ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

23Jan/133

THE BENCHES

Posted by Gee_Spot

Tko ima najbolju klupu u ligi? Pretpostavljam da se odgovori većine fanova ne bi pretjerano razlikovali jer već i površni pogled na osnovnu statistiku jasno ukazuje kako Clippersi dobar dio ovogodišnjih uspjeha, pa tako i napretka, duguju upravo igri klupe, a tu su uvijek i dežurni krivci poput Spursa, Nuggetsa, Jazza i Bucksa koji su nas zadnjih godina navikli na filozofiju igre u kojoj se rezultati dobrim dijelom oslanjaju na sposobnost drugih postava da naprave značajnu razliku. Također, kad bi birali najgore, mislim da bi malo tko izostavio Blazerse, a svakako bi se spomenuli i Bullsi koji su se zbog uštede odrekli jedne od najboljih drugih petorki zadnjih 10 godina (a možda i ikada).

Stoga, zašto jednostavno ne bi izračunali koliki je stvarno određeni učinak pojedine klupe na rezultate momčadi? Poslužimo se pri tome jednostavnim sistemom koji će u obzir uzeti dva faktora:

- minutažu, odnosno postotak provedenog vremena na parketu u odnosu na startere

- učinak, odnosno doprinos u box-score statističkim kategorijama, kao i +/- pokazatelje

Ovo prvo izračunao sam tako što sam od svih odigranih minuta ove sezone odvojio one koje otpadaju na startere i igrače koji nisu startali, bez obzira radi li se o nekome tko ima stalnu rolu ili je korišten u obje situacije. Kako bi se riješili viška podataka, u obzir nisam uzeo igrače koji igraju manje od 15 minuta u prosjeku, odnosno one koji u nešto većoj roli nisu skupili 500 minuta zbog ozljede ili promjene konteksta u momčadi.

Drugi faktor sam jednostavno izračunao izdvojivši učinak odabranih minuta (dakle, bez onih koji nisu udovoljili parametru minutaže) iz ukupnih ostvarenih brojki momčadi, uz +/- kretanja kao oslonac kako bi loše momčadi, koje po defaultu puno više miksaju zato što nemaju kvalitetne startere, izgubile dio vrijednosti. Naime, nagraditi Bobcatse, Cavse ili Wizardse zato što im igrači s klupe gomilaju statistiku i minute nema smisla jer pri tome i dalje ostvaruju negativan +/- učinak i primaju više nego zabijaju. Poanta kvalitetne klupe je da vas ili izbaci u prednost ili je održi, a ne da samo podebljava minus.

Kad smo odredili poredak po prvom i drugom faktoru, završni potez je bio jednostavno podijeliti bodove po poretku i dobiti klupe poredane od 1 do 30. Rezultati koji slijede očekivani su i pogled na njih pokazuje da formula nije loša, ali još je važnije da, kao i u slučaju standardnih tjednih rankinga, obratite pažnju na bodove, jer oni ukazuju pravu snagu određen klupe puno više nego sam poredak. U biti, ono što želim reći je da bi obzirom na učinak Blazersi bili pošteno prezentirani tek kada bi ih rangirali kao 36. od 30.

1. CLIPPERS (1180)

Obzirom na ogromne role koje igraju i fantastične brojke koje ostvaruju Bledsoe, Crawford i Barnes, uz sve solidniju podršku Odoma, ovakav plasman Clippersa nije nikakvo iznenađenje. Kampanja "Crawforda na all-star utakmicu" vjerojatno neće rezultirati izborom, ali zato dotičnome ne bi trebala ginuti nova titula šestog igrača godine (prvu je osvojio prije tri sezone kao član Hawksa, a zanimljivo je istaknuti kako uz njega Clippersi imaju još jednog vlasnika ove nagrade - Odom ju je osvojio prije dvije godine).

Ukratko, Clippersi su ono što su prošle sezone bili Spursi, momčad koja se kotrlja kroz regularni dio sezone na leđima duboke rotacije (i to usprkos ozljedama Hilla i Billupsa) - razlika između njihovog učinak i onog drugoplasiranih Bucksa jednaka je razlici između Bucksa i momčadi na broju 20 (takva dominacija objašnjava dobar dio njihovog uspjeha), čemu doprinosi i poprilična minutaža (samo Wizardsi troše klupu više od Vinniea Del Negra, ali to je donekle za momčadi za dna koje su u stalnoj potrazi za raspoloženim opcijama uobičajeno). Naravno, sve to skupa nema nikakve veze s uspjesima (pa tako i neuspjesima) u playoffu, ali, ako ništa drugo, barem će pomoći udarnim igračima da se odmore i da dočekaju najvažniji dio sezone spremni.

2. BUCKS (1080)

Druga postava je srce ove momčadi, a Mike Dunleavy je srce druge postave. Kada oni funkcioniraju, funkcioniraju i Bucksi. Iako se tijekom sezone rotacija neprestano mijenjala, važnost klupe nije nestala. Dok su uz Udriha i Dunleavya igrali Udoh i Sanders bili su nešto moćniji obrambeno, a onog trenutka kada je Skiles zamijenio uloge Sandersu i Ilyasovi, poludili su napadački. Trenutno trener Boylan uz vanjski dvojac koristi obrambenog asa Udoha i rookiea Hensona, uz dodatak dobrog starog all-round asa Danielsa koji zakružuju jednu od rijetkih rotacija od 10 igrača u ligi. Istina je da Bucksi, a to vrijedi posebice za igrače unutarnje linije, imaju previše jednako osrednjih opcija što je možda i glavni razlog ovakve izjednačenosti klupe i startera, ali to je manje bitno pored ovakve učinkovitosti (odmah su iza Clippersa po pozitivnom doprinosu klupe).

2. SPURS (1080)

Nije ovo dominantna klupa kao lani, što se možda najbolje vidi iz povećane količine minuta koju igraju starteri, ali i dalje imaju izuzetan omjer minutaže i učinka. Naravno, sve se i dalje vrti oko Ginobilia koji bi, da je u stanju ostati zdrav, danas zasigurno bio u užoj konkurenciji za šestog igrača godine. Matt Bonner više nije toliko važan dio rotacije, ali zato je itekako bitan postao Boris Diaw koji očekivano briljira u paru s Ginobiliem. Nemaju rasnu zamjenu za Parkera, ali Neal je itekako dobra combo opcija čije kreatorske mane ne dolaze do izražaja kada ga stavite uz Manua i Diawa. Jasno, klupa bi bila još bolja da je Splitter pod košem i da imaju nekoga tko je u stanju čuvati obruč, ali Pop je u ovom trenutku svjestan problema u obrani i toga da mu je Splitter potreban u startnoj postavi kao dodatni skakač.

4. RAPTORS (1040)

Kada su zdravi imaju zaista izuzetnu klupu. Ok, istina je kako njenu vrijednost dobrim dijelom povećava (ili smanjuje ako želite gledati ukupnu sliku) činjenica da među starterima nemaju prave klase, ali Raptorsi imaju kandidata za najboljeg back-up playa u ligi (svejedno da li se radi o Calderonu ili Lowryu), kao i za najboljeg trećeg visokog (svejedno radi li se o Johnsonu ili Davisu). Uostalom, činjenica da igraju sve bolje što im se ozljeđuje više "startera" poput Bargnania i Valanciunasa sve govori, zar ne. Također, ne treba zanemariti odličan 3&D učinak Alana Andersona koji je dobrim dijelom sakrio zdravstvene probleme Fieldsa i rookie nervozu Rossa.

5. MAVS (960)

Pogled na učinak klupe daje za pravu Carlisleu za sva ona poigravanja s rotacijom. Mavsi su treći po količini minuta potrošenih na klupu, ali i peti po onome što su dobili zauzvrat, što je omjer koji govori da je Carlisle ipak svo ovo vrijeme znao što radi. Uz trenerove zahvate koji su zaslužni za dobar dio dobiti, ključni čovjek za sada je Vince Carter (iako ima najslabije brojke u zadnje tri sezone, Vince je i dalje iznadprosječan šesti igrač), a i Elton Brand igra sve bolje i bolje kao treći visoki.

6. WARRIORS (880)

Za dlaku su ispali iz top 5, što znači da možemo sa sigurnošću tvrditi da bi bili još bolje plasirani da se nije ozlijedio Brandon Rush. Svi koji su podcijenili njihov ovoljetni ulov jer je uključivao potpisivanje tri igrača za klupu sada su dobili potvrdu o kako se važnim potezima radilo - iako košarku igra petorka, važnost rotacije od 1 do 8 nije ništa manje bitna. Gotovo sav učinak i većina minuta otpadaju na Jacka i Landrya (uz dužno poštovanje Greenu koji je dobio nezahvalni zadatak pokriti izostanak Rusha), tako da slobodno možemo reći kako bez njih ne bi bilo ni ovogodišnjeg sjajnog izdanja Warriorsa.

7. JAZZ (840)

Da li imaju jaku klupu na štetu startne petorke ili ne, na to ćemo teško ikada dobiti odgovor. Ali, razlog zašto su i prošle i ove sezone među najboljima po učinku rezervi su jasne iz aviona - zato jer u toj ulozi koriste možda već sada svoja dva najbolja igrača. Derrick Favors možda nema talent Jeffersona ili IQ Millsapa, ali zato ima fizikalije o kojima ova dvojica mogu samo sanjati. Hayward je pak nakon uloge startera prebačen na klupu, valjda kako bi što više minuta provodio u igri sa svojim budućim partnerima poput Favorsa i Kantera (barem se nadam da je to razlog, a ne činjenica da ipak nešto slabije igra u ulozi dvojke, pa ga je Corbin radije stavio na klupu nego da miče iz petorke veterana Marvina Williamsa). A kad smo već spomenuli Kantera, njegova i Carrollova energija također su ostavile traga na ovoj sezoni.

8. HORNETS (780)

Praktički sva vrijednost njihove klupe proizlazi iz odluke da Andersona koriste kao šestog igrača. Roberts je solidan back-up play, Smith solidan visoki (bio bi još bolji da u ovoj rotaciji ne mora igrati isključivo peticu), ali nemaju dubinu na boku čak ni nakon povratka Gordona.

9. NETS (720)

Ugodno iznenađenje. Stackhouseov šuterski ulazak u sezonu već je zaboravljen, ali solidne partije Watsona kao back-up playa, Brooksa kao prvog swingmana s klupe i prije svega odlične partije Blatchea kao prvog visokog s klupe, ostavile su traga na rezultatima. Nedavno micanje Humphriesa na klupu pak pokušaj je da se ovaj balans održi – pored potrošača kao što su Lopez, Williams i Johnson puno više smisla ima držati specijaliziranog skakača kao što je Evans koji će starterima omogućiti hrpu dodatnih šuteva, dok solidni smetlar poput Humphriesa tako dobiva više lopti kao član druge postave i, što je najvažnije, u stanju ih je realizirati jer posjeduje i šut s vrha reketa.

10. PISTONS (700)

Zanimljivo, iako ima dosta igrača na raspolaganju i iako nije na čelu playoff momčadi, Frank svojoj klupi daje ispodprosječan broj minuta. Tko zna, možda se baš u tom doziranju i krije razlog zašto Drummond igra ovako sjajno kako igra, zašto je Villanueva oživio karijeru kao stretch četvorka i zašto se Stuckey probudio nakon komatoznog ulaska u sezonu.

10. KNICKS (700)

Njihova klupa su dva čovjeka - J.R. Smith i Steve Novak. Ulaskom ovih revolveraša na parket Knicksi postaju jedna od ubojitijih drugih petorki lige, koja bi možda bila još i bolje plasirana da su imali Shumperta od starta sezone i da su tako mogli koristiti Kidda s klupe. Prigioni je odradio solidan posao kao back-up play, ali nije klasa Kidda, kao ni što Kurt Thomas ili Sheed Wallace prije njega nisu bili u stanju odraditi ono što je trebao Marcus Camby kako zamjena Chandleru. Ako ništa drugo, Woodson je za sada odlučan da Stoudemirea uvodi s klupe, što im neće pomoći u obrani, ali bi moglo dati dodatan poticaj napadu.

12. WIZARDS (680)

Loši rezultati doveli su do podjele minuta (klupu koriste skoro jednako kao i startere uz najviši omjer u ligi), a korištenje Nenea s klupe (pa i Walla u ovom svježem periodu) svakako je pumpalo učinak drugih postava. U kojima je jedini pravi starosjedilac Jordan Crawford, dok su dobre igre s klupe u petorku lansirale Martella Webstera.

13. BULLS (660)

U Chicagu su se odrekli bench moba ovoga ljeta pustivši Korvera i Asika u potpuno racionalnom strahu od poreza, ali pri tome nisu ostali bez klupe. Gibson je i dalje dizao razinu obrane svaki put kad bi ušao u igru, a nešto slično radio je i Robinson s napadom (doduše, dobar dio njihova učinka ovisi i o slabostima igrača koje mijenjaju, odnosno Boozerovim slabostima u obrani i Hinrichovim u napadu). Dodaj ovome standardno solidan all-round učinak Butlera (koji je po svemu sudeći dovoljno dobar da odmori Denga i poneku minutu više nego što igra) i probuđenog Belinellia koji se nakon katastrofalnog ulaska u sezonu konačno snašao kao dodatna opcija na vanjskim pozicijama (osim klasičnih spot up situacija ostalih iz Korverovih dana, Thibo ga stavlja u solidnu količinu pick & roll akcije, a sve kako bi loptu držao što dalje od Natea Robinsona) i ispada kako Bullsima fali samo Asik pa da i dalje budu onaj bench mob na koji smo navikli. Za razliku od originala oni ne dobivaju utakmice, ali ih i ne gube, što je svakako dobra vijest. Ono što nije jasno u cijeloj priči je zašto usprkos tome ne dobivaju poneku minutu više - samo 4 trenera koriste klupu manje od Thibsa, ali ni jedan od njih pri tome ne izvlači ovako kvalitetne igre (Thunder je najbliži).

14. NUGGETS (640)

Ovo nisu Nuggetsi od prije dvije sezone koji su imali dvije podjednake petorke. Lani su naučili igrati s užom rotacijom, što se vidi na podjeli minuta (u donjoj su trećini lige), ali i usprkos tome ostvaruju izuzetan učinak. Andre Miller je možda najbolji back-up play u ligi, često i drugi bek u postavama koje zaključuju utakmice, Corey Brewer je izrastao u pravog 3&D majstora i podizača energije koji ovogodišnjim igrama zaslužuje novi ugovor, a i McGee donosi barem pozitivnu energiju, kad još uvijek nije u stanju postaviti se pod koš ili rotirati kako treba u obrani. Konačno zdravi i spremni Chandler daje im oružje više koje obećava da bi ubuduće mogli imati još bolju klupu, iako je upitno hoće li nositi dres Nuggetsa i nakon prijelaznog roka.

15. CELTICS (600)

Možda ovoljetnim trošenjem Ainge nije zamišljao ovako osrednji rezultat klupe, ali i osrednje je bolje od onoga što su prezentirali lani. Lee, Sullinger i Green se sve bolje snalaze u svojim ulogama, za očekivati je da se i Terry navikne na ulogu koja uključuje sve više i više akcije u ulozi playmakera, a nedostatak zamjene za Garnetta više nema smisla ni spominjati.

16. THUNDER (580)

Samo Rocketsi, Grizzliesi i Blazersi koriste klupu manje od njih, ali to ne sprječava Thunder da se smjesti u zlatnoj sredini po učinku, a tako i po ukupnoj kvaliteti u ovom izboru. Jednostavno, Kevin Martin je kandidat za najboljeg šestog igrača, a Nick Collison je solidan treći visoki. U Maynoru imaju pristojnog back-up playa (iako od nedavno pokušavaju dobiti nešto više forsiranjem Reggiea Jacksona), a u Thabbetu back-up peticu za desetak minuta ako dođe do problema s osobnima.

16. CATS (580)

Spadaju u skupinu loših momčadi s Kingsima i Wizardsima koja popriličan broj minuta ulaže u klupu. Samo, dok ove dvije to rade iz očaja, kod Bobcatsa se dobar dio sezone radilo o sistemskoj potrebi. Naime, izgradivši napadačku igru oko tranzicije i agresivnih ulaza u reket, a u obrani se oslonivši na presing, Mike Dunlap nametnuo je ritam koji je zahtijevao češće rotacije. Iako se dobar dio tog plana izgubio u gomili poraza i nedostatku osnovne kvalitete (točnije, potrebne razine talenta za poštenu borbu), potvrdilo se kako je Sessions jedan od boljih back-up playeva u ligi, kako u Benu Gordonu i dalje ima dovoljno vatre za povremene šuterske serije, pa i to da je Jeff Taylor solidan 3&D igrač.

18. HAWKS (560)

S Williamsom kao combo-bekom, mada daleko od forme iz Sixersa, Hawksi su barem mogli računati na prvoklasnog šestog igrača. Njegovom ozljedom ostaju samo na smetlarima poput Pachulie i Johnsona pod košem, odnosno specijalcima poput Stevensona, Jenkinsa i Morrowa na boku. To znači da bi ubuduće mogli pasti još i puno niže od ove pozicije, posebice ako Devin Harris ne uspije zamijeniti Williamsa kao sporedni kreator.

19. KINGS (540)

Potrošili su ogroman broj minuta na klupu, ali to više mogu zahvaliti Smartovim rošadama nego nekoj ekstra kvaliteti koju imaju - njegova neodlučnost oko podjele minuta na jedinici i bočnim pozicijama prikazuje klupu puno boljom nego to jeste. Praktički, Marcus Thornton jedini ima talent za biti išta više od igrača zadatka, ali i on je usporen što ozljedom, što nedostatkom suvislog plana igre.

20. MAGIC (500)

Nemaju back-up playa ni posloženu rotaciju pod košem, ali obzirom na kontekst rebuildinga u kojem se nalaze sasvim je dovoljno to što imaju Redicka. Čovjek obzirom na sve prikazano do sada zaslužuje ući u uži izbor za šestog igrača godine.

20. SUNS (500)

Imaju dovoljno imena, ali nemaju učinka. U Telfairu i Brownu imaju solidne rezerve na vanjskim pozicijama, bačen novac na Beasleya ne osjeti se toliko zbog energije koju donosi Tucker, a najveći problemi se javljaju pod košem gdje nisu niti osrednji. Bez Fryea kao startera, prisiljeni su očajnim Morrisom (kojega ne ističemo dovoljno kao bačen lutrijski pick) mijenjati istrošenog Scolu (ili obrnuto).

22. HEAT (480)

Noris Cole je užasan back-up play, visokog koji igra kao visoki nemaju ni među starterima, kamoli na klupi, tako da sav teret pada na leđa Raya Allena koji za sada igra svoju tipičnu sezonu (iako se vidno ohladio nakon sjajnog ulaska u sezonu). Potpisivanje Birdmana Andersona teoretski može napraviti razliku - ako je Birdman u stanju odigrati kvalitetnih 20 minuta, pa makar morao preskakati back-to-back susrete zbog uništenih koljena, Heat će u njemu konačno imati čovjeka koji učinkom u sporednoj roli može ostaviti trag na utakmicu. Naravno, isto tako je moguće da Birdman ne dobije više od ovih 10 garantiranih dana ako u Miamiu shvate da im ipak treba nešto više.

23. ROCKETS (380)

Kada Delfino, Douglas i Morris zabijaju trice, onda njihova klupa štima. Kada ih ruka ne sluša, očajni su. U tome je i najveći njihov ovosezonski problem - šut im je prva, druga i zadnja opcija. Svakako treba spomenuti i Grega Smitha koji se izborio za rolu back-up centra, ali i on ima isti problem s igrom obrane kao Douglas i Morris (ili Patterson, svejedno, obje četvorke Rocketsa su jednako limitirane). Delfinu pak treba priznati da nakon lanjskog blijedog izdanja opet igra u svom pouzdanom 3&D stilu i važan je dio najboljih postava Rocketsa, ali jedan igrač ne čini dobru klupu.

23. PACERS (380)

Potpuno su izmijenili klupu, ali, iako su mijenjali lica, nisu promijenili njenu bit. Augustin i Green totalno su razočarali, Hansbrough je Hansbrough, a koliko god Vogel hvalio Mahinmievu obranu, ništa ne može opravdati njegove nepotrebne šuteve s poludistance u napadu. Srećom, svjesni su slabosti i u donjoj su trećini lige po korištenju klupe (samo, slaba je to utjeha kada znaš da Bullsi i Thunder koriste klupu još manje od njih, a svejedno dobivaju puno veći učinak).

23. WOLVES (380)

Epidemija ozljeda koja ih je zadesila već je opjevana, tako da se tu nema što dodati. Od jedne potencijalno zanimljive klupe ostali su samo na Barei - Budinger je otpao zbog ozljede, Shved i Williams prebačeni su u petorku, a sve skupa srozalo im je učinak od potencijalno dobroga prema lošem.

26. LAKERS (320)

Možda dobiju nešto s Gasolom u ulozi back-up centra, ali jedini realni način da slože rotaciju vrijednu gornjeg doma lige je nekakav oblik rebuildinga jer iz ovoga što trenutno imaju na raspolaganju nemoguće je izvući išta. Ova sezona ih je valjda konačno naučila da se više ne može igrati supersile s 3 igrača. Takav pristup će ubuduće biti još i teži obzirom na sve nove zakonitosti kolektivnog ugovora koje povećavaju ne samo financijski teret, već i mogućnosti dovođenja igrača kroz razne klauzule i rupe u zakonu koje su prije bile dostupne. Kao najveći minus njihove klupe treba istaknuti bolni izostanak energije. Ne samo da imaju prastaru petorku, nego uvođenjem igrača poput Duhona (ili Blakea), Jamisona ili čak Artesta i Gasola u nekim kombinacijama koje je iskušavao ili i dalje iskušava D'Antoni u očajničkim pokušajima da zapali nekakvu iskru, čak ni u drugoj postavi ne uspijevaju ostvariti nekakav zamišljeni atletski prosjek lige. Earl Clark je otkriće, ali on ionako seli u petorku, a i to sve govori o njihovoj sezoni, toliko su mlitavi da se Earl Clark čini kao svemirac i reinkarnirani Isus u jednom, samo zato što je okružen svim ovim veteranima bez inspiracije i energije. Ostatak njihovih mladih igrača je kriminalan - Ebanks, Morris, Sacre, to su NBDL talenti koji jasno pokazuju da Lakerse uopće nije bilo briga ni za draft ni za klupu, već su im misli bile usmjerene isključivo ka okupljanju zvijezda.

27. GRIZZLIES (300)

Ozljeda Pondextera popriličan je udarac, ponajviše stoga što Bayless ne može odigrati obranu kao drugi bek, zbog čega ga Hollins isključivo koristi kao zamjenu za Mikea Conleya (kao back-up play Bayless je solidan, iako ni približno bitan napadački kao što smo očekivali). Srećom po Memphis, dobili su nešto od Ellingtona, tako da Hollins i bez Pondextera ne mora trošiti minute na čudnu kombinaciju Conley-Bayless. Odnosno, nije to morao do sada - tradeom Ellingtona u Cleveland, do povratka Pondextera povećat će se minute Baylessu u ulozi drugog beka i bit će zanimljivo vidjeti koliko će ih to baciti unazad.

Gubitak Speightsa je manje bitan jer su ostavili boljeg od visokog dvojca s klupe - Arthur je puno kompletniji igrač i u stanju je odigrati svaku rolu pod košem. Hollins je ionako navikao skrivati slabosti klupe i to najstarijom taktikom u košarci - jahanjem startera do iznemoglosti. Memphis minimalno koristi klupu (jedino Blazersi u prosjeku više troše svoje startere od njih), što je problem tijekom regularne sezone, ali ne i u playoffu (ako živi dočekaju playoff).

A to je i jedino važno te iz tog kuta treba gledati ovaj trade s Cavsima. Memphis je morao srezati plaće kako bi izbjegao plaćanje poreza, što je legitimni poslovni problem koji su riješili na najbolji mogući način, ostavivši jezgru do kraja sezone zajedno. Na ljeto će priče o tradeu Gaya ili Randolpha opet postati aktualne (izvjestan je i odlazak Tonya Allena), ali do tada su ih barem skinuli s dnevnog reda i vratili mir u svlačionicu. Koja je, doduše, sada praznija nego ikada, ali u svakom slučaju je puno moćnija nego što bi bila da su morali primijeniti drastičnije mjere poput trejdanja Gaya ili Randolpha.

27. SIXERS (300)

Hawes je jedna od rijetkih dobrih strana klupe koja ni nakon pola sezone nije definirana. Naime, osim Hawesa, koji umjesto Bynuma mijenja igrača izvan pozicije poput Allena (možete zamisliti koliko bi klupa tek bila loša da Hawes starta), tu je još jedino dežurni revolveraš Young, a 3&D specijalac poput Wrighta uglavnom se šalta iz uloge u ulogu. Osim nedostatka posložene rotacije, najveći minus je svakako činjenica da su u sezonu ušli bez back-up playa, što sada pokušavaju ispraviti angažmanom Shelvina Macka, umjesto da već jednom nekoga od tih swingmana viška pretvore u dokazano solidnog NBA igrača.

29. CAVS (220)

Oni jednostavno nemaju dovoljno kvalitetnih NBA košarkaša na rosteru, a ozljeda Varejaoa samo ih je lišila mogućnosti da jednog potencijalno dobrog poput Zellera koriste kao prvog visokog s klupe. Stoga su povukli jedina dva logična poteza. Stavljanje Waitersa u rolu šestog igrača i prve opcije za trenutke kada Irvinga nema na parketu jedini je način da dobiju napadačku iskru s klupe, a svježi trade s Memphisom omogućio im je da relativno jeftino pojačaju rotaciju pod košem dovođenjem dokazanog NBA košarkaša poput Speightsa i tako pokušaju izbjeći plasman ispod Bobcasta koji je polako, ali sigurno, postajao realnost.

30. BLAZERS (40)

Njihova klupa je uvjerljivo zadnja u udjelu minuta (jedini su ispod 30%), a slijedom toga zadnja je i u učinku. Iako nemam podatke i nisam prošao kroz povijest lige da to provjerim, mislim da nije pretjerano reći da je njihova rotacija od 6 do 15 jedna od najgorih ikada okupljenih u NBA, posebice u modernom dobu (u kojem bi valjda i skautiranje i evaluacija igrača trebali biti puno lakši i manje rizični - nevjerojatno je kako je svakome iole informiranom NBA fanu bilo jasno da ulaze u sezonu bez klupe, ali da tako nešto nije palo na pamet skupo plaćenom GM-u Olsheyu).

26Oct/102

MAGIC

Posted by Gee_Spot

''I got tired of the Heat as soon as LeBron James announced he was going to Miami. That's all I got asked about - What do you think about the Big 3? There's a Big 2 in Orlando - coach Van Gundy and assistant Ewing."
- Dwight Howard.

SCORE: 54-28
PRVIH 5: Nelson, Carter, Richardson, Lewis, Howard
5 ZA KRAJ: Nelson, Carter, Lewis, Bass, Howard
MVP: Howard
LVP: Lewis & Carter

O Orlandu znamo sve. Imaju najdominantnijeg centra u ligi koji im omogućava da protivnike uguše obranom i nikada se ne kockaju jer s Dwightom Howardom iza leđa postoje ogromne šanse da, čak ako ti igrač i pobjegne, neće stići pretjerano daleko.

Kontroliraju skok i reket, a s druge strane zabijaju suludu količinu trica. Doduše, kao što je pokazao Boston, taj glavni napadački dio igre može im se uskratiti, nakon čega postaju poprilično bezopasni.

Najveći problem Orlanda prethodne dvije sezone, a tako će valjda biti i ove, zove se kreacija. Momčad je ovo koja nije u stanju skupiti dovoljan broj asista čak ni nakon gomile povratnih lopti koju odigra jer na rosteru nema čak ni vrhunskog slash 'n' kick igrača, a kamoli nekoga tko je u stanju instinktivno razigrati druge ili stvoriti višak.

Oni koji su plaćeni za to više jednostavno ne mogu. Vince Carter igrač je bljeska, nikako konstante, posebice u ovim godinama. Rashard Lewis iz sezone u sezonu postaje sve mekši i pasivniji, ali on ionako nikada nije imao ništa osim šuta. To što je plaćen kao da je u najmanju ruku klon Jordana i Birda nije njegov problem.

Jameer Nelson je solidan play, ali ograničen i fizikalijama i talentom na sporednije role od onih koje želi igrati. Ali, kad već nemaju prave kreatore, u Orlandu barem imaju klupu. Dovođenje Chrisa Duhona za back-up playa dobar je potez, kao i ostavljanje Jasona Williamsa u pričuvi kao trećeg playa.

Carterova izgubljenost ne brine nikoga jer tu je ionako J.J. Redick, sjajni i dokazani playoff borac, spreman preuzeti ulogu prvog beka kada god zatreba.

Odlaskom Matta Barnesa javlja se prva veća rupa. Nekadašnja jaka pozicija niskoga krila trenutno je svedena na epizodne uloge jednog šuterskog specijalca kakav je Quentin Richardson te na povremene dobre večeri još jednog vječnog talenta Mickaela Pietrusa.

Obzirom da su krcati pod košem, za očekivati je stoga kako će Stan Van Gundy posegnuti za manje popularnim rješenjem, a taj je slaganje nešto klasičnije ekipe. Poziciju malog krila treba pokriti kvalitetnijim rješenjem od spomenutih, a Lewis može odigrati na trojki. Što će na četvorki otvoriti prostora šuteru Ryanu Andersonu, rasnom i čvrstom strijelcu Brandonu Bassu, a jednim dijelom i twin towers kombinaciji između Marcina Gortata i Dwighta.

Igra s klasičnijom petorkom vjerovatno neće previše utjecati na napadačku učinkovitost Magica, jer uvijek će se naći nekakav način da zabiju dovoljno trica. Dapače, protiv većine ekipa koje nisu ovako bogate fizikalijama, igra s dva rasna igrača pod košem možda bude i ključna.

Magic ima širinu, ima sjajne pojedince, ima novu dvoranu i ima motiv (Van Gundy protiv Heata, osveta Bostonu i Lakersima). Možda i najvažnije, imaju uvijek dobru atmosferu u momčadi, što mogu zahvaliti otkačenom treneru i uvijek pozitivnom i nesebičnom Dwightu. Dwightu koji je navodno trenirao s Olajuwonom (iako je meni teško zamisliti ga s bilo kojim tečnim pivot potezom). Međutim, ovi minusi koji se odnose na kreaciju, prilagodbu i slično i dalje ostaju.

Jer, kada utakmica dođe do zadnjih trenutaka, što će Magic napraviti? Odigrati na Howarda da ovaj slomi tablu nekakvim horokom? Ne, već će sve oči biti uprte u tri igrača koja nisu dorasla izazovu. Nelson nije dovoljno dobar, Carter nije nikada imao srca, a Lewis ne može sam. Njemu treba prava lopta, a od kada nema Turkoglua, nema ni pravih lopti u Orlandu.

Tako da će Dwight i društvo rasturati, razbijati, gaziti sve oko sebe. Onda će doći playoff, doći će vrijeme da Lewis i Carter nešto odigraju. Kao i mnogo puta do sada oni to neće napraviti. Ja se samo nadam da ta vjera u njihove sposobnosti neće trajati vječno jer u ovoj momčadi stvarno ima krasnih mladih igrača koji zaslužuju bolje.

22Aug/101

ORLANDO

Posted by Gee_Spot

MAGIC

Oni su svoje napravili prošlo ljeto, nakon tolikih ulaganja stvarno ne bi imalo smisla ozbiljnije mjenjati momčad nakon prvog neuspjeha. Doduše, zabrinjava što malo po malo mijenjaju karakter momčadi, prvo su Hedu zamijenili Carterom a sada i Barnesa Quentinom Richardsonom. Kao da namjerno odbacuju zanimljive likove i njihovu nepredvidljivost u napadu i obrani za igrače koji uglavnom žive od šablone. I to čak ne neke momčadski smislene šablone, već više one koja je rezultat vlastitih limita.

Opet, ne bi bilo fer reći da su ispali od Bostona samo zbog, recimo, Cartera. Ako uzmeš u obzir da su godinu ranije bez Nelsona došli do Finala, ispada da su Carter i Nelson u kombinaciji kako-tako pokrili izostanak Hede u organizacijskom dijelu igre. Njihov problem je taj što Howard nestane svaku drugu utakmicu i često igra kao početnik, skupljajući bezvezne osobne greške, te to što je Lewis bio kriminalan cijeli playoff (sezonu prije je, pogotovo u završnicama, bio ubojica). A negdje usput se izgubio i učinak klupe (osim Redicka, naravno).

Dakle, Orlandu ne ostaje ništa nego čekati (nadati se?) da se stvari još jednom poslože. A čak i ako se to ne dogodi, obzirom na način na koji su nakrcali salary cap, veće promjene su praktički nemoguće. Barem ne iduće tri sezone. Stoga, ostaje im samo ne paničariti i posvetiti se sitnim kozmetičkim zahvatima.

Odlazak Barnesa, koji možda učinkom nije nezamjenjiv ali jeste dojmom koji ostavlja na protivnika, najveći je minus ljeta, dok su odlasci u mirovinu Foylea i (nadam se) Anthonya Johnsona nebitni. Jasonu Williamsu ponuđena je još jedna godina veteranskog minimuma da posluži kao osiguranje, dok će ulogu back-up playa od njega preuzeti Chris Duhon.

Ako ćemo gledati Duhona samo kroz prizmu karijere u Knicksima, jasno je da se nemamo zašto uzbuđivati oko njegova dolaska u Orlando. Ali, tada zanemarujemo činjenicu da je igrao u sistemu koji mu ne odgovara i koji je od njega tražio previše. Duhon je od rođenja svoje košarkaške karijere programiran kao play za petnaestak minuta i u toj ulozi bi opet trebao biti solidan. Može zabiti otvorenu tricu, igra obranu i kvalitetno kontrolira loptu. Ne znam za vas, ali ove tri stvari po meni su ogroman plus nasuprot lanjskom penzionerskom haklanju J Willa.

Potpisivanje Q Richa pak nema nikakvog smisla. OK, Orlando je momčad tricaša, ali zar im je još jedan stvarno bio neophodan? Richardson još jedino i može šutirati trice, vjerovatno čak i bolje nego je to radio Barnes, ali tko će donijeti onu agresivnost koja je bila Barnesov zaštitni znak? I Richardson i Pietrus su prije svega manekeni, glumci kojima je važniji dojam od toga da zasuču rukave i spuste se u rovove.

Orlando je popunio roster dvojicom rookiea koji će najveći dio godine provesti u NBDL franšizi New Mexico Thunderbirdsima. Reći da će centar Daniel Orton biti najveći promašaj prve runde i nije neka hrabra izjava, momak je u ljetnoj ligi pokazao da s razlogom nije igrao za Kentucky u svojoj prvoj godini na faksu usprkos tjelesnim atributima. A vjerovatno ništa hrabrije nije nešto slično ustvrditi za Stanleya Robinsona, njihov pick druge runde, bezlično krilo bez pozicije i ikakve vještine za igrati u NBA osim trke.

RAYS

Momčad iz Tampa Baya možda je najvažnija franšiza u sportu uopće. Smješteni u diviziju s Yankessima i Red Soxima, Raysi su u svojih 12 godina postojanja uglavnom bili kanta za napucavanje. Onda su nadahnuti Oakland Athleticsima i moneyballom odlučili promijeniti način na koji vode klub te su odbacili sve bivše sportaše, profi skaute i slične stare jebivjetre iz kluba zamjenivši ih mladim snagama s najprestižnijih sveučilišta, ljudima koji nikada nisu igrali profesionalno nikakav sport, ali koji su toliko zaljubljeni u njega da su spremni napustiti budućnost u razno raznim korporacijama i bankama kako bi radili u industriji koju vole. I to uglavnom za puno manje dolara.

Marketing je dan u ruke marketinškim stručnjacima s Harvarda, poslovanja su se uhvatili ekonomisti ukradeni s stažiranja na Wall Streetu, statističari s MIT-a su preuzeli skauting, dovedeni su sportski psiholozi te treneri otvoreni novim metodama rada. Od vrha do dna klub je organiziran na način na koji bi i sam Peter Drucker bio ponosan, s profesionalcima na svakom mjestu, bez zasluga i ideologija. Princip moneyballa doveden do krajnosti – čak su se i u Oaklandu ograničili na stvaranje i izbor igrača, nikako ne na potpuno čistku od svih koji nisu dio novoga doba.

Klub je vođen na staromodan način do 2005. kada prvi vlasnik odlučuje da mu je dosta troškova i prodaje ga Stuartu Sternbergu koji odmah po dolasku u potpunosti preokreće kulturu momčadi. Jedna od specifičnosti koju je uveo je ukidanje pozicije GM-a te prebacivanje odgovornosti na cijelu skupinu ljudi od kojih je svaki zadužen za svoj dio posla, ali umjesto da jedan čovjek radi što ga je volja i za to kasnije odgovara glavom, u Tampi sjede zajedno dok se ne dogovore oko svega. Mislim, nije ni čudo da su za sada jedina momčad uopće koja funkcionira na ovaj način, koji to vlasnik ili GM ne voli imati zadnju riječ? Da su 50-e do sada bi ih netko već prozvao komunjarama.

Prvi pomaci počeli su se osjećati već za nekoliko sezona kada su počeli pristizati prvi mladi talenti. Nova uprava je srezala budžet na ekonomski prihvatljivu cifru, odbivši trošiti više nego se zaradi (čemu je bivši vlasnik u očajničkim pokušajima da momčad digne s dna pribjegavao) što je dovelo do toga da su Raysi postali jedna od momčadi s najmanjim brojem dolara na raspolaganju. Međutim, to nije smetalo da samo tri godine nakon preokreta uđu u playoff i čak zaigraju u Finalu, gdje su izgubili od Philliesa.

Ovakav rezultat bio je šok za Yankeesa i Red Soxe (Yankeesi 2008. nisu ni ušli u playoff, a Raysi su izbacili Boston u polufinalu) koji su odmah počeli dodatno trošiti na pojačanja ne bi li se obranili od nove opasnosti. Tampa se pak nije pojačavala, dapače, nastavila je po svome s minimumom sredstava i maksimumom talenta, ali je lani ipak ostala kratka za nastup u playoffu, usprkos vrlo dobroj sezoni.

Ove godine u stopu prate Yankeese, s tim da su napravili i određene pomake. Naime, ovaj put su s dna lige po potrošnji skočili ''čak'' do dvadesetog mjesta i to ponajviše zbog nešto bogatijih rata veteranima. Za iduću sezonu, obzirom da će se riješiti dobrog dijela njih, te da će momčadi priključiti novu seriju vrhunskih klinaca, budžet bi opet mogao pasti bliže tridesetoj poziciji na listi najbogatijih.

Snaga Raysa je u fenomenalnom pronalaženju pitchera. Od današnje startne rotacije samo je James Shields ostatak od stare momčadi, a ujedno se radi i o najgorem u nizu i vrlo vjerovatno bivšem starteru. U zadnje tri sezone momčadi su priključeni Matt Garza (kojega su pronašli u sistemu Minnesote u kojem nikada nije dobio pravu šansu i koji je danas vrhunska druga opcija), David Price (koji se nakon nepune tri sezone nametnuo kao legitimni as), Jeff Niemann (na početku sezone smatran petim pitcherom, danas jedan od najboljih trećih startera u ligi) te Wade Davis (u prvoj pravoj sezoni solidan, potencijal da dogodine bude još bolji neupitan).

Prije mjesec dana su momčadi priključili Jeremya Hellicksona koji je u prva tri starta odmah srušio jedan MLB rekord – nikada tako mladi pitcher nije u prva tri nastupa došao do tri pobjede. Hellickson je talentom možda čak i budući as, što vam dovoljno govori koliko oružja imaju na raspolaganju. Svih pet će biti nemoguće zadržati (bila bi to vjerovatno najbolja rotacija u povijesti lige), ali barem mogu računati da u bližoj budućnosti imaju najmlađu i najširu rotaciju u ligi. Naslov prvaka se smiješi, ako ne već za par mjeseci, a onda jedne od idućih par sezona.

Naravno, ništa slabiji nisu ni u pronalaženju igrača u polju. Najveće otkriće u ovih nekoliko godina im je čovjek sa smiješnim imenom, Evan Longoria, ali ne i smiješnom igrom. Iako tek u trećoj sezoni, Evan se već nametnuo kao jedan od najboljih infieldera u ligi i kao lider momčadi te je regularani all-star starter na trećoj bazi. Veteran Ben Zobrist je sličnih all-round kvaliteta i pokriva svaku poziciju na terenu, a trio nositelja zaključuje još jedan veteran Carl Crawford, već godinama najbolji outfielder lige (i dogodine član Yankeesa, pod stare dane treba i zaraditi).

Gomila je tu još dobrih veterana koji neće dobiti produženje ugovora, ali još je više mladih talenata poput npr. Uptona koji ima potencijal biti Crawfordov nasljednik. A kad Upton preuzme tu ulogu, na njegovu dolazi mladi Jennings, koji cijelu sezonu pali i žari po drugoj ligi i kojega bi neki drugi klub već odavno doveo u prvu momčad.

Raysi imaju širinu u polju, za svaku pozciju postoji odlična alternativa, tako da ne gube ritam ni kada ozljede napadnu prvu devetoricu. Rotaciju rezervnih pitchera pak uglavom sastavljaju od provjerenih veterana koje se ne boje ni platiti. Ove sezone su doveli čak dva closera, Soriana iz Atlante početkom sezone i nedavno Quallsa iz Arizone, kako bi imali provjerene ruke za osmu i devetu devetinu.

Jedina slaba točka koju momčad ima i koju čak ni svi ti umovi okupljeni na zajedničkom planu još nisu rješili je stadion. Naime, Raysi su jedina baseball momčad koja igra u tzv. domeu, pod nepokretnim krovom. Kao da nije dovoljno što su u kraju koji nema previše interesa za baseballom, još imaju i potpuno neatraktivno igralište. Za razliku od Marlinsa koji će u svoj novi park useliti dogodine, Raysi još ni ne znaju kad bi počeli s planovima za izgradnjom. Ali, jasno im je da bez pravog stadiona i konstantnog priljeva profita od ulaznica neće nikada moći imati više od minimalnog budžeta. A bez mogućnosti da zadrže većinu vlastitih igrača, usprkos svom znanju, vrlo bi se lako moglo dogoditi da ćešće završe kao treći u diviziji nego kao playoff momčad.

Opet, obzirom na sve okolnosti koje su protiv njih – od protivnika (naime, od 162 utakmice godišnje Raysi u prosjeku igraju čak 18 puta protiv Yankeesa i još toliko protiv Red Soxa zbog forsiranja divizijskih utakmica), neimanja poštenog stadiona, lošeg tržišta i uopće pravila igre koja samo pojačavaju razlike između bogatih i siromašnih – treba im skinuti kapu. Dokazali su da razmišljanjem van postojećih normi i napornim radom čak i najneugledniji klubovi mogu postati vrhunske klase. Koje više nitko ne smije zanemarivati.

THE ROSTER OF THREE

Blue Chips (William Friedkin, 1994.)

Najbolji sportski film ikada, barem po mome skromnom mišljenju. Prvo da razjasnimo jednu stvar – sportski filmovi su svijet za sebe, tražiti u njima originalnost, vrhunske karakterizacije i pomjeranja paradigmi nema smisla. Sportski film je gomila klišeja koja prvenstveno služi tome da se sport stavi u nekakav širi društevni kontekst, zbog čega se uglavnom vrte oko istinitih događaja ili aluzija na istinite događaje. ''Blue Chips'' je u osnovnoj ideji film o NCAA, trenerima većim od života, licemjerju sistema koji se diči amaterizmom dok sa svih strana kapa novac koji se uglavnom troši na regrutiranje talenta. Međutim, iako je taj filmski dio napravljen solidno, ''Blue Chips'' je prije svega leglo najljepših košarkaških stereotipa.

Neki su loši (Shaqova stalna zakucavanja idu na živce i dokazuju da je film rađen za najširu publiku pošto je osnova svake akcije alley-oop) ali više ih je fantastičnih. Nick Nolte je zaslužio 658 Oscara i ostalih raznih nagrada za ulogu trenera Bella, koji je kombinacija Knightove impulzivnosti i Woodenove svetačke aure. Regrutiranje Shaqa kao Nezaustavljivog Sirovog Centra Zlatnog Srca, Pennya Hardawaya kao Uličnog Haklera Koji Je U Svakom Pogledu Pod Kontrolom I Koji Je Naravno Bek (zanimljivo, Orlando je u ono vrijeme razmišljao da bi suradnja Shaqa i Pennya na filmu mogla rezultirati pravim prijateljstvom a kad ono - momci shvatili da imaju dva ogromna ega koja nikako ne mogu funkcionirati zajedno) i Matta Novera kao Zadane Bijele Nade Koja Zabija Suze Iz Svlačionice I Krilo Je U Čast Larrya Birda (zanimljivo, Nover je tada igrao u danas pokojnoj CBA ligi nakon skromnih partija za Knightovu Indianu, a nakon snimanja filma uputio se u Europu – danas je trener u Portugalu gdje ga vjerovatno stvarno smatraju Larryem Birdom) nezaboravno je, a međusobni odnosi svih uključenih su urnebesni, ponajviše zbog činjenice da se svi ovi momci stvarno trude glumiti. I ne ide im.

Ali, kada ekranom krenu defilirati Larry Bird, Bobby Knight, Rick Pitino, Allan Houston i Bob Cousy (a ima ih još) s košarkaške strane, te Marry McDonnell, J.T. Walsh i Ed O'Neill s glumačke, zaboraviš na sve minuse. Ovo je vrhunska filmska zabava koja se vrti oko vrhunske teme i koja je, obzirom na sve, još i vrhunski realizirana. Uz Noltea, za tu solidnost filma najzaslužniji je redatelj Friedkin, legendarni plaćenik koji je gledljivima učinio ''Egzorcista'' i ''Francusku Vezu'' pa kako ne bi i ovako dobro produciran film. A za produkciju je naravno zaslužan Ron Shelton, dežurni holivudski krivac za sportske naslove, koji je mudro odlučio dati materijal u ruke znalcu. Naime, Shelton je cool zbog svojih ambicija i prioriteta, ali režija mu nije jača strana što dokazuju i ''White Man Can't Jump'' (s najneuvjerljivijom košarkom u povijesti u izvedbi dvojca Snipes-Harrelson) te ''Cobb'' (priča o legendi baseballa realizirana amaterski da danas ostavlja dojam jeftine mini-serije). Njegova kasnija zlodjela neću ni spominjati, ali treba mu priznati da je snimio dva gledljiva djelca, što zbog Costnera a što zbog romantičnog podteksta (''Bull Durham'' i ''Tin Cup'' su više ljubići nego filmovi o baseballu i golfu ali su barem zabavni).

Under The Boards (Jeffrey Lane, 2007.)

Podnaslov ''The Cultural Revolution in Basketball'' sve govori – knjiga je ovo koja košarci prilazi s humanističke strane i pokušava shvatiti sve one stvari koje uglavnom uzimamo zdravo za gotovo. Tako se tu razglaba o hip-hopu i njegovoj povezanosti s igrom, potrebi za Velikim Bijelim Nadama, ulozi koju igraju tvornice tenisica u izgradnji osobe na terenu i van njega, odnosu prema Europljanima, stereotipu o liderima kojega hrane jednodimenzionalni dojmovi o Bobbyu Knightu i Johnu Woodenu, utjecaju Kobea Bryanta i Latrella Sprewella na ligu. I još puno toga. Najbolje od svega, nije ovo neko suhoparno akademsko štivo, već realnost koju se netko potrudio dostojno predstaviti u obliku ove pitke knjige koja postavlja gomile pitanja i trudi se dati poneki odgovor.

The Prosthetic Cubans (Marc Ribot, 1998.)

Zvuci Kariba i salse definitivno imaju i pristupačnije momente, ali ovaj album legendarnog arty-farty gitarista originalan je kao malo koji komad glazbe namjenjene prvenstveno čaganju. Ribot je i u ovaj projekt donio nervozni zvuk New Yorka i pretenciozna avangardna rješenja svojih fusion korijena, ali kad mu s druge strane stane gomila starih Kubanaca sa svojim urođenim ritmom, nastaje kaos. Ribot rastura gitaru više nego što pili, a u trenutcima kada nije plesno barem je melodično. Za razliku od Rya Coodera koji je na ovakvim projektima samo gost, Ribot je unio nešto od svoga waitsovskog nasljeđa, ali ono što je iznio puno je važnije – 46 minuta čistog gušta.

8May/1017

NEW OLD WORLD ORDER

Posted by Gee_Spot

Sve priče o divljem, divljem Zapadu, razbile su se o hrid zvanu konferencijska polufinala, koja valjda od kad znam za sebe nekako donose najmanje playoff uzbuđenja. Ne zato što su serije dosadne po defaultu, već zato što nakon ludnice prve runde (svaki dan je gomila utakmica, playoff je tek krenuo i nitko ne zna kako će koja ekipa reagirati, donji dom uvijek je u stanju namučiti gornji ako se potrefe dvije ekipe koje jedna drugoj ne odgovaraju iz ovih ili onih razloga) slijedi razdoblje u kojem se sve smiruje. Raspored tekmi je po prvi put nakon pola godine sveden na tekmu ili dvije dnevno, a da ne govorim kako se svakoj sitnici posvećuje previše pažnje. Puno se priča, premalo igra.

Ako imamo sreće, svake godine od četiri pružit će nam se barem jedna serija vrijedna praćenja, pa kad to podijeliš na dnevne doze, stvarno nije lako ostati u NBA ludilu. Doduše, kad se čovjek navikne na ritam, onda još više uživa u svim trenutcima finala konferencija i Finala. Samo, te serije su uglavnom drame samim time što uključuju najbolje momčadi, što uglavnom znači i najveću izjednačenost. Ne uvijek, ali zasigurno češće nego polufinala koja uglavnom mnogima donose otriježnjenje.

Otriježnjenje je ovaj put pogodilo sve, te čak ni serija od koje smo najviše očekivali, ona između Sunsa i Spursa više nije napeta. Praktički, nakon sinoćnjih pobjeda Cavsa i Sunsa, više nemamo što gledati do idućeg vikenda, kada bi, ako bude sreće, trebala početi konferencijska finala. Mislim, ima se što gledati – dobre košarke nikada dosta, ali ništa od onih trenutaka većih od života koje ćemo pamtiti.

Pa obzirom da smo se nagledali utakmica i znamo sve, da donesemo neke zaključke i pokušamo predvidjeti što nas još čeka.

Krenimo s Orlandom jer tu se ima najmanje toga za reći. Magic će očekivano pomesti Hawkse, s tim da ovakav raspad Atlante ipak nije bio planiran. Joe Johnson javno proziva suigrače i izriče sumnje u njihov pristup, Woodsona navodno ne samo da nitko ne sluša već mu mamicu psuje tko se sjeti, te svi kao da jedva čekaju što prije otići doma. Nešto ponosa se pronašlo da bi se suprostavilo Bucksima, ali za stati pred Howarda i društvo to neće biti dovoljno, jer Hawksi ni u idealnoj situaciji ne mogu dobiti više od dvije utakmice u dvoboju s Orlandom.

Sad, dobra je stvar što se Hawksima sada kao imperativ nametnula promjena te više uopće nema neke druge opcije, opcije koja bi možda uključivala zadržavanje momčadi na okupu. Treba pustiti Johnsona i Woodsona da se odšeću, pokušati nekome pretendentu na playoff uvaliti zadnju godinu Crawfordova ugovora i zauzvrat dobiti poneki draft pick, te nuditi uokolo Josha Smitha sada dok ima najveću vrijednost. Ostaje ti momčad za lutriju, ali i Horford oko kojega možeš graditi. Bez Smitha imaš financijsku fleksibilnost, te s pravim draftom plus eventualnim napretkom Jeffa Teaguea, vrlo brzo možeš opet prema gore.

A što se Orlanda tiče, samo pokazuju da su spremni igrati najbolju košarku kada je najpotrebnije. Ta ekipa ima tolike rezerve da si može dopustiti natezati se s Bobcatsima, dok neinspirirane Hawkse doslovno gaze. Digli su obranu na razinu iznad, a u napadu za sada svi štimaju. Mislim, nema sumnje da su Cavsi puno veći izazov od svih dosadašnjih, ali po svemu što smo do sada vidjeli, koliko vas vidi LeBrona u Finalu?

Dok se Magic opušteno kotrlja predvođen čovjek zvanim Jameer, kojega lani uopće nije bilo za kormilom (i koji je igru u ovom playoffu digao na razinu lanjskog prvog dijela sezone, prije ozljede, kada je bio nezaustavljiv), Cleveland je sve samo ne opušten. Grč je vidljiv na licima svih, a posebice Mikea Browna, Dannya Ferrya i Jamesa.

Mike zna da ne zna bolje i da mu se cijeli sistem vrti oko toga koliko će LBJ namjestiti zicera i pogoditi šuteva iz vani jer tada praktički ne mogu izgubiti. Ferry tek treba vidjeti da li su toliki financijski rizici sa Shaqom i Jamisonom imali smisla, jer, kao što znamo, da ne postoji Orlando (točnije Dwight i Rashard) ne bi bilo ni potrebe za njima dvojicom u dresu Cavsa. A Bron se grči od bolova uzrokovanih prvom malo ozbiljnijom ozljedom u karijeri. Koja je dovela do toga da s njega konačno padne veo nadčovjeka, te da i mainstream mediji lagano počnu nazirati njegove prve mane.

Na stranu sve kad je u pitanju talent, jer LBJ je dokazao da može dobiti tekmu vanjskim šutom te praktički kao igrač nema slabe točke, ali sumnjati u njegovu glavu više nije privilegija manjine (u koju, po mojim saznanjima, spada i većina ljudi koja čita ove retke), već svih NBA fanova i promatrača.

Kad su prije nekoliko dana Simmons i Bucher pričali o Jamesovom laktu, bilo je primjetno kako im je pomalo neugodno reći da je Kralj možda Kraljica. OK, ozljede nisu nešto s čime se treba šaliti jer i previše puta su nas lišile potencijalnih vrhunskih doživljaja, ali nekakva tolerancija na bol mora postojati. Također, mora postojati i nekakav karakter koji će te spriječiti da radiš grimase i pipkaš si lakat svaki put kad stane igra. Mislim, pa snimaju te kamere, i ako to radiš non-stop, što čovjek drugo može pomisliti nego da tražiš isprike za poraz.

Jamesa smo uspoređivali s Magicom po stilu igre, s Maloneom po neuništivosti, s Jordanom po važnosti za momčad i ligu. A evo, u proljeće 2010. konačno smo došli i do trenutka, nakon svih ovih sezona gorkih poraza i globalnog đikanizma, da ga usporedimo pomalo i s – Vinceom Carterom. Fantastičan talent kakav se rijetko viđa? Tu je. Čovjek u stanju sam samcat nositi momčad do solidnih playoff rezultata? Da, iako Vince iza sebe ima samo onu jednu pamćenja vrijednu playoff epizodu u polufinalu Istoka protiv Iversona i Sixersa. Košarkaš koji će iskoristiti svaki trenutak da ukaže kako mu nešto nije po volji? Da. Košarkaš koji jednostavno nema tu glad i odnos prema igri kao nečemu najvažnijem u njegovom životu? Definitivno.

Mislim, LBJ je bolji od Vincea i njihove karijere uopće nisu usporedive. Ali, zamislite tu ironiju ako za mjesec dana Vince bude taj s naslovom prvaka dok će LBJ opet biti taj koji ljut odlazi s terena? Doduše, poznavajući LBJ-a, njega taj bijes neće držati dugo, čeka ga snimanje filma i još nekih stotinjak reklama. Ali, dok god ga taj bijes ne bude držao i dok god ne bude osjećao tu glad kakvu su osjećali Michael, Timmy, Larry i Magic, po meni puno realnije ga je uspoređivati s Vinceom nego s spomenutima.

Plus, što nije dodatni bonus cijele serije između Cavsa i Magica ta mogućnost da James doživi još jedan krah a da se Vincent iskupi za sva razočaranja koja je priredio svima nama? Ili pak da se uvjerimo kako je Vince konačni papak, a kako su porazi ipak nešto naučili Kralja? Ludnica.

Kao što vidite, Boston baš i ne spominjem. Kao da se tu ima što reći. Još lani smo govorili kako ova ekipa ide kamo ih Rondo odvede. Ništa se nije promijenilo. LBJ je malo udario lakat, malo je popustio stisak, suigrači mu jednostavno nisu sposobni potegnuti bez njega i to je bilo to, Boston je u prve dvije utakmice bio ravnopravan protivnik. Sada je valjda ovih nekoliko dana odmora napravilo svoje, valjda su i Kralju do ušiju došle priče koje dovode u sumnju njegovu muškost, pa je odlučio u jednoj četvrtini riješiti seriju.

Samo, mene osobno njegov sinoćnji nastup nije previše impresionirao jer se dogodio protiv Bostona. Mislim, cijelu sezonu Celticsi su igrali loše. Zaboravite na priče kako nisu imali sreće, na muke s ozljedama, nedostatak motiva, veterane koji znaju razliku između nevažne tekme i playoffa. To su priče za malu djecu. Istina je samo jedna a ta je da je Boston bivša velika momčad koja gubi zato što su drugi bolji, a ne zato što su stari. Mogu biti u egalu koliko hoće, ali kao što se pokazalo milijun puta, kada god LBJ odluči da zabije koš protiv njih, to će i napraviti.

Jedno od osnovih pravila kojih se držim u životu, a posebice kada je košarka u pitanju, je sljedeće – ako hoda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je patka. Možete vi misliti o regularnoj sezoni što hoćete, ali njene 82 utakmice sasvim su solidan uzorak iz kojega se da zaključiti dosta toga. Ono što smo znali je da Boston nije dobar. Jedna pobjeda, na račun nesposobnosti Jamesa i suigrača mu da odrade posao bez da se zamaraju sporednim stvarima, to ne može promijeniti.

Isto pravilo primjenjivo je i na račun Spursa. Mavsi su kao i obično stisli gumb za samouništenje, te je nekako postalo popularno misliti da će San Antonio ipak doći do Finala. Što je bio i popularan izbor na početku sezone, te se i meni tada činio najrealnijim. Ali, nakon cijele sezone muke, sezone u kojoj su visili na samoj granici playoffa, Spursi su bili otpisani. Svaka im čast što to nisu htjeli priznati, ali previše je toga bilo protiv njih.

Naime, tko je na početku sezone mogao znati da će Timmy nakon cijelog ljeta fanatičnih priprema otići u invalidsku mirovinu (stanje je toliko loše da ga čak i komentatori TV prijenosa prozivaju, a to vam je uvijek znak da je nešto postalo apsolutni mainstream i gotovo pa konačna istina – ukratko, Timmy je na oba kraja terena tek igrač zadatka, tijelo u obrani i solidna opcija za vrtiti napad, u biti nešto kao Marc Gasol, samo manje pokretan), da će Jefferson biti gori suigrač nego mladoženja i da će Tony i Manu opet biti načeti.

Što me dovodi da serije protiv Sunsa. To što Sunsi vode 3-0 nije čudo nego realnost. I kroz tri utakmice sezone, od čega sam odgledao dvije, bilo je vidljivo da ovakav Duncan više ne može pratiti ritam Nasha i Stoudemirea. Dodaj činjenicu da su Sunsi u pravom trenutku postali momčad, dok Spursi jednostavno nemaju takvu privilegiju. Previše je tu bilo improvizacije da bi se uhvatio nekakav ritam. Svaka čast Popu na još jednom sjajnom poslu, ali Sunsi su jednostavno bolji. I da, konačno će pobijediti San Antonio, što je odlična vijest za sve nas. Nash i društvo barem su im malo vratiti za sve one poraze od ranije, a ostatak svijeta ne mora se bojati da će u najvažnijim utamicama godine gledati Spurse kako muče sebe, protivnika i sve nas skupa.

Naravno, sada treba biti realan. Iako su Sunsi za razliku od Celticsa i Spursa ugodno iznenađenje ove sezone, to ne znači da su u išta boljem položaju protiv Lakersa. Jedina momčad koja je mogla skinuti Lakerse zvala se Denver, a oni su kao što znamo, potonuli pod teretom vlastitog ludila, bez vodiča koji bi ih izveo iz tunela. Sunsi su odigrali sjajnu sezonu, nadali smo se dobrom playoff nastupu, ali Lakersi će ipak biti previsoka prepreka.

Možda je sada popularno tvrditi da je ovo najbolja momčad Sunsa ikada, ali meni ta tvrdnja ne drži vodu. Nash više nije u stanju svaku večer odigrati kao npr. u prvoj tekmi protiv Spursa, a to je nekada mogao. Lijepo je da konačno ima pravu zamjenu, da Barbosa konačno može letati uokolo bez potrebe da organizira igru, da je Hill u sjajnoj formi i da Amare ne smeta. Lijepo je i da Frye i Dudley daju toliko potrebnu energiju s klupe, i da je Richardson raspoložen. I sve ove sjajne rezultate postižu bez Lopeza, jedinog pravog centra, što je još jedan dodatni plus. Ali, ovo nije bolja momčad od one s Kurtom Thomasom, Rajom i Matrixom u naponu snage.

Smiješno mi je što se toliko pažnje posvećuje obrani Phoenixa, kao da ona generacija nije imala još bolje obrambene igrače. Thomas, Bell i Matrix su bili majstori svoga posla. Samo, jebiga, nikada nisu naišli na ovakvoga Duncana. Još bih iskoristio priliku da apostrofiram činjenicu kako je era Duncana gotova, a s njom je pala zavjesa i na posljednje NBA desetljeće – evo, samo iz naše idealne momčadi nultih više nema Big Bena, Timmya, Ray je na izdisaju, a i PP je izgubio noge prije nego je itko očekivao. Nash se drži, ali, kao što rekoh, primjetno je kako ni on nema energije za odigrati cijelu seriju na istoj razini.

Uglavnom, Steve Kerr ni sam ne zna kako se dogodilo da ova momčad djeluje ovako dobro. Ali dogodilo se. Cijelu sezonu su plakali zbog Amarea, bili su ga spremni trejdati u sekundi. Danas je on ''oslonac''. J Rich već je bio prekrižen, sada je njegovih 20 koševa razlika između poraza i pobjede. Naravno, kada ti momčad ovisi o takvim tipovima kao što su J Rich i Amare, to nije pretjerano bajna stvar. I zato Sunse ipak ne mogu staviti u isti koš s Lakersima, Magicom i Cavsima.

Lakersi su, čak i u danima kada su jedva ulazili u playoff, uvijek mučili Sunse zbog svog sistema igre. Sunsi su uvijek imali pojedince sposobne odigrati obranu, ali kao momčad pred trokutom su bili nemoćni. Evo kako ja na to gledam - današnji Lakersi su šampioni, a ovi Sunsi nisu na razini prijašnjih. Nash ne može sedam utakmica maltretirati Fishera, koji opet s druge strane ima nikada lakši način da dođe do šuta zbog Nashova stila igre. Čak i da izračunamo kako su na vanjskim linijama, ako uključimo i mala krila, podjednaki, pod košem je prednost Lakersa očita. Gle, ne znam za vas, ali ako sam išta naučio u ovom playoffu to je da Amare nije igrač za maksimalnu lovu. Protiv Portlanda bio je nebitan, manje-više tako je nastavio i kroz seriju s Spursima. Iz nekog razloga, u velikim utakmicama njegova nedavno pronađena energija i volja za skokovima i igrom u obrani kao da nestanu. Što mi govori da Amare samo nabija brojke. Ali, na stranu njega, jer Nash, klupa, Hill, J Rich, svi su redom do sada bili važniji. I tako će i ostati. Samo, neće biti dovoljno protiv Lakersa.

Lakersi su u zadnje dvije sezone, od kada imaju ovu rotaciju pod košem, razbijali Sunse sa preko 10 razlike u prosjeku. Sunsi su od 8 posljednjih tekmi dobili dvije, što je u biti i neka najava onoga što će se dogoditi u finalnoj seriji (rezultat od 4-2 za Lakerse nekako je najrealniji). Doduše, sličan omjer su imali i Mavsi protiv Spursa, ali nema smisla uspoređivati glave Dallasa s glavama Lakersa. Nije da Kobe i ekipa nisu ranjivi, ali su ipak puno, puno čvršći. Usprkos svim manama, usprkos ''the disease of more'', pokazali su da, kada treba, mogu zapeti. Nikada ne podcjenjuj srce prvaka, jelte.

Argumente o boljoj kemiji Sunsa naspram disfunkcionalnosti Lakersa, te isticanje toga faktora kao prevage ne pušim kao presudno. Kemija radi razliku kada su u igri dvije podjednake momčadi, ali ako su Lakersi u startu bolji, Sunsi s tim nemaju prednost. Imaju šansu, ali ništa više. Jedni moraju briljirati, drugi tek odraditi posao.

Naravno, ovakvo razmišljanje ne znači da neću navijati za Phoenix i rasplet iz snova. Ne, to samo znači da mislim kako nije problem boljem stisnuti ruku na kraju priče. A ma što mislili o Lakersima, ovo kako igraju od pete utakmice protiv Thundera, uključujući gaženje u šestoj (to kako je odjednom Kobe postao svježiji od Westbrooka i kako su Odom i Gasol nadjačali i nadskakali Ibaku, ravno je čudu), da ne spominjem totalnu kontrolu nad drugom tekmom u seriji s Jazzom nakon što su na iskustvo izvukli prvu, prava je playoff košarka kakvu nitko od konkurenata na Zapadu još nije pokazao.

Po mome sudu, mogućnosti da se dignu kada je najteže, da ubace u drugu brzinu, do sada pokazali su samo oni, Magic i Cleveland. To su tri momčadi očito u svom svijetu. Ma koliko želio ubaciti Sunse u tu jednadžbu, realno, oni nisu stanovnici te planete.

I za kraj bih rekao još samo par riječi o Jazzu. Celticse i Spurse, nadam se, pozdravljamo do dana kada će napraviti ozbiljnije promjene, ove kozmetičke tipa dovođenja raznih Rasheeda ili Jeffersona više ne prolaze. Dallas i Denver valjda su psihološki toliko oštećeni nakon ovakvog playoffa da u ovom obliku, bez većih promjena, više i ne očekuju ništa od budućnosti. Sve su nade polagali u ovu sezonu, imali su priliku, nisu je iskoristili, a kako su bili na klimavim temeljima, do nove će teško.

Jazz pak ima budućnost pri vrhu dok god ima Derona Williamsa. Samo, za sve navijače Jazza bolje je da mantraju o lutriji. Jer, bez pravih pojačanja pod obručima, nema im pomaka naprijed. Koooooollllllllll Ooooooolllllldddriiiiiiiiiččč. Kooooooolllll Ooooooollllddddrriiiiiččč.

Ma nije ni Cole garancija zatvorena reketa, ali barem je petica kakvu se ne sramiš staviti na parket. Dosta je eksperimenata i čekanja s raznim Fesovima i Kupusima. Jer, nećeš uvijek naići na momčad u rasulu poput Denvera, kojoj čak i jedan Boozer može zabijati ispod koša. Loše ekipe možeš pobijediti s dva igrača, ali za pravu playoff košarku moraš imati barem trojicu sposobnu nositi momčad na leđima. To je jedno od pravila kojih se uvijek treba držati. Evo, Lakersi igraju pravu playoff košarku, i Jazz nema tog trećeg igrača koji može uskočiti.

Opet se pokazali koliko su Jazzeri ranjivi u obrani. I ova serija će završiti s 4-2, kao i tolike do sada, kada su u pitanju Jazzeri i Lakersi (ili da kažem, Jerry i Phil). Deron je u ovakvom dvoboju usamljeniji nego ikada. Boozer je preplašen od borbenih visokih i osuđen je na šut iz vana, a njegove prve dvije utakmice tipični su primjer onoga što ne valja u njegovoj igri – u prvoj je ispalio 17 lopti za 18 koševa, u drugoj čak 21 za 20. Na kraju tekme pogledaš statistiku, vidiš double-double i uopće ne pomisliš da je on problem. Ali je, jer to nije double-double, to je alibi. Jedan poen po lopti učinak je ispodprosjećnog igrača, nikako prve napadačke opcije momčadi koja bi željela do Finala.

Doduše, obzirom na sve probleme, Jazz mora biti zadovoljan sezonom. Dobili su dva mlada igrača, Matthewsa i Milesa, kojima će ovo playoff iskustvo biti neprocjenjivo. Pokazalo se da Millsap i Korver zaslužuju biti dio momčadi i ubuduće. Sad samo treba Boozera zamijeniti pravim centrom, dovesti nekoga tko može kreirati sebi šut a da se ne zove Deron, i tako dalje i tako bliže. S Jazzom uvijek ista priča. I uvijek šuplji reket kroz koji se svi Lakersi redom šetaju.

Iako je prva tekma pokazala da ovogodišnje izdanje Lakersa ima previše mana, Utah ih opet nije znala iskoristiti. Nekoliko je razloga zašto. To da je Boozer propalica, to smo već istakli previše puta. Deron je taj koji je prije uzimao stvar u svoje ruke, trebao bi to raditi i sada, ali obzirom da nema Okura koji jedini ima muda da potegne ključnu loptu, Derona je prelako zatvoriti. Previše je to posla za jednog čovjeka.

Wes i C.J. hrabro koriste prostor koji im je ostavljen nakon što je Deron izoliran i Boozer protjeran, ali oni su ipak igrači zadatka, oni koji zaokružuju momčad, a ne lideri koji rješavaju kritične situacije. Njihova svježina i noge daju im egal u borbi s Kobeom i Artestom, ali glava je daleko od potrebne razine.

U biti, Phil Jackson je pretvorivši njih dvojicu u igrače odluke samo još jednom dokazao da je doktor znanosti kad je košarka u pitanju. Za to vrijeme, dobri stari Jerry još jednom zbunjeno gleda kako gubi. Opet i uvijek od tog istog Jacksona. Da sam je na njegovom mjestu, nakon svih ovih godina, bilo bi mi dosta. Ili bi barem pokušao nešto promijeniti. Ono, ako ne mogu protiv trokuta flexom, pokretljivošću i kretanjima, možda da pokušam nešto drugo. Recimo, nabaviti igrača pod košem koji ima igru leđima i koji može pravovremenim pasovima dovesti visoke Lakersa u probleme s osobnima?

Štogod, meni iz glave, od svih ovih utakmica, pa čak i nakon noćašnje eksplozije Dragića i Jamesa, ne izlazi jedan trenutak, kada u završnici prve tekme Sloan ne zove time out nakon što mu momčad prospe vodstvo do kojega je došla po prvi put na utakmici, već zbunjeno gleda kako ih Kobe rešeta i kako Miles baca u bunar ključne lopte. Znam da je reći nešto protiv Jerrya kažnjivo po zakonu, ali tolike godine teških poraza nisu slučajne. Mislim, samo to navodim kao potencijalnu mogućnost.

Koooolllll Oooooldriiiiiiččččččččč Koooool Oooooooldriiiiiiiiiiččč