ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

19Jul/120

30 FOR 30: MEMPHIS

Posted by Gee_Spot

SCORE: 41-25

MVP: Marc Gasol

X-faktor: Zach Randolph

Memphis je u skraćenu sezonu ušao pun samopouzdanja. Nakon što su pola godine ranije izbacili Spurse u prvom krugu i odvukli polufinalnu seriju Zapada s Thunderom do sedme utakmice bez Rudya Gaya (ostvarivši pozitivan score 7-6 usprkos ispadanju), Grizzliesi su odlučili zadržati jezgru na okupu. Marc Gasol je dobio treći maksimalan ugovor (Gay i Randolph vlasnicu su preostala dva) što je značilo da su za iduće četiri godine popunili salary cap ugovorima sa samo 4 igrača (tu je i Conleyevih 8 milijuna po godini), ali radilo se o logičnom potezu. Naime, nagledali smo se raznih pokušaja okupljanja novih Pistonsa, ali nitko se još nije toliko približio okupljanju petorke sposobne donijeti naslov bez pomoći franšiznog talenta (Miami za isti novac ima Veliku Trojku, a ne Post-Pistonse, ali to je za neku drugu priču).

Recept je, doduše, nešto drugačiji. Randolph je pljunuti R. Wallace po lakoći kojom trpa i problematičnoj prošlosti (nažalost po Memphis, ne i po sjajnoj igri u obrani), ali Gasol je totalna suprotnost B. Wallaceu (dominira all-round učinkom umjesto obranom), Conley Billupsu (playmaker koji je naučio biti strijelac nasuprot strijelcu koji je naučio biti play), Gay Princeu (prvi je profinjeniji u napadu, drugi dominantan u obrani), a Allen Hamiltonu (stoper koji drži ritam igrom u obrani – strijelac koji daje ritam u napadu). Uloge su tako zamijenjene (centri su centri svega, naravno, ali Billups je lider Pistonsa, a Zach Grizzliesa, Allen i Prince su role playeri, Rip i Gay druge opcije, a Conley i Sheed daju potrebnu dozu graničnog all-star talenta - čak je i Darrell Arthur stilom igre pljunuti McDyess), ali ne i princip.

Istina, Pistonsi u naponu snage bili su bolja momčad, ali ne zaboravimo da Memphis ne samo da još nije stigao u napon snage, nego nije dobio ni poštenu priliku da zaigra zajedno sa svim dijelovima u jednom komadu. Nakon što su godinu ranije ostali bez Gaya za zadnjih 30 utakmica i playoff, ove sezone snovi su im se srušili nakon samo 4 utakmice kada je Zacha izdalo koljeno. Obzirom da su u sezonu ušli bez Arthura (Ahilova tetiva), ovaj udarac doveo je do novog preslagivanja. Marc Gasol morao je ponijeti veći teret u napadu, što je sjajno iskoristio. Izborio je all-star nastup, te, barem po meni, i pravo izbora u treću petorku lige jer, bez njegovih screenova i asista, Memphisov napad pao bi još niže od mizernog 19. mjesta u napadačkom učinku.

Naravno, pritom se i potpuno iscrpio (Hollins mu je povećao minutažu s 32 na 37 minuta), što je odnijelo svoj danak u playoffu kada nije imao snage dominirati protiv obrambeno limitirane visoke rotacije Clippersa. Također, prva opcija postao je Gay, kojemu je veći broj lopti smanjio produktivnost, a taj manjak u napadu protiv Clippersa u prvoj rundi nije se dao maskirati, usprkos još jednom čvrstoj obrani koja je sezonu završila na 7. mjestu uz tendenciju daljnjeg rasta. Conley i Allen zadržali su svoju razinu, posebice u stvaranju laganih košea u tranziciji, međutim, čak ni solidna izdanja Arthurovih zamjena Speightsa i Cunninghama nisu pomogla jer su veći dio sezone mijenjali ne samo Arthura, već i Randolpha.

Doduše, Zach se vratio dva i pol mjeseca kasnije u zadnjoj trećini sezone, odigrao ukupno 28 utakmica, ali vratio se kao pola igrača na kojega smo navikli, onemogućivši tako Memphisu još jedan pobjednički playoff niz. Uostalom, da se vratim još jednom na Clipperse, posebice na sedmu utakmicu koju je Memphis izgubio pred svojom publikom protiv jednako načetih Paula i Griffina. U idealnim uvjetima ovakva šansa se ne propušta, ali kada imate pola Zacha, premorenog Gasola i neprilagođenog Gaya, teško da možete bolje. Mislim, ako niste u stanju vrtiti svoju udarnu akciju, a ta je high-low igra između visokih igrača, osuđeni ste na Gaya kao prvu opciju bez vanjskog šuta (31% za tri i samo 34% s poludistance) i sposobnosti kreiranja prostora suigračima (2.3 asista). Čovjek je atleta koji zna igrati u reketu i ima fizikalije za pružiti potrebno u obrani, ali ako vam je on centar napada, niste ozbiljna momčad.

Ovim detaljima treba dodati i strukturne probleme rostera. Nejasnom odlukom na početku sezone pustili su Vasqueza, junaka prošlogodišnjeg playoffa, u Hornetse te su tako ostali i bez back-up playa (gadno su se prevarili ako su vjerovali da povratnik iz Europe Jeremy Pargo i rookie Josh Selby mogu igrati na NBA razini), a zauzvrat su dobili još jednog napadački limitiranog stopera (Pondextera, zbog kojega su kasnije Sixersima poslali Sama Younga koji je odjednom postao višak).

Naravno, cijelo ovo vrijeme nisu riješili pitanje vanjskog šuta, otežavajući tako dodatno život Gasolu i Gayu u postu jer, osim Conleya i Mayovih bljeskova, nisu imali igrače koji bi raširili obranu protivnika. Mayo je poseban slučaj, odigrao je solidnu sezonu kao strijelac s klupe, svima je bilo jasno da su minute koje će dobiti na obje vanjske pozicije u playoffu ključne upravo zbog tog šuta za tri i sposobnosti da zavrti akciju, ali, umjesto da bude odgovor na sve probleme, on je i sam postao ogroman problem – imao je više izgubljenih od asista (18 naprema 15) i usput je iz igre gađao 27% (29% za tricu). Mislim, kad staviš ovako sve na papir, pravo je čudo da je Memphis i izdržao do sedme utakmice (a nisam ni spomenuo sve problematične poteze koje je tijekom cijele serije vukao trener Hollins koji se iz lanjskog junaka pretvorio u ovogodišnjeg tragičara).

FAST FORWARD

U novu sezonu ulazi se s nešto manje arogancije, ali usprkos svim lanjskim felerima nema razloga za strah. Vrati li se Zach u formu od prije dvije godine, balans u momčadi opet će biti uspostavljen – Gasol će imati koga hraniti loptama s vrha reketa (ili Zacha nakon screena ili cutere s boka), bez da se pre-često mora spuštati u post, a Gay će se vratiti roli sporedne opcije koja bi trebala donijeti pomak u šuterskoj učinkovitosti (više otvorenih šuteva, manje izolacija). Conley će i dalje kontrolirati ritam i paziti da omjer pick igre, tranzicije, post up situacija i spot up prilika bude podjednak, a Allen će biti zadužen za davanje ritma ipak najvažnijem segmentu njihove igre, a taj je obrana - kombinacija dva masivna i pokretna tijela u reketu te tri aktivna i dugoruka igrača uokolo sama po sebi dovoljna je za playoff.

Odlazak Mayoa nije problem obzirom da su lukavo potpisali Jerryda Baylessa, momka koji je zadnje dvije sezone po svim statističkim pokazateljima igrač superioran Mayou u onome što Memphis treba (bolji šuter za tri, usput i pravi combo-bek sposoban igrati playa cijelo vrijeme, ali i trpati znatno boljim ukupnim šuterskim učinkom uz puno više slobodnih bacanja), ali ima jedan problem – nije u stanju ostati zdrav. Mayo je prosječan igrač, ali barem na njega možeš računati svaku večer. Bayless je pak lani opet propustio pola sezone te, usprkos tome što je draftiran iste godine kad i Mayo, na kontu ima 72 utakmice manje. Uspije li ostati zdrav, Memphis s njim riješava dvije muhe jednim udarcem (zamjenu za Mayoa i Vasqueza). Ne uspije li, pitanje je tko će zabiti Mayovih 100 trica godišnje.

A trice su detalj koji ni u ovom prijelaznom roku nije saniran, pitanje swingmana koji može zabijati iz vana i dalje ostaje otvoreno. Prostora na salary capu nemaju, Bayless ih je koštao mini-midlevel, a to znači da ih čeka još jedna godina mučenja u napadu. Srećom, jezgra je potpisana na iduće tri sezone i imaju dovoljno vremena da pronađu formulu uspjeha koja će uključivati i odluku o produženje s Allenom (slobodan igrač dogodine, ponudi li mu netko više od midlevela Memphis vrlo vjerojatno ostaje bez svog lidera, što u neku ruku i ne mora biti loše obzirom da Tony prelazi 30-u, što je za igrače zadatka obično znak da je vrijeme da počnu razmišljati o skromnijim rolama), ali prije svega sagledavanje šire slike i možebitne radikalne poteze. Zachu nije preostalo još puno godina na all-star nivou (ako ih još uopće i ima) te će, ako ih misle iskoristiti, morati pronaći nekoga tko će u Gayu vidjeti nositelja i tko će im zauzvrat dati prijeko potrebnog strijelca iz vana koji stvarno može igrati vani.

JEZGRA: Randolph, Gasol, Gay, Conley, Allen, Bayless, Arthur (63 milje)

ROSTER: jezgra + Cunningham, Speights, Pondexter, Pargo, Selby, Wroten (73 milje)

- trenutna blizina poreza na luksuz znači da su u Memphisu poprilično hrabri kada na ovako malom tržištu koketiraju s penalima (koji su neizbježni, a potpišu li još dva igrača za minimum na koja imaju pravo probit će čak i granicu soft capa i ulaze u teritorij koji im dodatno sužava mogućnosti)

- produženje sa Speightsom nije bilo nužno, mogli su naći sličnu produkciju za manje od 4 milje, ali obzirom da se radi o igraču na kojega imaju prava i zbog kojega nisu morali dirati svoj mini-midlevel, šteta je smanjena (da su doveli nekoga iz vana, ne bi im ostalo dovoljno za Baylessa)

- Arthur se vraća u ulogu prvog visokog s klupe (također ga potpisali preko capa), a to vjerojatno znači da se Haddadi ne vraća (svaki ugovor koji mu daju iznosit će duplo zbog probijene granice od 70 milja)

- lani su mogli zamijeniti Gaya za Ellisa i Wrighta (Warriorsi su sve do drafta tražili startnu trojku), a u budućnosti će to biti sve teže zbog postroženih pravila salary capa (naravno, uvijek će postojati očajne franšize poput Wolvesa spremne preuzeti ovih suludih 56 milja koliko ugovor garantira Gayu u iduće tri godine, ali poanta nije samo da ga se riješe – iako će i to možda biti slučaj za godinu dana – već da zauzvrat dobiju nešto više od npr. Ridnoura, Williamsa i Budingera)

- kad smo već kod Wolvesa, bilo je riječi o zamjeni Cunninghama (koji je povratkom Arthura nepotreban kao četvrti krilni centar i treći pick & pop visoki s klupe) za njihovog šutera Ellingtona, ali nikakvih službenih potvrda ovog tradea u ovom trenutku još nema (Ellington je jednodimenzionalni šuter od kojega nema previše koristi, ali ima više smisla u Memphisu od Cunninghama)

12May/126

DAY FOURTEEN – GRINDING IT OUT

Posted by Gee_Spot

GRIZZLIES @ CLIPPERS

- još jedna napetica koja se odlučivala u zadnjim sekundama, ali, za razliku od dosadašnjih susreta, po prvi puta se moglo osjetiti kako Grizliji imaju momentum i kako su Paul i društvo ti kojima ponestaje ideja

- Memphis je jahao sjajnog Gasola cijelu utakmicu, a Zach je konačno nadigrao Blakea - Randolph je u drugom dijelu obranom i "Alija Sirotanović" izvedbom pod koševima bio emotivna vaga momčadi (njegovih 16 skokova su i razlika u ukupnom broju skokova dviju momčadi - 48 naprema 32 za Memphis)

- jednako važna vaga je bio pritajeni lider Tony Allen (na neki način začetnik Grizzliesa onim šamarom kojega je opalio Mayou), dokazano srce prvaka, koji je u svojih 30 minuta bitke s Paulom (posebice sjajnom igrom u zadnjih nekoliko minuta koja uključuje fantastičnu obranu + iznuđena slobodna bacanja) uspio pronaći dovoljno energije da odnese pobjedu u dvoboju dva ranjena ratnika

- Clippersima je svakako život otežala činjenica da su Blake i CP3 do starta bili upitni za nastup, ali u playoff košarci istegnuta koljena, bolne prepone i polomljeni prsti nisu isprika, ponekad je borbenost dovoljna da se prevlada razlika u talentu

- problemom se tako pokazalo što Clippersi nemaju drugu opciju sposobnu uskočiti u glavnu ulogu kada Paul ne igra na franšiznoj razini, pa je tako prednost Memphisa tijekom cijele utakmice uglavnom stizala sjajna podrška s klupe u vidu Evansa i Martina (dva veterana su igrali ne nužno učinkovito, ali itekako žestoko), odnosno Bledsoea

- nažalost, Evans, Martin i Bledsoe mogu pomoći u obrani i podizanju voljnog momenta, ali ne i u zabijanju, a tu su podbacili Young i Williams (dok Younga zbog fizikalija i meke ruke svakako treba zadržati jer ima potencijala postati 3&D opcija startne vrijednosti, Mo se još jednom u ovom playoffu dokazao kao obična zujalica i nekako mi se čini da nakon ovakvih partija baš i neće biti glasan u traženju novog ugovora)

- još jedna ogromna vrijednost Evansa i Martina je ta što, iako su dodani usred sezone čisto da popune rupe u rotaciji, danas u ključnim utakmicama omogućuju Vinnieu da izbjegne davanje veće minutaže Jordanu, znanom i kao najgori obrambeni centar u NBA ligi - startni centar Clippersa noćas je početkom treće četvrtine odigrao možda i najbolji niz minuta u cijeloj seriji, donio je energiju pod oba obruča, ali se i vrlo brzo vratio u ono svoje dekoncentrirano i nerealno stanje u kojem živi, stanje franšiznog centra, dok je realnost nešto sasvim drugo (ne shvati li ubrzo da je njegova zadaća prije svega skakati i čuvati obruč, ugovor koji su mu Clippersi dali mogao bi se pokazati ogromnom preprekom na putu slaganja šampionske momčadi oko Paula i Blakea)

- kod Memphisa je opet bitnu rolu odradio Haddadi, Hollins je pred završnicu odmarao Gasola pouzdanim Irancem umjesto beskrvnim Speightsom (sjajna ruka, ali pristup obrani mu je, i sinoć i inače, kao da se radi o trening kampu) i tako mu zaradio novi ugovor, svi koji će pokušati uloviti Asika mogu računati na Hameda kao B opciju

- u nedjelju je sve otvoreno, posebice ako ovaj dan odmora pomogne Paulu da sanira dio zdravstvenih problema, ali, obzirom na to kako su reagirali Marc Gasol i Zach Randolph kad su se našli pred zidom, Memphis bi trebao imati malu startnu prednost pred svojom publikom

- opaska vezana uz tržnicu za kraj - ispadne li Memphis i ne dobije li Mayo priliku da se iskupi za očajno izdanje u ovoj seriji, netko bi već za midlevel mogao upecati potencijalnog startera, odnosno u najgorem slučaju dokazanog swingmana s klupe koji može poslužiti i kao instant napad, po potrebi čak i back-up play

27Apr/1232

VAKULA 2012.

Posted by Gee_Spot

Nakon sinoćnjih "dvoboja" dobili smo i službene potvrde playoff kombinacija, tako da nam ne preostaje ništa osim opaliti prognoze u novom izdanju Vakule. Za one koji eventualno ne znaju o čemu se radi, kratka rekapitulacija – Vakula je nagrada koja se dodjeljuje najboljem prognozeru playoff raspleta, a jedini uvjet koji morate ispuniti je da u komentare ispod teksta ostavite svoju viziju doigravanja i to do prvog podbacivanja sutra u 19.00.

Kako je moja prognoza manje-više poznata nakon nedavnog maratonskog podcasta, ovom prilikom ću još jednom podsjetiti na potencijalne ključne momente svake serije uz par noviteta u odnosu na prijašnje postove koje ćete otkriti u daljnjem tekstu. Sad mi ostaje još samo da vam zaželim puno sjajnih utakmica i trenutaka za pamćenje u još jednom izdanju najbolje zabave na svijetu – NBA playoffa u kombinaciji s proljećem.

FIRST ROUND

Bulls vs Sixers

SCORE: 4 – 1

Sixersi su pogubili smisao vlastitog postojanja, ali u srži i dalje ostaju čvrsta momčad donekle složena na sličan način kao i Bullsi, posebice napadački. Dodaj još nepoznanicu oko Roseove forme i potpuno je razumljivo da Evan Turner glasno razmišlja kako su Bullsi bolja šansa od Heata – protiv Miamia doživjeli bi metlu, ovako imaju jednu pobjedu garantiranu.

ALTERNATIVE SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Noah, Gibson i Boozer, pa i Asik, moraju u seriji protiv Branda, Younga i Hawesa dokazati da su sposobni imati skakačku nadmoć i zabiti preko 40 u reketu ako misle da ih itko ozbiljno shvati kao podršku Roseu.

Heat vs Knicks

SCORE: 4 – 2

Knicksi u playoff ulaze napaljeni i razigrani, imaju Chandlera koji zna kako se pobjeđuje Miami, Fieldsa i Shumperta koje mogu baciti na Wadea, Carmela koji može pratiti Jamesa koš za koš i Novaka i Smitha sposobne izrešetati jednu od najgorih obrana trice u NBA. S druge strane, Knicksi imaju čak i goru situaciju na poziciji playa od Heata, imaju Amarea za kojega nakon cijele sezone uopće nemamo pojma da li je sposoban igrati i, ako je, koja mu je uopće uloga. To praktički znači da čak ni ona potencijalna prednost pod košem koju Knicksi imaju na papiru ne postoji jer, ako će Melo igrati četvorku, onda će i James igrati četvorku, a to znači da Spoelstra neće imati previše potrebe za ijednim drugim visokim osim Bosha. Ako će Chandler morati izlaziti na visoki post da pokrije Bosha, jasno vam je što će se dogoditi s reketom Knicksa.

ALT SCORE: 4 – 1

X-FAKTOR: Woodson, odnosno njegove odluke glede podjele minuta. Korištenje Bibbya i Douglasa uopće, odnosno Davisa i Amarea u značajnim ulogama, ubija sav potencijal ove momčadi. Igrati s vanjskom linijom Smith – Shumpert – Fields te Novakom, Melom i Tysonom u frontcourtu (Jeffries zatvara užu rotaciju, Harrellson i Davis su tu kao osiguranja) protiv Heata ima smisla jer Chalmers je ionako combo talent protiv kojega je moguće sakriti Shumperta kao playa čija je zadaća ionako tu i tamo prenijeti loptu do Mela.

Pacers vs Magic

SCORE: 4 – 0

Navodno će Hedo biti spreman. Yipikaye! Ovdje je jedino pitanje koliko su Pacersi koncentrirani na odrađivanje posla, a koliko su im misli već na drugoj rundi.

ALT SCORE: 4 – 1

X-FAKTOR: Bit će zanimljivo pratiti može li Magic izgubiti utakmicu u kojoj im uspije ubaciti 20 trica.

Hawks vs Celtics

SCORE: 2 - 4

Celticsi imaju prednost u svim linijama, a to bi trebalo biti dovoljno obzirom da obje momčadi njeguju sličnu filozofiju igre koja se bazira na nesebičnom i sporom napadu, odnosno čvrstoj i agresivnoj obrani. Rondo je za tri klase bolji play od Teaguea, Pierce je hall of fame veteran dok Joe Johnson to nije, a KG i Bass su definitivno bolji šuteri od Smitha. Jedino u čemu su izjednačeni je manjak dubine nakon prvih šest igrača.

ALT SCORE: 1 - 4

X-FAKTOR: Ta prednost domaćeg terena bi mogla biti zeznuta, ali samo ako se Hawksi dočepaju sedme utakmice. Neće.

Spurs vs Jazz

SCORE: 4 – 1

Bit će zanimljivo pratiti kako se Spursi nose s visokim dvojcem Jazza jer radi se o izvrsnoj pripremi za Memphis. Ako Big Al i Millsap natjeraju Popa da odustane od svojih najboljih napadačkih postava s Mattom Bonnerom kao stretch četvorkom, onda ćemo dobiti potvrdu da će Spursi opet imati problem protiv Memphisa. Korištenjem Blaira ili Splittera uz Timmya, fenomenalni napad Spursa pretvara su u puno statičnije i neučinkovitije oružje, a to u kombinaciji s mekanom obranom nije baš neki preduvjet za uspjeh. Doduše, protiv Jazza i njegove slabašne vanjske linije, odnosno očajnog šuterskog učinka, Parker i Ginobili bi trebali biti dovoljni, ali, za nešto više, Spursi trebaju Bonnera na parketu.

ALT SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Derrick Favors. Uspije li momak ostati na parketu dovoljno dugo i ne podlegne li playoff atmosferi, Jazzeri odjednom u reketu imaju kontrolu skoka i rampu ispred obruča. Povremene rotacije s tri visoka koje je Corbin koristio tijekom završnice sezone ovdje neće biti dovoljne - ako misle ozbiljnije zaprijetiti Spursima treba im rasni razbijač u sredini od početka do kraja serije.

Thunder vs Mavs

SCORE: 4 - 1

Nikad ne podcjenjuj srce prvaka. Ali isto tako se nikad ne kladi na ekipu u kojoj je Vince Carter druga opcija.

ALT SCORE: 4 – 0

X-FAKTOR: Obzirom na čvrstu obranu Dallasa u reketu i slabašan napadački potencijal Oklahome u postu, ovo bi mogla biti itekako zanimljiva serija kada bi Kidd, Dirk i Terry pronašli lanjsku formu i kada bi se Carter, West i Beubois našli u poziciji da budu bonus, a ne praktički nositelji.

Lakers vs Nuggets

SCORE: 4 – 3

Ako postoji još netko na ovom planetu tko se pita zašto su Nuggetsi izabrali Lakerse umjesto da su ciljali na Thunder, evo još jednom objašnjenja. Da, Thunder igra sličnu košarku kao Denver i bolje im leže stilski, ali problem je u tome što je Thunder za klasu bolji u run and gunu od Nuggetsa jer ima talentiranije revolveraše. Lakersi s druge strane stilski ne mogu biti različitiji od Denvera i u stanju su koristiti njihove slabosti u obrani reketa, ali, pazi ovo, jednako tako je Denver u stanju koristiti slabosti Lakersa u manjku aktivnih tijela i brzini. Denver je zeznut protivnik Lakersima i iz razloga što pred Mikea Brownea stavlja opasnu dvojbu – da li se zatvoriti u reket i riskirati baraž trica, ali pritom barem spriječiti ulaze pod koš i smanjiti opasnost od potencijalnih problema s osobnima koji prijete Bynumu i Gasolu, ili čuvati tricu i omogučiti Nuggetsima gomilu lakih koševa iz ulaza i s linije slobodnih, a usput i riskirati igrati dobar dio utakmice bez jednog od dva centra? George Karl je bacio rukavicu, bit će zanimljivo vidjeti kako će Brown odgovoriti, iako realno Lakersi imaju prednost u svim linijama osim na poziciji playa. Ali, Sessions djeluje kao netko tko može dobrim dijelom odgovoriti na učinak Lawsona i Millera i tako izbaciti Denveru ključnog jokera iz ruke.

ALT SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Nuggetse nije pametno podcijenjivati obzirom da su uhvatili respekta vrijednih 38 pobjeda u sezoni u kojoj su imali više problema s ozljedama glavnih igrača od ijedne druge playoff momčadi, ali razlog zašto ne percipiramo toliko njihove probleme je taj što u biti nemamo pojma tko je tamo glavni igrač. Kad nekome fali Ginobili ili Randolph ili Rose, to se itekako primjeti, ali manjak Galinaria ili Lawsona ne privlači toliku pažnju. Hoću reći da je George Karl još jednom napravio sjajan posao i da je on možda ta glavna zvijezda Nuggetsa. Međutim, ako moram birati između Karla i Bynuma, ipak biram Bynuma. Nuggetsi imaju zanimljivu skupinu visokih koja energijom i skokom može donekle parirati centru Lakersa, ali ga ne mogu zaustaviti (čovjek gađa 70% s linije slobodnih i 66% iz pivot situacija, s tim da se ta brojka penje preko 70% u završnicama). Bynuma mogu zaustaviti samo on sam (idiotskim faulovima ili tehničkima) ili Mike Brown (forsiranjem Kobea ili postavljanjem igre tako da Bynum ostaje na otvorenom prostoru u obrani).

Grizzlies vs Clippers

SCORE: 4 – 2

Osvajanje prednosti domaćeg terena samo pojačava dojam o Memphisu kao favoritu u ovoj seriji. Koja će biti zanimljiva iz niza razloga, a ponajprije zbog dvoboja Paula i vanjske linije Conley – Allen, odnosno zbog stasavanja Blakea i Jordana protiv dominantnog para visokih (prvi će zasigurno doživjeti prosvjetljenje nakon prvog bolnog playoff iskustva, a drugi će morati pokazati nešto više od plivanja u obrani kako bi ga se smatralo bitnim igračem za budućnost). Ipak, jedan Paul ne čini proljeće, njegova kvaliteta garancija je borbene i izjednačene serije, ali ne može biti prevaga protiv ekipe koja ima toliku prednost na svim ostalim pozicijama na parketu.

ATL SCORE: 4 – 3

X- FAKTOR: CP3 može išupati par pobjeda, ali za prolaz s utakmicom manje na svom parketu protiv iskusnije i bolje unutarnje linije protivnika, Clippersi bi trebali dobiti maksimalnu podršku s bokova u obliku gomile trica koje bi, ne samo raširile obranu Memphisa, već ih i natjerale na ofenzivniji pristup. Zato će all-round učinci Mayoa i Gaya biti od presudne važnosti misle li izbjeći šokove. Ostaviš li Paulu više prostora nego što treba, on će to znati iskoristiti.

SECOND ROUND

Bulls vs Celtics

SCORE: 4 - 3

Iako rezultati tijekom regularne sezone to ne obećavaju, ovo bi trebala biti prava drama od serije iz jednostavnog razloga što je Boston po linijama sposoban parirati Chicagu. Ako Rose nije 100% spreman, Rondo je u stanju anulirati prednost koju Chicago ima na papiru u dvoboju playmakera, a Pierce, Bradley i Allen su talentiranija kombinacija od Denga, Hamiltona, Brewera i Korvera. Bullsi imaju više tijela pod košem, ali ni jedan njihov visoki igrač nije u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom u mjeri u kojoj je to sposoban Garnett. Iako je dosta glumaca promijenjeno, mislim da nas čeka nastavak Najbolje Playoff Serije Svih Vremena.

ALT SCORE: 4 - 2

X-FAKTOR: Bullsi imaju očitu prednost u dva segmenta – skoku i klupi. Obzirom da KG i Bass igraju predaleko od koša da bi uhvatili poneki skok u napadu, možemo očekivati kako Chicago neće imati problema u kontroli reketa u fazi obrane, dok nedostatak rasnog skakača kod Celticsa i uopće manjak aktivnih visokih tijela omogućuje najboljoj skakačkoj momčadi lige po pitanju ofenzivnih skokova gomilu dodatnih napada. Učinak klupe nije ništa manje značajan, posebice obzirom na prednost domaćeg terena i potencijalnu sedmu utakmicu u kojoj bi Rivers bio prisiljen rotirati maksimalno sedam igrača i potpuno iscrpiti Garnetta, dok se Thibodeau u takvom scenariju itekako može osloniti na energiju Gibsona (koji je svojevrsni mini-KG u obrani) i šuterski raspon Korvera.

Heat vs Pacers

SCORE: 4 – 2

Nakon Knicksa, raspored Miamiu donosi još jednu momčad koja nije u stanju iskoristiti njihove slabosti na poziciji playmakera (Hill i Collison su jednako prosječni kao i Chalmers). Ono što Pacersi mogu je uspostaviti dominaciju u reketu i skoku, ali iluzorno je očekivati da George, Granger i West, ma koliko solidni bili, mogu u direktnim sudarima nadigrati Wadea, Jamesa ili Bosha. Očekujte žilave Pacerse, ali i to da će talent presuditi jer teško se sjetiti kada je zadnji put seriju izgubila momčad koja ima tri najbolja igrača na parketu, bez obzira u koliko nezgodnih matchup situacija ih doveo protivnik.

ALT SCORE: 4 - 1

X-FAKTOR: Hibbertova igra u postu. Uspije li dvojac Vogel-Shaw pronaći načina da koristi slabosti Heata u branjenju centarske igre leđima, Pacersi bi, uz podršku s linije za tri i gomilu slobodnih bacanja, mogli napadački pratiti ritam Heata. Naravno, za tako nešto bi Hibbert morao odigrati Bynumovski u reketu i dominirati na oba kraja parketa, a ne tek tu i tamo iskoristiti činjenicu da će ga čuvati mnogo niži i mnogo drveniji igrači.

Spurs vs Grizzlies

SCORE: 2 – 4

Najuzbudljivija serija prve i druge runde svakako je novi obračun Spursa i Grizzliesa. San Antonio za razliku od lani ulazi u playoff u punoj spremi, Memphis dobrano načet i obzirom na izjednačenost ovih momčadi, možda upravo u tome leži ključ raspleta. Ja ipak tipujem na Memphis iz jednostavnog razloga što su u stanju ne samo dominirati pod košem, već i natjerati Spurse da prestanu igrati kao Spursi. Ako se dobro sjećete lanjskog dvoboja, onda vam je poznato da Bonner ne može ostati na parketu pored živog Randolpha, a to znači da će Pop morati puno više nego što bi želio koristiti Timmya i Splittera kao par pod koševima. S jedne strane Z-Bo onemogućuje Spursima trice i rašireni reket na kojima se njihov sjajni napad bazira, a s druge ne postoji nitko sposoban zaustaviti ga u pick igri. Čak i ispod 100% spreme, Randolph mi se čini neriješivom zagonetkom za San Antonio. Na bokovima prednost ima Ginobili, ali kombinacija žilavih atleta koju Hollins ima na raspolaganju svodi je na minimum, a slično je i s Parkerom – koliko god individualno bio bolji od Conleya, nije toliko dobar da nadigra pritisak vanjske linije Grizzliesa.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Prednost domaćeg terena mogla bi se pokazati presudnom ako dođe do sedme utakmice, što je situacija koju je Memphis lani uspio izbjeći. Koliko god nezgodni bili, Grizliji ipak nemaju iskustvo Timmya, Manua i Tonya u takvim situacijama i ako misle napraviti korak dalje, moraju ovo zaključiti u 6.

Thunder vs Lakers

SCORE: 4 – 2

Lakerse čeka slično mučenje kao i protiv Nuggetsa, trebat će pratiti brzinu i agresivnost Thundera, a to definitivno nije lako kad ste stari, tanki i umorni od serije prije. Dominacija u reketu od strane Lakersa trebala bi biti prisutna i u ovoj seriji, iako Oklahoma s veteranima poput Perkinsa i Collisona može odigrati puno bolju pozicionu obranu od Nuggetsa uz minimalno udvajanje Bynuma. S druge strane, Harden i Durant su jednostavno previše za Kobea, a dok se Sessions čini sposobnim smetati Lawsonu, protiv Westbrookove snage i agresivnosti neće moći previše napraviti.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Iskustvo i žilavost Lakersa u stanju su produžiti ovu seriju, ali nemoć kakvu su osjećali i lani protiv Dallasa jednostavno neće moći izbjeći. Thunder je mlađa, dublja i energičnija momčad i to bi trebalo presuditi.

CONFERENCE FINALS

Bulls vs Heat

SCORE: 2 – 4

Čak i ako Rose do ovog trenutka uhvati vrhunsku formu, njegova dominacija nad Chalmersom nije dovoljna naspram Jamesa i Wadea ako visoki igrači Chicaga ne budu spremni gospodariti reketom od prve do zadnje sekunde. Miami je napadački opasniji čak i bez ikakve podrške s klupe, a u slučaju da se probudi Miller ili Battier, mogu si upisati tri pobjede doma. Bullsi trebaju skok da bi se kotrljali, ali još više trebaju podršku klupe kako bi sakrili napadačke slabosti startne petorke. I tu ključnu ulogu možda odigra ta sedma utakmica doma. Koliko god James bio veličanstven igrač, već smo se nagledali ključnih utakmica u kojima nije u stanju šampionski reagirati, posebice ako se radi o gostovanjima. Ne riješi li Miami ovo doma, ne bi se kladio na njih u sedmoj. I zato mislim da će to riješit u 6.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Kod Bullsa ih je masa – spremni Rose, aktivni Noah i Boozer, raspoloženi Korver i prije svega taj domaći parket. Kod Miamia je samo jedan – kako izvući što više iz pozicija playa i centra i izbiti Bullsima jokera iz ruke. Bilo da to postignu igranjem s nižom postavom, Jamesom na playu ili nečim trećim, Spoelstra i Riley se moraju zaigrati i koristiti individualne prednosti jer u vakuumu Bullsi su jednostavno bolja momčad.

Thunder vs Grizzlies

SCORE: 4 – 3

Još jedna repriza lanjske bitke, još jedna serija na nož s poprilično jasnim postavkama. Dok Memphis opet ima prednost pod košem, Oklahoma donosi puno opasniju igru s bokova i iz vana u kombinaciji s puno sposobnijom obranom od onoga što su u stanju prezentirati Spursi.

ALT SCORE: 4 - 2

X-FAKTOR: James Harden, koji je i lani stabilizirao redove Thundera i odveo ih do pobjede u sedmoj utakmici. Ako će se Gay zabavljati Durantom, a Allen njime, to ostavlja prostora Westbrooku da fizikalijama zlostavlja Conleya. Ako će Allen preuzeti Conleya, Harden će biti taj koji će trčati krugove oko Mayoa. Memphis nema adekvatno rješenje za vanjske igrače Oklahome i iako s druge strane ni Oklahoma nema adekvatno rješenje za dvojac Randolph – Gasol, rješiti fizičku dominaciju Duranta i Westbrooka, odnosno Hardenove playmakerske kvalitete iz pozadine, čini se za mrvicu težim zadatakom od zaustavljanja Z-Boa i Randolpha. Drugim riječima, možemo reći kako će sporedni igrači poput Gaya, Mayoa, Allena i Arenasa morati ostaviti puno veći utjecaj na tijek zbivanja od Ibake, Perkinsa, Collisona i Sefoloshe (i Cooka). U tom slučaju se ipak radije oslanjam na poznatu rotaciju Thundera u kojoj svi znaju svoju rolu, nego demokraciju Memphisa koja još ni sama ne zna kako će se uopće potencijalni premijer Randolph nositi s teretom kojega će nedvojbeno morati ponijeti kada stvari zaguste.

FINALS

Thunder vs Heat

SCORE: 2 – 4

Finale kao naručeno za prvi naslov (možda i jedini) projekta Miami. Brooks nije u stanju koristiti Spoelstrinu neodlučnost isto kao što ni visoki Oklahome nisu u stanju donijeti prevagu u reketu. Sve će se odlučivati u nadmetanju na vanjskim pozicijama, a to znači da se jedino možete nadati kako će Westbrook biti dovoljno sposoban nadoknaditi prednost koju James i Wade imaju pred Durantom i Hardenom. Ja se na to nisam spreman kladiti. A što se same prednosti tiče, ne radi se o nikakvom nepremostivom jazu, dapače, talentom se radi o gotovo podjednakim kombinacijama. Samo, Wade ima šampionsko iskustvo o kojem trojac Thundera još uvijek može samo sanjati, dok Jamesova ključna prednost pred Durantom leži u igračkoj zrelosti. Odnosno, barem bi trebala ležati u toj sposobnosti prepoznavanja kada se treba dignuti na skok-šut, a kada treba spustiti glavu i pod rizikom paralize svom snagom ući u reket. Iako je James do sada ostavio dovoljno razloga za sumnju, njegovo iskustvo poraza u dva Finala čini mi se boljom opcijom od Durantovog junferstva.

ALT SCORE: 1 – 4

X-FAKTOR: Finale se igra onom nesretnom formulom od 2-3-2, a to znači da Miami jednom pobjedom u Oklahomi u prve dvije utakmice ima šansu napraviti ono što je Dallas izveo lani, preuzeti momentum pred tri domaće utakmice i jahati ga do kraja. Obzirom na to kako je Heat izrazito domaćinska momčad i da je ovo druga serija za redom u kojoj neće imati prednost domaćeg terena, vjerovati da mogu rasplet na strani okrenuti u svoju korist baš i nema neko uporište, ali puno više od njihovih potencijalnih neuroza bojim se nezrelosti Thundera u ovakvim situacijama.

CHAMPION

Miami Heat

Naravno, ne osjećam se ništa bolje što sam naslov upravo predao momčadi s bezbroj mana predvođenom čovjekom koji nakon svih ovih godina i dalje grize nokte u napetim situacijama, ali, kad sam se već odlučio za Finale između dva Forresta Gumpa, prednost ipak moram dati onom tko je manje munjen, odnosno onoj ekipi koja nema Westbrooka i Brooksa.

U svakom slučaju, vidimo se u subotu!

7Apr/125

THE THIRD OPTION

Posted by Gee_Spot

U ovoj zgusnutoj sezoni jedna stara izreka mogla bi se pokazati točnijom nego ikada ranije. Obrana i skok donose naslove, govorili bi NBA fanatici, naglašavajući time činjenicu kako je u playoffu od talenta često važniji voljni moment i karakter s jedne strane, odnosno čvrsta i potentna unutarnja linija s druge.

Noćašnje pobjede Pacersa i Grizzliesa iz konteksta regularne sezone nisu ništa više od toga – pobjede u regularnoj sezoni. Međutim, ako ste redovni NBA promatrač, ne možete propustiti uočiti par trendova:

- demaskiranje Miami Heata kao poboljšane momčadi u odnosu na lani, usprkos svoj priči o ubrzanju igre i korištenju posta i dalje imaju rupu pod košem i slabašnu rotaciju

- otkrivanje Pacersa kao jedine istinske plutajuće mine na Istoku zahvaljujući dominantnoj obrani reketa i izuzetnoj realizaciji pod košem

To da je Memphis zbog svoje unutarnje linije nezgodan matchup Miamiu nije novost, ali novost je da Memphis dobiva obrise momčadi kojoj dominacija pod košem čak i nije potrebna da se suprostavi Heatu, iz razloga što su tijekom proteklih par tjedana rješili najveće mane – dubinu rotacije i fluidnost napada.

Ovo prvo sanirano je povratkom Zacha i njegovim instaliranjem u ulogu prvog visokog s klupe. Kada imaš mogućnost uvoditi dva strijelca kakvi su Randolph i Mayo, ne moraš se bojati za podbačaj druge petorke, već upravo suprotno, možeš računati na stvaranje dodatne prednosti. Pogotovo se to vidi protiv ekipa poput Heata koje imaju jednu jedinu funkcionalnu petorku, a čak i ta je pod upitnikom obzirom na manjak poštenog centra.

Bez obzira potraje li ovaj eksperiment za Zachom, Memphis se ne mora brinuti za klupu jer se na njoj iskristaliziralo nekoliko izuzetnih igrača – uz Mayoa zaduženog za instant napad, tu su i čvrsti bočni stoper Pondexter (za razliku od lanjskog swingmana Younga može zabiti i tricu iz kuta) i energetska bomba Cunningham (tko se još sjeća Arthura?). Dodaj Speightsovu iskoristivu širinu i masu, dodaj Arenasa koji je treću utakmicu za redom pokazao da ima vatre u nogama (ne sjećam se da ikada obranu igrao s ovakvim žarom) i ispada kako Memphis konačno ima korisnu drugu petorku.

Obrana je odlična, dubina je riješena, dakle što je s tim često kilavim napadom? Kada im šut upada kao noćas, Memphis je nepobjediv (iako, obzirom na energetsku razinu Heata, ovu utakmicu su mogli dobiti čak i ispodprosječnom napadačkom partijom, samo na račun hearta, grita i grinda). Problem je što im šut uglavnom ne upada kao noćas.

Grizliji su u donjoj trećini lige po ukupnoj efikasnosti u napadu, a u donjoj šestini po efikasnom postotku šuta. Naravno, najveći dio problema leži u nedostatku šuta za tri (Arenas sigurno neće gađati 4-5 od sada pa do kraja playoffa), ali i u slabašnom postotku slobodnih. Memphis jednostavno puca previše dugih dvica, a baziranje napada na najmanje bitnom šutu u košarci nije dobra osnova. Skok u napadu i vrhunska kontrola lopte pokrivaju dobar dio minusa, ali, dok Hollins ne izbalansira napad, nad glavom će im visiti ta nesposobnost gomilanja koševa.

Stvar je poprilično jednostavna – napad Memphisa se zasniva isključivo na tranziciji koja polazi od fenomenalnih reakcija u obrani. Tu i da hoće ne mogu postati još bolji. Pick & roll vrte učestalo kao i bilo koja druga momčad, ali uz užasne postotke – za dominantnu pick igru nemaju dovoljno eksplozivne visoke, plus prečesto se odlučuju za pop i (opet) šut iz vana. U spot up situacijama su očekivano jalovi iz razloga što nemaju šutere.

Ako ćemo zaključiti kako tranzicija kompenzira lošu pick igru i loš šut, odnosno ako ćemo to prihvatiti kao dio identiteta koji se ne da mijenjati u hodu, kao njihov glavni problem nameće se izolacija, odnosno manjak post igre. Ili, ako hoćete doslovno, previše Rudy Gaya, a premalo Gasola i Zacha. Gay nije superstar koji zaslužuju ovoliko 1 na 1 šansi koliko mu ih Hollins pruža, a posebice je nepotrebno da riješava postavljene napade 1 na 5 jurišima. Istina, veći dio sezone igrali su bez Randolpha i tu leži razlog manjem broju spuštanja lopte u post nego što su nas navikli, ali zar u neku ruku i stavljanje Zacha u ulogu rezerve ne govori o tome da za njega uz Gaya nema dovoljno lopti?

I noćas protiv Heata Gay je radio po svome, potrošio najveći broj akcija bez ikakvog efekta, pretvorivši onu lanjsku osnovu Zach-Gasol u drugu opciju. Što nema apsolutno nikakvog smisla, pogotovo zato što Gay u tome što radi nije vrhunska klasa. Uglavnom, dok se ne smanji broj izolacija i nepotrebnih šuteva, a poveća ono što im dokazano ide dobro poput igre u postu, Memphis će ostati plutajuća mina. Ipak, u svemu ovome dobra vijest je što sve ovisi o njima samima i što dokazano znamo da su u stanju opet biti low post mašina. Sad je samo na Hollinsu da to nekako iskomunicira s Rudyem ("Gay, ne budi gay"), a da pritom ne izgubi njegovu energiju koja je neophodna u obrani i tranziciji.

Dobar dio ovoga što sam govorio za Memphis vrijedi i za Pacerse. Sjajna obrana i često ne baš sjajni napad, uz bitnu razliku – Pacersi su bolja tricaška momčad i puno lakše dolaze na liniju slobodnih. Doduše, nemaju dominantnu kontrolu nad loptom na obje strane parketa kao Memphis, a niti vrhunski napadački skok, ali sve to nadoknađuju nešto boljim balansom u napadu i jasnom podjelom uloga.

Taj balans polazi prvenstveno od čudesnog pokusa kojega je Larry Bird uspio sprovesti u djelo, a tiče se instalacije dvije trenerske filozofije u jednu momčad. Naime, iako je Frank Vogel nominalno glavni trener, nije nikakva tajna da je za napadačku igru zadužen uglavnom Brian Shaw. Uz dosta muke, Shaw je čak i bez treninga, kao jedini učenik Phila Jacksona trenutno s poslom, uspio postaviti post igru kao osnovu napada i sveo izolacije i isforsirani šut na minimum.

Teško da možemo govoriti o klasičnom trokutu obzirom na manjak kretanja i međusobnog razigravanja, ali činjenica je kako su od tipične Pitinovske momčadi (presing i trica, instalirani od strane dva Pitinova pulena, bivšeg trenera O'Briena i sadašnjeg Vogela) Pacersi tijekom vremena postali isključivo post up momčad s ne nužno efikasnim, ali fluidnim napadom koji se zasniva na nekoliko temelja.

Prvi i najvažniji je igra preko Hibberta kroz post. Iako Roy nije dominantan centar, njegova old school igra leđima i pravovremeni asisti ključ su izuzetne realizacije u reketu, ali dovode i do kvalitetnih spot up situacija u kojima se odlično snalaze i Danny Granger i Paul George, ali i Collison i Hill. Granger je šuterski krenuo očajno u sezonu, ali, kako mu s vremenom raste forma, diže se i kvaliteta igre Pacersa. Njegova rola nije bitna samo zbog šuterskog učinka, već i zbog čestog spuštanja u post, a kao nominalno prvi igrač zadužen je i za povremene jedan na jedan situacije. Međutim, guranjem Hibberta u rolu prvog čovjeka, Granger se češće nalazi u talentima puno prikladnijoj ulozi druge opcije i upravo je njegova kemija s Hibbertom postala oslonac momčadi.

Ovu čvrstu i školsku unutar-van osnovu solidno nadopunjuje pick & roll s Davidom Westom, što je oružje kojega lani nisu imali. Dobri stari West danas je jedan od najpodcijenjenijih igrača u NBA, ali činjenica je da bez njegovog napadačkog IQ-a i izuzetnog kretanja u napadu, Pacersi ne bi napravili ovaj korak naprijed u odnosu na lani. Dojam o Pacersima kao nemoćnoj momčadi zbog manjka individualnog talenta anuliraju svi ovi aspekti igre, s tim da njihov identitet i dalje ostaje usko vezan uz borbenost pod koševima. Njihova startna unutarnja linija (Granger, West, Hibbert) možda nije toliko atraktivna kao ona Memphisa, ali itekako odradi posao, a zahvaljući energiji koju s klupe donose Amundson i Hansbrough, često je i ključ pobjede.

Njihove energije u reketu posebice se moraju čuvati Bullsi, koji protiv Pacersa jednostavno ne mogu uspostaviti dominaciju u skoku na kakvu su navikli protiv ostalih momčadi. Također, izuzetna brojnost korisinih visokih igrača Bullse dodatno čini ovisnima o Roseu, jer teško da Noah, Boozer i Deng mogu zabiti više od Hibberta, Westa i Grangera. Ni Heatu neće biti lako protiv dužine Grangera i Georgea na bokovima, a o mukama koje će imati u pokušaju da zaustave Pacerse u postu da ne pričamo.

Sad, iako nije isto vrtiti napade preko Zacha i Gasola ili preko Hibberta i Westa, obzirom da su Pacersi bolja šuterska momčad i da je Granger kvalitetniji all-round i korisniji momčadski igrač od Rudya Gaya, ispada kako su razlike između ove dvije momčadi minimalne i nema razloga jedne smatrati dostojnima Finala, a druge ne. Radi se o nositeljima bronce u svojim konferencijama, momčadima koje nemaju zvijezde i napade koji će se vrtiti na NBA actionu, ali imaju zaključane rekete i borbenost kakva posebice na cijenu dolazi tijekom playoffa.

Uostalom, pitajte samo Miami i Oklahomu. Ovi prvi se noćas nisu stigli ni okrenuti, a već su bili u rupi iz koje se nisu mogli izvući. Oklahoma je doduše sličan scenarij zamalo uspijela popraviti, stigla je 20 koševa zaostaka nadahnutom individualnom igrom u napadu, ali činjenica je da su ih Pacersi 40 minuta secirali na sličan način kao Memphis nekoliko dana ranije – zatvaranjem reketa i usporavanjem ritma stalnim spuštanjem lopte u post. Pa tko preživi nek priča.

26Mar/1213

RUNNING WITH THE PACK G50

Posted by Gee_Spot

Da ne gubimo previše vremena na noćašnju pobjedu Wolvesa odlučenu u prve dvije četvrtine tijekom kojih igrači Denvera kao da nisu postojali na parketu (bez žara i volje na obje strane parketa, uz totalni podbačaj druge petorke koja inače donosi potrebnu energiju), recimo samo da su Love i kompanija čak i bez Bareae (kojega cijelu sezonu muči ozljeda bedra), Pekovića i Rubia, odradili izuzetno ozbiljan trening.

Denveru je ovo pak drugi poraz za redom u kojem su pregaženi i to nikako nije dobra vijest za njihove playoff ambicije, pogotovo stoga što su ih uništile momčadi koje su u sličnoj situaciji poput Jazza i Wolvesa. Gubitak Galinaria, trade Nenea i povratak Chandlera očito su bili prevelik šok za sistem koji se ionako cijelu sezonu muči s nesretnim okolnostima, tako da je moguće kako je kap konačno prelila čašu.

Ali, ostavimo mi Denver i Minnesotu s njihovim problemima i posvetimo se dvjema utakmica koje nam nude pogled na puno važnije stvari.

Heat @ Thunder

Sjajan ulaz Thundera u utakmicu - 9 od 11 koševa asistirano, Westbrook pod kontrolom u napadu (ne i u obrani gdje je bezglavo napravio 3 osobne) – kao da je glasno najavio promjenu paradigme koje se držimo cijelu sezonu, one po kojoj Oklahoma nije u istoj fazi razvoja s Heatom. Durant i Harden su odigrali savršene all-round partije i u direktnom match-upu totalno zasjenili dvojac James – Wade, stavivši tako naglasak na svoju momčad kao jedinu u cijeloj ligi koja na ovako izravan način može nadigrati pokretačku osovinu Miamia.

Jednostavno, djelovali su kao mlađe, razigranije i voljnije opcije od dva pomalo usporena veterana. Uz individualnu nadmoć u dvobojima glavnih igrača, ključ su bili ti asisti nakon udvajanja, prvenstveno zato jer su dodatno naglašavali nemoć Heata u zaštiti reketa. Perkins ih je zatrpao koševima u sredini koja je uglavnom zjapila prazna i takav napadački balans u prvom djelu jednostavno je bio previše za obranu Miamia, dok je u drugom dijelu Perkovu ulogu preuzeo sjajni Ibaka koji je potpuno uništio beskrvnog Bosha u napadačkom skoku.

U nastavku je napadačka učinkovitost malo pala, ponajviše zahvaljujući Westbrooku koji je otpustio kočnice, ali prednost je održavana sjajnim obrambenim pristupom koji je jasno pokazao da problem ove momčadi, čak i na ovom dijelu parketa, nije ništa drugo nego glava. Igrači Thundera često spavaju u obrani protiv slabije konkurencije, ali, kada su koncentrirani kao što je to bilo slučaj noćas, njihova izuzetna dužina na svih 5 pozicija postaje ogroman problem svakom protivniku.

Apsolutno svi članovi ove najuže rotacije su iznad visinskog prosjeka za svoju poziciju i u stanju su pokriti ogroman dio parketa, što praktički znači da protivniku nigdje na parketu ne ostaje mjesta za lak šut. To je i glavni razlog zašto Oklahoma cijele sezone igra jednu od najučinkovitijih obrana u završnicama - zato što im je u zadnjih 5 minuta stalo. Jedino Collison na petici ostavlja dojam potencijalnog mismatcha, ali veteran je toliko čvrst i poziciono pametan obrambeni igrač da ga ni puno bolji strijelci od Anthonya i Turiafa nisu u stanju iznerediti.

Da se stručni štab Thundera savršeno pripremio za ovu utakmicu dokazala je i činjenica da su iskoristili još jednu slabost Heata, a to je kontrola lopte. Dok je iskoristivost slabašno zaštičenog reketa bila očekivana obzirom da je Thunder jedna od momčadi koja zabija najviše koševa u blizini obruča zahvaljujući cijelom nizu igrača neobranjivog prvog koraka, teško je bilo zamisliti da će OKC biti ovoliko uspješan u lovu na svako lijeno dodavanje Chalmersa, Jamesa ili Wadea. I to je samo još jedan dokaz izuzetnog pristupa kojega su pokazali u obrani, a ujedno i pokazatelj svog skrivenog potencijala koji se krije na ovom rosteru.

Jedini tračak nade za indisponirani Miami donio je Wade s nekoliko individualnih šuterskih bljeskova, ali bilo je jasno da Heat ove večeri nije bio spreman za ovakvog protivnika. Njihova pasivnost većim dijelom utakmice samo je još jednom podsjetila na ukupnu ovisnost ovog rostera o Wadeu i Jamesu. Čim jedan od njih uzme slobodnu večer (ili oba, kao što je bio slučaj dobar dio noćašnje utakmice), kao da nema nikoga drugoga sposobnog donijeti zrnce energije i stvoriti nekakav momentum kako bi se stvari zakotrljale.

Momčad poput OKC-a zna igrati bezglavo i dekoncentrirano, ali, barem napadački, teško da će i u najbanalnijoj utakmici ostati bez voljnog momenta. Heat pak bez istoga često ostane u ovim utakmicama koje bi trebale poslati neku poruku, što je jasan znak da su kao momčad dobrim dijelom poprimili Jamesov mentalitet bježanja od odgovornosti.

Iako izbjegavam ove osvrte pretvoriti u tipične postove u kojima zaključujemo kako Heatu više od novog trenera ili igračke promjene treba doktor Phil, činjenica je kako u ovom sportu identitet polazi od lidera. Ako James čeka da netko umjesto njega odradi lidersku ulogu i povuče kad je najpotrebnije, logično je kako će i igrač zadatka čekati da netko umjesto njega odradi obrambenu rotaciju ili se baci za ničijom loptom. Jasno, možete biti pobornik one škole po kojoj je Wade lider ove momčadi pa je najveća odgovornost njegova, ali malo je teško biti lider kada nisi najdominantniji igrač na vlastitom rosteru. Prilično zeznuta situacija koju Heat ni nakon dvije godine još nije uspio razriješiti (a i pitanje je hoće li ikada, obzirom na potencijalnu nadmoć unutarnjih linija Bullsa i Thundera).

Što se Oklahome tiče, jasno su pokazali da mogu igrati na najvišoj mogućoj razini kada se sve posloži. Njihova inače mekana obrana na loptu, često klimavi skok i sebični napad, noćas su bili besprijekorni. Sad je samo pitanje mogu li održati ovakav nivo igre tijekom cijele jedne serije.

Grizzlies @ Lakers

Nažalost, iako je Sessions sjajno funkcionirao kao pokretač druge postave, nepostojanje Stevea Blakea natjeralo je Browna da i četvrtog najboljeg igrača stavi u startnu petorku, pa su tako Lakersi drugu utakmicu za redom startali skoro u najboljem sastavu. Dugoročno gledano, upitan je smisao ovakvog poteza obzirom da to ostavlja Barnesa kao jedino živo tijelo na klupi i potencijalno smanjuje učinak koji Sessions može imati na rezultat, ali, s druge strane, možda nije ni loša ideja što prije uigrati postavu koja će ionako u playoffu imati najvažniju ulogu.

S druge strane Hollins je prije nekoliko utakmica odlučio vratiti Zacha u petorku, ali momčad nije reagirala najbolje, pa se trener Grizzliesa nakon tri poraza odlučio za uigranu postavu sa Speightsom, povjerivši Randolphu ulogu lidera druge petorke. I upravo se to pokazalo ključnim potezom.

Memphis inače ne leži Lakersima zbog kvalitetne rotacije pod košem i Tonya Allena koji je u stanju oznojiti Kobea kao malo tko, a posebice sjajnu rolu je noćas odradio Gay koji se protiv mumificiranog Artesta uglavnom osjećao kao da je na pikniku. Međutim, solidan ulazak u utakmicu Sessionsa, Gasola i Bynuma omogućavao je Lakersima, usprkos nezgodnom match-upu, kontrolu nad utakmicom.

Dok nije došlo vrijeme za rotacije. Čim je Zach stupio na parket, Memphis je složio niz sjajnih akcija i došao do dvoznamenkaste prednosti koju je održavao sve do kraja treće četvrtine. I taman kada su starteri Lakersa došli u egal, opet je došlo vrijeme za izmjene, opet je Zach stupio na parket i, uz pomoć Mayoa, riješio stvar vodeći svoju momčad u još jednu seriju. Za stići novu dvoznamenkastu prednost Lakersi jednostavno nisu imali ni vremena ni ideja.

Zach je dominirao u ulozi centralnog igrača napada, sve akcije vrtile su se preko njega na vrhu posta i bio je, blago rečeno, briljantan - nezaustavljiv u realizaciji te u razigravanju suigrača koji su ulazili u reket sa svih strana. Dodaj tome borbenost pod košem i skakačku dominaciju i postaje jasno kako Lakersi ovakvom učinku klupe Memphisa jednostavno nisu imali čime odgovoriti, tim više što su Gasol, Speights i Haddadi odradili svoj dio posla pod obručima više nego solidno.

I dok Lakersi traže rotacije koje bi minimalizirale moguću štetu koju je u stanju napraviti igra klupe (ako se to može nazvati igrom), Hollinsa očito čekaju slatke brige oko raspodjele uloga i uključenja Zacha u prvu postavu. Jedino bitno za Grizzliese u ovom trenutku je nastaviti razvijati izuzetnu kemiju i nesebičnost koja vlada duž cijele rotacije, a, što se igračkog dijela tiče, Hollins mora samo voditi računa da, dok odmara Conleya, organizacija napada ide isključivo kroz post, odnosno Zacha i Marca, kako bi se anulirali problemi s back-up playmakerom (očajni Pargo je noćas za 15 minuta uspio izgubiti 4 lopte i gađati 2-6 iz čistih situacija, a činjenica da ni takav učinak nije uspio zasmetati Memphisu dovoljno govori o dominaciji koju je na parketu uspostavio Randolph).

23Mar/127

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POWER FORWARDS

Posted by Gee_Spot

Nastavljamo s izborima deset najboljih NBA igrača po pozicijama, a, kako ovaj put biramo krilne centre, ulazimo u poprilično sivo područje. Kako bi izbjegli komplikacije oko toga tko je centar, a tko krilo, prvenstveno se držimo količine minuta koju određeni igrač nominalno provede igrajući određenu poziciju u napadu i u obrani.

Tako da recimo Duncan, koji je pod stare dane prešao na puno radno vrijeme u ulogu centra, ne dolazi u obzir prilikom ovog izbora (iako je općeprihvaćeno da se radi o najboljoj četvorci svih vremena). Međutim, Garnett ulazi u konkurenciju iako već neko vrijeme većinu minuta igra na centru iz jednostavnog razloga što je sezonu počeo kao krilni centar i u sredinu se prebacio tek nakon što je postalo jasno da je Jermaine O’Neal gotov za ovu godinu (a vjerojatno i za ubuduće).

Posebnu crticu zaslužuje Al Horford. Iako se radi o idealnoj četvorci koja poziciju centra nije igrala čak ni na sveučilištu (što je totalni paradoks, u NCAA su visoka krila prisiljena igrati u sredini zbog manjka konkurencije i centimetara, ali ispada kako je Horford imao boljeg centra u studentskim danima nego danas u profesionalcima), on također ne ulazi u izbor obzirom da je zbog partnerstva s Joshom Smithom veliku većinu karijere odradio u u centarskoj roli.

Smatramo da je važno odmah u startu razjasniti potencijalne nejasnoće kako dobronamjerni čitatelji ne bi razbijali glave oko izostavljanja ili izbora određenih igrača na način na koji su to činili članovi žirija.

Gee: Kao i prilikom izbora dvojki i trojki, najmanje muka imao sam oko izbora prve dvije pozicije. Nešto više muke je bilo oko rangiranja – da li dati prvo mjesto talentiranijem ili učinkovitijem košarkašu. Naravno, biram između LaMarcusa Aldridgea i Kevina Lovea, a na kraju sam nakon dugog vaganja prednost ipak dao Loveu koji je nizom suludih MVP prezentacija dokazao da je u stanju biti prva opcija u momčadi iako nema ni približan napadački arsenal kao Aldridge. Usput je došlo i do raspada Portlanda, što je opet na površinu izbacilo sumnje u Aldridgeovu sposobnost da bude nositelj. Dok Love to jeste i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost, iako bi uvijek radije započeo graditi momčad oko krilnog centra s Aldridgeovim napadačkim arsenalom, savršenim pregledom igre s vrha posta i nizom rješenja u igri leđima.

Obojica su jednako prosječni u obrani (LMA nešto bolji atleta pa samim time i nešto bolji u tom djelu igre), jednako prosječno mogu odigrati centra (Love nešto bolje jer je skloniji guranju i kontaktu), ali obojica su u stanju napadački nositi momčad. I dok LMA to radi zahvaljujući talentu svojstvenom najvećim, Love to uspijeva podizanjem sekundarnih kvaliteta na neviđenu razinu. Kretanje, razvlačenje obrane, skokovi u napadu, šuterske epizode iz vana - Love je suluda kombinacija Dirkove meke ruke i Rodmanovske upornosti u napadačkom skoku, zarobljena u tijelu bijelog šljakera bez eksplozivnosti, nešto toliko originalno da čovjek često i nije u stanju cijeniti sve što ovaj pruža. Možda najvažniji aspekti njegove pojave su upornosti i radna etika, a i izuzetno samopouzdanje usprkos svim blokadama koje je pretrpio i koje će pretrpiti zato što nema skočnost i atleticizam na kakve su nas franšizni igrači navikli. Ali, eto, ima tu snagu volje zbog koje se uvijek vraća po još, uvijek napada i uvijek vas je spreman kazniti za propust.

LMA s druge strane zahvaljujući talentu očito nije morao razviti takav instinkt ubojice, njemu sve dolazi lakoćom i ostavlja dojam da može utrpati 30 svaku večer bez da se oznoji. Licem košu, leđima košu, unutra, vani, lijevo, desno - momak je bez premca najelegantniji visoki strijelac lige u postu. Fali mu samo taj gen lidera zbog čega je ipak lakše složiti potencijalnog prvaka oko Lovea nego oko njega - kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost. Za njega nisam siguran i i dok je tako, ne mogu mu dati prednost.

Birdie: Moram priznati da sam i ja umalo pokleknuo pred ovim sjajnim igrama Lovea u zadnje vrijeme, ali najbolji PF u Ligi je trenutno LaMarcus Aldridge. Tek za nijansu iza njega je Love, a ono što je bitno naglasiti je da bi me jako čudilo kada bi bilo tko stavio na prva dva mjesta trenutno bilo koga osim ove dvojice. Prednost Aldridgeu sam dao jer me on najviše od svih mladih/mlađih košarkaša podsjeća na Duncana, a Timmy mi je de facto pojam košarkaša. Volim smirenost koju LMA pokazuje tijekom 90% svoje igre, volim gledati kako pametno bira napadačke opcije i volim tu njegovu nesebičnost, odnosno neimanje potrebe da se u Portlandu sve vrti oko njega. Jednostavno, on čeka svoje prilike koje uredno koristi, a proteklih je tjedana i on bio žrtva situacije u kojoj su se Blazersi našli.

Love je, s druge strane, ozljedom Rubia već neko vrijeme u situaciji u kojoj se Aldridge nalazi tek par utakmica - on je jedina prava snaga Timberwolvesa i na taj izazov odgovara sjajno. Nevjerojatna je kvaliteta šuta koju Love ima, kao i izuzetno visoki košarkaški IQ. Lijepo je gledati to građenje momčadi oko njega i Rubia, a tek sljedeća sezona, ukoliko bi Kahn doveo još ponekog veterana na roster, bi mogla pokazati koliki su dometi tog dvojca.

Zanimljivo je što, usprkos tome što je liga krcata sjajnim krilnim centrima, ispada kako dva najbolja igraju u momčadima koje se bore za ulazak u playoff i koje su miljama udaljene od toga da budu izazivači.

Sickre: "...kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost." To je lijepo, ali ja bih radije imao prijelomnu loptu kod nekog drugoga. Prednost dajem LaMarcusu, igračkom nasljedniku Rasheeda (srećom ne i duhovnom). Prvenstveni razlog jest taj da njegova mekana (u pozitivnom smislu) i elegantna igra prikriva činjenicu kako je protekle dvije godine podigao igru na viši nivo i dodao joj low post elemente koji u kombinaciji s onim teško obranjivim šutom iznad glave čine od njega kompletnog napadača. To se sve odvijalo paralelno s raspadom jednog sistema Blazersa i transformacijom u drugi u kojem je LMA preko noći od treće postao centralna figura momčadi. Dakle, LMA je u jednoj nestabilnoj okolini podigao igru, što brojke potvrđuju.

Love je veliki, srčani radnik, ali ne mogu se oteti dojmu kako se on daleko više troši za učinak koji Aldridgeu dolazi prirodno. Da sam kojim slučajem GM i moram početi graditi ekipu, LMA bi bio izbor ispred Kevina. Težak izbor, ali LMA ima još prostora za napredak (prvenstveno u skoku i obrani), dok mi se čini da je Love svoj (izuzetno visoki) plafon već dosegao.

Gee: Kad već spominješ brojke, one dokazuju Aldridgeov napredak, ali, ako ćemo gledati isključivo njih, onda je Love učinkom na jednoj sasvim drugoj, MVP razini, odmah do Jamesa i Duranta. Jasno, brojke nisu sve, puno važniji je kontekst, a on kaže kako su ova dvojica rasni franšizni igrači i super je ovaj moment u povijesti lige u kojem su dva ovako mlada igrača potpuno iz borbe za vrh izbacili do jučer neprikosnovene Dirka i Gasola. Ali, obzirom na pomalo veteranske igre koje potonji pružaju ne vidim načina kako ih staviti nego ispod. Istina, radi se o šampionima s karijerama kakve Love i Aldridge mogu samo sanjati, ali ne živi se od stare slave. Oko Dirka se doduše još uvijek sve vrti u Dallasu, dok je Gasol u sporednoj roli u Los Angelesu, ali obzirom da je Pau kompletan igrač koji jednako dobro igra obe pozicije pod košem (barem napadački) i da ima puno veći all-round učinak te ga je lakše uklopiti u sistem od Dirka koji je prvenstveno strijelac oko kojega treba složiti momčad, meni je čak i danas sve oko njih neriješeno, kao što je manje-više bio slučaj zadnjih 10 godina. Netko mora biti treći i tu ću, čisto iz subjektivnih razloga, prednost dati Gasolu samo zato što više cijenim raznovrsnu igru leđima od skok-šuta s poludistance, ma kako savršen i neobranjiv bio.

Sickre: Gasol treći ispred Dirka? Meni to ne štima iz više razloga. Dirk je bio glavni igrač netipične momčadi koja je osvojila naslov kao potpuni autsajder. Gasol je bio vrhunski sastojak koji je do prstenja došao zahvaljujući Kobeu, Philu i trokutu. Oba su klase, ali Dirk ima daleko veću odgovornost u igri. Švabo je svojim načinom igre redefinirao poziciju i dokazao kako je moguće igrati PF-a stilom SF-a. Evo, čak i Durant kopira njegove pokrete (jednonogi šut iz pada). Također, ne mogu zaboraviti kako je Pau dopustio da mu stvari mimo parketa utiču na njegove nastupe na parketu i na taj način zamagle činjenicu da gledamo, nakon Tim Duncana, najkompletnije visoko krilo novije povijesti. I skoro sam zaboravio kako Dirk svako ljeto s guštom igra u njemačkoj repki, koja je jedna od najnetalentiranijih momčadi svih vremena u povijesti fibinih turnira. Čovjek je košarkaški ovisnik u klasi Kobea i da je manje slavio, bio bi možda i broj jedan u ovom izboru.

Emir: Dirk je zauzeo treće mjesto u mom izboru prije svega jer je odigrao nevjerojatnu seriju protiv Heata prošle godine i donio sebi, Cubanu i Mavsima naslov, a svojom upornošću i trpanjem koševa onim savršenim šutem već godinama vuče Dallas k dobrim rezultatima. Ovosezonski nastup svakako je utjecao na izbor, došao je u sezonu potpuno nepripremljen, očigledno nekoliko mjeseci slavivši osvajanje prstena. I zbog toga mi je još draži.

Pau je super i kada se pojavila ona glupa priča oko trejda u Bullse, srce mi je zaigralo. Eventualnim osvajanjem prstena u momčadi u kojoj ne igra Kobe na neki bi način izašao iz njegove sjene. Svaka mu čast što se psihički uspijeva nositi s cijelom pričom koja ga okružuje, tim stalnim pritiskom Kobea, glasinama o tradeu od početka godine, pa i padanjem u sjenu ne samo Kobea, nego i Bynuma. Pau usprkos svemu ima jako dobru sezonu.

Gee: Što se tiče Dirka potpuno ste u pravu, ali, kao i u slučaju izbora prve dvojice, radi se o vječnoj 'style over substance' dilemi. Držati se brojki ili napraviti mali iskorak čisto na račun osjećaja? LMA je dobio glasove zbog stylea, Gasol također, iako su činjenice u oba slučaja poprilično jasne, i Love i Dirk imaju prednost. Ali, bez obzira kako ih posložili, ova četvorka donosi franšizne vrijednosti kakve nema nitko od preostalih konkurenata, tako da bih naglasio kako se nalaze u kategoriji za sebe. S tim da su i sljedeća dva imena u mom izboru na neki način ispred svih ostalih – Blake Griffin i Zach Randolph.

Blakeu dajem malu prednost pred Zachom zbog mladenačke energije. On nema košarkaški IQ Lovea ili Aldridgea i pitanje je hoće li ikada biti u ovoj kategoriji, ali već ovakva produktivnost koju ostvaruje na račun samo sirovog talenta je zastrašujuća. Respetk zaslužuje i zavidan napredak koji iz utakmicu u utakmicu pokazuje u obrani i posebice igri u postu gdje već sada ima nekoliko neobranjivih spin poteza. Jasno, nedostatak mekše ruke trenutno je najveća kočnica, ali ne čini se kao nešto što se ne bi dalo ispraviti.

Zach s druge strane nema problema s mekom rukom, čovjek je kompletan strijelac u postu sa sjajnim skok-šutom koji se proteže do trice, fenomenalan skakač i, od kada je uz Gasola, nesebičan asistent. Prava old-school četvorka koja ne izaziva pažnju atletikom nego sirovom snagom i igrač oko kojeg možeš graditi igru u napadu. U obrani solidan jedan na jedan, nema šanse da ga itko izgura, a jedine probleme mu, logično, rade igrači koji se vole previše izvlačiti iz reketa. Jedva čekam nastavak hi-low čarolije između njega i Gasola koja Grizzliese stavlja u ulogu pretendenata na Finale.

Sickre: Istina, prva četiri su nedodirljiva u ovom trenutku što dokazuje i slatka muka oko biranja poretka. Bilo koji drugi poredak bi bilo lako opravdati jer presuđuju nijanse. U ovom drugom redu kojega si spomenuo smatram kako je razlika ipak malo veća i kako je svježe rehabilitirani Zach još uvijek debelo ispred sirovog Blakea.

Skok koji je Z-Bo učinio u kasnijoj fazi karijere od duhovnog vođe bande Jailblazera do respektabilnog člana zajednice u Memphisu je jednako fascinantan kao i njegova igra leđima košu te nespretni šutevi s poludistance koji unatoč upitnoj estetici ulaze natpolovičnom većinom. Z-Bo, izgledom tipični bully iz kakve public school kafeterije, sada još samo terorizira obrane izrazitom efikasnošću s obje bočne strane reketa i u njemu. I drago mi je da je najubojitiji frontcourt lige (Gay-Z-Bo-Marc) konačno zdrav jer će playoff s njima biti poslastica u tolikoj mjeri koliko su oni noćna mora OKC-u, Spursima i Lakersima.

Griffin je još na početku karijere, ovo mu je tek druga prava sezona u ligi i nema šanse da ga stavim ispred ikoga od ove petorke iznad njega jer je nedokazan u pravoj bici. Kad maknemo u stranu hajlajt filmove ispada da je riječ o srčanom igraču izuzetnih fizikalija s hrpom felera u igri (obrana, šut s poludistance, slobodna bacanja) koje će sigurno ispraviti, ali mi treba malo više dokaza u pravoj rovovskoj borbi. Kud ćeš bolje prilike za skočiti stupanj više od ovog nadolazećeg playoffa na Zapadu.

Birdie: Ni ja ne mogu staviti Griffina u isti koš s Randolphom. Griffin je nevjerojatan atleta, ali svi se slažemo da što prije mora početi više koristiti mozak, odnosno razmišljati o tome kako svoje atletske sposobnosti koristiti u interesu momčadi. Ono što je dobro za njega je činjenica da na parketu ima Paula, a na klupi i Billupsa u odjelu koji često dijeli savjete suigračima kad to već Vinnie nije u stanju. Taj dvojac će mu valjda usmjeriti karijeru u pravom smjeru i prema višim pozicijama na sličnim izborima u budućnosti.

Z-Bo ima prednost jer je posljednjih godina svojoj ludoj igri dodao upravo ono što Griffinu nedostaje - košarkaški IQ, osjećaj za mjeru i pravilno korištenje svojih potencijala. Nevjerojatna je transformacija iz čovjeka koji je u Knicksima izgledao valjda gore i od Eddya Currya, u nekoga tko je u stanju momčad Memphisa dovesti do pobjede svaku večer. Da je ostao zdrav i da je igrao kao prošle sezone, bez imalo grižnje savjesti bih ga stavio na treće mjesto.

Gee: Po nekoj mojoj računici za preostala 3 mjesta u konkurenciji je 9 do 10 igrača koji više odgovaraju nekim zahtjevima igrača zadatka nego nositelja igre. Nakon sati i sati razmatranja ipak se odlučujem za Kevina Garnetta kao sedmog iz sljedećih razloga. Iako se radi o veteranu iza kojega su odavno ostali zvjezdani dani, KG, dok god ga tijelo sluša, s ovim šutom i igrom u obrani može trajati u ligi još godinama i odraditi svoje na obje strane parketa. To kako se ove sezone žrtvuje u sredini obrane Bostona (umjesto da su mu doveli pomoć i olakšali život, oni mu ga otežavaju) govori sve što treba znati o njegovom karakteru i ljubavi prema igri. Stavi bilo kojeg od ovdje spomenutih preko noći u drugu ulogu većinu minuta i dobit ćeš ogroman pad učinka. Ne i kod Garnetta koji usprkos svemu uspijeva biti solidan jedan na jedan i sjajan kao obrambeni korektiv. Napadački se sveo na šutera, ali, dok je ovako precizan, to teško može biti minus. Uglavnom, ne samo da se radi o legendi, već i o najkompletnijem od svih preostalih igrača, stoga ima moj glas

Sickre: Apsolutno se slažem. Pored navedenog vrijedi skrenuti pažnju kako je KG najkonstantniji Celtic ove sezone i da se, za razliku od prošle dvije sezone, nagomilana kilometraža daleko rjeđe osjeća u igri. Boston, koji je u petoj godini programa za koji se inicijalno očekivalo da će trajati samo tri sezone, svoje mjesto na tablici uveliko može zahvaliti svom najboljem skakaču i obrambenom igraču. Za kraj malo trivije: tko osim Garnetta ima 20.000 poena, 10.000 skokova, 5.000 asista, 1.500 blokada i 1.500 ukradenih? Nitko.

Birdie: Daleko od toga da ne cijenim Garnetta i njegovu jako dobru sezonu, ali ne mogu ga staviti na sedmo mjesto. Jednostavno, subjektivno sam nekako vezan za Paula Millsapa čiji stil igre obožavam i koji me fascinira svojom borbenošću i učinkom. U faktor ovog izbora ubrajam i to da je Millsap uz Jeffersona najzaslužniji za iznenađujuće dobar omjer Jazza koji se legitimno bori za playoff poziciju upravo zbog igre ove dvojice pod košem. Njegov učinak je još fascinantniji kada uzmeš u obzir manju minutažu od svih ovdje navedenih igrača, a lov Jazza na osmo mjesto pokazuje kakve je igre u stanju pružati kada dobije veću minutažu. Obzirom na konkurenciju pod košem u Salt Lake Cityu, nadam se da će Jazz nekome uvaliti Jeffersona i graditi igru na rotaciji Millsap-Favors-Kanter pod košem.

Garnetta ću staviti na 8. mjesto. Praktično nemam što dodati onome što ste vi napisali osim se još jednom diviti činjenici da je uspio pronaći snage odigrati ovakvu sezonu u ovakvom suludom ritmu i naći se među 10 najboljih u ovom izboru.

Sickre: Millsap je spretan, borben i energičan igrač, ali, činjenica da je već neko vrijeme proveo u Ligi, a minutaža mu je svake sezone prilično ograničena, mi je prilično čudna. Ove sezone igra nešto iznad 30 minuta i pitam se da li bi se na nekom većem uzorku te brojke bitnije povećale ili bi stagnirale. Potencijala svakako ima, ali dok god postoje ova pitanja oko konstante njegove igre ne mogu ga staviti ispred Garnetta koji je praktički jedini visoki igrač Bostona i sam drži igru pod košem. Millsap ima i te kakvu pomoć Jeffersona i mladog dvojca s klupe.

Sjećam se kad ga je Portland ne tako davno htio potpisati kao restricted free agenta pa je Utah matchirala. Taj potez Portlanda mi je uvijek bi čudan obzirom da su de facto išli pretplatiti rezervu za LMA, a kasnije je Jazz dofurao Favorsa kao četvorku budućnostu. Dakle, oba kluba koja su ga htjela su poduplavali njegovu poziciju. Meni se on čini kao izuzetno talentiran energy guy koji pomaže momčadi više nego bi se očekivalo od nekoga takvog profila, ali nije u stanju u potpunosti držati unutarnju liniju. Ipak, osma pozicija u mom izboru mu ne gine.

Gee: Što se Millsapa tiče, razlog zašto ga je Jerry cijelu karijeru držao na klupi i zašto i pod Corbinom ima ograničenu minutažu je vrlo jednostavan - tip je rupa u obrani. Ne zbog toga što se ne trudi, daleko od toga, ali Millsap je blago rečeno tweener, njegova visina se kreće od 6'7 do 6'8 po nekim izvorima, ali, realno teško da ima više od 2 metra i par centi. Dodaj na to poprilično obilan donji dio tijela i postaje jasno kako je, barem u ovom altetsko-fizičkom dijelu, tip stvoren za biti šesti igrač jer nema ni eksplozivnosti ni skočnosti za nositi se s često ključnim protivničkim igračima.

To je Sloan fantastično prepoznao i nadam se da će ga i Corbin od iduće sezone koristiti u toj ulozi jer je pretalentiran napadački, osim ako naravno O'Connor ne dobije neku nemoralnu ponudu i pusti ga. Njegov IQ je na najvišoj mogućoj razini, a ova sezona potvrđuje kako je oko njega moguće složiti napad, a to nije mala stvar. Druga postava koja bi se vrtila oko njega bila bi nezaustavljiva, to je bila ogromna snaga Sloanovog Jazza i to su Blazersi sjajno prepoznali (zamisli 48 minuta igre preko visokog posta koju bi imali da su uz Aldridgea spojili Millsapa), ali obzirom da se Jazz i dalje bori za playoff usprkos, blago rečeno, limitiranoj vanjskoj liniji koju izvlače klinci Burks i Hayward, čini se kako Paul može biti koristan i u ovoj puno većoj ulozi.

Njegovo kretanje bez lopte, fantastičan osjećaj za pravoremni pas, izuzetna realizacija pod košem usprkos manjku centimetara, minimalni broj uludo potrošenih lopti i solidan šut s poludistance koji se ovih dana proteže skoro do trice, odlike su sjajnog sekundarnog napadačkog playmakera. Praktički, samo on i David Lee od preostalih četvorki posjeduju taj all-round talent. Možda još i Josh Smith, ali dok šutira kako šutira teško mi ga je shvatiti ozbiljno. Ok, sad netko može reći da bi i Bosh bio u stanju igrati sličnu rolu kao Millsap i Lee kad bi bio u drugoj situaciji, ali ja sam uvjeren da su obojica svestraniji napadači i još uz to šljakeri koji se trude u obrani i nikada ne predaju u skoku. Bosh je prije svega šuter, a nitko mu ne brani biti šljaker. Miamiu je skakač neophodan, a Bosh vrijeme provodi van reketa. Mislim, možda je za to kriv koncept napadačke igre, ali činjenica je da većinu karijere Bosha prati glas mekanog igrača koji suigrače ne čini boljima. Lee i Millsap su upravo nešto suprotno i ako makneš fokus s činjenice da Bosh ima najbolju ruku od svih, ostaje ti slika u kojoj su obojica kompletniji košarkaši, što je meni dovoljno da Paula proglasim brojem 8, a Leea brojem 9.

Birdie: Slažem se da je Lee na devetom. Navijao sam prošlog ljeta da se Lee priključi frendu Gatoru Noahu u Bullsima koji bi onda imali suludu energetsku bombu pod koševima - Lee, Noah, Gibson, Asik. Manje bi se očekivalo od Leea nego se to očekuje od Boozera, a ne vjerujem da bi mu učinak uopće bio lošiji od Carlosovog. Ovako je Lee u Zaljevu gdje će biti zanimljivo gledati kako sljedeće godine funkcionira u paru s Bogutom.

Lee je od onih igrača koji će svakog poštenog ljubitelja košarke uvijek iznova oduševiti. U svakoj utakmici će dati sve od sebe, skakati za svaku loptu, a usput i koristiti svaku priliku da zabije. Stvarno je šteta što još uvijek nije igrao u nekoj ozbiljnoj momčadi koja bi se borila za visoke pozicije, ali vidjet ćemo kako će to sljedeće godine izgledati u Warriorsima, jer potencijal svakako postoji.

Gee: Sumnjam da bi obrana Bullsa s Leem bila lošija. Boozer je, ruku na srce, poprilična rupa jer je okretan otprilike kao slon u staklarni. Lee je možda slabiji šuter, skakački su podjednako kvalitetni, ali ono gdje Lee ima prednost je ta sposobnost da vrti akcije. Boozer je pick 'n' pop igrač, Lee kompletan napadač, uz to što je, kako si rekao, energetska bomba. S 28 vjerojatno više nije u stanju imati one sulude Loveoveske double-doublove kakve je ostvarivao u New Yorku, ali itekako će nas s vremena na vrijeme znati iznenaditi ponekim triple-doubleom jer je fantastičan asistent.

Posebno mi je drago da se njegova nesebičnost konačno iskazuje i u obrani. Jebiga, stvarno je bio rupetina u New Yorku, ali tada tamo gore nitko nije igrao obranu. Lani je imao probleme s onom suludom infekcijom, a ove godine praktički ima prvu pravu sezonu ikad i odmah je prihvatio Jacksonovu obrambenu filozofiju. Trči na sve strane, bori se, gura pod košem i, ako Bogut bude zdrav, ova momčad Warriorsa dogodine ima playoff potencijal. Što je jedan ogroman ako, ali nema veze.

Sickre: Lee mi nije baš za top 10 izbor. Premalo je tih sjajnih partija u Warriorsima, iako bi ta kombinacija s Bogutom mogla značiti i bolje dane za njega. Uglavnom, brojke su mu više-manje očekivane, ali mi sljedeća dva kandidata imaju puno bitnije uloge u puno jačim ekipama -gospodin Josh Smith i sestra Chris Bosh.

Za Josha znamo da je svojeglav i da puca te nesretne duge duje, ali iznio je ogroman teret bez Horforda. Uz to igra u, poslije Netsa, najdepresivnijoj profi dvorani Sjeverne Amerike, pa njegov već tradicionalan all-round učinak dobiva dodatno na težini.

Sestra Bosh potiho igra jako dobru sezonu na Floridi i koristi prilike koje joj se otvaraju (a nije da ih ima previše). Nikada neće biti sila u obrani, ali, bez jake sestre, braća Djikani su osuđeni na mrcvarenje u napadu i (nadam se) ponavljanje pada u završnici sezone.

Gomila kandidata je otpala, a najviše mi je žao što sam otpisao Scolu koji više ne igra na vrhunskoj razini, ali na kojega ću uvijek biti slab zbog školske igre leđima košu, te Ryana Andersona, drugog najboljeg igrača treće momčadi Istoka. Dosta toga ukazuje kako je njegov dosadašnji učinak vezan uz prisustvo Dwighta, ali netko treba i ubaciti sve te trice.

Gee: Moram priznati da nije bilo lako odlučiti se za broj 10 jer u konkurenciji mi je ostalo 6 igrača. Odmah mogu otpisati dvojicu od tri igrača sličnih profila - Bosh je svakako bolji i od Boozera i od Westa u kategoriji pick & pop specijalista. West je najbolji od svih obrambeno, ali preovisan o pravom pasu u napadu. Boozer je fizički i skakački dominantan, talentom primjereniji šljakeru, ali, nažalost ne i psihom. Bosh je za klasu bolji strijelac sposoban lakoćom kreirati šut za sebe i to ga stavlja u klasu iznad.

To me ostavlja na 4 imena - Ibaka, Anderson, Smith i Bosh. Ibaka je još uvijek čisti potencijal, tako da i njega mogu izostaviti, iako vrlo lako može postati obrambeni igrač u rangu Garnetta. Kako već sada ima izuzetno solidan šut s poludistance, strah me i pomisliti kakva će zvijer biti za koju godinu. Uostalom, Ibaka iz prve utakmice ove sezone i ovaj Ibaka nakon njih 40 nisu isti igrač. Takav napredak jasno govori koliko je ovako mladom igraču potreban trening kamp i iskustvo.

Izbacit ću i Smitha, iz više razloga. Prvi i najmanje bitan je što zbog zaljubljenosti Atlante u njegov NBA action potencijal pati Al Horford. Drugi je mit o njegovoj obrani koja mijenja utakmice - Smith je čisti primjer kako je obranu nemoguće izmjeriti statistički. Blokade i ukradene lopte su rezultat samo dva do tri napada po utakmici, ali što je s ostalih 60-ak u koliko ih sudjeluje igrač ovakvog rejtinga? Slično kao i Jordan iz Clippersa, Josh je lovac na banane i zbog toga je ponekad spreman potpuno zanemariti ono što se događa u pozadini. Doduše, ove godine igra ozbiljnije nego ikad jer nema Horforda da mu čuva leđa, a konačno je i počeo skakati kao visoki (skakački učinak po prvi put u karijeri mu se približio desetki). Ta bolja obrana i taj nikad bolji skok jasno govore da može kad hoće, pa zašto onda tako ne igra uvijek?

Napadački, sve dobro što napravi u kontrama, fenomenalnim osjećajem za asist i ulazima, pokvari besmislenim forsiranjem jednog od najružnijih šuteva u ligi. I tu opet u prvi plan dolazi glava. Pitanje je zašto Josh još nije odustao od šuta koji mu ruši učinak na razinu nekog rezervnog beka s klupe. Za razliku od obrane, ovdje mu izostanak Horforda nije pomogao - morao je preuzati još veću rolu u napadu i to je rezultiralo najgorim postotcima u karijeri. Priče o tome kako nosi Hawkse po meni baš i ne piju vodu - Hawkse nosi činjenica da igraju na očajnom Istoku, zbog čega se na omjeru ne osjeti to što je Josh preuzeo ulogu drugog igrača umjesto one primjerenije mu trećeg.

Kad sam razmišljao u koju bi ga nišu stavio, dugo sam se premišljao o kategoriji uz Millsapa i Leea kao visokih kroz koje se može vrtiti napad. I iako je to donekle istina, jednostavno mi je neprirodno staviti ga kraj ta dva efikasna i u potpunosti momčadi podređena strijelca. Sad, Joshu je tek 26 (što mi je nevjerojatno pojmiti jer mi se čini da je u ligi već 100 godina) i skakački pomaci jasno pokazuju da u njemu još ima rezerve, ali dok ne prestane smatrati sebe superstarom i štetiti momčadi, ne mogu mu dati glas. Čekaj, mislim da sam našao usporedbu - u neku ruku, Smith je trenutno glorificirana (realizirana) verzija Tyrusa Thomasa.

Dakle, ostaje dvojba. Sjajni strijelac poput Bosha ili igrač zadatka poput Andersona. Po meni se na njihovim primjerima izvrsno da osjetiti koliko je košarka prekrasna i kompleksna. Bosh je dokazano kvalitetan strijelac, ali kao treći igrač on se jednostavno ne uklapa u momčad Heata kako bi se možda uklapao kao drugi (što se jasno vidi u onim utakmicama u kojima nema Wadea ili Jamesa i u kojima Bosh često briljira jer se potreba za njegovim najvećim talentom – zabijanjem – u tom kontekstu povećava).

Da, Heat ima isti problem s njim kao i s Wadeom (ili Jamesom, kako hoćete) u ulozi drugog čovjeka. Jednostavno, preslični su u svojim kvalitetama i ne nadopunjavaju se kako treba jer su svi strijelci, a Heatu, složenom oko dva bočna igrača, od prvog visokog trebaju prije svega obrana, skok i koševi iz reketa. Bosh tu ne pomaže previše. Uostalom, napravimo jedan mali eksperiment. Zamijenite uloge Andersonu i Boshu. Mislite li da bi se osjetila ikakva razlika? Pa ako i bi, osjetila bi se u korist Andersona koji je veći fajter i bolji skakač u napadu. Također, šutiranje trica ostavlja puno više prostora u reketu nego šut s poludistance, a prostor je uvijek dobra stvar kada imaš Wadea i Jamesa.

Uglavnom, Van Gundy je pred našim očima opet napravio svojevrsnu mini revoluciju. Svoj projekt šuterske momčadi s lažnom četvorkom primjereniji sveučilišnoj ili europskoj košarci doveo je do kraja, stvorivši rasnog startera od nominalno igrača zadatka, dokazavši usput da forsiranje trice nije štetno ako imaš ovako dobrog šutera. Istina, Anderson ima netipično nizak postotak šuta za visokog igrača, ali poen viška pokriva razliku. U ovoj igri brojki teško je zamjeriti treneru Magica što je zanemario šut s poludistance (za koji često znamo reći kako je najmanje učinkoviti šut u igri) u korist izvlačenja vani taj dodatni metar. U svoj toj paljbi često zanemareni bivaju i Andersonova borbenost i napadački skok koji daju kompletnog igrača kakvog jednostavno nismo u stanju pojmiti jer nikada nismo vidjeli ništa slično, barem ne u ovolikim količinama. Međutim, ponovi li Ryan ovakvu sezonu više ga nitko neće moći zanemariti i njegov šut za tri trebat će prihvatiti jednako otvoreno kao i Dirkove ili Boshove svijeće s poludistance.

I nakon cijelog ovog izlaganja, opet moram prednost dati Boshu. Samo zbog talenta. Znamo da bi Bosh dobio Andersona 1 na 1 kao od šale. Bosh je bolja prva i druga opcija. Kao treći igrač prednost pak dobiva Anderson. Sve ovo govorim samo da se stekne dojam koliko su nijanse, kontekst i balans bitni u košarci i koliko nikakve individualne brojke u biti ne znače previše. A u slučaju Bosha jasno možemo vidjeti i kako individualni talent ne znači previše ako nemaš sistem koji ga je u stanju u potpunosti iskoristiti. Anderson, moj broj 11, nema takvih problema.

Birdie: Ajde da i ja prvo odradim ove koji nisu ušli. Da je Boozer kojim slučajem bio konstantan ove sezone (a i ranijih), borio bi se za puno više mjesto od desetog. Ovako, kako je ipak najveći trn u oku šampionskih aspiracija Bullsa, ne mogu ga staviti ni na to počasno mjesto. Kada se već dotičem Boozera, moram reći kako se nadam da će zdravi Rip smanjiti potrebu za njim u napadu, jer kao nekakva peta opcija teško da i Boozer može podbaciti. Bosh je možda talent za top 10, ali me stvarno nervira u dresu Heata. LeBrona nisam mogao izbjeći u izboru malih krila, ali Bosha mogu.

Zanimljivo kako nitko ne spominje trećeg PF-a s tržnice ljeta 2010. osim kada se priča o živućim leševima. Onda se ni ja neću doticati Amarea.

West je često nevidljiv u napadu Pacersa, Scola je izgubio korak. Ibaka napreduje, ali još je daleko od toga da ga se uzme ozbiljno u ovakvim izborima. Ilyasova je tipični primjer igrača koji se bori za ugovor i kojem se sve poklopilo, ali dok ne potvrdi trenutnu odličnu formu ne mogu ga uzeti za ozbiljno. Anderson je odigrao sjajnu sezonu, ali ja još ni jednom nisam pogledao utakmicu Magica u kojoj je briljirao.

Tako da na 10. mjesto stavljam Josha Smitha. Igra dobru sezonu, smanjio je pokušaje onog nesretnog šuta iz vana zbog kojeg su mu zviždali i vlastiti navijači (svih 10-ak koji prate Hawkse) i vuče Atlantu bez Horforda prema jednako prosječnim rezultatima.

Gee: Ne mogu se složiti nikako oko teza koje ponavljate u vezi Smitha i pametnije igre u napadu – tip puca duge lopte jednako često kao i prije (preko 60% svih šuteva koje uzima) i zabija ih nikad gorim postotkom. Ali, na kraju nije ni previše bitno jer se jedva uvukao među deset. Konačni poredak je dakle sljedeći (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. ALDRIDGE (1,1,2)
2. LOVE (2,2,1)
3. DIRK (3,3,4)
4. PAU GASOL (4,4,3)
5. RANDOLPH (5,5,6)
6. BLAKE (6,6,5)
7. GARNETT (7,8,7)
8. MILLSAP (8,7,8)
9. DAVID LEE (9,-,9)
10. JOSH SMITH (10,9,-)
11. BOSH (-,10,10)

Napomena - izbor je proširen za jedno mjesto kako nas udruge za zaštitu prava žena ne bi optužile za diskriminaciju.

31Dec/113

RUNNING WITH THE PACK G3

Posted by Gee_Spot

Heat @ Wolves

Ono što se pitam zadnjih dana je zar sam toliko blesav pa sam odlučio sebi priuštiti 66 utakmica Michaela Beasleya? Zar sam toliki mazohist? Srećom, Rick Adelman ne dijeli moje osobine i sklonosti. Čovjek je noćas protiv Miamia Beasleyu dao jedva 20-ak minuta, što je bilo dovoljno tek za nekoliko isforsiranih šuteva i par izgubljenih lopti. Pokaže li se ovo trendom, sezona Wolvesa dobit će još veći značaj. Naravno, da bi se takav trend nastavio, nije dovoljno da samo Adelman ima razum, već da mu igrači s klupe nešto ponude. Noćas jesu.

Love je zakon. Rubio je zakon. Njihovi double-doubleovi mogu biti temelj dobre momčadi. Međutim, ono što još više ohrabruje su dobre epizode Ellingtona, Randolpha i Tollivera. Ozljedom Bareae koji se čuva za nedjelju i Dallas (Webster je opet out zbog leđa, izgleda da je njegova karijera gotova, a rookie Lee je operirao koljeno) Ellington je ostao jedini bek na klupi i tijekom dobivenih minuta je pokazao da nije nužno limitiran samo na ulogu specijalista za trice. Momak je agresivniji i aktivniji igrač od Wesa Johnsona, nedvojbeno je i bolji šuter, a sve to skupa znači da bi noćašnju raspodjelu minuta trebalo preslikati i u budućnosti.

Randolph je u jednom periodu bio najbolji čovjek na terenu, zabijao je lakoćom (bilo izuzetno finim horokom s obe strane reketa, bilo s vrha reketa nakon povratnih, a takav je atleta da ima ozbiljne šanse postati Rubieva omiljena meta za alley-oop) i još jednom pokazao kakav bi all-round učinak mogao imati kad bi se stvari posložile. Tolliver je ne samo još jednom potvrdio da je opasna pick 'n' pop opcija (iako bi mu ja zabranio da puca išta osim trica, duge dvice mu samo ruše vrijednost), već se nametnuo i kao podizač energije koji može odigrati solidnu obranu na sve tri visoke pozicije.

I upravo bi ta raznovrsnost mogla biti važna za Timberwolvese. Adelman može kombinirati klasični frontcourt (Beasley strijelac, Love skakač, Darko bloker) s ovim univerzalnim u kojem bilo tko može podjednako čuvati protivničku unutarnju liniju. Dok se Love odmarao krajem treće i početkom četvrte, na parketu su bili Tolliver, Randolph i Williams, trojica sličnih igrača koji podjednako dobro mogu odigrati 3, 4 ili 5, bilo u obrani ili napadu.

Bez obzira što nijedan od njih nije klasično malo krilo, sve je bolje nego graditi napad oko Beasleya, stoga se nadam kako će Adelman većinu minuta na malom krilu podjeliti među njima. Williams je posebna priča, rookie s jedne strane ima Lovea zbog čega nećemo tako lako saznati može li biti rasna NBA četvorka, ali s druge strane ima sjajan šut za tri i fenomenalan osjećaj za skok (dvije izuzetne osobine koje Beasley ne posjeduje) što ga već na početku karijere čini korisnim NBA igračem koji jednostavno mora dobiti svoje minute, bez obzira gdje i kako (da ponovim još jednom – svaka minuta koju Beasley dobije nauštrb Williamsa je minuta bačena u vjetar).

Dodaj još Ridnoura koji je s godinama svojoj uvijek dobroj pick 'n' roll igri dodao i pouzdan šut za tri i imaš jednu izuzetno zanimljivu rotaciju koja je protiv dvije najbolje momčadi u ligi (Miami i Oklahoma) odigrala u egalu do zadnjih sekundi. Neiskustvo je bilo prepreka i protiv Heata, ali ovakvi porazi nisu problem, sve je pod kontrolom dok sam sebe ne dobiješ, kao što je bio slučaj protiv Bucksa.

Jedina zamjerka mogla bi se uputiti Adelmanu zbog toga što ni u jednom trenutku nije pokušao sa zonom. Posebice bi dobro došla na kraju, obzirom na lakoću kojom su James i Wade izigrali obranu za pobjednički koš.

Heat? Rookie Cole je opet bio sjajan (dobio 30 minuta naspram 15 Chalmersovih i pitanje je dana kada će postati starter, mali je čisti dokaz da, ako već nisi vrhunski talent, treba ostati u NCAA što je moguće duže), Wade i James su bili Wade i James, a Bosh je drugu utakmicu za redom odradio svoje u napadu. Problem Heata je što u ovakvim večerima, u kojima ne funkcionira prva linija obrane i u kojima nalete na napadački raspoloženog protivnika, nisu u stanju braniti ništa u reketu. Bosh i Haslem jednostavno nisu u stanju čuvati obruč, a Anthony, da bi opravdao više od 20 minuta, mora blokirati kao da je Bogut i Ibaka zajedno. Tip je tako bolno limitiran da par blokada ne opravdava njegovo prisustvo u igri. Mit je da zna igrati obranu, jednostavno nema dovoljno mišića da se gura jedan na jedan, što je Love koristio da ga unakazi skokovima u napadu, a Randolph da onako dugoruk trpa preko njega. Istina, pokretan je i koristan u obrani, ali daleko je od obrambenog specijalista koji zaslužuje startne minute. Obzirom kako je Battier sporo krenuo u sezonu, čovjek se mora pitati nije li Riley midlevel mogao potrošiti pametnije, na nekoga tko može pomoći pod košem. Što, Dalambert je prespor? Ma, jasno mi je da Anthony može trčati s Wadeom i Jamesom, ali kakva korist od toga kada ionako, nakon što dotrči u napad, ne služi ničemu?

Nekoliko crtica o ostalim noćašnjim tekmama odgledanim u dijelovima:

- Spencer Hawes je stvarno napredovao, onaj šuterski talent s osjećajem za asist koji nas je podsjećao na Brada Millera konačno je nadograđen mišićima i skokovima, što čovjeka stavlja u ulogu jednog od najboljih mladih centara u NBA (u ovakvom izdanju definitivno je bolji od Brooka Lopeza)

- pitanje sezone za Sixerse i Douga Collinsa je mogu li dobiti ijednu gustu završnicu s Louom Williamsom kao glavnim kreatorom, a ako je odgovor negativan, ne bi bilo loše potražiti alternativu

- Jazz definitivno treba trejdati Ala Jeffersona koji noćas nije igrao zbog problema s gležnjom, čovjek je to što je (nabijač brojki koji ne igra obranu) i jasno je kako momčad u napadu bolje funkcionira bez njega kao crne rupe, a i Favors i Milsap (a čini se i Kanter) su ionako kvalitetniji skakači koji bi s njegovim minutama napravili još i bolji posao u hvatanju lopti

- Enes Kanter nije igrao puno, ali je u tri napada pokazao da zaslužuje minutažu, ima post igru i sposoban je kontrolirati reket, drugim riječima, za razliku od Jeffersona, on je pravi centar

- Favors takvom lakoćom skuplja skokove da bi se u budućnosti mogao uključiti u borbu za vrh s Loveom i Howardom (iako se čini kako mu je napadački domet pospremati odbijance i zicere koje mu drugi namjeste, to ne bi trebalo utjecati na odluku da mu se povjeri maksimalna minutaža)

- Clippersi djeluju kao playoff momčad dok god ne krenu zamjene, čim na klupu sjedne netko iz petorke nastaje kaos

- klupa Bullsa je, eto, konačno naišla na nekoga koga može nadigrati, sad ovu pronađenu energiju treba prenijeti u sljedeće susrete

- napad Chicaga je ipak ono što vrijedi istaknuti, ova nova podjela u kojoj je Rose prvenstveno distributor, a tek zatim jedan od jednakih, djeluju puno tečnije od lanjskog mučenja, posebice jer veće ovlasti u napadu Dengu, Hamiltonu i Boozeru znače da će protivnici imati puno teži posao zaustaviti ih od lanjske taktike 'svi na Rosea, nek nas netko drugi dobije' - s Hamiltonom, bahatijim Boozerom i Dengom, ali i drugačijim Roseovim pristupom, ovo je bolja momčad

- DeAndre Jordan zakucava moćnije od Blakea Griffina, to je nešto s čime će se marketing NBA lige morati pomiriti (naime, kako će stalno vrtiti Blakeova zakucavanja na NBA actionu kad čovjek nije ni nabolji u svojoj momčadi), ali prve tri utakmice sezone pokazuju da su ga Clippersi debelo preplatili – čovjek je sjajan bloker, ali ne možeš kontolirati reket ako igraš 30 minuta, uhvatiš 6 skokova i 5 osobnih (tek kad se nauči igrati obranu bez faula, možda bude trajno rješenje, a i to je upitno obzirom na slabašan skakački učinak i šut u rangu Joela Anthonya – koji barem zabija slobodna iznad 50%)

- Sunsi su dobili Hornetse koji su drugu večer bili bez Gordona, ali Steve Nash i dalje djeluje kao da je u zatvoru

- a ako je Steve u zatvoru, onda je John Wall u najboljem slučaju u popravnom domu

- evo kako je Lionel Hollins riješio problem neučinkovite druge postave – Gasol i Gay idu na klupu, Zach ostaje u igri i sve lopte idu na njega, što je sjajno rješenje jer Randolph može biti koristan u ulozi volume scorera, za razliku od Gaya koji je iz utakmice u utakmicu sve podređeniji high-low šemama svoje momčadi (drugim riječima, Grizliji uspješno rješavaju probleme koje dnevni ritam stavlja pred njih i potvrđuju svoju kandidaturu za vrh Zapada)

A evo i nekoliko crtica o jučer odgledanim minutama (nije ih bilo dovoljno za post, iako je utakmica između Dallasa i Oklahome bila pravi derbi):

- Collison i Harden svojim ulaskom u igru nastavljaju dizati OKC na jednu razinu više, postavlja se pitanje zašto ne pokušati s obojicom u startnoj petorci i tako od početka napasti protivnika svim snagama (odgovor se nameće sam po sebi, protiv igrača s klupe njihov učinak djeluje poput udarca u jaja, a Collison ipak nije klasa koja može dominirati protiv startnog materijala)

- Durant je opet briljirao, zaboravite na lakoću kojom je zabio pobjednički koš i obratiti pažnju na zrelost kojom dolazi do pozicija za šut, posebica na lakoću kojom riješava 1 na 1 situacije

- NBA fanovi konačno su ugledali Ibaku i prvake iz Dallasa te tako dobili potvrdu da i oni sudjeluju u ovoj sezoni (indikativno ili ne - Mavsi su proigrali tek kada je Carlisle odustao od uklapanja Odoma u rotaciju i vratio se lanjskim šemama s Mahinmiem)

- mali Brooks iz New Jerseya je novi stroj za koševe, ima sve za biti nova šuterska zvijezda, u najgorem slučaju novi je pripadnik skupine mladih revolveraša koju predvode Young i Thornton

- Kyle Lowry nastavlja biti glavna faca u Rocketsima, danas je legitimni all-star kandidat i možda najkompletniji playmaker na Zapadu nakon Paula (razmislite malo o alternativama pa ćete vidjeti da ova tvrdnja uopće nije tako blasfemična kakvom se čini na prvi pogled), a iako ga osobno smatram boljim igračem od Russa Westbrooka, ipak smatram da Hollingerove formule u slučaju ovog tradea pretjeruju)

- Knicksi će se boriti s Bucksima za osmu poziciju na Istoku, Amareu nedostaje pravi playmaker više nego D'Antoniu (a već je izvrnuo i gležanj), a Carmelo je najprecijenjeniji superstar u ligi - tražiti od njega da trpa je jedno, ali tražiti da suigrače čini boljima nešto sasvim drugo

- Jamal Crawford je sjajno zamjenio Roya u ulozi šerifa s klupe u završnicama, ovi Blazersi imaju potencijal doći do finala Zapada, pod dva uvjeta – da McMillan opet stisne uzde u obrani (brži napad odnio svoj danak u obrani) i da napad postane učinkovitiji po pitanju kontrole lopte jer njihovi vanjski igrači siju ih na sve strane (iako napadaju obruč i šutiraju toliko dobro da drže stvari u ravnoteži)

- Denver nije ona lanjska ekstra napadačka klasa, ali ima nekoliko zanimljivih karakteristika koje će mu pomoći da ostane pri vrhu - odlični su u branjenju pick 'n' rolla i uopće izuzetno pokretni u preuzimanjima (sve karte stavljaju na pritisak na loptu jer reket očito ne mogu braniti, osim na 20-ak minuta dok je Birdman u igri), a napadački su uvijek opasni zbog sklonosti šuterskim serijama i niskim postavama (protiv Blazersa najbolje izgledali u petorci Miller-Lawson-Fernandez-Galinari/Afflalo-Harrington)

- ono što im fali je individualna kvaliteta, za ući među 4 na Zapadu ne mogu ti dva glavna igrača biti Galinari i Lawson koji su svojom igrom i mogućnostima primjereniji sporednim nego glavnim rolama (ali to zasigurno ne smeta Georgeu Karlu, jer, to što nema nikoga u glavnoj roli znači da je u glavnoj roli - on)

23Dec/112

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

DALLAS

THAT WAS THEN:

Igrali su najljepšu košarku tijekom cijelog regularnog dijela sezone, imali su najbolju rotaciju krcatu veteranima u kojoj je svatko znao koji mu je posao, imali su dovoljnu razinu talenta i superstara koji uvijek može držati napad podmazanim (Dirkov skok-šut s poludistance njegov je odgovor na slash 'n' kick briljantnost superstar bekova), imali su trenera koji je uvijek vukao pravi potez i imali su dvojac koji je ispravio sve obrambene grijehe prošlosti u pomoćnom treneru Caseyu i centru Chandleru. Sezona iz snova završila je rezultatom iz snova i da nismo toliko zaslijepljeni individualnim sjajem puno prije bi prihvatili činjenicu da je Dallas prošle sezone jednostavno bio najbolja momčad. Srećom, serija od 7 nikad ne laže i na kraju su stvari postavljene na mjesto, a sezona '10-'11 ulazi u anale kao jedna od najboljih ikada (iako imam osjećaj da to mogu reći za svaku).

THIS IS NOW:

Ako je itko sumnjao u zrelost Marca Cubana, nakon nedavnih poteza više sumnji nema – Cuban je vlasnik kakvog samo poželjeti možete. Stari Cuban bi nakon naslova potrošio novac na sve strane ne bi li zadržao jezgru i pokušao obraniti naslov, ali ovaj novi je lukavo odlučio umjesto obrane naslova ići na jackpot koji idućeg ljeta donosi mogućnost da u Dallasu osvanu Dwight Howard ili Deron Williams ili čak obojica. Odlasci Caseya i Chandlera vjerojatno znače da sjajnu obranu Dallasa čeka pad, ali napad ne bi trebao zastati ni na sekudnu. Dirk ovakvim stilom igre može trajati još deset godina, a sve ostale promjene kozmetičke su prirode – odlazak lani izuzetno važnog Bareae, koji je svojim ulazima uništavao druge petorke protivnika, Mavsi će pokušati pokriti valjda konačno zdravim Beauboisom i veteranom Westom, Stojakovićev povremeni baraž trica i kukavičku igru u potpunosti će u svim segmentima zamijeniti Carter, a puštanje Stevensona bez da su se osvrnuli definitivni je dokaz da barem netku u tom sada bivšem odnosu razmišlja glavom (njega će u rotaciji zamijeniti fizički sličan Dominique Jones, potencijalni stoper koji nema tetoviranog Abrahama Lincolna na vratu). Naravno, dovođenje Odoma koji je lani odigrao sezonu karijere poslužit će da se pad u obrani sakrije i da momčad na račun izuzetne klupe izgura ovu napornu sezonu.

PLUS:

Odomov zadatak neće biti samo čuvati Dirka od pretjeranog trošenja i Dallas od previše Mariona na parketu (Shawn je sjajan u malim dozama, posebice u obrani), već će pomoći donekle zakrpati skakačku rupu koja nastaje Chandlerovim odlaskom. Haywood je solidan centar za zatvoriti reket, ali idealan je bio u ulozi rezerve. Kao starter, prijeti potpuno uštopati napad Dallasa i zato će Mavsi svjesno riskirati poneki postotak protivničkog šuta, ako pri tome barem pariraju u skoku. Odigra li Odom iti približno lanjskoj sezoni, ne moraju strahovati od prevelikog pada. A da ne spominjemo da sve što poklanjaju obrambeno, Dirk i Lamar mogu itekako dobro naplatiti na drugoj strani zbog stalnih miss-match situacija koje će stvarati dva krilna centra od kojih jedan šutira kao bek, a drugi kontrolira loptu i razigrava kao bek.

MINUS:

Mavsi ipak nisu izazivači. Jasno da ne treba podcijenjivati srce šampiona i dubinu koju ova momčad ima, ali dok ih ne vidimo u akciji ne možemo ih staviti u isti koš s Durantom i društvom. Rekao bih da su im i godine minus, ali obzirom na širinu rotacije i Dirk i Marion i Kidd i Terry mogu se provući kroz barem još jednu sezonu neokrznuti, iako uvijek postoji šansa da naprave neizbježni korak ka mirovini.

PRVIH 5: Kidd, Carter, Marion, Dirk, Haywood

5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Odom

SCORE: 43-23

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Najugodnije iznenađenje playoffa koje je u fantastičnoj seriji konačno stalo na kraj dosadnim vampirima iz San Antonia da bi onda pokleknulo pred artiljerijom Oklahome. Obzirom da su cijelu sezonu odigrali ili bez Gaya (napadačkog talenta koji im daje potrebnu eksplozivnost) ili Allena (obrambenog talenta koji im daje štih žilave momčadi), Grizzliesi su nadmašili sva očekivanja. Bez Gaya njihova petorka nije bila toliko moćna, što je, kada malo razmislite, poprilično zastrašujuća činjenica obzirom da su samo igrajući preko posta i vrteći high-low akcije djelovali efikasno i sposobno suprostaviti se svima, i sve to usprkos tome što su većinu vremena na parketu imali dva igrača zadatka poput Allena i Younga. Klupa nije bila sjajna, ali je bila učinkovita kad je bilo najpotrebnije, a sve skupa već ove sezone stavlja pristisak na Memphis da barem ponovi ostvareno.

THIS IS NOW:

Priključenje Gaya momčadi trebalo bi napad iz kojega je trener Hollins izvukao maksimum podići na zvjezdane razine, jasno pod uvjetom da se Gay uklopi u svi za jednog, jedan za sve filozofiju koja je vladala u momčadi nakon njegove ozljede. Bude li sve štimalo kako treba, nema razloga da Gasol i Randolph ne nastave gdje su stali sa svojom suradnjom u postu, dapače. Gayeve igračke kvalitete, koje u igri s poludistance nisu daleko od onoga što prezentira jedan Carmelo Anthony, onemogučit će udvajanja Randolpha, a to znači da će Randolph nastaviti zabijati kako god poželi protiv koga god poželi. Kad dodaš jednog kompletnog playmakera kakav je Conley, stopera kakav je Allen i all-round rasnu peticu kakva je Gasol (koji svojim talentima u igri licem košu omogućuje Memphisu dodatnu razinu u organizaciji napada), dolaziš do zaključka da Grizzliesi imaju naj-ujednačeniju petorku u ligi. Pitanje je samo koliko ih u ovakvoj sezoni može pratiti klupa. Vasquez je solidno odigrao u playoffu i nastavi li na tom tragu pitanje back-up playa je riješeno. Mayo je često dobivao šansu u završnicama jer je svojim šutom za tri širio obrane, ali povratkom Gaya potreba za njim bit će sve manja, a to nije nužno loše. Young u manjim dozama kao energetska bomba također će biti korisniji nego je bio lani u velikoj ulozi, a odlazak Battiera praktički je nebitan jer za sve na krilima više jednostavno nema minuta (iako bi ja osobno radije bio bez Younga ili Mayoa nego Battiera, ali obzirom na financijske obveze koje je Memphis preuzeo prema svojim starterima, trošiti midlevel na veterana nema smisla). Praktički, jedini problem je pod košem gdje je lani Arthur solidno mijenjao oba visoka, uglavnom oslanjajući se na pick 'n' pop igru u napadu. Stoga mi je gotovo smiješno kako svi plaču nad sudbinom Memphisa zato što je jedan potpuno prosječan igrač poput Arthura izgubljen za sezonu, kao da je njegovih 20 minuta po večeri toliko važno. Pick 'n' pop igrača ima koliko želite (pogledajte samo roster Celticsa) i nađu li Grizliji sličnog igrača bit će sasvim ok (Dante Cunningham iz Bobcatsa upravo je pick 'n' pop specijalist kojeg očito traže, a izgleda da Bobcatsi nemaju namjeru matchirati ponudu Memphisa). Naravno da ne treba ni spominjati što bi za ovu momčad značilo dovođenje majstora poput Varejao ili kako bi sada dobro bilo da su uspijeli realizirati dugo željeni trade za McRobertsa (kako god, uvijek imaju Mayoa za potencijalni trade ubuduće).

PLUS:

Hollins je totalna faca, petorka je strašna, Mayo još uvijek ima potencijal biti rasna prva opcija s klupe.

MINUS:

Randolph i Gasol morat će igrati previše minuta, što u sezoni krcatoj back to back noćima neće biti dobro, posebice gledajući širu sliku.

PRVIH I ZADNJIH 5: Conley, Allen, Gay, Z-Bo, Gasol

SCORE: 41-25

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Spursi su lani opet van svake pameti rasturili u regularnoj sezoni na račun svoje uigranosti i kvalitete u realizaciji zamišljenoga. Nekada velika obrana danas je prije svega oslonjena na pronalaženje idealnih pozicija za što lakše poentiranje, a u tome veterani poput Duncana, Parkera i Ginobilia, uz sigurno vodstvo neuništivog Popa, briljiraju. I, iako su Timmy i Tony očito izgubili korak, vječni Manu i duboka rotacija u kojoj je svaki kotačić sjajno posložen pobrinuli su se da stroj Spursa ne zakašlje ni jednom. Barem dok nisu naišli na mlađe, talentiranije i jednostavno bolje Grizlije.

THIS IS NOW:

Ima li smisla još jednu najavu sezone Spursa početi sa konstatcijom kako će ove sezone momčad pasti zato što veterani jednostavno više ne mogu igrati na razinu na koju su nas navikli? Nema, zato što čak i da Manu uspori (bilo zbog godina, bilo zbog ozljeda koje ga uvijek pomalo muče), ovaj Popov sistem iz svih uključenih izvlači maksimum. Blair, Bonner i Hill lani su odradili lavovski dio posla, a ne treba zanemariti ni novo otkriće dvojca Pop-Buford, Garya Neala. Poznavajući Spurse, ove sezone možemo očekivati da u veće uloge uključe Splittera, lanjskog rookiea Andersona i ovogodišnjeg Leonarda i da od svih dobiju korisne minute. Ovakva širina učinit će nebitnim zgusnuti raspored, a sve skupa znači još jednu sezonu s puno više pobjeda nego poraza, ali i neizbježni poraz u playoffu. Jer, sistem vas može odvesti samo do određene razine, za nju prijeći treba vam vrhunski talent, a njega Spursi više nemaju.

PLUS:

Širina koja im omogućuje da svaku večer imaju drugog junaka u napadu – jednom će vas Bonner razbiti tricama, drugi put će vašu obranu secirati Ginobili, treću će Blair dominirati pod obručima. Jedina konstanta, vječno koristan i vječno jednako dobar, genijalni je Timmy. Uživajmo u majstoru dok možemo.

MINUS:

Jednu Manuovu ozljedu su udaljeni od okretanja nove stranice, a stalne priče o Parkerovom tradeu možda znače da je konačno došlo vrijeme za rebuilding.

PRVIH 5: Tony, Manu, Jefferson, Blair, Timmy

5 ZA KRAJ: Manu, Timmy i koja god tri igrača imaju najbolju večer

SCORE: 40-26

HOUSTON ROCKETS

THAT WAS THEN:

Rocketsi su okupili sjajnu rotaciju osrednjih igrača koja, čak ni nakon što je većina odigrala sezone karijere, nije ušla u playoff. Taktika prikupljanja dobrih igrača na kraju im se obila o glavu jer su zaglavili u najgoroj mogućoj poziciji – niti su dovoljno dobri da se bore u playoffu, niti su toliko loši da dođu do vrhunskih talenata na draftu. Uporni pokušaji da nešto naprave na tržnici nedavno su opet neslavno propali nakon što su ostali bez Gasola i Nenea.

THIS IS NOW:

Scola i Martin teško će ponoviti briljantne sezone kakve su odigrali lani, pogotovo zato što su obojica bili ovisni o situacijama u koje ih je stavljao Adelman koji je na jedno oko žmirio na sve njihove obrambene propuste. McHale napadački njeguje sličan stil Adelmanu, iako nešto organiziraniji, i tu ne bi trebalo biti problema, ali glavni dio njegova posla otpast će na konsolidaciju obrane, a to znači manje šansi za Scolu i Martina (Budingera da ne spominjemo). Dovođenje blokera kakav je Dalambert trebalo bi pomoći nakon što im je lani glavni čovjek u reketu bio vrijedni, ali kratki, Chuck Hayes. Jedini igrač koji se nametnuo kao trajno rješenje je sjajni play Kyle Lowry koji je svojim all-round učinkom postao prvo ime momčadi i pokretač svega, posebice nakon što su u Phoenix poslali zujalicu Brooksa, danas blokiranog kineskim ugovorom od povratka u NBA. Uspije li McHale popraviti obranu dovoljno da maskira pad učinkovitosti u napadu, Rocketsi će opet imati sezonu sličnu lanjskoj. Uz nabrojanu jezgru tu je još desetak mladih igrača koji imaju potencijala biti NBA igrači, problem je samo što nema dovoljno minuta za sve (svakako obratiti pažnju na rookiea Parsonsa).

PLUS:

S ovoliko solidnih tijela na raspolaganju Rocketsi neće pretjerano osjetiti težinu rasporeda, ali, ono što je još važnije, je da uvijek mogu nekolicinu zamijeniti za jednog kvalitetnog veterana koji bi im mogao pomoći da se dokopaju playoffa već ove sezone.

MINUS:

Djeluju više kao inkubator nego kao prava NBA momčad, a očite poruke Scoli i Martinu kako na njih ozbiljno ne računaju mogle bi ostaviti traga na njihovoj igri (posebice odluči li McHale isprobati mlade snage). Problem je i što pravi lider ove ekipe Lowry nema poštenu zamjenu, Dragić i Flynn lani su djelovali kao da su zalutali u ligu, iako tu treba ostaviti otvorenu mogućnost da McHale izvuče nešto iz obojice. Što nas opet vraća na ono da su Rocketsi više inkubator u kojem se testiraju i bruse talenti nego ozbiljna momčad spremna boriti se za playoff.

IDEALNIH 5: Lowry, Martin, Budinger, Scola, Dalambert

SCORE: 30-36

NEW ORLEANS HORNETS

THAT WAS THEN:

Pored svih problema s vlasništvom koje se zatim odrazilo i na razini igračkog talenta, jezgra sastavljena od GM-a Dempsa, trenera Williamsa i Chrisa Paula uspijela je Hornetse ne samo ugurati u playoff, nego usput prikazati i Lakerse kao ekipu čije je vrijeme prošlo. Da stvar bude fascinantnija, Paul je Hornetse do neočekivanog uspjeha vodio usprkos ozljedi najvažnijeg partnera na parketu, Davida Westa.

THIS IS NOW:

Paul je danas u Clippersima, problemi s upravom i dalje se nadvijaju nad svakim potezom kojega povuku, ali barem imaju Erica Gordona kao potencijalni kamen temeljac buduće momčadi (bolje reći da imaju dvije godine da ga uvjere kako mu se isplati ostati u New Orleansu). Monty Williams garancija je ozbiljne obrane, dvojac Kaman – Okafor garantira solidne igre u reketu, a Jason Smith i Carl Landry daju još dva korisna tijela u više nego iskoristivu rotaciju visokih. Naravno, problem će biti što ta tijela neće imati tko uposliti, obzirom da je jedini playmaker na rosteru Jack, koji je lani bio sjajan u ulozi back-up playa i čije vrijeme startera je nepovratno prošlo. Obzirom da je Ariza igrač koji zaokružuje petorku, nikako ne netko oko koga se gradi, ispada kako će ogroman dio tereta na vanjskim pozicijama pasti upravo na Gordona, što bi moglo pruzrokovati popriličan pad učinkovitosti igrača koji se lani konačno potvrdio kao vrhunski šuter i all-round igrač.

PLUS:

Obrana i skok uz Gordonove povremene briljante šuterske partije držat će ih u igri većinu večeri.

MINUS:

Jackove i Arizine velike ovlasti u napadu u najvećem broju utakmica bit će kamen oko vrata.

IDEALNIH 5: Jack, Gordon, Ariza, Landry, Okafor

SCORE: 25-41

14May/112

OKLAHOMA CITY WHINERS

Posted by ispdcom

Nakon gaženja u prethodnom susretu, Lionel Hollins nije htio ništa prepustiti slučaju pa je od starta u petorku gurnuo Mayoa kako bi stalnom prijetnjom trice otežao život igračima Oklahome. Otvoreniji reket značio je da Zach Randolph ima manje posla za doći do koševa, što je u početku i nosilo Memphis. Jedini problem? Osim Zacha nitko se drugi nije pojavio na startu utakmice. Iako su zabili nekoliko trica i iako su standardno sijali paniku krađom lopti, Grizliji nisu stekli nikakvu prednost.

U reketu su bili blago rečeno šuplji, a u napadu skloni komplikacijama. Srećom po njih, težina susreta i Thunder je natjerala da se upuca u nogu. Od samo starta su vidno nervozni zbog žestoke obrane Allena i Battiera bili i Durant i Westbrook. Možda ključni trenutak susreta zbio se kada je Durant zaradio bezveznu drugu osobnu. Takvog igrača nema smisla vaditi i kontrolirati mu minutažu, mislim kada je itko vidio da superstar završi susret sa šest osobnih? Samo, Brooks nije imao izbora, Durant je prigovarao i praktički se sam sjeo na klupu, izgubivši tako ritam koji nije pronašao do kraja susreta.

Westbrook je također stalno prigovarao, ali je barem odigrao solidno, odvevši momčad do prednosti na način koji valjda ni njima nije bio jasan. Iako su imali 8 izgubljenih samo u prvoj četvrtini, iako je Durant nestao, Thunder je na poluvremenu imao +10. U ovako nervoznom susretu punom grešaka puno više je do izražaj došla blijeda igra Grizzliesa koji nisu izgledali kao momčad koja možda igra svoju zadnju utakmicu sezone.

U svom ovom kupusu od igre možda treba istaknuti da su treneri pokušali oživjeti momčadi i eksperimetnima s niskim postavama. Brooks je brzo odustao od kombinacije koja mu je donijela prednost u utakmici prije, a Hollins je nepotrebno dugo ostao vjeran postavi s Battierom na četvorci koja je i dozvolila Oklahomi da se odlijepi.

U nastavku se, očekivano, ovakav mlitavi pristup Grizzliesa promijenio. Oklahoma je i dalje nastavila biti jalova u napadu, a Memphis je konačno zaigrao obranu i pod košem. Ipak, ključ svega je bila činjenica da je lopta opet počela dolaziti kod Randolpha koji sam samcat donosi pobjedu. Čovjek je u ovom periodu bio nezaustavljiv, zabijao je od kuda je htio i kada je htio, čak i preko Collisona koji je do sada u seriji radio možda najveći posao u obrani Thundera. Kada dodaš još i onu seriju s početka, ispada da su noćas igrali Zach i desetak bezimenih.

S druge strane nitko nije odgovorio na njegov izazov, Durant je opet nestao, bez volje da na parketu odgovori Allenu i Battieru koji su uživali maltretirajući ga. Memphis je tako u ekspresnom roku izjednačio i preuzeo kontrolu nad utakmicom, a mirno su je završili kada su Zachu pridružili Conley i, u puno važnijoj ulozi, solidni Mayo (Young u ovoj novoj rotaciji praktički nema drugu ulogu nego da opet bude ono što je bio prije preporoda - energija s klupe u kratkim dozama).

Utakmica daleko od sjaja na kojega su nas ove dvije ekipe navikle, očito je i njima već puna kapa jednih drugih. Obzirom da je ovo bila jedna od gorih partija Oklahome i da se Durant odlučio ne pojaviti na utakmici, teško je vjerovati da Thunder može pred svojom publikom još jednom odigrati ovako loše u napadu. Memphis pak itekako treba brinuti činjenica da veći dio susreta nisu znali nametnuti svoju igru ni na jednoj strani terena te da ih je praktički do pobjede odveo jedan čovjek svojom partijom za anale.

Iako je teško išta zaključivati u ovakvoj seriji između dvije momčadi koje još ni same nisu svjesne koji je njihov pravi identitet, moj dojam je da Memphis više ne može tek tako zaigrati svoju igru s visokog posta čime su u startu u napadačkom minusu, dok je Oklahoma borbenošću pod košem igru u obrani praktički dovela u egal. Stoga bi, čak i nakon ovakvog poraza, sve osim njihove pobjede pred svojim navijačima u sedmoj bilo iznenađenje. Randolph, koliko god sjajan bio, ipak ne može sve sam.

2May/1115

THE TAKE CARE BEARS

Posted by ispdcom

Nedjelja iz snova - dvije NBA utakmice nabijene značenjem i tenzijama, a sve skupa gotovo do ponoći. Divota. Dođe ti da poželiš da je tako uvijek. A onda skužiš - kvragu, da se ne dižem u mrtve sate tijekom kojih bi ionako spavao gledati omiljenu zabavu, teško da bi je uopće stigao gledati u ovolikim količinama. Odnosno, ne bi jučerašnji dan bio tako savršen da je svaki dan nedljelja. Ako kužite što hoću reći. Uglavnom, da ne duljim, slijede osvrti na Memphis i Oklahomu te na Miami i Boston. Inače, redakcija je podijelila zadatke tako da ovu prvu seriju ekskluzivno pratim ja, a Miami i Boston ćemo odraditi zajedno ja i Sickre. Emir će se pobrinuti za Bullse i Hawkse, a o Lakersima će tko stigne.

THUNDER - GRIZZLIES, G 1

Očekivali smo ljepoticu, ljepoticu smo i dobili. U prvih 12 minuta mogli smo vidjeti sve najbolje od obje momčadi – briljantne atletske i fizičke predispozicije pojedinaca u redovima Oklahome, odnosno sjajnu obranu Memphisa te nesebični napad u kojem svi trče, zabijaju i dodaju. Više nego dovoljno za uživanje.

Vidjeli smo i neke loše – nedostatak vanjskog šuta kod Grizlija, odnosno bezglavu igru Russella Westbrooka. S tim da Memphis svoje mane može sakriti - kao prvo, ne potencira ih (cijelu utakmicu potegli su manje od deset nerezonskih šuteva, od čega su pola uzeli Young i Randolph u situacijama kada se moralo pucati), a, kao drugo, Zach Randolph može zabiti koliko treba u reketu onom svojom baršunastom rukom protiv svakog oblika obrane tako da im prijetnja iz vana praktički i nije nužna.

Memphis se od prve sekunde nametnuo kao fundamentalno zdravija ekipa. Dok je Oklahoma brzala sa šutevima i odlukama u obrani i napadu, u svakoj situaciji se kockajući (ishitrenim šutom ili pokušajem krađe lopte), Grizliji su jednostavno igrali košarku - dodaj loptu slobodnom čovjeku u napadu te igraj nogama i svom snagom u obrani.

Za otići na prvo veće vodstvo ipak su morali čekati odlazak Duranta i Ibake na klupu. B postava Oklahome može odigrati solidno, ali obzirom da Memphisova klupa ne igra ništa lošije od startera, to solidno je u ovom slučaju premalo. Battier, Vasquez, Arthur i Mayo su odradili sjajan posao odmah po ulasku, a Conley i Zach su nakon povratka nastavili održavati razliku, u jednom trenutku prijeteći odlaskom čak na +20.

Na poluvremenu je ipak bilo prihvatljivih -10, s tim da je bilo jasno kako s ovakvom šupljom obranom OKC ne može parirati ekipi koja ima više nego dovoljno napadačkog talenta (i strpljenja u građenju napada) koristiti sve njihove rupe. I da stvar bude još gora, ta ekipa s druge strane igra fantastično u obrani. Nadoknaditi toliku razliku bilo bi moguće kada bi uz Duranta cijeli napad igrao učinkovito, ali kako igrati učinkovito kada ti je play Westbrook, čovjek koji gubi lopte, baca krive pasove, razbija ritam, uzima očajne šuteve i forsira ulaze kroz zid u suludim količinama?

Najbolje je rekao Sickre kada je u jednom trenutku rekao – ''Oklahoma možda i dobije ovu utakmicu. Ako Westbrook ubrzo skupi 6 osobnih."

Treća četvrtina donosi živahniju Oklahomu u obrani, a možda i ne - problem s Memphisom u ovom periodu je bio što su umjesto mušketirske momčadske igre odlučili razliku održavati vrteći izolacije za Zacha. To je malo uštopalo ritam u napadu, pa Thunder tako dolazi u egal. Ali, čim su Grizliji opet počeli vrtiti onaj svoj visoki pick 'n' roll kojim su raskomadali Spurse, čim je Gasol zauzeo svoje mjesto na vrhu reketa i počeo razigravati i zabijati i skakati i raditi što ga je volja, odnosno čim je Conley poveo računa o ritmu igre, dakle čim se lopta nastavila kretati, odmah su opet uzletjeli.

Ovaj put bez namjere da uspore – gradili su vodstvo potpuno frustrirajući Oklahomu koja nije imala rješenja u obrani za, možda se čini banalnim tako ih nazvati, inteligentne košarkaške poteze. Ibaka je lijepio banane, ali sam nije mogao zaustaviti ekipu koja je na kraju lakoćom zabila 114 poena. Kada toliko zabiješ u playoff utakmici, uz 50 % šuta i 21 asist naspram samo 7 (!!!!) izgubljenih, jednostavno ne možeš izgubiti utakmicu.

Gasol i Zach su totalno nadigrali OKC pod košem, braća Ransol su se još jednom pokazala prevelikom preprekom. Nije stvar u moći, Oklahoma ima dovoljno mesa i snage da zatvori reket i kontrolira skok (iako je sinoć izgledalo da Memphis može do ofenzivnog skoka svaki puta kada im treba), ali njihovi visoki igraju košarku na jednoj šljakerskoj razini i jednostavno ne mogu pratiti all-round učinak Ransolovih. Šut s vrha reketa, skok-šut unazad s boka, horok, asisti - jadni Perk, Ibaka, Collison i Nacist u čudu gledaju što se to događa. Čovječe, čekali smo nekakve Grizzliese, kad ono tamo Kingsi s Webberom i Divcem 2.0!!!

Durant i društvo se jedino mogu nadati da će im uspijeti zabiti koš više. Nema šanse da ostave Memphis ispod 100 koševa, a to znači da će morati zabijati debelo preko 100 protiv jedne od najboljih obrana u ligi. Sad, kada imaš Kevina Duranta u momčadi, uvijek imaš šansu zabiti više od svakog protivnika, bez obzira koliko inferiroan bio. Ali, prvo će trebati zauzdati Westbrooka kojemu su ove svježe kritike izgleda totalno poljuljale samopouzdanje pa sada više ne zabija ni one ulaze u kojima je dominirao. Duh je pušten iz boce, cijeli svijet sada priča o Westbrooku kao o problemu i to sigurno ostavlja dojam na ovog momka. Ali, nema ga smisla žaliti - ispucati 23 lopte od čega je barem 15 bilo iz bezveznih situacija, imati više izgubljenih od asista i potpuno ubijati ritam u napadu umjesto ga davati, e to je stvarno previše. Durant bi s jednim playom u rangu Nasha ili Ronda zabijao 40 kao iz šale, a to što s Westbrookom uspijeva doći do 33 u utakmici u kojoj mu ovaj nije praktički dao loptu (osim onog jednog NBA action asista), pravo je čudo.

A kad sam već spomenuo NBA action, upravo me on vodi do najvažnije istine prve utakmice - prekrasno je konačno vidjeti mladu momčad koja igra Košarku kako očitava lekciju tipičnim NBA proizvodima koji jašu talent i fizikalije bez da shvaćaju igru. Dosta mi je više tih paradoksa Oklahome, tih sjajnih momaka koji su fantastični van terena, sve redom Grant Hill do Grant Hilla, da bi na parketu igrali kao gomile Iversona i Cartera. Daj mi tipove koji su na parketu Momčad. I daj mi dobrog duha Shanea Battiera. Kako navijati protiv ekipe za koju igra ovaj majstor?

Napomena za kraj – ima Memphis svoga Westbrooka, taj se zove OJ Mayo. Svojim ishitrenim potezima i pogrešnim odlukama u jednom periodu kočio je momčad, ali zbog činjenice da je bez premca najbolji šuter u ekipi, Hollins ga jednostavno mora trpiti na parketu. Međutim, njegov stil igre strši iz ove kontrolirane igre Memphisa kao govno u bazenu za vrućeg ljetnog dana, tako da sumnjam da će ostati dio ekipe poslije ove godine. Obzirom da je tu Zach i da će se dogodine pridodati Gay, imati još jednog takvog individualca bilo bi preopasno za kemiju koju su razvili. Moj savjet? Poslati ga u Portland u zamjenu za Odena – Memphis time dobiva čvrstu peticu, Oden bi valjda mogao 15 minuta igrati da se ne ozljedi, plus opet bi se spojio s najboljim prijateljem Conleyem. Portland dobiva Mayoa, potencijalnog ubojicu (protivničkih obrana, ali i vlastite momčadi). U biti, on Portlandu uopće nije potreban, ali kako se zadnjih dana bavim samo Memphisom (ovakav crush u jednu momčad nisam imao od 2002. i Kingsa), to mi je palo na pamet da im fali samo sirova back-up petica kako bi imali po dva igrača za svaku poziciju.

Uf, jedva čekam osvetu Lakersima za sve one rane koje su nanijeli Bibbyu, Divcu, Webberu i Bradu Milleru.

HEAT - CELTICS, G 1

Gee: Na startu kao da je sve bilo protiv Bostona - prvo dvije brze osobne Ronda (uz dodatak da je i ono što je odigrao do odlaska na klupu odigrao ispod svake razine), zatim Miami kreće sa serijom trica kojom se konačno uspijeva odvojiti i onda se još Wade i LBJ odmaraju dobar dio druge četvrtine i čuvaju za kasnije, zato što igrači s klupe Miamia gaze klupu Bostona.

Sickre: Ne radi se samo o lošem startu, osim Raya Allena nitko od nositelja sinoć se nije pojavio na utakmici. S druge strane James Jones je odigrao utakmicu karijere, izbombardirao je Boston i ubio im svaku nadu tricama, a Wade je konačno dokazao da su lošije partije protiv Bostona u regularnom dijelu sezone bile slučajne. Ili nisu?

Gee: Ray ih je nosio cijelu utakmicu, njegovim potezima i Docovim antologijskim motivacijskim govorima Boston može zahvaliti što nije pregažen. Pierce i KG bez Ronda kao da su sakati, čudo kako je Rondo ne samo postao najvažniji igrač nego praktički izgleda kako je on za ovu ekipu ono što je Rose za Bullse ili Howard za Magic, esencija. To nije dobar znak za momčad koja se uvijek hvalila podjednakim mogućnostima i odgovornostima prva četiri igrača. I da, Jeff Green je najgori igrač u playoffu, crni Turkoglu.

Sickre: Boston je usprkos očajnoj igri nekoliko puta krenuo u seriju, svaki puta ih je Heat odbio. Spoelstra je zvao pravovremene time-outove nakon kojih bi Miami opet krenuo naprijed, a onaj zadnji pokušaj povratka, kada se Allenu konačno priključio Pierce i kada je Garnett zaigrao obranu kao u najboljim danima, prekinut je Pierceovim glupim isključenjem. Što je i simbolično, jer usprkos sjajnom izdanju Heata, Boston je sinoć sam sebi bio najveći protivnik. Sjeti se samo Rondovih izgubljenih lopti u završnici koje su dovele do laganih tranzicijskih poena i potpuno razigrale Miami.

Gee: Moram istaknuti kako je uz Raya najbolji igrač Bostona bio Chris Bosh. Gledam ga godinama, ali svaki put me uspije iznova iznenaditi, sinoć je izgledao mekano poput Ive Josipovića. Mogao bi složiti film samo od njegovih kukavičkih poteza u prve dvije četvrtine – kilavi skok-šutevi pored Garnetta koji su jedva dolazili do obruča, panični pasovi u prazno, padovi nakon sudara s bilo kojim tijelom u kretanju. Tip je takva vagina da me ne bi čudilo da ima menstruaciju jednom tjedno.

Sickre: Sve ti govori da je Heat na poluvremenu imao +16, a da Boshov +/- bio -1. Neviđeno.

Gee: Ali i to dosta govori o utakmici koju su odigrali svi ostali igrači Miamia. I da, taj Bosh je usprkos svemu na kraju uhvatio više skokova od Garnetta.

Sickre: Ma Boston ne može lošije od ovoga, a Heat je odigrao maksimalno. To je kratki sažetak na trenutke negledljive utakmice, koja je nakon one fantastične predstave u Oklahomi stvarno došla kao antiklimaks.

Gee: Doc je u jednom trenutku rekao ključnu stvar - mi ovog protivnika ne možemo dobiti njihovom igrom, fizičkim sudarima prsa u prsa. Moramo ih dobiti košarkaški - dodatnim pasom, pomaganjem u obrani. Toga svega sinoć jednostavno nije bilo. I nikako za sve mane Bostona ne može biti kriv Miami - jesu odigrali dobro, ali ne toliko dobro. Jednostavno, Wade i društvo su izašli napaljeni i puni pozitivne energije, a Boston je s druge strane bio prazan, nespreman, onakav kakav je bio dobar dio završnice regularne sezone.

Sickre: Rivers je neočekivano zbog svih spomenutih problema imao priliku testirati klupu, možda ga može radovati solidna igra Delontea Westa. Netko mora pomoći u napadu jer bez Ronda u naponu snage Boston često upada u takve realizatorske crne rupe da izgledaju kao NBDL ekipa.

Gee: Celticsi ne smiju dozvoliti Miamiu toliko odvajanje ubuduće, jer svi znamo da Miami igra sve bolje što je plus u kojem se nalaze veći. Mislim, Miami im je zabio 99 koševa, to sve govori. Da mi je netko prije početka serije rekao da će netko zabiti više od stotke u ovoj seriji, rekao bi mu da izvodi Jeffa Van Gundya, odnosno da priča gluposti. I onda se skoro dogodilo da je Miami već u prvoj zabio preko 100. E, sad, obzirom da se to nije dogodilo čak ni usprkos svim onim tricama i šupljoj obrani Bostona, vjerovatno i neće, ali meni je to simbolično za ovu seriju. Naime, kako jedna momčad može biti toliko bolja i da se opet ne može odlijepiti na sigurnu razliku? Kako ne mogu preko 100 čak ni u utakmici u kojoj im sve ide od ruke?

Sickre: Ma ovo je očito rovovska borba čak i kada obje momčadi nisu na istoj razini. Heat je dokazao da uz fenomenalnu partiju Wadea (više energije od cijele momčadi Bostona zajedno), all-round učinak Jamesa (radio na oba kraja terena) te podršku šutera može odigrati sjajno. U sljedećoj ćemo možda gledati Heat u kojem nitko ništa ne može pogoditi i u kojem Wade neće biti na ovoj energetskoj razini, odnosno možda se toliko istroši u obrani da mu ništa ne ostane za napad. Boston možda bude pravi, odigra na tragu ubuntua. I bez obzira na sve opet ćemo gledati neizvjesni rat na parketu. Bit će ovo duga, duga serija. Pa tko prvi pukne.

30Apr/115

ZACH THE VAMPIRE SLAYER

Posted by ispdcom

Početak utakmice činio se kao naručen za Spurse – em su poveli 2-0, em je zbog dvije brze osobne Conley već nakon dvije minute otišao na klupu. Što znači da ulazi Vasquez. Što je ekvivalent tome da iz svog Range Rovera izvadite V8 mrcinu od motora s 500 KS i stavite onoga iz Fiat Punta koji ima običaj ne upaliti kada je temperatura oko nule. Takva je barem moja reakcija zbog kroničnog nepovjerenja u rookiea klimava šuta sklonog carinjenju lopte i krivim odlukama.

Morat ću revidirati file o Greivisu jer mali se opet ponio kao veteran. Par finih pasova visokim igračima, ubačen skok-šut, realiziran ulaz, sjajna distribucija lopte – ne samo da je odigrao bez greške, već i korisno, opet se nametnuvši kao trajno rješenje u ulozi back-up playa. Njegove reakcije u ovako važnim trenutcima su dokaz da duži ostanak na faksu može donijeti samo dobre stvari, jer uloga lidera koju je godinama igrao na Marylandu i sve one guste završnice koje je prošao (a za koje je stvarno imao osjećaj) očito su ga pripremile i za NBA playoff.

Uglavnom, Spursi niti uspijevu nametnuti igru niti spriječiti Memphis da im trpa iz reketa. Nakon prvih 8 minuta Grizliji imaju 20, a Timmy i društvo bijednih 6. Dvorana u ekstazi - nakon treće utakmice u kojoj su očito bili i sami zbunjeni očekivanjim od ove momčadi, navijači su jednostavno sjajni, od prve sekunde četvrte pa do sada svi su na nogama, urlaju i uživaju.

S ovakvom širinom, nadmoćnim skokom i pristupom, Memphis je jednostavno očitao lekciju Spursima u prvih 12 minuta, dokazavši još jednom da njihova sudbina ovisi prije svega o njima, a ne nekakvim ludim tricama protivnika.

U drugoj obje momčadi djeluju dekoncentrirano, Memphis održava dominaciju, ali Spursi u nekoliko navrata napadaju i dolaze do -3 na poluvremenu. Obzirom na činjenicu da nisu pokazali ništa posebno i da su većinu susreta bili podređeni, takav rezultat stvarno potvrđuje onu tezu o njima kao vampirima. Jednostavno ne znaju umrijeti.

Uglavnom, Memphis i dalje vuče, San Antonio je uvijek za petama. Svi Grizliji raspoloženi, ali svaki njihov pokušaj odvajanja spriječava nekakav potez raspoloženog Parkera. I tako se ovaj povuci-potegni praćen sjajnim potezima s obje strane rasteže sve do 5 minuta prije kraja, kada noćas ne pretjerano inspirirani Manu zabija koš za prvo vodstvo nakon početnih 2-0.

Međutim, umjesto ikakvog znaka panike ili sumnje u svoje sposobnosti, Memphis nakon time-outa izlazi odlučniji nego ikad da stvar konačno privede kraju. Uslijedila je serija od 8 koševa koja je zaledila seriju. Zach u tom periodu uzima stvar u svoje ruke (ukupno 16 koševa u četvrtini, lakoćom dostupnom samo odabranima), Spursi ostaju bez rješenja, siju lopte na sve strane i to je to.

Poput veterana tisuću bitaka ova sjajna košarkaška banda iz Memphisa jednostavno ubaci u višu brzinu kada je god potrebno, igrajući sa samopouzdanjem kakvo jednostavno ne bi smjelo biti dostupno jednoj momčadi koja je jedva ušla u playoff, predvođena igračem koji jednostavno ne bi smio biti ovako pametan i koristan nakon svih onih godina u kojima je bio lud.

Što se San Antonia tiče, odlukom da zaigraju sličnim stilom kao oni stari Mavsi i Sunsi koje su redovno gazili samo su još jednom potvrdili da ne možeš pobjeđivati u playoffu bez čvrste obrane, kontroliranog skoka i post igre. Živi od šuta, umri s njim. Sada znaju kako je bilo Sunsima kada su gubili od agresivne obrane i kada nisu imali odgovor na Duncana koji im je trpao u reketu na način na koji je to u ovoj seriji radio Z-Bo.

Memphis je tu da ostane, to je jasno. Dok god Battier i Mayo mogu zabit poneku tricu da onemoguće udvajanja pod košem, nastavit će živjeti ovu svoju južnjačku bajku.

28Apr/116

NEAL YOUNG

Posted by ispdcom

Dvije serije završile, jedna se još malo produžila. Drama se neočekivano opet gledala u Miamiu, Heat muku muči oko toga kako utakmicu mirno privesti kraju, a leševi Bibbya i Ilgauskasa su toliko zaudarali da ih je Spoelstra nakon 4 minute izbacio s parketa, polio benzinom i kremirao. Drame je bilo i u Oklahomi, gdje je Thunder ovaj put dobio nemoguće nakon što je skoro dva puta prokockao dobiveno. Ali, noćašnji vrhunac ipak se zbio nešto južnije, u Teksasu, gdje su Spursi taktičkim oružjem u kojem im nema ravna - srećom - po tko zna koji put ostali živi. I dok su Emir (pratio Miami) i Sickre (pratio OKC) uz dramu gledali i košarku obilježenu ne uvijek najboljim odlukama, ja sam imao sreće - uz uzbuđenja, Memphis i San Antonio ponudili su i vrhunsku igru. Ova serija je bez konkurencije ljepotica prvog kruga.

HEAT - SIXERS, G 5

Dwyane, LeBron i njihova sestrica Chris izborili su seriju protiv Bostona, na čemu mogu zahvaliti košarkaškim božanstvima koja su odlučila da će Mario Chalmers sinoć pogađati trice kao na traci. Jer, Philadelphia je nadigrala Miami, ali je izgubila na način na koji je izgubila većinu neizvjesnih utakmica u sezoni. Igoudala jednostavno nije uspio pogoditi svoj zadnji šut. Što je stvarno šteta jer je do tog trenutka Andre odigrao sjajnu utakmicu.

76ersi su furiozno krenuli na početku utakmice i početkom treće četvrtine. Heat se u prvom poluvremenu uspio vratiti Chalmersovom serijom, ali u drugom poluvremenu nikakve značajnije serije nije bilo i utakmica je ušla u neizvjesnu završnicu. Collins je od svoje momčadi dobio praktično sve što je tražio – čvrstu obranu s dosta udvajanje i preuzimanja, brzu tranziciju i napadanje na nepostavljenu obranu kada god je to moguće, brzi protok lopte u napadu kada je Heat obranu postavio i borbu za svaku loptu. Da se na utakmici pojavio Lou Williams, da je Evan Turner zabio nešto ili jednostavno uzimao bolje šuteve (jako sam mu zamjerio nepotrebno forsiranje ulaza dvije i po minute prije kraja utakmice kada je bilo +4 za Heat) te da su Sixersi pogodili koje od onih bacanja koje su promašili, utakmica bi se vjerojatno drugačije rasplela. Ali, čim postoji previše ovih 'da se', to ne donosi ništa dobrog.

Sixersi nisu mogli ništa protiv Chalmersa. Očigledno je odluka bila da se u obrani čuva reket i pokušava udvajati Wadea i Jamesa kad god je to moguće, a sve ove ostale ostaviti da pucaju trice. Protiv Miamija moraš žrtvovati neku figuru, a Collins je žrtvovao čvršće pokrivanje Heatovih tricaša. Kako ne vjerujem da će Chalmers ikada više u playoffu pogoditi šest trica, onda se slažem s takvom taktikom. Mislim, ako te Chalmers i Jones (3 trice) imaju dobiti, a onda jebiga.

Heat se i ovu utakmicu pokazao onakvim kakvim smo ga često gledali ove sezone. Čim utakmica ne ide onako kako su oni to zamislili, počinje gubljenje živaca. Sestra Chris glumi neku čvrstinu pa se busa u prsa, LeBron i Dwyane traže faul i na krivi pogled, a sve to s klupe gleda začuđeni Eric. Meni ova momčad i dalje ne ulijeva nikakvo povjerenje i bez obzira što smatram kako je Boston dosta lošiji nego što je to bio početkom sezone, ne vidim kako će Heat četiri puta slaviti protiv njih, pogotovo nakon što sestri Chris brat Kevin pokaže što su to muda.

Što se Sixersa tiče, imaju jednu lijepu momčad u koju treba vjerovati i koju treba forsirati. Sada je na Collinsu da nekako sredi kemiju između Turnera i ostatka momčadi jer je to ključ za njihovu budućnost. Evan treba biti igrač koji završava utakmice i važno napadačko oružje. U obrani se već pokazao, a kombinacija njega i Igoudale će namučiti sve napade ovog svijeta. Younga obavezno treba zadržati, Jrue Holiday se pokazao kao jako dobar play, Brand je prihvatio ulogu kakvu je Collins od njega tražio, Hawes igra sasvim solidno, a Meeks će ubaciti svoje otvorene šuteve kada do njih dođe. Lou Williams je prilično nestabilan igrač i pitanje je hoće li se to promijeniti pa bi možda Holidayu bolji back-up bio neki iskusniji play, a Sixersima bi dobro došlo i još jedno čvrsto tijelo pod košem s klupe. Sve u svemu, časno su pali protiv Heata. Svaka čast.

THUNDER - NUGGETS, G 5

Ako Westbrook sinoć nije skontao šta mu je činiti na parketu, onda neće nikada. Ok, vjerovatno nije, sudeći barem po onom dodavanju u završnici koje je Harden, srećom po domaće, uspio nekako iskontrolirati, a Brooks pozvati time out 6 sekundi prije kraja.

Cijelu sezonu očajavamo nad igrom Thundera u napadu koja podsjeća na dvije muhe zunzare, jedino što je Durant daleko talentiraniji i fizički dominantniji igrač. Durant show u napadu i Ibaka show u obrani (9 blokada) su osnova ove momčadi. Svi ostali, uključujući i RW-a su tu da se prilagode nositeljima i sinoćnji susret, pogotovo zadnjih šest minuta je ogledalo onoga kako bi stvari trebale izgledati.

Ibaka je preokrenuo utakmicu blokadama Neneu i Kenyonu, a Durant je odradio sve u napadu. Baš sve. Dodao Hardenu za tricu kad se otvorio prostor (vjera u suigrače), zabio slobodna (mirnoća), zabio tricu i skok šut preko ruke (fizikalije + talent) i lansirao završni f-u svima u onih preostalih 6 sekundi napada kada se trzajem oslobodio Chandlera pa odmah potom ubacio preko Nenea. Prekrasno. Imao je i blokadu, ali o tome kasnije.

Za Denver je velika stvar da su većinu serije bili u egalu i da nisu pometeni. Obrana je ementaler, nemaju kvalitetnu završnicu, ali to nisu novosti. Kad vrte loptu prema Karlovim idejama, napad zna super izgledati. Afflalo i Galinari tu mogu nametnuti svoje jake strane i ritam, a njima valja pridodati Ty Lawsona. To je ujedno i rotacija za budućnost na vanjskoj liniji. Pod košem je solidni Nene koji je to što jest, solidan napadač, mrcina limitirana u obrani i sklon nestalnim nastupima. Chandler je šesti s klupe. Uglavnom, jezgra je solidna i ništa više od toga, ali bar neće biti Melo-nemira i moći će u miru raditi i graditi.

Bez ostatka sadašnje momčadi mogu dalje, poglavito bez silno talentiranog te istovremeno silno dementnog JR Smitha. Njegov kraj karijere u Denveru je ogledalo cijelog boravka u svijetlo-plavom dresu. Uđe pred kraj utrakmice, zaustavi protok lopte odmah, zabije preko ruke, zabije tricu i potom na minus 3 ide pucati devet sekundi prije kraja utakmice preko dvojice, od kojih je jedan Durant koji mu lijepi spomenutu bananu. Bye bye JR. Bye bye Denver. Do sljedeće sezone, borbe za playoff i još jednog ispadanja u prvom krugu.

SPURS - GRIZZLIES, G 5

Spursi su eliminacijsku utakmicu dočekali neobično ležerno. Tako se bar dalo zaključiti po reakcijama u napadu gdje ih je obrana Grizzliesa još jednom izluđivala. Bilo kakvi pokušaji driblinga ili dolaska do pozicije kretanjem lopte bili su spriječeni u startu, tako da im je samo ostalo igrati preko Timmya, koji je još jednom dao sve od sebe. To možda više nije dovoljno za kontrolu utakmice, ali dobri stari veteran je sam održavao kakvu-takvu ravnotežu s dominantnom unutarnjom linijom Memphisa.

Ako u napadu i nisu davali do znanja da ih možda čeka odlazak na odmor, obrambeno su odlučili zaigrati na sve ili ništa. Nakrcali su se u reket, zaustavili post igru i ulaze Memphisa, izazivajući ih na otvorene šuteve. Što je u biti logična taktika, jer osim Mayoa Grizzliesi nemaju igrača koji bi mogao postati vruć iz vana i kazniti ovakvu obranu. Memphis je nasjeo, zadovoljili su se šutom, a San Antonio je nametnuo ritam kakav mu je odgovarao.

Na prvu veću prednost Spursi odlaze početkom druge, kada je Bonner konačno spojio par šuteva (tek sada kada vidiš kako su ga Grizzliesi razotkrili kao rupu u obrani i osudili na totalno sporednu ulogu skužiš koliko je njegova trica bila bitna za tečnost napada Spursa), a priključili su mu se i razigrani Manu i Tony. Napad odjednom djeluje smisleno i odlaze čak do 16 koševa prednosti. Tada stvar u svoje ruke uzima Mike Conley. Nizom ulaza, koševa s poludistance i floatera, sjajni playmaker sam-samcat vraća Memphis na podnošljivih 8 razlike prije odlaska na odmor.

U nastavku utakmice Spursi opet izazivaju Memphis da šutira, međutim ovaj put protivniku nije do zezanja. Hollins je na pauzi ispravio problem te se Grizliji vraćaju svojoj osnovnoj igri preko dva centra, posebice u ovoj seriji čak i možda previše skromnom Randolphu (nisam mislio da ću i to ikada reći, ali Zach bi stvarno trebao više pucati!!!), pojačavaju agresiju u obrani i hvataju ritam koji Spursi ne mogu pratiti tijekom cijele serije. Jednostavno, najbolja košarka Memphisa je bolja od najbolje košarke Spursa, što nam dokazuje barem tri četvrtine ove serije. Uglavnom, do kraja treće već su 5 koševa u prednosti.

I onda počinje show. San Antonio konačno igra jedan sjajan period košarke, Ginobili secira obranu Memphisa, a nešto su zabili čak i neprimjetni Hill te uvjerljivo najgori igrač Spursa Jefferson. Razigranom Ginobiliu neočekivano se suprotstavlja Sam Young koji svojom upornom obranom, trkom i snagom drži Memphis u maloj prednosti. Čovjek je radio doslovno sve - krao lopte, istrčavao kontre, zabijao ulaze i što je najluđe, spojivši dva šuta iz vana spriječio je San Antonio da se previše povuče u reket.

Memphis je do samog kraja držao minimalnu prednost, a nakon što je Young stao, konačno je povukao ipak glavni igrač - Zach. Koševima na sve načine (šut s poludistance, odbijanac nakon skoka u napadu, a posebice zabijanjem svih slobodnih s kojima inače ima problema - čime je samo dokazao da ruka i talent nisu problem, već samo glava) i skokovima (koje komentatori Grizzliesa zovu z-bounds) očuvao je +3 na 9 sekundi do kraja.

I tada se događa nešto na što su, na primjer, navijači Sunsa navikli svih ovih godina kada su u pitanju Spursi. Čudo. Nije problem zabiti koš u 9 sekundi, hej Reggie ih je zabio 8, ali Spursi su skoro izgubili loptu, spetljali su se prilikom ubacivanja, 7 sekundi je bačeno u vjetar. I onda Manu nekako uspijeva doći do kuta, potegnuti napamet i zabiti. Srećom po Memphis, u tom kaosu stao je na crtu i umjesto izjednačenja Spursi i dalje zaostaju jedan koš. Zach uredno zabija oba bacanja, čista kao suze. Sada je opet +3, sekunda je prošla. Kasnije će Hollins žaliti što se nije bolje potrudio oko izvođenja lopte ne bi li izgubili još koju stotinku.

Znamo da je ta jedna sekunda dovoljna za pucati na koš. U slučaju Spursa, ona je očito dovoljna da čovjek vodi loptu, zastane, namjesti se i potegne tricu za produžetak. Samo kod Spursa taj čovjek može biti Gary Neal, sjajni strijelac koji iza sebe ima jednu fantastičnu sezonu, koju je okrunio ovom tricom. Zaslužio je, a svima ostalima samo ostaje pitati se - gdje San Antonio nalazi ove likove?

U produžetku Memphis djeluje dekoncentrirano, San Antonio lagano privodi stvar kraju. Produžili su si život na još jednu utakmicu. Ipak, po svemu onome što smo vidjeli do sada, bit će im to zadnja ove sezone. Memphis je 15 od 20 četvrtina bio bolja momčad.

Iako su nas noćas Spursi podsjetili koliko su opasni, ipak ovo nije vrijeme od prije nekoliko sezona kada su čupali srce Sunsima, koji su bili jednako dobri, ali nesretniji. Ne, ovi Spursi su odigrali najbolje što su mogli i jedva su se izvukli.

Manu je najbolje rekao kada su mu citirali ono vječnu o srcu prvaka - daleko smo mi od prvaka s ovom igrom. Timmy je sam, star i nemoćan zaustaviti sve ove mlade lavove, Manu i Tony prolaza kroz zid ne bi li nešto kreirali u napadu. Sve što Memphis treba je zrnce koncentracije više tijekom utakmice i mogu početi voditi računa o tome kako zaustaviti Duranta.

24Apr/115

BRANDON OF NAZARETH

Posted by ispdcom

Playoff nam je noćas donio sjajnih desetak sati košarke koje su obilježili još jedna očajna partija Bullsa, uskrsnuće Brandona Roya i suludi povratak Blazersa te tiha dominacija Memphisa nad Spursima, odnosno nešto izraženija Oklahome nad Denverom. Kako je Bullse pratio navijač Emir (racionalan čovjek, ali ipak navijač), a Blazerse Royev idolopoklonik Sickre (trudi se biti racionalan, svaka čast), Gee, koji je odradio preostala dva susreta, osjeća se pozvanim na početku nešto reći i o prva dva dvoboja u ulozi Nevjernog Tome. Uskrs je, pa što ne biti potpuno u tonu.

Bullsi su još jednom sami sebe doveli u rupu svojim nedostatkom ikakve napadačke ideje i uopće dozvolivši Pacersima da ih nadigraju u onim kategorijama za koje smo smatrali da Bullsima nema premca poput borbenosti. Nije uopće poanta u tome da su Pacersi zaslužili dobiti barem jednu utakmicu za prikazanu ozbiljnost i požrtvovnost, stvarno je malo ekipa koje bi se ovako borile za utješnu pobjedu. Poanta je da je Indiana bila bolja momčad većinu serije i da je Bullse do sada izvlačila ta čudesna mogućnost da odigraju bezgrešne završnice. Noćas se Indiana opet usrala u gaće, ispustili su 16 razlike na 5 minuta do kraja, ali konačno su imali i sreće, Bullsima nije upala zadnja lopta valjda prvi put ove sezone.

Vidjeli smo nešto kasnije da ima i većih paničara od Pacersa, ali Indiana ovdje uopće nije bitna. Bitno je samo pokušati shvatiti da li su Bullsi stvarno ovako limitirani i ako jesu, kako su pobogu uspijeli uhvatiti onoliko pobjeda u regularnoj sezoni. Meni stvarno više ništa nije jasno. Ono, za Memphis smo znali da će namučiti Spurse jer su Gasol i Randolph matchup noćne more visokima San Antonia. Ali, Pacersi nisu problem nikome. Sve što njih drži na životu je kopiranje iste one tvrdoglave upornosti koja je krasila Bullse. Ovako ispada da možemo staviti Rosea u Indianu i imamo prvaka Istoka. Ne znam, stvarno ne znam, zašto Chicago nije u stanju odigrati recimo na početku ili na prijelazu četvrtina istim onim intenzitetom kojim igra u završnici. Možda je stvarno samo stvar u postavama, kako misli Emir, ali mene ni jedan odgovor do sada ne zadovoljava. Bullsi igraju košarku koja praktički traži da ih netko izbaci iz playoffa.

A ono što je Dallas prokockao to je za anale. Roy je sam samcat do pobjede odveo momčad koja tijekom cijele serije nema rješenja i kaska za protivnikom. Njegova genijalna partije je neosporna (još jedna potvrda kako bi s njim u naponu snage Blazersi bili najozbiljnija konkurencija Lakersima), ali dvije činjenice treba podcrtati - prva je da Blazersi djeluju nemoćno igrajući ono što su igrali do playoffa, Aldridgea je Dallas potpuno uštopao i postavlja se pitanje kako jedan nositelj igre može samo tako nestati i postati onaj stari šuter iz vana na kojega smo već zaboravili, a druge je da je Dallas ovim porazom uspio nadmašiti sve dosadašnje, a nije da ih nema, Cuban slobodno može otvoriti muzej poraza u kojem bi jedan do drugoga bila izložena sama remek-djela (protiv Heata u G 3 Finala, protiv Warriorsa u G 1 prve runde 2007). Poseban dio muzeja pripao bi izrazima lica Dirka i Cubana, kojima se nakon noćas pridružuje i Rick Carlisle, koji je gutao slinu i bezidejno gledao kako ih ubija čovjek bez koljena. Gledati kako se prednost topi i ne napraviti ništa, to je specijalnost Dirkove generacije koja je na strani dobila bitnu utakmicu - nikada. Opet, da je kojim slučajem Terry zabio onu tricu sa sirenom, ni krivi ni dužni bi stigli do velike prednosti, a usput bi valjda ubili nekoliko tisuća ljudi u dvorani. Stoga je bolje da je fulao, hitne pomoći u Portlandu nisu morale raditi prekovremeno, a na Uskrs fanovi B-Roya mogu slaviti svoga Spasitelja koji za razliku od Isusa za neprijatelja nije imao Poncija Pilata, već Acea Venturu.

BULLS - PACERS, G 4

Thibodeau je u zadnjoj minuti praktično priznao kako nema nikakvog smisla da Bogans započinje utakmicu. Bullsi su bili u strašnoj seriji, igrali su odličnu obranu, bilo je samo +3 za Indianu koja je imala napad i loptu sa strane. Trener Bullsa tada uvodi Gibsona umjesto Boozera da pojača obranu, ali ostavlja Korvera koji je do tada radio solidan posao u obrani. Dakle, ako Thibodeau smatra kako je Kyle sposoban odigrati dobru obranu u ključnim minutama, a na klupi ima Bogansa i Brewera, onda je očigledno da nema nikakve prepreke da Korver i starta i tako omoguči Bullsima igru s najboljom napadačkom postavom. Doduše, u toj akciji je Korver napravio faul na Dunleavyu, valjda jedinom igraču na planeti sporijem od njega, tako da sve ove teze ostaju otvorene.

Indiana je napokon jednu pobijedila. Doduše, imali su priliku prokockati veliko vodstvo, ali Chicago je ipak ostao prekratak. Granger sve više izgleda kao da je prihvatio ulogu lidera koju Igoudala ima u 76ersima, s tim da Granger ima bolji izbor šuta u odlučujućim trenutcima. Odličan je bio i Hibbert, George sada već standardno dobar, a x-factor je bio Jeff Foster s ofenzivnim skokovima.

Što se Bullsa tiče, očigledno je kako je gležanj dosta smetao Roseu nakon što je nakratko izašao u prvoj četvrtini nakon ozljede. Nakon toga praktično nije ulazio pod koš, a nije ga ni išao ni šut pa je u jednom trenutku imao 10 uzastopnih promašaja. No, kada ga već nije išao šut, odlučio je razigravati momčad. U prvom poluvremenu mislim da nije imao niti jednu asistenciju, a utakmicu je završio s brojkom 10 u toj kategoriji. U takvoj situaciji Bullse je držao Noah koji je odlično koristio udvajanja Rosea i s loptom ulazio pod koš. Korver je nešto zabio, Boozer standardno zaradio dva brza faula pa su mu i dobre brojke (15k,13s,4a,2b) prošle nekako nezapaženo.

Serija se vraća u Chicago i samo je pitanje u kakvom je stanju Roseov zglob. Bez obzira na ovaj poraz i na tri teške pobjede prije njega, sve je i dalje u rukama Chicaga. I u ovoj utakmici su, u posljednjih pet minuta, pokazali kako mogu igrati obranu na način da Pacersi uopće ne znaju kud bi s loptom. Iskakanje i udvajanje Collisona je imalo efekta pa se može očekivati da bi to mogli češće vidjeti u petoj utakmici. I dalje mislim kako bi CJ Watson trebao dobiti više (ne previše) minuta na parketu zajedno s Roseom, a na početku osvrta sam napisao kako nema nikakvog razloga da Korver ne starta, barem u sljedećoj utakmici, ako ne i u nastavku playoffa. S njime u prvoj petorci, Indiana ne bi imala prostora za tolika udvajanja.

Plus, ako George čuva Rosea, to znači da bi na Korvera slali Collisona što bi Kyle znao iskoristiti. S druge strane, George je dobar u obrani, ali ne i u napadu, tako da Indiana ne bi iskoristila Korverove slabosti u obrani. Barem ne dok na parket ne bi izašao Dunleavy.

MAVS - BLAZERS, G 4

Poslije sinoćnje utakmice, u playoffu se, što se mene tiče, više ne mora ništa dogoditi. Blazersi su u jednom trenutku gubili 23 razlike. I onda je krenuo Brandon Roy i poveo jedan od najnevjerojatnijih comebacka u povijesti NBA.

"Win or Stay Home" je bila tema noćašnje utakmice Blazersa. Da li će dopustiti Dallasu povratak u ritam iz prve dvije utakmice ili će uspijeti prenijeti pozitivan momentum iz trećeg susreta bilo je ključno pitanje na koje je upravo Portland morao dati odgovor.

Iskreno, Blazersi su sinoć bili inferiorna ekipa. Dallas im je radio što je htio i kako je htio. Dirk je maksimalno koristio preuzimanja koja su mu ostavljala Batuma dok je LMA mora ostajati na Kiddu zbog trice. U obrani su Chandler i Haywood konstantno tukli LMA bacajući ga van iz reketa i sileći ga na loše šuteve (i posljedične promašaje). Napad Portlanda je stoga djelovao krezubo i nemoćno, nošen jedino Andre "Mickey Mouse" Millerom. Treća četvrtina se pokazala ključna, uz početni šut Blazersa od 0-14, boljemu od poraza se teško moglo nadati. Dallas je za to vrijeme zabijao ispod koša (Marion) i iza linije za tri poena te je pomeo Blazerse u trećoj 30:14 i otišao na komotnih 14 razlike. Dirk se smijao nakon što je po tko zna koji put pogodio šut s jedne noge iz okreta.

Najveći problem Blazersa u napadu je bilo nepostojanje vanjskog šuta kojim bi rasteretili LMA i slabo vidljivi Wallace. Sve što je dolazilo iz vana je djelovalo isforsirano i bez pravog učinka.

I onda je Brandon Roy uništio Dallas. Ulaz lijevo, ravno ili desno, skok šut malo unatrag, skok šut iz driblinga i kao šečer na kraju trica uz faul kojom su Blazersi došli u vodstvo u zadnjoj minuti susreta. Nevjerovatna večer igrača za kojeg Dallas sigurno nije imao scouting report. Bar su tako izgledali svi koji su ga čuvali.

Ovo je tip pobjede koji preokreće seriju. Mavsi su bili 10 minuta udaljeni od 3-1 i gotovo sigurnog prolaska u drugi krug. I onda ih je pokosio Portland nadahnut Royevom partijom. Mentalna prednost je sada definitvno na strani Blazersa, tim više jer su dobili pojačanje u Royu koji je makar na jednu večer, bio reinkarnacija samog sebe od prije godinu i pol.

Prekrasna večer u Rose Gardenu, posebno za čovjeka koji se borio i još uvijek bori protiv teške ozljede, a sve u želji da ponovno zaigra vrhunsku košarku. Bravo Brandone, lijepo te imati natrag.

SPURS - GRIZZLIES, G 3

Početak prolazi u ispipavanju snaga, u kojem treba istaknuti kako hi-low Zacha i Marca za ove Spurse djeluje kao boca coca-cole bušmanima. Svi stoje i u čudu gledaju što je to. Kakva braća Gasol, braća Randsol su deset puta veće face. Battier, Tony, ma svi grizliji su se pojavili, dok je kod Spursa jedini pažnju privlačio Neal. Čovjek tiho iz sjene igra jednu nevjerojatnu sezonu, nema večeri u kojoj neće odraditi svoj dio posla. Možda nemaju centre, ali Spursi svakako imaju skauting.

I dok su Grizzliesi izgledali kao momčad s misijom, Spursi su djelovali kao na pikniku. Obrana pliva, napad bez ideje. Od nikoga energije. A kad smo već kod energije, nakon sjajne atmosfere u Portlandu gledati tekmu u Memphisu gdje razglas i debilni zvukovi igraju glavnu ulogu bilo je bolno iskustvo. Svaka čast Conleyevim ulazima i telepatskoj povezanosti Marca i Zacha, ali bilo bi ih još zabavnije gledati okružene s ljudima koji znaju što gledaju i koje bi bilo briga.

Jedina pozitiva za Spurse u prvom dijelu bila je Parkerovo buđenje, čovjek je ulazio i razigravao kako znamo da može, konačno podsjetivši na starog Tonya.

U nastavku Spursi ulaze nabrijaniji, skaču, napadaju, ali Memphis na krilima individualnog talenta i sjajne obrane vanjske linije koja rezultira s par kontri drži tih standardnih desetak koševa razlike sve do zadnje minute treće, kada po prvi put na tekmi Spursi imaju trenutak prosvijetljenja. U 60-ak sekundi su konačno uspijeli izgledati kao bolja momčad. Conley je sjeo odmoriti se, ušao je nedorasli Vasquez i Parker uz pomoć energične i pokretne obrane za čas smanjuje na 5 razlike.

Ono što nisam dovoljno isticao u ovoj seriji mismatch je koji Memphis ima svaki put kada je na terenu Bonner. Bilo tko da se nađe protiv njega, Zach, Marc ili Arthur, uredno će zabiti koš. S druge strane, postava Spursa s Bonnerom daleko je najubojitija, ali ako im ne upada trica kao što je bio slučaj noćas, nema je smisla forsirati (doduše, ako su ostali bez McDyessa zbog ozljede ramena kojega mu je prilikom jednog skoka izbio Timmy, bit će prisiljeni igrati umanjeni još više nego su navikli). Ali, kako išta prigovoriti Popu, majstoru koji je sinoć još jednom pokazao svu svoju lukavost – na početku je skakao na svaku grešku, čupao kose i vikao na igrače, da bi na kraju, kada se stvari lome, pozivao na mir i govorio kako je ovo samo košarka. God cop, bad cop, euro-neurotičar, zen-master. Sve u jednom, jedan za sve, to je Pop, jedan od najslikovitijih likova u povijesti NBA.

Uglavnom, na kraju su odlučivali borbenost i koncentracija te šut iz vana (s tim da treba naglasiti koliko su opasna po Memphis slobodna bacanja, ova momčad u tom segmentu igre ima samo jednog pouzdanog igrača, Conleya, svi drugi su skloni kiksati, a to nikada nije dobra karakteristika ako mislite daleko u playoffu). I dok je trica Mayoa dala Grizzliesima poticaj u ključnom trenutku, ona odlučujuća Randolphova bila je tipični Zachovski potez. Memphisu treba koš da zadrži kontrolu nad svojom sudbinom, Gasol se namjestio sam pod košem protiv Bonnera, Zach ima loptu na trici. I umjesto da je spusti bratu pod koš, da ovaj onim svojim nespretnim horokom riješi stvar i tako se potvrdi kao MVP utakmice, Zach puca tricu dok ga Timmy u čudu gleda. I ubacuje.

Sad, Hollins sigurno nije tražio ovakvu akciju, ali što reći? Da je promašio, bio bi to klasični Randolphovski potez, kakvoga ćemo uvijek tu i tamo vidjeti. Vuk dlaku mijenja, jeli. Ali, zabio je i riješio tekmu. Na kraju su Spursi prokockali sve šanse koje su imali. Nekoliko sekundi do kraja, treba zabiti tricu za produžetak. Umjesto da zove time-out, Hill juri u kontru, baca Ginobiliu koji se zabija u kut, udvajaju ga, niti može dodati niti pucati, vrijeme ističe. Zaslužena pobjeda Memphisa koji je, ruku na srce, 80% ove serije bolja momčad.

THUNDER - NUGGETS, G 3

Nakon krepane publike u Memphisu ne-dorasle playoff atmosferi, čuti jednu od najboljih dvorana u ligi bilo je pravo osvježenje. Denver je imao sve potrebno na početku ove utakmice – pod košem su Nene i Martin držali stvari pod kontrolom, Afflalo je odradio svoj Willis Reed efekt i s dvije brze trice bacio publiku u trans, Lawson, a kasnije i Felton, su jurcali kroz reket i zabijali. I opet im to ništa nije vrijedilo – Oklahoma je uvijek bila u blizini, iako su u dobrom dijelu prve dvije četvrtine dobili minimum od Westbrooka i Duranta.

Zato je ostatak ekipe odradio posao, a sve je nadoknađivao Ibaka koji je briljirao pod oba obruča. Tek ulaskom Smitha i Birdmana Denver je stekao malu prednost, ali i to se brzo istopilo. Durant se probudio, doveo momčad u egal, da bi u zadnje dvije minute druge stvari u potpunosti otišle na stranu Oklahome – Ibaka je potpuno zatvorio reket, Durant i Harden su sijali paniku u prvoj liniji obrane i zatim u kontrama.

Tako se u treću ušlo s +7 za OKC, sve na krilima Ibake i par lucidnih trenutaka Duranta. Mislim, svi koji su očekivali da će ova seriji biti gusta i neizvjesna očito su se preračunali. Oklahoma igra kao banda, ali ova momčad krcata je pojedincima koji su u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom. Denver također igra kao banda, ali i pojedinačno se radi tek o hrpi bandita ovisnih o šutu, idealnim situacijama i ritmu. Očekivati od njih kontrolu skoka, konstantnu obranu, čuvanje lopte i mirnu ruku na slobodnima, previše je. Daj im priliku i, kao svaka Karlova ekipa, upucat će se u nogu.

Treća je tako prošla u sličnom tonu kao i prve dvije, koš na koš, s Thunderom na tih 6-8 koševa razlike. Dok se opet nije ponovila povijest iz prvog dijela – ulaskom Smitha i Andersona Denver dobiva energiju kojoj B-postava Thundera nije dorasla, Denver izjednačuje i čak stiže i povesti. Dobra vijest za Thunder je što im je ostala još četvrtina da nađu načina za isplivati iz egala, a loša za Denver što su im najveći plusevi večeri Birdman i Smith, šareni bijeli brat koji ima snage za 10 minuta i čovjek-dijete koji je dan ranije priznao da ga boli neka stvar za ekipu.

Kada su na 7 minuta do kraja na terenu bile uvjetno rečeno najbolje postave, Durant i Westbrook su jednostavno ubacili u višu brzinu. Počeli su zabijati, skakati, razigravati, lijepiti banane, a pridružio im se Ibaka koji je nastavio igrati kao MVP utakmice i začas su opet bili na +8. Nene je jedini donekle pružao otpor i to uglavnom u napadu, dok je u obrani u ključnim momentima bio kilav kao i obično. Naravno, Smith je na kraju zabio dvije trice zbog kojih stvari izgledaju izjednačenijima nego su bile (treću za produžetak je naravno zajebao upavši u Hardenovu zamku), ali to je priča njegova života i jedan od paradoksa kojih je ova momčad prepuna – ako već nema najbolju petorku, zašto Karl nije duže u igri držao najraspoloženije igrače, konkretno Smitha i Andersona? Odgovori na ovo pitanje, kao i mnoga druga, na kraju nisu ni bitni.

Oklahoma upisuje zasluženu pobjedu iako su odigrali ispod prosjeka u svakom pogledu, osim obrambenom za kojega se pobrinuo iBlocka. Na kraju, usprkos svim lošim potezima i padovima koncentracije, bolja i talentiranija ekipa priprema si put za skori prelazak u sljedeći rang. Put za skok dalje, na Memphis. E, to će biti serija.

8Oct/100

GRIZZLIES

Posted by Gee_Spot

''This is a blue-collar town and I fit in with them. I want to be here. I think I'm a perfect fit for this team and this town. Maybe if I was somewhere else I would have been signed. But I don't wish I was somewhere else.''
- Zach Randolph

SCORE: 43-39
PRVIH 5: Conley, Mayo, Gay, Randolph, Gasol
5 ZA KRAJ: Mayo, Allen, Gay, Randolph, Gasol
MVP: Zarc Gasdolph
LVP: Mike Conley

Lanjski uzlet Grizzliesa tjera nas da se pred početak nove sezone pitamo ono klasično Klostermanovsko pitanje prilagođeno našoj temi – are Grizzlies for real or are they full of shit?

Kada slabašna franšiza preko noći od vječnog gubitnika postane respekta vrijedan pretendent na playoff, obično se iduće sezone stvari vrate u normalu, odnosno umjesto još jedne uspješne godine uslijedi ona nešto tipičnija sušna sezona.

Stoga, ako smatrate da su Grizzliesi obična prevara kojoj se lani sve poklopilo, zasigurno ne razbijate glavu oko toga hoće li izboriti playoff ili ne, obzirom da ih u njemu i ne vidite. Međutim, ja sam popušio ovu suprotnu tvrdnju i da, ja mislim da su Grizzliesi for real.

Osim što sam ih se lani nagledao i vidio jednu momčad koja ima glavu i rep, pristojan sistem i dobru kemiju te trenera koji drži ekipu pod kontrolom, ono što vas odmah odalami čim bacite pogled na njih je all-star talent čak četvorice njihovih igrača.

Kada imate takav temelj, ne možete biti loša momčad ni pod razno. Samo, zbog dojma o gubitničkom klubu, zbog mladih i nedokazanih talenata, a najprije zbog problematičnog karaktera Zacha Randolpha, mogli smo ih uzeti ozbiljno samo na papiru, nikako u praksi, barem dok se ne dokažu.

I dokazali se jesu. Memphis danas ima playoff dvojac pod košem u liku i djelu Randolpha (skokovi i koševi) i Marca Gasola (playmaker i sve što treba), ima dokazane mlade talente u Ovintonu J'Anthonyu Mayou i Rudyu Carltonu Gayu (ok, ovo je već problematično - Gay je okej, ali Carlton???), a nakon lanjske sezone počela se skidati i etiketa gubitničkog kluba.

Stoga ih opet vidim u istoj situaciji kao lani, u borbi do zadnjeg trena za posljednje playoff mjesto na Zapadu. Ne znam da li je Randolph stvarno promijenio ćud, ali sumnjam da će riskirati novi ugovor, što znači da možemo očekivati još jednu sezonu monstruoznih double-doubleova.

Marc Gasol je lani sjajno reagirao kao glavni inicijator napada, a obzirom na nedostatak pravog playa, možemo očekivati da će trener Lionel Hollins ostati pri taktici u kojoj svi postavljeni napadi idu preko posta. Iako će se u novoj sezoni protivnici znatno bolje pripremiti na high-low kombinacije njega i Randolpha, jasno je da nitko neće u potpunosti lišiti Gasola njegovog glavnog oružja.

Naime, ako protivnik i posveti veću pažnju zaustavljanju Gasola, to će samo ostaviti dodatnog prostora Randolphu i obrnuto. Kada dodaš da osim važne uloge u napadu, ovaj dvojac potpuno kontrolira i skok i reket (barem blokadama ako baš i ne sjajnom pozicionom obranom), ispada da Grizzliesi imaju samo takav temelj.

Na njega je nadograđena all-round igra dva swingmana, koji definitivno zaslužuju posebni nadimak za svoj tandem. MajoGeja duet tek je zagrebao po površini svoga potencijala, eventualna igračka eksplozija jednog od njih odvela bi ovu momčad i preko posljednje prepreke.

Dok se to ne dogodi Gay ostaje sjajni strijelac u svakom pogledu, posebice tranziciji, dok Mayo već nakon dvije sezone s pravom može biti smatran jednom od solidnijih all-round dvojki (možda se prilikom dolaska u ligu od njega očekivala nešto eksplozivnija rola, ali kao šljaker i pouzdani šuter čak je i korisniji ovoj momčadi nego da je još jedan letač i potrošač). Jedini problem u petorci su ispodprosjećne igre playa Mikea Conleya, koji je barem postao pouzdan šuter, kada već u tri sezone nije dao ni najmanje naznake kreativnosti u napadu.

I njemu je ovo zadnja godina ugovora, ali za razliku od Randolpha koji će vjerovatno zaslužiti produženje tijekom sezone, Memphis nema previše interesa zadržati ga. Conley je jednostavno netko tko popunjava petorku, što je uloga koju puno bolje mogu odraditi neki od igrača na klupi.

S tim da klupa ima važnu ulogu za Grizzliese. Iako na prvi pogled ostavlja dojam problematične skupine, na njoj se nalazi gomila korisnih igrača, što je nešto što se ne može reći za klupu potencijalno bliskih im susjeda na ljestvici tipa Hornetsa ili Warriorsa.

Naime, iako nema klasičnog šestog igrača, strijelca koji je u stanju predvoditi drugu postavu, tu je zato gomila šljakera punih energije. Dovođenje Tonya Allena i njegovog šampionskog pedigrea pokazat će se dobrim potezom, jedan takav aktivan igrač upravo im je trebao i po meni idealno bi se uklopio u završnice koje su lani predstavljale svojevrstan problem zbog loše obrane na perimetru.

Allen je u stanju donijeti upravo takvu vrstu pritiska, što direktno vodi do još ponekog lakog koša, ali i do manje posla za unutarnju liniju. Uostalom, dobar dio ljetne lige Mayo je i proveo igrajući playa, baš zato jer u klubu očito imaju namjeru što manje davati loptu u ruke Conleyu u ključnim trenutcima.

Osim Allena, na klupi je još jedan swingman sposoban odigrati obranu na svim pozicijama osim centarske, DeMarre Carroll, te Sam Young, swingman koji može zabiti sa svih pozicija osim centarske. Dodaj još solidni šut s poludistance back-up četvorke Darrella Arthura, potencijalno korisne centre Hasheema Thabeeta (kontrola reketa u obrani) i Hameda Haddadia (razvlačenje reketa u napadu, ako ikad stigne do napada obzirom na pokretljivost) i eto ti klupe koja nije ni upola toliko loša kao što se čini.

Dobro, za to je najzaslužniji napadački talent prve četvorice koji može i zabijati i skakati poput šampionske momčadi, ali ovaj sirovi, agresivni pristup klupe čak je i dobar za razbijanje monotonije. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li slabosti na jedinici ipak biti previše, jer nakon Conleya tu je spori i jednako ne-kreativni Acie Law. Sistem koji njeguju donekle maskira taj nedostatak, ali ne bi bilo loše u momčadi imati i čovjeka čiji je primarni posao dodati loptu suigraču.

Sad, Memphis je opet pokazao i ono svoje luzersko lice, tijekom ljeta kada su se natezali oko ugovora s izborom prve runde Xavierom Henryem, koji je zbog toga propustio ljetnu ligu. Bez obzira što se radi o još jednom projektu kojega će trebati čekati izvjesno vrijeme, njegov šut za tri ne bi bio na odmet u rotaciji. Uglavnom, moglo se i bez nepotrebnog natezanja oko par stotina tisuća, posebice nakon što si Gayu iskrcao preko 80 milja.

Znači, imamo ekipu koja će većinu večeri imati prednost u skoku, ekipu kojoj je nemoguće zatvoriti sve prilaze košu kada je kompletna. Klupa nije kvalitetna, ali to nadoknađuje energijom i kvantitetom. S druge strane, postoje i znakovi upozorenja poput slabašne obrane na vanjskim pozicijama, činjenice da ti je najbolji playmaker centar, te uvijek prisutnih pitanja oko ozbiljnosti kluba i prave prirode ovih igrača, posebice Randolpha.

Ono, čista vaga na kojoj ne preostaje ništa osim izabrati stranu. Ja sam svoju izabrao, mislim da ni Hornetsi ni Nuggetsi ne mogu parirati Gasolu i Randolphu, ma kako se činili lakšim pickovima zbog Carmela i Paula. Talent nije dovoljan, treba malo i šljakati, a Zach i Marc šljakaju.

Jebiga, ovo je blue collar blog. I da, zato i nisam mogao dati prednost Grizzliesima pred Sunsima, iako sam se dvoumio do zadnjeg trenutka - Sunsi izgledaju kao skupina tvorničkih radnika na kolektivnom godišnjem. Ali, o tome više drugom prilikom.

14Aug/103

MEMPHIS

Posted by Gee_Spot

GRIZZLIES

Prošle sezone nekoliko ekipa nas je, van svih prognoza, ugodno iznenadilo. Na Istoku smo imali pick 'n' roll Jenningsa i Boguta koji je Buckse odveo do playoffa u sezoni u kojoj ni sami na početku nisu očekivali više od 30 pobjeda. Na Zapadu su se Sunsi još jednom uzdigli iz pepela vrativši se run and gun korijenima i još ih dignuvši za par potencija. Thunder je fenomenalnim partijama iznenadio čak i nas koji smo vjerovali od početka u njihovu spremnost da izbore playoff odmah nakon sezone s 23 pobjede. Ali, mislim da nitko nije priredio veći šok od Grizzliesa koji su od gubitničke momčadi krcate sumnjivim tipovima postali playoff kandidat koji je skoro do zadnjeg mjeseca sezone vodio bitku za osmu poziciju.

Na kraju su pukli kada je bilo najpotrebnije, što ne umanjuje podatak da su došli do 40 pobjeda, a što je na ovakvom Zapadu stvarno podvig. Ali, i nije. Sada ću vam objasniti zašto. Naime, Memphis je, kad stavimo na papir samo imena, momčad krcata talentom. Kad bi se ravnali samo brojkama, definitivno bi ih na početku lanjske sezone stavili u igru za playoff. Tako talentirana i mlada petorka jednostavno bi, samo na račun napadačkih oružja, morali nekako pronaći načina za pobjediti, zar ne.

Samo, takve situacije u kojima je ponekad samo talent dovoljan su rijetke. Kada su doveli Zacha Randolpha u klub, svi smo pomislili isto – sad će Zach uništiti ovo malo timskog duha što je ostalo, nabijat će brojke, a onda će jednoga dana toliko naljutiti Haddadia da će se ovaj opasati eksplozivom i krenuti mu u kućne posjete uzvikujući ''Allahu Akbar!''(ah, kakva trula stereotipna šala, em nije fora em će u roku dva dana netko bacit fatvu na blog). Kad ono, sve što je Zach radio bilo je tek skupljanje fenomenalnih double-doubleova.

Kad imaš 20-10 zvijer pod košem (a nerijetko i 30-16), te toliku hrpu mladih, eksplozivnih talenata uokolo, i onda ti još iz vedra neba padne preporođeni Marc Gasol, koji je nekim specijalnim tibetanskim tretmanom prebacio dio bratova talenta u sebe, ne ostaje ti ništa drugo nego pobjeđivati, zar ne? Zamislite da se Zach Randolph zove drugačije, da nema tu prtljagu iza sebe (pritom ne mislim na njegovu ogromnu stražnjicu), i koncentrirajte se samo na statistiku. Zamislite da Memphis nije Memphis, već da je u pitanju npr. San Antonio. Ovakav roster u takvom programu? Svi bi popušili potencijal isti tren.

Što nas dovodi do druge strane medalje. Usprkos brojkama i talentu ovo je još uvijek Memphis. A Randolph je još uvijek Randolph. Njegova enormna potrošnja lopti na kraju dana uvijek će rezultirati razočaranjem u najvažnijem trenutku. Bit će vremena za prognozu Grizzliesa, ali mislim da je očito da nemam prevelike vjere u njih. Prošlu sezonu smatram u neku ruku devijacijom, trenutkom u kojem su se stvari poklopile taman toliko da taj njihov talent može isplivati. Taj trenutak je prošao. Talent i brojke su i dalje tu. Na papiru je Memphis opet opasna momčad. I onda se uključi stvarnost koja zahtijeva više od brojki. Zahtijeva karakter. Odricanja. Nesebičnost. Zahtijeva barem još tri Marc Gasola. Jedan je, mislim, premalo.

Naravno, sami Grizzliesi si nisu previše pomogli. Kako su kapitalizirali neočekivani vjetar u leđa? Preplativši Rudya Gaya. Već sam pričao kako u osnovi nemam ništa protiv ovog poteza, ekipa poput Memphisa ne smije si dozvoliti odlaske vlastitih mladih igrača jer to jedini način da slože konkurentan roster. Deset milja manje-više, licemjerno je zbog toga uopće ih osuđivati u ligi gdje Drew Gooden zaradi višegodišnji ugovor težak preko 30 milja. Gay je praktički njihov prvi igrač s višegodišnjim ugovorom u ovom trenutku, njihova budućnost.

Odlazak Ronniea Brewera koji se nije stigao ni upoznati s momčadi (nedugo po dolasku iz Salt Lake Citya se ozljedio) pokrili su dovođenjem Tonya Allena, što je solidan potez kad uzmeš u obzir da Allen iza sebe ipak ima iskustvo igranja u pravoj ekipi i važnim utakmicama. Opet, s druge strane, to je Tony Allen, stavi ga izvan konteksta fajtera za desetak minuta i upitno je koliko mogu dobiti od njega u vidu nešto opipljivijeg učinka.

Također, potpis Aciea Lawa za back up playa nimalo ne rješava njihove probleme s Conleyem, koji je lani opet bio ispod prosjeka za jednog NBA startera, posebica na poziciji playa. Mislim, u tri sezone, s punom minutažom i povjerenjem, Conley nije napravio ni pola onoga što je lani u jedva pola godine odradio jedan Darren Collison. Danas više nitko ne priča o Conleyevom potencijalu, priča se tek o mogućnosti da solidno servisira ulogu playa. Zato mi nije jasno kako Acie Law može biti odgovor, ako ti očito treba ne samo back up, već potpuno novo rješenje. Doduše, Mayo je igrao playa u ljetnoj ligi, ali bez uspjeha.

Na draftu su pak riskirali s mladim Xavierom Henryem, bekom šuterom koji na Kansasu nije pokazivao previše raznovrsnosti u igri zbog čega čisto sumnjam da im može poslužiti na način na koji to u Oklahomi odrađuje James Harden. Harden je na faksu bio ne samo šuter, već je uglavnom igrao s loptom u rukama, često 1 na 5, zbog čega je i razvio toliku raznovrsnost koja mu danas, u pravom sistemu, odlično služi (na sveučilištu nije ostavljao dobar dojam jer se previše tražilo od njega). Henry ima obrnut slučaj – na Kansasu je igrao svoju šutersku rolu, bio je dio momčadi u obrani i to je to. Ovdje će od njega tražiti da bude NBA atleta i strijelac s klupe Hardenova tipa, kreator, jer jednostavno nemaju dovoljno playmakera. Smrdi mi na loš brak iz krivih interesa.

Njihov drugi pick spomenut ću samo zato jer s njim u paru obavezno dolazi i Zoran Planinić. Da, Greivis Vasquez je teretni bek koji voli glumiti razigravača, ali u biti uglavnom igra sam sa sobom. Na ovom nivou naravno da ne može biti ni 1 na 5 strijelac s klupe, stoga očekujem da njegova karijera bude kraća od one Velimira Zajeca, ako je to ikako moguće po zakonima fizike.

Uglavnom, ne razbijam glavu previše o novom jurišu Grizzliesa na playoff, ali me nekoliko stvari svakako zanima. Prvo, koliko žestoko će se Zach boriti za novi ugovor i tko će na kraju nasjesti? Hoće li ga Memphis trejdati usred sezone npr. u Denver za Martina i Lawsona? Ili će ga tvrdoglavo zadržati, smatrajući da je on uz Gaya drugi kamen temeljac? Drugo, može li Gasol i uopće itko u ovoj momčadi odigrati kao lani, sada kada su ih svi pročitali i znaju da samo treba zaustaviti high/low akcije u kojima se sve vrti oko Gasolova pravovremena pasa u post Zachu ili nekome ne krilu?

CARDINALS

Iako nisu u istoj državi, Memphis i St. Louis logična su kombinacija zbog blizine ali i zbog podatka da je upravo u Memphisu locirana drugoligaška filijala Cardinalsa u kojoj najveći talenti čekaju poziv u MLB. Također, Cardinalsi iz obližnjeg St. Louisa u Memphisu su valjda deset puta popularniji od nesretnih Grizzliesa. Što nije ni čudno jer svi vole pobjednike, a Cardinalsi su godinama jedna od najdominantnijih franšiza u ligi. U biti, ako ćemo gledati ukupnu povijest baseballa, jedini klub koji ima više naslova Prvaka od Cardinalsa su – Yankeesi.

S tim da su ogromne šanse da i ove sezone u Finalu gledamo upravo ove dvije momčadi. Doduše, u baseballu je uvijek barem 5-6 dodatnih pretendenata koji mogu, ako im se sve poklopi u te tri playoff serije, iznenaditi i osvojiti naslov. Nego, ako smo već shvatili da su Yankeesi u vrhu zato što su Real Madrid dok su svi ostali Villareal, kako jedan St. Louis može stalno biti pri vrhu s tek malo iznadprosjećnim MLB budžetom?

Pa to malo iznad prosjeka dovoljno vam je da platite par vrhunskih palica i par vhunskih pitchera, a sve ostalo okolo njih ionako se ispuni dovoljno kvalitetnim igračima ako imate konkurentan klub voljan potrošiti tu i tamo, te prije svega sposobnu upravu koja je u stanju stalno dovoditi dobre igrače. A St. Louis ima vrhunski sistem koji im je donio dva glavna igrača, na čijim leđima su osvojili naslov 2006. te igrali Finale dvije godine ranije – Alberta Pujolsa i Adama Wainwrighta.

Pujols je, po svim statistikama, zadnjih 10 godina možda i najbolji udarač u baseballu, kompletan igrač koji može sve, ali koji prvenstveno dominira svojom snagom i gomilama home runa koje udara iz sezone u sezonu. Wainwright je pak zadnje četiri godine uvijek u top 5 startnih pitchera po statistici, sjajan igrač koji ima sva obilježja asa – gomilu oružja, ali prije svega preciznost, pouzdanost i izdržljivost.

S ovakva dva igrača Cardinalsi će još godinama biti u vrhu (Pujols ima tek 30 a Wainwright 28), a posao im olakšava prisustvo još dva majstora. Pitcher veteran Carpenter do eksplozije Wainwrighta bio je jedan od najboljih u ligi, sada je možda i najbolja druga opcija, koja još uvijek, u 35-oj godini, ima sva obilježja asa. Vanjski igrač Holliday pak olakšava Pujolsu da skuplja poene, on je čak glavni udarač u rotaciji (četvrti po redu, tzv. clean-up hitter, dakle igrač za kojeg se pretpostavlja da bi, kad bi sve baze bile pune, bio najspremniji opaliti grand slam), ne toliko dobar all-round kao Pujols ali u samom vrhu po preciznosti i snazi lamatanja palicom. Zanimljivo, Cardinalsi su ga oteli ispred nosa Red Soxima, što je jasan pokazatelj da se ne boje potrošiti te da sigurno neće dozvoliti da im, npr. Yankeese zbog šake dolara više, odvuku nekoga od nositelja igre.

Obzirom na ovakvu fundaciju, Cardinalsi baš i ne briljiraju ove sezone, Cincinnati im puše za vrat u diviziji dok u borbi za naslov pravaka Nacionalne Lige zaostaju za oba konkurenta iz preostalih divizija. Međutim, ionako je najvažnije izboriti nastup među 4 ekipe iz svake lige koje idu u playoff, pozicija s koje se kreće apsolutno je nebitna jer svaka od ovih momčadi sposobna je dobiti jedna drugu. Važnije je istaknuti da, kako se sezona približava kraju, Pujols igra sve bolje a kako paralelno Cincinnati popušta, njihovo prvo mjesto trebalo bi ostati sigurno.

Da, bez ikakvih problema možete u svakoj utakmici u kojoj startaju Wainwright ili Carpenter igrati na Cardse, posebice ako su u pitanju domaće utakmice protiv konferencijskih suparnika koji se ne bore za playoff. Teško ćete naći veće zicere u bilo kojem drugom sportu – Nacionalna Liga je krcata slabašnim momčadima koje nemaju dovoljno dobre pitchere da se suprostave Pujolsu i Hollidayu, a Wainwright i Carpenter su na razini na koju prosjećni udarač nije navikao iz večeri u večer.

Naravno, ne bi ovo bila potencijalno šampionska momčad da na rosteru nema barem još nekoliko igrača vrijednih spomena. Doduše, uz Pujolsa koji igra na prvoj bazi, na ostalim bazama nalaze se uglavnom jeftini veterani sposobni odraditi posao, a slična situacija je i u vanjskom polju s Hollidayom. Ovisnost o ovoj dvojici je ogromna, ali povremeni bljesak nekog mladog talenta i pouzdani veterani spremni na sve da zarade plaću (na Pujolsa i Hollidaya otpada valjda 90% budžeta za udarače) sasvim su dovoljni kad je momčad krcata sjajnim pitcherima.

Uz dva spomenuta asa, tu su još skupi i provjereni veterani Suppan i Penny te rookie Garcia koji je sjajnim igrama dogurao do treće startne pozicije. Međutim, kako Suppan i Penny ne briljiraju, a i muku muče s ozljedama, momčad je na kraju prijelaznog roka pojačana s prvim starterom Cleveland Indiansa, Westbrookom. Veteran nije dobio previše utakmica ove sezone u Clevelandu, ali odmah po dolasku u St. Louis zaredao je sjajnim igrama i pobjedama čime je praktički zapečatio svoje mjesto trećeg u rotaciji, a samim time i važnu ulogu u playoffu.

Cardinalsi su dakle momčad koja posluje u skladu s mogućnostima, racionalno i mudro, a opet se ne boje potrošiti kada treba. Baziraju se na pitcherima i obrani, što je sasvim dovoljno za osvojiti Ligu, osobito zato što jedina momčad koja im se, realno, može suprostaviti po kvaliteti obrane i koja ima puno više napadačkih opcija, Philladelphia, muku muči s ozljedama. Međutim, ako i prođu Philliese, vrlo vjerovatno će biti premalo snage u njihovim palicama za suprostaviti se Yankeesima. A opet, kada imaš no.1 battera i jednog od top 5 pitchera (u eventualnoj playoff seriji od 7, Wainwright teoretski može bacati prvu, četvrtu i sedmu tekmu), tko ti može reći da nemaš šanse?

THE ROSTER OF THREE

No Crossover (Steve James, 2009.)

Zadnji naslov vezan uz košarku iz ESPN-ove ''30 For 30'' serije, dokumentarac o suđenju Allenu Iversonu, ne zbog toga što je prevario pretplatnike Grizzliesa, već zbog toga što je bacao uokolo stolice u kuglani dok je bio klinac. Ogroman je plus što se režije uhvatio autor legendarnog ''Hoop Dreams'', ali ništa manji minus je što košarke skoro pa i nema. Puno je tu priče o rasnim problemima, teškim životnim uvjetima, bahatim talentiranim sportašima, a da ništa nije konkretno objašnjeno. Sve se svodi na pojedinačne dojmove. Međutim, film od bivanja moralkom spašava, kao i uvijek, vremenski kontekts u kojem je Iverson bio LeBron prije LeBrona (propao projekt prije nego je počeo zbog tih problema sa zakonom). I da, tko ga nije volio prije neće ni nakon gledanja filma. Što je plus. Ako ste pretplatnik Grizzliesa.

Can I Keep My Jersey (Paul Shirley, 2007.)

Kratko je trajala košarkaška karijera Paula Shirleya, još kraće ona novinarska. Kako je u uvodu ove knjige rekao Chuck Klosterman, Shirley je jedan od nas, običan čovjek koji ima priliku iznutra promotriti kako to izgleda biti profi košarkaš. Ova knjiga je, ipak, manje solidan dokaz toga a više ugodno štivo koje pokazuje da je Paul fulao profesiju i da je oduvijek trebao piskarati. Od blogova za Sunse koji su ga izbacili kao medijsku ličnost, pa sve do redovitog pisanja za ESPN (uglavnom o lošoj glazbi), Shirley je pokazivao dozu inteligencije, ali više od svega – gorčine. Očito su frustracije totalnom nesposobnošću za odigrati iole vrijednu rolu ne samo u NBA, već i u Rusiji i u Španjolskoj, ostavile traga na čovjeku koji je jednom davno volio košarku, ali joj nije mogao oprostiti kad je pokazala da ona ne voli njega. Šteta, kažem, jer ova knjiga bi s više anegdota, više Sunsa i više igre bila puno bolja. Opet kažem, svakako treba pročitati njegovu životnu priču, makar ovaj dio koji nam servira ne bio toliko zanimljiv koliko Paul misli da jeste.

Uglavnom, nakon nekog vremena, kada se ostavio košarke i počeo pisati za ESPN, ubrzo sam odustao čitati njegove kolumne jer je pokazivao užasan glazbeni ukus. Skoro sam zaboravio na njega, dok se negdje nije pojavio jedan članak o Haitiju, u kojem je Shirley napisao da nikada ne bi dao dolar za Haiti jer da ti ljudi ionako ne znaju što bi s njim. Sad, moja prva reakcije je bila ta da svatko ima pravo reći što misli. Ono, ni ja nikad ne bi dao dolar za Haiti jer ne vjerujem da se tim novcem radi išta korisno a nisam od onih koji novcem kupuju čistu savjest. Ako i dođe do tamo (a uglavnom ne dođe), ionako se potroši na pizdarije (ukratko, na sanaciju umjesto na prevenciju). Međutim, Shirley je ispao totalni papak jer je praktički sve nevolje svalio na jadne Haićane, a ne na, prije svega, svoje sunarodnjake, koji su ih doveli do bijede za vrijeme igranja jedne od svojih geopolitičkih igara. Jedno je imat mišljenje, a drugo je bit glup. A Shirley je očito glup, jer mu je nakon tog istupa ESPN uredno uručio otkaz. Danas se, jadnik, tu i tamo javi tweetom, uglavnom negativnim kada je riječ o košarci, očito nesvjestan da je sam sebi najveći neprijatelj i da mu vrata potencijalne karijere nije zatvorio ESPN, već vlastiti gorčina. Uplatio bih mu dolar pomoći, ali ne vjerujem u te stvari.

In Person at the Whisky a Go Go (Otis Redding, 1966.)

Jebiga, kad god se spomene Memphis prva asocijacija koja mi pada na pamet je veliki Otis. Ne znam da li je imao palicu kao Greg Oden, ali znam da je najveći pjevač svih vremena, što nije bezvezna izjava ako znaš da postoje Stevie Wonder, Marvin Gaye i Mišo Kovač. Uživo je bio još deset puta bolji nego na albumima, a ovaj snimak dovoljno je dobra potvrda, bilo da su u pitanju vlastiti mu klasici poput ''I Can't Turn You Loose'' i ''These Arms Of Mine'' ili obrade poput ''Papa's Got a Brand New Bag'' i nenadjebive verzije ''Satisfaction''.