ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

NORTHWEST

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Progresija mlade jezgre Thundera nastavila se i u skraćenoj sezoni tijekom koje su Durant i društvo razinu pobjeđivanja digli za nekoliko postotaka, usput ostvarivši i pomak u napadačkom učinku, s pete na drugu poziciju. Iako su i dalje ostali jednako izolacijama sklon napad kao i ranijih sezona, ovaj put s uvjerljivo najmanje asista u ligi (godinu ranije manje od njih se dodavalo čak 6 momčadi, među njima i Miami), korak naprijed su napravili prvenstveno zahvaljujući eksploziji Jamesa Hardena, a, naravno, dijelom i zbog dodatnog sazrijevanja Duranta i Westbrooka.

Harden je dodatno povećao postotak slobodnih bacanja po kojem su ionako već bili bez premca u ligi (uvjerljivo prvi drugu godinu za redom), a, osim u gomili laganih koševa s crte, pomogao je u šutu za tri (iz slabašne tricaške prijetnje Harden ih je pretvorio u ozbiljnu dalekometnu momčad), ali i u organizaciji igre. Doduše, njegov doprinos u kreaciji nije se osjetio u samoj igri, obzirom da su uz najmanji broj asista u ligi igrači Thundera zajedno bili zaslužni i za najveći broj izgubljenih lopti (ovaj nevjerojatni podatak dovoljno govori koliko su dobri bili šuterski kad su uspjeli nadoknaditi dvije takve mane svog napada), ali se zato osjetio u dodatnom pritisku kojega je Thunder stvarao napadajući protivnike, ne više s dva vrhunska 1 na 5 talenta, već s tri. Takva situacija dovodila je obrane do ludila jer teoretski je nemoguće braniti tri legitimne triple threat opcije u jednoj navali (svaka zahtijeva udvajanje, a na parketu je samo 5 košarkaša).

Također, Hardenovo prisustvo donijelo je balans kojega lanjski napad oslonjen isključivo na Westbrooka i Duranta nije imao. Westbrookova evolucija u volume scorera Duranta je često ostavljala u sjeni (sjetimo se samo koliko puta smo u to doba kritizirali činjenicu da Durant nekoliko napada za redom ne dobije loptu). Obzirom da je Russ uz sve agresivniju potrošnju lopti bio i primarni playmaker, Oklahomi je očajnički nedostajao netko sposoban uzeti loptu iz ruku Westbrooku i dati napadu dodatnu opciju, a to su dobili u kombinaciji suludo učinkovitog šuta i sulude brade Jamesa Hardena. S njim za komandama, posebice u završnicama, Russ se mogao mirno posvetiti onome što radi najbolje – letenju po parketu, a Durant je mirno mogao igrati bez lopte znajući da je će dobiti svaki put kada poželi.

Sve skupa dovelo je do glavnog razloga zbog kojega je Thunder zaigrao u Finalu i razvio se u momčad dostojnu prstena, usprkos očitim limitima na obje strane lopte - naravno, govorim o postotku šuta. Durant je s 46% šuta iz igre skočio na 50%, Westbrook s 44% na 46, dok je Harden s 44% skočio na čak 50%, što je jednostavno neodrživo za beka (međutim, čak i da njegovi postotci padnu, ostanu li Durant i Westbrook na svojima, za Thunder nema brige).

Osim što su se fenomenalno nadopunjavali izmjenjujući se u trošenju lopte (što je u slučaju ovakvih talenta ravno asistiranju, samo prisustvo na parketu preostale dvojice trećem članu ostavlja 1 na 1 situacije koje ovaj lakoćom može riješiti), sjajno su i surađivali međusobno, posebice u dva aspekta igre. Prvi i najvažniji je svakako pozicioniranje na parketu, gdje se rijetko kada moglo vidjeti situaciju da se netko od njih sudara oko lopte, što smo npr. imali često prilike gledati u prvoj sezoni partnerstva između Jamesa i Wadea. Durant je bez problema bježao u kut kada bi Russ i Brada imali loptu na vrhu perimetra, jednako kao što bi ova dvojica zauzela svoja mjesta na strani bez lopte kada bi KD krenuo na dribling-ulaz. Svakako treba spomenuti i fantastičnu dva na dva igru Westbrooka i Duranta u pinch postu, gdje bi KD istrčao iz Russova bloka, dobio loptu i s vrha reketa zabio, za njega, zicer. Ova akcija je praktički bila njihovo glavno oružje tijekom cijele sezone, a, čak ni u playoffu, ni Lakersi ni Spursi za nju nisu imali rješenja.

I za kraj hvaljenja njihovog napadačkog talenta moramo spomenuti i luksuz kojega je Brooksu davala opcija korištenje igrača Hardenovih kvaliteta u ulozi šestog igrača. Pola lige voljelo bi vidjeti Hardena kao svog prvog čovjeka, a on je u Thunderu ulazio u igru krajem prve četvrtine, nakon čega bi napravio prednost protiv drugih postava koje su rijetko navikle igrati protiv igrača takve kvalitete. Složiti plan igre protiv ovakve napadačke moći mnogima je predstavljalo problem, što objašnjava zašto Thunderu nedostatak fluidnih akcija ili dublje klupe nije predstavljao problem u većini utakmica - kada imaš tri franšizna napadača (a ističem napadača jer ni jedan od velike trojke nije ni približno kvalitetan u defanzivi), imat ćeš i vrhunski napad, bez obzira tko ti bio trener i što igrao. Što samo potvrđuje tezu da je talent najvažniji sastojak svake momčadi. Uostalom, nema boljeg primjera od one 4 utakmice u nizu koje su dobili protiv Spursa, kada su razbili, po svim štreberskim parametrima, bolju košarkašku momčad. I to zato što su imali najvažniji sastojak NBA košarke na svojoj strani - višu razinu individualnog talenta.

Ono što je otežavalo još veći postotak pobjeda bila je obrana, koje je bila solidna, ali nikako šampionska. Brzina i dužina na svim pozicijama omogućili su Durantu i društvu da protivnicima maksimalno otežaju život – po postoku šuta iz igre, Oklahoma je bila rame uz rame s Bullsima, Celticsima i Sixersima. Međutim, za razliku od navedenih momčadi, u ostalim segmentima obrane bili su ispodprosječni – previše su faulirali, nisu krali lopte i loše su skakali u obrani dozvoljavajući protivnicima popriličan broj bonus napada.

Ovaj skakački dio je posebice bolan kad se u obzir uzme da je Durant imao više od 7 obrambenih skokova po utakmici, čime je preskočio Jamesa kao najbolji skakač među swingmanima (istina, obzirom da su i jedan i drugi odradili dobar dio minuta pod košem kao četvorke, taj prosjek je možda preuveličan, ali svejedno netko treba uhvatiti te skokove). I dok se Ibaku još i može opravdati za osrednji skakački učinak u obrani obzirom na sve što je napravio u napadačkom skoku, a i obzirom da je najčešće on taj koji izlazi iz reketa pokriti prostor, drugi visoki bio je problem cijelu sezonu.

Perkins je bio neprepoznatljiv u odnosu na ranija izdanja – puno je lakše podnijeti kao ga rupu u napadu ako barem skače, međutim, prošle sezone ni to nije bio slučaj, zbog čega je njegov loš utjecaj na momčad već postao dio legende (nesposobnost Perka da se odlijepi od parketa ukazuje na to da je cijelu sezonu vukao ozljedu prepona jer nema logike da netko u 26-oj godini preko noći izgubi skočnost). S druge strane, Collisonov manjak skokova u potpunosti se može pripisati prelasku 30-e.

I dok su slabašnu rotaciju pod košem još nekako i uspjeli sakriti protiv Lakersa (koji nisu imali rješenja za nisku postavu s Durantom pod košem, dok je s druge strane Perk protiv Bynuma imao prilike iskazati svoju jedinu preostalu vrlinu, a ta je guranje u niskom postu) i Spursa (koji i sami imaju slabosti pod košem, dok istovremeno na ostalim pozicijama ne mogu parirati atleticizmu Thundera), protiv Heata to nije bilo moguće. Jednostavno, James je dominirao nad Durantom, bilo pod košem, bilo na perimetru, a Bosh je, izvlačeći visoke Thundera iz reketa, dodatno kompromitirao njihov učinak. Dodaj još Hardenovo blijedo izdanje, dobrim dijelom zbog Wadeove i Jamesove obrane, i jasno je kako su u Finalu bili u podređenom položaju.

Jasno, da je kojim slučajem Brooks u potpunosti isključio Perkinsa iz rotacije, što bi bio potpuno logičan potez obzirom da Miami nema pivot centra s kojim se treba gurati, šanse Thundera bi možda bile nešto nešto veće, iako je iz ove situacije bespotrebno o tome govoriti, obzirom na način na koji su Wade i James u direktnim dvobojima nadigrali Hardena i Duranta. Međutim, taj ugovor s vragom između Perkinsa i Brooksa (Perk je potreban protiv Bynuma i Howarda ovoga svijeta, ali da bi ga imao spremnog za takvu situaciju, moraš ga držati kao dio rotacije cijelo vrijeme) mogao bi biti problem i u budućnosti, a Brooks se ne čini spremnim raskinuti ga.

I dok će Harden, Westbrook, Durant i Ibaka nesumnjivo iz utakmice u utakmicu izlaziti kao kvalitetniji igrači jer su jednostavno u takvoj fazi razvoja karijere, pitanje nad trenerom Oklahome i dalje ostaje otvorenim – radi li se o karakteru koji je spreman žrtvovati rezultat radi mira u kući ili o čovjeku koji je spreman žrtvovati mir u kući radi rezultata.

THIS IS NOW:

U ovom trenutku počinje susret mladih snaga Oklahome sa stvarnim životom. Do sada su bili zaštićeni kao djeca, uživali u igranju i budućnosti koja ih čeka, ali sada je vrijeme da se odraste. Poraz u Finalu protiv Heata definitivno je morao ostaviti ožiljke čak i na ovoj veseloj družini, a još veći izazov je situacija s Hardenom. Potpisati sada za manje novca i ostati dio ekipe, vrlo vjerojatno šampionske ekipe, ili čekati ljeto, uzeti negdje maksimum koji mu pripada i postupiti kao muškarac na kvadrat, rasni alfa mužjak? Da se razumijemo, obje odluke su legitimne, a izbor je samo na Hardenu. Kako god izabrao, za nekoliko dana znat ćemo odgovor, a o njemu će itekako ovisiti buduća snaga momčadi obzirom na sve ono što smo ranije rekli o Hardenovoj važnosti za njihov napad.

Njihova najveća prednost pred konkurencijom, mladost i energija, još uvijek predstavlja i njihov najveći problem, jer još uvijek više igraju hakl nego ozbiljnu košarku. Ali, dobra stvar svega je što nikada ne znaš kada će stvari kliknuti. Dok Lakersi imaju četvorku u kojoj su tri igrača s one strane karijere, dok Spursi imaju dva člana jezgre spremna za starački dom i dok Heat ima pola jezgre u naponu snage, ali i drugu polovinu u silaznoj putanji, četvorka Thundera, od prvog do zadnjeg, pored sebe ima strelicu koja pokazuje samo prema gore.

Ovakva moć bez problema može ove sezone nastaviti s lineranim progresom i ostvariti 60+ pobjeda i osvojiti naslov. Međutim, čak i s ovim stilom igre u kojem tri igrača dominiraju loptom i praktički su zaslužna za 65% svih postignutih poena, do izražaja ipak dolaze i slabosti ostatka rostera. Ibaka definitivno zaslužuje veću napadačku ulogu koja bi ga, paralelno sa sve boljim igrama u obrani gdje se već sada nameće kao jedan od najboljih obrambenih igrača u ligi, lansirala u all-star konkurenciju, ali nakon njega jednostavno nema igrača na kojega se možete osloniti. Povratak Erica Maynora nakon ozljede pomoći će, ali prije svega zato što više neće biti potrebe za davanje minute gotovim igračima poput Fishera ili još nespremnim poput Jacksona. Harden je uzeo većinu minuta koje su godinu ranije išle Maynoru kako bi se Russa koristilo dalje od lopte, tako da previše prostora za njegovo uključivanje u rotaciju nema.

Ostatak top 8 rotacije je dobro poznat. Radi se o igračima koju su tu da bi dali ravnotežu svojom igrom u obrani, ali problem postaje, što osim Sefoloshe na boku, Perkins i Collison sve manje maskiraju svoje slabosti u napadu defanzivnim učinkom. Ukratko, velika četvorka će se zasigurno mnogo puta tijekom sezone uhvatiti kako osjeća da igra sama protiv svih. Međutim, kao što je trio iz Miamia dokazao, to ne mora biti ništa strašno, dok god si spreman preuzeti potpunu odgovornost. Što u slučaju Thundera znači prije svega poboljšati all-round učinak i malo više energije usmjeriti prema obrani.

PLUS:

Potpisali Hardena odmah, kasnije ili ga pak pustili da ode, Gromovi će ove sezone opet biti jedna od najuzbudljivijih ekipa u ligi. Nezustavljivi bek poput Westbrooka, nebranjivi šuter poput Duranta, neviđeni bloker poput Ibake, neviđeni spoj playa i strijelca poput Hardena čine jezgru koja ne može podbaciti, pa makar nad njima visili upitnici zbog budućnosti tako bitnog igrača.

Perry Jones samo povećava mladi potencijal koji čeka da eksplodira. Colea Aldricha na stranu, Thunder ne griješi na draftu, a to je odličan znak za razvoj Jonesa koji bi u idealnom scenariju mogao zamijeniti Perkinsa u rotaciji (i tako olakšati odluku o amnestiji). Iako se dvojac Ibaka-Jones ne čini idealnom kombinacijom pod košem, još jedan kompletan napadač koji se najbolje snalazi u spot-up situacijama učinio bi već do bola učinkovit napad neobranjivim zbog nezgodnih matchupa, ali i totalno nejasne podjele uloga. Ono, Westbrook i Ibaka idu na napadački skok, Harden razigrava, Durant istrčava iz bloka kao bek, a centar Jones stoji u kutu i čeka povratnu za pucati otvorenu tricu. Miamieva multi-pozicionalnost prema ovakvom bogatstvu čini se dječjom igrom.

Jasno, oba plusa mogu postati minusi ostanu li bez Hardena ili ne razvije li se Jones. A tu je i izvjesni Dwight protiv kojega perolaka kategorija pod košem na prolazi.

MINUS:

Klupa i raspodjela minuta. Za ovo prvo odgovoran je Presti, koji time ipak pokazuje da nije savršen. Perkins je relativno mlad, ali ozljede su ga prikovale za zemlju i učinile od njega nasilnika u reketu koji ne zaslužuje više od 15-ak minuta ovisno o matchupu (točnije, ako protivnik nema centra sposobnog igrati post up košarku, Perk može slobodno cijelu večer provesti na klupi). Maynor je dobar back-up play, ali način na koji svi pričaju o njemu kao o razlogu zbog kojega su lani izgubili je pomalo smiješan – Maynor je svakako plus u odnosu na Dereka Fishera koji više ni pod razno nije NBA igrač, ali je ipak back-up play, nikako ne dio idealne postave. Cook kao tricaš nije pokazao ništa, bivajući posebno iritantan zbog nekonstantnog šuterskog učinka. Sefolosha i Collison su solidni igrači zadatka, ali solidni igrači zadatka ne mogu sakriti rupe startera.

Što nad dovodi do Brooksa i rotacija. Spurse su dobili iracionalnim nadahnućem i energijom mladosti, na sličan način na koji su se obračunali s Lakersima. Protiv Heata to nije prošlo jer su ostali bez luksuza da imaju najboljeg igrača na parketu, a Brooks tu nije pomogao upornim odbijanjem da se prilagodi. Spoelstra je došao do naslova mijenjajući filozofiju igre bez ikakvog respekta tijekom ključnih utakmica, ne razmišljajući o posljedicama. Za to vrijeme Brooksu kao da je bilo najvažnije da se nitko od njegovih igrača ne osjeti povrijeđenim. Što znači da i trener Thundera treba napraviti isto što i igrači – odrasti. S tim da bi njemu dobro došlo i uzgojiti par testisa.

DENVER

THAT WAS THEN:

U prvoj punoj sezoni nakon Anthonya (iako zbog lockouta tehnički ni ona nije bila kompletna), Nuggetsi su nastavili gdje su stali godinu ranije. Vođeni Gergeom Karlom opet su imali jedan od najboljih napada lige, ali, problemi s ozljedama koji su prorijedili rotaciju na boku i pod košem, dodatno su uzdrmali slabašnu obranu bacivši je među najgore u ligi. Nuggetsi su bili loši praktički u svemu, od tranzicije do izolacije preko branjenja trica, dakle nije problem bio samo pick & roll ili zaštita reketa. Kako je Karl u Carmelovo doba imao solidne obrane, jasno je kako nije u pitanju nikakva filozofija igre, već su Nuggetsi zbog slabe rotacije pod košem često bili prisiljeni udvajati i pomagati na sve strane, a to je često ostavljalo otvorene šutere i previše prostora kojega je bilo lako eksploatirati.

Denver je imao sreće nabasati na draftu na ultimativnog podizača energije poput Farieda, a zatim i putem tradea dovesti McGeea te tako održati privid opasne momčadi pod košem usprkos odricanju od Nenea. Mučili su Lakerse energijom u prvoj rundi, ali bez konkretizacije - talent Gasola i Bynuma je pobjedio mladost, a pokušaji Lawsona i Gallinaria ipak nisu bili dovoljno konstantni da se nose sa strojem poput Kobea. I u tome je ležao najveći problem Denvera, jednostavno nisu bili spremni za nešto više obzirom na dob jezgre (koja objašnjava nedostatak konstante), ali i na njene očite limite - minijaturni bek poput Lawsona, prosječni atleta poput Gallinaria i izrazito specijalizirani visoki igrači poput Farieda i McGeea jednostavno nisu garancija vrhunskih rezultata. Okupljeni u momčad definitivno imaju potencijala, ali individualni limiti su i dalje prisutni.

THIS IS NOW:

Godinu i pol nakon tradea Carmela Nuggetsi su kompletirali novu jezgru. Svaka čast na ulovu poput Gallinaria i sjajnim odlukama na draftu s Lawsonom i Fariedom, ali tek dovođenjem McGeea i ovoljetnom krađom Iguodale dobili su ljude koji imaju potencijal mijenjati tijek utakmice,. Drugim riječima, ovi Nuggetsi na papiru nisu ništa lošiji od onih s Carmelom i Billupsom, a te momčadi su lakoćom prelazile preko 50 pobjeda.

Ipak, da bi ih se moglo staviti u istu rečenicu s ranijim Karlovim ekipama, morat će realizirati taj potencijal, a tu na scenu stupaju Gallinari i McGee prije svih. Kao i kolega iz divizije Batum, Danilo će imati dovoljno prilike da se potvrdi kao jedno od top krila lige, u čemu mu prisustvo Iggya i gomila igrača u rotaciji poput Chandlera i Brewera ne bi trebalo stajati na putu (ova potonja dvojica ne igraju bitnu ulogu u planovima osim kao trade masa). Iggy može igrati obje swingmanske pozicije, a i njegova uloga je prvenstveno obrambena, tako da on neće smetati Gallinariu da napreduje kao kreator i strijelac, što je preduvjet da se ovaj Denver bori za nešto više od polufinala konferencije.

Dok bi se Gallinari trebao pobrinuti za prvu opciju u napadu, McGee pak mora donijeti stabilnost pod košem, jer bez pravog centra u sredini, sav Iggyev trud neće pomoći da se Nuggetsi nametnu kao išta više od solidne obrambene momčadi. Čovjek je u ligi 4 sezone tijekom kojih se nametnuo kao najbolji bloker nakon Ibake. Dobar je skakač s potencijalom da postane još bolji, a minus njegove igre u obrani isti je kao i kod većine mladih petica ispod 25 godina – nema pojma kada treba izaći na zatvaranje, a kada ostati u reketu, odnosno kako braniti pick igru, a kako odigrati 1 na 1.

Karlova trka, rotacije i agresivnost, donosit će rezultate po defaultu, a podignu li Iggy i McGee obranu, Denver može biti stvarno opasan. Jedini problem koji bi se mogao javiti, a koji je vrlo lako zanemariti, nedostatak je Ala Harringtona koji je lani bio prvi tricaš momčadi. Lawson, Iggy i Gallinari ubacit će svoju kvotu i Denver definitivno šuterski neće biti loš, ali Harrington nije samo bio najubojiti šuter na rosteru, već i čovjek koji je širio obranu na drugoj strani upravo da bi vanjski igrači imali više prostora za juriše u reket. Bez njega na parketu bit će previše situacija u kojima će protivnici jednostavno zatvoriti sredinu jer više nema visokog igrača Neneovih kvaliteta koji može primiti loptu u post up situaciji i učniti nešto s njom.

Ipak, previše se toga treba poklopiti da bi postali izazivači. Lawson i Gallinari moraju nastaviti napredovati, pri čemu je najvažnije da postanu još ubojitiji šuteri kako bi sakrili Iguodaline skromne brojke u realizaciji, ali i bolji kreatori za sebe i druge kako bi se mogli nositi s postavljenim obranama pri isteku vremena na barem približno učinkovit način kako to rade u ranim sekundama napada. Iggy ima iskustvo igre kao primarni play u napadanju postavljenje obrane, ali to ne znači previše obzirom da ni jedan napad Sixersa s njim u glavnoj ulozi nije završio plasiran bolje od 17. pozicije po učinku. Mogu pokušati kopirati napad Oklahome izvedbom i stilom igre u kojem će dijeliti loptu između tri vanjska igrača, ali, bez idealnog širenja obrana, teško da će moći kopirati njihovu šutersku učinkovitost.

Međutim, Iggy, Lawson i Galinari su ipak manji problem. Dok Karl diše, Nuggetsi će imati top 5 napad, ali obrana je još uvijek pod velikim upitnikom. Iggy će svakako pomoći da se iz donje trećine digne u gornju polovicu, u to nema sumnje obzirom da će uništavati najbolje protivničke strijelce na boku, ali dok ne zatvore reket neće ih se moći smatrati izazivačima. Taj epitet dobit će tek kada Faried i McGee energiju uspiju pretočiti u funkcionalnu obranu .

PLUS:

Fantastična razina energije duž petorke, a posebice na vanjskim pozicijama.

Izuzetna petorka, izuzetna klupa, izuzetna prednost domaćeg parketa koju brzi stil igre dodatno potencira i, možda i najvažnije, izuzetan trener koji izvlači maksimum iz svega ovoga. Poklopi li se sve kako treba i zaigraju li malo bolju obranu u tranziciji i izolacijama (što bi trebao odraditi Iggy), biti će u rangu Thundera i Spursa po količini pobjeda koje će gomilati.

MINUS:

Nedorečena unutarnja linija.

Ovoga ljeta se pričalo o tome kako je JaVale dodao svom arsenalu gomilu pivot poteza i to je super, ali za napad poput Denvera njegov učinak u napadu manje je bitan. Zabio horokom ili nakon odbijanca, McGee pored Lawsona, Galinaria i Iggya neće biti više od sporedne opcije. Umjesto što je s Haakemom radio na napadu, možda bi mu bolje bilo da je proveo ljeto s Tysonom Chandlerom.

Fariedova neodlučnost u pick igri i nedostatak centimetara u reketu dodatan su uteg. Čovjek je u principu vanserijski koristan gargabe man koji trpa koševe i skuplja skokove suludim intenzitetom, ali fokusiran isključivo na brže, više i jače, zanemaruje igru koja ipak ima više brzina. Dok je mlad i ima fizikalije može sakriti manjak centimetara, stoga i treba što prije naučiti kombinaciju obrane i šuta s poludistance, jer inače ga s gubitkom eksplozivnosti čeka ne baš ugodna košarkaška starost.

Koufus i Mozgov solidna su tijela koja će također zabiti i skočiti, ali daleko su oni od atleta koje mogu čuvati reket. Randolph je pak atleta, ali taj još nije shvatio što mu činiti u napadu, a kamoli obrani, tako da od sve trojice ne treba očekivati previše. Tu i tamo će bljesnuti, ali budućnost Nuggetsa zapisana je u skupom ugovoru kojega su dali JaValeu i koji tek treba opravdati.

MINNESOTA

THAT WAS THEN:

Dolazak Adelmana i očekivani napredak Lovea obećavali su donijeti nešto vedrije tonove u tmurni Minneapolis, ali na kraju su stvari ispale bolje nego su se nadali i najveći optimisti. Love je ne samo napredovao, već se nametnuo kao najučinkovitija četvorka u ligi (namjerno izbjegavam koristiti epitet najbolja zbog Kevinove loše obrambene igre, kao i tek solidne realizacije u postu koju je nadoknadio fantastičnim brojkama s najvažnijih pozicija u košarci – linije slobodnih i trice), a ovaj put je imao i pratnju. Rubiu je trebalo desetak utakmica da se privikne na NBA stil igre i zaboravi na sve traume Eurolige, a od nikuda se pojavio i Tiranosaurus Pek - masivni crnogorski centar fauliranje i izgubljene lopte zamjenio je trpanjem u reketu i skokovima, ostvarivši tako jedan od najvećih skokova u kvaliteti prikazane igre u drugoj sezoni u odnosu na prvu ikada zabilježen.

Sa svojom tročlanom jezgrom i kompetentnim trenerom koji je vrlo brzo uočavao trendove i prilagođavao igru i rotaciju talentu kojega je imao na raspolaganju, Wolvesi su na pola sezone bili u lovu na playoff. Tada je Rubio naletio na Bryantovo koljeno i sredio ligamente vlastitoga, a nedugo nakon toga tijelo je počelo izdavati i Pekovića i Lovea. Vrlo brzo pao je zastor na jednu izuzetno zanimljivu i zabavnu sezonu, zabilježenu uostalom i mojim lanjskim praćenjem svih 66 utakmica, ali usprkos tome ostao je dojam kako Wolvesi nakon dugo, dugo vremena, opet imaju budućnost, makar im rok za ostvariti je nema standardan datum trajanja zbog Kahnova produženje s Loveom na samo 3 sezone umjesto na 5.

THIS IS NOW:

Prvo treba istaknuti kako Loveova ozljeda mijenja raniju IOR projekciju po kojoj su Wolvesi sigurna playoff momčad sa scoreom 45-37. Love će po većini stručnih procjena propustiti nešto manje od trećine sezone, a oduzimanje njegovih brojki iz prognoze i zamjena istih s onim što bi trebale ostvariti zamjene, baca Wolvese u borbu za osmo mjesto s Dallasom i Jazzom. Naknadnim izračunom, bez Lovea (nedostatak Rubia je već uračunat u prvotnu projekciju) Wolvesi će u ovom periodu imati od 4 do 6 pobjeda manje, što je ogroman udarac, ali ne i nepremostiva prepreka.

Naime, jednom kada se konačno okupe i ako pritom izbjegnu dodatne komplikacije, Wolvesi predvođeni dvojcem Love-Rubio mogu itekako nadmašiti prvotna očekivanja. Recimo da se nakon all-stara već kompletna momčad sa svima u formi konačno uigra, što obzirom na mnoga nova lica treba uzeti u obzir. Teoretski do playoffa imaju dovoljno vremena da ritmom pobjeda rezerviranim za momčadi koje smatramo izazivačima nadoknade zaostatke. Nadmašiti projekciju u drugom dijelu sezone izvedivo je kada se imaš za što boriti, a pri tome im može pomoći i nejasna situacija glavnih protivnika. Dirk je svojom ozljedom u sličnom stilu unazadio šanse Dallasa, a Utah bi se mogla naći u situaciju u kojoj će ih odlasci Jeffersona ili Millsapa oslabiti baš u trenutku kada bi Minnesota trebala biti najjača.

Također, ne treba zanemariti dubinu Wolvesa koja se iz lanjske katastrofe pretvorila u jednu od boljih u ligi. Već smo utvrdili da će Rubiov izostanak sasvim solidno pokriti Barea i Ridnour, dok bi Loveov dobrim dijelom mogao maskirati Derrick Williamsa, lani drugi pick drafta. Iako je u rookie sezoni podbacio i to dobrim dijelom baš zato što se nije idealno nadopunjavao s Loveom zbog čega nije mogao do minuta, Williamsova kombinacija skočnosti i šuta mogla bi Adelmanu omogućiti barem da ne mijenja plan igre, ako već ne možemo očekivati da itko nadoknadi Kevinove brojke.

Što se ostatka rostera tiče, sve djeluje spremno pratiti Lovea i Rubia jednom kada se vrate. Prognozirati Pekovićev učinak obzirom na mali uzorak nije zahvalno, ali teško je zamisliti da se nakon lanjske eksplozije njegove igre mogu vratiti na one iz rookie sezone. Pek je real deal, što bi im moglo spasiti sezonu.

Rotacija na bokovima pak glavni je razlog ovogodišnjeg optimizma. Kahn je zamijenio 4 ispodprosječna NBA igrača (Beasley, Ellington, Johnson, Webster) profesionalcima poput Kirilenka, Budingera, ali i potencijalno višestruko isplativim rizicima poput Roya i Shveda. Iako upitnici stoje nad Royevim koljenima, obzirom na ono što bi trebao zamijeniti, Roy na trećini nekadašnje snage bit će sasvim dovoljan da ova momčad osjeti razliku.

PLUS:

AK-47 će od prvog dana biti Adelmanov ljubimac. Čovjek koji se školovao u flexu Jerrya Sloana i Davida Blatta sjajno će se uklopiti u svaku motion offense akciju koju Adelman uključi u napad, a ove godine bi ih moglo biti više nego lani upravo zbog Kirilenka. Iako je prešao 30-u, Rus i dalje u nogama ima all-round genijalnost, a igra u sistemu koji mu odgovara samo će pomoći da ona izađe na površinu. Inače, AK je samo jedan od gomile odličnih poteza kojima je Kahn pojačao rotaciju, čime je dokazao, osim da je notorni rasist, i da je u stanju napraviti posao kako treba. Budinger, Roy, pa i Shved, čiju dribling-penetracija igru treba držati na oku, pravo su bogatstvo u odnosu na lanjsku situaciju i zasigurno će pomoći da se period bez Rubia i Lovea preživi sa što manje deprimirajućih šokova.

MINUS:

Bijelci ne znaju skakati, ali znaju kupiti skokove, što dokazuju Peković i Love. Međutim, znaju li se kretati dovoljno da zaigraju poštenu obranu? Teško, što znači da će zaštita reketa Minnesoti dugoročno predstavljati najveći problem. Također, davanje novca na sve strane osudilo je Wolvese na potragu za instant uspjehom. Ovo što imaju - imaju. Možda će to biti dovoljno za priključiti se Denveru i Mephisu kao potencijalnim plutajućim minama, ali teško je uočiti put kojim bi trebalo ići da se posloži potencijalni izazivač. Pogotovo zato što im, obzirom na stadij karijere Kirilenka i Roya, a i Loveov kratki ugovor, teško na raspolaganju ostaje više od dvije do tri sezone prije novog rebuildinga u hodu.

UTAH

THAT WAS THEN:

Jedno od ugodnijih iznenađenje skraćene sezone bila je efikasnost Jazza u napadu, efikasnost koja je momčad u rebuildingu, s puno mana u obrani, lansirala u playoff prije predviđenog roka. Bazirajući sve na igri kroz post preko Millsapa i Jeffersona, Utah je sakrila nedostatak trice i rješenja na vanjskim pozicijama skočivši s 13. na 6. poziciju u napadačkom učinku. I dok su Big Al i Millsap igrali karijere života na jednom kraju parketa, u obrani je njihov manjak visine i brzine zadržao Jazz među lošijim obranama lige, što im nije smetalo da preskoče upitnu kemiju Rocketsa i tanku rotaciju Sunsa u lovu na osmu poziciju.

Osim sjajne kombinacije visokih, sposobne igrati licem i leđima košu na obje pozicije, zbog čega ih je bilo gotovo nemoguće braniti, Jazzu je potrebni poticaj dala i izuzetna klupa predvođena mladom jezgrom, na kojoj svakako treba istaknuti Derricka Favorsa koji je, automatski po ulasku na parket, jednu lošu obranu, ovisnu o faulu kao osnovnom sredstvu čuvanja reketa, pretvarao u prosječnu defanzivnu družinu.

Trener Corbin u svojoj prvoj cijeloj sezoni na klupi nije nastavio samo promovirati Sloanovu filozofiju faula kao legitimnog obrambenog sredstva, već je nastavio i s ignoriranjem mladih igrača. I dok se zbog kvaliteta Jeffersona i Millsapa još i može opravdati Favorsova skromna minutaža, kao i to što je Kanter dobio jako malo prilike dokazati se kao izuzetan skakač, teško je razumjeti ignoriranje Aleca Burksa na račun veterana poput Bella i Howarda, pogotovo jer je golom oku bilo jasno kako Burks lakoćom ulazi u reket, dok dva spomenuta veterana nisu mogla pošteno ni potrčati.

Ipak, Corbin se iskupio zbog promoviranja Haywarda u nezamjenjivi dio startne petorke, pri tome svjesno gurajući starosjedioca Milesa u sjenu. I Miles i Bell tijekom sezone su zbog minutaže došli u sukob s Corbinom, ali njihovi vapaji nisu ostavili većeg traga obzirom da je bilo jasno kako mladost Jazza polako, ali sigurno, preuzima kontrolu nad sudbinom franšize. Podatak da je nakon metle Spursa u prvom kolu, koja je jasno ukazala na realnu poziciju dvojca Millsap-Jefferson u NBA svemiru (dužno poštovanje obojici, ali Timmy je u stotoj godini još uvijek dominirao u reketu na oba kraja parketa), jedina stvar o kojoj se pričalo Favorsova igra u obrani, dovoljno govori. Iako su ostali kratki za potencijalna dva lutrijska picka koja su mogla krenuti u njihovom pravcu da Warriorsi nisu tankirali i da su sami bili manje uspješni u završnici, Utah je trenutno toliko dobro pozicionirana da im nikakvi detalji ne mogu pokvariti sunčanu prognozu.

THIS IS NOW:

Naime, Jazz u novu sezonu ulazi s mladom jezgrom već spremnom preuzeti rezultatski teret na sebe, a pri tome imaju na raspolaganju više od pola salary capa za slaganje dugoročnog plana. Millsap i Jefferson su u zadnjim godinama ugovora i mogu poslužiti kao mamci za dovođenje novih mladih nada ili draft pickova, ili pak mogu ostati kao dio nove generacije u svojevrsnoj ulozi mentora koju su lani tako sjajno odrađivali.

Točnije, samo jedan od njih može ostati obzirom da ove sezone primarni zadatak Jazza mora biti promoviranje Favorsa u startera i ključnog čovjeka pod košem. Koliko god sadašnji dvojac bio talentiran, činjenica je da njihov učinak na parketu ne garantira vrhunski rezultat, što jasno ukazuje i lanjska sezona, točnije 8. mjesto u playoffu i 19. obrambeni učinak u ligi. Favors možda nikada neće imati tako sjajne napadačke brojke kao dva trenutna veterana-konkurenta, ali njegov učinak na igru se ne vidi toliko u box-scoreu koliko u rezultatima. Jednostavno, takav obrambeni potencijal ne raste na grani i Jazz ga mora maksimalno iskoristiti, što znači da je došlo vrijeme da se 20-ak minuta po večeri pretvori u barem 30-ak.

Favors donosi idealnu kombinaciju za visokog obrambenog specijalca jer ima masu i visinu za zatvoriti sredinu, a ujedno je dovoljno pokretljiv i brz da igra obranu na perimetru. Ovakav profil igrača neophodan je ako planirate imati uspješnu momčad, a njegova svestranost omogućit će Jazzu da do kraja kalkulira s trošenjem salary capa. Favors može jednako uspješno igrati i pored Millsapa i pored Jeffersona (njegove brojke u obje kombinacije bile su identične), a možda je još važnije da ništa slabiji učinak nije ostvarivao ni pored Kantera, tako da je rješenja gomila i svako je dobro.

Uz Favorsa, kao budućnost Jazza nametnuo se i Hayward svojim all-round učinkom i sposobnošću da igra sjajnu obranu na obje bočne pozicije, a Kanterov skakački potencijal i Burksova kreativnost u slash igri u najgorem slučaju dat će im dvije vrhunske opcije s klupe. Kako Kanter ima i pedigre i fizikalije, a i u rookie sezoni se već nametnuo kao koristan igrač usprkos mizernoj minutaži, njega je vrlo lako zamisliti i kao startera, što dodatno olakšava situaciju s veteranima – čak i u najgorem slučaju, a taj bi bio da ih izgube bez da zauzvrat dobiju išta osim ponekog picka, Jazzeri se s takvim mladim visokim dvojcem nemaju čega bojati.

Svjetlu budućnost koju donose već posložene kockice na rosteru i više nego ugodno stanje na salary capu, dodatno pojačava i budući pick Warriorsa koji ove godine ima top 6 zaštitu, što znači da će Utah ovaj put ostati bez svog picka samo u slučaju totalnog kolapsa Currya i Boguta (što, nažalost, nije isključeno). Dodaju tu eventualni pick kojega mogu dobiti za Millsapa ili Jeffersona i jasno je kako Jazzu ni idućih sezona neće nedostajati jeftinih, a kvalitetnih opcija.

I dok planiraju dugoročni uspjeh, u Utahu nisu zaboravili ni na sadašnjost, ispravivši preko ljeta dva najveća minusa lanjske rotacije – nedostatak šuta za tri i nedostatak kvalitetnih igrača na boku. Dolazak dvojice Williamsa, Mauricea i Marvina, trebao bi zaokružiti petorku i dati balans potreban za još jedan lov na playoff. Marvinova dužina bi uz Haywarda trebala predstavljati problem protivnicima na boku, što bi uz više minuta Favorsu pod košem konačno obranu Jazza trebalo lansirati u sredinu.

Novopronađena tricaška snaga pak trebala bi dodatno širiti reket za high-low majstorije Millsapa i Jeffersona u postu, a usput i sakriti sve Favorsove slabosti u napadu, posebice manjak šuta. Dva Williamsa i Foye, uz Haywarda, omogućit će Corbinu da cijelo vrijeme na parketu ima unutar-van balans o kojemu je lani mogao samo sanjati. Također, tu je i opcija korištenja Millsapa na trojci i igranja s ogromnim frontcourtom, koja se lani pokazala kvalitetnom, iako se u principu ne radi o ničemu drugom nego o triku zbog potrebe da se pronađu minute za Favorsa.

PLUS:

Tri pridošlice lani su zajedno zabile više trica (278) od ukupne momčadi Jazza (273), što će bez sumnje biti ogromna kratkoročna pomoć. Dugoročno, najveći plus je definitivno sjajno odrađen rebuilding u hodu i mlada jezgra koja budi nadu da će Jazz još dugi niz godina boraviti u samom vrhu Zapada. Posebice je bitan Favors - u ligi u kojoj vladaju vanjski igrači i u kojoj se iz dana u dan potvrđuje značaj visokih igrača kao obrambenih majstora koji moraju biti u stanju braniti reket i rotirati se do linije za tri, Favorsova pokretljivost daje im šansu da jednoga dana imaju obranu u rangu onih kojima zapovijedaju Chandler, Garnett ili Howard. Drugim riječima, dostojnu lova na naslov.

MINUS:

Playmakerska pozicija u ovoj fazi prijelaza još uvijek nije dovoljno pokrivena. Williams i Foye su prije svega combo bekovi sposobni kreirati isključivo za sebe, daleko su najučinkovitiji u spot up situacijama, dakle nakon što je netko već zavrtio akciju za njih. Jedina dva prava playa trenutno na rosteru su lanjska druga i treća opcija, veterani Watson i Tinsley, koji su još u prošloj sezoni lošim šuterskim i obrambenim učinkom otežavali život svima oko sebe.

I dok je na jedinici problem manjak talenta, na ostalim pozicijama mogao bi to biti višak. Od viška glava na boli, ali Jazz ima sudar generacija. Jednu veteransku, koja se bori za novi ugovor i drugu mladu koja želi minute. Ta potreba za fabriciranjem minuta lani je dovela do toga da Corbin koristi Millsapa kao trojku, što se pokazalo uspješnim eksperimentom zbog slabe rotacije na boku.

Kako je dolaskom Williamsa krilo sasvim solidno pokriveno, eventualno korištenje postave s Millsapom tijekom dužeg perioda više nema košarkaškog uporišta jer Millsap nije vanjski igrač ni brzinom ni šutom da bi odradio takvu ulogu na razini na kojoj to radi pod košem. Gurati njega na trojku bili bi rasipanje resursa, a Jazz se čini kao zadnja franžiza kojoj tako nešto pristaje.

Doduše, s Corbinom nikada ne znaš. Njegova sklonost da nesuvislo koristi igrače možda mu je i veći problem nego sklonost konfliktu, pa će biti zanimljivo vidjeti može li ova gužvetina pod košem proći bez problema. Ako ništa drugo, bez Bella, Milesa, Howarda i sličnih nepotrebnih likova u jednoj mladoj momčadi (mislim, zar Al i Paul nisu dovoljni kao veterani), barem će Burks dobiti minuta koliko zaslužuje. Osim ako ga ne blokira Millsap pod izlikom da negdje mora igrati.

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Lanjsko izdanje Portlanda najlakše je opisati kroz dr. Jekyll & mr. Hyde analogiju. Krenuli su Blazersi u sezonu punom parom, ostavljajući dojam izazivača, a ne samo solidne playoff momčadi. Secirali su protivnike energijom u obrani, posebice presingom na loptu, te izuzetnom efikasnošću u napadu, posebice novopronađenim osjećajem za kontre i tranzicijsku igru, što je bio ogroman pomak u odnosu na ono što smo imali prilike gledati ranijih godina od pedantnih momčadi Natea McMillana.

Ali, onda je uslijedio pad kakvoga nikakva objektivna analiza ne može objasniti. Blazersi kao da su popili napitak koji ih je iz košarkaškog stroja najviše kategorije pretvorio u haklersku bandu koja samo čeka isplatu dnevnica. Iako teze da je McMillan izgubio doslovno svaki kontakt sa svlačionicom mogu poslužiti kao racionalno objašnjenje razloga pucanja jedne momčadi, način na koji su Blazersi promjenili karakter usred sezone, a bez da su drastično mijenjali razinu talenta, šok je sistema kakav samo još jednom podsjeća na to koliko je kontekst ranjiv i podložan mnogim neopipljivim utjecajima.

Raspad jedne generacije, koji je doveo do čišćenja svlačionice i uprave, na simboličkoj razini bio je potreban, jer se Blazersi nikada zapravo nisu pomirili s idejom o gubitku potencijalne šampionske jezgre. Ozljede su im definitivno uzele Roya i Odena tijekom lockouta, a takvu razinu talenta jednostavno nije bilo moguće nadoknaditi krpanjem rostera veteranima poput Millera, Feltona, Smitha, Thomasa, Crawforda ili Wallacea. Umjesto prihvaćanja sudbine, par sezona pokušavali su zadržati status momčadi čije vrijeme dolazi, da bi ih na kraju stvarnost ipak sustigla i natjerala na promjenu kursa.

THIS IS NOW:

Fascinatno je da Blazersi usprkos svemu ni sami još ne znaju kojim bi to kursem trebalo krenuti. Pokušaj da ovog ljeta dovedu Roya Hibberta jasno ukazuje na želju da se pod svaku cijenu izbjegne izgradnja nove jezgre, odnosno da se potrošnjom maskira niz loših poteza i, prije svega, loše sreće. Međutim, kako je Hibbert bez previše razmišljanja ostao u Pacersima, planovi su se ipak okrenuli prema rebuildingu, makar se on odvijao u hodu.

Iako teoretski u Aldridgeu imaju temelj, a u Batumu i Matthewsu dva solidna nosiva zida, Blazersi su mudro odustali od daljnjeg dovođenja osrednjih veterana sa skupim i dugim ugovorima, vjerojatno s namjerom da iduće godine pokušaju iskoristiti prostor na salary capu za lov na nekoga novog Hibberta, dakle igrača s potencijalom da se pridruži spomenutom trojcu kao nositelj igre.

Stoga su u novu sezonu ušli s veteranima upitne NBA kvalitete poput Pavlovića, Pricea, Jeffriesa i Hicksona. Dati dobar dio rotacijskih minuta ovakvim imenima definitivno nije garancija ozbiljnih rezultata, ali poanta je da se radi o rentanju njihovih usluga na jednu godinu, rentanju koje bi se iduće sezone moglo pretočiti u jedno pravo pojačanje.

Uz tročlanu jezgru na jednoj strani i ovu hrpu plaćenika na drugoj, treći dio rostera čine igrači na rookie ugovorima, njih 8, od čega ih je čak 5 novaka, što jasno ukazuje da je jedan od planova ove sezone pokušati kroz vlastiti sistem promovirati ponekog mladog igrača koji bi u budućnosti mogao biti važan dio momčadi. Davanje popriličnog dijela minuta igračim u ovako mladoj fazi karijere tipično je za momčadi u potpunom rebuildingu, a Blazersi se nadaju uspješno žonglirati između jezgre u naponu snage i razvoja mladih igrača, pri tome zadržati relativno fleksibilan salary cap i već dogodine ostvariti značajan napredak. Za održavanje ovog balansa i realizaciju poprilično zahtjevnog plana bit će zaduženi novi GM Olshey (stigao iz Clippersa kao učenik Mikea Dunleavya, što u mojoj knjizi nikada neće biti plus) i novi trener Stotts (Karlov učenik koji striktno kopira mentora baveći se uglavnom napadom).

Puno više šansi za ostvaranje ovakvih ciljeva imat će nametne li se njihov šesti pick drafta kao legitimni NBA igrač. Praktički, ova sezona, a dobrim dijelom i budućnost, ovisi o Damianu Lillardu. Nametne li se on kao dugoročno rješenje na jedinici, teoretski Olshey dogodine može potpisati Paula Millsapa i tako u ekspresnom roku okupiti novu petorku sposobnu loviti playoff (između svih slobodnih igrača spominjem njega čisto zbog toga što mu je prije nekoliko godina malo nedostajalo pa da postane Trail Blazer, a i zato što nije max igrač već spada u skupinu ispod, što je bitno obzirom da Blazersi već imaju Aldridgea i Batuma na masnim ugovorima i teško si mogu priuštiti još jedan osim ako ne misle igrati bez klupe).

Međutim, svi znakovi ukazuju na to da će Lillard teško u prvoj sezoni ostvariti učinak u rangu jednog Kyriea Irvinga. Njegove brojke, stil igre i pedigre navode na rookie sezonu puno bližu onome što je lani prezentirao Brandon Knight, koji je u Pistonsima također od prvoga dana imao odriješene ruke, ali nije prezentirao razinu igre ni približno sličnu onome što je prezentirao Irving. Bacimo li pogled samo na IOR razliku, Irving je bio bolji za 49 bodova – Knight je završio rangiranje NBA igrača s 20, a Irving sa 69.

Obzirom da je Lillard iskazao puno manje problema oko kreiranja šuta za sebe i druge na NCAA razini od Knighta, a svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je Lillard godinu stariji iako dolazi u ligu godinu kasnije, on bi se trebao naći negdje između ove dvije krajnosti koje možemo okarakterizirati kao krajnja efikasnost (Kyrie) i krajnja ne-efikasnost (Brandon), ali ipak nešto bliži lošijoj opciji zbog velike potrošnje koja mu ne gine obzirom na to da će većinu vremena imati loptu u svojim rukama i da praktički nema alternative na rosteru.

Krpanje pozicije drugog visokog čekati će, dakle, iduće ljeto, iako nema sumnje kako će Blazersi dati dovoljno minuta i svom drugom lutrijskom picku da se dokaže kao eventualni igrač na kojega mogu računati u budućnosti. Myers Leonard ima visinu i snagu za NBA peticu, ali u rookie sezoni takav profil igrača obično muku muči uopće s tim da ostane na parketu zbog nesnalaženja u obrani. Kako ni jedan vanserijski atleta poput Dwighta nije naučio igrati obranu tijekom prvih nekoliko sezona, realno je očekivati da će Leonard tijekom prve sezone uglavnom skupljati osobne. Momak je imao solidne brojke za jednog bijelog centra prilikom mjerenja atleticizma, ali, obzirom na slične lutrijske projekte poput Arauja i Aldricha, doza skepse prema njegovom utjecaju na budućnost franšize svakako je dobrodošla.

I dok će razvoj rookiea biti u prvom planu, nikako ne treba zanemariti ni partije koje će pružati veterani. Aldridge se lani potvrdio kao jedan od najboljih all-round visokih u ligi, legitimni all-star kandidat kojega samo skromni skakački učinci drže podalje od franšizne role koja je u današnjim Blazersima isključivo njegova. Matthews bi se uz dodatni prostor mogao nametnuti kao jedna od najboljih 3&D opcija u ligi, a Batum bi mogao eksplodirati kao strijelac i izboriti poneku all-star nominaciju.

U svakom slučaju, sva trojica ulaze u najproduktivniju fazu karijere i bit će zanimljivo pratiti kako se snalaze u ovom čudnom kontekstu rebuildinga koji to nije. Nije tajna da upravo LMA drži budućnost Blazersa u svojim rukama i da će o razvoju njegove igre, ali i o zadovoljstvu radom uprave, ovisiti plafon novih Blazersa (ove godine će po prvi puta biti sam u sredini, bez barem Cambya da mu čuva leđa, što znači da će morati ponijeti veći teret nego ikada ranije, posebice u obrani).

PLUS:

LMA je jedan od najkompletnijih visokih igrača u ligi. I dok je prava šteta gledati ga u ovakvom gubitničkom okruženju tijekom najboljih godina karijere, njegovo prisustvo daje Blazersima nadu u instant oporavak – samo treba pogoditi s par novih draft pickova i ponekim veteranom i već kroz jednu godinu gubitništvo može ponovno postati nada.

MINUS:

Sklonost Paula Allena da se baci na glavu u prazan bazen uvijek će visiti nad odlukama franšize, iako se ovom prilikom pokazao dovoljno staloženim izbjegavši npr. dovođenje Jasona Kidda, Ramona Sessionsa, Eltona Branda i igrača sličnog profila. Međutim, dok on vreba nad svakim potezom GM-a i trenera, čovjek nikada ne zna mogu li Blazersi posvetiti jednu godinu rebuildingu bez naglih poteza, a kamoli dvije ili više.

Pokušaj davanja maxa Royu Hibbertu jasno ukazuje na stvarne želje uprave, pri čemu u Portlandu zaboravljaju na jednu bitnu stvar, a ta je da nemaju ni približno širok izbor mogućnosti kao npr. divizijski im konkurent Jazz. Miks veterana i mladih snaga je sličan u teoriji, ali Blazersi tek trebaju stvoriti svoju mladu jezgru, a i njihova salary cap situacija je puno manje rastezljiva - Aldridge, Batum i Matthews jedu više od pola capa i teško je zamisliti da u takvim uvjetima mogu dovesti max igrača.

Praktički, Blazersi nemaju prostora za grešku misle li odraditi ovu stvar u hodu. Naprave li samo jedan promašaj (pokaže li se Lillard nedovoljno dobrim, pretplate li krivog veterana), čeka ih puno gore razdoblje od ovoga trenutnog. Vrlo moguće i razdoblje u kojem će se morati odreći Aldridgea i tako se oprostiti od zadnje poveznice s šampionskom generacijom koja nikada nije dobila priliku to postati.