Drew Gooden « ISPOD OBRUČA

16Aug/102

MILWAUKEE

BUCKS

Isto kao što lani nitko od njih nije očekivao ulazak u playoff, tako ni ovoga ljeta nitko nije očekivao da će biti jedna od najaktivnijih momčadi na tržnici. Nažalost, Bucksi su se uhvatili u najstariju moguću zamku u ligi - na osnovu jedne dobre sezone pomislili su da su bolji nego jesu, te su, umjesto da čuvaju fleksibilnost salary capa do iduće sezone, kada bi istekom Reddova i Gadzuriceva ugovora bili momčad s najviše slobodnih dolara za podijeliti potencijalnim slobodnim igračima, odlučili pokupovati sve što se nudilo odmah, vjerujući da se time postavljaju u najbolju moguću poziciju za napredak.

Poanta ove zamke je da se umjesto napredovanju, momčad uglavnom posveti stagniranju. Jedina isprika za ovakvo brzinsko rasipanje novca na prosjećne igrače može im biti što nitko ne zna kako će izgledati sljedeći kolektivni ugovor. U najgorem scenariju, iduće ljeto taj slobodni prostor možda više ne bi imao preveliko značenje. Međutim, s dugoročno složenim rosterom koji garantira tek osrednjost, nije baš da im i ovakva budućnost nudi neki veliki smisao. OK, možda je bolje igrati prvi krug playoffa i imati pozitivan score nego biti na dnu, ali zar nisu igrali playoff i imali pozitivan score i bez svih ovih skupih pojačanja? Tu, po meni, leži cijela bit priče.

Preuzeti Maggeteov ugovor od Warriorsa u zamjenu za praktički ništa ne zvuči kao loš potez. Maggeteova sposobnost zabijanja koševa trebala bi anulirati njegovu sklonost ozljedama, sebičnoj igri i izbjegavanju postojanja u obrani. Rasni strijelac s klupe upravo je ono što je nedostajalo Bucksima. Ali, za momčad koja tek raste, dovoljan je i kratkoročni flaster, nešto što je lani na kratko bio Jerry Stackhouse. Maggette sa svojih tri godine i 30 milijuna ne zvuči kao flaster već prije kao dio jezgre. A kada ti je Maggette jedan od temelja, mogući su problemi.

Jedini smisleni posao za obaviti ovoga ljeta bilo je produženje ugovora s Johnom Salmonsom, koji se pokazao kao idealno kratkoročno rješenje za poziciju drugog beka. Na istoku, u konkurenciji Joea Johnsona i Stephena Jacksona kao preostalih bekova i glavnih opcija momčadi koji su direktna konkurencija Bucksima, Salmons je garantirao izjednačenost. Do potpisa je na kraju došlo, ali opet imam dvije zamjerke.

Prvo, zašto na toliko dugo godina? U ovakvoj situaciji, s puno novca na raspolaganju i s puno momčadi spremnih potrošiti, Salmons se mogao nadati cifri od 8 do 10 milja po godini. Iznos mi je jasan. Ali, zašto 4 garantirane sezone? Poklonio si mu dvije sezone i 20 milja, a sve to uz ogromne šanse da tih zadnjih par godina ugovora od njega nećeš imati nikakve koristi (nije šuter, sklon je ozljedama, solidan u svemu ali odličan u ničemu – ništa od toga ne obećava da bi u 34-oj mogao biti starter na dvojci).

I drugo, čemu uopće Salmons? Jer, nakon što je stigao Maggette, potreba za njim više ne postoji. Ili ubaci Maggettea na tu poziciju, ili se nadaj da će Redd biti u stanju odigrati barem još jednu solidnu sezonu. Kako god, za sve ovo se još uvijek može naći opravdanje jer nije lako naći pouzdane veterane na vanjskim pozicijama, ali za sljedeći potez opravdanja nema. Ili Bucksi peru novac ili je Gooden nekome ispod stola obećao isplatiti 30 milja, samo da konačno dobije dugogodišnju sigurnost. A dobio ju je, jer nema šanse da će itko posegnuti za njim prije zadnje godine ugovora. Koja će se dogoditi 2014.

Do tada su se Bucksi obvezali plaćati trećeg visokog više od 6 milja godišnje, što je više od 10 posto ukupnog im budžeta. Gooden je solidan veteran koji će zabiti 10 koševa i skupiti 7 skokova, uzoran je suigrač i radnik pod koševima, ali s razlogom nijedna pobjednička ekipa nikada nije previše marila da ga zadrži. Statistiku se može pronaći svuda, ali igrača ne. Gooden je statistika koja ne zna igrati obranu niti sudjelovati u napadu na ikoji drugi način osim zabijanjem zicera. Da ne govorim da će samo crpiti minutažu potrebniju za razvoj mladih igrača. Dakle, trošiš desetinu budžeta na osmog igrača i očekuješ biti ozbiljna momčad? A što kada dođe vrijeme da se plate drugi i treći igrač? Naravno, onda neće biti novca. Jer, nekako sumnjam da će Milwaukee plaćati porez na luksuz u razini na kojoj to rade Dallas ili New York. A sve što su napravili ovoga ljeta stavlja ih u takvu poziciju.

Ajde, da ne bi sve bilo tako crno spomenimo i dovođenje nekolicine solidnih mladih igrača. Putem drafta doveli su Larrya Sandersa, jednu od čvrščih četvorki u ponudi, koja u startu ima više smisla na parketu nego Gooden. U drugoj rundi su pokupili Daringtona Hobsona (uz malo sreće mogao bi biti igrač Salmonsova profila, all-round strijelac) i Tinya Gallona (novi Big Baby), a izborom ovog potonjeg potreba za Goodenom još je manja. Zatim su još doveli i odličnog skakača iz Kingsa, lanjskog rookiea Jona Brockmana, još jednog u nizu igrača s manjkom centimetara ali viškom srca. Svi ovi momci se bolje uklapaju u budućnost Bucksa od jednog Goodena.

Odlazak Ridnoura pokrpali su dovođenjem plaćenika Doolinga, koji je ostao jedna od boljih opcija na tržištu. Za Ridnourom definitivno ne treba plakati, usprkos solidnim brojkama nije bio u stanju nametnuti se kao konstantna back-up opcija a obrambeno je spao na najniže grane ikada, gledati ga kako glumi stup bilo je nevjerojatno iskustvo. Još je nevjerojatnije da mu je netko ponudio dugogodišnji midlevel ugovor. Ali, o tome nekome ćemo više sutra. Za kraj još samo da spomenem da je iz Netsa stigao i hakler Chris Douglas-Roberts, koji se lani dokazao kao solidan 1 na 5 strijelac, i koji bi također odradio ulogu koju je krajem sezone igrao Stackhouse. Za manje od milje.

Uglavnom, iz svega navedenoga da se zaključiti kako je Milwaukee reagirao impulzivno. Da li je u pitanju strah za posao GM Hammonda? Ili je dugogodišnjem vlasniku, senatoru Kohlu, poznatom po tome da se voli miješati u posao struke, dosadilo biti na dnu pa je naredio trošenje ne bi li se gradilo na lanjskom uspjehu? Nije ni važno, važno je samo to da su Bucksi potrošili stotine milijuna kako bi praktički bili ista momčad kao lani. Talentiranije i kvalitetnije momčadi i dalje su talentiranije i kvalitetnije, a oni čak nemaju ni garanciju da ovaj put mogu pobijediti Atlantu. Puno vike nizašto.

BREWERS

Poput Bucksa, i Brewersi su franšiza koja voli trošiti na krive igrače. Obzirom na tržište, njihov budžet je sasvim solidan, ali takav je s razlogom – Pivari mogu računati na jednu od najvjernijih navijačkih skupina u ligi. Ljudi su to koji vole popiti, kao i svaki zdravi stanovnik Wisconsina, a u krvi im je football. Samo, kako im je Green Bay ipak malo predaleko (a i do karte tamo možeš samo ako si jedan od 112 000 lokalnih dioničara), atmosferu football utakmica prenijeli su na baseball parkove. Tako da je Milwaukee jedino mjesto na svijetu na kojem baseball nije samo izlika da se dođe i ubije oko u ugodnom ambijentu, već je i mjesto na kojem imate priliku lokati satima prije utakmice ispred stadiona, kao da je u pitanju football ili nogomet.

Tako pijani i zadovoljni, navijači i ne brinu previše što im je još jednom momčad umjesto borbe za playoff ponudila gubitničku sezonu punu razočaranja. Razloga za negativnim rezultatima je više – momčad se vodi na starinski način, preplaćivanjem veterana umjesto stvaranjem igrača, zanemaruju se igrači zadatka i klupa, bazira se na napadu umjesto na obrani. Ali, kroz godine drafta skupilo se dovoljno vrhunskih i dobrih pojedinaca, te je samo pitanje vremena kada će uprava shvatiti da treba samo pokrpati sitnice kako bi momčad zaredala pobjedničkim sezonama.

Recimo, dosta toga će biti jasno ovoga ljeta. Naime, ističe ugovor jednom od najboljih im udarača, Princeu Fielderu. Prince je razlog zašto treba voljeti baseball – čovjek ima 120 kg na 180 cm a profesionalni je sportaš u nečemu što se ne zove dječje sumo hrvanje. U pauzama između izlazaka na teren, možete ga vidjeti kako tamani čokoladice na klupi. Uglavnom, njegovo glavno obilježje je snaga udarca, loptice lete na sve strane. Ono, klasik, tako debel i ne može optrčati baze osim ako je izbaci van igrališta.

Yankeesi ili neki drugi bahati klub rado će mu dati 20-ak milja da nastavi zabijati za njih. Njima ne treba njegova igra u obrani, stavit će ga u ulogu specijalca koji izlazi na teren samo udarati umjesto pitchera i to je to. Sad, Milwaukee se može uključiti u trku i platiti mu toliku lovu, trećinu svoga budžeta, ali zašto? Da bi zadržali ljubimca publike koji će za par sezona biti nepokretan i beskoristan? E, tu će se vidjeti da li kuže što treba za pobjedu ili su samo šminkeri.

Imaju vrhunskog asa u mladome Gallardu, momku je tek 24 godine i jedan je od najvećih talenata u ligi. Okruže li ga sa nekoliko solidnih mladih pitchera imaju sve potrebno za idućih 10 godina. Samo, Brewersi ne stvaraju pitchere, već preplaćuju veterane koji nisu u stanju pomoći. Ali, ti veterani su sve što imaju na raspolaganju – mladi pitcher je jeftin pitcher, a takvoga ti nitko neće prepustiti. Kako se ne mogu nadmetati za najbolje slobodne igrače s bogatijima, a ne proizvode svoje talente, sve što im ostaje je poneki veteran na zalazu i draft na kojem onda opet mogu ubosti talenta u rangu Gallarda. A takvi su rijetki.

Među udaračima imaju nešto bolju situaciju. I tu imaju vrhunski talent u Ryanu Braunu, jednom od najboljih vanjskih igrača u ligi, kompletnom napadaču i vrhunskoj prvoj opciji, ali za razliku od pitchera (doslovno ih mogu otpustiti sve osim Gallarda i početi iznova, nitko ne bi primjetio razliku) među igračima u polju dovoljno je mladih opcija koje pokazuju talent potreban za igru u ozbiljnoj ekipi. Mladi shortstop Escobar i druga baza Weeks zaslužuju respekt, imaju sve potrebno za ozbiljnu karijeru a posebice je Weeks ove sezone iskočio kao potencijalni all-star.

Samo, na njih dolaze bezveznjaci poput McGeheea, Harta ili spomenutog Fieldera, jednodimenzionalni udarači koji sakupljaju gomile home runa, a onda u polju uglavnom gledaju dok oko njih padaju loptice. Naravno, s rotacijom pravih pitchera njihov napadački učinak pokrio bi nesposobnu igru u obrani. Ali, kad nemaš ni pitchere ni igrače sposobne trčati, te se baziraš samo na prikupljanju poena, ne ostaje ti ništa nego nizati gubitničke sezone. Po tome je baseball isti kao i svaki drugi sport, i po tome su Brewersi njegov ekvivalent jednim Golden State Warriorsima.

THE ROSTER OF THREE

Hard Knocks (Marty Callner, 2001.-)

Ovo je fantastična ideja i pod hitno treba napraviti NBA verziju. O čemu se radi? Od 2001. HBO snima predsezonu jednog NFL kluba (s tim da je ovogodišnje izdanje s New York Jetsima koje se upravo počelo prikazivati tek šesta sezona, sezone od 2003. do 2007. su preskočene), dakle svojevrsni reality show koji prati okupljanje jedne momčadi u kampu, treninge, međusobne odnose i sve one muke kroz koje prolaze igrači dok se bore za mjesto u momčadi kako bi par mjeseci kasnije mogli zaraditi potres mozga a možda i pokoji milijun. Ovogodišnje izdanje bit će posebno zanimljivo obzirom da je trener Jetsa, faca sam po sebi, odlučio smršaviti te da se posebna pažnja posvetila Darrelleu Revisu koji odbija doći u kamp dok ne dobije novi ugovor (o tome je i Simmons pisao neki dan).

The Macrophenomenal Pro Basketball Almanac (FreeDarko, 2008.)

U svom stilu, ekipa koja stoji iza Free Darka složila je ovaj genijalni pregled današnje NBA. Duhovito, na trenutke briljantno, ali prije svega, zbog fantastičnog koncepta i ilustracija, oku ugodno. Možda nije toliko za listanje na plaži, djeluje predragocjeno, ali je bogami idealno za poklon samome sebi za rođendan. Također, na putu je i novi almanah, ovaj put je tema NBA povijest. Treba li reći da je rođendan ove godine nešto ranije?

New Miserable Experience (Gin Blossoms, 1992.)

Kao fanatik americane koristim ovaj trenutak da ukažem na jedan zaboravljeni biser od albuma. Doduše, nije da je čak i u vrijeme pojavljivanja ova ploča ostavila neki trag, ali je itekako najavila u kojem smjeru se kreće nezavisni rock. Od grungea i hard rocka prema countryu i folku. Kao idealni prijelaz sa Soul Asyluma na Whiskeytown, Gin Blossomsi su ovim albumom krcatim hitovima zadužili da ih se tu i tamo sjetimo. Šteta, da je ploča dobila malo više medijske pažnje, možda bi imali karijeru u rangu Counting Crowsa. Ovako, nisu imali ni poštenu šansu, razišavši se ubrzo nakon sljedećeg, jednako hitoidnog i dobrog albuma. Međutim, kako su se vremena mijenjala, zahvaljujući internetu okupila se i mala vojska njihovih fanova, što je natjeralo izdavače prvo da izdaju best of, a zatim i da predlože bendu snimanje novog albuma. Deset godina nakon snimili su jedan mali, simpatični album i krenuli na turneju. Popularniji nego ikada, lani su izdali live a sada već najavljuju novu ploču koja izlazi za nekoliko mjeseci. O njoj ćete pak imati prilike čitati na pot listi.

Tagged as: Corey Maggette, Drew Gooden, Free Darko, John Hammond, John Salmons, Milwaukee Brewers, Milwaukee Bucks, Prince Fielder 2 Comments

2Jul/102

GAY IS M’KAY

Paliti novac uvijek je bila specijalnost NBA klubova, a početak ovogodišnjeg tržišta slobodnih igrača ničim to nije opovrgnuo. Dok čekamo da tijekom vikenda LeBron donese odluku gdje će, nakon čega će se lančanom reakcijom i sve ostale uloge podijeliti, imamo prilike gledati jedan od najurnebesnijih početaka prijelaznih rokova ikada.

Rudy Gay je u konkurenciji Amira Johnsona, Drewa Goodena i ostalih koji su preko noći postali midlevel igrači, jedina klasa. U biti, kad bi realno sagledali stvar, Gay je baš jedan midlevel igrač, sredina kvalitete. Ne možemo osporiti da će jednog dana možda biti i all-star, ali ako su danas LBJ, Durant i Carmelo vhu ponude na njegovoj poziciji, Gay je definitivno nekoliko stepenica ispod.

Samo što u perverznom NBA svemiru, u kojem se novac mora okretati i u kojem je važnije biti na pravom mjestu u pravo vrijeme nego posjedovati određene kvalitete, nema dovoljno vrhunske klase te će oni klubovi koji si ne mogu priuštiti nešto slično morati preplatiti osrednjeg igrača. Da je kojim slučajem Memphis odlučio čekati s ponudom ugovora Gayu, našlo bi se više nego dovoljno klubova koji bi mu ponudili brdo novca. Sad, kako su u Memphisu očito bili spremni izjednačiti svaku ponudu, pitanje je čemu žurba?

Reći da mi se ovaj ugovor sviđa bilo bi pretjerano, ali je jedini od svih do sada kojega razumijem. Memphis je mali, nebitni klub koji muku muči s publikom ali još više s imidžom kojega ima u zajednici. Mislim, nakon onoga trade s Lakersima u kojem su se odrekli Gasola praktički su sprdnja cijele lige i fanova uopće. Da su se odlučili kockati s Gayem, odnosno da su čekali nečiju ponudu da postavi uvjete igre, ne bi dobili ništa. Tržište je takvo da bi Gayu netko sigurno ponudio maksimum, stoga zašto sve ne riješiti odmah na početku te uz maksimalan ugovor ne poslati i poruku potencijalnim fanovima – mislimo ozbiljno.

Sam Gay ionako nema izbora. Iako je prošle sezone bio poprilično nezadovoljan ponuđenim ugovorom (koji je bio puno realniji za igrača njegova ranga) te je odbio potpisati produženje mudro se odlučivši za istek rookie ugovora, dok je god Memphis spreman platiti maksimum on nema kamo. Osim da radi probleme i spali mostove za sobom tražeći trade, ali očito u pitanju nije takav tip. Što u neku ruku možda znači da je Memphis ipak dobio igrača koji može puno bolje i koji će, ako ništa drugo, barem pošteno odrađivati svoj posao.

Dok je Memphis napravio ono što je morao, uloživši novac u momka koji je već dobar i može biti samo bolji, potezi ostalih potrošača nisu ni najmanje jasni. Zašto je već prvi dan prijelaznog roka odrađeno ovoliko midlevel poslova nije mi jasno, ali sezona pojačanja za Milwaukee i Toronto je već gotova. Osim ako ne bude kakvih tradeova, oni su svoje midlevele potrošili, te im praktički ostaje još taman toliko mjesta na salary capu da potpišu svoje draft pickove i dovedu poneku popunu za dno klupe.

Naravno, i dalje imaju prava na Bosha odnosno Salmonsa te ih mogu potpisati preko salary capa, ali to sada nije ni bitno. Bitno je pokušati shvatiti zašto su tu midlevel iznimku koja se obično koristi pri kraju prijelaznog roka, kada si već složio momčad te ti možda nedostaje još jedan solidan igrač za rotaciju, odlučili potrošiti ovako rano.

U slučaju Bucksa mi se čini da je njihov GM John Hammond odlučio krenuti stopama svoga učitelja Dumarsa. Iako nam praksa pokazuje da je ako već nemaš šampionsku momčad, drugi najbolji izbor imati momčad koja se tek gradi i koju ne opterečuju loši ugovori, Dumars je uvijek vjerovao da je najvažnije izvući maksimum sada pa makar ulagao u osrednjost. Nekim čudom mu je jednom uspijelo takvom taktikom doći do naslova, te godinama biti na vrhu. Lanjski pokušaj s Gordonom i Villanuevom pokazao je pak da se takve odluke ne isplate uvijek, te su Pistonsi sada zatočeni ne čak ni u donjem dijelu playoffa već u lutriji.

Bucksi s pravom smatraju da su playoff momčad, ali sva nova pojačanja teško da će ih dignuti s razine na kojoj jesu već po defaultu samo zato što imaju Boguta, Skilesa, Jenningsa, Ilyasovu, Delfina i Mbah a Moutea. S tradeom za Maggettea te potpisom Goodena samo su malo pojačali klupu, a kad potpišu Salmonsa (a hoće ako sam u pravu za Hammonda kao Dumarsova učenika koji će iskoristiti sve što se nudi u datom trenutku da bude bolji danas a ne sutra) praktički su zacementirani za idućih pet-šest godina u ulogu nove Atlante. Momčadi koja će pobjeđivati slabije, gubiti od boljih, i koja nema nikakve mogućnosti napretka u tom kontekstu kojega si je sama izgradila.

A o Goodenu se nema što previše pričati, čovjek je promijenio toliko klubova da imaš osjeća da je u ligi već 20 sezona. Talent nikada nije bio upitan, ali danas mislim da isto tako nije upitno da će uvijek ostati neiskorišteni potencijal koji može bljesnuti te uglavnom služi za solidnih 20-ak minuta s klupe pod košem. Vrijedi li tih 20-ak minuta midlevela? Da, ali opet sve ovisi o situaciji. Midlevel za veterana koji može pomoći momčadi koja se bori za naslov, nešto kao što je Boston lani napravio sa Sheedom, to ima smisla. Midlevel za veterana u momčadi koja se već zakočila u razvoju a da nije ni krenula, to baš i nema. Osim ako Hammond ne zna nešto što mi ne znamo, da ipak u rukama ima ekipu koja se može boriti za naslov.

Raptorse također ne treba previše komentirati, mogu samo reći da mlada i eksplozivna četvorka poput Johnsona na ovakvom tržištu, ogromne potražnje a nedovoljne ponude, zasigurno može tražiti puni iznos midlevela. Međutim, ako ćemo čisto o igračkim kvalitetama, pitam vas po čemu je Johnson u ovih 5 sezona pokazao da zaslužuje uopće ugovor a kamoli malo bogatstvo? Tip je obični atleta, može trčati i skakati, ali što je s košarkom? Samo, opet kažem, kako je u pitanju Toronto nema se tu što previše dodati. Ta momčad nas je već navikla na krive poteze.

Mislim, doveli su P.J. Carlesima za pomoćnog trenera (kladim se da će tokom sezone Carlesimo uskočit na mjesto Tiriana nakon što ovaj dobije otkaz), odlučili su ohrabriti Turkoglua koji je počeo tražiti trade time što su se postavili kao da je Toronto sada njegova momčad (da li bi Turkoglu kao lider bio u stanju osvojiti Euroligu?), a sve što eventualno dobiju u sign'n'tradeu za Bosha (koji je sve izvjesniji) kao i obično u tim slučajevima bit će osrednji igrači. Tako da Johnson kao preplaćeni prvi visoki s klupe više uopće ne djeluje katastrofalno, već više kao dio momčadi.

Moram još spomenuti velikog Davida Kahna. Džingis Kan je mala beba za njega. Khan Noonien Singh sa svim svojim genetskim poboljšanjima nije dostojan da stane uz njega. Gee Khan, ma jadno ga je uopće staviti u istu rečenicu. Kahn je ultimativni Kahn. Mislim, u Minnesoti počinje nova balvan revolucija. Klub koji nosi ime po državi zato jer cilja na građane dva praktički spojena grada, Minneapolisa i St. Paula, koje od milja nazivaju blizancima (zato i baseball ekipa nosi ime Twins), sada ima svoj ekvivalent na košarkaškom parketu. Twin balvans.

Da će Darko dobiti novu priliku to je bilo jasno svima nakon lanjske završnice, kao i da će Peković konačno doći u klub koji ga je draftao. Uopće, razbijati glavu oko njihove cijene nema smisla – Darko je milijun puta dokazao da je beskoristan, a za Pekovića tek možemo nagađati (imamo puno više dokaza za stranu koja bi tvrdila da će biti drvo nego za one koji bi rekli da će biti koristan igrač). Praktički, svaki dolar koji se potroši na ovakve igrače je bačen i nikada neće dobiti svoju protuvrijednost na parketu.

Od finaliziranih ugovora imamo još Chaninga Fryea koji se odrekao svoje druge godine i odmah potpisao za iznos midlevela Sunsa. Obzirom na ulogu koju igra to se čini razumnim, tako da barem tu nemamo što previše dodati. Osim da je puno bolje izgledalo po Phoenix dok su ga imali za skoro pa minimalac.

Uglavnom, kad još dodamo da su iz svojih sigurnih ugovora izišli i Pierce, i Jefferson, i Dirk, moramo postaviti pitanje – zašto toliko iskorištenih opcija ranijeg prekida? I kroz ova tri primjera, iako svaki ima svoju priču, u biti vidimo najveći problem s kojim se ovogodišnja hrpa slobodnih igrača ali i klubova suočava.

Lockout.

Dirk može pričati koliko god hoće da mu je u ovoj fazi karijere stalo do prstena, ali svi znamo da je Dirk dobar momak koji Dallas može napustiti samo ako između njega i Cubana započne nekakav rat. Dok Mark okolo priča kako je Dirk najveći Maverick ikada, razlaza nema. Isto kao i Pierce, i Dirk je prije svega odustao od ogromnog novca kako bi zaradio još više.

Pierce je već dogovorio ugovor na 4 godine, za nekih 15 milja po sezoni. Kad gledaš, to je tek par milijuna više nego što će dogodine imati jedan Gay. I znatno manje nego što je Pierce mogao imati da je ostao pri starome. Igrači to inače ne rade. Sad, istina je kako je Pierce odavno rekao da će potpisati za manje novca kako bi omogućio klubu nešto fleksibilniju financijsku situaciju. Ne pomaže previše, ali računajte da je sa tih 6 milja kojih se odrekao, Pierce klubu uštedio najmanje 12 kad uzmeš u obzir porez na luksuz. Ono, Celtic for life.

Ali, nemojte misliti da ne sve skupa nije utjecao i lockout. Znajući da će nakon sljedećih pregovora i nakon novog kolektivnog ugovora stvari možda izgledati znatno drugačije, svi koji mogu potpisuju dugoročne ugovore. Dirk možda neće kao Pierce dati popust Dallasu, Cuban može preživjeti i bez tih desetak milja, ali će isto potpisati na nekih 4 ili 5 godina.

Jefferson definitivno ne spada u ovu skupinu, ali ni on ne može izgubiti. Na prvi pogled, kada se takav igrač, iza kojega je katastrofalna sezona, odrekne 15 milja, čovjek se odmah sjeti Bonziea Wellsa ili Latrella Sprewella, koji su također odšetali od milijuna vjerujući da vrijede više. Međutim, na ovakvom tržištu, gdje novaca ima na sve strane, čak se i Jefferson može nadati punom midlevelu na nekih 4-5 godina, dakle ugovoru sličnome onome što su potpisali Gooden, Frye i Johnson. Kvragu, obzirom da je u pitanju granični all-star igrač, možda dobije i više. Suludo.

Možda prvu godinu gubi 7 milja, ali za ubuduće dobiva dodatnih 15-ak, a tome se nakon lockouta možda neće moći nadati. Tko zna, možda su mu baš Spursi obećali midlevel samo da ih oslobodi svog očajnog ugovora. Možda i nisu. Ali, kako god bilo, Jeffersenova obitelj neće biti gladna.

Ključno pitanje je čemu toliki strah od lockouta? Pa samo zbog jednog razloga. Naime, to što će se vjerovatno odigrati 30 utakmica manje (to je najbolja moguća opcija) te što će igračima za toliki iznos biti umanjene plaće, nije veliki problem. Problem je ako se u novi ugovor unesu promjene koje će smanjiti moć igrača, posebice kod garantiranih ugovora. Sjećate se onog legendarnog Sternovog poteza, tzv. pravila Allana Houstona, koje je u sezoni 2005. omogućilo svakoj momčadi da otpusti jednog igrača s očajnim ugovorom bez posljedica po salary cap (iako su ga, naravno, i dalje morali plaćati)?

E, pa takvo pravilo je nešto najnormalnije u NFL-u, gdje praktički ni jedan ugovor nije garantiran duže od sezone. U slučaju ozljeda igrači i klubovi su naravno osigurani, ali ugovori se ne računaju u salary cap te ne postoji mogućnost da se godinama po rosterima vuku razni LaFrentzovi koji imaju vrijednost jedino kao komadi papira. Jedno još povoljnije pravilo po vlasnike je da igrač može potpisati na 5 godina, ali ako vlasnik nije zadovoljan njegovim učinkom, već nakon prve sezone može ga otpustiti bez ikakvih penala. Zamislite takav odnos snaga u NBA?

Naravno, nemam ništa protiv toga da moć imaju igrači jer oni su ipak ti koji donose zaradu. Također, nemoguće je usporediti NFL u kojem trećina klubova ima više igrača nego kompletna NBA. Ali, neke promjene će se morati dogoditi jer sistem ne funkcionira kako je zamišljeno. A ovoljetna situacija, sa svim ovim suludim trošenjem novca i neracionalnim gospodarenjem salary capom (Washington je okolo poklanjao Jamisona i Butlera da bi mogao dovesti Hinricha ?!?!), samo je još jedan dokaz toj tvrdnji.

Zato svi koji mogu troše novac, jer nitko ne zna što budućnost nosi. Svi u strahu hvataju makar milijun više, godinu više, jer ma kakve se promjene unijele u ugovor, one zasigurno neće biti retroaktivne. Tko je u igri po starim pravilima, taj je miran.

Naravno, čak ni to nije natjeralo Eddiea Currya da se odrekne svoje zadnje godine, a to sve govori. Umro sam od smijeha neku večer, kada je u očajnoj ESPN-ovoj emisiji posvećenoj tržnici, iritantni Chris Broussard prodao tezu da Knicksi nisu bez igrača na rosteru, jer će čak i Eddie Curry biti u formi obzirom da se mora boriti za ugovor. Dokle idu te potrebe tih ljudi da izmišljaju samo kako bi imali nešto za puknuti na twitter? Što dobivaju bonus za glupost?

I u svoj ovoj priči nisam spomenuo ni jedno od ključnih imena. Naime, u svojoj ovoj umjetnoj strci nije se previše pričalo o jednoj jako bitnoj stvari, a koju je danas još jednom istaknuo John Hollinger. Na tržištu je šest igrača vrijednih maksimalnog ugovora, a desteci klubova su čistili prostor. Naravno, znamo da je većina to koristila kao ispriku za loše rezultate, ali neki su stvarno sve nade položili u ovoljetnu tržnicu, prije svih New York i Miami.

Dok Miami bar može računati na Wadeov ostanak, New York nema ništa te će morati zadovoljiti Amareom ili Joem Johnsonom kao utješnim nagradama. S tim da će Joe vrlo vjerovatno ostati u Atlanti koja se tiho uključila u igru ponudivši mu maksimum kakav ti može dati samo matični klub. Drugim riječima, kako znamo da je Johnson prije svega tvrdi profesionalac, on će iz Atlante samo u sign'n'tradeu koji mu garantira maksimum, a za tako nešto ti treba klub koji ima što dati zauzvrat.

Sad je pitanje i za Knickse i za Bullse - nije li im bolje zadržati Leea ili Denga nego dati ovakve sulude svote Johnsonu? Ne znam, ali kako dani sve više odmiču to mi se sve realnijim čini ostanak najvećih u svojim dosadašnjim klubovima. Jer, kako smo ranije naveli, svi žele dodatnu godinu i dodatni milijun. I sad će se jedan Bosh toga odreći samo da bi mogao igrati s Jamesom u Chicagu (a da ne spominjem da se i James mora odreći dijela kolača, osim ako ne bi stigao u zamjeni za npr. Denga), a npr. zamjenom u Houston mogu profitirati svi – i Bosh, koji bi dobio maksimum i još završio u odličnoj momčadi, i Houston koji bi dobio svog superstara, i Toronto koji bi dobio nekoliko dobrih igrača (Scola, Ariza, tkogod, Houston ima što za ponuditi, kao nitko drugi).

James jedino u Miamiu može zaigrati sa superstarom, samo kako Miami nema ništa za ponuditi Cavsima, trade ne dolazi u obzir. Znači, sada se James nečega mora odreći da bi igrao s Wadeom, glumio Pippena njegovom Jordanu, dok ih s klupe gleda sedam pickova druge runde? Kakve gluposti. LBJ ostaje doma, to je najrealnije.

I sad, ako će svi ovi igrači ostati gdje jesu, praktički na tržištu imaš Amarea, Boozera i Leea, s tim da ova potonja dvojica još nisu odbacila mogućnost da ostanu gdje jesu. Jedino je Amare odbio ponudu Sunsa, te praktički postao pravi slobodni igrač, znači netko tko se jasno odrekao onih dodatnih milijuna koje ti može dati samo vlastiti klub.

New York i Mike D'Antoni ili Miami i Pat Riley, to je ono između čega Amare ima birati.

Sve u svemu, dobri stari Ray Allen ne mora odmah prihvatiti midlevel Bostona. Bit će dovoljno dolara na raspolaganju da to udvostruči ako poželi. A možda i utrostruči.