane, već totalni nedostatak sreće prilikom izbora momčadi. Istina je kako oko tako sporog i neaktivnog obrambenog igrača nije lako posložiti momčad, pogotovo na poziciji centra koja po defaultu zahtijeva od košarkaša čvrstoču u čuvanju vlastitog koša, ali, dok ne vidimo Big Ala barem jednom u karijeri cijelu sezonu okruženog all-star talentom na vanjskim pozicijama, ne možemo donijeti konačni sud o tome koliko njegova anemična obrambena igra šteti momčadi.

Uostalom, ne zaboravimo da je bio sudionik playoffa još kao klinac i to u bitnoj roli u jednoj solidnoj momčadi Celticsa s Pierceom, Delonteom Westom i tada rookiem Rondom. U Minnesoti je bio oličenje sportaša okružen propalim slučajevima poput Jarića, Telfaira i Foyea prema kojima se ova ekipa vanjskih igrača u Salt Lake Cityu danas čini kao all-star okupljanje. Ne zaboravite da je čak odbio maksimalni ugovor pod izlikom da nije dokazan igrač, što je samo još dokaz njegove finoće koja, očito, ima i dobrih strana (sjajan suigrač i čovjek), ali i loših (bijeg od odgovornosti, zadovoljavanje sporednom rolom). A da nema sreće dovoljno govori i to što se po prelasku u Jazz, gdje se konačno našao u paru sa sjajnim bekom, usred jedne pozitivne sezone dogodio dvoboj Williams-Sloan zbog čega je preko noći opet postao dio gubitničke momčadi.

Kad bolje razmislim, bilo bi baš tužno da Big Al završi u Bobcatsima.

23Jan/120

RUNNING WITH THE PACK G16

Posted by Gee_Spot

Nakon onako dramatične pobjede protiv Clippersa, od Wolvesa se nije moglo očekivati išta više osim da pruže solidan otpor Jazzu. Em su Jazzeri odmorni i čekaju doma, na jednom od najtežih gostujućih parketa u NBA, em su Vukovi umorni i napucani adrenalinom nakon emocionalne pobjede, zbog čega vjeruju da su bolji nego što jesu (mislim, svaka čast na pobjedi, ali činjenica je kako su ih sekunde dijelile od poraza protiv momčadi koja je igrala bez troje od šest najboljih igrača).

Uz solidan otpor i pošteni pristup, koji bi nam poručio da su zreliji nego što mislim i svjesniji svojih limita (ljudi, pa jedini tamnoputi starter vam je Wes Johnson, nije valjda da stvarno vjerujete da ste playoff momčad?), očekivao sam i Rubievo buđenje iz šuterske depresije, nastavak Ellingtonovih dobrih minuta s klupe, opet borbenog Williamsa koji koristi svaku sekundu (a ne primadonu koja se duri zato što joj se prepolovila minutaža), Pekovića koji zabija dovoljno da nekako opravda svoju skakačku i obrambenu neučinkovitost, ali najviše me zanimalo kako će se Love i gomila epizodista pod košem nositi s all-star unutarnjom linijom Jazza (dakle, svim onim što unutarnja linija Clippersa nije, ma koliko NBA action šutio o tome).

Evo što smo dobili – Rubio je konačno odigrao pravu napadačku utakmicu, a uz to je kontrolirao tijek susreta svojom all-round energijom, posebice u prvom dijelu kada je Minnesota djelovala razigranije i jednostavno bolje. Ellington je svoje zabio, Williams donio promjenu ritma na bolje svaki put kad bi ušao, a i Peković je utrpao nešto, iako ne dovoljno da bude korisniji od Darka (dakle, minus za Peka koji hvata "čak" 2 skoka u prosjeku od kada je postao dio rotacije). Manje-više pozitivan razvoj događaja, samo što je problem nastao u match-upu Lovea i ostatka društva pod košem protiv Jazzera.

Početni dvoboj Love-Millsap stvarno je bio poslastica za svakog fana NBA, obojica su očito bili napaljeni da se dokažu i izvlačili su sve što imaju u rukavu. Međutim, kako su minute odmicale, Love je sve teže nalazio put do koša pored razigranog protivnika, a Millsap je igrao sve bolje i bolje, dok pratkički sam samcat, nizom vrhunskih (i različitih) poteza, nije riješio susret polovinom zadnje četvrtine. Obzirom na Millsapovu all-round igru, mislim da uopće nema dvojbi tko je u ovom trenutku bolji igrač i tko ima bolju sezonu iza sebe. Bez obzira na ponekad luđačke Loveove brojke, Millsap jednostavno igra bolju košarku.

Wolvesi su dakle na startu bili samopouzdani, Darko i Wes pod utjecajem momentuma zaigrali su kao majstori i stvarno šteta što se utakmica ne igra 12 minuta, tada bi obojica bili startni materijal. Ovako, njihov duži boravak na parketu kao i obično značio je upadanje u crnu rupe iz koje momčad onda moraju izvlačiti druge postave. Adelmanu posao u traženju idealne ovaj put nije olakšalo ni to što je Rindour pao u formi zadnjih nekoliko utakmica, pa kad dodaš da je Barea ozljeđen, ispada da par Rubio – Ellington nema alternative na vanjskim pozicijama.

I ne samo to, nego Wolvesi nemaju atlernative Rubiu – čim on stane, staje sve jer nitko drugi nema zrno kreativnosti u sebi. Čekaj, a šta je s Adelamanovim sistemom o kojem toliko pričamo, zar on ne bi trebao stvoriti igru? Da, ali ako igrači vjeruju da je njihov šut ili individualni potez važniji, sistem ne pomaže, čak ni u onim situacijama poput završnice kada treneri češće sviraju time-out i preuzimaju čvršću kontrolu nad igrom. Dok Loveu i društvu dođe do glave da ispaljivanje projektila nije rješenje, Adelman će izgubiti i ovo malo kose što mu je ostalo.

Uglavnom, bilo je primjetno kako su Jazzeri na raspoloženost Rubia i Wolvesa u prvom dijelu odgovorali rotacijom i širinom, a kasnije su upravo tom svježinom napravili ključni iskorak. Nikakvo čudo da im je klupa tako učinkovita kad uzmeš u obzir da su sve tri prve zamjene za vanjske igrače (Watson, Miles i Burks) bolje od startera. Miles je upao u formu i konačno daje prve prave swingmanske minute ove sezone u rotaciji, Watson igra veteranski pouzdano s minimum grešaka, a rookie Burks još je jednom u ovo malo šansi što dobiva, u samo par poteza, pokazao da je potencijalni starter (ima puno razloga zašto ovaj draft nije toliko loš na kraju, ali nitko nije očekivao da ćemo uz sve još dobiti i dva ozbiljna beka-šutera kao što su Brooks i Burks).

U nastavku je ta svježina i brojnost Jazzera polako počela donositi prednost, da bi sve dvojbe oko pobjednika razriješila spomenuta Millsapova eksplozija na koju jednostavno nitko u Minnesoti nije mogao pružiti odgovor (a i teško da u ovom trenutku u ligi imate previše igrača koji bi mogli preuzeti utakmicu na način na koji je on to izveo već po tko zna koji put ove sezone i to na oba kraja parketa).

Jednostavno, čovjek je čista energija, uvijek u pokretu, uvijek spreman na pravu loptu i uvijek spreman na ubacivanje odbijanaca. Uz to, idealna je pick opcija jer jednako dobro realizira i pop i roll opciju. I uz sve to, može primiti loptu na vrhu reketa, spustiti je na pod i riješiti stvar ulazom. Razlog zašto ovo ne možete znati (osim ako ne gledate tekme Jazza redovno) i zašto se o tome ne priča?

Jednostavan – glavne brojke su mu skromnih 17 koševa i 9 skokova, dakle ništa što upada u oči. Da, samo što čovjek do njih dolazi u jedva 30 minuta, što je recimo 10 manje nego što u prosjeku igra Love. Bi li Millsap s jednakim brojem minuta imao respektabilnijih 22-11 za kojima bi se ljudi okretali? Tko zna, uopće je iluzorno o tome pričati. Ali, činjenica je da čovjek igra one najvažnije minute i da u njima jednostavno dominira. Da li tome pomaže manja minutaža i svježije noge? Tu možda i ima nešto. Međutim, ono što trenutno jedino znamo za sigurno je da Jazz igra iznad mogućnosti i da je debelo nadmašio očekivanja sa ovim 10-5 scoreom. I to najviše zahvaljujući Millsapu. Mislim da je to možda i dovoljan podatak.

16Jan/121

WILD, WILD WEST

Posted by Gee_Spot

Jazz @ Nuggets

S jedne strane imate momčad s jednim od najboljih napada u ligi i fantastičnim playmakerom, momčad koja preferira kontranapade i brze ulaze u reket. S druge imate momčad praktički bez vanjske linije, u kojoj dva startna beka zabijaju ispod 10 koševa i imaju ogromne felere zbog kojih teško da mogu opravdati takvu ulogu, momčad koja preferira spore, organizirane napade i obranu uglavnom igra faulovima.

Ova prva momčad čak ima i dan odmora i uz to je domaćin. I to ne bilo kakav domaćin, nego domaćin o čijoj prednosti domaćeg terena zbog nadmorske visine i manjka kisika prilikom fizičkih napora su ispjevane bajke. Druga momčad dakle ne samo da dolazi u takvu posebnu atmosferu, već je večer ranije igrala utakmicu u svom domu nakon koje ju je još čekao put na gostovanje.

Po svim zakonitostima, posebice u ovakvoj zgusnutoj sezoni u kojoj dan odmora vrijedi zlata, Nuggetsi su sinoć morali dobiti Jazz. Nisu. I prije nego krenemo na detaljnu analizu zašto je došlo do toga, riječ-dvije o dosadašnjoj sezoni Jazza.

U sezonu su krenuli katastrofalno, sa šupljom obranom i bez ikoga na vanjskim pozicijama, zbog čega mi nije bilo jasno zašto su uporni u ignoriranju mladih i forsiranju veterana koji ni u najboljim okolnostima nisu jamstvo velikih rezultata. Tada su nakon očajnog prvog tjedna zaredale pobjede. Obrana se vidno poboljšala, točnije poboljšao se njen voljni moment i opet je postala ona klasična obrana Jazza, s ne baš sjajnim stoperima, ali s gomilom igrača koji neće dozvoliti lagani koš po cijenu gomile faulova. Međutim, bez napretka u igri vanjske linije, koja je i dalje djelovala bezopasno, takve rezultate moglo se pripisati nešto lakšem rasporedu i fenomenalnim igrama dvojca pod košem. Samo, nakon noćašnje pobjede protiv Denvera i načina na koji je ostvarena, Utah više ne možemo smatrati ekipom s dna – pokazali su i dokazali da se imaju čime uključiti u borbu za playoff na ovom ludom Zapadu.

Sad krenimo na detalje. Prvo razbijmo ovu famu oko domaćinstva. Jazz je došao u Denver ne pretjerano umoran, obzirom da su večer ranije igrali tekmu protiv očajnih Netsa tijekom koje su svi važniji igrači igrali oko 20-ak minuta jer su jednostavno pregazili nedoraslog protivnika. Zatim, Salt Lake City je od Denvera udaljen niti 600 kilometara, što je uvjerljivo najkraći let koji ijedan NBA klub mora uzeti dok dođe do Colorada. I da, obzirom da se radi o susjedima smještenim usred Rockiesa, treba istaknuti kako i Jazz redovno igra na sličnoj nadmorskoj visini i da su itekako navikli na problematiku rijetkog zraka.

Ukratko, Utah nije gost protiv kojega Nuggetsi mogu računati na pomoć vanjskih faktora. Jasno, nije ovo teoretiziranje nikakav pokušaj da opravdam poraz Denvera, jer je jasno da je i bez ovih detalja Karlova momčad imala ulogu favorita. Dakle, prava stvar se odvijala na parketu.

Naveli smo neke karakteristike napadačke igre Nuggetsa, a u ovom slučaju nametale su se još neke prednosti. Tipa, duboka rotacija, ogromnu prednost na vanjskim pozicijama, ritam. Brojke koje govore da je napad Denvera dominantan ne lažu. Sada da vidimo, korak po korak, kako je Utah razbila sve te postavke.

1. stilom igre

Nuggetsi su trčali u kontru kad god su stigli i napadali su reket ulazima, ali Jazz je tome parirao nametanjem svoje igre – sporih, postavljenih napada, spuštanjem lopte u reket i visokom realizacijom u tom području. Denver nema visokog igrača koji može parirati ovakvom učinku u napadu, Nene je premalo, što stavlja ogroman pritisak na njihov vanjski šut i lagane poene. Drugim riječima, Denver mora odigrati bezgriješno u dosta aspekata igre, od kontrole lopte do šuta, da zamaskira šuplji reket i manjak moći. Noćas im to nije uspjelo. Jazz je cijelo vrijeme koristio svaki povoljni match-up koji im se ponudio, a Karl osim Nenea nije imao koga baciti na dvojac Jefferson-Millsap. Što su ova dvojica redovno koristila, bilo da su maltretirali Harringtona i Galinaria pod košem ili Mozgova iz vana.

2. klupom

Denver se i dalje vodi kao momčad sa sjajnom klupom, ali ovo nije lanjska momčad koja je imala dvije jednake petorke. Postoji rotacija, ali ona je daleko od dominantne i previše je ovisna o napadačkom učinku vječnog talenta bez prave uloge koji trenutno zabija kao blesav. Naravno, pričam o Alu Harringtonu. Klupa Jazza pak iz sjene pokazuje sve kvalitete koje jedna klupa mora imati u ovakvoj sezoni. Najveća snaga je opet pod košem. Jeffersona i Millsapa mijenjaju Kanter i Favors, što je gotovo idealna kombinacija. Iako su oba klinci koji se još uče košarci i koji još nisu svjesni svojih mogućnosti, fizički su odavno prerasli svoje godine. Njihova snaga i masa definitivno nisu momačke, što im u konkurenciji klupa protiv kojih uglavnom igraju, omogućuje da iskažu i druge talente. Oba su izvrsni skakači, Kanter ima post igru čime idealno mijenja Jeffersona, a Favors ima pokretljivost i razinu energije kojom idealno zamijenjuje Millsapa. Dodaj na ovo hrpu atletskih krila poput veterana Howarda (može zabiti u serijama), Milesa (eksplozivni swingman i obrambeni specijalac) i Evansa (fenomenalni skakač koji samo na račun atleticizma i skočnosti radi kaos za svojih nekoliko minuta po utakmici) i imaš rasni frontcourt usprkos činjenici da startaš (i većinu vremena igraš) s tri lagana igrača. Problem je i ovdje vanjska linija, ali ipak puno manji – dok su Bell, Hayward i Harris kvalitetama zamjene koje startaju, Watson i rookie Burks su back-upovi koji upravo to i igraju. S tim da je iz aviona očito kako mali Burks individualnom kvalitetom odskače od konkurencije i kako bi uz minutažu vjerojatno imao sličan učinak kao i jedan drugi rookie, Brooks, u Netsima.

I tako je Jazz u jednu noć pokazao da razlika između njih i Denvera i nije tako velika kakvom se činila prije nekoliko dana. A kada se susretnu dvije podjednako snažne ekipe, obično pobjeđuje ona čiji najbolji igrači odigraju bolje. Dva nositelja Denvera, Lawson i Galinari, ovaj put su jednostavno ostali u sjeni Jeffersona i Millsapa, i to ne toliko zbog forme koliko zbog izuzetno nepovoljnih individualnih match-upova koje su potonji jednostavno iskoristili.

Big Al je i dalje rupetina pod košem i s godinama skače sve slabije, ali čovjek je ušao u godine u kojima se sazrijeva kao napadač i postao je oružje oko kojega možeš graditi momčad. Obrambeno, njegovo je napraviti faul i blokirati što se da, a ne pomagati uokolo (za pokrivanje terena zadužen je naravno Millsap), ali napadački je danas nezaustavljiv. Sjajnoj post igri dodao je i fantastičan šut s poludistance kojega je i ranije šutirao u enormnim količinama, ali ga nikada nije zabijao ovakvom lakoćom.

Međutim, nije čak ni Big Al glavni razlog jakog Jazza, niti je on njihov prvi kandidat za all-star. Paul Millsap igra fenomenalnu košarku na oba kraja terena i više nema sumnje da se radi o rasnom starteru koji zaslužuje punu minutažu (zanimljivo, iako redovno starta, Corbin mu i dalje daje 30-ak minuta koje je redovno imao i kao šesti igrač kod Sloana). O tome koliko će ova dvojica dugo držati ovakav nivo igre, ovisi i to hoće li se Jazz do samog kraja boriti za playoff. Jednostavno, njima su all-star izdanja Big Ala i Millsapa potrebna jer vanjska linija im je u komi.

Na početku sam spomenuo da startni bekovi Jazza imaju felere koji se teško mogu ukloniti i evo o čemu se radi. Devin Harris više jednostavno nema brzinu na kojoj je gradio svoju igru. Igrač bez naročitog šuta i playmakerskog instinkta, Harris je brzinom otvarao prostor suigračima i bio dovoljno učinkovit u obrani da zasluži minute. Nakon cijelog niza ozljeda i gubitka fizikalija, njegov nivo talenta sveo ga je na razinu back-up playa. Hayward pak ima nivo talenta za startera, ali nema fizikalije da bi ga upotrijebio. Naime, momak je totalni all-round stilom igre – sjajno vidi parket, sjajno se kreće, može zabiti otvoreni šut, može odigrati obranu – te je teoretski idealno malo krilo, ali nema mišiće za hrvati se s mrcinama poput Jamesa ili Denga ovoga svijeta. Čuvati bekove je nešto drugo, njegova dužina dobro dođe protiv npr. Kobea, ali za igrati drugog beka jednostavno je jalov jer čim spusti loptu na pod – nastaje pakao. Nema brzinu za dribling ili ulaz, nije catch & shoot opcija koja bi opravdala minute samo na račun onoga što zabije iz vana, a to prevedeno znači da nije startna dvojka u NBA. Tu na scenu stupa Raja Bell kao svojevrsna nadopuna, swingman koji bi trebao biti stoper na boku protiv čvrščih momaka, ujedno i netko tko može odigrati tu catch & shoot rolu u napadu. Treba li uopće napominjati da on danas više ne može biti ni jedno ni drugo i da je očito kako ga Corbin drži na parketu više kao produženu ruku. Sva tri back-upa na bokovima (Miles, Howard, Burks) imaju više smisla od Raje u ovom trenutku povijesti, a paradoks je da rookie Burks sve ove navedene kvalitete potrebne za dvojku ima i da je debelo u zaostatku s minutama i za Haywardom i za Bellom na toj poziciji. Ali, nema sumnje da će se s vremenom ova situacija iskristalizirati u njegovu korist.

Uglavnom, danima razbijam glavu oko power rankingsa i do prije 24 sata Jazz mi je bio u donjem domu Zapada, malo iznad Kingsa i Warriorsa. Danas su već među onom gomilom momčadi koja ima šanse za sedmu ili osmu playoff poziciju, a sutra, padne li pristup u obrani, popusti li klupa ili nestane šuterska forma udarnog dvojca (i uopće Millsapov all-round učinak), možda će opet biti u kategoriji ispod. Međutim, Denver, Denver je veći problem. Kada Lawson i Galinari lete po parketu u ritmu, ova Karlova kombinacija nesebične košarke u kojoj se uvijek traži pas više te agresivnih ulaza i vanjskih šuteva, djeluje kao dobitna formula na izjednačenom Zapadu na kojem nema momčadi s ekstra kvalitetom (osim naravno Thundera, ali znamo da oni imaju probleme drugačije prirode).

Međutim, usprkos tome što su na jednu večer uspjeli parirati u skoku solidnoj skakačkoj momčadi poput Jazza, njihov manjak skakača i previše šupalj reket strše kao govno u punču. Jednostavno, teško mi je zamisliti da momčad s ovakvim karakteristikama može dobiti playoff seriju od 7 protiv bilo kojeg balansiranijeg protivnika obzirom na nemogućnost da, osim krađama i solidnim rotacijama u pick igri, zaustave napadačku igru kroz post.

I tako se vožnja ovim ludim vrtuljkom Zapada nastavlja...

28Dec/110

RUNNING WITH THE PACK G2

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Bucks

Jučer smo gledali prezentaciju toga kako bi stvari mogle izgledati u budućnosti, a jutros smo se mogli podsjetiti kako je to izgledalo lani. To bi, u jednoj rečenici, bio opis Wolvesa u prve dvije utakmice. Obzirom na ono što sam dan ranije vidio gledajući njih protiv Thundera i Buckse protiv Bobcatsa, očekivao sam iznenađenje i pobjedu Minnesote na račun Beasleya i Bareae, računajući kako Jackson i Dunleavy ne mogu zaustaviti mlađe i energičnije protivnike. Pri tome sam zaboravio na dvije stvari koje će biti itekako ključne u ovoj sezoni:

1. Barea kao drugi bek potencijalna je bomba u napadu, ali isto tako obrambeno je lako iskoristiv protivnik, posebice protiv visokog swingmana tipa Jacksona

2. na Beasleya ne možeš računati

Adelman je pokazao da je lisac time što je Bareu gurnuo u igru već nakon 5 minuta kako bi što prije iskoristio mumificiranost bokova Bucksa. Jasno je zašto Skilesu ne pada na pamet maknuti ih iz petorke – i Dunleavy i Jackson lani najgori napad u NBA čine podmazanijim svojim pasovima i šutom. Obrambeno se pak nikako ne uklapaju u identitet prvenstveno obrambene ekipe koji su Bucksi izgradili zadnjih godina, a to pokazuju i šupljine pokazane u ove dvije utakmice. Podatak koji sve govori o obrani Bucksa – u prvih 12 minuta primili su 30 koševa i slali Wolvese na liniju 20 puta.

Loša igra nije kažnjena iz jednostavnog razloga što su protivnici bili još gori. Ako izuzmemo Darka koji je cijelu večer bio vrlo solidan u čuvanju Boguta 1 na 1 (a to baš i nije kompliment Bogutovoj igri), u obrani Wolvesa curi na sve strane. Postaje jasno da Adelman treba Johnsona na parketu samo zbog dužine, jer čim ga makneš na klupu ostaješ u nekoj kombinaciji Rubio-Barea-Ridnour protiv koje možeš zabiti kako hoćeš.

Ono što su Bucksi napravili puno bolje od Thundera je kontrola ritma. Stalni faulovi i dobra tranzicijska obrana oduzeli su Minnesoti lake koševe, a ostalo je napravio Beasley. Nije zabio ništa, izbacio se iz igre nepotrebnim osobnima, a kada bi i dobio loptu uglavnom bi je poklonio protivniku. Umjesto da dominira pored Dunleavya, Beasley je potpuno nestao, a to u prijevodu znači da je napad Wolvesa ostao bez dežurnog strijelca i sveo se na Loveovu upornost (već u prvom poluvremenu ostvario statistiku za utakmicu, double-double od 20-12, završio s 31-20) i Bareinu slashersko-šutersku inspiraciju.

Početak treće obilježio je novi niz Beasleyevih gluposti, bezvezna četvrta osobna i isforsirani šut nakon kojega Bucksi po prvi put na susretu odlaze na značajniju prednost. I baš u ovom trenutku činilo se kao da opet gledaš reprizu prošle sezone. Iz Wolvesa kao da je nekto isisao energiju iz prve utakmice. Love skače i bori se, dok ostali gledaju kako Bucksi zabijaju otvoreni skok šut za skok šutom. Nitko ne reagira ni u obrani ni u napadu, a lopte se gube na sve strane, kao i prošle sezone kada je Minnesota u prosjeku dominirala ligom u kategoriji prodanih lopti.

Nigdje onog Adelmanovskog kretanja bez lopte, nigdje pravovremenih asista. Samo Love koji radi i radi i radi, a sve uzalud. Naravno, svima je jasno da je ovo škola i da će ovakvih večeri biti. Očajna obrana, nesuvisli napadi, izgubljene lopte – sve su to karakteristike tipične za gubitnike, a Wolvesi moraju itekako raditi da se riješe tih obilježja. Potencijala ima. Međutim, ono što je možda važnije za širu sliku je loša košarka koju prezentiraju Bucksi.

Za jednu momčad koja pretendira na povratak u playoff i borbu za jednu od 8 pozicija, Milwaukee igra poprilično lošu košarku. U ovom susretu su u jednom trenutku imali i 20 razlike, nakon što su Jennings i Jackson spojili par šuteva i nakon što je Beasley još jednom uništio nekoliko napada u nizu. Međutim, čim je šut stao, stali su i Bucksi. I to su toliko stali da je Luke Ridnour sam samcat gotovo utakmicu doveo u egal (uz Loveove skokove i Rubiovo seciranje obrane na samom kraju, a i Beasley je konačno spojio dva šuta, ne zato što je najbolji kad treba, već zato što bi svatko od ispucanih 20 lopti kad-tad zabio dvije). Nije Minnesota odigrala ništa specijalno, jedan njihov igrač je postao vruć i to je bilo dovoljno da na kraju zamalo odnesu pobjedu.

U ovoj očajnoj prezentaciji košarke u kojoj smo se nagledali silovanja skok-šuta i promašenih zicera Love je imao čisti šut za produžetak koji je iscurio. Nebitno, Minnesota od ovakve pobjede ne bi imala nikakve koristi jer nisu toliko dobri da si mogu priuštiti pobjede kada ne igraju dobro, ali sama činjenica da su Bucksi teškom mukom iskopali pobjedu doma protiv doslovno iste ekipe koja je lani imala najgori score u lig dovoljno govori o njihovim playoff šansama. Atlanta, Indiana i Philadelphia se ne moraju bojati da će propustiti playoff.

Bucksi su dvije večeri za redom odigrali istu utakmicu i tu već imamo materijala za neke zaključke. Prvo, radi se o lošoj momčadi koja će teško naći kompromis između napada i obrane (ovi što mogu zabiti ne igraju obrani, ovi što igraju obranu ne mogu zabiti). Drugo, Bogut je vodonoša, u najboljem slučaju drugi čovjek, nikako temelj napada. Prvog imena nema, iako će se Jennings i Jackson cijelu sezonu natjecati za tu rolu (što nužno ne mora donijeti ništa dobroga, dapače). Ipak, ima i jedna dobra vijest. Rookie Leuer ima meku ruku s poludistance i dovoljno je borben pod košem da ga se uključi u rotaciju. Mali ima potencijala biti Vince Masuka, a to nikada nije loše. Ako netko ne zna, Masuka je sporedni lik u Dexteru, totalno nebitan i nevažan za radnju, ali svaki put kada se pojavi ukrade scenu. Ne uzima ništa, daje mnogo. Leuer spada u tu kategoriju. Nema talenta ni fizikalija za veće role, ali dovoljno je visok i pokretljiv da nije sprdnja u obrani, ne boji se gurati pod košem, plus ima tu meku ruku oko koje može izgraditi karijeru. Ukratko, sjajan peti visoki u dobroj rotaciji.

Celtics @ Heat

Morao sam odgledati i ovaj derbi, iako je po načinu na koji je Miami dominirao susretom ovo bilo sve samo ne derbi. Wade i James su svojim monstruoznim fizikalijama stizali na sve strane, tipa zalijepiti bananu u obrani i onda u nastavku akcije istrčati kontru u kojoj si bacaju alley-oop. U jednoj situaciji James baca Wadeu lob s centra, ovaj ga hvata u zraku i leti na drugi obruč i polaže, lopta curi vani, ali James je već tu da je zakuca nazad u koš. Bolesno.

Dobri stari Celticsi pak nikad ne odustaju i na leđima Bassa (igračina, šteta što su ga u Orlandu uporno gurali van reketa, čovjek je fajter koji ima potencijala postati role player u stilu Kurta Thomasa, a ne biti samo meka ruka s poludistance) i Doolinga (hladnokrvni veteran koji ne propušta šansu kada mu se ukaže) razliku koja se cijelo vrijeme kretala između 10 i 20 (ovisno o tome kad bi James i Wade bili zajedno na parketu) smanjuju na samo 3 minusa. I tu sad postaje zanimljivo, treba vidjeti kako će Heat reagirati u ovim gustim završnicama koje su im do sada bile najslabija karika.

I kako Heat reagira? Pa do sad valjda već svi znate za malog rookiea i njegova herojstva, Cole je zabio sve što je trebalo i osigurao pobjedu. Da li pojava klinca rješava najveći problem ove momčadi, to će tek vrijeme pokazati, ali ono što mali donosi u paketu nije nikakav specijalni talent (zna igrati poziciju, ali po instinktima je više combo-bek koji prvo traži svoj šut), već jedna izuzetna vrlina – muda. Momčad koja u sastavu ima jednu košarkašicu (Chris Gump) i jednog tipa poznatog po tome što nestaje u ključnim trenutcima, hitno je trebala infuziju testosterona.

Naravno, ogroman je plus što jedan kvalitetan košarkaš uzima minute koje su lani odlazile na mumije poput Bibbya ili Housea, nije na odmet ni što više Colea znači manje Chalmersa (ovaj Beasley među bekovima noćas je u jednom peroidu uspio izgubiti 4 lopte u 90 sekundi), ali upravo je njegov doprinos u stabilizaciji rotacije ključan. Sada Spoelstra u zadnjim minutama može računati na petorku Wade (apsolutno najbolji igrač i lider, neprikosnoveni alfa mužjak), Cole (drskost), James (uvijek koristan, može čekati u pozadini), Haslem (dokazani šampion) i tko god. Možda ponajprije Battier - kada se i on navikne na ovaj frenetični ritam obrana-napad i kada pronađe rolu, dobri stari Shane također može ponuditi zanimljivu kombinaciju razuma i hormona te poslužiti kao ključni stabilizacijski faktor. Zvuči kao kemija? Pa kemija je upravo ono što fali ovoj momčadi, ništa drugo. Ili je bolje reći – ono što je falilo.

Jazz @ Lakers

Pistoni nakon viđenog jutros više nisu nešto najgore što moje oči vidješe ove sezone. Ta titula pripada Jazzu koji nema previše talenta, ali što je još gore nema ni igre, ni vizije, ni identiteta. Od kada je Jazz u zemlji mormona, ima tome 32 godine, klub su trenirala 3 čovjeka, od čega je Jerry Sloan trajao 23 godine. Izdrži li Tyrone Corbin jednu (brojkama - 1, na talijanskom - uno) bit će to veće čudo od onih ploča koje je Joseph Smith pronašao na brdu u blizini svoje kuće.

24Dec/110

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Prilika za uključiti se u borbu za naslov došla je prije nego su se nadali i prije nego su bili spremni. Thunder ima sve potrebno za godinama dominirati ligom – fenomenalna dva temelja u Durantu i Westbrooku, sjajne suigrače koji ih nadopunjuju u Ibaki i Hardenu te cijeli niz korisnih igrača zadatka. Ono što im je stalo na put bila je činjenica da još ne znaju kamo sa svim tim talentom, što je dijelom krivica igrača (posebice Duranta i Westbrooka koji često nepotrebno forsiraju), a dijelom nesretnog trenera Brooksa koji je protiv Memphisa imao sreće što obezgayevljeni Grizliji nisu mogli pratiti ritam njegove momčadi (a i Hollins mu je u par navrata učinio uslugu), dok ga je protiv Dallasa Rick Carlisle potpuno nadigrao i razotkrio. Brooks očito zna s mladima i zna postaviti igru u obrani, ali da je ranije prepoznao Hardena kao playmakera možda bi napad ovisan isključivo o individualnom talentu konačno poprimio i obrise nekakvog sistema.

THIS IS NOW:

Opravdanja više nema, s ovim rosterom Brooks mora napraviti korak naprijed. Westbrook i Durant odradit će glavninu posla, a Brooks samo mora pravilno rasporediti Hardenovu ulogu u napadu i tako postaviti Thunder na vrh Zapada, praktički u klasu za sebe. Istina, još uvijek su svi skupa premladi, ali nije da im konkurenciju više predstavljaju veteranske uber-momčadi protiv kojih treba čekati na red. Red na Thunder je stigao, sada samo moraju pokazati da imaju dovoljno inteligencije i hrabrosti da to iskoriste.

PLUS:

Čak da Ibaka nikada ne postane ništa više od osrednjeg napadača, njegov učinak pod obručima je nemjerljiv za ovakvu momčad i održava balans između obrane i napada. Rotacija je sjajna, posebice pod košem gdje veterani Collison, Perkins i Mohammed donose i šampionska iskustva i gomilu energije. Sefolosha je uvijek potreban stoper, Maynor pouzdani back-up play, a Cook dežurni tricaš. Roster ove momčadi je sastavio genijalac i da se u košarci dodjeljuju oskari, Presti bi dobio onoga za najbolji film kao producent.

MINUS:

Upitni košarkaški IQ. Dolazi li do povremene neuračunljivosti u njihovoj igri samo zbog Brooksovih krivih procjena i mladosti? Ili je greška stilske prirode, odnosno nalazi se u organskoj nemogućnosti da Durant i Westbrook zajedno funkcioniraju? Težina situacije je u tome što pozitivan odgovor na ova pitanje može dati samo naslov.

PRVIH 5: Westbrook, Sefolosha, Durant, Ibaka, Perkins

5 ZA KRAJ: Westbrook, Harden, Durant, Collison, Ibaka

SCORE: 49-17

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Tipična sezona za Blazerse, još jednom obilježena ozljedama i vrlo dobrom igrom usprkos svim problemima. Ono što je razlikuje od većine u McMillanovoj eri je ta što označava kraj generacije koja je godinama trebala vladati NBA ligom i koja bi možda upravo ove sezone, obzirom na smjenu generacija, imala najveću šansu u lovu na naslov. Nažalost, Royeva koljena nisu izdržala, Odenova nikada nisu ni dobila priliku i jedno poglavlje je gotovo.

THIS IS NOW:

Međutim, na rosteru je još dovoljno vatre da se ne srlja bezglavo u rebuilding. LaMarcus Aldridge je još uvijek dobar oslonac i, iako nije superstar, okružen gomilom solidnih igrača može nositi Blazerse do dobrih rezultata. Problem s njegovom pratnjom je u tome što se uglavnom radi o igračima koji mogu dati maksimum samo ako su okruženi igračima koji su kvalitetniji. Praktički, svaki od igrača Blazersa igra ulogu koja mu je za jednu poziciju neprimjerena. Aldridge, idealan drugi igrač, sada je prvi. Wallace, sjajno atletsko krilo koje all-round učinkom može biti treća opcija, ovdje je drugo ime. Igrači poput Feltona i Matthewsa, stvoreni za zaokružiti petorku, morat će iskočiti na neki način i prihvatiti veću ulogu. Naravno, sve polazi od činjenice da je Royevom ozljedom brižljivo isplanirana momčad pala za taj jedna stupanj, a, gledano uži kontekst lanjske sezone, činjenica da su ostali bez Roya znači da su ostali i bez prvog čovjeka s klupe. To je donekle ispravljeno dovođenjem Jamala Crawforda, revolveraša sposobnog donijeti instant koševe s klupe. Činjenicu da je Marcus Camby danas uglavnom obrambeni skakač koji sam sebe izbacuje iz rotacije neprestanim promašivanjem šuteva s poludistance pokušat će nekako maskirati dovođenjem podcijenjenog fajtera Craiga Smitha i veterana Kurta Thomasa, koji danas može jedino i igrati u sporoj momčadi kakva su Blazersi. Očekivati da Oden svojim povratkom donese živost pod obruče iluzorno je obzirom na stalna odgađanja njegovog povratka na parkete, tako da jedina opcija da se nekako tijekom sezone pojačaju ostaje ili trade Wallacea (Batum može uskočiti u petorku i dobrim dijelom pokriti njegov učinak) ili eksplozija nekog od cijelog niza mladih anonimnih igrača koje su okupili i koji im sačinjavaju većinu na klupi.

PLUS:

Koliko god ponekad iritiralo gledati njihov spori napad, činjenica je da je nerijetko upravo McMillanov stil igre najveće oružje Blazersa. Posebice tu mislim na obranu koja je građena oko spriječavanja lakih koševa, mada i napad, usprkos prividnoj neučinkovitosti, funkcionira upravo na inzistiranju da su laki koševi ili barem oni iz izrađenih situaciji jedini pravi izbor.

MINUS:

Blazersi niti imaju dovoljno kvalitetnu jezgru da plešu s ovim mladim ekipama koje dolaze, niti su toliko stari da odjašu u sumrak rebuildinga s ovim veteranskim. Treba graditi u hodu, a to je uvijek opasno, posebno kad imate vlasnika koji ne preza od suludog trošenja novca. Tko zna, možda je pametnije pokušati još jednom, pa onda jednostavno krenuti iz početka, ma kako to bolno bilo.

PRVIH 5: Felton, Matthews, Wallace, Aldridge, Camby

5 ZA KRAJ: Felton, Crawford, Matthews, Wallace, Aldridge

SCORE: 38-28

DENVER

THAT WAS THEN:

Kotrljali su se nekako kroz sezonu u sjeni sapunice oko Carmela. Kada su ga se konačno riješili, Karl je osvario svoj davni san i složio run and gun momčad oko dvije podjednake petorke, proizvevši usput najbolji napad u ligi i ujahavši pobjednički u playoff. Gdje im je naravno lakoćom na put stala Oklahoma.

THIS IS NOW:

Karl zasigurno trlja ruke oko ovog rasporeda jer mu stil igre bez zvijezda omogućava da na parketu drži u tom trenutku najspremnije igrače, što bi moglo biti od presudne važnosti u back to back utakmicama. Također, prednost treniranja u Coloradu odavno je dokumentirana, teško će bilo tko u back to back situaciji moći do pobjede protiv Nuggetsa u Denveru. Međutim, sve su to detalji koji ne bi smjeli zasjeniti činjenicu da ovo ipak nije lanjska momčad. Ty Lawson više nije vihor s klupe već startni play i praktički najvažniji čovjek, obzirom da Andre Miller nije na razini na kojoj je bio Felton, niti pod stare dane može pratiti ovaj frenetični ritam Nuggetsa (iako ga Karl vrlo dobro poznaje i zasigurno zna kako ga najbolje može iskoristiti). Pad su doživjeli i na bočnim rotacijama, gdje su ostali bez korisnog Chandlera i Smithove eksplozivnosti – Rudy Fernandez i Corey Brewer daleko su od poštenih zamjena. Tako da će Nuggetsi ipak morati paziti na ritam misle li i sami dočekati kraj sezone na nogama, obzirom da su Lawson i Afflalo ipak puno kvalitetnije opcije od svojih zamjena i da će zbog toga vidjeti gro minuta. Danilo Galinari imat će šansu rešetati s krila, a glavne stvari događat će se pod košem. Zadržavši Nenea napravili su ono što su mogli, ali sada treba vidjeti tko će mu se još pridružiti učinkovitom igrom na način na koji su to lani činili veterani Martin i Andersen. Birdman možda ima još nešto u nogama, ali Martinov učinak trebali bi zamijeniti ili rookie Faried ili netko od euro dvojca Kupus – Mozgov, obzirom da je preplaćeni Harrington u ovoj fazi karijere tek šuter iz vana koji se lani nije ni uspio izboriti za bitniju ulogu u Karlovom sistemu. Ja se kladim na rookiea jer netko u petorci mora i skakati.

PLUS:

Nedostatak vrhunskog talenta nadoknadit će rotacijom i prednošću domaćeg terena. Ipak, sve je u rukama Karla koji mora pronaći načina da iz slabijeg rostera nego lani smiksa slične rezultate.

MINUS:

Napadačka učinkovitost će zasigurno pasti obzirom na promjene, a, kako osnova za značajniji napredak u obrani nema, Denver će morati itekako pripaziti ne bi li im se dogodilo upravo suprotno od onoga što većina očekuje – umjesto da budu potencijalno iznenađenje iz sjene, vrlo lako bi mogli ispasti iz playoff slike.

PRVIH 5: Lawson, Afflalo, Galinari, Nene, Mozgov

5 ZA KRAJ: Lawson, Afflalo, Galinari, Faried, Nene

SCORE: 35-31

UTAH

THAT WAS THEN:

Prošla sezona u povijesti Jazza bit će upamćena po odlasku legende Jerrya Sloana. Nakon toga, bit će zapamćena i po lakoći kojom su se odrekli svog najboljeg igrača Derona Williamsa, sve kako bi izbjegli buduće sapunice. Nije zemlja mormona diznilend ni Gotham pa da se poštena raja gnjavi tračevima. U SLC-u je bitna samo košarka, a ona je, nakon još jednog osrednjeg početka sa Sloanom i Deronom, dolaskom Corbina za trenera postala jedva gledljiva.

THIS IS NOW:

Možda je rano tako nešto tvrditi, ali meni se čini da Tyrone Corbin nije kapacitet za NBA trenera. Čovjek navodno želi popraviti nedostatke koje je imala Jerryeva obrana (previše faula i previše rupa) i onda u sredinu reketa gurne Ala Jeffersona, genijalnog strijelca koji se nije u stanju obraniti niti od muhe. Posao Corbinu neće olakšati ni čudna formula kojom je posložena ova momčad. U rukama ima roster sastavljen od gomile mladih igrača kojima treba dati minute i šansu s jedne strane, dok s druge strane stoji niz iskusnih veterana kojima se zasigurno ne prolazi kroz nekakav rebuilding. Pouzdani veteran Milsap svojom igrom s poludistance i konstantnim kretanjem dobro paše uz Jeffersona u napadu, ali oba su preniska za nadopunjavati se u obrani. Mladi Favors ima potencijal jednog dana biti rješenje za sve njihove probleme u reketu, možda pomogne i rookie Kanter, ali dok njih dva stasaju Big Al i Milsap vjerojatno će već biti u novim klubovima. Jazz je krcat pod košem i trebat će pametno podijeliti minute između veterana i mladih, ali zato na vanjskim pozicijama vlada suša. Doveli su veterana Josha Howarda ne bi li uštrcali malo eksplozivnosti u napad, ali Howard nakon svih ozljeda nije ništa manje istrošen od Rajae Bella. Uglavnom, dati minute njima na boku totalno je blesavo pored mladog Haywarda i novog rookiea Burcsa. Jedina pozicija na kojoj nemaju alternativu istrošenom veteranu je ona playmakerska gdje je Devin Harris usamljen do te mjere da su mu doveli Jaamala Tinsleya. Uglavnom, u ovoj sezoni osnovno će biti pratiti razvoj mladih, možda usput zamijeniti ponekog veterana za budući pick (makar i druge runde kao što su napravili davši Netsima Okura, usput dobivši i poprilični trade exception) ili neko prikladnije pojačanje. I, naravno, doći u poziciju sudjelovati u što boljim okolnostima u budućem super draftu.

PLUS:

Big Al je sposoban zabiti pod košem kao malo koji igrač u ligi, a cijeli niz zanimljivih igrača mogao bi potencijalno značiti i puno efikasniji napad nego je to bio slučaj lani.

MINUS:

Bez obzira koliko se Corbin trudio posložiti obranu, s ovim Sloanovskim rosterom bez i jednog stopera za očekivati je kako će Jazz uvijek puno više primiti nego će moći zabiti. Također, upitno je tko je od ovih mladih igrača uopće talent na kojega će se ubuduće moći osloniti. Hayward je u rookie sezoni pokazao malo, Favors osim povremenih skakačkih bljeskova nije pokazao ništa, Evans je bio dobar za kasni izbor druge runde samo što ove sezone mora uskočiti u Kirilenkove cipele (Miles to definitivno ne može), Kanter je praktički izabran na osnovu priča jer malo ga je tko ikada vidio da igra osim ovoga ljeta na EP-u, a Burcs je igrao na lijevom sveučilištu i pitanje je kako će se njegovi talenti prenijeti u NBA. Opet, obzirom na dokazanu kvalitetu Kevina O'Conora kada je pronalaženje talenta u pitanju, sve je moguće.

IDEALNIH 5: Harris, Hayward, Evans, Favors, Jefferson

SCORE: 27-39

THE PACK

THAT WAS THEN:

Kahnovski roster skrpan od gomile osrednjih playeva, promašenih visokih draft pickova i krilnih igrača koji smetaju jedni drugima, nikako da napravi nekakav mali iskorak koji bi, barem na sekundu, natjerao čovjeka da pomisli kako je Kahn svih ovih godina imao ideju što radi. Prošla sezona obilježena je promašajem s izborom trenera (nesretni Rambis pokušao je učiti trokut potpuno za njega ne-adekvatnu skupinu, što je nažalost rezultiralo time da je trokut osuđen na nestanak iz NBA, barem dok Phil ne sleti u Knickse) i Loveovom eksplozijom koja je povremeno skretala pozornost i na Wolvese. 30-30 i 20-20 nisu samo nazivi nekih tamo dokumentaraca, barem ako pitate prave NBA fanove.

THIS IS NOW:

Rubio je konačno sletio u čopor, što Kahnu izbija zadnje opravdanje iz ruku obzirom da je sve ove godine gradio momčad oko na Rubia potrošenog picka. Ili će Wolvesi konačno zaigrati košarku ili će David tražiti novi posao. Da zaigraju košarku pobrinut će se Adelman, iskusni trener koji neće poput Rambisa tvrdoglavo tražiti od igrača da se nametnu njegovim idejama. Adelman će ionako potentan napad dodatno otvoriti, što je dobra vijest za Lovea i suigrače. Obrambeno, Wolvesi ionako nemaju potencijala biti kvalitetni, a to znači da je suludo trošiti minute na likove poput Darka ili Pekovića. Adelman će svjesno riskirati dodatnu propusnost u reketu samo kako bi s Loveom ili Millerom na petici napad dobio dodatnu opciju. Bit će zanimljivo vidjeti kako će iskoristiti navodne talente (kažem navodne jer ih nitko još nije vidio, iako svi o njima pričaju) Randolpha i u manjoj mjeri Johnsona, a naravno da će sve oči biti uprte u Rubia. Nakon očajnih igara u Euroligi optimisti se mogu samo nadati da je NBA primjereniji stil za rastrčanog Španjolca. Način na koji će se raspodjeliti minute između Beasleya i Williamsa još je jedan zaplet na koji treba obratiti pažnju. Oba su preniska za klasične NBA četvorke, ali gurajući ih na krilo oduzimate im šansu da iskažu svoj skakački potencijal. Williams je bolji šuter za tri i boravak na perimetru ne bi ga trebao potpuno iznerediti, iako bi i njemu uloga četvorke pored Lovea najbolje legla, dok je usprkos gomili koševa lani bilo vidljivo da Beasley udaljen od koša nije ništa više od uber verzije tweenera poput Ryana Gomesa ili Marvina Williamsa.

PLUS:

U Williamsu imaju all-round potencijal koji bi mudrim vodstvom Loveu trebao konačno donijeti kvalitetnog suigrača. Ključna riječ za njih je svakako potencijal. Odigra li Rubio kako Kahn očekuje, pronađe li Adelman ulogu Randolphu (možda kao centru), tada mogu biti stvarno opasni.

MINUS:

Očekivanja su jedno, a činjenice nešto sasvim drugo. One i dalje jasno govore da je jedino Love dokazana kvaliteta, što je u ovakvoj sezoni možda dovoljno za desetak pobjeda. Moja prognoza je nešto optimističnija i najvećim dijelom se bazira na poboljšanjima koja će uvesti Adelman. Međutim, sumnje u ostatak rostera itekako postoje, bilo da gledamo individualno ili skupno. Jednostavno, previše je tu loših poteza bilo odigrano da bi se u jednu godinu sve dovelo u red.

IDEALNIH 5: Rubio, Johnson, Williams, Love, Randolph

SCORE: 23-43

11Feb/118

THE 2011. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Od ove sezone odlučio sam modernizirati izbor za tradicionalni no-star kojim obilježavamo besmisao all-star utakmice, ali koji ukazuje i na spaljen novac i loše poteze uprava diljem lige. Ajde, možda je riječ besmisao preteška, dok sam imao 15 godina uživao sam gledati Glena Ricea i Mitcha Richmonda kako dižu one staklenke iznad glave, ali, otprilike u tom razdoblju, spomenuti vikend prestajem koristiti za išta više od odmora kako bi što spremniji i koncentriraniji dočekao zadnji rok za trejdove.

Uglavnom, do sada je izbor uključivao 12 imena koja su tokom sezone ostavila očajan dojam, a prednost bi dobili oni s ogromnim ugovorima koje nisu u stanju opravdati te oni s ogromnom minutažom koju ne koriste za ništa korisno. Obzirom da je kandidata svake sezone više nego dovoljno, od ovog izbora imat ćemo dvije momčadi, Istok i Zapad, kako i dolikuje pravoj utakmici.

Naravno, prije nego krenemo na sam izbor, nekoliko riječi o nezaboravnoj noći koja je iza nas. U roku od nekoliko sati NBA je ostala bez dva simbola – Ray Allen skinuo je rekord Reggiea Millera u tricama, a Jerry Sloan odustao je od borbe s vjetrenjačama mudro izabravši mirovinu.

Iako se radi o pomalo blesavom osjećaju, moram priznati da sam ponosan na Raya. Zaljubljen sam u njegovu igru od prvog dana kada sam ga vidio u akciji i sjajan je osjećaj nakon tolikih godina osjetiti kako čovjek ne samo da prima priznanja koja zaslužje, već kako svojim radom ostavlja trag koji nitko neće moći ukloniti. Ray danas više nije samo čovjek s najljepšim skok-šutom u povijesti kojem se možemo diviti iz estetskog kuta kao kakvom umjetničkom djelu, Ray je danas legenda kojoj status jednog od najvećih garantiraju konkretne brojke.

Njegovih suludih 2 562 ubačenih trica ostat će na vrhu dugo, dugo vremena. Mislim, stavimo stvari u perspektivu – od aktivnih igrača samo Eric Gordon donekle obećeva da uopće može krenuti stopama Raya i Reggiea, a za zaprijetiti im trebao bi zabiti oko dvije stotine trica svake od idućih 10 do 12 sezona. Nije nemoguće, osim iz dva razloga. Prvi je što je tek ove sezone Gordon pokazao da u sebi ima sposobnost za uopće zabiti 200 trica u sezoni, iako još nije dostigao tu brojku (a niti će, ritam mu je razbijen ozljedom). A drugi je što jednostavno nije u stanju ostati u komadu zbog specifične građe.

Dok su Ray i Reggie gazela i fakir konstitucijom, Eric je previše buldog da doživi njihove godine. Mislim, držim mu fige, takav šuter se ne rađa svaki dan i smatram ga već sada top 5 dvojkom u ligi, ali nije realno očekivati da će uspijeti. Kako nikoga drugog nema na vidiku, ispada da ćemo idućih nekoliko desetljeća provesti u potrazi za nekim poput Raya, a da o rušenju njegovih rekorda ne pričam. I dok je nekako za one Wiltove i Kareemove rekorde još i razumljivo da ih možda nitko nikada neće skinuti jer njihova psiho-fizička kombinacija ipak je bila svojevrsno remek-djelo prirode, za lov na ovaj Rayov na prvi pogled nema prepreka.

Trica je danas praktički postala osnova igre, svi imaju šutere, svi šutiraju. Ali, to možda i govori više od ičega kakvo čudo je napravio Ray – običan čovjek u običnom tijelu, samo zahvaljujući svom talentu i radu, postigao je nešto neobjašnjivo fantastično, potvrdio se kao najbolji šuter svih vremena u sportu u kojem je šut ako ne najvažniji, a ono barem najprepoznatljiviji segment igre. Mislim, kako možete voljeti košarku i ne stati pred ovim podatcima i skinuti kapu do poda?

Koliko često imamo priliku vidjeti nekoga tko je u tome što radi najbolji, ma ne samo najbolji već toliko bolji od svih drugih? I što je najluđe, postigao je to s tri sezone manje od Reggiea na kontu (točnije s 315 utakmica manje). Šteta zato što ovo fantastično dostignuće ostaje u sjeni ove druge drame. Ali, nažalost, mozgovi su nam oprani žutilom svakodnevnice tako da se refleksno okrećemo lažnom sjaju (ili u ovom slučaju bolje reći crnilu). A ovo što se sinoć dogodilo s Jerryem Sloanom je upravo to, situacija kada se tresu brda i dogodi se – niš, ma koliko patetičnih tekstova ispisali ESPN-ovi senzacionalisti poput Adandea (ako želite pročitati smisleni tekst iz zdravog kuta, ne treba vam tražiti dalje od dobrog starog Woje koji još jednom pokazuje da je prvo pero današnjice).

S jedne strane imamo čovjeka koji je dosegao vrh ljudskih potencijala, s druge imamo djedicu koji u mirovinu odlazi nekoliko godina prekasno. I sada je veća priča u tome što je ovaj drugi otišao na način na koji je otišao? Umjesto da se divimo nečijem postignuću, zamaramo se tračevima. Ponekad smo stvarno idioti.

Jerry Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena. To ne govore samo njegovi rezultati nego i nešto puno, puno važnije – njegove momčadi igrale su fantastičnu košarku, košarku na pravi način. Nesebično i strastveno. I to je jasno svakome tko je ikada pogledao bilo koju utakmicu Utah Jazza tijekom ovih njegovih nenadjebivih 23 godine.

Jerryeva najveća vrlina bila je u tome što nije priznavao ne kao odogovor, da se poslužim ulitimativnim klišejom. Iz svaka momčadi izvukao bi maksimum i to je trebalo respektirati jer ljudski je kiksati. Samo, Sloan nije znao za kiks, niti bi ikada prihvatio neuspjeh. Njegova opsjednudost igrom i intenzitet kojim je prilazio poslu bili su njegovo najveće oružje, ali ujedno i njegovo najveće prokletstvo.

Sad, reći da Sloan nije znao za kompromis bilo bi blesavo, vidjeli smo u ovoj novoj eri Williamsa i Boozera kako je prihvatio Deronov drugačiji način igre od onoga što je on tražio (kvragu, čak ga je i kao rookiea gurnuo u vatru ranije nego se itko mogao nadati, vjerujući u momka koji tada još nije znao kako se igra pozicija). Prihvatio je čak i tu momčad, sa svim njenim vrlinama i manama. Ubrzao je igru, odustao od totalne kontrole, shvatio je da nema smisla živcirati se nad šupljim reketom kada mu profil igrača ne omogućuje da ga brani kako treba te je obranu prilagodio igračima i otvorio je pomaganju, krađama i lutanjima pojedinaca, nečemu što je prije bilo nezamislivo u tvrdom starom izdanju Jazza u kojem si živio i umirao braneći se 1 na 1.

Sloan je bio tvrdoglav, ali nije bio blesav. Samo, problem je u tome što to nije bilo dovoljno, odnosno što nije bio dovoljno fleksibilan. Uzmimo za primjer samo njemu dva najbliža trenera, što godinama, što filozofijom. Rick Adelman i Greg Popovich su također ovisnici o kontroli, učenici škole koja govori da trenerova mora biti zadnja i da momčad mora odražavati trenerovu osobnost, ali su toliko fleksibilni da iz sezone u sezonu mijenjaju stil igre. Ne samo kozmetički, već ako treba i potpuno.

Da li je Sloan bolji trener i poznavatelj igre od obojice? Vrlo vjerovatno. Ali, u isto vrijeme, Sloan nije imao tu sposobnost gledanja šire slike, nije imao taj gen menađera koji je u NBA važniji od onoga trenerskog. Uostalom, pogledajte samo tri imena koja su na vrhu popisa trenera sa najviše naslova:

- Phil ''Imam više prstenja nego prstiju na ruci tako da sam si jednog morao nataknuti na bimba'' Jackson
- Red ''Napravit ću sve, ali baš sve, da si osiguram talent, a onda u miru mogu pripremiti pobjedničku cigaru'' Auerbach
- Pat ''Motivacijski govori i psihologija su važniji od ijedne akcije koju sam ikada nacrtao na ploču'' Riley

Ti ljudi neosporno znaju sve o košarci, ali ono što su znali (i još uvijek znaju) bolje od ikoga je ljudska priroda. Njihova spremnost da izgube poneku bitku kako bi na kraju dobili rat bila je njihova najveća vrlina. Sloan, nažalost, nije posjedovao takav um. Kod njega je sve bilo čista strast. Zato ga je bilo tako lako voljeti. I mrziti, ako ste igrali za njega.

Sloan ima mentalitet sveučilišnog trenera, tiranina i diktatora koji garantira da će iz vas izvući maksimum ako mu date sve što možete. Na sveučilištu to funkcionira, jer kao trener igrača imaš samo četiri godine, taman dovoljno da izvučeš iz njega maksimum, a da ovaj ne poludi i ne ubije te. U NBA to nikada nije moglo proći, čak ni kada nije bilo ovoliko love u igri. A nakon što su igrači postali i novcem važniji od trenera, praktički od prvih dana, hijerarhija je postavljena.

Sad, činjenica da je Sloan izdržao tolike godine s Maloneom i Stocktonom dovoljno govori da nije u pitanju nerazuman čovjek, ali postaje očito kako je on sav život nakon Stocktona i Malonea gledao upravo kroz prizmu tih slavnih godina. Nije glavna prepreka tome što on i Deron nikada nisu uspostavili prisan odnos oca i sina ta što je Deron kreten, kakvim ga danas svi žure prikazati kao da je u pitanju nekakav lik iz stripa i kao da su ovakve situacije crno-bijele, već u tome što je Jerry uvijek u njemu vidio Stocktona, odnosno ono što on nije umjesto onoga što on jeste.

I znate šta, u tome uopće nema problema. Sve je to tako ljudski, sve je ionako ograničeno našim iskustvima, početkom i neizbježnim krajem. Bitno je ionako samo ono između. A Sloan toga između ima na bacanje, eto, ispada da je jedini problem u tome što je Jerry jednostavno trajao predugo. Iako sam svojevrsni fan čovjeka, mislim da sam svake godine od kada pišem ovaj blog negdje tijekom sezone zavapio ''Jerry, odlazi više u penziju''. Jebiga, činjenica je da Jazz uvijek ima dovoljno talenta, ali da rezultati nikako da krenu uzlaznom putanjom.

Uvijek neka toplo-hladna priča, s playoff razočaranjem. Nema centra, nema idealne momčadi, ali bez obzira na to uvijek imaš osjećaj da podbace, ostanu korak kratki. Ovogodišnja momčad je opet vrlo dobra, krenula je u sezonu sjajno ("bravo Jerry, majstor je to vrhunski složio u tako kratkom roku" vikao sam), da bi onda potpuno potonula ("daj otkaz Jerry, ovim igračima treba osvježenje" govorio bih). Mislim, kako doslovno svake godine ovako razmišljam o Jazzu, to što sam nakon vapaja za tim da mu konačno daju nagradu za trenera godine opet počeo glasno pozivati na njegovu ostavku nimalo me ne čudi. To je tako u sportu, trener je uvijek prvi na meti.

Sad, Sloan je trener. I logično da je prvi na meti. Što nas dovodi do pitanja - zašto to tako nije bilo svih ovih godina prije? I odgovor je jasan – zato što do nedavno Jerry nije bio trener, već ikona. Na čelu kluba nalazio se gospodin iz jednog drugog vremena, gospodin koji je kao i Jerry pripadao vrijednostima nekog drugog svijeta. Smrću Larrya Millera, Jerry je ostao bez čovjeka koji mu je uvijek čuvao leđa jer je u njemu uvijek vidio onog trenera koji je Jazz vodio do dva Finala.

Millerov sin pripada drugačijem svjetonazoru, a njegovim dolaskom na vrh prvi čovjek kluba praktički je postao GM Kevin O'Connor, nasljednik legendarnog Franka Laydena, dugogodišnjeg GM-a koji je ujedno bio i trener prije Sloana (to što je Salt Lake City vidio samo dva trenera tijekom svoje povijesti dovoljno govori o tome koliko je poseban bio Larry Miller).

Mlađi Miller i O'Connor nisu nad sobom imali duhove prošlosti, njihova vjernost Sloanu nije se mogla protezati iznad onoga što se događa sada. Kada bi gledali današnji Jazz oni bi vidjeli nesretnog trenera i nesretnog playmakera, ne sjene Malonea i Stocktona. Iz takve perspektive, logično je bilo poduzeti nešto, a to nešto obično biva uklanjanje trenera. Sloan iz te perspektive više nije hodajući spomenik, već smrtnik.

Sad, jedino što me u cijeloj priči zbunjuje je činjenica da su nekoliko dana ranije odlučili produžiti ugovor s njim na još jednu sezonu. To govori o totalnoj zbunjenosti u klubu. Sloanova legenda postala je bremen, izgleda da su čak i vlasnik i GM osjećali toliki respekt da su, iako možda već neko vrijeme misle da je vrijeme za promjenu, uredno produžavali ugovor, godinu po godinu.

Ovu svojevrsnu agoniju, a starost dragi moji prijatelji nije ništa drugo nego agonija, pogotovo ako ste zarobljeni u trenutku, nesposobni da pronađete nešto u čemu možete uživati i opustiti se, prekinuo je susret protiv Chicaga. Možda je poetska pravda da Bullsi uvijek bivaju ti koji iz prvog reda promatraju najteže trenutke ove franšize, ali tome pravi suparnici i služe, zar ne. Batman može bez Robina, dapače, ali bez Jokera je isprazan.

Nakon što je Rose uništio Williamsa te nakon što je Thibo nadigrao Sloana, došlo je do iskrenja na svim razinama. Sloan i Williams su možda odlučili da više zajedno ne mogu, možda je i O'Connor konačno skupio hrabrost poduzeti nešto umjesto da održava status quo. Nije važno, a istinu nećemo možda nikada saznati. Na kraju krajeva, nije ni bitna jer nam ne može ponuditi crno-bijelo rješenje kakvom težimo.

Činjenica je da se Jerry povukao i da to uopće nije nikakva jebena drama. Ljudi odlaze. Uostalom, nije da se tako nešto ne priprema već godinama. A ako vam smeta način, a što da vam kažem. Naivci. Pa sjetite se samo na koji su način gotovo otjerane legende košarke poput Lennya Wilkensa ili Dona Nelsona. NBA je okrutna, ali hej – takav je život. Jerry bi to prvi priznao. I može biti ponosan što je otišao kao pravi pobjednik, a ne kao predmet sprdnje poput gorespomenutih (iako, ne mogu se oteti želji da ga vidim na klupi neke druge momčadi, samo da vidim koliko bi mu trebalo da dovede u red neku franšizu koja je na korak toga da postane respekta vrijedna, da izvede nešto slično onome što je napravio Al Pacino na kraju "Any Given Sunday" - i onda još da dovede Derona dvije godine kasnije, e to bi bio show).

Jerry je zadnji kauboj, posljednji predstavnik jedne generacije koja je, da to opet spomenem, uglavnom nalazila dom po sveučilištima. Međutim, danas čak ni jedan Bobbya Knight više nigdje u NCAA nije dobrodošao sa svojim zastarjelim idealima, a kamoli da jedan kauboj, grub izvana a iznutra pošten, može opstati u vrijeme kada svaki igrač poslije utakmice prvo gleda u mobitel i piše tweet, a tek nakon toga koga će povaliti. Danas se treba znati igrati, shvatiti mlade igrače, a ne im prodavati uvijek iste parole o krvi, znoju i suzama.

Momčad s Williamsom, Jeffersonom i Millsapom mora igrati bolje i žrtvovanje trenera, makar i legendarnog, ne smije biti problematično. Što je bilo bilo je, ali nije važnije od sadašnjosti. Prihvatimo to više, a nemojmo narikati kao nekakve babe nad čovjekom koji niti ne traži da se nad njim nariče. Sloan definitivno sebe ne smatra žrtvom, pa ga prestanimo nazivati istom i tako blatiti uspomenu na njega. One suze sinoć ionako nisu rezultat razočaranja u franšizu ili postupak pojedinca prema njemu, ne. Jerry je prevelika faca da bi ga to izbacilo iz takta. One suze sinoć su rezultat prihvaćanja da je ono najbolje prošlo, da je ostalo samo odjahati u sumrak. I samo pravi muškarci to mogu pokazati na onako dostojanstven način (plus, Jerry barem ima svog vjernog batlera Alfreda u genijalnom Philu Johnsonu koji je naravno odstupio u paru sa svojim prijateljem i partnerom u zločinu sve ove godine).

Svatko normalan, ako vlasnike možemo krstiti takvim epitetom, bi se u ovakvoj situaciji, u kojoj postaje očito da se dalje ne može ako se trener i igrači svađaju, odlučio za igrača poput Williamsa, jednog od deset najboljih košarkaša na svijetu. Jerry može lijepo u zasluženu mirovinu i nek uživa u svim uspomenama i prekrasnom životu koji je imao. Vrlo skoro umirovit će mu dres u Salt Lakeu i siguran sam da će Williams biti prvi koji će mu čestitati.

Vjerovatno će mu umiroviti dres s brojem 23, u čast 23 fantastične sezone na kormilu Jazza. Ironično, isti je to broj poput onoga na dresu krvnika one sjajne generacije na račun koje je Jerry i opstao sve ove godine. Kontekst, ljudi, kontekst. Bez Larrya Millera, Laydena, talenta Stocktona i Malonea te dobrih ljudi Utaha ne bi bilo ni Jerrya. Nikada to nemojmo razdvajati. I da, zar nije onda i konačna ironija baš u tome da su dvije dvorane u kojima će Sloanovo ime biti zapisano za vječnost upravo one Jazza i Bullsa, gdje njegova četvorka već visi pored dresa s brojem - 23.

THE 2011. NO STARS

EAST

STARTNA PETORKA

PG – BRANDON JENNINGS

Nakon jedne godine u ligi već se osjeća pozvanim da komentira, prigovara i pametuje. Momčad propada zbog ozljeda i očajnih poteza uprave koja je spalila milijune na svakave ridikule, a on umjesto da igra pametnije, da bira šuteve i da razigrava Boguta glumi još jednog indijanca, taman u trenutku kad smo pomislili da smo se takvih riješili.

SG – JOHN SALMONS

Plaćen da bude starter, ima minutažu startera, a učinak? Danas nam je jasno da Salmons može solidno izgledati kao šesti igrač, ali kao startni visoki bek treba ipak pružiti više od 38% šuta iz igre. Ozljede nisu mazile Buckse, ali nezrelost Jenningsa i Salmonsova neučinkovitost ipak su najveći problem. S tim da su ovo prvo Bucksi ipak mogli očekivati, ali ovo drugo je šaka u oko.

SF – TRAVIS OUTLAW

Od nekadašnjeg all-round atlete zadnjih godina u Portlandu pretvorio se u solidnog strijelca iz vana sklonog briljirati u završnicama. Nažalost, u New Jerseyu nije pokazao ni jedno ni drugo, a višegodišnji ugovor koji su mu dali očiti je dokaz kako je netko bio uvjeren da s njim rješava poziciju malog krila na duži niz godina. Taj netko je Billy King, što nam je trebalo biti dovoljno veliko upozorenje – ako ti taj ponudi lovu, to je kao poljubac smrti.

PF – RASHARD LEWIS

Mrtvac bez pulsa s drugim najvećim ugovorom u ligi. Nekada potencijalni playoff junak, danas u rangu s Raefom LaFrentzom i Theom Ratliffom u ligi hodajućih maksimalnih ugovora.

C – BROOK LOPEZ

Brook može zabiti i definitivno nije grozan košarkaš kao ostatak društva u petorci, ali sramotnih 5.6 skokova po utakmici za 34 minute igre ne ostavljaju nam nikakvu drugu mogućnost osim da ga izaberemo u prvu petorku.

KLUPA

G – GILBERT ARENAS

Treba li išta objašnjavati? Igra više ne stanuje na njegovoj adresi, a promjena sredine nije promijenila pamet. Arenas živi u oblacima, a igra mu je u blatu. Nije dobra kombinacija. Agent nula = učinak nula. Sramotni ugovor da ne spominjem. Opet, kada gledaš da su za njega dali Rasharda Lewisa, shvatiš da nisu izgubili ništa osim desetak milijuna dolara. A to nije razlog da žalimo bahate vlasnike Magica.

G – MARIO CHALMERS

Tako mlad i tako nesposoban iskoristiti šansu kakva se pruža jednom u životu. Kako nije u stanju zabiti barem pola otvorenih šuteva, maknuti se u stranu i ne smetati i odigrati barem solidnu obranu na tim svježim nogama nejasno je, ali Chalmers je jedna u nizu zapreka koje LBJ i djevojke moraju proći na putu prema naslovu.

G – NATE ROBINSON

Uklapa se u igru Bostona kao razum u Sabor.

F – ANDRAY BLATCHE

Tijelo muškarca, šut majstora, um amebe.

F – J.J. HICKSON

Vjeruje da je najzaslužniji za lanjsku 61 pobjedu. U isto vrijeme, ne shvaća da je dobrim dijelom odgovoran i za rekordnih 26 poraza u nizu ove godine.

F – LINAS KLEIZA

Kako se na litvanskom kaže spaljen novac? Linas Kleiza, eto kako.

C - JOEL ANTHONY

Ma čak mi je i simpatičan jer stvarno daje sve od sebe na parketu, ali čovjek je tako limitiran da je to njegovo sve manje od minimuma. Možda najgori ofenzivni igrač u povijesti. Dok ovu bagru s talentom lako možemo prezirati zbog bačenog potencijala, Joela mi je stvarno žao i najradije bih ga pustio na miru. Ali, ne mogu kad je tako loš, a igra tako važnu ulogu u tako dobroj momčadi. Blesava situacija totalno.

WEST

STARTNA PETORKA

PG - TYREKE EVANS

Poetska pravda opet na djelu. Nemam pojma što to znači, ali znam da mi je drago što igrači koji igraju Iversonovski tip košarke, koji siluju loptu i prvo gledaju sebe i dojam koji ostavljaju, a zatim suigrače, ove godine podbacuju u svim segmentima. Evans je jedan od njih, Jennings je sličan, Arenas je nekada bio taj (danas nije u stanju biti ni davitelj lopte, žalosno), a i Mayoa je nekada pratio takav glas. Sad, Arenas je nebitan, Jennings ima problem u glavi dok ima igru za biti pravi play, Mayo isto tako može postati all-round košarkaš, ali Tyreke je bojim se zaglavio u zoni Iverson u kojoj postoji samo "my way or the highway". A kako nije nezaustavljiv strijelac poput Allena već ozljedama sklon atleta klimava šuta, kladiti se na njega nije poželjno.

SG - O.J. MAYO

Ima nade za njega, ali ne u Memphisu. Prokockao priliku za novim ugovorom i da se dokaže kao zreo čovjek. Izgleda da sve one glasine ipak nisu glasine - kada je netko sklon pogrešnim koracima, onda je sklon pogrešnim koracima. Pravilo Brucea Willisa još jednom na djelu. Srećom po nas, liga je tako prekracana sjajnim momcima da se ovima što skrenu s puta ne treba opterećivati. Koga briga za Mayoa, Evansa i Beasleya kada imaš Gordona, Lovea i Griffina? Don't believe the hype.

SF - RON ARTEST

Da li se meni to samo čini ili Ron više ne može pošteno ni potrčati? Ne zaboravimo koliko su njegova herojstva bila bitna u lanjskom playoffu, što u vidu ključnih šuteva, što u vidu obrane na Durantu.

PF - RYAN GOMES

Gomes je izmislio novu kategoriju igre na svojoj poziciji. Imamo šutere za tri, obrambene specijalce, šutere s posta, ali sada imamo i prvog pravcatog duha, čovjeka koji je u stanju odigrati 35 minuta bez da itko primjeti da je na parketu. I onda još izgleda solidno kad mu pogledaš brojke jer je zabio 10 koševa i uhvatio 5 skokova. Gomes je Keyser Soze NBA lige.

C - ROBIN LOPEZ

Brat na brata, junak na junaka. Urbana legenda kaže da Brook ima problema s hvatanjem lopti jer cijeli život igra pored dominantnih skakača poput Krisa Humphriesa (ja bi prije rekao da Kris hvata sve one lopte u Jerseyu jer netko mora i to) i brata mu Robina. Onda skužiš da Robin hvata 3 skoka po tekmi i da je toliko rasturen da ne može potrčati i opet ništa ne kužiš.

KLUPA

G - DEREK FISHER

Poštujemo zombija jer dok god je u stanu vući se po parketu u stanju je zabiti koš odluke. Ali, da Lakersi imaju dva barem prosjećna košarkaša na pozicijama jedan i tri, bili bi nezaustavljivi. Stvarno nije lako krpati sve rupe koje ostavljaju Derek i Ron.

G - STEVE BLAKE

A ni nekada ultimativni back-up play ne pomaže. S tim da se i Steve može iskupiti jednom dobrom utakmicom u playoffu.

G - RAJA BELL

Ring them bells Raja. Ovaj put u posmrtnom tonu. Čovječe, da je prihvatio Kobeov poziv, Lakersi bi slobodno mogli promijeniti ime u Trupla.

F - JOSH CHILDRESS

Možda najgori ugovor ovoga ljeta, dovoljan razlog da se dvojcu koji upravlja Sunsima da otkaz. A usput ne bi bilo loše oduzeti i franšizu Sarveru.

F - TREVOR ARIZA

Hej, ne možemo osporiti da čovjek igra solidnu obranu, ali tko je mogao očekivati da će od potencijalne treće ili četvrte opcije u napadu postati najveće smetalo na terenu? Uspije li New Orleans opstati među top 4 ekipe na Zapadu s ovakvim napadačem (a nije da je Okafor išta bolji) koji im je nominalno treći igrač, onda CP3 zaslužuje spomenik.

C - BIRDMAN

Nekada je možda letio, ali Birdman danas uglavnom jurca bezglavo po terenu poput noja. Nije da se čovjek ne trudi, ali tijelo ne sluša glavu. Jebiga, bijeli čovjek ne može opstati samo na račun fizikalija, droga i nebriga o tijelu kad-tad moraju doći po svoje. Šteta, na kraju će od svega ostati samo tetovaže, a bilo je tu potencijala za jednu solidnu rolu u povijesti.

C - BRENDAN HAYWOOD

Nije da Cuban nema para i da ga treba žaliti, ali onoliko novac za ovo što pruža Haywood je travestija. Ok, možda bi igrao i bolje da nije Chandlera, sve to dokazuje da usprkos silnim milijunima ulupanim u razno razni skauting i teorije i dalje vlada njegovo veličanstvo slučaj. Ali, sve to ne mijenja činjenicu da je Haywood danas bliži Diopu i Dampieru u trenutnim fazama karijere (čitaj - ne postoje kao košarkaši) nego čovjeku koji patrolira reketom kojega je Markov ego mislio da kupuje.

1Dec/1013

PODCAST – EDIN AVDIĆ EXPERIENCE

Posted by ispdcom

Četvrti podcast donosi gostovanje Najvećeg Košarkaškog Komentatora S Ovih Prostora, koji, uz moderatorsku pomoć McGeea, govori o Roseu, Durantu, SP-u, Jazzu, Najvećoj Playoff Seriji Svih Vremena i još koječemu. Poslušajte ako vam je stalo do NBA!

1Nov/1023

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

I tako se ja mislim kako da nazovem ovaj ubuduće obavezni tjedni post već nekoliko dana (da, da, obavezni, neće ga ni jugo omesti). Ono, mjesečni power rankingsi zvat će se i dalje tako, bit će postova uokolo koliko god treba kad to situacija bude nalagala, ali čisto da se ostavi dojam ozbiljnosti pred sve većim brojem čitatelja (imam je google analytics, sad mi još samo treba komentara da znam da li imam posla s pravim fanaticima ili nekim papcima) neka postoji ovaj tjedni post u kojem ću se osvrnuti na ono najvažnije iz prethodnog tjedna. Pa neko standardno ime nije na odmet, zar ne.

Triple-double? Kakav koncept staviti oko toga? Tri teme u po deset kartica? Ili tri rečenice o deset tema? Bio sam blizu ovom drugom, a onda sam skužio dvije stvari:

1. nema šanse da ja o NBA pišem išta u tri rečenice jer to onda jednostavno više nisam ja
2. ako je jedna momčad u stanju secirati drugu samo pick igrom, zašto je ne bi secirao ligu u rubrici koja se tako zove?

Uglavnom, tako sam došao do koncepta za kojega je bitno jedino to da koncepta nema. Jebi ga, znam da bi nekima bilo lakše kad bi se pisalo kratko i sažeto, kad bi bilo preglednije i kad bi bilo raznih lista. Samo, što mogu kada je pretjerana analiza stvari koje ne trebaju biti pretjerano analizirane moj život i nema smisla da se sada mijenjam.

Ipak, stavit ću svako malo naslov nad novim odlomkom koji se bavi novom temom, čisto radi preglednosti te se truditi da post bude spreman za nedjelju (ovaj put je iznimno ponedjeljkom jer ovaj vikend više ne kužim ništa, što zbog dužeg odmora, što zbog micanja sata). Eto. A sada pojašnjenje ove druge točke. Naime, kada pričam o seciranju, mislim o tome kako sam se jutros probudio, upalio Jazz i Thunder te u čudu gledao kako Sloanova ekipa doslovce razbija na sitne faktore Duranta i društvo.

Ono što su Jazzeri priredili Thunderu bila je čista škola košarke, a osnova svega bila je pick'n'roll. Pomaganje i kretanje bez lopte, da bi lopta stigla do tebe u što boljoj situaciji. Jasno, u Sloanovom sistemu treći i četvrti igrač imaju jednaku vrijednost kao i ova dvojica što vrte pick 'n' roll jer je netko uvijek spreman utrčati i stvoriti višak, ali osnova je uvijek ista, ma koliko Denis Bajramović šutio o tome.

(Kad sam već kod Dene, sjajno je vodio Zagreb protiv Cibone sinoć, nema što. Ma šalu na stranu, prekidam zavjet i progovaram o domaćoj košarci zato jer sam sinoć nakon dugo vremena vidio dobru igru i nekoliko zanimljivih košarkaša na domaćem parketu. Ono, kad imaš dva iskusna haklera poput Kasuna i Simona na jednoj strani to već nije loše, ali kad se na drugoj nađu četiri mlada igrača poput Bogdanovića, Pašalića, Zubčića i Radoševića, i to u glavnom ulogama, e onda je to konačno ono za čime godinama čeznemo. Zanimljivo i kako su ovi mali klubovi koji su do jučer živjeli od talenta preko noći zamijenili uloge s Cibonom koja je sada praktički jedini domaći klub čiju jezgru čine momci koji imaju budućnost, a ne oni koji su svoju već prokockali.)

JERRY SLOAN JE LEGENDA

Hajdemo se na početku dogovoriti odmah jednu stvar – dajmo Jerryu više taj trofej za trenera godine. Mislim, do jučer sam bio ozbiljno zabrinut za Jazz. Gledao sam ih u predsezoni jednom prilikom (ne, ne mijenjam stav da je predsezona besmislena, jednostavno sam kupio league pass i htio sam provjeriti kako radi) i vidio potpuno raštimanu momčad. Posebice pod košem, gdje su se Millsap i Jefferson sudarali jedan od drugoga jer ni jedan još nije kužio što mu je činiti.

Nakon što su otvorili sezonu s dva ružna poraza, već sam očekivao najgore. Ne raspad ili eventualni negativni score na kraju, to nikako. Ali, nekakvo teško razdoblje od mjesec-dva dok svi ovi novi igrače ne pohvataju bit Sloanove igre i dok sam Jerry ne odluči na koji način koristiti Jeffersona. Bilo je primjetno kako upravo Millsap i Williams najviše pate zbog te potrebe da ubace u nižu brzinu kako bi se lopta spustila do Big Ala.

I onda noćas – raspsodija. Kao nekim čudom Jazz više nije pokušavao ništa na silu, već je igrao svoju igru. Williams je dirigirao orkestrom, svi su se kretali i dodavali. Dok je Thunder igrao klasičnu NBA košarku u kojoj jedan čovjek pimpla nakon čega ili puca ili doda nekome ako se otvori situacija, Jazzeri su samo ispaljivalji pasove. Prvi, drugi, treći, evo malo prostora, pa još jedan pas i eto zicera.

Na kraju su završili s 32 asista na 44 ubačaja iz igre što vam valjda dovoljno govori. Jasno, kada Kirilienku i Milesu upadne svaki šut iz vana, puno je lakše igrati i ostalima, ali izvlačiti se na savršenu večer nije fer prema lekciji iz košarke koju su Jazzeri očitali svima nama.

Uvijek traži slobodnog čovjeka, ne boj se izvesti pas više, ne forsiraj ništa. U takvom ritmu posebice je briljirao Millsap koji je u prve dvije utakmice bio malo ukočen zbog nejasne pozicije u momčadi, ali sada je valjda sve jasno. Taj momak je šljaker koji će zabiti dovoljno bez ikakvih specijalnih akcija, samo promatranjem i kretanjem. Kao stvoren je za Sloanov sistem jer je apsolutno nesebičan, ne traži loptu i uvijek će je dodati bolje postavljenom suigraču.

Dakle, on je idealan partner za pick igru, dok Jefferson služi kao onaj krajnji primatelj, čisti centar koji završava. Big Al jednostavno nije ni dovoljno brz ni spretan s loptom u dva na dva igri, ali ako mu baciš pravi pas u njegovoj omiljenoj situacija, a to je bilo gdje na par metara od koša, nema šanse da se neće izboriti za dobar šut.

Najvažnije je da se ništa ne forsira. Dakle, da Deron ne dolazi prema naprijed sa šakom u zraku i da se onda Big Al izvlači na desni post kako bi primio loptu i odigrao sam. Lopta ide uokolo preko svih, a Big Al je dobiva tek u situaciji kada dodavanje stvori višak. Ovako nešto uopće nije problem kada su i Deron i AK-47 i Millsap u svakom trenutku sposobni podvaliti pravi pas.

Osim što su kliknuli ranije nego je itko mogao zamisliti, novi Jazzeri pokazuju još nekoliko pomaka naprijed. Iako sam bio uvjeren kako će ili Kirilenko ili Millsap završiti na klupi kako bi Sloan uvijek imao mogućnost posegnuti za jokerom, Jerry je mudro popustio i ulogu šestog čovjeka dao Milesu. Miles je godinama živio u nekakvoj ulozi krilnog stopera, međutim, oslobođen ikakvih obveza osim zabijanja, pokazuje svoje pravo lice i daje Jazzu opciju koja može odmoriti sjajnu prvu postavu.

Naravno, obrana je i dalje ranjiva. Ma kako pokretan i živahan bio Millsap i ma kako čvrst bio Big Al, ipak nisu blokeri niti ulijevaju strah u kosti većim igračima. Ali, ono što znaju je postavljati se. Bio je gušt gledati Sloana kako reagira svaki put kad Big Al izvuče faul u napadu bacanjem na pod ili kad zabije zicer. Čovjek je sretan što netko tako brzo shvaća sve što treba raditi na parketu, bez da protestira zbog toga što nema 20 lopti po utakmici da radi što hoće.

Kada konce igre pohvata i mladi Hayward, bit će ovo još opasnija momčad. Njenu učinkovitost, zajedništvo i predanost trenerovoj viziji nije u stanju kopirati previše njih.

S druge strane Thunder je pokazao razloge za brigu. Obrana je još pospana, poneki poraz i razočaranje natjerat će mlade igrače da se podsjete kako bez potpune predanosti i koncetracije nema rezultata. Obzirom na fizičke atribute koje imaju, ne sumnjam da će u Oklahomi vrlo brzo zaigrati kako treba po tom pitanju.

Ali, nešto sasvim drugo je napad. Lani je skrivanje iza Duranta i Westbrooka bilo razumljivo, danas je potreban korak naprijed. Kada Westbrook ili Harden ne probijaju ili kada Durant ne igra 1 na 5, ova momčad stoji na mjestu. Ne kažem da Ibaka i Harden nisu bolje opcije od Sefoloshe i Krstića, to je svima jasno. Međutim, i Thabo i Nenad imaju sposobnosti pomoći ako ih se stavi u pravi sistem.

To OKC još nema. Uvijek mi je išlo na živce što se jedan Jeff Green, čovjek koji je praktički na sveučilištu igrao playa u postu, ne koristi kao pokretač igre već samo kao strijelac usprkos Odomovskom potecnijalu. Durant uglavnom ima zadatak trpati, ali ne bi bilo loše povremeno i preko njegove sposobnosti da stvori višak zavrtiti kakvu akciju.

Ne kažem da tipičnim agresivnim zabijanjem pod koš on i Westbrook ne mogu napraviti dovoljno, bilo koševima, bilo povratnim loptama. Samo kažem da je ono što igra Jazz i ono što igra Thunder dijametralno suprotno, a ne treba tako biti. S ovoliko pametnih igrača, Oklahoma bi trebala rasturati, a ne da se sve svodi na tek još jednu NBA momčad koja gleda što će izvesti zvijezde.

Obranu već imaju, ali dok ne dignu napad na tu razinu mogu zaboraviti na drugu poziciju na Zapadu.

RICK ADELMAN, GORKI STARAC

Dok Jazz uklapa 4 važna igrača u rotaciju i još barem toliko starih u nove uloge, Houston na papiru ima samo jednu bitniju promjenu. Ali, povratak Minga je momčad stvorenu za trku koje je lani briljirala u realizaciji pretvorio u zbunjenu skupinu koja ne zna što da radi. A kako Rick Adelman ipak nije Jerry, proces privikavanja na nove sheme u Houstonu će malo potrajati.

I Houston ima isti problem kao i Jazz – pod košem nemaju visokog čovjeka sposobnog zatvoriti reket. Zbog toga su vjerovatno do daljnjega isključeni iz borbe za sami vrh. Ali, po logici stvari ove dvije ekipe bi morale gaziti slabije protivnike samo na račun širine i sistema kojega njeguju.

Scola briljira, Kevin Martin trpa kao lud, a nanizali su tri poraza? U čemu je problem? Prvo, problem je u glavi. Da Steve Blake nije odradio posao u onoj završnici prve utakmice, Houston bi danas imao skalp Lakersa. Već iduću večer išli su na noge napaljenim i odmornim Warriorsima protiv kojih očekivano nisu imali šanse.

Međutim, poraz od Denvera pokazao je prve probleme. Slično kao što su se Jazzeri mučili da dovedu loptu do Jeffersona umjesto da igraju svoju igru, tako i Houston gubi vrijeme i ritam da razigra Minga. Gle, Yao će napraviti dovoljno u svojih 20 minuta na parketu i bez specijalne podrške, čovjek ima 230 cm pobogu.

Umjesto takvog pristupa u kojem je Yao plus, Adelman i dalje uporno pokušava tretirati limitiranog čovjeka kao nositelja. I to je samo njegov problem. Jer, Ming je rijetka dobričina koja se nikada neće buniti ako ne dobije loptu. Uostalom, sjetite se samo onih dana s Van Gundyem tijekom kojih se nije nikada žalio iako ga nesretni Jeff uopće nije koristio na vrhu posta gdje pripada, već ga je gurao pod koš i u obrani i u napadu. Htio je da Rik Smits glumi Patricka Ewinga.

Houstonu bi trenutno najpametnije bilo da Minga gurne u drugu petorku, olakša mu život i vrti preko njega sve što se događa dok na parketu nema prve petorke. Međutim, kada su u igri Brooks, Martin i Scola, tada ti trebaju još samo dva specijalca koja će trčati i šutirati jer ova trojka vidi sve i uvijek će dodati otvorenom suigraču.

Problem je dakle, kao i uvijek, u prihvaćanju vlastitih ograničenja. Era Minga je gotova. S njim je Houston možda mogao biti prvak. To više ne dolazi u obzir. Kako ti on više nije potreban da bi bio dobra playoff ekipa jer si to i bez njega, umjesto u ulogu prve opcije treba ga staviti u ulogu pomoćne radne snage (nešto kao Shaq) i eto ti opet opasne momčadi.

Daj Adelman, trgni se i prestani misliti na novi poraz od Jacksona. Koncentriraj se na osvetu.

ZVJEZDANA ROOKIE KLASA

Znali smo da ovaj draft ima potencijala, ali već prvih dana rookiei su promijenili izgled NBA lige. Realne su šanse da za par godina gledamo čak četiri ovogodišnja rookiea na all-staru (kad bi uopće gledali all-star, naravno). Jasno, dobrim dijelom zasluge za to idu i lanjskoj ozljedi Blakea Griffina koja ga je koštala sezone zbog čega ga vodimo kao rookiea, ali što je tu je. Dakle, Blake, Wall, Cousins i Favors su četiri nova imena zbog kojih vrijedi propustiti koji sat sna.

O Griffinu smo se već naslušali, čovjek leti po parketu, baca se na glavu za svakom loptom i uopće luduje nafiksan čistom energijom i obdaren neumornim nogama. U svojoj biti Blake je savršeni šljaker. Samo na račun fizikalija i bez ikakvih akcija zabit će 20 koševa. Svi njegovi potezi se ionako svode na brzinu i nevjerojatni prvi korak za tako visokog i teškog igrača. Međutim, mene zabrinjava nedostatak šuta, druge brzine i činjenica da po utakmici pada na parket u punom naletu između 5 i 10 puta. Tako jednostavno ne možeš igrati regularnu sezonu niti izdržati bez ozljeda.

Zato opet ponavljam ono što sam govorio još tamo od prije drafta – Derrick Favors ipak će biti najbolji igrač ove generacije. On ima sve mogućnosti kao i Griffin, ali nema mentalitet šljakera. Favors je proračunata, tiha zvijer koja ne traži pažnju i loptu, ali koje će eksplodirati u sekundi i raznijeti sve pred sobom. Kad vidim Griffina, vidim čudno građenog tipa za kojega ne mogu zamisliti da sutra nosi momčad u gustim završnicama. Kad vidim Favorsa, vidim čovjeka koji će u završnici naći načina da zabije jer nitko neće moći predvidjeti čime će te napasti.

Nemojte misliti da podcjenjujem Griffina. Ni slučajno, jer svi načini na koje on može utjecati na utakmicu Favorsu će ostati nepoznanica. Ali, ako tražite temelj za franšizu, čovjeka koji će deset godina za redom kao od šale skupljati double-double, Favors je moj izbor. Eksplozivan kao Amare u jednom trenutku, u drugom već smiren i hladan kao Timmy. I ne zaboravite - iza sebe ima tek jedan pošteni trening kamp, a već pokazuje da fizičkim mogućnostima spada u sam vrh. Kad još nauči nešto o košarci, čuvajte se.

I da, druga dvojica me nisu toliko oduševila, ali potencijal je itekako vidljiv. Cousins je div koji će lakoćom kupiti skokove kada nauči ne faulirati, što dovodi do računice da bi vrlo skoro sva tri ova igrača mogli biti glavna konkurencija Dwigthu Howardu za naslov najdominantnijeg skakača NBA lige. To, morate priznati, baca itekako pozitivno svjetlo na ovu generaciju.

Cousins možda neće nikada utjecati na igru u tolikoj mjeri koliko to mogu Favors i Griffin, ali nije ga teško zamisliti kao pravu, čvrstu peticu nekoliko godina u budućnosti. Jasno, uspije li kontrolirati glavu.

Wall me pak najmanje oduševio, iako je očito da je momak budući superstar. Previše šutira iako je svima jasno kako nema kvalitetan vanjski šut, ali vidljivo je kako mu Saunders daje potpunu kontrolu nad loptom. Nisam siguran da je da to nužno dobro, prvenstveno zato jer nije moguće stalno igrati u petoj brzini, a Wall, kao ni Griffin, još ne zna biti učinkovit u nižim stupnjevima prijenosa.

Potencijal je pak strašan, nešto kao Rondo križan s Roseom. Tko se još sjeća Gilberta Arenasa?

CENTRI SU OPET U MODI

Roy Hibbert ne samo da služi kao primarni playmaker u novoj sezoni Pacersa, već je razvio takav šut s poludistance da podsjeća na legendu Rika Smitsa (kojega spominjem već drugi put u postu zbog čega se nadam nekakvoj nagradi od strane nizozemske ambasade u Hrvatskoj). Naravno, to ne znači da mislim kako će Pacersi biti bolji od očekivanoga, već samo da je Hibbert već sada prava stvar, što znači da je liga dobila još jednog vrhunskog centra nakon godina suše.

Marc Gasol je pak još jednom pokazao zašto je najvažniji čovjek Memphisa. Bez lakše ozljeđenog Randolpha Grizzliesi su dobili dvije za redom čim se u momčad vratio čovjek koji ih čini onim što jesu. I to sve usprkos ozljedi gležnja zbog koje mu je upitan nastup iz večeri u večer. Međutim, Gasol je centar ove momčadi u pravom smislu i sve se vrti oko njegovih pasova. Uostalom, pogledajte samo prve četvrtine prve utakmice bez njega i ove dvije s njim, sve će vam biti jasno.

A kad sam se već uhvatio sjajnih centara, čini se da Milwaukee neće moći predugo držati Boguta na limitu od 30 minuta. Ovoljetna napadačka pojačanja za sada nisu pokazala ništa, tako da su Bogutovi skokovi i obrana neophodni. Prisustvo u postu u napadu da ne spominjem. Najbolje od svega? Gasolu je tek 25, Bogut će za koji dan navršiti 26, a Hibbert ima 23. Mislim, možda nisam normalan, ali ja jedva čekam idućih 10 godina njihovih dvoboja.

KOLIKO JE STVARNO OPASAN GOLDEN STATE?

Dosta. Ono što se dalo vidjeti u prvim utakmicama (a i njih sam tu i tamo ćirnuo u predsezoni, jebiga) je da petorka Curry, Ellis, Wright, Lee i Biedrins ima sve potrebno da bude uspješna u svom brzom stilu igre. Svi su pokretni strijelci, svi su nesebični (Ellis je Houstonu zabio 46, ali bez ijednog forsiranog šuta), svi skaču. Da Curry opet nije pogoršao stanje zgloba koje ga muči još od ljeta, istog trena bi ih potpisao kao osme na Zapadu.

Evo samo kratka usporedba sa Sunsima da objasnim zašto. Warriorsi nemaju klupu kao Sunsi, ali imaju petorku o kojoj ovi mogu samo sanjati – Dorrell Wright pokazuje kako je vrijedio kockanja, nastavlja igrati all-round igru s puno trica baš kao i lani krajem sezone u Heatu. Zabiti im nije problem s pet igrača koji znaju kako se to radi (dobro, Biedrins baš i nije strijelac, ali mu ta uloga odgovora dok god ima 5-6 zicera za zakucati).

Warriorsi imaju skakački dvojac kakav nema nitko – i Lee i Biedrins su igrači koji hvataju deset skokova po utakmici lakše nego Denis Bajramović objasni pick 'n' roll. Uz sve to, ne moraju razbijati glavu oko toga da li je Curry play i hoće li Monta nastaviti silovati loptu, jer obojica su potpuno fokusirani na kreaciju. Dvoglavo čudovište kojem se ni Steve Nash ne može suprostaviti.

I da, kad David Lee pronađe ritam i kad mu se namjesti šut sa poludistance, bit će još opasniji. Fantastična ekipa, držite fige da se stvari oko Curryeva zgloba ne pogoršaju.

TRIO NA ISTOKU

U ovako kratko vrijeme već smo imali prilike vidjeti dovoljno. Boston je sjajan, ali nije bez problema – poraz od Clevelanda dan nakon što su očitali lekciju Heatu samo je podsjetnik da su jedina dva mlada igrača u ovoj ekipi Rondo i Big Baby. Međutim, to što Boston neće rasturati u regularnom dijelu nije ni važno, znamo što će se dogoditi u playoffu (bilo je i nekih priča o problemima s Delonteom Westom u svlačionici, ali to nas opet vraća na onu lanjsku situaciju s Nateom Robinsonom i ovoljetnu sa Shaqom – problema nema jer to su igrači koji mogu puno pomoći, a ako budu radili probleme ništa ne košta riješiti ih se, dovoljno je opcija na rosteru).

Na neki način, onaj početni poraz od Bostona je najbolje što se Heatu moglo dogoditi jer su već u prvoj utakmici sezone dobili lekciju o tome što i kako trebaju igrati ako misle biti šampioni. Na kraju će to biti manji šok nego da su gazili neke osrednje ekipe i onda dobili po nosu. Uostalom, već protiv Magica su pokazali da shvaćaju neke stvari (protiv Netsa su pak pokazali zašto će lakoćom doći do 60 pobjeda).

Lopta je protiv Orlanda kružila vrhunski, obrana je bila na još većoj razini i eto Heata za čas na 20 razlike. Najluđe od svega, dobivaju solidne partije od Arroya, dvije večeri za redom već, što me pomalo tjera da mislim kako su LBJ i Wade stvarno veći od života, što bi ESPN htio da mislimo. Ali, ne, ipak je to Arroyo, skupo će ih koštati kada to budu najmanje očekivali.

Što se Orlanda tiče, može ih tješiti što je Dwight izgleda stvarno radio na igri ovoga ljeta. Nekoliko horoka je djelovalo izuzetno elegantno, sve skupa bolje nego do sada. Ono, sada napad može ići preko njega bez previše komplikacija. Samo, što ti sve to vrijedi kada ti je drugi igrač playmaker koji je propustio barem tri čista rolinga Howarda jer se okrenuo u krivu stranu i nije ih uopće vidio? Howard nakon bloka ide sam na Joela Anthonya, a ti mu ne bacaš loptu? Kakav je to vražji playmakerski instinkt?

O Lewisu i Carteru ne želim uopće trošiti riječi, njihov nedostatak jaja je bolan, ali nedostatak ikakve ideje i šuterske forme još je bolniji. Već ih vidim kako se busaju u prsa kada razbiju Pistonse ili neku sličnu momčad s 40 razlike. Onda će doći Boston ili Miami i opet će nestati u mišju rupu. Da sam ja Dwight, dobro bih se izvikao na svu trojicu, ali kako je Dwight ipak predobar krščanin za tako nešto ostaje mu samo moliti se.

Tko zna, možda mu Bog i ispuni želju, jer Magic nema što čekati već se treba svim snagama baciti na dovođenje Chrisa Paula. Ono, ako treba neka daju Hornetsima svih 14 igrača pod ugovorom osim Dwighta, jer Paul i Dwight će uz tri NBDL igrača biti bolji nego je to Orlando danas. Garantiram. Ovo što Magic igra ionako nije momčadska igra, već šuterski trening tri tipa koja misle da su važni oni, a ne kontekst u kojem Howard radi za njih i omogućuje im da i tako prosjećni budu tako uspješni.

Pogledajte samo što je CP3 napravio Spursima ili Bucksima. OK, Hornetsi su stvarno dobro obrambeno posloženi, David West je odličan strijelac i šuterski briljira u ovim prvim utakmicama, ali ja nisam vidio ništa osim toga. A opet su nekim čudom ne dobili nego lakoćom počistili i Spurse i Buckse. Paul je doktor koji je operirao te momčadi sam samcat, cijelo vrijeme igrajući i ulogu medicinske sestre koja čita misli i dodaje instrumente ostalim kirurzima bez da ovi išta i kažu.

U ovih prvih nekoliko dana vidio sam već 20 ekipa i ni jedna mi nije ostavila bezvezniji dojam od Hornetsa. Niti smrde niti mirišu. Čista sredina. Bez obzira na to, imaju čisti score i tri pobjede protiv tri do jučerašnje playoff momčadi. Sve što mogu reći je da smo malo pretjerali kad smo se brinuli za Paula i njegovu ozljedu. Hej, i Jordan je u mladim danima slomio stopalo, propustio cijelu sezonu i vratio se osvojiti 6 naslova i promijeniti košarku. Paul se vratio uzeti titulu najboljeg od Derona. Bit će ovo luda sezona.

CRTICE

Vinnie je i dalje najgori trener u NBA.

Drago mi je što sam izabrao Netse kao playoff momčad, usprkos porazu od Heata. Devin Harris i Avery Johnson odnose se jedan prema drugom s punim poštovanjem, što je dobar znak da su sjekire zakopane, a Favors i Lopez su najpotentniji unutarnji dvojac na Istoku.

Al Horford je igračina, a atmosfera u Hawskima je sjajna. Tako nasmijanu momčad nisam vidio odavno, izgleda da je promjena trenera dala dodatnu energiju za još jedan juriš.

Knicksi su grozni, a jedina momčad na Istoku koja izgleda kao da manje zna što radi od njih su Sixersi.

Derrick Rose i Joakim Noah nisu normalni, da su Bullsi pojačali momčad ijednim igračem ovoga ljeta (što, zar jesu?) isti tren bi ih stavili iznad Magica.

Portland je djelovao solidno i ozbiljno u prve tri utakmice, što je dobra vijest. Loše vijest za fanove Blazersa je prerana smrt legende kluba Mauricea Lucasa, čovjeka koji je s Billom Waltonom bio najzaslužniji za jedini naslov kluba. Prepisat ću nekoliko rečenica iz ''Breaks Of The Game'', odnosno nekoliko citata iz ''Loose Balls'', kako bi se sjetili uloge koju je ovaj Oakley prije Oakleya odigrao u razvoju košarke.

R.I.P. Luke

''Maurice Lucas was the first player I had ever seen who was into serious stretching. Guys would be shooting around during warm-ups and he would be on the floor, turning his body into a pretzel. He also was into a health-food diet – no red meat, just chicken and fish, when everyone else was eating steaks and hamburgers. He was doing anything he could to get an edge.''
- Gene Littles, 1975., tada igrač Kentucky Colonelsa

''Maurice Lucas was on time. He didn't complain. He was unselfish and he passed the ball. He was second on the Spirits in assists, only behind point guard. That is rare for a 6-9 power forward. I loved the guy.''
- Rod Thorn, 1975., tada trener Spirits of St.Louis

''It was interesting to watch Lucas develop. One night the Spirits were playing Kentucky and Lucas was trading elbows with Artis Gilmore. At 7-2 and 240 pounds, Gilmore just towered over Maurice. Lucas's only chance was to beat Gilmore to a spot on the floor and then try to hold him off. Artis got sick of Lucas bodying him, and he took a swipe at Lucas and missed. Lucas put up his fists, but he was backpedaling like any sane man would when confronted by Gilmore. It started at the foul line, and Lucas was backing up toward the corner. Finally, he was traped in the corner, out of court. He planted his feet and threw this tremendous punch at Gilmore and Artis hit the deck. Guys were holding Lucas back and Artis was still down. From that point on, Lucas developed into a helluva player.''
- Bob Costas, 1975., tada radijski komentator Spiritsa,

''Maurice Lucas was most demonstrably not an obedient kid. He was very black, very articulate, very political, a strong and independent man sprung from circumstances that could also create great insecurity. There was about him a constant sense of challenge; everything was a struggle, and everything was a potential confrontation, a strugle for turf and position. It was in part what had made him at his best so exceptional an athlete. He liked the clash of will. He was at once an intensely proud black man, justifiably angry about the injustice around him, and a superb and subtle con artist, a man who had in effect invented himself and his persona – Luke the Intimidator''
- David Halberstam, 1979., pišući o Blazersima u sezoni nakon osvojenog naslova

12Oct/102

JAZZ

Posted by Gee_Spot

"The most important thing you have in this game is who comes off this bench and keeps you competitive. We have to have a good, hard performance out of everybody. We aren't good enough, when I look at the whole picture, to just try to win with three or four guys."
- Jerry Sloan

SCORE: 48-34
PRVIH 5: Williams, Bell, Kirilenko, Millsap, Jefferson
2 ZA KRAJ: Williams & Millsap
MVP: Deron Williams
LVP: Andrei Kirilenko

Individualne kvalitete Derona Williamsa, Paula Millsapa i Ala Jeffersona, uz asistenciju sistema Jerrya Sloana koji će se po defaultu pobrinuti za kontrolu skoka u obrani i učinkovitost u napadu (puno kretanja i puno dodavanja = puno koševa uz sjajne postotke), osnova su na račun koje će Jazz još jednom ujahati u playoff. Međutim, obzirom na promjene koje su se dogodile tijekom ljeta, pitanje je hoće li ova momčad biti bolja i gora od lanjske?

Na neke stvari će trebati odgovoriti. Prva i najvažnija je - tko će postati Williamsov primarni partner u pick igri? Hoće li to biti Millsap koji se već godinama odgaja za tu rolu i koji je lani u utakmicama bez Boozera pokazao da je spreman (posebica sjajnim izdanjem u playoffu)? Ili će Sloan još jednom odlučiti da mu je Millsapova energija potrebnija u drugoj postavi, zbog čega će u rolu Boozera ubaciti Jeffersona?

Ako Millsap postane primarni pick 'n' roll partner, kako će Big Al reagirati na rolu promatrača koji će uglavnom čekati povratnu loptu u izrađenoj poziciji? Koliko će često, sada kada ima najboljeg post strijelca u ligi, Sloan stopirati svoj patentirani napad da bi spustio loptu na Jeffersona? Može li Big Al, poznat kao crna rupa i slabašan asistent, pohvatiti konce ove verzije Princeton offense koju igra Jazz i u kojoj je kretanje lopte najvažnije?

Previše pitanja, ali to je i normalno u situaciji kada ovako drastično promijeniš petorku. Odgovore će dati vrijeme, ali bez obzira na svu neizvjesnost, ova momčad neće ozbiljnije podbaciti. Također, postoji i briga oko tanke klupe. Nije stvar u prvoj ili drugoj postavi - kako god ih Sloan izmiksao, činjenica je da na rosteru nakon spomenute trojke nema previše igrača oko kojih se protivnik treba posebno pripremati.

Odlascima Boozera, Korvera i Matthewsa Utah je izgubila tri igrača koji su činila samo srce rotacije. Bez obzira što je njihove vrline sistem dodatno isticao, te što Jeffersonu, Raji Bellu i Gordonu Haywardu treba dati početni kredit dok ne pohvataju konce, gledano čisto na papiru i po talentu Jazz je u gubitku (Raja ipak nema Matthewsovu mladost, a Hayward valjda neće od prvog dana živjeti u Korverovim visinama kada je vanjski šut u pitanju). Iz ovog startnog minuse može ga izvući samo Jeffersonova sezona karijere. Koliko je ona realna obzirom na sve potencijalne prepreke?

Izostanak Mehmeta Okura na početku sezone također je značajan problem, bez njega rotacija visokih postaje preovisna o balvanu poput Kyryla Fesenka. Dovođenje Jeffersona opet nije riješilo dugogodišnji problem igranja bez prave petice sposobne zalijepiti koju bananu, ali Jazz je manjak mišića pod košem nadoknađivao dubinom i agresivnom igrom. Bez Okura, Millsap i Big Al imat će puno muke u isto vrijeme biti agresivni te ostati na parketu.

Da bi visoki donekle izbjegli probleme s osobnima ogroman posao morat će odraditi trojka ispred njih. Penetracija se mora spriječiti pod svaku cijenu! Iako ovo zvuči kao nešto što bi rekao Dick Vitale (naj-porno ime ikada), u pitanju je košarkaški imperativ. Svaki izlazak Jeffersona i Millsapa s parketa povećava mogućnosti da minutažu nabijaju Fes ili, ne dao Joseph Smith, Francisco Elson.

Ima Sloan i opciju da pod košem koristi Andreia Kirilenka, ali upravo na malom krilu njegove duge ruke i spretne reakcije mogu najviše pomoći. Dodaj dužinu Calvina Juniora Milesa kojom odlično brani obje bočne pozicije, Bellovu žestinu također iskoristivu kao opciju na dvojki i trojki, i ispada da Jazz u ovom dijelu obrane može puno bolje nego lani kada su u završnice ulazili s borbenima, ali i limitiranima Matthewsom i Korverom (Matthews je bio prenizak, a Korver prespor).

Kada se Okur vrati, Utah će konačno dobiti i toliko željenog idealnog igrača s klupe o kojem Sloan priča. Jer Memo u ovim godinama i nije ništa više od lažne četvorke ili petice, igrača koji će razvući reket kako bi Williams i tko već imali još više prostora za prezentaciju školskih rolinga.

Veterani Earl Watson i Ronnie Price pobrinut će sa da u onih desetak minuta dok Williamsa nema na parketu sve štima kako je Sloan zamislio, još uvijek su u pitanju korisni igrači sposobni zabiti, a na vanjskim pozicijama možda bljesne i netko od lanjskih otkrića Sundiate Gainesa i Othyusa Jeffersa (a nikada ne treba isključiti ni mogućnost da je Sloan u izboru druge runde Jeremyu Evansu ili nekom nedraftanom rookieu vidio nešto što bi mu moglo koristiti).

Uostalom, lani smo se nagledali svega, posebice Matthewsa koji se u pola sezone izborio za mjesto u petorci omogučivši tako štedljivoj upravi da se riješi Brewera i ne plati porez na luksuz, riječ koja definitivno ne živi u Salt Lake Cityu. Mada, popriličan je luksuz imati Derona Williamsa u momčadi.

Jer, iako je na papiru ovo tanja momčad od lanjske, nigdje ne vidim ozbiljnije razloge zbog kojih bi pali ispod Sloanovske klasične rezultatske granice koja se kreće negdje od 45 do 55 pobjeda. Lider je tu, Millsap i Big Al su po meni sposobni biti druga i treća opcija (gledajući samo talent, Sloan na raspolaganju ima najpotentniji trojac još tamo od vremena Stocktona, Malonea i Hornaceka), a svi ostali igrači zadatka samo moraju upasti u već predviđene role.

Ako sam većinu posta proveo postavljajući pitanja zbog kojih jedva čekam da sezona počne i da vidim Jazz u akciji, sada je vrijeme i za poneku konstataciju. Deron, Paul i Al kroz ovu godinu će postaviti temelj i noseće zidove buduće supersile, a već iduće ljeto bit će finalizirana unutrašnjost i postavljen krov.

Naime, konačno ističe ugovor Kirilenku, ugovor kojim godinama četvrtog igrača plaćaju kao nositelja. Tako da će biti u mogućnosti dodati još jednog pravog beka-šutera, možda i bolje all-round krilo od Milesa. Uglavnom, bez puno muke Jazzeri su u mogućnosti složiti moćnu momčad u rangu Thundera ili Blazersa i priključiti se novoj generaciji vrhunskih NBA momčadi, a sve to uz podatak da su cijelo vrijeme bili dio i one stare vladajuće kaste, što je nešto što bez puno muke neće uspijeti ni Spursima, ni Sunsima, a vjerovatno ni Mavsima, bez obzira na to što Cuban za razliku od svih ovih drugih ekipa ne vodi računa oko salary capa.

Ta konstanta, to je definitivno najveći uspjeh Jazza, veći i od nekakvog šokantnog finala konferencije (nećemo sada i o konstanti teških poraza, ne možeš imati baš sve). Tko zna, možda je taj Smith stvarno zapisao nešto mudro u toj knjizi Mormona. A možda je ipak u pitanju samo Jerry. Sloan Lake City, bejbe.