ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

26Oct/134

THE ERNIE GRUNFELD EXPERIENCE

Posted by Gee_Spot

WASHINGTON

Zamjenom Okaforova ugovora za Gortata, Wizardsi su praktički napravili jedini logičan potez obzirom na sve one ranije koji su ih i pozicionirali tu gdje jesu, u NBA purgatoriju. Od zamjene za Nenea preko dovođenja Arize i Okafora do ovog friškog angažmana još jednog solidnog visokog, Wizardsi jasno daju do znanja kako smatraju da su svoju jezgru okupili i kako je playoff jedini cilj. Obzirom da je kontekst takav, draft pick kojega su se odrekli i koji će u najboljem slučaju za Sunse biti krajem lutrije, nije ogroman ustupak - vjerujem da bi vlasnik Leonsis radije trejdao Ovechkina nego još jednom gledao Wizardse kako biraju među top 3 momčadi (a ne zaboravimo ni flop s Veselyem koji je bio šesti pick).

Dakle, kad su na startu predsezone saznali da je Okafor upitan za dobar dio sezone, a možda i cijelu, Wizardsi su se našli pred jednostavnim izborom - pronaći visokog čovjeka koji može održati momčad iznad vode, posebice u situacijama kada Nene ne bude mogao istrčati na parket, a koje su neminovne. I u trenutno najboljem visokom na tržnici pronašli su upravo to. Gortat nije samo solidna zamjena već i korak naprijed u odnosu na Okafora, posebice napadački - njegove kvalitete u pick igri su ogroman potencijal za momčad s playmakerom kakav je Wall, a ni partnerstvo s Neneom ne bi trebalo štekati zbog solidnog šuta s poludistance koji će potonjem otvoriti još više prostora u postu.

Uglavnom, samo na račun talenta, Wizardsima se podiže gornja granica za 2 do 4 pobjede, a kada sve ubacimo u sitem i prilagodimo minute te napadački i obrambeni učinak, nova projekcija donosi im score 40-42, što je, barem po IOR sistemu, dovoljno za sedmo mjesto na Istoku. Ključ svega je zdravlje - prvu projekciju radio sam po više nego optimističnoj verziji po kojoj bi Okafor odigrao 60 utakmica, dok se od Gortata može očekivati 70+ i to usprkos lanjskim problemima sa stopalom zbog kojih je i sam propustio četvrtinu sezone. Obzirom da ovogodišnja Okaforova forma zbog propuštenih priprema ionako ne bi mogla biti na lanjskoj razini, sistem ne vidi nikakav potencijalni obrambeni regres, dok je napadački pomak očit - s 102.9 poena na 100 posjeda lopte koji su bili dovoljni za 26. mjesto, Washington se pomakao za tri pozicije, na 104.4 koji stvarno izgledaju puno bolje obzirom da je očekivani prosjek lige 106.1.

Naravno, ovdje pričamo o golim brojkama, ali ono što se ne smije zanemariti je kontekst. Iako nikoga nije lako uklopiti u momčad u hodu, Gortatove screen kvalitete poslužit će da od prvog dana postane dio napada i to bitan - bilo u roll ili pop igri, njegovo prisustvo na parketu može podići učinkovitost Wallu, ali i svima ostalima (koliko god Okafor bio kvalitetan obrambeno, njegovo prisustvo u napadu itekako je pomoglo da Washington prošle sezone bude onako loš - tip ne samo da nije imao rolu, već je uzimao i dobar dio šuteva u reketu koji su trebali završiti kod Nenea). Dakle, Wizardsi bi vrlo lako mogli doseći ligaški prosjek, pogotovo prenese li i Beal ovu all-star formu iz predsezone u regularnu sezonu.

Za uigrati obranu trebat će nešto više vremena, ali ni tu ne bi trebalo biti velikih problema. Obzirom da Washington ionako nije mogao računati na lanjskog Okafora, prvih 20-ak utakmica dok Gortat pohvata filozofiju igre taman bi trebali objasniti taj mali pad u odnosu na lani, a nakon toga bi Wizardsi i dalje trebali igrati svoju prepoznatljivu discipliniranu obranu u stilu Pacersa, u kojoj je svaki pojedinac toliko solidan 1 na 1 da mu uglavnom ne treba nikakvo pomaganje, čime se minimalizira opasnost od rupa u sredini i na perimetru. Gortat je dovoljno pokretan za braniti pick & roll, a istovremeno i dovoljno čvrst za čuvati obruč dok je Nene zaposlen izlascima izvan reketa (u kojima je također vrlo dobar), što praktički znači da dobrim dijelom mogu ponoviti lanjsku formulu.

U ligi u kojoj su centimetri luksuz, imati dva visoka sposobna igrati obje unutarnje pozicije, ali koji su uz to prije svega solidne petice, nije mala stvar i to bi još jednom trebao biti važan adut Washingtona. I to ne samo kada su zajedno na parketu, iako će im to definitivno biti najbolja postava, već i u rotiranju igrača, a posebice u slučaju eventualnih ozljeda - uhvate li Nenea leđa ili Gortata počne mučiti stopalo, Wizardsi će barem imati jednoga da kontrolira sredinu, što je definitivno bolje od nikoga.

Ne uspije li se pak Gortat nametnuti, što je moguće obzirom prije svega na probleme koje je imao s ozljedama u zadnjih godinu dana, dugoročno nema nikakve štete (osim tog draft picka koji se mogao pretvoriti u solidnog igrača, ali to je toliko veliko možda da nije ni bitno, posebice nakon ovoliko dugog rebuildinga - bez obzira koliko plafon bio upitan, Wizardsi ovu fazu moraju izgurati do kraja, a, zapnu li još jednom, ovogodišnja top 12 zaštita više je nego dobar osigurač). S tim da je puno, puno veća vjerojatnost da će Wizardsi, kojima novi Wallov ugovor dogodine ionako zauzima većinu prostora za dovođenje pojačanja, iskoristiti prava koja su dobili i jednostavno produžiti suradnju s Gortatom te se još zadovoljiti potpisom jednog midlevel veterana sa strane.

Što se ostalih igrača pristiglih u tradeu tiče, ispada kako je na rosteru trenutno čak 18 imena s garantiranim ugovorima, što znači da bi se za trojicu trebala upotrijebiti stretch provizija ili dogovoriti nekakav otkup ili možda novi trade. Obzirom na gužvu na bokovima i već posložene role, Brown i Lee su apsolutni višak, dok bi se možda moglo pronaći mjesta za Kendalla Marshalla obzirom da je Maynor jedini back-up play i to ne baš sjajan. Opet, kako su Wizardsi u očitom playoff fokusu, pitanje je koliko uopće imaju potrebe razvijati jednu mladu rezervu kada je uokolo dovoljno spremnih veterana bez ugovora. Odluče li ga zadržati, moguće žrtve rezanja rostera su nominalno treći bek Temple, peti swingman Rice, a možda prije od svih Singleton koji se nikako nije uspio nametnuti kao bočni stoper, a kao sedmi visoki je apsolutni višak.

PHOENIX

Sunsi su stvarno dobili ponudu koja se ne odbija u ovoj njihovoj situaciji. Gortat je ionako već bio bivši, a odluka da ga se riješe na startu sezone samo će im pomoći da budu još gori i da uhvate još više loptica u lutriji. Sistem im bez njega projicira pad na dno napadačke učinkovitosti, iza Sixersa, dok obrambeno i bez Okafora (a vjerojatno ga neće požurivati nazad, posebice ako bude morao na operaciju) imaju dovoljno visokih da se održe ispred Kingsa i Bobcatsa. Jasno, u stvarnosti bi pak vrlo vjerojatno mogli imati i najgoru obranu lige, što znači da bi mogli završiti i ispod ovih svježih 17-65 koliko glasi nova prognoza.

Ali, sve je to manje bitno pored podatka da dogodine imaju čak 4 potencijalna picka prve runde (Pacersi, Wolvesi, Wizardsi i vlastiti). Dodaj tome i onaj od Lakersa godinu kasnije i očito je kako imaju razloga za zadovoljstvo barem na tom planu. Doduše, ni jedan od ovih pickova, osim vlastitih naravno, ne mora donijeti ništa opipljivo, ali barem su nekakavi resursi (također, tu je i Okaforov ugovor koji uvijek može poslužiti nekome za olakšanje salary capa i usmjeravanje novih pickova put Arizone). U svakom slučaju, bitno je da su dobili maksimum - da su čekali do zadnjeg dana, teško da bi pronašli nešto bolje u godini u kojoj će borba za playoff nekim graničnim ekipama biti manje primamljiva od tankiranja.

Što se rostera tiče, Sunsi su, riješivši se usput i trojice igrača na koje očito ne računaju, dodatno otvorili prostor skautiranju ponekog NBDL talenta. Imaju 13 imena pod ugovorom i tu vjerojatno daljnjih rezova neće biti, s tim da postoji mogućnost da zadrže Diontea Christmasa kojega je GM McDonough otkrio u Bostonu i koji je odradio solidnu ljetnu ligu i trening kamp nakon što ga je ovaj povukao za sobom. Doduše, zadnja stvar koja im treba je još jedan combo-bek, ali slično se moglo reći i za stretch četvorke koje se boje kontakta i drvene bijele centre, pa ih je opet pun roster.

15Oct/1315

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

HEAT

NAPAD: 111.8 (2.)

OBRANA: 103.6 (6.)

RASPORED: 30.

SCORE: 60-22

THAT WAS THEN

Usprkos tome što su pregazili nedorasli Thunder u pohodu na prvi naslov, u Miamiu nisu sjedili prekriženih ruku. Svjestan da su prijetnje Pacersa i Bostona bile stvarne, Spoelstra je odlučio uvesti novosti koje će maskirati slabosti Heata pod košem (prije svega u skoku i zaštiti reketa) i to tako, da ironija bude veća, što je dodatno ubrzao igru i ubacio još jednog šutera na parket praktički zamijenivši Joela Anthonya s Rayom Allenom (e to se zove prigrliti identitet).

Jasno, ovakvim potezom nije učinio previše po pitanju pojačanja sredine, dapače smještanjem Jamesa ili Battiera pod koš dodatno je oslabio skok i zaštitu reketa, ali je pojačao napad do svemirske razine, održavši tako prednost pred ostatkom lige. Uigraniji i s više prostora nego ikada, i James i Bosh i Wade odradili su šuterske sezone karijere, a kada su doveli Birdmana i tako složili i jednu kvalitetnu rotaciju s dva visoka koji mogu zabiti i to na različite načine, Bosh s poludistance, a Birdman u reketu spremajući zicere, ubacili su u brzinu koju je malo tko mogao pratiti.

Međutim, Heat je i dalje igrao svojevrsni ruski rulet, usprkos sjajnom napadu i agresivnoj obrani koja je rotiranjem i brzinom pokušala prikriti manjak visine i snage. To je itekako bilo vidljivo u playoffu gdje su ih Pacersi još jednom doveli do ruba, a Spursi ih zamalo bacili preko njega. Protiv ovih ekipa sposobnih okrenuti matchup u svoju korist Heat se morao prilagođavati, odnosno previše ovisiti o šutu, što nikada nije dobro. James je šuterski poludio u par navrata kada je bilo najvažnije, Allen je zabio onu legendarnu tricu, ali znamo kako to ide – tko živi od trice, umire od trice. Jednom im je prošlo, ali može li i drugi put, sada kada svi znaju da je recept jednostavno zatvoriti reket i Jamesu spriječiti ulaz pod svaku cijenu?

THIS IS NOW

Ruski rulet se nastavlja, a to znači da Miami ne odustaje od svoje formule. Istina, velika trojka je uigranija nego ikada, ali ogromna količina energiju koju ulažu u to da održe ovakav agresivni obrambeni stil igre iznad vode kad-tad može rezultirati pucanjem kao što se to zamalo dogodilo u playoffu čak i jednom Jamesu koji često nije imao rješenja za zonu Spursa (a već drugu godinu za redom ni Bosh ni Wade nisu bili u idealnoj formi, što doduše govori koliko su moćni, ali i ranjivi).

Dovođenje Odena je lutrija, dobiju li 15 minuta od njega to će stvarno biti ravno dobitku na lotu, a zadržimo li se na racionalnom kutu gledanja, ispada kako u bitku idu s manje-više istim sastavom, samo godinu starijim i umornijim. Ne pomaže ni odlazak Millera – iako nije bio ključan dio rotacije tijekom sezone, u oba playoff nastupa Miller je odigrao bitne minute. Tko će sada uskočiti kada se standardna rotacija pokaže nedovoljnom, Beasley? Njegove cigle se nekako ne uklapaju u formulu širenja reketa za Wadea i Jamesa.

James Jones je spot-up specijalist koji nema igru za više od nekoliko minuta u komadu, Udonis Haslem živi za jednu playoff utakmicu godišnje, a do tada promašuje zicere i hrva se s višim i jačim igračima od sebe kako bi James i Wade kupili skokove u obrani, Norris Cole je combo strijelac koristan samo kada pogađa trice, a to se ne događa često... Mislim, očekivati od ovih starosjedilaca iskorak nerealno je, isto kao i vjerovati da istrošeni Rashard Lewis može nakon sezone uigravanja biti od veće koristi u drugoj godini s klubom.

Dakle, i dalje će vrtiti pištolj s jednim metkom i pet praznih komora. Naravno, puno su veće šanse da im se bubanj namjesti na prazno, ali tako vam je to s ruskim ruletom, dosta je da jednom naletite na metak i snovi prestaju. S iskusnijim Pacersima, ponovno okupljenim i jakim Bullsima te s novookupljenim Netsima koji praktički sadrže jezgru neprijatelja Bostona, jasno je kako Heat ove godine čeka zadatak puno teži nego u zadnje dvije godine ukupno. To znači da će barem tri puta vrtiti bubanj (treći put u Finalu), što znači da bi se ovaj put vrlo lako mogli upucati.

PLUS

Naravno, da ne bi ispalo kako impliciram kraj Heata, stavimo stvari u kontekst – kolikog god plesao po rubu, Miami je i dalje s razlogom favorit. Imaju najboljeg igrača u ligi, imaju kompatibilan i hijerarhijski posložen talent oko njega, a imat će i napad koji uvijek ima šansu zabiti više od protivničkog. Iako sistem vidi Clipperse kao momčad koja će imati sličan napadački potencijal zbog dodatka sjajnih bočnih igrača zadatka, kod njih je još uvijek sve na papiru, dok kod Miamia znamo o kakvoj se moći radi. Iz spot up pozicija lakše je realizirati i kreirati nego iz izolacija u kojima je obrana fokusirana na igrača s loptom, što je vidljivo i na brojkama dvojca James-Wade – od kada su naučili igrati zajedno, točnije od kada razigravaju jedan drugoga umjesto da se izmjenjuju u 1 na 5 igri koja im je ostala u krvi zbog načina na koji su igrali ranijih sezona dok nisu bili zajedno i zbog čega su dobrim dijelom i izgubili prvo Finale, postotci su im skočili izvan pameti za igrače s takvom odgovornošću. Wade je kao bek na 50%, a LBJ je ionako suludu učinkovitost još nadogradio sa sjanih 39% za tricu - teško da od ovoga može bolje, posebice nakon tri sezone uigravanja što je sasvim dovoljno da se dosegne maksimum, ali nije nemoguće.

MINUS

Usprkos svim taktičkim postavkama Heat je bio u donjoj polovici lige u obrambenom skoku, odnosno u donjoj trećini po količini dozvoljenih napadačkih skokova. James pod košem je ogroman plus u napadu – kada je takav realizator u reketu još bliži obruču i kada uzima puno više post-up akcija, to je definitivno veliki bonus za vašu efikasnost. Ali, James kao visoki nije ni upola dominantan obrambeni igrač kao na perimetru gdje je uvijek najveći i najsnažniji – pod košem je često tek jedan od mrcina, što jasno pokazuju i prosječni učinci za četvorku u skoku i obrani. Ti segmenti igre, a posebice skok u obrani, po defaultu oduzimaju ogromnu količinu energije, zbog čega od pamtivijeka zahtijevaju specijalizirano osoblje. Čak ni James ne može sve, odnosno ne može istovremeno biti prva opcija i prvi šljaker (ok, dokazao je da može češće nego itko drugi u povijesti, ali i on ima granice).

Druga slabost Heata proizlazi iz ove prve - da bi spriječili slabosti u sredini, odnosno da bi pomogli unutarnjoj liniji u hvatanju skokova i čuvanju reketa, vanjski igrači su se previše rotirali prema reketu, preuzimali i udvajali, što je često ostavljalo tricu širom otvorenu – nije Danny Green poludio sam od sebe, već zato što je uglavnom bio sam na perimetru kao da je na treningu. Dakle, Miami nije savršen, dapače, poanta je samo u tome da ne postoji previše pametnih momčadi koje mogu u isto vrijeme koristiti njihove slabosti i sakriti vlastite.

HAWKS

NAPAD: 106.5 (13.)

OBRANA: 104.8 (10.)

RASPORED: 27.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

Zarobljeni u NBA verziji "Beskrajnog dana", Hawksi su još jednom sezonu završili s postotkom uspješnosti negdje između 50% i 60%, dakle uvijek dovoljno dobri za playoff, ali ispod razine koja donosi borbu za naslov.

Ali, ovaj put barem nisu bili dosadni – prvo su razdrmali ligu poslavši Johnsonov ogromni ugovor u Brooklyn, potvrdivši tako da je angažman Dannya Ferrya za GM-a bio pravi potez, nakon čega su, kako bi nadoknadili Johnsonovu produkciju, oteli Korvera Bullsima i Williamsa Sixersima.

S takvim šuterom i kreatorom u rotaciji, napad je čak igrao i bolje nego godinu ranije, sve dok se Williamsovo koljeno nije raspalo i tako zaključilo sezonu dodatno im smanjivši kreativni plafon - bez njega više nisu imali čovjeka koji može zabiti kad sve drugo stane. Obrana sa Smithom i Horfordom bila je standardno solidna, ali dvije stvari su zabrinjavale – stajanje u mjestu Jeffa Teaguea koji nikako nije mogao napraviti korak iznad Felton linije te anemična igra Smitha u zadnjoj godini ugovora (još više loših šuteva, nikad gora realizacija s linije slobodnih, toplo-hladno pristup u skoku) koja je bila jasan znak da, nakon što je briljirao bez ozljeđenog Horforda sezonu ranije, njegova budućnost u Atlanti ipak ne postoji.

THIS IS NOW

Svjestan da je Larry Drew iz ove momčadi izvukao maksimum, Ferry je posegnuo prema svojim Spursima i iz Popove ergele izvukao stručnjaka potencijalno većeg kalibra u Mikeu Budenholzeru. Iako je na trenutke izgledalo da im Teague nije prvi izbor za playa budućnosti, treba biti svjestan da je Hawksima odgovaralo odgoditi njegov potpis na što duže vrijeme obzirom da su prava na njega uzimala puno manje prostora na salary capu od eventualnog ugovora, a taj prostor im je bio neophodan da bi ovo ljeto, iako neuspješno, barem pokušali koketirati s Howardom i sličnima (iako su znali da od toga neće biti ništa, pravila profesije nalagala su najbolju moguću pripremu). Uglavnom, želim reći da bi upravo Teague pod čovjekom koji je do jučer crtao akcija za Parkera mogao napraviti taj očekivani korak naprijed.

Ferry je pustio i Smitha, očito svjestan da je ovaj svoj vrh odavno dosegnuo, te je iskoristio trenutak nepažnje Millsapova menađera kako bi za idealan ugovor (ispod tržišne cijene, minimum godina) doveo igrača sposobnog održati razinu talenta kao da se ništa nije dogodilo. Horford i dalje neće imati idealnog partnera pod košem, ali usprkos tome Hawksi u svom velikom Alu i dalje imaju jednog od pouzdanijih visokih u ligi koji svoj posao na petici odrađuje više nego solidno.

Uz ostanak Korvera i zdravog Williamsa, ono što ovoj momčadi garantira ostanak na već tradicionalnoj razini je kvalitetan izbor igrača zadatka - prinove su korisni veterani poput Branda i Ayona, možda i Antić može donijeti solidnih 15 minuta kombinacijom snage i trice, a Stevensona mijenja novi podizač energije na boku Carroll.

Naravno, kako je cilj jednoga dana ipak popeti se stepenicu više, svi ovi kozmetički zahvati rađeni su uz pažljivo nijansiranje ugovora i odabir mladog talenta. Tako da ništa manje važni nisu ni opcije zamjena, prije svega Millsapa koji je na ugovoru za kojim bi posegnulo pola lige, kao ni razvoj mladih – izabravši dva bisera u Schroederu i Nogueiri te ih pridruživši solidnom Muscali, Jenkinsu i Scottu, Ferry je završio s pravima na igrače koja imaju određenu težinu u budućim pregovorima (s tim da će svi osim Muscale i Nogueire pomoći i na parketu već ove sezone). Praktički, čovjek nema ni jedan ugovor koji bi nazvali lošim po NBA mjerilima, dakle ili su kratki ili ispod tržišne cijene, što u kombinaciji s mladim igračima i draft pickovima garantira ono najvažnije što momčad koja se ne bori za naslov može imati - fleksibilnost.

Hawksi su tako u dobroj situaciji – imaju momčad koja je konkurentna i ima solidnu budućnost čak i s trenutnim rosterom, a usput imaju opcije koje im omogućuju da preko noći naprave radikalan zaokret. Ni jedan ugovor, pa čak ni onaj Korvera, u ovom trenutku nije nepoželjan – za takvim šuterom posegnut će mnogi izazivači kad dođe prijelazni rok. Pitanje je samo što će prije doći – prilika da prostor na salary capu i mladi talent pretvore u veteransko pojačanje ili da vlastite veterane zamijene za pickove i neke nove klince budućnosti? Da će se nešto kotrljati već ove sezone, u to poznavajući Ferrya na treba sumnjati.

PLUS

S hrpetinom kvalitetnih tijela pod košem Hawksi bi trebali ostati obrambeno solidni i bez Smitha, a napadački bi Millsap trebao nadmašiti Smithov učinak zbog šuterskog dometa i kvalitete s linije slobodnih. Uz to, Ferry je praktički sa svakim novim tijelom koje je potpisao pazio da bude napadački uspješnije od prethodnika, tako da Antić, Brand i Ayon i tu donose popriličan napredak u odnosu na cigle Pachulie i Johnsona. Ukratko, Hawksi će i na ovom dijelu parketa nakon dugo vremena koketirati s prosjekom, posebice uspije li Carroll ponoviti lanjsku šutersku sezonu i uspije li Jenkins dokazati da može igrati obranu dostojnu važnije uloge i dodatnih minuta.

MINUS

U zadnjih 3 sezone s momčadima poput Heata, Spursa i Thundera imaju score ispod 30% uspješnosti, dakle protiv onih najboljih često izgledaju kao Bobcatsi. Razlog tomu je nedostatak 1A igrača, ali i to što im 1B igrač, Horford, radi kao konj igrajući van pozicije, umjesto da netko tu i tamo radi za njega. Dodajmo samo da se taj kontekst izgleda neće mijenjati još neko vrijeme i da će Hawksi i dalje odrađivati posao protiv uvjetno rečeno malih i pokazivati svoje limite protiv velikih.

WIZARDS

NAPAD: 102.9 (26.)

OBRANA: 104.0 (7.)

RASPORED: 24.

SCORE: 37-45

THAT WAS THEN

Amnestiranjem Blatchea završena je faza čišćenja od prethodnih grešaka (nemojmo sada o tome da ih je napravio isti GM) započeta sezonu ranije tradeovima Younga, McGeea i zamjenom Rasharda Lewisa za dokazane veterane Okafora i Arizu. Kada je tijekom sezone i Jordan Crawford završio u Bostonu postalo je jasno kako u Washingtonu nemaju živce trpiti bilo kakvog pojedinca koji iskače iz okvira posloženog oko Walla, Nenea i nove nade Beala. To stvaranje kulture rada i ozbiljnosti hvale je vrijedna promjena nakon godina životarenja i maštanja o talentu koji se realizira sam od sebe, ali samo po sebi filozofiranje nije dovoljno. Wizardsi su trebali povući konkretnije poteze oko rostera kako bi osigurali još bolju budućnost, a to im nije pošlo za rukom.

Dovođenje Okafora i Arize nije bilo od koristi kratkoročno jer se Wall ozljedio na startu sezone zbog čega su Wizardsi upali u rupu iz koje se nisu izvukli čak i nakon što su počeli igrati 50-50 košarku. Dugoročno na njih nikada i nisu računali, bile su to tek zakrpe, veterani koji su trebali pomoći mladim zvijezdama da lakše stasaju donoseći profesionalizam tamo gdje je do jučer stanovala samo kurcobolja.

I tako je spletom okolnosti nešto što je moglo izgledati kao buđenje franšize postalo tek još jedna izgubljena sezona, što pak znači da se novo buđenje očekuje u novoj sezoni.

THIS IS NOW

Wizardsi nisu previše dirali u lanjsku jezgru, nadajući se da će napredak Walla i Beala biti dovoljan kako bi konačno izborili playoff. I iako tako nešto nije isključeno, teško da će im samo njihove sezone karijere biti dovoljne da si osiguraju minimalno osmu poziciju. Naime, trošenje novca na Webstera i draftiranje Portera potezi su koji sami sebe anuliraju jer minuta na bokovima jednostavno nema dovoljno, pogotovo jer će ih uz Beala najveći dio potrošiti na Arizu, čija prisutnost je neophodna ako misle zadržati lanjski status top 10 obrane.

Još važnije, ostajući pri istom rosteru i ne ulažući u rotaciju visokih očito ogromne nade polažu na centarski par Nene-Okafor koji je prošle sezone imao netipično zdravu i produktivnu sezonu. Doduše, obzirom da je Nene propustio 20-ak utakmica možda se čini pretjeranim reći da su bili zdravi, ali Okafor odavno nije izgledao onako dobro, što zbog toga što je odigrao više od 70 utakmica, što zbog pokretljivosti i energije koju nije iskazivao od dana u Bobcatsima.

Uostalom, već je predsezona pokazala o kakvim problemima pričamo – Okafor, koji inače ima probleme s leđima, dobio je poštedu zbog problema s vratom (i u jednom i u drugom slučaju živci su ti koji otkazuju poslušnost) i nitko još ne zna koliko će vremena pauzirati. U najboljem slučaju, nakon par mjeseci terapije moći će se vratiti na parkete, što sam i uzeo u obzir prilikom projekcije, uračunavši pritom i regres koji je neminovan – nema šanse da takav igrač bez poštenih priprema opet odigra onako kvalitetnu sezonu po pitanju obrane i skoka.

Međutim, u najgorem slučaju moguće je da se operacija pokaže neophodnom, a to pak znači da bi Wizardsi bez svog centra mogli biti cijelu godinu. I iako sistem Nenea smatra puno bitnijim igračem čak i u obrani (u napadu je Okafor potpuno nebitan i tu će bez njegovih cigli Wizardsi samo profitirati) i zato ne predviđa potpuni kolaps, Wizardsi bi od ove projicirane sedme obrane bez njega vrlo lako mogli pasti negdje do devetog-desetog mjesta, što bi im umanjilo i score za nekoliko pobjeda, a samim time i vjerojatno prekinulo snove o plasmanu u playoff.

Naime, problem nije u tome što neće biti Okafora koliko u tome što neće biti Okafora da uskoči kada ne bude Nenea, što će se neminovno dogoditi. Dakle, uračunamo li da će obrana Wizardsa biti katastrofalna u onih desetak utakmica koje će, a to je minimum koji treba pretpostaviti, odigrati bez Nenea i da Seraphin, usprkos tome što će gotovo sigurno imati puno bolju sezonu od lanjske u kojoj se praktički morao privikavati na novo tijelo, nije igrač koji može odraditi važniju rolu u sredini, očito je da Washington nema gdje nadoknaditi razliku. Vesely, Booker, Singleton i Harrington nisu igrači za ozbiljne role ni u jednom smjeru tako da nema šanse ni da eventualno bolji napadački učinak pod koševima sakrije slabiju obranu.

Dakle, opet se vraćamo na bekove i činjenicu da će morati napraviti popriličan skok u napadu da Wizardse održe iznad vode. Što nije nemoguće - Ariza kao stoper, Webster kao tricaš i Porter kao all-round talent mogu pomoći mladom udarnom dvojcu da u kombinaciji s Neneom digne napadački učinak, ali Wittman će tu imati itekako posla pronaći kombinacije koje drže vodu u oba smjera. Također, bekovska dubina je blago rečeno upitna – Maynor je back-up play najniže NBA kvalitete kojemu su nepotrebno dali dvije garantirane godine i koji pored sebe više neće imati Duranta da ga učini boljim u spot-up ulozi nego što jeste, a mislim da nitko nema pojma što je točno Temple (presing bek? combo-zujalica?).

Uglavnom, Wizardsi trebaju idealnu sezonu u svim linijama da naprave korak naprijed, a to će sudeći po svemu biti puno teže ostvariti nego što su mislili. Iako (eventualni) gubitak Okafora nije takva tragedija kakvih smo se nagledali zadnjih godina, u pitanju je još jedan nesretan slučaj koji dokazuje koliko je sreća presudan faktor u NBA i koliko je efekt domina brutalan.

PLUS

Wall je lani nakon povratka na parket povremeno djelovao fenomenalno, njegova brzina i općenito atleticizam su vanserijski, što rezultira lakoćom stvaranja viška što je pak najvažnija osobina playmakera. Selekcija šuta i kontrola lopte nisu na toj razini, ali, kada nauči ubaciti u brzinu manje što su s vremenom savladali i stilom slični Rose i Westbrook, Wall bi mogao isplivati iz kategorije nedorečenih talenata. Sve što mu je treba je konačno jedna zdrava sezona. U najgorem slučaju, čak i da ne uspije ikada zaokružiti svoju igru, Wizardsi u njemu imaju rasnu treću opciju u stilu Rajona Ronda, možda malo preskupu iz perspektive novog ugovora, ali i dalje korisnu.

Beal ima još veće potencijale da se razvije u all-star klasu jer osim atleticizma posjeduje i šutersko-kreatorski gen, a rookie Porter posjeduje IQ koji garantira dugo trajanje jednom kad se navikne na zakone fizike NBA košarke koji nisu ni malo slični onome što je do sada imao prilike igrati (kao i svi igrači koji više igraju glavom nego nogama, Porter će imati bolnije porođajne muke od vanserijskih atleta poput suigrača Walla i Beala, ali to ne znači da ih neće sjajno nadopuniti jednog dana - ne i ove sezone jer preskakanje trening kampa zbog ozljede i konkurencija na bokovima baš i ne obećavaju sjajan početak karijere).

Nene je također jedan od boljih visokih na Istoku, stoga je prava šteta što nećemo imati prilike gledati ovaj roster u rukama nekog drugog i malo kreativnijeg GM-a koji bi nizom tradeova (a ugovori Okafora i Arize dobar su mamac za početak) popunio rupe.

MINUS

Pitanja je opet više nego odgovora. Nisu li i Ariza i Okafora u novoj sezoni važniji kao mamci za neki novi trade nego članovi jezgre? I nije li dovođenje novih nedovoljno dobrih veterana s lošim ugovorima, a samo takve mogu dobiti za takav paket, nepotrebno? Opet, ako ih i puste da odšetaju na kraju sezone ne dobivaju ništa - samo s novim ogromnim ugovorom Walla i starim ogromnim ugovorom Nenea uz dodatak nepotrebno dugog midlevela za Webstera (i rookie ugovorima Beala i Portera), Wizardsi su dogodine na granici capa, dakle bez mogućnosti ozbiljnog pojačanja, s jezgrom kojoj nedostaje jedan rasni starter i poštena klupa da bi je kompletirali.

U sjeni problema s rosterom je i pitanje trenera koji nikada nije ulijevao povjerenje - nije li Randy Wittman u zadnjoj godini ugovora idealna žrtva u slučaju da se u sezonu još jednom uđe s novim nizom poraza? I nije li još jedna sezona bez playoffa nešto najbolje što im se može dogoditi jer bi to, barem se nadamo, trebalo značiti i kraj potrošenog Grunfelda u Washingtonu?

BOBCATS

NAPAD: 103.9 (23.)

OBRANA: 110.9 (30.)

RASPORED: 19.

SCORE: 29-53

THAT WAS THEN

Nakon možda i najgore sezone svih vremena u kojoj su na parkete poslali NBDL roster, Bobcatsi su lani napravili mali korak naprijed. Doduše, nije pretjerano reći da se nakon onakve katastrofe i nema kamo nego prema gore, a zahvaljujući Magicu i Sunsima koji su krenuli u agresivan rebuilding i Cavsima koji su se raspali zbog ozljeda i narušene atmosfere u svlačionici, barem nisu bili usamljeni u očajnoj prezentaciji košarke.

Trener Mike Dunlap trajao je samo jednu sezonu, ali je tijekom nje barem uspio igrače natjerati da se trude, ako već nisu bili dovoljno kvalitetni za nadigravati se, što je bio ogroman pomak naprijed nakon ere Silas. Talent je dakle i dalje bio daleko od NBA razine, posebice zbog toga što su pouzdani Sessions i Henderson propustili dosta utakmica, ali napredak Kembe Walkera kao strijelca, Biyomba kao blokera i skakača te solidna rookie sezona 19 godina mladog Kidd-Gilchrista bili su dobre vijesti.

Loše vijesti pak dovoljno opisuje svaki onaj napad koji je završio šutom za tri Byrona Mullensa (a bilo ih je 208, srećom tip se polomio i propustio pola sezone jer bi inače Bobcatsi vjerojatno teško prošli granicu od 20 pobjeda).

THIS IS NOW

Svjesni da od onako tankog rostera ni najsavršeniji sistem ne može stvoriti ozbiljnu momčad, Jordan i Cho bacili su se na hvatanje talenta. Momčadi njihove reputacije obično imaju užasne probleme kod privlačenja kvalitetnih slobodnih igrača, ali, uz malu podršku agenta i nešto više garantiranih dolara, uspjeli su dovesti Jeffersona, definitivno jednog od zanimljivijih igrača na tržištu.

Big Al ne garantira playoff kao što uostalom nije ni u ranijim momčadima kojih je bio dio – njegova igra ima previše rupa, posebice u obrani, da bi bio franšizni igrač usprkos sjajnom napadačkom repertoaru – ali je konačno opcija oko koje se može posložiti NBA napad.

Draftanjem još jednog šljakera u Zelleru posložili su potencijalno opasnu petorku u kojoj će Big Al i Walker biti zaduženi za kreaciju, Henderson za podršku, a dva klinca za non-stop energiju i kretanje. Novi trener Clifford dolazi iz škole braće Van Gundy, dakle itekako dobro zna posložiti unutar-van napad i pronaći role starterima u pokretnom napadu bez izrazito dominantnog vanjskog igrača. Walker je previše combo da bi bio klasa, swingmani im baš i nisu opasni s perimetra (a i to je blago rečeno u slučaju Gilchrista) osim ako zaboravljeni Gordon povremenim šuterskim eksplozijama ne podsjeti na stare dane, ali u pravim rukama i u pravom sistemu ovo može biti zanimljiv napad.

Naravno, ni sve kretanje bez lopte i kruženje loptom nisu dovoljni ako nemate rasnih šutera, slashera i uopće kreativaca, ali Bobcatsi bi od svakog segmenta mogli imati taman koliko treba za ostvariti prosječne napadačke učinke – uz spomenutu petorku koja bi trebala nositi najveći teret, jezgru čine dokazano pouzdani back-up play Sessions, potencijalni 3&D as Taylor i borbeni dvojac McRoberts-Biyombo pod košem, dakle i dalje ne previše uvjerljiv roster, ali definitivno s glavom i repom.

Ono zbog čega će ipak teško uhvatiti magičnu granicu od 30 pobjeda je obrana, koja i dalje ostaje katastrofalna. MKG i Taylor stasavaju kao stoperi, a Biyombo je definitivno iskoristiv kao bloker, ali sve je to premalo kada bazirate zadnju liniju na rookieu Zelleru i presporom i premekanom centru poput Jeffersona koji nikada nije i neće trošiti energiju u defanzivi. S rasnim i pokretnim visokim poput Favorsa moglo ga se sakriti, ali Bobcatsi takvoga nemaju – istina, potrošili su pick na Biyomba nadajući se da u njemu dobivaju novog Ibaku, ali tako je to s draftom, često se pokaže da je pretpostavka majka svih zajeba.

Uglavnom, idu naprijed, udaraju postavke momčadi koja bi uz pomoć idealnog spleta okolnosti za godinu dana mogla konkurirati i za playoff, ali što je najvažnije, još se nisu isključili ni iz lova na talent ili potencijalnih trade kombinacija. S ovom razinom koju im sistem projicira i dalje će imati ogromne šanse za uhvatiti top 5 pick, dok će dogodine brisanjem Gordona iz knjiga opet imati šanse hvatati igrača Jeffersonova ranga. Dakle, razloga za budući optimizam ima, a ima ga i za trenutni, što je nevjerojatna promjena u odnosu na zadnje tri otužne sezone.

PLUS

Navijači više neće morati nositi kartonske vrećice na glavi.

MINUS

To što konačno imaju solidnu jezgru, ne znači da će uglavnom igrati solidnu košarku. Već smo rekli da obranu ne može spasiti ništa, ali budu li još jednom među pet najgorih momčadi lige i po postotku šuta za tri i po ubačenim tricama, napad bi im mogao štekati češće nego očekuju. Jefferson će sigurno privlačiti udvajanja i bacati povratne, ali cutovi Gilchrista i Hendersona neće biti dovoljni, trebat će zabiti i poneku tricu. To pak otvara vrata minutama za Gordona koji više nije u stanju čuvati ni stolicu - možete zamisliti koji će to horror biti nađe li se ikada u paru s Jeffersonom na parketu.

MAGIC

NAPAD: 101.7 (29.)

OBRANA: 109.4 (25.)

RASPORED: 17.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Prekidom s Howardom u Orlandu su okrenuli novu stranicu, odlučivši se za rebuilding do temelja, izabravši upitan mladi potencijal (Vučević, Harkless) i limitirane veterane (Afflalo, Harrington) radije nego nekakve pokušaje da oko preostale jezgre (Nelson, Turkoglu, Redick, Davis) i potencijalnih pojačanja (Iguodala, Bynum) grade novu momčad upitnog plafona.

Novi trener Vaughn tako je imao zadatak prije svega naučiti mlade igrače disciplini i zakonima NBA igre, što je njihovu sezonu pretvorilo praktički u školu u kojoj za penziće nije bilo mjesta. Stoga su Turkoglu i Harrington pauzirali sezonu zbog ozljeda, Redick je trejdan u Buckse koji su bili dovoljno dragi za par mjeseci posudbe dati čak dva mlada igrača čiji plafon tek treba odrediti (Lamb i Harris), a Nelson, Davis i Afflalo igrali su ulogu mentora, jasno uz vlastite pauze kako bi što bolje sanirali ozljede (Afflalo je propustio 18 utakmica, Nelson 26, a Davis čak 48).

Vaughnov dječji vrtić tako je još dobro i prošao, držeći se disciplinirane igre u obrani i kvalitetnog skoka, usput promovirajući Vučevića i Harklessa u potencijalne startere i donoseći trenutke izuzetne lucidnosti Nicholsona i Harrisa. Problem je samo što među svima njima nema takvog talenta oko kojega možeš početi slagati jezgru, radi se uglavnom o igračima koji mogu solidno odraditi sporedne role, što znači da ovaj rebuilding još zapravo nije ni počeo.

THIS IS NOW

Slabi draft nije donio previše izbora, ali u Orlandu su zadovoljni s Oladipom čija all-round igra ima potencijala izrasti do ranga druge ili treće opcije. U početku ga namjeravaju čak koristiti i kao playa, dijelom da izbruse kreativne instinkte jer bi stvarno bila šteta da čovjek takvog prvog koraka i takve eksplozivnosti ostane zarobljen u 3&D roli, a dijelom i zato što nakon Nelson opet nemaju riješenja na jedinici (prevedeno – ponovno bi tijekom sezone mogli posegnuti za novim Udrihom, samo da nađu čovjeka koji može prenijeti loptu bez da mu ispadne u aut i zavrtiti pick & roll).

I to je manje-više to. Dok čekaju još jedan draft nadaju se da će povratak Davisa i dovođenje žilavog Maxiella malo pojačati obranu, kao i da će napadački napredak mladih visokih poslužiti za nešto učinkovitiji napad. Relno, svi ti pomaci toliko su minimalni da nisu ni bitni, važno je samo da nitko ne napravi korak nazad, a cilj je ionako još par sezona skupljati talent i zadržati fleksibilnost.

Osim promatranja Oladipa, uprava Magica tako će se prvenstveno baviti pokušajima da negdje pošalje Afflala i, osim ponekog picka ili mladog igrača, zauzvrat oslobodi još poneku milju kako bi dogodine mogli raspolagati s prvim ozbiljnijim ciframa za uključiti se u lov na slobodne igrače. Ako budu imali sreće, s top 5 pickom dogodine, potpisom all-star klase (a znamo da svi vole igrati na Floridi) i opcijom da ove talente tipa Nicholson, Harris, Vučević pretvore u dokazanog veterana u suradnji s nekom momčadi koja je došla do zida, u Orlandu bi se vrlo brzo mogli vratiti među žive. U najgorem slučaju pak čekat će još jednu godinu kada će, nakon još jednog lutrijskog picka, imati više od pola salary capa slobodno.

PLUS

Vaughn će i dalje koristiti širinu unutarnje linije da brani reket i kontrolira skok, ali s Oladipom kao bekom konačno će si moći dozvoliti i rizik povremenog presinga, što bi trebalo rezultirati i nešto bržom igrom, naravno i s više koševa iz tranzicije, obzirom da su lani bili nedopustivo slabi u ovim segmentima igre (naravno, to nas opet vraća na poziciju playa - kako trčati kada nitko ne može povući kontru?) - mlade momčadi moraju trčati, a posebice moraju trčati ako nemaju kreativce koji uvijek mogu nešto smisliti u postavljenim napadima.

MINUS

Potpis Maxiella donekle je razumljiv, iako su krcati pod košem njegovi mišići čuvat će leđa klincima ako Davis ne bude spreman, ali potpisivanje Ronniea Pricea pored svih dostupnih mladih, starih ili fiktivnih playeva koji su ikada igrali košarku stvarno im nije trebalo. Na bekovima su i dalje toliko tanki da na napredak mogu zaboraviti čak i ako Oladipo nadmaši sva očekivanja igrajući van pozicije, a jednu ozbiljniju ozljedu Nelsona su udaljeni od novog potopa. Ali, kad njih nije briga, zašto bi se mi uzrujavali?

12Oct/120

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Iako je malo blesavo govoriti o značajnom napretku u kontekstu momčadi koju je godinu ranije od naslova dijelila samo činjenica da je Dallas u svom šuterskom savršenstvu bio jedan od najmanje očekivanih prvaka u povijesti NBA, Miami je neosporno igrao bolju košarku u odnosu na prvu sezonu, kada su uglavnom letjeli na fizikalijama svojih zvijezda. Za razliku od prvog izdanja, Heat je odustao od izolacija kao osnovnog oružja u napadu, posvetivši se stavljanju Jamesa i Wadea u izrađene spot up situacije oko linije trice iz kojih su dva najkreativnija swingmana u ligi mogla birati između ulaza, asista i šuta. Uz puno više kretanja suigrača i lopte, još jedna bitna stavka novog napada Heata bila je zabrana potezanja izolacijskih trica Wadeu i Jamesu, a dodatnu učinkovitost donijelo je i to što je LeBron konačno trećinu lopti realizirao u post up situacijama. Ok, njegov skok-šut unazad s lijevog bloka nije baš najidealniji šut kojega možete uzeti u blizini obruča, ali je opet učinkovitije rješenje od dizanja na skok-šut s poludistance dok ti je nečija ruka na licu.

Playoff je pak pokazao da sva kvaliteta obrane i izbrušenost napada nisu dovoljni pored sakate rotacije. Indiana i Boston su bili vrlo blizu skidanju skalpa zvijezdama Miamia koje su, ostavši bez Bosha na startu doigravanja, postale još ranjivije. Ali, pokazalo se i to da ekstra talent može nadoknaditi sve mane, što su zorno ilustrirali Wade i James u krucijalnoj utakmici broj 4 protiv Pacersa (zabili 70 poena u 55% šuta, 2-2 za trice, 27 skokova, 15 asista i 4 blokade), odnosno James protiv Celticsa u, ruku na srce, najvažnijoj utakmici karijere. Da je Heat izgubio utakmicu broj 6 u Bostonu, svijet kakav danas poznajemo, svijet u kojem je Jamesa najnormalnije staviti u istu rečenicu s Jordanom, bio bi drugačije mjesto. Heat, naravno, nije izgubio jer je James, u maniri svojstvenoj samo velikanima poput Abdul-Jabbara, Big O-a, Magica ili Birda, zasuo Celticse s 45 poena uz 73% šuta, pri tome uhvativši 15 skokova, tako i simbolično obilježivši godinu u kojoj je osvojio prsten, olimpijsko zlato i titulu MVP-a.

Osim kao nešto što će se prepričavati dok je lige, utakmica broj 6 je bila bitna i zbog toga što se radilo o prvoj pobjedi nove postave Heata s Jamesom i Battierom kao hibridnim krilnim centrom, što je Spoelstrin izum na račun kojega je Miami kasnije prošetao do naslova. Utakmicu ranije Heat je po prvi put u sezoni startao bez dva klasična visoka, izgubili su je, ali pri tome su odigrali dovoljno dobro da je Spoelstra produžio eksperiment i za sljedeći susret u Bostonu. Uslijedile su dvije lagane pobjede protiv Celtics i četiri nešto teže protiv Thundera, ali score od 6-2 ne ostavlja mjesta sumnji kako se radilo o jednom sjajnom trenerskom potezu u sezoni u kojoj ih nije bilo previše kada je Heat u pitanju.

THIS IS NOW:

Prije godinu dana bio je običaj podcjenjivati ih, a sada bi moglo preći u naviku precjenjivati ih. Iako se bez sumnje radi o prvim favoritima za naslov, posebice sada kada imaju potreban know how i srce prvaka (i Allena iza linije za tri), ne treba smetnuti s uma kako Heat i dalje ima problema sa širinom rotacije i tankim izborom igrača pod košem. Uostalom, do finalne serije protiv Thundera, Spoelstra nije ni znao svoju startnu petorku. Za očekivati je da ove godine nastavi sa samo jednim klasičnim visokim i nekom kombinacijom hibridnih igrača na četvorci (James i Battier sada imaju podršku u Rashardu Lewisu koji možda jeste gotov igrač, ali, indikativno, upravo je on jedan od revolucionara pozicije zadnjih godina), što bi napad i dalje trebalo držati podmazanim. James i Wade sada itekako znaju kako treba igrati u novom sistemu, a dodatak Allena dodatno će im olakšati život jer sada Bosh neće biti jedini igrač koji im može raširiti reket za kreaciju.

Uostalom, Istok je slabiji nego lani – nema Bullsa i nema Dwighta, a to su bile jedine dvije sile koje su im znale stati na put zadnje dvije godine. Naime, Heat čak ni s dva visoka nije mogao kontrolirati skok kako treba, što su posebice sjajno koristili Bullsi sa svojim agresivnim hvatanjem odbijanaca u napadu. Prelazak na nižu postavu sigurno ne bi pomogao Heatu da taj problem sakrije. Međutim, kako bez Rosea Bullsi nemaju vatre u napadu, taj detalj teško da će biti presudan. Dwight pak možda bude problem naiđu li na Lakerse u Finalu, jer bi za zaustaviti njega Spoelstra vrlo vjerojatno morao odustati od novog stila igre i dati više minuta minus napadačima poput Haslema ili Anthonya.

Bacimo li pogled na konkurenciju, jasno je kako Thunder nema šanse suprostaviti se Heatu dok god James i Wade fizički dominiraju nad Durantom i Hardenom. Čak i da Brooks odustane od sulude potrebe za drvom poput Perkinsa na parketu, potrebe zbog koje ih je Heat skoro pomeo, činjenica da bi Miami dobio dva ključna individualna dvoboja presudila bi njima u korist. S Dwightom pak ne bi imali taj luksuz jer Howard je jedno od rijetkih stvorenja na planeti pored kojega James ne predstavlja fizičku prijetnju. Spursi imaju jedan dobar adut kojim se mogu suprotstaviti Heatu, a to je kretanje lopte i šut iz vana, ali više nisu na defanzivnoj razini da ih smatramo ozbiljnim izazivačima.

Što me opet vraća na Bullse i tragediju zvanu Roseova ozljeda. Ne samo da smo ostali uskraćeni za gledanje jednog superstara u naponu snage, već smo ostali i bez jednog od najtvrđih rivalstava u ligi. Već smo spomenuli napadački skok zbog kojega Chicago uvijek ima šansu protiv Heata, ali ništa manje nezgodna za obranu Miamia nije ni sklonost Bullsa kruženju lopte po perimetru. Bullsi su bili treća momčad lige po ubačenim tricama i treća po asistiranim koševima, a najslabiji dio Heatove obrane upravo je pokrivanje prostora na perimetru. Naime, u konstantnom pomaganju, udvajanju i zatvaranju kako bi zaštitili reket i spriječili lagane koševe (a što sve proizlazi iz manjka čuvara obruča u sredini), igrači Miamia uvijek ostave nekoga samog na šutu. Obična NBA momčad, koja ne teži dodatnom pasu, teško može eksploatirati takvu manu, ali, ekipe poput Bullsa ili Spursa, kojima je dodatni pas temelj napada, često dolaze do otvorenih šuteva u takvim situacijama, što je još jedan faktor zbog kojega su upravo Bullsi bili najveća prijetnja Heatu. Danas praktički sve ostaje samo na Dwightu i tome koliko može dominirati kao skakač i obrambeni igrač te tako naškoditi učinkovitosti Heata na oba kraja parketa.

PLUS:

Dolazak Allena će jednu od najboljih spot-up momčadi u ligi pretvoriti u još opasniju. Sada će uz Jamesov i Wadeov triple-threat talent loptu licem košu primati i najbolji tricaš svih vremena. I to uglavnom sam na šutu. U kutu. Kako je napad Miamia lani konačno odustao od gomile izolacije i kako su počeli sve bolje miksati koševe iz post situacija, učinkovitost je skočila do neba, ali loša šuterska sezona Battiera i pola sezone slomljeni Miller često su im napad ostavljali bez trice koja bi dodatno raširila reket za dva kreatora. Uz Allena takve suše se ne bi trebale događati.

MINUS:

Lani su se provukli usprkos ozljedama i tankoj rotaciji, a nešto slično ih čeka i ove sezone. Kada imaš tako malenu marginu za pogrešku, teško je smatrati te potencijalnom dinastijom. Čak i ako budu imali više sreće s ozljedama i ne ostanu bez Bosha u krucijalnim utakmicama, pitanje je kako će se Dwyane Wade oporaviti od zahvata na koljenu. Obzirom na njegove godine i stil igre, postoji šansa da je ono izdanje protiv Pacersa bio zadnji klasični Wadeov moment kojega smo imali prilike gledati. Jasno, čovjek je dovoljno svestran da pomogne i u roli Pippena koju je sjajno odradio u Finalu, ali njegov učinak u napadu na visokoj razini bitan je i zbog odmaranja Jamesa tijekom sezone, a ne samo zbog gomilanja brojki i pobjeda. U svakom slučaju, bude li Wade i dalje Wade, izbjegnu li ozbiljnije ozljede uže rotacije i odrade li svi ovi veterani ono što se od njih očekuje, nema razloga da ovogodišnje izdanje Heata ne bude bolje čak i od šampionskog.

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Ostavši bez Horforda nakon samo 11 utakmica, Hawksi su djelovali osuđeni na grčevitu borbu za playoff. Ipak, do nikakvog značajnijeg pada nije došlo jer je Josh Smith obrambeno i skakački odigrao sezonu života, a Larry Drew je istovremeno završio s tranformacijom jednog sporog, izolacijskog napada pod Woodsonom u nesebičnu i rastrčanu šutersku družinu. Joe Johnson je oživio lišen potrebe da kreira za sve uživajući u novoj spot-up ulozi, pridruživši se u razigravanju Smithu i Teagueu koji se nametnuo kao pouzdana slash opcija. Šuterski su bili u gornjoj trećini lige, tricaški u 5 najboljih momčadi i sve to usprkos tome što je Smith i dalje nastavljao potezati svoje nepotrebne duge dvojke.

Uz relativno pouzdan napad, Hawksi su prezentirali i jednu od boljih obrana, posebice na vanjskim pozicijama. Johnsonova dužina i snaga nastavili su biti problem većini šutera u ligi, a sličnu prepreku predstavljao je i Marvin Williams sa svojim rasponom ruku na drugom boku. Teagueova brzina i Smithova spretnost (posebice za viskog igrača) bili su korisni i u tranziciji i u branjenju pick igre, a sve to dobro je osjetio Boston u prvoj rundi doigravanja u kojoj su dvije utakmice završile s razlikom od jednog posjeda lopte, a još tri s razlikom koja se mogla stići u dva napada. Da je Horford bio spreman od početka, umjesto što se spustio usred serije kao podobranac, tko zna bi li Celticsi uopće došli u priliku izazvati Heat.

THIS IS NOW:

Horford se vraća, ali Hawksi su ostali bez dva udarna čovjeka na boku, Johnsona i Williamsa. Obzirom da Horford ima osjećaj za asist ravan ostatku lanjske jezgre, nesebičnost i kruženje lopte i dalje bi trebali ostati obilježje Hawksa, dok će dolazak cijelog niza sjajnih šutera vjerojatno i poboljšati tricašku učinkovitost s bokova. Međutim, bez dužine Johnsona i Williamsa, njihova obrana bit će puno ranjivija i možemo sa sigurnošću očekivati da će doživjeti pad. Sad, hoće li taj pad biti takav da ga nešto bolji napad neće moći sakriti, na to će odgovor dati vrijeme.

Činjenica je kako u Devinu Harrisu i Lou Williamsu imaju dodatne kreatore koji ulazima mogu razbiti obranu, od čega bi dodatno trebali profitirati Korver i Morrow. Prihvate li sve pridošlice Drewov sistem kruženja lopte i uspije li Drew raspodijeliti minute tako da svi budu zadovoljni i da momčad od toga profitira, odlazak do jučer nezamjenjivog Johnsona u napadu neće se ni osjetiti. Ali, obrambeni balans zahtijevat će nekakve neželjene poteze.

Naime, i Korver i Morrow mogu biti solidni braniči ako pored sebe imaju čovjeka koji je u stanju preuzeti najopasnijeg protivničkog swingmana, ali sami protiv vhrunskog talenta neće se dobro provesti. To prevedeno znači da bi više minuta nego treba mogao dobiti DeShawn Stevenson koji jedini odgovara opisu obrambenog specijalista. Jasno, radi se o tipičnom žrtvovanju napada za obranu, ali dok ne zamijene jednog od bekova viška za bočnog stopera (Harris kao back-up play je nepotreban pored Teaguea i Williamsa kao šestog čovjeka), samo im žrtvovanje i preostaje.

Dobra je vijest da će Danny Ferry vjerojatno vrlo brzo poduzeti nešto kako bi sredio trenutni nedostaka balansa rotacije, dok će istovremeno paziti da Hawksi ostanu dovoljno financijski fleksibilni. Naime, iako je Smith izrazio želju da produži s Atlantom, a rok za to je do kraja mjeseca, Ferry tu temu jasno i glasno ostavlja otvorenom do ljeta, svjestan da dodatnu godinu koju Smithu može ponuditi Atlanta ne može nadmašiti nitko. Odgađanjem novog ugovora Ferry traži dokaz da lanjska Smithova sezona nije bila slučajna, usput ga držeći u izlogu kao potencijalni mamac za nastavak rebuildinga. Koji ne bi bio ni upola primamljiv da dolazi s masnim višegodišnjim ugovorom umjesto s ovom jednom preostalom godinom.

PLUS:

Zanimljiva kombinacija kreativnih visokih igrača i sjajnih šutera uokolo trebala bi ih učiniti atraktivnom momčadi, a Lou Williams kao alfa i omega druge postave imat će prilike vrlo brzo natjerati sve navijače da zaborave na dane Jamala Crawforda i njegovo 1 na 5 haklanje. Uspiju li Hawksi stvarno izboriti top 3 poziciju na Istoku koju im prognozira IOR, Williams će vjerojatno biti najveća konkurencija Jamesu Hardenu i Ginobiliu za najboljeg šestog igrača.

MINUS:

Rotacija je na papiru dobra, višak kvalitetnih košarkaša ne bi smio biti minus, ali postoji problem raspodjele minuta. Dok je pod košem manje-više sve jasno, s Horfordom i Smithom kao starterima te Zazom kao klasičnim garbage manom i enforcerom koji će biti prvi čovjek s klupe, krila i bekovi previše su slični da bi imali jasnu podjelu uloga. Posebice će biti zanimljivo vidjeti kako Drew misli koristiti Williamsa. Naime, bude li ga koristio isključivo kao dvojku, to znači da će ili Morrow ili Korver biti drugi bočni, a to pak dodatno smanjuje kvalitetu obrane. Dati mu dio minuta na jedinici, znači ostaviti manje prostora Teagueu i Harrisu. Eventualno korištenje Stevensona radi balansa koštat će napad.

Tu je i opcija igranja sa Smithom na trojci te Horfordom i Zazom pod košem, ali to je prvenstveno zanimljiva povremena formacija koja bi se trebala čuvati za specijalne prigode. Smith na boku samo bi dodatno težio šutu, a to bi uništavalo učinkovitost najvećeg oružja Hawksa – zabijanja iz vana. Koje je neophodno jer Hawksi nisu briljantni u postizanju lakih koševa. Doduše, Williams iznuđuje slobodna bacanja u serijama i u ovoj fazi karijere radi to bolje od ostarjelog Johnsona koji je zadnjih godina ionako sve više izbjegavao ulaze, ali teško će jedan čovjek toliko popraviti učinak u tranziciji i s linije da bi anulirao eventualno blijedo šutersko izdanje.

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Wizardsi su iskoristili godinu za odraditi čistilište, iako je na trenutke sve skupa više izgledalo kao pakao. John Wall je playmakerski imao istu sezonu kao i godinu ranije, dok je šuterski čak bio i gori, ali stvari su se i za njega popravile kada su konačno makli Flipa Saundersa (koji tu očito nije želio biti) i kada su doveli Nenea. Točnije, obzirom da je Nene odigrao tek 11 utakmica prije nego su ga stavili na led zbog ozljede, bolje je reći da su se stvari popravile kada su iz svlačionice odstranili McGeea, Younga i kada su rekli Blatcheu da uzme slobodno do kraja sezone.

Iako nisu imali talenta da zaigraju ozbiljnu košarku, Wizardsi su se pod Wittmanom barem počeli truditi, što je definitivno korak naprijed. Inače, o jednom od najgorih napada lige nema se previše toga za reći. Sve se vrtilo oko Walla i njegovih odluka nakon pick igre, u čemu su bili očajni jer do Nenea praktički nije bilo razloga da se obrane koncentriraju na ikoga osim na Walla. Jedino što je funkcioniralo u napadu bila je tranzicija, što je opet zasluga Wallove brzine s loptom, dok je obrana bila nešto bolja. I tu se opet uočava Wallova važnost, od sjajnog pritiska na loptu do izvrsnih reakcija u preuzimanjima, nositelj igre Wizardsa iskazao je barem fizikalije potrebne da opravda etiketu potencijalnog franšiznog igrača.

THIS IS NOW:

Treća sezona i nešto bolji suigrači trebali bi konačno pomoći Wallu da su pridruži playmakerskoj kremi lige, iako svježa ozljeda koljena ne izgleda kao idealan početak. Napadački će Wizardsi svakako biti opasniji dok god je Nene na parketu jer dva na dva igra njega i Walla trebala bi postati osnova novog napada. Ariza će uz obranu na boku dodatno pomoći i u tranziciji, ali upitno je mogu li on i rookie Beal dovoljno poboljšati najgori dio napada, a taj je vanjski šut. Wizardsi su bili među tri najgore momčadi po trici prošle sezone, a ni u novoj pomak naprijed neće biti prevelik.

Naravno, osim što je Wall konačno postavljen kao prvo ime i što su se riješili svih viškova, priča sezone za Wizardse je riskiranje s veteranskim pojačanjima. Ariza i Okafor daju im dva iskoristiva igrača u rotaciji, ali cijena za njih je previsoka, ne toliko zbog očitih financijskih razloga, koliko zbog zakrčenosti salary capa koja će spriječiti Wizardse u eventualnim transakcijama tijekom dvije sezone. Eventualni prostor koji bi im ostao da su jednostavno otpustili Lewisa mogao je rezultirati dovođenjem igrača koji bi bio prirodnija opcija uz mladog Walla od dvojca koji je već odigrao svoje najbolje utakmice.

I dok u široj slici Ariza i Okafor nemaju pretjerano značajne uloge osim kao ugovori koji se u daljoj budućnosti mogu eventualno pretvoriti u nekakvu novu vrijednost, čak ni u užoj neće donijeti bitniju korist. Teoretski, Ariza kao stoper na boku i Okafor kao čuvar reketa trebali bi sasvim solidno nadopuniti Wallov atleticizam u obrani, ali problem nastaje u praksi, posebice u napadu. Naime, teško je očekivati kemiju između Wallovih povratnih i Arizinog šuta kada ovaj u karijeri trice gađa 30%. Još je teže očekivati da Nene i Okafor mogu funkcionirati kao par visokih, posebice obzirom na sklonost Wizardsa tranziciji. Dva teška visoka koja se najbolje snalaze u ulozi centra definitivno nisu stabilan temelj u ligi u kojoj su na cijeni brzina i poziciona fleksibilnost u napadu, odnosno pokrivanje što više pozicija i prostora u obrani. Za očekivati je da Okafor bude preskupi back-up centar, a, uostalom, limitirana minutaža mu najbolje i odgovara obzirom na sve manje uočljive vještine na oba kraja parketa.

PLUS:

Mogućnost da Wall napravi skok u trećoj godini te da se istovremeno Beal potvrdi kao novi sjajni all-round bek šuter u rangu Hardena ili Gordona važnija je za ovu franšizu od skromnog napretka u pogledu omjera pobjeda i poraza. A ta mogućnost nije mala.

MINUS:

Recimo, puno je veća od mogućnosti da Nene ostane u komadu tijekom cijele sezone ili uopće odradi svoj bahati ugovor do kraja. Ili od mogućnosti da Okafor u 30-oj nakon svih ozljeda dobije nazad dio skočnosti i brzine. Ili da Ariza počne zabijati trice takvim postotkom da se može nametnuti kao prava 3&D opcija. Dok Wall i Beal budu pokušavali zaigrati svoju najbolju košarku, okruživat će ih suigrači koji su danas u fazama karijere kada njihovo ime na dresu nosi puno veću vrijednost od učinka na parketu, što je tek malo manje blesava kombinacija od okruženosti stvarnim blesavim tipovima poput JaValea ili Blatchea.

ORLANDO

THAT WAS THEN:

U svom zadnjem pokušaju, osovina Howard-Van Gundy lakoćom se prošetala do playoffa usprkos nešto slabijoj Dwightovoj sezoni nego što smo navikli i usprkos ne baš funkcionalnom stanju u svlačionici - teško je i zamisliti kako je to kada vam se trener i najvažniji igrač nađu u totalnom raskoraku s pogledima na svijet koji ih okružuje. Napad Orlanda smjestio se u prosječnost, jedino što ga je dizalo iz sivila bila je tricaška rapsodija koju je predvodio Ryan Anderson. S druge strane, činjenica da su bili najgora momčad u ligi s linije zahvaljujući Dwightu (s 60% pao ispod 50%) nije im omogućila veći skok (koliko je Dwightova mentalna odsutnost u kombinaciji s načetim leđima bila tragična dodatno naglašava činjenica što je Magic bio najgori u ligi usprkos dvojici fenomenalnih izvođača slobodnih poput Andersona i Reddicka koji su obojica bili u top 10 po preciznosti).

Ista stvar bila je i s obranom, gdje su Dwightovo kretanje i posebice blokerski učinak dodatno naglašavali da mu ni glava ni leđa nisu na mjestu. Pad s pozicije jedne od najboljih obrana u prosječnost osudio je Magic na ulogu playoff prolaznika, a raniji kraj sezone za Dwighta zbog ozljede leđa te davanje njegovih minuta Big Babyu, tu ulogu su dodatno obezvrijedili. Zamijena jednog od 5 najboljih igrača u ligi čovjekom čiji učinak možete pronaći jednim telefonskim pozivom, obilježilo je tako kraj sezone, ali i jednog uspješnog razdoblja za franšizu.

THIS IS NOW:

Nema Dwighta, Van Gundya, a ni Andersona, dakle rebuilding je potpun već u startu. Priča ljeta je svakako loš ulov Magica što se tiče budućih pickova i posebice što se tiče ugovora koje su dobili zauzvrat (nisu uštedjeli ništa), ali, ako vam je cilj biti što gori, onda će svi ti loši potezi samo pomoći. Ipak, čak ni u situaciji totalne pasivnosti ne možemo ostati slijepi na činjenicu da novi GM Rob Hennigan nije uz Dwighta pokušao vezati barem ugovor Big Babya, koji je, kraj svih loših poteza bivše uprave, bio možda i najgori.

Rookie trener Jacque Vaughn na raspolaganju ima solidnu jezgru veterana koja se neće tek tako predati i koja će svaku večer izaći na parket s namjerom da odradi posao. Samo, pitanje je koliko će u kontekstu rebuildinga i lova na što bolju draft poziciju Nelsonu, Redicku, Afflalu i Ayonu biti dozvoljeno da se natječu, a koliko će prevagnuti šira slika u kojoj će značajne minute dobiti i mlađi igrači koji se tek moraju dokazati. Na kraju krajeva, svi ovi veterani uopće nisu bitni za budućnost i vrlo je izvjesno kako će dio njih tijekom sezone promijeniti sredinu.

PLUS:

Eventualno bi dobra stvar mogla biti ako neki od mladih igrača poput Nicholsona, Harklessa ili Vučevića nadmaši očekivanja i nametne se kao prvi komadić buduće jezgre. Osim toga, Orlando jednostavno nije u situaciji da mu plus išta znači, dobre igre pri ovakvom totalnom rušenju dobrodošle su kao Stan Van Gundy. Ukratko, što manje pluseva, to će Hennigan biti zadovoljniji.

MINUS:

Produživanje ugovora s Nelsonom na dvije sezone jasno govori koliki vremenski rok su u Orlandu sebi dali da budu grozni. Naime, 2014. konačno odlaze Turkoglu i Quentin Richardson, a Nelson i Harrington nemaju garantirane gaže, što bi značilo da će Magic tada biti bogatiji za minimalno svoja dva visoka lutrijska picka i 30 milja prostora na salary capu. Dvije bačene godine u principu i nisu puno iz kuta strategije, iako će ostaviti traga na tržišnu vrijednost franšize.

S druge strane, ovakav totalni rebuilding u stanju je donijeti izuzetne povrate (ne zaboravimo da slobodni igrači vole Floridu, njenu klimu kao i porezne zakone) i svakako je bolja opcija od neodlučnosti i osrednjosti kojom su krenuli npr. jedni Sunsi, čiji GM priča o tome kako će pokušati pronači novoga Nasha bez da postanu grozni nesvjestan da su već grozni i da nikakve razlike nema izgubili 55 ili 50 utakmica. Uglavnom, ako već možemo stvar spinati do te mjere da ni gomile poraza ne moraju nužno biti minus, onda je minus svakako činjenica da će netko gledati Big Babya kako ispaljuje cigle. Ja tu namjeru nemam - obzirom da nema mladih igrača ni jezgre koja se razvija, valjan razlog za gledati Magic na League Passu jednostavno ne postoji.

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Rich Cho u svojoj je prvoj sezoni kao GM Bobcatsa okupio NBDL roster koji je, prezentiravši jednu od najgorih sezona ikada, došao do možda prvog pravog ulova na draftu u povijesti franšize. Jer, dosadašnji izbori Bobcatsa nisu ostavili nikakvog značajnijeg traga, a kako se radi o klubu koji postoji tek 8 sezona, neće nam oduzeti previše vremena da se lagano osvrnemo na sve njihove promašaje:

- 2004. biraju Emeku Okafora koji je danas rotacijski igrač, to i nije bio loš potez obzirom da je tada Okafor smatran najboljim NCAA visokim igračem i da je u rookie sezoni odradio dobar posao
- 2005. troše dva lutrijska picka na Feltona i Seana Maya, prvi je osrednji playmaker sklon debljanju, drugi je izvan lige bez šansi za povratak
- 2006. biraju Adama Morrisona trećim pickom što je popriličan flop obzirom da je Morrison, po vlastitim riječima, pred mirovinom zbog nesposobnosti da se nametne kao NBA igrač
-2007. trejdaju lutrijski pick prve runde za veterana Jasona Richardsona kojega se ubrzo riješavaju
- 2008. troše još jedan lutrijski pick na osrednjeg playmakera, ovaj put Augustina koji od ovog ljeta više nije u klubu
- 2009. draftaju solidnog igrača zadatka u Geraldu Hendersonu
- 2010. nisu imali lutrijski pick jer su ga poslali još ranije u Denver za prava na Alexa Ajincu koji se valjda danas ni sam ne sjeća da je ikada igrao u NBA (kasnije je taj pick pretvoren u Lukea Babbita od strane Blazersa)
- 2011. opet biraju minijaturnog combo-beka u lutriji, ovaj put radi se o Kembi Walkeru, kao i u slučaju Feltona i Augustina solidnom igraču, međutim takvih je puno tržište

I konačno dolazimo do 2012. i izbora Michaela Kidd-Gilchrista, all-round majstora koji ima potencijala postati nositelj kakvog ova franšiza nije imala još od prvih par sezona Okafora. Umjesto izbora zvučnog NCAA imena tipa Harrison Barnes ili Thomas Robinson, za koje je teško predvidjeti kako će se snaći u NBA vodama, Catsi su konačno igrali na sigurno vodeći se NBA potencijalom umjesto NCAA pedigreom - MKG posjeduje obrambene kvalitete i atleticizam na koje se uvijek može dočekati, a nakon ovoliko kikseva upravo je ta sigurnost ono što je trebalo Bobcatsima.

Osim o ulovu na draftu, što se još može reći o sezoni kakvu su imali Bobcatsi i nesposobnosti koju je ovaj roster prezentirao u svim segmentima igre, bivajući uvjerljivo zadnji u svakoj relevantnoj statističkoj kategoriji?

THIS IS NOW:

Ulazak MKG-a u klub, dovođenje trenera koji je potvrđen kao stručnjak za obranu te potpis nekoliko veterana koji bi trebali ojačati rotaciju pod košem, Bobcatse stavlja u nešto bolji kontekst od lanjskog, ali ne previše. I dalje imaju uvjerljivo najgori roster u ligi, s užom rotacijom koja teško da broji 8 korisnih NBA igrača, o stupnjevima korisnosti da ne pričamo - ovdje nema ni treće opcija, a kamoli prve ili druge. Međutim, već iduće sezone njihova financijska situacija postaje znatno povoljnija nakon što se riješe svih ostataka prethodnog režima, a od 2014. ova franšiza bi po prvi put u povijesti mogla imati prave temelje.

MKG će tada ulaziti u svoju treću godinu, a uz gomilu prostora na salary capu (jasno, ako se ne povedu za primjerom Wizardsa i nakrcaju se u međuvremenu skupim veteranima, što su već jednom prošli pod Larryem Brownom koji je lovio rezultat pod svaku cijenu) i dva dodatna lutrijska picka koja će teško izbjeći (možda čak tri ili četiri ako im dodamo pickove prve runde Pistonsa i Blazersa koji bi mogli doći na naplatu već 2014. usprkos raznim zaštitama), bit će pozicionirani za korak naprijed (bitno da postanu dobri do 2016. jer tada Bullsi imaju pravo na njihov pick prve runde bez ikakve zaštite). Do tada, sadašnjost će i dalje uglavnom biti sastavljena od gomilanja poraza, samo ipak ne u povijesnom stilu kao što im je to pošlo za rukom lani.

PLUS:

Uz MKG-a na boku, Haywooda pod košem (ne zaboravimo i godinu dana zrelijeg Biyomba) te Dunlapovu trenersku filozofiju, ovo bi od starta trebala biti poboljšana obrana. Najvažnije je pak što fokus na nove vrijednosti više neće dozvoljavati veteranima, poput lani Thomasa, Diawa ili Maggettea, da šire defetizam u svlačionici. Možda će gubiti utakmice u serijama, ali Bobcatsi bi ove godine barem trebali ostavljati dojam profesionalne košarkaške družine.

MINUS:

Osim Kidd-Gilchristova potencijala, na ovom rosteru nema igrača čiji talent bi se dao projicirati kao dio buduće playoff jezgre. Walker je solidan strijelac u combo ulozi, Henderson pouzdan dvosmjerni igrač za popuniti bok, ali definitivno nisu materijal na kojemu možeš dizati temelje. Svi ovi propušteni draftovi i loši ugovori tako će svoj danak uzeti i u prvoj pravoj sezoni Jordan-Cho ere.

7Aug/121

30 FOR 30: WASHINGTON

Posted by Gee_Spot

SCORE: 20-46

MVP: John Wall

X-faktor: rastanak s Youngom, Blatcheom i McGeeom

Wizardsi su na početku sezone bili rijetko viđen primjer totalno krivo postavljenih temelja. Imali su trenera koji je potpisao u namjeri da vodi playoff momčad i koji nije pokazivao ni najmanju želju biti dio rebuildinga. Sam taj rebuilding dogodio se bez ikakvog plana, raspadom nekadašnje jezgre koja je dovela do 4 kriminalne sezone u kojima nisu imali ni rezultate niti su promovirali mladi talent.

A taj mladi talent možda je najveća opsjena od svih. Nakon prve gubitničke sezone, do koje je doveo fizički raspad Gilberta Arenasa i psihički razlaz između trenera Eddiea Jordana i preostala dva člana jezgre, Carona Butlera i Antawna Jamisona, poslali su pick prve runde u Minnesotu (kasnije se on pretvorio u Rickya Rubia) za Mikea Millera i Randya Foyea kako bi novom treneru Saundersu doveli još veterana s kojima se može boriti za playoff.

Nakon druge gubitničke sezone, tijekom koje je postalo jasno da je Arenas bivši all-star, riješili su se Butlera i Jamisona (i to doslovno riješili, za dva bivša all-star veterana dobili su tek buduće olakšanje na salary capu), usput se dokopavši Johna Walla, klinca franšiznog atleticizma i vrhunskih fizikalija koji je tek trebao naučiti igrati košarku, u čemu mu sudar s ovako nesuvislom situacijom definitivno nije pomogao (pouka za buduće generacije - kada su ti mentori Arenas i zatim Blatche, ne očekuj od svoje karijere ništa više od stajanja u mjestu).

Jasno, nije sve ni krivica okoline (osim ako ste panker, onda jeste) - Wall još uvijek gubi previše lopti jer su mu noge i dalje brže od pregleda parketa, a šuterski je kriminalan - u dvije godine ostvario je 30% s poludistance i 24% za tricu. Uzmemo li u obzir kako je u ovoj skraćenoj sezoni gađao tek 7% za tricu (srećom, potegao je samo 42 trice u cijeloj sezoni), očito je kako ga ovaj dio igre muči, a, dok ne doda pouzdan šut iz vani, nećemo ga moći smatrati all-star potencijalom.

Obzirom na atletsku superiornost koju Wall posjeduje i zbog koje ga je jednostavno zamisliti kao dominantnog slashera i obrambenog igrača, jedina logična usporedba je Rajon Rondo, ali on je već u drugoj sezoni šut s poludistance digao s 27% na 40%, a trica im je tu negdje - oba su trenutno na prosjeku od 24% za karijeru, ali, Rondova rookie sezona u kojoj je imao najgori prosjek od 20% za tricu, prema ovih 7% čini se kao da uspoređujemo Reggiea Millera i Chrisa Dudleya).

Treća gubitnička sezona, ovaj put očekivana jer je rebuilding bio u punom mahu (uspjeli su čak poslati i Arenasa u Orlando) donosi slabašni draft (dobar dio NCAA zvijezda zbog lockouta je odlučio produžiti boravak na sveučilištu) na kojem biraju Jana Veselya, igrača solidnog potencijala, ali upitne NBA pozicije (što često zna biti ključno za dobivanje minuta - ako nisi rasni all-star talent, a sve govori da Vesely to nije, nedostatak jasne uloge u NBA košarci tjerati će trenera da dobro razmisli prije nego te pokuša ozbiljnije uklopiti u momčad).

Kada sve skupa zbrojimo, ispada da je Washington dvije od četiri godine protratio boravkom u sivoj zoni, a da su samo zadnje dvije godine potrošili na prikupljanje buduće jezgre pri čemu su Wall i Vesely sve što imaju za pokazati (od hrpe šljakera draftiranih nakon lutrije ili u drugoj rundi, poput Singletona, Bookera, Crawforda i Macka, jedino se Seraphin čini budućim ozbiljnim NBA igračem).

Što nas vraća na početak i krivo postavljene temelje. Tijekom razdoblja dok su bili playoff momčad, neko vrijeme čak i jedna od boljih na Istoku, Wizardsi su u zoni nakon lutrije došli do tri zanimljiva mlada talenta koja su razvijali s namjerom da jednoga dana postanu dio nove jezgre. Nažalost, vremenom se pokazalo ne samo da su i McGee i Young i Blatche s razlogom izabrani izvan lutrije (limitirani talentom), već i da su njihove upitne osobnosti nemoguća kombinacija za slaganje ozbiljne momčadi (limitirani mozgom).

Jedan problematičan igrač okružen veteranima koji znaju što rade, to je dokazana formula koja uspijeva čak i najveće ridikule držati pod kontrolom. Tri problematična tipa, koja su uz to, usprkos iskustvu i minutama, i dalje ograničena košarkaški, u kontekstu mlade momčadi koja nema čak ni vodstvo od strane trenera, formula je osuđena na kaos. A kaos je upravo ono što su navijači Wizardsa imali prilike gledati zadnje dvije godine dok se Wall, koji je po ulasku u ligu imao tek 20 godina, pokušavao nametnuti pored trojke koja nije uopće imala volje podrediti se potrebama ni njega ni franšize.

Iako generacijski nisu bili toliko udaljeni – McGee je tek bio napunio 23 godine, Blatche 24, a Young 26 – bilo je očito kako nisu na istoj valnoj dužini. Blatche je, uostalom, iza sebe imao veteranski staž jer je ušao u ligu još dok su direktni izbori srednjoškolaca bili dozvoljeni i u 7 sezona nije sazrio ni dana, a Young je nakon tri godine na revolveraškom USC-u (s kojega su i DeRozan i Mayo, pa povucite paralele sami kako se tamo radi s bekovima) nastavio istim sebičnim stilom igre i tijekom 5 sezona u Wizardsima.

Dakle, imaš trenera koji nije potpisao da trenira ovakav roster i želi vani iz ovakve situacije (što mu nitko normalan ne može zamjeriti), imaš navodno mladu jezgru koju u biti čine veterani odgojeni na porazima koji nikada nisu usmjereni da budu dio normalnog sistema već su formativne godine potrošili kako bi bili revolveraši s klupe, pomiješaš to dvoje i dobiješ Wizardse iz prethodne dvije sezone.

Bitna stvar koja se dogodila tijekom ovog perioda je promjena vlasničke strukture – nezainteresiranu obitelj pokojnog vlasnika Pollina (možete se kladiti kako je i ova tranzicija na vrhu utjecala na nikakav profesionalizam na parketu i oko njega) zamijenio je ambiciozni vlasnik Capitalsa Ted Leonsis. Kako je prva sezona s Wallom bačena u vjetar, nova uprava pobrinula se da takva sudbina ne bude i s drugom.

Nakon što je Saunders u svom stilu, s puno znoja i malo vizije, momčad poveo do sramotnog scorea 2-15 (mislim, koliko god kriminalno bili posloženi, Wizardsi su imali talenta za puno više od ovoga), počele su prve reakcije. Saunders je dobio nogu, a na njegovo mjesto je instaliran vječni mu pomoćnik Randy Wittman. Dok je Saunders želio gubiti kako bi dobio otkaz, Wittman je želio pobjeđivati kako bi konačno iskoristio jednu priliku i ostao glavni trener i ubuduće.

Najvažnija odluka pak ticala se razlaza s jezgrom koja to nikada nije trebala biti. Youngov instant napad s klupe, koji je iz krivih razloga u Washingtonu imao startne minute, poslan je u Clipperse (gdje se u puno prikladnijoj roli Young pokazao kao solidna 3&D opcija, barem tijekom tih 30-ak utakmica koja uključuju i par sjajnih partija u playoffu), a McGeev izuzetan blokersko-skakački potencijal i još izuzetniji manjak košarkaškog IQ-a završili su u Denveru (gdje okruženi smislenim sistemom i veteranima koji znaju što rade možda mogu postati korisna košarkaška kombinacija).

Šlag na kraju bio je izgon iz momčadi Andraya Blatchea, koji je, što zbog ozljeda, a što zbog promjene kursa, odigrao samo 26 utakmica kroz koje se uspio samo dodatno zamjeriti publici. Kako nitko nije zagrizao na potencijalni trade, Wizardsima nije preostalo ništa drugo nego amnestirati ga i tako privesti kraju ovu tragikomediju - kako je Blatche označen kao simbol svega što nije valjalo u Washingtonu, a obzirom da je Leonsis posebno osjetljiv na puls navijača, nije bilo šanse da ostane na rosteru za novu sezonu.

Još jedan izgon, sličan onome što su napravili s Butlerom i Jamisonom, ovaj put donio je nešto opipljivije rezultate u vidu Nenea Hilaria, koji je odmah po dolasku u klub Wallu pružio osjećaj kako je to igrati s visokim igračem koji se zna kretati. Samo, Neneov ogromni ugovor ukazat će na jednu lošu tendenciju koju će ovoga ljeta uprava Washingtona jahati do kraja – umjesto mladih igrača i prostora na salary capu, nova uprava Wizardsa, slično staroj, više cijeni dokazane veterane. Što u principu ne treba čuditi obzirom da do prave promjene na vrhu nije ni došlo - iza svih ovih katastrofalnih odluka zadnjih deset godina krije se jedan te isti čovjek, GM Ernie Grunfeld.

FAST FORWARD

I samo tako, iako praktički nisu ni odradili pošteni rebuilding jer su u dvije godine prikupili minimum talenta i jer su opet nakrcali salary cap veteranima, Wizardsi kreću u još jedan lov na osrednjost. Ovaj put, doduše, u nešto boljim uvjetima, s trenerom koji očito želi raditi svoj posao (ostavili Wittmana koji u 6 NBA sezona, istina uvijek u očajnim situacijama, nema još ni jedan pozitivan score) i jezgrom koja ima obrise jezgre (dva top 3 talenta u Wallu i Bealu, koje uz to dijeli samo dvije godine razlike).

Međutim, nakon što su u Nenea uložili posljednje tržištu atraktivne veterane, ono što im je ostalo kao najveća vrijednost - prostor na salary capu koji bi im ostao nakon otkaza Rashardu Lewisu - potrošili su na dva osrednja i preskupa veterana. Dovođenje Arize i Okafora toliko smo već puta spominjali da se nema potrebe previše zadržavati na njemu, Wizardsi imaju pravo vjerovati kako je 41-41 momčad bolji proizvod od 30-52 momčadi.

Ali, pogledajmo iz današnjeg kuta samo sljedeći detalj – Warriorsi su upravo za klupu potpisali Rusha i Landrya za 6.5 milja, a radi se o igračima koji su učinkom barem jednaki (iako su lani imali bolje sezone i teoretski se bolje uklapaju u trenutni roster Wizardsa) onome što Ariza i Okafor pružaju za 14 milja više (ovom prilikom istaknimo tezu da se kombinacija Nene-Okafor pod košem ne čini realnom u svjetlu njihovih dosadašnjih izdanja iako dublje analize izdanja na parketu ostavljamo za najavu iduće sezone).

JEZGRA: Wall, Beal, Nene, Ariza, Okafor, Seraphin, Vesely (48 milja)

ROSTER: jezgra + Singleton, Booker, Crawford, Martin, Price, Mack (55 milja)

- potpisali su trećeg playa Pacersa Pricea za minimum, što ostavlja otvorenim vrata da do početka trening kampa raskinu s lanjskim back-upom Mackom

- u slučaju da se odluče dodatno popuniti roster, na raspolaganju imaju cijeli midlevel, ali njega je poželjno čuvati za iduću sezonu tijekom koje će, zbog većih rata za Okafora, Arizu i Walla, imati još skuplji roster od današnjeg bez da ikoga dodaju

- da su promašili prozor tijekom kojega su mogli dovesti ponekog igrača koji bi se mogao pridružiti Wallu i Bealu kao dio buduće jezgre govori i podatak kako su sve do 2016. izvan igre za dovođenje pojačanja jer, produži li Wall u međuvremenu ugovor, njegova max rata u kombinaciji s Neneom i garantiranim rookie ugovorima za Beala i Veselya neće im ostaviti previše prostora za ozbiljnije osnaživanje rostera čak ni nakon što se riješe Arize i Okafora

- Washington, welcome to another decade od irrelevance?

24Jun/1223

SUMMER FRENZY, vol.1

Posted by Gee_Spot

Draft je udaljen samo 4 dana, a to znači da su agenti budućih NBA igrača na iglama. Gotovo svakodnevno prebacuju svoje klijente avionom s jednog mjesta na drugo, u pokušaju da si osiguraju poneki dolar više. I iako manje-više znamo 85% imena koja će biti prozvana u prvom krugu i tako uključenima osigurati budućnost, ono što još nitko ne zna je raspored kojim će se draft odvijati.

Osim prvog mjesta, koje je rezervirano za Anthonya Davisa, sve drugo je pod znakom upitnika, a zadnjih dana, kako kontakti između klubova i igrača postaju sve učestaliji na tim raznim skautskim hepeninzima koje organiziraju, stižu nove informacije koje dovode do novih rošada. Stoga ćemo se u ovom prvom post-sezonskom ljetnom postu, kojih će biti kad god se bude imalo o čemu pričati, baviti draftom, ali i osvrtom na početak tržnice i popunjavanja kadrovske križaljke.

Tako uz trade Wizardsa i Hornetsa imamo i prvog novog trenera u ligi i to u poprilično šokantnoj maniri (čovjek je do jučer bio asistent na jednom relativno malom programu), ali prije svega bi trebali spomenuti fascinantan uspjeh Knicksa na jednom drugom terenu, pravnom, uspjeh koji bi mogao biti itekako značajan za budući izgled Istoka.

NEW YORK KNICKASS

Pravila salary capa i u starom i u novom kolektivnom ugovoru bila su poprilično jasna – onog trenutka kada ste prešli gornju granicu za plaće igračima (oko 58 milja ove i iduće sezone), jedini način da dovedete novog igrača ili ponudite novi ugovor nekom tko vam je već na rosteru, bio je korištenjem neke od mnogobrojnih opcija. Bird prava, nazvana tako zato što su prvi put uvedena zbog Larrya Birda kako bi ovaj mogao ostati s Celticsima iako je njegova tadašnja momčad već bila debelo iznad salary capa, tako omogućavaju franšizi da prekorači dozvoljeni limit kako bi zadržala igrača kojega je dobila putem drafta, tržnice ili tradea.

U gomili sitnih začkoljica koje normalnom čovjeku priječe da se uopće probije kroz cijeli taj pravilnik, nekoliko stvari je ipak bilo jasno. Da bi igrač imao Bird prava i da bi mu klub mogao ponuditi maksimalan ugovor bez obzira na salary cap, igrač je morao igrati barem tri godine u ligi bez da se itko ikad odrekao prava na njega stavljajući ga na waiver listu. Igrač s dvije godine iskustva imao je pravo na takozvana rana Bird prava. Dakle, osim iskustva, morao si imati i kontinuitet, bez obzira na klub, jer bi tvoj bivši klub u tradeu budućem poslodavcu prepustio i sva prava, pa tako i ova.

Dakle, igrači kojih se netko odrekao tako što ih je stavio na waivere nisu imali ovakva prava, naime njihova prava bi se brisala i s novim klubom bi počinjali iz početka. Do sada. Naime, kako se uglavnom radilo o igračima donje klase, nitko nije imao interesa nikada potegnuti pitanje zašto se ne bi slična prava omogučila veteranima koji su pokupljeni s waivera, obzirom da prilikom ovog procesa momčad koja uzima igrača preuzima i odgovornosti prema njemu po postojećem ugovoru sa sada već bivšim klubom, dakle ni u jednom trenutku taj igrač nije bez kluba. Sve dok Knicksi u Linu nisu nabasali na solidnog igrača i fantastičnu marketinšku zlatnu žilu za azijsko tržište.

Knicksi su tako odveli stvar pred arbitražnu komisiju koja je presudila da su uzimanjem Lina i Novaka s waivera Knicksi praktički uzeli i njihova rana Bird prava te da ih imaju pravo potpisati bez obzira na salary cap. Liga se naravno žali na ovakvu odluku zbog toga što je u kolektivnom (na)jasno istaknuto da ovakvi igrači nemaju prava jer su se našli na waiverima (u konkretnom slučaju, Lin ima dvije godine staža u ligi, ali nema dvije godine s Knicksima, koje su nužne obzirom da je pokupljen s waivera Rocketsa), dok igrači tvrde kako se to kosi sa svim pravima vezanim uz slobodu kretanja igrača i soft capa na koja su pristale obje strane.

Jasno, da NBA ima hard cap, a ne ovu soft verziju podložnu malverzacijama, do svega ovoga ne bi došlo. I bez obzira tko bio u pravu i što na kraju presudila arbitražna komisija nakon žalbe, činjenica je s ovim potezom najviše dobivaju Knicksi.

Naime, obzirom da su iznad salary capa, da nemaju pick prve runde i da imaju mogućnost dovođenja samo jednog midlevel ugovora zato što su otišli preko capa, dobivanje prava na Lina, ali i Stevea Novaka, omogučilo bi im da zadrže dva bitna igrača i to bez da potroše midlevel. Praktički, ostane li ova odluka na snazi, Knicksi će moći Linu dati njegov midlevel, Novaku njegov, s time prijeći salary cap za još desetak milja i onda još potpisati jednog igrača za i dalje otvorenu midlevel opciju. Praktički, time bi imali funkcionalan roster od 11 dokazanih imena koji bi samo trebalo zaokružiti s ponekim jeftinim rookiem ili veteranom (minimumi koji se isplaćuju njima također mogu preko salary capa), što je svakako bolje od 8 imena i glavobolje koga potpisati jedinim raspoloživim midlevelom – Novaka, Lina ili osobu X (iako bi Lin, naravno, bio odabrani, čisto zbog zarade koju donosi sa strane).

U slučaju da J.R. Smith ostane, bilo da iskoristi opciju na jednu godinu koju ima ili potpiše novi ugovor za sličan novac (Smith nema nikakva Bird prava pošto je igrao u Kini u međuvremenu, s Knicksima kreće od početka i oni mu mogu tek ponuditi ugovor sličan onome što je zarađivao lani, dok neki drugi klub s prostorom na salary capu veteranu njegovog tipa može dati ipak puno više od 3 milje), to bi već zaokružilo respektabilan roster. Šanse za ovim zadnjim su male zbog spomenutog tržišta – netko će sigurno Smithu dati više godina i više dolara – ali i ovako Knicksi ostaju playoff momčad s potencijalom rasta.

THE FIRST TRADE

Svaki NBA trade može se gledati iz dva ugla, košarkaškog i financijskog. Momčadi s dna obično gledaju kako se dovesti u što bolju situaciju glede salary capa, momčadi s vrha i one koje bi tamo htjele završiti obično riskiraju financijsku fleksibilnost radi prikupljanja talenta. Na prvi pogled, trade između Wizardsa i Hornetsa trade je u kojem i jedna i druga momčad izvlače korist – Hornetsi se riješavaju dva veterana koji im nisu bitna za budućnost i pritom oslobađaju dodatan prostor na salary capu za izgradnju nove jezgre, Wizardsi dodaju dva igrača koja im podižu razinu talenta.

Ipak, primjećujete li jedan logički problem u cijeloj priči? Hornetsi su lani imali score 21-45, a Wizardsi 20-46. Dakle, i jedni i drugi spadaju u skupinu momčadi s dna, što u startu isključuje opciju da su u ovom tradeu i jedna i druga momčad dobro prošle. Svatko tko tvrdi drugačije, zanemaruje povijest lige koja je tijekom svih ovih desetljeća dokazala da je put s dna moguć u samo dva scenarija:

1. draftanjem vrhunskog talenta i mudrim gospodaranjem salary capom
2. potpisivanjem vrhunskog talenta putem tržnice ili tradeova

Hornetsi će kroz nekoliko dana pokupiti svog franšiznog igrača i potencijalnog prvog visokog igrača u ligi tijekom idućih 10 godina, a ovim tradeom očistili su si knjige za ovu i iduću sezonu od loših ugovora i praktički grade momčad od nule.

Wizardsi svog potencijalnog franšiznog igrača već imaju u Johnu Wallu, a dovođenjem dva nebitna igrača tijekom iduće dvije sezone potpuno su si blokirali ikakav manevarski prostor da tu jezgru oko Walla ojačaju igračima njegove generacije te se praktički i dalje oslanjaju isključivo na Walla i ovogodišnjeg rookiea.

Gledajući iz kuta Hornetsa, ovaj trade je savršen jer im osim financijske slobode glede salary capa, donosi i instant olakšanje kojega će nove gazde itekako cijeniti – riješivši se garantiranih 43 milijuna koliko su bili obavezni isplatiti Arizi i Okaforu tijekom iduće dvije sezone i uzevši nazad samo 13 garantiranih Rashardu Lewisu, GM Dell Demps uštedio je 30 milja jednim telefonskim pozivom.

Razmislite malo o tome, čovjek je spasio pola salary capa i pritom otvorio dvije pozicije u momčadi mladim snagama, u procesu izgubivši nebitnu pobjedu ili dvije momčadi koja ionako prve godine ne misli ganjati playoff i koja igra na duge staze. Kada potpišu svoja dva ovogodišnja rookiea, Hornetsi će s plaćama biti negdje oko 38 milja, što znači da im još samo preostaje popuniti roster minimalnim ugovorima te potpisati Belinelia i Landrya na dvije-tri godine za iznos midlevela kako bi ostvarili onaj potreban minimum od 80% salary capa kojega svaka momčad mora potrošiti.

Čak i da zadrže Erica Gordona ugovorom koji bi se trebao kretati oko maksimuma (nekih 13 milja za koje je potpisao Kevin Love čine se realnima obzirom na manjak rasnih dvojki u ligi), Hornetsi će se još uvijek kretati u granicama salary capa i imaju realne šanse graditi vrhunsku momčad na jezgri Davis-Gordon-10.pick. U slučaju da Gordon ipak želi promjenu sredine, dogodine imaju dovoljno prostora za biti igrači na tržištu (povratak Chrisa Paula u jato zasigurno bi garantirao dokumentarac jednoga dana), a ne treba zanemariti ni vjerojatni lutrijski pick kojega će imati i dogodine.

Ukratko, Dell Demps je ovim potezom samo još jednom potvrdio da je škola San Antonio Spursa institucija koju bi trebali pohađati svi GM-ovi lige.

Ernie Grunfeld, GM Wizardsa, definitivno nije pohađao tu akademiju. Čovjek je bio GM Knicksa u doba Rileya i Van Gundya, odradio odličan posao nabavljajući im potrebne igrače, ali u Knicksima se ni danas ne vodi računa o salary capu, kamoli da se to radilo u doba kada svijest o potrebi financijske fleksibilnosti nije ni postojala. Nakon toga je bio GM Bucksa u zlatno doba Karla, Raya Allena, Big Doga Robinsona i Sama Cassella, koji su svi već bili u klubu kad je stigao, a on je bio taj koji je započeo razbijanje sjajne generacije (kada danas gledam, ovi Bucksi su bili svojevrsni Thunder prije Thundera, s tri all-stara na tri vanjske pozicije).

Njegovo iskustvo je neosporno, ali je isto tako jasno da čovjek nema vizije za izgurati rebuilding. On je svoj posao izučio na dva playoff kluba koja su već imala izgrađene igračke i trenerske jezgre, ali u ovih 10 sezona u Washingtonu nije uspio napraviti ništa slično. Istina, ukrao je Gilberta Arenasa Warriorsima (što je kasnije dovelo do stvaranja pravila Gilberta Arenasa koje spriječava pretplatu igrača draftanih u drugoj rundi kako bi se omogućilo originalnoj franšizi da zadrži svoja otkrića racionalnim ugovorima) i na njegovim leđima izgradio playoff momčad, ali kakvu?

Domet Wizardsa tih nekoliko sezona uključuje tri ispadanja od LeBronovih Cavsa u prvom krugu, te ispadanje od Shaqovog i Wadeovog Heata u polufinalu Istoka. Premalo za preskupu momčad, ali samo na takve je Grunfeld navikao. Nakon što je pretplatio Arenasa, doveo je jednako preplaćenog Antawna Jamisona iz Dallasa u zamjenu za pick prve runde (Devin Harris, koji je par godina kasnije briljirao u playoffu i Finalu kao play Dallasa), a zadnji čavao u financijsku fleksibilnost Washingtona zakucao je onog trenutka kada je doveo skupog Carona Butlera iz Lakersa u zamjenu za franšiznu sramotu Kwamea Browna.

Arenas, Jamison i Butler nisu bili loši igrači, daleko od toga, ali nisu bili ni ozbiljna jezgra. Ipak, ugovori ove proto-velike trojke pojeli su više od pola salary capa i dalje se nije moglo. Ostatak priče je poznat, dugogodišnji vlasnik Abe Polin je preminuo, obitelj je prodala Wizardse vlasniku Capitalsa Tedu Leonsisu i svi su očekivali novi početak. Butler je u međuvremenu završio u Dallasu kako bi se očistio cap, a slična sudbina dočekala je i Arenasa (Orlando) i Jamisona (Cleveland). Od nositelja postali su mamci koji su trebali garantirati financijsku slobodu.

Leonsis je tako naslijedio čiste račune i mogućnost da krene iz početka. S novim vlasnikom, koji je već bio u srcima sportskih fanova u Washingtonu zbog dobrog posla s Capitalsima, stigli su tako i John Wall, talent kakvoga klub nije draftao od Rasheeda Wallacea, prostor na salary capu, ali i novi/stari dresovi i najava povratka originalnog imena. Sve redom sjajni PR potezi izuzetno pristupačnog vlasnika, koji se, nažalost, danas pokazuju samo kao to, dobar PR.

Naime, Leonsis se uhvatio vanjskih promjena, ali nije napravio ništa bitno po pitanju kulture unutar kluba. Grunfeldovi pickovi tijekom zadnjih godina uglavnom su bili izuzetno talentirani igrači, ali i izuzetno problematični (Young, Blatche, McGee), kao što je problematičan bio i izbor trenera Saundersa koji je po dolasku u Washington mislio da će voditi playoff momčad, a ne dječji vrtić.

Ok, sada kada su Saunders i većina tih problematičnih tipova vani, pitanje je zašto Leonsis uporno na čelu kluba drži čovjeka koji je za sve to bio odgovoran? Grunfeld ne samo da je preživio još jednu čistku, nego je dobio priliku i resurse da upropasti još jednu generaciju. Pa je tako opet izabrao trenera (dojučerašnji Saundersov pomoćnik Wittman), a novim smjerom u kojem vodi roster, ka još jednom nizu ispadanja u prvoj rundi playoffa, jasno daje do znanja da nije ništa naučio na primjeru prijašnje generacije koju je okupio.

Praktički, ako uzmemo u obzir da je Wall svojevrsni Arenas, Ariza je tada Butler, a Nene je Jamison. Okafor je preskupi četvrti igrač koji je moguć samo zato što je Wall još uvijek na rookie ugovoru, ali on je ionako nebitan u ovoj priči. Pravo pitanje je ima li ova jezgra ikakvog smisla? Odgovor je – naravno da ne. Jednostavno, čak i da košarkaški funkcioniraju iznad očekivanja tijekom ove dvije godine, između njih je generacijski jaz koji je nemoguće premostiti.

Wall tek kreće u NBA karijeru i dok on dosegne plafon, Nene, Okafor i Ariza već će debelo biti neupotrebljivi. Radi se o tri igrača prije svega ovisna o fizikalijama koji su već zašli u kasne 20-e (Nene i Okafor po 29, Ariza 26), dakle u godine u kojima takvom profilu igrača počinje padati produktivnost. Jasno, uvijek se može izvući teza kako se radi o kratkoročnoj investiciji koja nije ni zamišljena kao nekakva buduća jezgra, već više kao nekakav štap kojim bi se momčad nakratko trebala izdići s dna dok se ne pojava prava rješenja.

Samo, taj štap koštat će Wizardse već ranije spomenutih 30 milja više, zatvoriti im opcije da potpišu nekog kvalitetnog slobodnog igrača tijekom iduće dvije godine i pri tome im ne garantira apsolutno nikakav boljitak. Tu sada dolazimo do po meni bitnog dijela priče. Naime, nitko ne može osporiti da je Washington ovim potezom financijski popušio i da si je priuštio dvije godine boravka u čistilištu, daleko od vrha i mogućnosti popravka krvne slike.

Međutim, što je najgore, ovo je i košarkaški blijed potez koji ih ne diže s dna.

Sav eventualni napredak koji ova franšiza ostvari bit će usko vezan uz napredak Johna Walla i igru trećeg picka na kojega imaju pravo. Emeka Okafor i Trevor Ariza neće imati previše veze s tim, a evo i zašto.

Ako mene pitate, ovo su najvažniji podatci koje trebate znati o Okaforu - 8 sezona, 6 playoff utakmica, 31.3 minute, 7.3 koša, 5.5 skokova, 0.0 asista, 1.0 blokada. Ova „sjajna“ statistika ostvarena je uz Chrisa Paula u momčadi koja je bila bez Davida Westa (ozljeda koljena) u seriji protiv Lakersa u kojoj je Okafor bio toliko pasivan da je Monty Williams često bio prisiljen na parketu protiv Bynuma i Gasola držati Aarona Graya.

Nakon što je draftan kao drugi pick iza Dwighta Howarda, Okafor je proveo 8 otužnih sezona u ligi. Bobcatsi su oživjeli tek kada su ga zamijenili Tysonom Chandlerom, a Hornetsi u tom njegovom jednom playoff izdanju nisu dobili ništa. Drvene ruke koje mogu uredno spremiti zicer, ali malo što drugo (Okafor u prosjeku ima jedan ubačaj izvan reketa po utakmici kojega realizira uz postotak od 35% šuta), ograničile su ga na ulogu igrača zadatka u napadu. Dodajte tome i nesposobnost ikakvog pregleda igre (ima manje od asista u prosjeku tijekom karijere) i jasno je kako je Okafor promašaj kao drugi pick. Međutim, ovi njegovi napadački minusi u prvim sezonama nisu bili problem zbog spretnosti ispod obruča i obrane.

Okaforu nisi mogao spustiti loptu u post da zabije ili da zavrti napad, ali uvijek si mogao računati da će zabiti zicer, braniti reket (dobar bloker) i skupiti poneki skok. Međutim, kako godine pritišću i pokretljivost nestaje, a dodaj na sve svježu ozljedu koljena zbog koje je ove sezone igrao samo 27 utakmica, Okafor se sve više pretvara u tipičnog snagatora u sredini, jednodimenzionalnog stopera u postu koji služi samo za guranje. Bez eksplozivnosti postaje nebitan u obrani, a kako je uvijek bio tek sporedni igrač i u napadu, jasno je kako su njegovih 14 milja – apsurdne.

Sad, da su ga Hornetsi amnestirali i da je zatim potpisao za Heat za minimalac, jebote, što bi čovjek drugo mogao reći nego sjajan potez Heata, eto im čovjeka kakav im treba za zaokružiti roster, netko da barem malo zatvori reket. Međutim, u Washingtonu, gdje će uzimati minute mladim igračima poput Bookera, Seraphina i Veselya koji možda imaju budućnost uz Walla, on je jedan od najgorih opcija koje vam novac može kupiti trenutno u NBA. Jednostavno, Okafor je role player koji bi u idealnom svijetu igrao 15 minuta s klupe kao back-up petica, a u današnjoj NBA on je čovjek kojega predstavljaju na tiskovnim konferencijama kao pojačanje. Opet, obzirom na minute koje je Kendrick Perkins imao u nedavnom Finalu, možda ja jednostavno nisam u stanju pojmiti svu veličinu teškaša koji nisu u stanju igrati obranu izvan reketa.

Trevor Ariza je tri godine mlađi od Okafora, ali je i generacija, također je već 8 sezona u ligi, a imao je sreće što je njegove 3&D kvalitete Phil Jackson sjajno uklopio u Lakerse, napravivši od njega svojevrsnu kopiju Ricka Foxa i Deveana Georgea. Trevor tako ima naslov, a to jedno izuzetno šutersko izdanje donijelo mu je karijeru. Nakon što se smucao po ligi, dobio šansu u Lakersima i iskoristio je, preplatio ga je Houston, koji je ubrzo shvatio da Ariza nije u stanju biti jedna od tri glavne opcije u napadu, već da je stvoren za popuniti petorku kao solidan 3&D igrač.

Ariza je dovoljno brz da brani protivničke dvojke i dovoljno jak da čuva trojke, što ga čini idealnim za popuniti jednu poziciju na boku. Njegov jedini problem je u biti prevelika potrošnja u odnosu na limitirane napadačke talente, ali kad je pod kontrolom i puca samo iz izrađenih situacija, može proći čak i kao šuter. Dakle, u pobjedničkoj momčadi u kojoj je hijerarhija posložena i u kojoj bi bio igrač za popuniti petorku, Ariza je pun pogodak. U Washingtonu, u kojem čak ni prva opcija Wall nije u stanju zabiti iz vana, njegovo prisustvo smrdi na katastrofu. Čak i da draftaju Beala i da ovaj od prvog dana bude šuter kakvoga sanjaju, Wall i Ariza pobrinut će sa da Wizardsi budu pri dnu lige po postotku šuta iz vana.

U najgorem slučaju, a to je onaj kojem ja naginjem, svi ovi veterani neće pomoći Washingtonu da se nametne kao osma momčad na Istoku i zamijeni Orlando u playoffu (pod uvjetom da Dwight ode). Milwaukee ima predobru klupu i rotaciju da bi potonuo, Cleveland ima jednako potentnu momčad uz puno više financijskih mogućnosti.

U najboljem slučaju, Wall će napraviti korak naprijed, Nene će ostati zdrav i dati mu podršku u pick igri, Beal (ako ga izaberu) će biti u konkurenciji za rookiea godine, a Ariza i Okafor će odraditi svoje skupo plaćene epizodne role, Ariza kao stoper i starter, Okafor kao solidan sporedni visoki. Klupa je i dalje upitna, uklapanje ovako netipičnih dijelova još upitnije, ali šansa svakako postoji.

Što nas opet vraća na početak – da li su dvije playoff utakmice doma vrijedne ovolikog financijskog ulaganja i nepotrebnog rizika? Ako ste Grunfeld i dolazite iz škole u kojoj je najvažnije biti konkurentan, ali i bolno prosječan, onda svakako da. Ako pak dolazite iz škole Spursa i znate da je za put do vrha potrebno sići na samo dno i biti strpljiv, onda je odgovor – ne.

CATS NEW COACH

Popunjavanje kadrovske križaljke počelo je stvarno šokom. Nakon pregovora s Jerryem Sloanom (super vijest da i dalje ima želju trenirati, ali angažman u Bobcatsima nikada nije dolazio u obzir), Brianom Shawom (jedini Jacksonov učenik izbjegao najgore, bit će i boljih ponuda) i Nateom McMillanom (ipak predobar pedigre za preuzeti momčad u ovoj fazi rebuildinga), Michael Jordan odlučio se povjeriti posao trenera novih Bobcatsa nepoznatom sveučilišnom asistentu Mikeu Dunlapu.

Kako zadnjih mjeseci pripremam opširni osvrt na NBA trenere koji bi trebao ići u ove mrtve dane ljeta, to sam poprilično duboko ušao u klanove i obitelji koje postoje u ligi, ali usprkos tome moram priznati da za Dunlapa do nedavno praktički nisam ni čuo. Opet, kada se pogleda njegov CV, izbor nije neočekivan, a evo i zašto.

Nije tajna da se pri izboru trenera Jordan trebao držati linije koja potiče od Deana Smitha, legendarnog trenera North Caroline, njegovog učitelja, prijatelja i savjetnika. Legendarni trener u svojim 80-ima nije baš voljan biti eksponiran, ali nije tajna da poput nekakvog masonskog društva svi njegovi bivši učenici i dalje bivaju uključeni u sve što se događa u Charlotti.

Smithova dva ključna potomka su Larry Brown i George Karl, što objašnjava zašto je Larry Brown uopće pristao voditi Bobcatse prije 4 sezone. Karl je pak pustio korijenje u Denveru, ali to ne znači da jedan od njegovih učenika nije trebao preuzeti momčad u Carolini. McMillan, najzvučniji Karlov produkt, upravo zato je bio prvi kandidat, ali očito Nate danas ima određnu vrijednost na tržištu koju nema smisla trošiti u ovakvoj situaciji u kojoj se nalaze Bobcatsi. Jednoga dana, kada momčad bude spremna, zašto ne, ali danas – ne.

Što je dovelo do potrage za čovjekom koji će imati volje prihvatiti se ovakvog projekta, znajući da su ogromne šanse da nikada ne dočeka njegov kraj. Dakle, čovjeka bez imena i težine, koji će biti toliko zahvalan na prilici da će spremno zažmiriti na težinu situacije i mogućnost da su veći izgledi da bude pokojnik nego pukovnik. I tu na scenu stupa Dunlap i obiteljske veze.

Čovjek ima 32 godine iskustva kao pomoćni i glavni trener i mnogi ga smatraju doktorom obrane, što je prije 6 godina privuklo pažnju Georgeu Karlu koji ga je tada pozvao za asistenta u Denver, gdje je izdržao dvije godine i pomogao u stvaranju momčadi koja je 2009. igrala finale konferencije. Nakon epizode u Nuggetsima Dunlap se vratio u NCAA vode, ali ovaj put kao Karlov, odnosno Smithov čovjek.

Nekoliko godina kasnije, Bobcatsi trebaju trenera, Karl se sjeti da bi Dunlap mogao biti jeftino rješenje, telefoni rade, masonska loža daje blagoslov i eto izuzetne prilike čovjeku i da nešto zaradi, ali i da se dokaže kao stručnjak. Iako u ovom poslu u NBA treba imati i sreće, ponekad je sve što ti treba podrška obitelji.

DRAFT STOCKS

I nakon sve ove priče, konačno smo stigli i do onoga najzanimljivijeg. Ključni događaji zadnjih dana uglavnom se odnose na Jareda Sullingera, koji je nakon očajnih rezultata na combineu u kategorijama brzine i atleticizma (uvjerljivo najsporiji pozvani igrač) pokopan i od strane medicinske struke koja je izrazila ozbiljne sumnje u njegova leđa. Čovjek je tako iz top 7 prvo pao na rub lutrije, a sada je, i po Chadu Fordu i po Draftexpressu, u donjoj trećini prve runde. Htjeli ne htjeli, izgleda da smo Sickre i ja u podcastu ispali dobri prognozeri.

Popriličan pad zadnjih dana bilježi i Michael Kidd-Gilchrist. Iskreno, meni odavno nije jasno zašto se svi toliko pale na igrača koji svim brojkama najviše podsjeća na Geralda Wallacea prilikom izlaska na draft, o čemu sam nešto i pisao prilikom mega-mocka odmah nakon završetka NCAA turnira. Kod mene je tada završio na sedmoj poziciji, a na novim mockovima pada s broja 2 sve do Kingsa na broju 5. Razlog? Pa, recimo da su skauti u osobnom kontaktu shvatili da loš šut ipak nije obilježje startnog NBA krila, a ovaj draft ipak nije tako siromašan da se prednost daje igraču čije su glavne karakteristike ipak poprilično neopipljive.

Uglavnom, na combineu ga je Harrison Barnes nadmašio po pitanju skočnosti, brzine i pokretljivosti, pa čak i snage, što je mnoge navelo da promijene ime prve trojke na svojim listama, a navodno Bobcatsi baš i nisu bili impresionirani njegovim izdanjem na privatnom treningu samo za njih.

Kad smo već kod Bobcatsa, Jordan izgleda po svim informacijama pokušava doći do all-star igrača u zamjenu za drugi pick, a ako mu to ne uspije, prvi kandidat za njihov izbor ostaje Thomas Robinson. I dok se Beal nameće kao logičan pick za Washington nakon nedavnog tradea i sjajnih rezultata na combineu i treninzima, Cavsi će izgleda biti ti koji će odlučivati između Barnesova atletskog potencijala i MKG-ove zarazne energije.

Nakon top 5, stvari postaju komplicirane. Rizik s Drummondom, ali i Lillardom je ogroman. Oko velikog centra stvari su podijeljene od starta, neki smatraju da se radi o dugoročnom projektu koji se teško može isplatiti, drugi smatraju da se radi o igraču franšiznog talenta koji se ne smije propustiti. Kao da nema sredine, a to za Portland nije opcija. Njima treba gotov talent spreman pomoći odmah ili dovode u pitanje vrhunac karijere LaMarcusa Aldridgea obzirom da će teško opet imati ovako dobru priliku pojačati se uz minimalna ulaganja. Također, sve je više onih koji ukazuju na Lillardovu slabiju igru protiv kvalitetnijih suparnika u NCAA, ukazujući tako da na ovom draftu praktički nema ni jednog playa za kojega možete staviti ruku u vatru i reći da je siguran starter u ligi.

Visokih i swingmana zato ima na bacanje. Pistonsi su držali privatne treninge samo s visokima i navodno se misle između Hensona, Leonarda i Zellera, uz jasno i glasno izražen stav – propuste li momčadi prije njih Drummonda, sigurno je da mrcina neće ići ispod njihovog devetog mjesta. Lamb, Ross, Rivers i Waiters kreću se sve od 6. do 18. picka, u različitim redoslijedima ovisno o mocku, što samo naglašava sjajnu ponudu dvojki koje imaju potencijala od prvog dana pomoći momčadi koja ih izabere.

Od ostalih zanimljivosti treba istaknuti kako Rocketsi nude svoj paket (14. i 16. pick) za top 5 izbor, a navodno je Boston obećao Royceu Whiteu izbor jednim od svojih pickova prve runde te je ovaj otkazao sve preostale dogovorene termine treninga s ostalim franšizama. Obzirom na izlazak Bassa na tržište, pojačavanje četvorkom koja igra licem košu čini se logičnim potezom.

25Mar/127

MONTHLY POWER RANKINGS 3/4

Posted by Gee_Spot

Kako se priblažava playoff, bitka za osmo mjesto na Zapadu polako pada u drugi plan, posebice s obzirom na način na koji je Utah zasjela u ulogu prvog favorita, na krilima rastuće forme i ugodnog rasporeda koji bi se trebali protegnuti i preko ovih zadnjih mjeseca dana. Fokus svakako pomalo treba okretati u smjeru ekipa s vrha i cijelog niza međusobnih dvoboja koje ćemo imati prilike gledati u ovom zadnjem mjesecu, a već noćas imamo priliku uživati u dvoboju Heata i Thundera, susjeda na ovomjesečnim rankingsima (u zagradama su prošlomjesečne pozicije).

CONTENDERS

1. (2) CHICAGO
2. (1) MIAMI

Mislim da nakon dvije sezone tupljenja na ovim stranicama više nemamo što dodati o ove dvije momčadi, osim im još jednom zaželjeti sreću u međusobnim dvobojima. A sreća će igrati i te kako bitnu ulogu – u zadnje dvije godine od kada su okupljene ove jezgre, Bullsi i Heat odigrali su 10 utakmica, score je 5-5, a njih čak 6 završilo je s 4 ili manje koševa razlike. Jedina utakmica koja odstupa od uzorka je zadnje pobjeda Bullsa u kojoj su ubacili najviše poena od svih 10 susreta (čak 106) i to odigravši bez Rosea. Pa vi tu sad iščitajte što god hoćete, ako mislite da na uzorku od jedne utakmice imate što naučiti (skepticima ovo može dobro doći da još jednom istaknu Roseovo pretjerano forsiranje kao potencijalni problem napada Chicaga, onima sa ružičastim naočalama da sve karte stave na sazrijevanje ostalih napadačkih opcija koje bi se nakon ovakve partije konačno trebale pridružiti Roseu u nadigravanju s Jamesom i Wadeom).

Formule su poznate – da bi imali šanse, Bullsi moraju držati Heat ispod 45 % šuta, treba im efikasna Roseova partija (bliža 50% realizacije nego 40%) i, najvažnije od svega, treba im stalno kruženje lopte i velika prednost u napadačkom skoku kako bi napad ostao podmazan. Heat pak mora dobiti dobre večeri od svoja tri udarna igrača, treba što više izolacije za Rosea kako bi sve efikasniji napad Bullsa zaštekao i treba skok držati što je više moguće u egalu. I dok se ovaj napadački učinak pratkički svodi na poučak Lina Červara 'tko više zabije i tko više obrani – taj je pobjednik', Bullsi imaju laganu prednost (a zbog toga i prvo mjesto u ovim rankingsima) jer u rukavu drže ključni x-faktor – skok. U sudaru ovako talentom izjednačenih protivnika odlučuje jedna lopta, a Bullsi ih često imaju po 5-6 viška zahvaljujući napadačkom skoku.

Koliko god bitni bili Thibodeauov sistem, Dengov dvoboj protiv Jamesa i Roseova genijalnost, Noah i Boozer su ti koji imaju najveću odgovornost u ovoj seriji - u momčadi bez jasne hijerarhije trebali bi konačno iskoristiti prednosti match-upa ili zauvijek ostati zapamćeni kao precijenjeni (i preplaćeni) igrači zadatka. Posebice je bitan Noah koji je u lanjskom playoffu potpuno podbacio, zbog ozljede je bio neprepoznatljiv i upravo je nedostatak njegove energije bio onaj sastojak koji Bullsi nikako nisu mogli nadomjestiti, bilo u seriji s Pacersima, bilo protiv Miamia. Ne samo što ga je Bosh nadskakao, već Noah često uopće nije bio u prilici biti na parketu zbog nepotrebnih osobnih koje je kupio pokušavajući krpati rupe iza Boozera. Uglavnom, izbije li im Heat (ili splet okolnosti, ako baš hoćete kriviti ozljedu za sve) još jednom ovog jokera iz ruke, Bullsi bi se vrlo lako opet mogli naći u jednostranoj seriji i pred nizom pitanja o budućnosti.

QUASI-CONTENDERS

3. (3) OKLAHOMA
4. (4) SAN ANTONIO

Oklahoma ima ogromne šanse zaigrati u Finalu zahvaljujući talentu i efikasnosti koju iskazuju Durant, Westbrook i Harden (i koje je nepojmljiva uz sve lopte koje uludo potroše). Njihovih zajedničkih 20 izleta na liniju slobodnih u prosjeku tijekom susreta u playoffu će se zasigurno povečati (ovolikoj količini laganih koševa teško će parirati i jedan Miami, pogotovo stoga jer sva trojica zabijaju s oko 85% uspješnosti), ali Spursi posjeduju element zbog kojega ih moramo staviti u istu kategoriju – košarkaški IQ.

U dvije ovosezonske pobjede protiv Thundera, Spursi su pokazali da imaju dovoljno za nositi se s njima u seriji. Sve polazi od ogromne količine tijela na boku koja su u stanju parirati udarnoj trojci Oklahome. Leonard i Green su kao stvoreni za ganjati Duranta i Hardena, dok Parker nije ništa drugo nego originalna i puno rafiniranija verzija Westbrooka u toj ulozi pick & roll strijelca s pozicije playmakera.

Thunder zbog napadački limitarnih visokih igrača nije u stanju koristiti najveću slabost rotacije Spursa, a to je manjak tijela pod košem. Također, njihova sklonost korištenju niskih petorki pomaže Spursima utoliko što Popu omogućava smanjiti minute Blairu i Splitteru, a povećati ih Bonneru, čiji šut za tri se idealno uklapa u dominantnu pick & roll igru posloženu oko Parkera i Ginobilia (s tim da valja istaknuti kako Manu nije ni igrao u ove zadnje dvije pobjede i kako će minute koje on odradi umjesto Neala i Andersona samo dodatno zakomplicirati rješavanje ionako već poprilično teškog zadatka stavljenog pred Scotta Brooksa).

FLOATING MINES

5. (9) LAKERS
6. (10) MEMPHIS
7. (5) DALLAS

Lakersi svojom potencijalno dominantnom igrom kroz post mogu skinuti čak i Oklahomu tako što bi ograničili korištenje bitnog oružja Thundera, a to je niska petorka s Durantom i Hardenom na krilu te Collisonom pod košem. Naravno, poseban naglasak stavljam na ovo potencijalna jer jasno je da, dok Kobe troši jednaki broj lopti kao Bynum i Gasol zajedno, ništa vezano uz napad Lakersa ne možemo nazvati dominantnim. Također, iako dodatak Sessionsa konačno Lakersima daje čovjeka koji može trčati uz Westbrooka, match-upovi Bryanta i Barnesa protiv Hardena i Duranta imaju običaj završiti u korist Thundera.

Sličan recept vrijedi i za Memphis, koji za razliku od Lakersa ima i puno bolji obrambeni trojac za baciti na udarne igrače Oklahome u Conleyu, Allenu i Gayu. O tome koliko ovako čvrste momčadi u postu ne odgovaraju Spursima također ne treba trošiti previše riječi. Dallas se ovoj skupini pridodaje čisto zbog iskustva i potencijala da ponovi nešto slično lanjskoj sezoni.

Beaubois na trenutke podsjeća na Barein triple-threat efekt, a Mahinmi i Wright donijeli su dozu Chandlerovske energije uz Haywoodovu sirovu snagu. Dirk je u sve boljoj formi kako sezona odmiče, a naravno da Dallas zaigra najbolju košarku kada se Kidd na par utakmica probudi iz kome. Ako se sjećate, slično je bilo i lani, čak su ga u jednom trenutku poslali na mini-godišnji usred sezone, da bi u završnici Kiddovo playmakersko iskustvo odradilo ključnu rolu.

Slijepo držanje Carlisleove filozofije (nesebičnost u napadu te požrtvovnost u obrani uz striktno pokrivanje svoga čovjeka) posebice im daje šansu protiv Thundera (za razliku od Spursa s kojima imaju score 1-2, Thunder je ove sezone uglavnom pobjeđivao Dallas, score je 3-1), ali i Lakersa i Memphisa iz jednostavnog razloga što se radi o dvije momčadi koje nemaju pouzdan šut iz vana i koje Carlisle, kombiniranjem zone s ovom žilavom obranom na čovjeka, može totalno izbaciti iz ritma.

PLAYOFF FODDER

8. (13) ORLANDO
9. (12) PHILADELPHIA
10. (7) CLIPPERS
11. (14) INDIANA
12. (8) DENVER
13. (15) NEW YORK
14. (16) BOSTON
15. (17) ATLANTA
16. (19) UTAH

O ovom istočnom dijelu ove skupine nema se što posebno reći, Orlando jedini zahvaljujući Howardu donekle može parirati Chicagu i Miamiu, koji su i dalje prisiljeni prečesto ga udvajati i tako ostavljati prostor Ryanu Andersonu, ali, s druge strane, taj isti Orlando možda ispadne već u prvom krugu protiv Atlante ili Indiane zbog likova kao što su Jason Collins ili Kyrylo Fesenko. I ne, ovo uopće nije šala – Pacersi nisu slučajno potpisali jedinog slobodnog čovjeka na tržištu visokog 216 cm i teškog 130 kg, što je taman masa potrebna da se Howard drži dovoljno daleko od reketa da ga se ne treba udvajati.

Sixersi pak imaju druge brige s dugoročnijim posljedicama od trenutnog pada učinkovitosti koji je nastupio nakon što su naišli na teži dio ovosezonskog rasporeda. Turnerovim instaliranjem u petorku postalo je kristalno jasno kako se on i Iggy poklapaju na puno neučinkovitiji način nego je to slučaj s Jamesom i Wadeom i kako nema smisla graditi budućnost oko jezgre koju čine njih dvojica. Obojica nude potpuno iste vrijednosti koje su uglavnom obilježja sporednih igrača – uporno šutiraju iako nemaju šut, u stanju su razigravati na sve moguće načine, izuzetni su stoperi na vanjskim pozicijama, izuzetni su skakači za swingmane, a napadački učinak im se svodi na kontre i ulaze.

Praktički, pred Sixersima je dvojba – zadržati mlađeg i jeftinijeg Turnera i nadati se da će ubrzo izrasti u all-star igrača poput Iguodale ili ostaviti dokazanog majstora poput Iggya koji je u ovom trenutku bez premca najbolji vanjski stoper lige, bolji čak i od LeBrona Jamesa (brojke koje protiv njega ostvaruju direktni protivnici su smiješne, bacite tu i tamo pogled barem na box score jer čovjek od all-stara na jednu večer napravi NBDL igrača).

Jasno, prije nego se odluče na razbijanje momčadi koja je ove godine bila pravo osvježenje, ne bi bilo zgorega da Sixersi u playoff konkurenciji vide u akciji svoju najbolju petorku koju iz inih razloga ove sezone nismo imali previše prilike gledati, a ta je kombinacija Williamsa, Younga, Hawesa, Iguodale te Holidaya ili Turnera.

Celticsi i Knicksi imaju nezgodnu završnicu sezone krcatu teškim dvobojima, ali obzirom na sve što su pokazali mislim da prednost pred Bucksima ne mogu ispustiti. I dok ionako tanki Celticsi svakog dana ostaju bez igrača (prvo je sezonu, možda i karijeru, zbog ozljede završio O'Neal, zatim je zbog problema sa srcem otpao i Wilcox, da bi sad ostali na neko vrijeme i bez Pietrusa koji je zaradio potres mozga), Knicski izgledaju sve bolje.

D'Antoniev odlazak poslužio je kao ispušni ventil za cijeli niz frustracija koje su se nataložile u svlačionici - Amare zabija, Melo se trudi na obje strane parketa, a Knicksi opet pobjeđuju obranom. Naravno, pouzdati se u Amarea i Mela nakon svega nije pametno, isto kao ni okarakterizirati D'Antonia kao krivca ili Woodsona kao spasitelja.

Ono što jedino možemo tvrditi sa sigurnošću je da ovogodišnji Knicksi najbolje izgledaju kada Chandler i Shumpert diktiraju tempo obranom. Sad, D'Antoni je svoju izgubljenost pokazao time što je dopuštao Linu duplo veće slobode nego ih je htio dati Carmelu (što je totalni nonsens), ali i još više oduzimajući minute terijeru poput Shumperta kako bi ih dao revolverašu poput Smitha.

Woodson je samo donio balans u oba slučaja, a time ga je vratio i u momčad. Lin i Carmelo sada imaju odgovornosti primjerenije talentima, a Shumpert opet ima više šansi uz Chandlera utjecati na tijek utakmice (a ni Smith nije zaboravljen). D'Antoni je upravo tim ignoriranjem Shumperta i neshvaćanjem vlastite momčad samo dokazao da se, čak ni u onom periodu Linova medenog mjeseca, nije radilo o traženju rješenja za Knickse, već samo o pokušaju pronalaženja rješenja za trenera. Logično da u takvoj situaciji više nije imao podršku igrača.

Što se tri momčadi sa Zapada koje su završile u ovoj skupini tiče, njihovi limiti su postali preočiti i u playoffu ih drže samo pojedinačni faktori. U slučaju Clippersa to je Chris Paul (zamijeni ga prosječnim playom tipa Brandona Jenningsa i ovaj roster Clippersa bi lovio prva tri picka), u slučaju Nuggetsa to je George Karl (ozljede ih definitivno ne miluju, ali Karlov stil igre i rotacije ipak donose konstantni priljev pobjeda), a u slučaju Jazza to je fenomenalna klupa krcata mladim nogama koja izuzetno dobro nadograđuje trud Jeffersona i Millsapa.

Sve tri momčadi čeka gadna završnica sezone kako bi održali trenutni playoff status, a posebice se to odnosi na Clipperse koji počinju osjećati teret Vinniea Del Negra prije od očekivanoga. Razlog zašto nećemo vidjeti onaj očekivani i manje šokanatan scenarij – plasman u playoff, poraz u prvom krugu i onda zamjenu Del Negra ozbiljnim trenerom kakav su prije par godina izveli Bullsi – ipak najvećim dijelom leži u očajno tankom rosteru, pogled na kojega valjda tjera Paula da žali za vremenima u New Orleansu i dobrim starim Davidom Westom koji mu je uvijek čuvao leđa.

GUNNIN' FOR THAT NUMBER 8 SPOT

17. (11) HOUSTON
18. (21) PHOENIX
19. (18) MINNESOTA
20. (23) MILWAUKEE

Dobra vijest za Rocketse je što su ostali u borbi za playoff usprkos gubitku Lowrya (van konkurencije do daljnjega zbog infekcije) i Martina (koji će izgleda propustiti ostatak sezone zbog ozljede ramena), a loša što ih je to ostavilo bez glavnog oružja – sjajne klupe. Bez dvije jednake petorke, teško da mogu pratiti ritam koji su nametnuli Jazzeri.

Phoenix je pak franšiza u kojoj se čuda događaju svakodnevno (obrambene epizode i liderstvo Granta Hilla, učinak Stevea Nasha i oživljena karijera Michaela Redda samo su neka od njih), ali čak ni ovakva franšiza ne može izvući živu glavu iz užasnog rasporeda koji ih čeka do kraja.

Wolvesi bez Rubia i Pekovića nisu ista momčad, iako ih može veseliti Loveov novi niz MVP partija i, prije svega, mogućnost da će možda ipak imati pick prve runde ove godine zahvaljujući plasmanu Jazzera u playoff (zaštičen samo u slučaju lutrije).

Bucksi su pak trenutno jedna od zanimljivijih priča u ligi. Do nedavno igrali su šestim najbržim ritmom lige, što je samo po sebi činilo čudesan pomak u Skilesovoj filozofiji igre prema kojem se onaj McMillana i Blazersa s početka sezone čini mizernim. Međutim, dovođenjem Ellisa iz Warriorsa, Skiles je potpuno pustio uzde i Bucksi su trenutno na putu da postanu najbrži napad NBA još od Sunsa.

Problem je samo što puno više od efektivne run & gun igre Sunsa nalikuju na besmisleno zujanje Warriorsa. Ellis je očita poveznica, ali zamjena snajpera poput Currya bacačem cigli poput Jenningsa teško da poboljšava formulu koja ionako ne obećava.

THE BAD

21. (6) PORTLAND
22. (20) WARRIORS
23. (26) TORONTO
24. (20) CLEVELAND
25. (25) NEW ORLEANS

Blazersi i Warriorsi tankiraju i nadaju se dodatnim pojačanjima dogodine putem drafta, stoga njihove uprave nesumnjivo više pažnje posvećuju rezultatima Netsa i ostalih ekipa s dna nego razvoju vlastitog rostera. Sad, Blazersi će možda imati čak dva lutrijska picka, ali obzirom kako su birali zadnjih godina, moramo biti skeptični prema tome kolika će od toga biti korist. Ako ništa drugo, žele li do kraja sezone nizati samo poraze, dosta će biti da povećaju minutažu svojoj užasnoj klupi.

Warriorsi s druge strane imaju smetnju u lovu na četiri najgora scorea u ligi koji bi im garantirali pick među prvih sedam bez obzira na lutriju, a ta smetnja se zove David Lee koji očito ne posjeduje nižu brzinu od pete i koji bi se vrlo skoro mogao naći van parketa zaražen nekom novom čudnom infekcijom. Opet, obzirom na krađu koju su izveli dovevši potencijalnog franšiznog centra za NBA action combo-beka, možda im nije ni suđeno da se još dodatno pojačaju (a i Utah Jazz beskompromisnom borbom za playoff dobiva dodatne karmičke poene).

Hornetsi su valjda jedini sudionici lige koji nisu pustili suzu nakon što je Ricky Rubio sredio koljeno, ali teško im je išta zamjeriti obzirom na katastrofu koju su preživjeli u ovom periodu dok su bili pod kontrolom Sterna i kompanije. Zaslužili su dva lutrijska picka, s tim da se pomalo treba početi spremati za urnebes koji će nedvojbeno nastati ako i dalje budu pod vlasništvom lige kada izvuku prvi pick (a, ako ih se i proda u međuvremenu, glasine o tome kako je prvi pick bio uključen u cijenu zasigurno će postati dio NBA folklora).

Cleveland se očekivano raspao bez Varejaoa, ali barem je Irving potvrdio da je bez konkurencije rookie godine, dok su Raptorsi povratkom Bargnania opet počeli nešto zabijati i tako lakše dolaziti do pobjeda. Dobra vijest za obje momčadi je ta što su barem iskoristili ovu sezonu kako bi potvrdili da su pogodili s izborom trenera – Scott je odradio posao karijere dok ozljede nisu uništile rotaciju, a Casey je iz očajnog rostera izvukao solidne brojke u svim kategorijama.

Ipak, obojici su zaradila i jedan ozbiljan minus. Scott bez razloga ignorira sjajnog beka Mannya Harrisa koja je rasturao u NBDL ligi i koji je odigrao odlično svaki put kad bi dobio priliku u NBA (i lani i ove sezone). Zašto uporno daje minute istrošenom Parkeru umjesto da ispita nije li Harris potencijalni partner Irvingu nije mi jasno, valjda još misli da se bori za playoff. Casey s druge strane nikako da u veću rolu gurne mladog Davisa na štetu gomile zombija koje rotira pod košem.

THE UGLY

26. (24) SACRAMENTO
27. (27) DETROIT
28. (28) NEW JERSEY
29. (29) WASHINGTON

U Sacramentu su pronašli rješenje za dvoranu, sad još da pronađu smisao na parketu. Pistonsi su pak postavili temelje nešto svjetlije budućnosti izuzetnom kemijom koja se razvila između dvojca Stuckey – Monroe, a ovogodišnji draft i snovi o Anthonyu Davisu, koji bi sjajno legao pored Monroea, pokazat će mogu li i oni dogodine napraviti korak naprijed.

Netsi bi trebali ozbiljno razmišljati o tome da sjednu Wallacea i Williamsa kako bi izbjegli nekakav niz slučajnih pobjeda i tako ostali bez picka kojega su tako blesavo poslali u Portland, jer, obzirom da se Deron valjda već zamišlja u dresu Mavericksa i da igra s 50% kapaciteta, taj pick će im biti sve što će imati za ponuditi šminkerima u Brooklynu.

Washington je također pažnju usmjerio ka draftu, a jedna od rijetkih stvari koja ih može radovati ove tužne sezone je napredak Walla iskazan nakon all-stara. Stvarno je patetično da su tek dovođenjem preskupog Nenea dobili drugog rasnog NBA igrača. Praktički, gomile minuta ove sezone potrošili su na prolaznike poput Bookera i Singletona (koji možda imaju potencijala za nekakvu sitnu obrambenu rolu s klupe, ali definitivno nisu startni materijal) te revolveraša bez savjesti Crawforda. Vesely je pak ispao najveće razočaranje drafta i, osim Seraphina, koji se nameće kao solidan čuvar reketa (ima potrebnu masu i skočnost, ali i drvenu ruku i upitan košarkaški IQ), nemaju apsolutno ništa što bi na kraju sezone mogli okarakterizirati kao neki temelj budućnosti.

Osim daljnje vjere u Wallov napredak, draft i novu kulturu koja bi trebala doći s novim GM-om i novim trenerom. Naravno, Anthony Davis bi učinio čuda za kompletnu franšizu, sparivanje takvog šljakera s finim čovjekom poput Nenea bi, preko noći, Wizardse od ulične bande pretvorilo u društvo ljubitelja poezije. Valjda će imati malo sreće jer, osim što su potrošili dvije godine uzalud ne stvorivši ništa, dovođenjem Nenea dodatno su si začepili salary cap. Kako stvari stoje, trošenje amnestije na Rasharda Lewisa ne bi imalo smisla ni dogodine – treba ga istrpiti (njegova plaća pokriva dobar dio salary capa pa se ne mogu upuštati u ludovanja na tržištu), a amnestiju iskoristiti ili na Blatchea (iako uvijek postoji šansa da će netko riskirati s ogromnim visokim koji u pravoj roli još uvijek može postati solidna opcija s klupe) ili je čuvati za slučaj da se Nene raspadne.

THE BUTT-UGLY

30. (30) CHARLOTTE

Sve karte su bacili na draft i čišćenje rostera, a sve oči su uprte u Michaela Jordana. Za nadati je da se za ovogodišnji izbor neće pripremati s Charlesom Oakleyom oko stola za poker. Loš humor na stranu, pravi izbor donio bi po prvi put nadu u ovu besmislenu franšizu koja je do sada lutrijske pickove trošila na imena poput Okafora, Feltona, Adama Morrisona, Brandana Wrighta (koji se materijalizirao u Stephena Jacksona na dan drafta i omogučio im jedinu playoff epizodu u povijesti), Augustina, Hendersona i Biyomba.

25Dec/110

XMAS PODCAST – THE PREVIEW

Posted by ispdcom

Konačno! Zaboravite na obitelj, najdraže, vjeru i slične formule za pranje mozga kojima vam pokušavaju skrenuti pažnju s onoga bitnoga i dočekajte prvo podbacivanje uz mega-podcast. Čini li se to samo Sickreu i Geeu ili je ovo najbolji Božič ikada?

21Dec/110

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

25Jun/1125

PODCAST – BURN YOUR DRAFT CARDS EDITION

Posted by ispdcom

Sickre i Gee uz gomilu pozadinskih zvukova odrađuju tradicionalni draft osvrt u nešto manje tradicionalnom podcast izdanju. Sparno je, draft sam po sebi nije bio naročito napet, pa je čavrljanje iza dobrog ručka izgledalo kao bolja opcija od sati pisanja kilometarskog posta. Doduše, razina energije je više Dampierovska nego Chandlerovska, zvuk nikada lošiji, stoga obećavamo vratiti novac svima koji budu nezadovoljni ovim podcastom. Tako nam Jimmera!

20Dec/100

ALL I WANT FOR XMAS – TRADES!!!

Posted by Gee_Spot

Sezona darivanja u NBA nije mogla početi bolje. Mega trejd kojim je čak osam igrača promijenilo klubove valjda je najbolji božićni poklon za svakog fanatika. To je ta čarolija profi košarke, taman što te ritam od desetak utakmica svaki dan uspava i ubije ti volju za gledanjem onoga što se događa na parketu, uleti ovako nešto i opet se zakačiš (iako sam guštao sinoć dok sam u penzionerskom terminu gledao kako Ray, Paul i KG drže još jednu lekciju košarke mladim Pacersima).

Neku večer, točnije u subotu, smo tako Sickre i ja sjeli svaki u svoj mali improvizirani studio, kako bi snimili podcast u kojem je dobar dio minutaže bio posvećen upravo potencijalnim tradeovima Orlanda o kojima se počelo šuškati. Dva sata nakon što smo obavili razgovor, Orlando je počeo završavati poslove na sve strane. Time učinivši besmislenim dobar dio snimljenog materijala. Proklet bio, web 2.0!

Naravno, napaljeni i puni dojmova pokušali smo do-snimiti osvrt na mega trejd sutradan, ali privatne obveze u kombinaciji s tehničkim problemima stale su tome na kraj. Stoga ću u dobrom starom pisanom obliku prenijeti zaključke našeg razgovora kojim smo pokušali trejdove obraditi iz svih mogućih kutova. Neka jednog osvrta, čisto arhive radi, a krnji podcast imat ćete prilike čuti nešto kasnije.

Prvi dojam kod tradea ovakve veličine često zna zavarati, jer, nakon što se slegne prašina, vidiš da se u biti nije dogodilo ništa specijalno. Šira slika ostaje nedirnuta, a čak ni direktni akteri ovih zamjena nisu pretjerano profitirali. Doduše, nitko nije ni zagorčao sebi život, tako da ovo postaje tipični primjer tradea koji je mali korak za uključene, ali veliki za nas autsajdere, samo zato što nam daje materijala da se dobro zabavimo.

Nije ovo klasični panic trade, iako po nekim detaljima odgovara definiciji (momčad željna promjene spremna se kockati s još većim financijskim rizicima zbog upitnog povrata na parketu). Naime, već lanjski poraz od Celticsa u playoffu razotkrio je Orlando kao limitiranu momčad. Lewis i Carter kao dva veterana i nositelja igre u ključnim trenutcima jednostavno nisu imali što za ponuditi, a slično se nastavilo i ove sezone tijekom koje je Magic uglavnom dijelovao bezopasno. I dosadno.

Sad, problem prilikom zamjene istrošenih veterana je što teško možeš dobiti zauzvrat išta više od nečega sličnog. Sve momčadi koje, umjesto da grade buduću jezgru oko generacijski bliskih igrača, rade to isključivo dovođenjem skupih veterana, kad-tad su osuđene na panične pokušaje da si produže rok trajanja. Najsvježiji primjer je Cleveland, koji je iz sezone u sezonu na taj način stvarao privid izgradnje momčadi, a u biti se samo grčevito borio za svaki novi dah ne bi li zadržao Jamesa.

Orlando je danas u takvoj situaciji, ali, baš zato što je jedini način da se ona učini podnošljivom neprestana zamjena dijelova, panika u ovom slučaju postaje racionalnost, ma kako iracionalno to zvučalo. Jebiga, sve počinje prvim korakom, ako odeš u krivom smjeru povratak se ne događa nakon par telefonskih poziva i voljom da se pali novac.

ORLANDO

Ako već ne možemo reći da su profitirali, barem su opet probudili nadu uštrcavši dozu energije u franšizu koja je počela zaudarati od truleži koja se širila oko Rasharda Lewisa i Vincea Cartera. Doduše, teško je shvatiti potrebu da se nakon prvog tradea sa Sunsima, koji ih je definitivno kratkoročno učinio boljima, odradi i ovaj drugi s Wizardsima.

Naime, već je dolazak Jasona Richardsona i povratak Turkoglua dovoljan barem za mentalni pomak naprijed. Čemu onda rizik s ogromnim Arenasovim ugovorom i dodatno opterećenje salary capa u budućnosti? Nameće se pitanje zašto nisu dali još jednu šansu Rashardu i Hedi, dvojcu koji, od kada je razdvojen, nije igrao ni na približno visokoj razini kao dok su bili zajedno u Orlandu?

Pa, ili u Orlandu očito vrlo dobro znaju da je Rashard Lewis toliko naglo ostario da danas nije ništa više od šutera iz kuta (zanimljivo, čak ni u najboljim danima nije nudio puno više od toga, ali barem je mogao zabiti), ili bi za ego ljudi koji vode klub eventualni ponovni procvat njihove suradnje bio ogroman udarac, naime tada bi morali priznati da je zamjena Turkoglua Carterom ipak bila greška.

Naravno, kako nas uči pravilo Brucea Willisa, sve ove špekulacije uglavnom padaju u vodu pred onim očitim. A očito je kako su i Hedo i Rashard tu jednu sezonu odigrali iznad mogućnosti i da su danas baš to što jesu – preplaćeni sporedni igrači. Međutim, čak i ovakav polovni Turkoglu bolje je rješenje za trojku od ičega što je ove sezone Van Gundy imao na raspolaganju (zašto su tek tako pustili Barnesa meni je i danas nejasno).

Quentin Richardson je smiješan igrač, nula na oba kraja terena, a Pietrus se od pouzdanog stopera i all-round igrača u zadnje dvije sezone (nakon što je potpisao novi ugovor) pretvorio u samozadovoljnu karikaturu koja vjeruje da je inkarnacija Larrya Birda pa samo šutira tricu za tricom i šeta od koša do koša. Hedo bez problema može nadomjestiti ovakav učinak, a, kao bonus, zna kako razigrati Dwighta Howarda.

Nebitno je dakle hoće li ga povratak u staro jato regenerirati ili dodatno motivirati, jer, čak i u goloj plaćeničkoj roli, Hedo je pojačanje. O J Richu da ne govorimo. Čovjek u naponu snage, u bitci za novi ugovor, s nekoliko fenomenalnih playoff serija iza sebe (legendarna pobjeda Warriorsa nad Mavsima 2007. i lanjski pohod sa Sunsima do finala Zapada tijekom kojega je uz Nasha bio glavni igrač) apsolutno je pojačanje nakon onemoćalog Cartera.

U biti, J Rich je bez premca košarkaški najvažniji dio u cijeloj ovoj priči. Sam njegov dolazak, makar na posudbu do kraja sezone, vrijedio je svog uloženog truda. Što nas opet dovodi do Arenasa. Lewisov ugovor bio je kamen oko vrata Orlandu, ali Arenasov je još veći. Lewis je mrtvac, ali Arenas je jednu ozljedu daleko od toga da ga se proglasi pokojnim. Čak ni po rotaciju ovaj potez nema velikog smisla – Lewis je mogao poslužiti pod košem, Arenas dolazi u sada ionako prekrcanu vanjsku liniju.

Ovoliki rizik ide na dušu GM-a Otisa Smitha. Čovjek je u tako očajnoj situaciji (ako se vlasnici spremni plaćati sve tvoje lude zamisli mogu smatrati lošom situacijom) da je uspio uvjeriti sve oko sebe kako na račun zajedničkih dana s Arenasom u Golden Stateu može garantirati da se radi o sjajnom suigraču i čovjeku koji će u novoj sredini procvasti. Kao da su svi zaboravili da nije Arenas većinu vremena provodio van terena zbog svojih glupiranja, već zbog toga što nije u stanju ostati u komadu fizički.

Naravno, izdrže li koljena, Arenas donosi potencijalnu slashersku opciju koja Orlandu bolno nedostaje. Igrača koji je u stanju igrati sam protiv svih na prirodan način, a ne onako šljakerski kako to radi vrijedni Nelson. Za sada se ideja o Arenasu kao šestom igraču čini sjajnom, njegov stil igre kao stvoren je za one trenutke kada se prva petorka odmara, ali eventualne odlične igre vrlo brzo će za sobom povući mnoga pitanja.

Tko bi trebao startati, on ili Nelson? Zašto ne bi Orlando većinu vremena igrao s niskom postavom (Nelson, Arenas, J Rich, Hedo i Dwight) umjesto da minute na visokom krilu idu dokazanim rezervama kao što su Bass i Anderson? Uglavnom, dok budemo tražili odgovore na ova pitanja gledat ćemo Magic, a to je nešto što do jučer nismo mogli tvrditi. Dosadna i pročitana momčad odjednom je opet postala zanimljiva i vrijedna vašeg vremena.

Znači, u najboljem slučaju, ako se sve poklopi kako treba (ključno je da Hedo još ima puls i da Arenas bude zdrav), Magic opet postaje izazivač. U najgorem, dakle ako samo J Rich donese iskru energije i ostali podbace, ostaju za korak kratki pored Bostona, Miamia, čak i kompletnog Chicaga.

Sickre inzistira da će u početku obrana biti ogroman problem, ali do playoffa će i ove pridošlice naučiti kako usmjeravati promet. Ni Lewis ni Carter nisu bili stoperi, pa su opet igrali solidno kao dio sistema. Ali, činjenica je kako bez Gortata Orlando sebi više ne može dozvolit luksuz koji si je tu i tamo dopuštao, luksuz ne-odustajanja od svoje igre nakon što Dwight zaradi dvije brze osobne.

Zbog usmjeravanja svog prometa u reket, takve situacije su bile česte. Samo, Gortat je bio u stanju masom i skakačko-blokerskim kvalitetama solidno odglumiti Howarda, posebice u ovom obrambenom dijelu. Sada Van Gundy više nema opciju da tek tako sjedne svog najboljeg igrača, pa tako jedna od najtvrđih obrana lige postaje itekako ranjiva.

Nema sumnje da će Smith pokušati dovesti adekvatnu zamjenu, Chris Duhon i J.J. Redick su automatski u izlogu jer su danas praktički višak, ali sve te rošade morat će dovesti do određenog pada u igri dok se ne stekne ona rutina koju je Magic do jučer imao. Jer, ma koliko limitirano djelovali u sudaru s vrhunskim klubovima, toliko su ove lošije pobjeđivali na čistu automatiku.

WASHINGTON

Oni valjda još nisu svjesni sreće koju su imali. Tko se mogao nadati da negdje postoji čovjek spreman preuzeti najgori ugovor u NBA? I sve što si zauzvrat trebao napraviti je uzeti drugi najgori ugovor u NBA. Prodano.

Igrački gledano, ova zamjena je nebitna. Lewis možda posluži kao nekakav mentor, možda se pretvori u prah. Nitko neće primjetiti. Washington je konačno završio jedno poglavlje, nakon Butlera i Jamisona sada su se riješili i Arenasa, zauvijek pozdravivši jedan princip poslovanja. Umjesto da preplaćuju slobodne igrače, sada imaju svog budućeg nositelja u Johnu Wallu. Sami su ga draftali, okružili su ga mladim igračima, sada će ih pustiti da odrastu. Bez smetnji sa strane, koje su uvijek prisutne kada je Arenas u blizini.

I to čak ne toliko na parketu, mada je i njih bilo jer je očito da ni Arenas ni Wall ne mogu funkcionirati bez lopte, koliko van njega. Odlaskom Arenasa, u povijest odlaze i drame oko ove momčadi, momčadi koja je sada definitivno, s novim vlasnikom i novim liderom na parketu, spremna okrenuti novu stranicu. I onda ih za to još nagrade s 20 milijuna bonusa koji će im ostati na računu jer je Lewisov ugovor godinu kraći.

Šteta jedino što usput nisu trejdali i Flipa Saundersa za paket Gatoradea.

PHOENIX

Gubitak Richardsona boli, na prvi pogled stavlja momčad u još goru situaciju. I ovako se muče ostati u borbi za to osmo mjesto na Zapadu, Houston i Memphis su im za vratom, nekako u toj situaciji nije preporučljivo riješiti se najboljeg strijelca.

I stvarno, dok se Orlando i Washington barem mogu pravdati moralnim pobjedama, Sunsima čak i taj epitet izmiče. Istina, Richardson je ionako bio na izlaznim vratima, playoff nije bio osiguran, niti je izgubljen, s njim ili bez njega. I da, riješiti se onako groznog ugovora kakav je imao Turkoglu samo po sebi je razlog za slavlje.

Ali, ako se dobro sjećamo, zar nije upravo Phoenix ovo ljeto doveo taj ugovor predstavivši ga kao sjajan posao?

Ukratko, Vince Carter će zahvaljujući Nashu imati dovoljno otvorenih šuteva da ublaži gubitak igračine kakva je bio Richardson. Pietrus je u idealnoj situaciji jer sada više nitko neće ni primjetiti da ne igra obranu i da samo poteže trice, to će se od njega i tražiti.

Sunsi će se i dalje motati oko te osme pozicije, a Gortat će svakako pomoći. Po 24 minute njega i Lopeza garantiraju skok i zatvoren reket, što će omogučiti preostaloj osmorici igrača da trči i poteže. Da ne govorimo kako zbog Lopezovih leđa i koljena još jedna ovakva petica zlata vrijedi. Eksplozivnost je zamijenjena balansom.

Samo, nakon svega toga uvijek će ostati taj pomalo gorki okus puta prema nigdje. Nedovoljno dobri da se bore za naslov, nedovoljno loši da krenu u pravi rebuilding, Sunsi djeluju kao čistilište. U kojem jadni Steve Nash plaća cijenu zato što je u prošlom životu bio vjerovatno nekakav serijski ubojica ili barem scenarist na HRT-u.

I onda to i takvo čistilište vodi škrti vlasnik bez vizije i njegove sluge koje se prave da znaju što rade, u biti se tek učeći ozbiljnom poslu. Doduše, sudeći po tome kojom brzinom su se riješili Hede, još usput dovevši centra, možemo barem reći kako se brzo uče. Samo, zar nekoliko milijuna fanova oba ova poteza ne bi odradilo još ovoga ljeta? Tko kreće u sezonu bez visokih igrača, tko dovodi preplaćenog sporednog igrača iako ti je roster već krcat sličnima? Da ne govorim da vjerovatno nitko od tih fanova ne bi potpisao Josha Childressa.

Washington je krenuo u novi uzbudljivi život. Orlando je krenuo u barem novu uzbudljivu sezonu. Phoenix je ostao na mjestu. Svi znamo da sav taj novac ušteđen na Hedi (ionako dobrim dijelom već potrošen na Gortata) neće služiti ničemu dok je sadašnja garnitura na čelu kluba.

Ali, u nečemu je Sarver u pravu. Dok god Nash nosi dres Sunsa, svi navijači, pa i promatrači sa strane, ionako već računaju na nadu. Stoga njihova uloga u ovom tradeu i ne mora biti ništa više od tipičnog škrtog poteza čovjeka koji si kupuje mir, zanemarujući činjenicu da je i rat sastavni dio života.

30Aug/1015

WASHINGTON

Posted by Gee_Spot

Sorry Barače Obmano, ali prije osvrta na neke od klubova glavnog grada slijedi nekoliko rečenica o još jednom porazu Hrvatske košarkaške reprezentacije.

Prvo poluvrijeme bilo je napadačka rapsodija. Realizacija fantastična, lopta kruži, ma da nije bilo onih osobnih u napadu bilo bi još bolje. Primjetno kako je naša koncentracija bila debelo iznad protivničke, da li je moguće da su nas Janezi podcijenili, da su ostali u šoku pored ovako angažirane i kvalitetne igre? Doduše, nije naša obrana bila nešto specijalno, osobito pod košem je bilo prostora kojega Slovenci nisu koristili. Naša dva centra, bez obzira u kojoj kombinaciji, ispadaju na svaku fintu, nitko ne čuva leđa jedan drugome. Ozbiljna momčad bi s ovakvim napadačkim učinkom i barem prosječnom obranom, na poluvremenu imala barem +15. Naši su uspjeli uhvatiti +5.

Zato je ono što se dogodilo u drugom bilo očekivano. Slovenci su izašli nabrijani i spremni odgovoriti pristupom. Pročitali su našu klimavu obranu, a naš šut je pao. I eto ti drame. Doduše, više je to bila komedija, sa svim onim tricama koje su ulazile sa svih strana. Kvragu, čak je i slovenski Scalabrine ubacio jednu, a naše vruće krumpire od table nisam ni brojao. Na stranu to, trice su anulirale trice, koji je onda glavni razlog što smo drugo poluvrijeme stalno zaostajali i što smo na kraju izgubili 7 razlike?

Obrana. U svim segmentima. Od skoka do kretanja. Vidjelo se već u prve dvije utakmice, a nakon treće je jasno - mi smo neozbiljna momčad. Ova reprezentacija nema nikakvu zonu, presing, zamke, match-up, išta za što bi mogli reći - da, evo sad ćemo igrati 5 minuta to i to, da malo izneredimo protivnika. Što god igrali, šuplji smo kao švicarski sir. Naši centri su borbeni, mogu zabiti, ali ni jedan ne može zatvoriti reket. Lončar je uvjerljivo najgori obrambeni visoki kojega sam ikada vidio, ogromno dijete bez ikakve koordinacije. Tomić, koji je potpuno podbacio u napadu, puno je više naškodio momčadi potpuno izgubivši bitku u skoku.

Svi veliki košarkaški umovi uvijek tvrde da su za napad odgovorni igrači, a za obranu treneri. Košarka nije football pa da treba crtati svaku akciju. Pet dobrih košarkaša u stanju je zabiti dovoljno, pa su čak i naši to uspjeli. Mislim, ako su samo Ukić, Popović i Tomas dovoljni za zabiti 84, onda je tu jasno da napad nije neka velika filozofija. Ali, obrana radi razliku između pobjede i poraza, a mi smo primili 91 od Slovenaca (koji nisu ništa manje limitirani). Joke Vranković se ironično smijao sudcima i nervozno promatrao kako nam upadaju trice. Možda bi bilo bolje da je poduzeo nešto kako bi se zatvorio onaj propuh pod košem. Uostalom, čemu služe pripreme, makar i ove od mjesec dana, kada nisu u stanju uigrati igrače u obrani barem do te mjere da ne smetaju jedni drugima?

WIZARDS

Ovoga ljeta Wizardsi su povukli dva ključna poteza za budućnost. Prvo, zahvaljujući lutriji dobili su novo lice kluba, izabravši na draftu Johna Walla kao prvi pick. Drugo, nakon smrti dugogodišnjeg vlasnika Abea Polina momčad je prodana Tedu Leonsisu, energičnom bogatunu koji je vrlo brzo od Washington Capitalsa napravio vrhunsku NHL franšizu te ima namjeru nešto slično poduzeti i s Wizardsima (dobar primjer je i ova situacija s Anthonyem, čim se našao na tržištu Wizardsi su agresivno krenuli u akciju ne bi li ga doveli u glavni grad).

Nažalost, u momčadi će se još dobar niz godina nalaziti i komedijaš Gilbert Arenas, kojemu su Wizardsi dužni tek pišljivih 80 milja za iduće 4 sezone u kojima će od vječno ozljeđenog superstara Arenas lagano postajati vječno ozljeđeni veteran bez prave role (čekaj, zar ga oni stvarno misle koristiti kao beka-šutera?). Ipak, osim njegovog katastrofalnog ugovora, situacija sa salary capom nije toliko crna. Čak je i Hinrich, ovoljetno pojačanje prihvaćeno u paketu s pickom prve runde Chicago Bullsa, tu tek još dvije sezone, za vrijeme kojih će čuvati leđa Wallu.

Taj pick prve runde mogao bi biti zanimljiv, ostvare li se prognoze po kojima je Kevin Seraphin novi Serge Ibaka. Kako god bilo, ova dva rookiea budućnost su kluba, a ostali potezi povučeni ovoga ljeta više su u skladu s dnevnim potrebama. Tako je na još jednu godinu iznajmljen Josh Howard, nekada drugi igrač momčadi koja je igrala NBA Finale, a danas vječno ozljeđeni problematični karakter. Sve što ponudi s pozicije trojke, gdje su Wizardsi ostali bez Mikea Millera, bit će bonus.

Dovođenje Jianliana, slično kao i potez s Hinrichom, dio je strategije Wizardsa koji ovoga ljeta svoj prostor na salary capu nisu trošili na slobodne igrače, već na prihvat neželjenih ugovora slanjem kojih u Washington su matični klubovi poželjeli biti što konkurentniji u lovu na LeBrona. Netsi su tako poslali Kineza u Wizardse, ali te 4 milje više na salary capu im nisu pomogle, isto kao ni Bullsima onih 9 otvorenih odlaskom Hinricha. Washington je pak u paketu dobio 3 milje kojima će platiti većinu Yieve plaće, usput popunivši roster, ako ne pretjerano korisnim, a ono barem određenim manjinama i poslovnim partnerima atraktivnim igračem.

Roster još nije finaliziran, prostora na salary capu ima taman za odraditi još poneku transakciju s ekipom koja se želi spustiti ispod granice poreza na luksuz. Zadnji potezi su pak potpisi ugovora s Trevorom Bookerom (prvi senior izabran na ovogodišnjem draftu, jedino veće iznenađenje od njegovog izbora 23. pickom bit će ako uspije ostvariti NBA karijeru – nema šuta, prenizak je, a usprkos šljakersom mentalitetu nije bio dominantan skakač na sveučilištu) te s Hiltonom Armstrongom (čisto da se na klupi nađe 6 osobnih koje tu i tamo mogu zatrebati).

Dolazak Walla i Seraphina čini ih ne samo zanimljivijima, već i boljima, ali pitanje je koliko će trebati da se iz lutrije popenju u playoffu. Dolazak Carmela bi taj proces ubrzao, ali sve se svodi na cijenu, odnosno na to kolika bi bila odricanja. Obzirom na neizbježno odrastanje koje rukiji moraju proći, Arenasov i Hinrichov ugovor te nedostatak pravih igrača zadatka i pouzdanih veterana, za Washington bi svaka ishitrena reakcija mogla biti kobna. Moneyball je jedini ispravni put – birati mudro na draftu (dogodine će vrlo vjerovatno imati također pick među prvih deset) te usput čistiti prostor na salary capu kako bi za dvije sezone imao momčad koja ima što ponuditi i na parketu i u eventualnim zamjenama.

NATIONALS

Baseball se prije 5 godina vratio u Washington, nakon što ga je napuštao već dva puta ranije. Naime, prva verzija Washington Senatorsa postala je,, preseljenjem u gradove blizance, današnja momčad Minnesota Twinsa. Druga verzija, osnovana odmah nakon odlaska starih Senatorsa, danas se nalazi u Teksasu i odaziva se na ime Rangers. Ova pak treća inkarnacija kluba nekadašnji su Montreal Exposi, nesretni kanadski klub koji, nikakvo čudo, u susjednoj državi nikada nije uspio zainteresirati ljude za američki sport.

Ekspanzijske godine očekivano su donijele užasne rezultate u ovih prvih nekoliko sezona, ali danas Nationalsi imaju sjajnu budućnost. Iako su i ove godine jedna od najlošijih momčadi u MLB-u, prvi dio sezone držali su se sasvim dobro sa svojom kombinacijom isluženih veterana i mladih zvijezda. Obzirom da su se posljednjih godina nakrcali vrhunskim talentima, borba za playoff mogla bi početi već od iduće sezone.

Evo, na zadnjem draftu su prvim pickom izabrali Brycea Harpera, najveći talent generacije, klinca koji će za tri-četiri sezone nakon što prođe sve razine (obzirom da baseball većinu svojih igrača vuče direktno iz srednje, period privikavanja na profesionalizam i uopće sazrijevanje oni prolaze idući od četvrte prema prvoj ligi – samo najveći talenti skrate taj put, a često sama pozicija na draftu nema nikakvoga značenja jer šanse da prvim pickom pogodiš tinejđera koji će postati zvijezda su minimalne) vjerovatno preuzeti ulogu njihovog catchera budućnosti (ili možda čak i neku lakšu ulogu u polju, naime pozicija catchera je prezahtjevna i momčadi u većini slučajeva vrhunskim batterima pronalaze lakše uloge u obrani).

Dok Harper ne stasa (i ako stasa) glavno napadačko oružje bit će Ryan Zimmerman, igrač treće baze koji se zadnje dvije godine nametnuo kao jedan od najboljih u ligi na svojoj poziciji. Zimmerman je njihov prvi izbor od dolaska u Washington, praktički lice franšize. Odnosno, to je bio do ove godine. Kada se prije nekoliko mjeseci iz druge lige u prvu momčad prebacio Stephen Strasburg, za Nationalse je i službeno počelo novo doba.

Kakva ludnice je vladala u cijeloj zemlji oko Strasburga najbolje govori sljedeća izjava nastala u vrijeme LeBronove ''The Decision'' autor koje je jedan novinar (poprilično duhovita stvar, ovo je moja krnja verzija) - sad kada je LeBron konačno odlučio gdje nastavlja karijeru, možemo li se vratiti normalnom životu i bavljenju Strasburgom? Točno se sjećam njegove MLB premijere, bila je u pitanju prva utakmica NBA Finala te sam u pauzama košarke pratio njegov nastup na ESPN America.

Rijetko kada hype opravda očekivanja, ali u slučaju Strasburga bilo je tako. Klinac je u svom prvom MLB nastupu rasturio, izbacivši rekordan broj igrača za prvu utakmicu, odigravši bez greške i pokazavši svoj zavidan repertoar. Strasburg je sa svoje 22 godine već pravi as, uz brzu loptu koja probija granicu od 100 milja na sat, preko fantastičnih change-upa (ravni pitchevi sporije brzine) do ludih krivulja svake vrste, posjeduje i kontrolu i koncentraciju ravnu najvećima.

Gledati igrača s toliko različitih oružja koji ne griješi poseban je doživljaj, samo što nažalost po Nationalse sreća nije dugo trajala – Strasburg je ubrzo počeo osjećati probleme s rukom, a po novome će izgleda morati i na operaciju zbog koje možda propusti i cijelu iduću sezonu.

Međutim, iduća sezona za Washington ionako nije presudna. Oni su u fazi prikupljanja talenta i slaganja momčadi koja bi svoj vrhunac trebala imati za 3-4 sezone. Tada će imati Harpera i Zimmermana u napadu, a obranu će držati Strasburg i još nekoliko potencijalnih all-star pitchera.

Jordan Zimmermann (nije u rodu s Ryanom, a ima i dva n na kraju) izabran je godinu prije Strasburga, ovu sezonu je propustio zbog iste ozljede, a po onome što je prikazao lani u rookie nastupima, trebao bi postati solidan drugi ili treći starter. Drew Storen, ovogodišnji rookie, od prvoga dana planiran je kao budući closer i prvo ime na klupi, a tu je još jedan mladić, Tyler Clippard, trenutni najbolji rezervni pitcher u momčadi, kojega su prije nekoliko godina ukrali Yankeesima iz njihovog dvorišta.

Ima tu dovoljno materijala da se dogodine dođe barem do polovičnog učinka, ali, u slučaju da se sve poklopi, potencijal ove momčadi u nešto daljoj budućnosti je strašan. Kad dodaš još Ovechkina i Johna Walla te izgleda ponovno dobre Redskinse, ispada da vošingtonske zaljubljenike u sport čekaju zlatna vremena.

THE ROSTER OF THREE

The Last Airbender (M. Night Shyamalan, 2010.)

Ili kako su ga naši preveli – ''Posljednji Airbender''. Funny shit. Da, M. Night je opet nadmašio sam sebe – opet je snimio gori film od onoga prethodnoga. Iako, ovaj put mi čak i nije imao nekakvu trash vrijednost, obzirom da je ovo ozbiljni dječji film (koliko tako nešto može biti ozbiljno). A opet, i ''Lady In The Water'' je bio ozbiljan dječji film. Kako god, lijepo je vidjeti da legenda i dalje radi što hoće, snimajući sve skuplje projekte kako mu autorska kvaliteta sve više opada. Iako su neki sumnjali da je ovakav blockbuster znak da se i on prodao te da je postao tek najamnik, očito je iz svakog lošeg dijaloga, svake loše režirane sekvence, da je ovo M. Nightov projekt. Pusti ti posljednjeg zrakosavijača, čovječanstvu treba više ovakvih savijača sistema iznutra, ljudi vjernih sebi ma kako ta vjera bila neopravdana.

The Man Who Heard Voices (Michael Bamberger, 2007.)

Sportski novinar na jednoj zabavi susreće poznatog redatelja te fasciniran njime odlučuje napisati knjigu o radu na njegovom novom filmu. Ne, to nije sadržaj ovoga romana, jer ovo nije roman. Ovo je kratki sinopsis događaja koji su doveli do realizacije ove knjige koja je rezultat višemjesečnog praćenja rada M. Night Shyamalana na filmu ''Lady In The Water'', od konstantnih prekrajanja scenarija do samog snimanja. Film je to koji je definitivno razotkrio M. Nighta kao autora koji nema što za reći, ali kako i ova knjiga uspijeva prikazati, usprkos tome nije riječ o ništa manje fascinantnom liku, čovjeku koji se nakon jednog slučajnog hita stvorenog vlastitim talentom odjednom našao u poziciji u kojoj je svaki dan borba za očuvanje stečenog statusa. Lud, egoista, vizionar, ma što god od toga bio, M. Night nikad nije dosadan.

A Man Under The Influence (Alejandro Escovedo, 2001.)

Jadni Escovedo, taman je snimio ovo remek-djelo od albuma kad se razbolio nakon čega se njegova karijera pretvorila u klasičnu sprdačinu – kolege su mu počele organizirati koncerte i snimati ''tribute'' albume kako bi mu skupili love za liječenje, postao je ljubimac medija koji su uvijek spremni podržati bilo kojeg autsajdera, što mu je odredilo i kasniju karijeru – svaka ploča koju je snimio nakon ove proglašavana je graničnim remek-djelo, a u biti bi se radilo o solidno odrađenom poslu ovog vrhunskog muzičara (doduše, album nakon nazvan ''The Boxing Mirror'' jednako je snažna kolekcija pjesama, samo više u goth tonu, nešto kao teksaški Cave) koji je, eto, imao dovoljno sreće u životu da snimi ovaj vrhunski spoj country balada, americana veselica i uopće žanrovskih momenata duboko nasljonjenih na Parsona i Teksas, ali i na roots rock '80-ih. Ništa originalno, ali svaka sekunda zvuči ultimativno.